U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi. Potom reče Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi. Potom reče Bog: neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako. I suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vidje Bog da je dobro. Opet reče Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njegovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan treći. Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako. I stvori Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde. I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju. I da upravljaju danom i noću, i da dijele svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan četvrti. Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski. I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro; I blagoslovi ih Bog govoreći: rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji. I bi veče i bi jutro, dan peti. Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji. I još reče Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu. A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti. Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini; I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela svojih, koja učini; To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo, I svaku biljku poljsku, dokle je još ne bješe na zemlji, i svaku travku poljsku, dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, niti bješe čovjeka da radi zemlju, Ali se podizaše para sa zemlje da natapa svu zemlju. A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa. I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata, I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniha. A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske. A trećoj je rijeci ime Hidekel, ona teče k Asirskoj. A četvrta je rijeka Efrat. I uzevši Gospod Bog čovjeka namjesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga čuva. I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš. I reče Gospod Bog: nije dobro da je čovjek sam; da mu načinim druga prema njemu. Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime; I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. A Adam reče: sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. Za to će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota. Ali zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? A žena reče zmiji: mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; Samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. A zmija reče ženi: nećete vi umrijeti; Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo. I žena videći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. Tada im se otvoriše oči, i vidješe da su goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače. I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: gdje si? A on reče: čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih. A Bog reče: ko ti kaza da si go? da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? A Adam reče: žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh. A Gospod Bog reče ženi: zašto si to učinila? A žena odgovori: zmija me prevari, te jedoh. Tada reče Gospod Bog zmiji: kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka. I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati. A ženi reče: tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar. Pa onda reče Adamu: što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti. I Adam nadjede ženi svojoj ime Jeva, zato što je ona mati svjema živima. I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih. I reče Gospod Bog: eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi. I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; I izagnav čovjeka postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života. Iza toga Adam pozna Jevu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kajina, i reče: dobih čovjeka od Gospoda. I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir a Kajin ratar. A poslije nekoga vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga; A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, A na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promijeni. Tada reče Gospod Kajinu: što se srdiš? što li ti se lice promijeni? Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? a kad ne činiš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji. Poslije govoraše Kajin s Aveljem bratom svojim. Ali kad bijahu u polju, skoči Kajin na Avelja brata svojega, i ubi ga. Tada reče Gospod Kajinu: gdje ti je brat Avelj? A on odgovori: ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega? A Bog reče: šta učini! glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni. I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje. Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji. A Kajin reče Gospodu: krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti. Evo me tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti ko me udesi. A Gospod mu reče: zato ko ubije Kajina, sedam će se puta to pokajati. I načini Gospod znak na Kajinu da ga ne ubije ko ga udesi. I otide Kajin ispred Gospoda, i naseli se u zemlji Naidskoj na istoku prema Edemu. I pozna Kajin ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Enoha. I sazida grad i prozva ga po imenu sina svojega Enoh. A Enohu rodi se Gaidad; a Gaidad rodi Maleleila; a Maleleilo rodi Matusala; a Matusal rodi Lameha. I uze Lameh dvije žene: jednoj bješe ime Ada a drugoj Sela. I Ada rodi Jovila; od njega se narodiše koji žive pod šatorima i stoku pasu. A bratu njegovu bješe ime Juval; od njega se narodiše gudači i svirači. A i Sela rodi Tovela, koji bješe vješt kovati svašta od mjedi i od gvožđa; a sestra Tovelu bješe Noema. I reče Lameh svojima ženama, Adi i Seli: čujte glas moj, žene Lamehove, poslušajte riječi moje: ubiću čovjeka za ranu svoju i mladića za masnicu svoju. Kad će se Kajin osvetiti sedam puta, Lameh će sedamdeset i sedam puta. A Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i nadje mu ime Sit, jer mi, reče, Bog dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kajin. I Situ se rodi sin, kojemu nadjede ime Enos. Tada se poče prizivati ime Gospodnje. Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojemu stvori ga. Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad biše stvoreni. I poživje Adam sto i trideset godina, i rodi sina po obličju svojemu, kao što je on, i nadjede mu ime Sit. A rodiv Sita poživje Adam osam stotina godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umrije. A Sit poživje sto i pet godina, i rodi Enosa; A rodiv Enosa poživje Sit osam stotina i sedam godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Sit svega devet stotina i dvanaest godina; i umrije. A Enos poživje devedeset godina, i rodi Kajinana; A rodiv Kajinana poživje Enos osam stotina i petnaest godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Enos svega devet stotina i pet godina; i umrije. A Kajinan poživje sedamdeset godina, i rodi Maleleila; A rodiv Maleleila poživje Kajinan osam stotina i četrdeset godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Kajinan svega devet stotina i deset godina; i umrije. A Maleleilo poživje šezdeset i pet godina, i rodi Jareda; A rodiv Jareda poživje Maleleilo osam stotina i trideset godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Maleleilo svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije. A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine, i rodi Enoha; A rodiv Enoha poživje Jared osam stotina godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine, i umrije. A Enoh poživje šezdeset i pet godina, i rodi Matusala; A rodiv Matusala poživje Enoh jednako po volji Božjoj trista godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Enoh svega trista i šezdeset i pet godina; I živeći Enoh jednako po volji Božjoj, nestade ga, jer ga uze Bog. A Matusal poživje sto i osamdeset i sedam godina, i rodi Lameha; A rodiv Lameha poživje Matusal sedam stotina i osamdeset i dvije godine, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Matusal svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umrije. A Lameh poživje sto i osamdeset i dvije godine, i rodi sina, I nadjede mu ime Noje govoreći: ovaj će nas odmoriti od posala naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Gospod. A rodiv Noja poživje Lameh pet stotina i devedeset i pet godina, rađajući sinove i kćeri; Tako poživje Lameh svega sedam stotina i sedamdeset i sedam godina; i umrije. A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta. A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše. Videći sinovi Božji kćeri čovječije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe. A Gospod reče: neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina. A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovječijim, pa im one rađahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu. I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle, Pokaja se Gospod što je stvorio čovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu. I reče Gospod: hoću da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio, od čovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio. Ali Noje nađe milost pred Gospodom. Ovo su događaji Nojevi: Noje bješe čovjek pravedan i bezazlen svojega vijeka; po volji Božjoj svagda življaše Noje. I rodi Noje tri sina: Sima, Hama i Jafeta. A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja. I pogleda Bog na zemlju, a ona bješe pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji. I reče Bog Noju: kraj svakome tijelu dođe preda me, jer napuniše zemlju bezakonja; i evo hoću da ih zatrem sa zemljom. Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja. I načini ga ovako: u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata; Pusti dosta svjetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći. Jer evo pustiću potop na zemlju, da istrijebim svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve će izginuti. Ali ću s tobom učiniti zavjet svoj: i ući ćeš u kovčeg ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom. I od svega živa, od svakoga tijela, uzećeš u kovčeg po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude. Od ptica po vrstama njihovijem, od stoke po vrstama njezinijem, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovijem, od svega po dvoje neka uđe s tobom, da ih sačuvaš u životu. I uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, da bude hrane tebi i njima. I Noje učini, kako mu zapovjedi Bog, sve onako učini. I reče Gospod Noju: uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj; jer te nađoh pravedna pred sobom ovoga vijeka. Uzmi sa sobom od svijeh životinja čistih po sedmoro, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu, Također i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se sačuva sjeme na zemlji. Jer ću do sedam dana pustiti dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći, i istrijebiću sa zemlje svako tijelo živo, koje sam stvorio. I Noje učini sve što mu zapovjedi Gospod. A bješe Noju šest stotina godina kad dođe potop na zemlju. I uđe Noje u kovčeg i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim radi potopa. Od životinja čistih i od životinja nečistih i od ptica i od svega što se miče po zemlji, Uđe k Noju u kovčeg po dvoje, muško i žensko, kao što bješe Bog zapovjedio Noju. A u sedmi dan dođe potop na zemlju. Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske; I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći. Taj dan uđe u kovčeg Noje i Sim i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njima; Oni, i svakojake zvijeri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i što se god miče po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i što god leti i ima krila. Dođe k Noju u kovčeg po dvoje od svakoga tijela, u kojem ima živa duša, Muško i žensko od svakoga tijela uđoše, kao što bješe Bog zapovjedio Noju; pa Gospod zatvori za njim. I bi potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dođe i uze kovčeg, i podiže ga od zemlje. I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovčeg stade ploviti vodom. I navaljivaše voda sve većma po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod cijelijem nebom. Petnaest lakata dođe voda iznad brda, pošto ih pokri. Tada izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije. I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i što god gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje; samo Noje osta i što s njim bješe u kovčegu. I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana. A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovčegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu. I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana; Te se ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu. I voda opadaše sve većma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda. A poslije četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji bješe načinio; I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji. Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje. A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg. I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega. I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje. Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati. Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suhu. A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha. Tada reče Bog Noju govoreći: Izidi iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom; Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji. I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim. Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovčega. I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svojem: neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječijega zla od malena; niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih. Otsele dokle bude zemlje, neće nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći. I Bog blagoslovi Noja i sinove njegove, i reče im: rađajte se i množite se, i napunite zemlju; I sve zvijeri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske neka vas se boje i straše; sve je predano u vaše ruke. Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu. Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv. Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zvijeri iskati; iz ruke samoga čovjeka, iz ruke svakoga brata njegova iskaću dušu čovječiju. Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek; jer je Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka. Rađajte se dakle i množite se; narodite se veoma na zemlji i namnožite se na njoj. I reče Bog Noju i sinovima njegovijem s njim, govoreći: A ja evo postavljam zavjet svoj s vama i s vašim sjemenom nakon vas, I sa svijem životinjama, što su s vama od ptica, od stoke i od svega zvijerja zemaljskoga što je s vama, sa svačim što je izašlo iz kovčega, i sa svijem zvijerjem zemaljskim. Postavljam zavjet svoj s vama, te otsele neće nijedno tijelo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju. I reče Bog: evo znak zavjeta koji postavljam između sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama do vijeka: Metnuo sam dugu svoju u oblake, da bude znak zavjeta između mene i zemlje. Pa kad oblake navučem na zemlju, vidjeće se duga u oblacima, I opomenuću se zavjeta svojega koji je između mene i vas i svake duše žive u svakom tijelu, i neće više biti od vode potopa da zatre svako tijelo. Duga će biti u oblacima, pa ću je pogledati, i opomenuću se vječnoga zavjeta između Boga i svake duše žive u svakom tijelu koje je na zemlji. I reče Bog Noju: to je znak zavjeta koji sam učinio između sebe i svakoga tijela na zemlji. A bijahu sinovi Nojevi koji izidoše iz kovčega: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Hanancima. To su tri sina Nojeva, i od njih se naseli sva zemlja. A Noje poče raditi zemlju, i posadi vinograd. I napiv se vina opi se, i otkri se nasred šatora svojega. A Ham, otac Hanancima, vidje golotinju oca svojega, i kaza obojici braće svoje na polju. A Sim i Jafet uzeše haljinu, i ogrnuše je obojica na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svojega, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinje oca svojega. A kad se Noje probudi od vina, dozna šta mu je učinio mlađi sin, I reče: proklet da je Hanan, i da bude sluga slugama braće svoje! I još reče: blagosloven da je Gospod Bog Simov, i Hanan da mu bude sluga! Bog da raširi Jafeta da živi u šatorima Simovijem, a Hanan da im bude sluga! I poživje Noje poslije potopa trista i pedeset godina. A svega poživje Noje devet stotina i pedeset godina; i umrije. A ovo su plemena sinova Nojevijeh, Sima, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi poslije potopa. Sinovi Jafetovi: Gamer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras. A sinovi Gamerovi: Ashanas i Rifat i Togarma. A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim. Od njih se razdijeliše ostrva narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svojemu i po porodicama svojim, u narodima svojim. A sinovi Hamovi: Hus i Mesrain, Fud i Hanan. A sinovi Husovi: Sava i Evila i Savata i Regma i Savataka. A sinovi Regmini: Sava i Dadan. Hus rodi i Nevroda; a on prvi bi silan na zemlji; Bješe dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže: dobar lovac pred Gospodom kao Nevrod. A početak carstvu njegovu bješe Vavilon i Oreh i Arhad i Halani u zemlji Senaru. Iz te zemlje izađe Asur, i sazida Nineviju i Rovot grad i Halah, I Dasem između Ninevije i Halaha; to je grad velik. A Mesrain rodi Ludeje i Enemeje i Laveje i Neftaleje, I Patroseje i Hasmeje, odakle izađoše Filisteji i Gaftoreji. A Hanan rodi Sidona, prvenca svojega, i Heta, I Jevuseja i Amoreja i Gergeseja, I Eveja i Arukeja i Aseneja, I Aradeja i Samareja i Amateja. A poslije se rasijaše plemena Hananejska. I bjehu međe Hananejske od Sidona idući na Gerar pa do Gaze, i idući na Sodom i Gomor i Adamu i Sevojim pa do Dasa. To su sinovi Hamovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim. I Simu rodiše se sinovi, najstarijemu bratu Jafetovu, ocu svijeh sinova Everovijeh. Sinovi Simovi bjehu: Elam i Asur i Arfaksad i Lud i Aram. A sinovi Aramovi: Uz i Ul i Gater i Mas. A Arfaksad rodi Salu, a Sala rodi Evera. A Everu se rodiše dva sina: jednom bješe ime Falek, jer se u njegovo vrijeme razdijeli zemlja, a bratu njegovu ime Jektan. A Jektan rodi Elmodada i Saleta i Sarmota i Jaraha, I Odora i Evila i Deklu, I Evala i Avimaila i Savu, I Ufira i Evilu i Jovava; ti svi bjehu sinovi Jektanovi. I življahu od Mase, kako se ide na Safir do gora istočnijeh. To su sinovi Simovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim; To su porodice sinova Nojevijeh po plemenima svojim, u narodima svojim; i od njih se razdijeliše narodi po zemlji poslije potopa. A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi. A kad otidoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje. Pa rekoše među sobom: hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto kreča. Poslije rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji. A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji. I reče Gospod: gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore. Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji. Ovo je pleme Simovo: bijaše Simu sto godina, kad rodi Arfaksada, druge godine poslije potopa. A rodiv Arfaksada poživje Sim pet stotina godina, rađajući sinove i kćeri. A Arfaksad poživje trideset i pet godina, i rodi Salu; A rodiv Salu poživje Arfaksad četiri stotine i tri godine, rađajući sinove i kćeri. A Sala poživje trideset godina, i rodi Evera; A rodiv Evera poživje Sala četiri stotine i tri godine, rađajući sinove i kćeri. A Ever poživje trideset i četiri godine, i rodi Faleka; A rodiv Faleka poživje Ever četiri stotine i trideset godina, rađajući sinove i kćeri. A Falek poživje trideset godina i rodi Ragava; A rodiv Ragava poživje Falek dvjesta i devet godina, rađajući sinove i kćeri. A Ragav poživje trideset i dvije godine i rodi Seruha; A rodiv Seruha poživje Ragav dvjesta i sedam godina, rađajući sinove i kćeri. A Seruh poživje trideset godina, i rodi Nahora; A rodiv Nahora poživje Seruh dvjesta godina, rađajući sinove i kćeri. A Nahor poživje dvadeset i devet godina, i rodi Taru; A rodiv Taru poživje Nahor sto i devetnaest godina, rađajući sinove i kćeri. A Tara poživje sedamdeset godina, i rodi Avrama, Nahora i Arana. A ovo je pleme Tarino: Tara rodi Avrama, Nahora i Arana; a Aran rodi Lota. I umrije Aran prije Tare oca svojega na postojbini svojoj, u Uru Haldejskom. I oženi se Avram i Nahor, i ženi Avramovoj bješe ime Sara a ženi Nahorovoj ime Melha, kći Arama oca Melhe i Jeshe. A Sara bješe nerotkinja, i ne imaše poroda. I uze Tara sina svojega Avrama i Lota sina Aranova, unuka svojega, i Saru snahu svoju, ženu Avrama sina svojega; i pođoše zajedno iz Ura Haldejskoga da idu u zemlju Hanansku, i dođoše do Harana, i ondje se nastaniše. I poživje Tara svega dvjesta i pet godina; i umrije Tara u Haranu. I reče Gospod Avramu: idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov. Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju; i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji. Tada pođe Avram, kao što mu kaza Gospod, i s njim pođe Lot. A bješe Avramu sedamdeset i pet godina kad pođe iz Harana. I uze Avram Saru ženu svoju i Lota sina brata svojega sa svijem blagom koje bjehu stekli i s dušama koje bjehu dobili u Haranu; i pođoše u zemlju Hanansku, i dođoše u nju. I prođe Avram tu zemlju do mjesta Sihema i do ravnice Moreške; a bijahu tada Hananeji u toj zemlji. I javi se Gospod Avramu i reče: tvojemu sjemenu daću zemlju ovu. I Avram načini ondje žrtvenik Gospodu, koji mu se javio. Poslije otide odande na brdo koje je prema istoku od Vetilja, i ondje razape šator svoj, te mu Vetilj bješe sa zapada a Gaj s istoka; i ondje načini Gospodu žrtvenik, i prizva ime Gospodnje. Odande otide Avram dalje idući na jug. Ali nasta glad u onoj zemlji, te Avram siđe u Misir da se ondje skloni; jer glad bješe velika u onoj zemlji. A kad se približi da već uđe u Misir, reče Sari ženi svojoj: gle, znam da si žena lijepa u licu. Zato kad te vide Misirci reći će: ovo mu je žena. Pa će me ubiti, a tebe će ostaviti u životu. Nego hajde kaži da si mi sestra, te će meni biti dobro tebe radi i ostaću u životu uz tebe. I kad dođe Avram u Misir, vidješe Misirci ženu da je vrlo lijepa. I vidješe je knezovi Faraonovi, i hvališe je pred Faraonom. I uzeše je u dvor Faraonov. I on činjaše dobro Avramu nje radi, te imaše ovaca i goveda i magaraca i sluga i sluškinja i magarica i kamila. Ali Gospod pusti velika zla na Faraona i na dom njegov radi Sare žene Avramove. Tada dozva Faraon Avrama i reče mu: šta mi to učini? zašto mi nijesi kazao da ti je žena? Zašto si kazao: sestra mi je? te je uzeh za ženu. Sad eto ti žene, uzmi je, pa idi. I Faraon zapovjedi ljudima za nj, te ga ispratiše i ženu njegovu i što god imaše. Tako otide Avram iz Misira gore na jug, on i žena mu i sve što imaše, također i Lot s njim. A bijaše Avram vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom. I iđaše svojim putovima od juga sve do Vetilja, do mjesta gdje mu prvo bijaše šator, između Vetilja i Gaja, Do mjesta, gdje pređe bješe načinio žrtvenik; i ondje prizva Avram ime Gospodnje. A i Lot koji iđaše s Avramom imaše ovaca i goveda i šatora. I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer blago njihovo bijaše veliko da ne mogahu živjeti zajedno, I bijaše svađa među pastirima Avramove stoke i pastirima Lotove stoke. A u to vrijeme življahu Hananeji i Ferezeji u onoj zemlji. Pa Avram reče Lotu: nemoj da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri; jer smo braća. Nije li ti otvorena cijela zemlja? Odijeli se od mene. Ako ćeš ti na lijevo, ja ću na desno; ako li ćeš ti na desno, ja ću na lijevo. Tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu Jordansku, kako cijelu natapaše rijeka, bješe kao vrt Gospodnji, kao zemlja Misirska, sve do Zogora, prije nego Gospod zatr Sodom i Gomor. I Lot izabra sebi svu ravnicu Jordansku, i otide Lot na istok; i razdijeliše se jedan od drugoga: Avram življaše u zemlji Hananskoj, a Lot življaše po gradovima u onoj ravnici premještajući svoje šatore do Sodoma. A ljudi u Sodomu bijahu nevaljali, i griješahu Gospodu veoma. A Gospod reče Avramu, pošto se Lot odijeli od njega: podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mjesta gdje si na sjever i na jug i na istok i na zapad. Jer svu zemlju što vidiš tebi ću dati i sjemenu tvojemu do vijeka. I učiniću da sjemena tvojega bude kao praha na zemlji; ako ko uzmože izbrojiti prah na zemlji, moći će izbrojiti i sjeme tvoje. Ustani, i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu; jer ću je tebi dati. I Avram diže šatore, i dođe i naseli se u ravnici Mamrijskoj, koja je kod Hevrona, i ondje načini žrtvenik Gospodu. A kad bješe Amarfal car Senarski, Arioh car Elasarski, Hodologomor car Elamski i Targal car Gojimski, Zavojštiše na Valu cara Sodomskoga, i na Varsu cara Gomorskoga, i na Senara cara Adamskoga, i na Simovora cara Sevojimskoga i na cara od Valake, koja je sada Sigor. Svi se ovi skupiše u dolini Sidimskoj, koja je sada slano more. Dvanaest godina bjehu služili Hodologomoru, pa trinaeste godine odmetnuše se. A četrnaeste godine dođe Hodologomor i carevi koji bijahu s njim, i pobiše Rafaje u Astarotu Karnajimskom i Zuzeje u Amu i Omeje u polju Kirijatajskom, I Horeje u planini njihovoj Siru do ravnice Faranske pokraj pustinje. Otuda vrativši se dođoše u En-Mispat, koji je sada Kadis, i isjekoše sve koji življahu u zemlji Amaličkoj, i Amoreje koji življahu u Asason-Tamaru. Tada izide car Sodomski i car Gomorski i car Adamski i car Sevojimski i car od Valake, koja je sada Sigor, izidoše na njih u dolinu Sidimsku, Na Hodologomora cara Elamskoga, i na Targala cara Gojimskoga, i na Amarfala cara Senarskoga, i na Arioha cara Elasarskoga, četiri cara na pet. A u dolini Sidimskoj bijaše mnogo rupa iz kojih se vadila smola; i pobježe car Sodomski i car Gomorski, i ondje padoše, a što osta pobježe u planinu. I uzeše sve blago u Sodomu i Gomoru i svu hranu njihovu, i otidoše. Uzeše i Lota, sinovca Avramova, i blago njegovo, i otidoše, jer življaše u Sodomu. A dođe jedan koji bješe utekao, te javi Avramu Jevrejinu, koji življaše u ravni Mamrija Amorejina, brata Esholu i brata Avnanu, koji bjehu u vjeri s Avramom. A kad Avram ču da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kući, i pođe u potjeru do Dana. Ondje razredivši svoje udari na njih noću sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska, I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude. A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva. A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega. I blagoslovi ga govoreći: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, čije je nebo i zemlja! I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega. A car Sodomski reče Avramu: daj meni ljude, a blago uzmi sebi. A Avram reče caru Sodomskom: dižem ruku svoju ka Gospodu Bogu višnjemu, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se: Ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne rečeš: ja sam obogatio Avrama; Osim što su pojeli momci, i osim dijela ljudima koji su išli sa mnom, Esholu, Avnanu i Mamriju, oni neka uzmu svoj dio. Poslije ovijeh stvari dođe Avramu riječ Gospodnja u utvari govoreći: ne boj se, Avrame, ja sam ti štit, i plata je tvoja vrlo velika. A Avram reče: Gospode, Gospode, šta ćeš mi dati kad živim bez djece, a na kom će ostati moja kuća to je Elijezer ovaj Damaštanin? Još reče Avram: eto meni nijesi dao poroda, pa će sluga rođen u kući mojoj biti moj našljednik. A gle, Gospod mu progovori: neće taj biti našljednik tvoj, nego koji će izaći od tebe taj će ti biti našljednik. Pa ga izvede napolje i reče mu: pogledaj na nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti. I reče mu: tako će biti sjeme tvoje. I povjerova Avram Bogu, a on mu primi to u pravdu. I reče mu: ja sam Gospod, koji te izvedoh iz Ura Haldejskoga da ti dam zemlju ovu da bude tvoja. A on reče: Gospode, Gospode, po čemu ću poznati da će biti moja? I reče mu: prinesi mi junicu od tri godine i kozu od tri godine i ovna od tri godine i grlicu i golupče. I on uze sve to, i rasiječe na pole, i metnu sve pole jednu prema drugoj; ali ne rasiječe ptica. A ptice slijetahu na te mrtve životinje; a Avram ih odgonjaše. A kad sunce bješe na zahodu, uhvati Avrama tvrd san, i gle, strah i mrak velik obuze ga. I Gospod reče Avramu: znaj zacijelo da će sjeme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. Ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a poslije će oni izaći s velikim blagom. A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti. A oni će se u četvrtom koljenu vratiti ovamo; jer grijesima Amorejskim još nije kraj. A kad se sunce smiri i kad se smrče, gle, peć se dimljaše, i plamen ognjeni prolažaše između onijeh dijelova. Taj dan učini Gospod zavjet s Avramom govoreći: sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode Misirske do velike vode, vode Efrata, Kenejsku, Kenezejsku i Kedmonejsku, I Hetejsku i Ferezejsku i Rafajsku, I Amorejsku i Hananejsku i Gergesejsku i Jevusejsku. Ali Sara žena Avramova ne rađaše mu djece. A imaše robinju Misirku, po imenu Agaru. Pa reče Sara Avramu: Gospod me je zatvorio da ne rodim; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje. I Avram prista na riječ Sarinu. I Sara žena Avramova uze Agaru Misirku robinju svoju, i dade je za ženu Avramu mužu svojemu poslije deset godina otkako se nastani Avram u zemlji Hananskoj. I on otide k Agari, i ona zatrudnje; a kad vidje da je trudna, ponese se od gospođe svoje. A Sara reče Avramu: uvreda moja pada na tebe; ja ti metnuh na krilo robinju svoju, a ona vidjevši da je trudna ponese se od mene. Gospod će suditi meni i tebi. A Avram reče Sari: eto, robinja je tvoja u tvojim rukama, čini s njom što ti je volja. I Sara je stade zlostaviti, te ona pobježe od nje. Ali anđeo Gospodnji nađe je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Sur. I reče joj: Agaro, robinjo Sarina, otkuda ideš, kuda li ideš? A ona reče: bježim od Sare gospođe svoje. A anđeo joj Gospodnji reče: vrati se gospođi svojoj i pokori joj se. Opet joj reče anđeo Gospodnji: umnožiću veoma sjeme tvoje, da se neće moći prebrojiti od množine. Jošte joj reče anđeo Gospodnji: eto si trudna, i rodićeš sina, i nadjeni mu ime Ismailo; jer je Gospod vidio muku tvoju. A biće čovjek ubojica; ruka će se njegova dizati na svakoga a svačija na njega, i nastavaće na pogledu svoj braći svojoj. Tada Agara prizva ime Gospoda koji govori s njom: ti si Bog, koji vidi. Jer govoraše: zar još gledam iza onoga koji me vidje? Toga radi zove se studenac onaj studenac živoga koji me vidi; a on je između Kadisa i Varada. I rodi Agara Avramu sina; i nadjede Avram sinu svojemu, kojega mu rodi Agara, ime Ismailo. A bješe Avramu osamdeset i šest godina kad mu Agara rodi Ismaila. A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: ja sam Bog svemogući, po mojoj volji živi i budi pošten. I učiniću zavjet između sebe i tebe, i vrlo ću te umnožiti. A Avram pade ničice. I Gospod mu još govori i reče: Od mene evo zavjet moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima. Zato se više nećeš zvati Avram, nego će ti ime biti Avraam, jer sam te učinio ocem mnogih naroda; Daću ti porodicu vrlo veliku, i načiniću od tebe narode mnoge, i carevi će izaći od tebe. A postavljam zavjet svoj između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe od koljena do koljena, da je zavjet vječan, da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe; I daću tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju Hanansku u državu vječnu, i biću im Bog. I reče Bog Avramu: ti pak drži zavjet moj, ti i sjeme tvoje nakon tebe od koljena do koljena. A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koji ćete držati: da se obrezuje između vas sve muškinje. A obrezivaćete okrajak tijela svojega, da bude znak zavjeta između mene i vas. Svako muško dijete kad mu bude osam dana da se obrezuje od koljena do koljena, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od sjemena tvojega. Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavjet moj na tijelu vašem zavjet vječan. A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se istrijebi iz naroda svojega, jer pokvari zavjet moj. I još reče Bog Avramu: a Saru ženu svoju ne zovi je više Sara nego neka joj bude ime Sara. I ja ću je blagosloviti, i daću ti sina od nje; blagosloviću je, i biće mati mnogim narodima, i carevi narodima izaći će od nje. Tada pade Avram ničice, i nasmija se govoreći u srcu svojem: eda će se čovjeku od sto godina roditi sin? i Sari? eda će žena od devedeset godina roditi? I Avram reče Bogu: neka živ bude Ismailo pred tobom! I reče Bog: zaista Sara žena tvoja rodiće ti sina, i nadjećeš mu ime Isak; i postaviću zavjet svoj s njim da bude zavjet vječan sjemenu njegovu nakon njega. A i za Ismaila uslišio sam te; evo blagoslovio sam ga, i daću mu porodicu veliku, i umnožiću ga veoma; i rodiće dvanaest knezova, i učiniću od njega velik narod. A zavjet svoj učiniću s Isakom kad ti ga rodi Sara, do godine u ovo doba. I Bog izgovorivši otide od Avrama gore. I Avram uze Ismaila sina svojega i sve koji se rodiše u domu njegovu i koje god bješe kupio za svoje novce, sve muškinje od domaćih svojih; i obreza okrajak tijela njihova u isti dan, kao što mu kaza Bog. A bješe Avramu devedeset i devet godina kad obreza okrajak tijela svojega. A Ismailu sinu njegovu bješe trinaest godina kad mu se obreza okrajak tijela njegova. U jedan dan obreza se Avram i sin mu Ismailo, I svi domašnji njegovi, rođeni u kući i kupljeni za novce od stranaca, biše obrezani s njim. Poslije mu se javi Gospod u ravnici Mamrijskoj kad sjeđaše na vratima pred šatorom svojim u podne. Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čovjeka stajahu prema njemu. I ugledavši ih potrča im na susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje; I reče: Gospode, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega. Da vam donesemo malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovijem drvetom. I iznijeću malo hljeba, te potkrijepite srce svoje, pa onda pođite, kad idete pored sluge svojega. I rekoše: učini što si kazao. I Avram otrča u šator k Sari, i reče: brže zamijesi tri kopanje bijeloga brašna i ispeci pogače. Pa otrča ka govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brže zgotovi. Pa onda iznese masla i mlijeka i tele koje bješe zgotovio, i postavi im, a sam stajaše pred njima pod drvetom dokle jeđahu. I oni mu rekoše: gdje je Sara žena tvoja? A on reče: eno je pod šatorom. A jedan između njih reče: do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina. A Sara slušaše na vratima od šatora iza njega. A Avram i Sara bijahu stari i vremeniti, i u Sare bješe prestalo što biva u žena. Zato se nasmija Sara u sebi govoreći: pošto sam ostarjela, sad li će mi doći radost? a i gospodar mi je star. Tada reče Gospod Avramu: što se smije Sara govoreći: istina li je da ću roditi kad sam ostarjela? Ima li što teško Gospodu? Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina. A Sara udari u bah govoreći: nijesam se smijala. Jer se uplaši. Ali on reče: nije istina, nego si se smijala. Potom ustaše ljudi odande, i pođoše put Sodoma; i Avram pođe s njima da ih isprati. A Gospod reče: kako bih tajio od Avrama šta ću učiniti, Kad će od Avrama postati velik i silan narod, i u njemu će se blagosloviti svi narodi na zemlji? Jer znam da će zapovjediti sinovima svojima i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Avramu što mu je obećao. I reče Gospod: vika je u Sodomu i Gomoru velika, i grijeh je njihov grdan. Zato ću sići da vidim eda li sve čine kao što vika dođe preda me; ako li nije tako, da znam. I ljudi okrenuvši se pođoše put Sodoma; ali Avram još stajaše pred Gospodom, I pristupiv Avram reče: hoćeš li pogubiti i pravednoga s nepravednim? Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mjestu za onijeh pedeset pravednika što su u njemu? Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo? I reče Gospod: ako nađem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostiću cijelom mjestu njih radi. A Avram odgovori i reče: gle, sada bih progovorio Gospodu, ako i jesam prah i pepeo. Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za ovijeh pet zatrti sav grad? Odgovori: neću, ako nađem četrdeset i pet. I stade dalje govoriti, i reče: može biti da će se naći četrdeset. Reče: neću radi onijeh četrdeset. Potom reče: nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću reći; može biti da će se naći trideset. I reče: neću, ako nađem trideset. Opet reče: gle, sada bih progovorio Gospodu; može biti da će se naći dvadeset. Reče: neću ih pogubiti za onijeh dvadeset. Najposlije reče: nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. Reče: neću ih pogubiti radi onijeh deset. I Gospod otide svršivši razgovor s Avramom; a Avram se vrati na svoje mjesto. A uveče dođoše dva anđela u Sodom; a Lot sjeđaše na vratima Sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje, I reče: hodite, gospodo, u kuću sluge svojega, i prenoćite i operite noge svoje; pa sjutra rano kad ustanete pođite svojim putem. A oni rekoše: ne, nego ćemo prenoćiti na ulici. Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hljebova prijesnijeh, i jedoše. I još ne bjehu legli, a građani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svijeh krajeva, I vikahu Lota i govorahu mu: gdje su ljudi što dođoše sinoć k tebi? izvedi ih k nama da ih poznamo. A Lot izide k njima pred vrata zatvoriv vrata za sobom, I reče im: nemojte, braćo, činiti zla. Evo imam dvije kćeri, koje još ne poznaše čovjeka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja; samo ne dirajte u one ljude, jer su zato ušli pod moj krov. A oni mu rekoše: hodi amo. Pa onda rekoše: ovaj je sam došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čovjeka, na Lota, i stadoše istavljati vrata. A ona dva čovjeka digoše ruke, i uvukoše Lota k sebi u kuću, i zatvoriše vrata. A ljudi što bijahu pred vratima kućnim ujedanput oslijepiše od najmanjega do najvećega, te ne mogahu naći vrata. Tada ona dva čovjeka rekoše Lotu: ako imaš ovdje još koga svoga, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svoga u ovom gradu, gledaj nek idu odavde; Jer hoćemo da zatremo mjesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo. I izide Lot, i kaza zetovima svojim, za koje šćaše dati kćeri svoje, i reče im: ustajte, idite iz mjesta ovoga, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovijem učini da se šali. A kad zora zabijelje, navališe anđeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada toga. A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dvije kćeri njegove, jer ga bješe žao Gospodu, i izvedoše ga i pustiše iza grada. I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag, i u cijeloj ovoj ravni da nijesi stao; bježi na ono brdo, da ne pogineš. A Lot im reče: nemoj, Gospode! Gle, sluga tvoj nađe milosti pred tobom, i milost je tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem. Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bježim onamo; ta mali je, te ću ostati živ. A on mu reče: eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče. Brže bježi onamo; jer ne mogu činiti ništa dokle ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor. I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor. Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja, I zatr one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski. Ali žena Lotova bješe se obazrela idući za njim, i posta slan kamen. A sjutradan rano ustavši Avram, otide na mjesto gdje je stajao pred Gospodom; I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći. Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatr gradove gdje življaše Lot. A Lot otide iz Sigora, i stani se na onom brdu s dvije kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i življaše u pećini s dvije kćeri svoje. A starija reče mlađoj: naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama kao što je običaj po svoj zemlji. Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu. I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade. A sjutradan reče starija mlađoj: gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim, eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu. Pa i to veče dadoše ocu vina i ustavši mlađa leže s njim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade. I obje kćeri Lotove zatrudnješe od oca svojega. I starija rodi sina, i nadjede mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjega dana. Pa i mlađa rodi sina, i nadjede mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjega dana. A Avram otide odande na jug, i stani se između Kadisa i Sura; i življaše kao došljak u Geraru. I govoraše za ženu svoju Saru: sestra mi je. A car Gerarski Avimeleh posla, te uze Saru. Ali dođe Bog Avimelehu noću u snu, i reče mu: gle, poginućeš sa žene koju si uzeo, jer ima muža. A Avimeleh ne bješe se nje dotakao, i zato reče: Gospode, eda li ćeš i pravedan narod pogubiti? Nije li mi sam kazao: sestra mi je? a i ona sama kaza: brat mi je. Učinio sam u čistoti srca svojega i u pravdi ruku svojih. Tada mu reče Bog u snu: znam da si učinio u čistoti srca svojega, zato te sačuvah da mi ne sagriješiš, i ne dadoh da je se dotakneš. A sada vrati čovjeku ženu njegovu, jer je prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ. Ako li ne vratiš, znaj da ćeš umrijeti ti i svi tvoji. I ujutru rano usta Avimeleh, i sazva sve sluge svoje, i kaza im sve ovo da čuju. I uplašiše se ljudi veoma. Tada Avimeleh dozva Avrama i reče mu: šta si nam učinio? šta li sam ti zgriješio, te navuče na me i na carstvo moje toliko zlo? Učinio si mi što ne valja činiti. I još reče Avimeleh Avramu: šta ti je bilo, te si to učinio? A Avram odgovori: veljah: jamačno nema straha Božijega u ovom mjestu, pa će me ubiti radi žene moje. A upravo i jest mi sestra, kći oca mojega; ali nije kći moje matere, pa pođe za me. A kad me Bog izvede iz doma oca mojega, ja joj rekoh: učini dobro, i kaži za me gdje god dođemo: brat mi je. Tada Avimeleh uze ovaca i goveda i sluga i sluškinja, te dade Avramu, i vrati mu Saru ženu njegovu. I reče Avimeleh Avramu: evo, zemlja ti je moja otvorena, živi slobodno gdje ti je volja. A Sari reče: evo dao sam tvojemu bratu tisuću srebrnika; gle, on ti je očima pokrivalo pred svima koji budu s tobom; i to sve da ti je za nauku. I Avram se pomoli Bogu, i iscijeli Bog Avimeleha i ženu njegovu i sluškinje njegove, te rađahu. Jer Gospod bješe sasvijem zatvorio svaku matericu u domu Avimelehovu radi Sare žene Avramove. I Gospod pohodi Saru, kao što bješe rekao, i učini Gospod Sari kao što bješe kazao. Jer zatrudnje i rodi Sara Avramu sina u starosti njegovoj u isto vrijeme kad kaza Gospod. I Avram nadjede ime sinu koji mu se rodi, kojega mu rodi Sara, Isak. I obreza Avram sina svojega Isaka kad bi od osam dana, kao što mu zapovjedi Bog. A Avramu bješe sto godina kad mu se rodi sin Isak. A Sara reče: Bog mi učini smijeh; ko god čuje, smijaće mi se. I reče: ko bi rekao Avramu da će Sara dojiti djecu? ipak mu rodih sina u starosti njegovoj. A kad dijete doraste da se odbije od sise, učini Avram veliku gozbu onaj dan kad odbiše Isaka od sise. I Sara vidje sina Agare Misirke, koja ga rodi Avramu, gdje se potsmijeva; Pa reče Avramu: otjeraj ovu robinju sa sinom njezinijem, jer sin ove robinje neće biti našljednik s mojim sinom, s Isakom. A to Avramu bi vrlo krivo radi sina njegova. Ali Bog reče Avramu: nemoj da ti je krivo radi djeteta i radi robinje tvoje. Što ti je god kazala Sara, poslušaj; jer će ti se u Isaku sjeme prozvati. Ali ću i od sina robinjina učiniti narod, jer je tvoje sjeme. I Avram ustav ujutru rano, uze hljeba i mješinu vode, i dade Agari metnuvši joj na leđa, i dijete, i otpusti je. A ona otišavši lutaše po pustinji Virsavskoj. A kad nesta vode u mješini, ona baci dijete pod jedno drvo, Pa otide koliko se može strijelom dobaciti, i sjede prema njemu; jer govoraše: da ne gledam kako će umrijeti dijete. I sjedeći prema njemu stade iza glasa plakati. A Bog ču glas djetinji, i anđeo Božji viknu s neba Agaru, i reče joj: što ti je, Agaro? ne boj se, jer Bog ču glas djetinji odande gdje je. Ustani, digni dijete i uzmi ga u naručje; jer ću od njega učiniti velik narod. I Bog joj otvori oči, te ugleda studenac; i otišavši napuni mješinu vode, i napoji dijete. I Bog bijaše s djetetom, te odraste, i življaše u pustinji, i posta strijelac. A življaše u pustinji Faranu. I mati ga oženi iz zemlje Misirske. U to vrijeme reče Avimeleh i Fihol vojvoda njegov Avramu govoreći: Bog je s tobom u svemu što radiš. Zakuni mi se sada Bogom da nećeš prevariti mene ni sina mojega ni unuka mojega, nego da ćeš dobro onako kako sam ja tebi činio i ti činiti meni i zemlji u kojoj si došljak. A Avram reče: hoću se zakleti. Ali Avram prekori Avimeleha za studenac, koji uzeše na silu sluge Avimelehove. A Avimeleh reče: ne znam ko je to učinio; niti mi ti kaza, niti čuh do danas. Tada Avram uze ovaca i goveda, i dade Avimelehu, i uhvatiše vjeru među sobom. I Avram odluči sedam jaganjaca iz stada. A Avimeleh reče Avramu: šta će ono sedam jaganjaca što si odlučio? A on odgovori: da primiš iz moje ruke ono sedam jaganjaca, da mi bude svjedočanstvo da sam ja iskopao ovaj studenac. Otuda se prozva ono mjesto Vir-Saveja, jer se ondje zakleše obojica. Tako uhvatiše vjeru na Virsaveji. Tada se diže Avimeleh i Fihol vojvoda njegov, i vratiše se u zemlju Filistejsku. A Avram posadi lug na Virsaveji, i ondje prizva ime Gospoda Boga vječnoga. I Avram življaše kao došljak u zemlji Filistejskoj mnogo vremena. Poslije toga šćaše Bog okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: evo me. I reče mu Bog: uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati. I sjutradan rano ustavši Avram osamari magarca svojega, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svojega; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mjesto koje mu kaza Bog. Treći dan podigavši oči svoje Avram ugleda mjesto izdaleka. I reče Avram momcima svojim: ostanite vi ovdje s magarcem, a ja i dijete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama. I uzevši Avram drva za žrtvu naprti Isaku sinu svojemu, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno. Tada reče Isak Avramu ocu svojemu: oče! A on reče: što, sine! I reče Isak: eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu? A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iđahu obojica zajedno. A kad dođoše na mjesto koje mu Bog kaza, Avram načini ondje žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svojega metnu ga na žrtvenik vrh drva; I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svojega. Ali anđeo Gospodnji viknu ga s neba, i reče: Avrame! Avrame! A on reče: evo me. A anđeo reče: ne diži ruke svoje na dijete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi. I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mjesto sina svojega. I nazva Avram ono mjesto: Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: na brdu, gdje će se Gospod postarati. I anđeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama. I reče: sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio, i nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, Zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu i kao pijeska na brijegu morskom; i naslijediće sjeme tvoje vrata neprijatelja svojih. I blagosloviće se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj. Tada se Avram vrati k momcima svojim, te se digoše, i otidoše zajedno u Virsaveju, jer Avram življaše u Virsaveji. Poslije toga javiše Avramu govoreći: gle, i Melha rodi sinove bratu tvojemu Nahoru: Uza prvenca i Vuza brata mu, i Kamuila, oca Avramova, I Hazada i Azava i Faldesa i Jeldafa i Vatuila. A Vatuilo rodi Reveku. Osam ih rodi Melha Nahoru bratu Avramovu. A inoča njegova, po imenu Revma, rodi i ona Taveka i Gama i Tohosa i Moha. A poživje Sara sto i dvadeset i sedam godina; to su godine vijeka Sarina; I umrije Sara u Kirijat-Arvi, a to je Hevron, u zemlji Hananskoj. I dođe Avram da ožali Saru i oplače. A kad usta Avram od mrtvaca svojega, reče sinovima Hetovijem govoreći: Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam grob kod vas da pogrebem mrtvaca svojega ispred očiju svojih. A sinovi Hetovi odgovoriše Avramu govoreći mu: Čuj nas, gospodaru; ti si knez od Boga među nama; u najboljem grobu našem pogrebi mrtvaca svojega; niko između nas neće ti zatvoriti groba svojega da ne pogrebeš mrtvaca svojega. Tada usta Avram i pokloni se narodu zemlje one, sinovima Hetovijem; I reče im govoreći: ako hoćete da pogrebem mrtvaca svojega ispred očiju svojih, poslušajte me, i govorite za mene Efronu sinu Sarovu, Neka mi da pećinu u Makpeli, koja je nakraj njive njegove; za novce neka mi je da među vama koliko vrijedi, da imam grob. A Efron sjeđaše usred sinova Hetovijeh. Pa reče Efron Hetejin Avramu pred sinovima Hetovijem, koji slušahu, pred svijem koji ulažahu na vrata grada njegova, govoreći: Ne, gospodaru; čuj me: poklanjam ti njivu, i pećinu kod nje poklanjam ti; pred sinovima naroda svojega poklanjam ti je, pogrebi mrtvaca svojega. A Avram se pokloni narodu zemlje one, I reče Efronu pred narodom zemlje one govoreći: ako si voljan, čuj me; da ti dam šta vrijedi njiva, uzmi od mene, pa ću onda pogrepsti mrtvaca svojega ondje. A Efron odgovori Avramu govoreći mu: Gospodaru, čuj me; zemlja vrijedi četiri stotine sikala srebra između mene i tebe; šta je to? samo ti pogrebi mrtvaca svojega. A Avram čuvši Efrona izmjeri mu srebro, koje reče pred sinovima Hetovijem, četiri stotine sikala srebra, kako su išli među trgovcima. I njiva Efronova u Makpeli prema Mamriji, njiva s pećinom koja je na njoj, i sva drveta na njivi i po međi njezinoj unaokolo, Posta Avramova pred sinovima Hetovijem, pred svjema koji ulaze na vrata grada onoga. Potom pogrebe Avram Saru ženu svoju u pećini na njivi Makpeli prema Mamriji, a to je Hevron, u zemlji Hananskoj. I potvrdiše sinovi Hetovi njivu i pećinu na njoj Avramu da ima grob. A Avram bješe star i vremenit, i Gospod bješe blagoslovio Avrama u svemu; I reče Avram sluzi svojemu najstarijemu u kući svojoj, koji bješe nad svijem dobrom njegovijem: metni ruku svoju pod stegno moje, Da te zakunem Gospodom Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim da nećeš dovesti žene sinu mojemu između kćeri ovijeh Hananeja, među kojima živim; Nego da ćeš otići u zemlju moju i u rod moj i dovesti ženu sinu mojemu Isaku. A sluga mu reče: i ako djevojka ne htjedbude poći sa mnom u ovu zemlju; hoću li odvesti sina tvojega u zemlju iz koje si se iselio? A Avram mu reče: pazi da ne odvedeš sina mojega onamo. Gospod Bog nebeski, koji me je uzeo iz doma oca mojega i iz zemlje roda mojega, i koji mi je rekao i zakleo mi se govoreći: sjemenu ću tvojemu dati zemlju ovu, on će poslati anđela svojega pred tobom da dovedeš ženu sinu mojemu odande. Ako li djevojka ne htjedbude poći s tobom, onda da ti je prosta zakletva moja; samo sina mojega nemoj odvesti onamo. I metnu sluga ruku svoju pod stegno Avramu gospodaru svojemu, i zakle mu se za ovo. Tada sluga uze deset kamila između kamila gospodara svojega da ide, jer sve blago gospodara njegova bješe pod njegovom rukom; i otišav dođe u Mesopotamiju do grada Nahorova. I pusti kamile da poliježu iza grada kod studenca pred veče kad izlaze građanke da zahvataju vode; I reče: Gospode Bože gospodara mojega Avrama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mojemu Avramu. Evo, ja ću stajati kod ovoga studenca, a građanke će doći da zahvataju vode. Kojoj djevojci rečem: nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: na pij, i kamile ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Isaku; i po tome da poznam da si učinio milost gospodaru mojemu. I on još ne izgovori, a to Reveka, kći Vatuila sina Melhe žene Nahora brata Avramova, dođe s krčagom na ramenu. I bješe vrlo lijepa, još djevojka, još je čovjek ne bješe poznao. Ona siđe na izvor, i natoči krčag, i pođe; A sluga iskoči pred nju i reče: daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega. A ona reče: na pij, gospodaru. I brže spusti krčag na ruku svoju, i napoji ga. I kad ga napoji, reče: i kamilama ću tvojim naliti neka se napiju. I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svijem kamilama njegovijem. A čovjek joj se divljaše, i ćutaše, neće li poznati je li Gospod dao sreću putu njegovu ili nije. A kad se kamile napiše, izvadi čovjek zlatnu grivnu od po sikla i metnu joj oko čela, i dvije narukvice metnu joj na ruke od deset sikala zlata. I reče: čija si kći? kaži mi. Ima li u kući oca tvojega mjesta za nas da prenoćimo? A ona mu reče: ja sam kći Vatuila sina Melšina, kojega rodi Nahoru. Još reče: ima u nas mnogo slame i piće i mjesta za noćište. Tada čovjek savivši se pokloni se Gospodu, I reče: blagosloven da je Gospod Bog gospodara mojega Avrama, što ne ostavi milosti svoje i vjere svoje prema gospodaru mojem, i putem dovede me Gospod u dom rodbine gospodara mojega. A djevojka otrča i sve ovo kaza u domu matere svoje. A Reveka imaše brata, kojemu ime bješe Lavan; i istrča Lavan k čovjeku na studenac, Kako vidje grivnu i narukvice na rukama sestre svoje i ču gdje Reveka sestra mu reče: tako mi kaza čovjek; dođe k čovjeku; a on stajaše kod kamila na studencu. I reče: hodi, koji si blagosloven od Gospoda; što bi stajao napolju? spremio sam kuću, ima mjesta i za kamile. I dovede čovjeka u kuću, i rastovari kamile; i dadoše slame i piće kamilama, i donesoše vode za noge njemu i ljudima što bijahu s njim; I postaviše mu da jede; ali on reče: neću jesti dokle ne kažem stvar svoju. A Lavan mu reče: govori. Tada reče: ja sam sluga Avramov. A Gospod je blagoslovio gospodara mojega veoma, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda, i srebra i zlata, i sluga i sluškinja, i kamila i magaraca. I još Sara žena gospodara mojega rodi sina gospodaru mojemu u starosti njegovoj, i on mu dade sve što ima. A mene zakle gospodar moj govoreći: nemoj dovesti sinu mojemu žene između kćeri ovijeh Hananeja, među kojima živim; Nego idi u dom oca mojega i u rod moj, da dovedeš ženu sinu mojemu. A ja rekoh gospodaru svojemu: može biti da djevojka neće htjeti poći sa mnom. A on mi reče: Gospod, po čijoj volji svagda življah, poslaće anđela svojega s tobom, i daće sreću tvojemu putu da dovedeš ženu sinu mojemu od roda mojega, iz doma oca mojega. Onda će ti biti prosta zakletva moja, kad otideš u rod moj; ako ti je i ne dadu, opet će ti biti prosta zakletva moja. I kad dođoh danas na studenac, rekoh: Gospode Bože gospodara mojega Avrama, ako si dao sreću putu mojemu, kojim idem, Evo, ja ću stajati kod studenca: koja djevojka dođe da zahvati vode, i ja joj kažem: daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega, A ona mi odgovori: i ti pij i kamilama ću tvojim naliti; to neka bude žena koju je namijenio Gospod sinu gospodara mojega. Ja još ne izgovorih u srcu svojem, a dođe Reveka s krčagom na ramenu, i sišavši na izvor zahvati; i ja joj rekoh: daj mi da se napijem. A ona brže spustivši sa sebe krčag reče: na pij, i kamile ću ti napojiti. I kad se napih, napoji i kamile moje. I zapitah je govoreći: čija si kći? A ona odgovori: ja sam kći Vatuila sina Nahorova, kojega mu rodi Melha. Tada joj metnuh grivnu oko čela i narukvice na ruke; I padoh i poklonih se Gospodu, i zahvalih Gospodu Bogu gospodara mojega Avrama, što me dovede pravijem putem da nađem kćer brata gospodara svojega za sina njegova. Ako ćete dakle učiniti ljubav i vjeru gospodaru mojemu, kažite mi; ako li nećete, kažite mi, da idem na desno ili na lijevo. A Lavan i Vatuilo odgovarajući rekoše: od Gospoda je ovo došlo; mi ti ne možemo kazati ni zlo ni dobro. Eto, Reveka je u tvojoj vlasti, uzmi je pa idi, i neka bude žena sinu tvojega gospodara, kao što kaza Gospod. A kad ču sluga Avramov riječi njihove, pokloni se Gospodu do zemlje; I izvadi sluga zaklade srebrne i zlatne i haljine, i dade Reveci; također i bratu njezinu i materi njezinoj dade darove. Potom jedoše i piše on i ljudi koji bijahu s njim, i prenoćiše. A kad ujutru ustaše, reče sluga: pustite me gospodaru mojemu. A brat i mati njezina rekoše: neka ostane djevojka kod nas koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide. A on im reče: nemojte me zadržavati, kad je Gospod dao sreću mojemu putu; pustite me da idem gospodaru svojemu. Tada rekoše: da zovemo djevojku, i upitamo šta ona veli. I dozvaše Reveku i rekoše joj: hoćeš ići s ovijem čovjekom? A ona odgovori: hoću. I pustiše Reveku sestru svoju i dojkinju njezinu sa slugom Avramovijem i ljudima njegovijem. I blagosloviše Reveku i rekoše joj: sestro naša, da se namnožiš na tisuće tisuća, i sjeme tvoje da naslijedi vrata svojih neprijatelja! I podiže se Reveka s djevojkama svojim, i posjedaše na kamile, i pođoše s čovjekom; i sluga uzev Reveku otide. A Isak iđaše vraćajući se od studenca živoga koji me vidi (jer življaše u južnom kraju); A bješe izašao Isak u polje pred veče da se pomoli Bogu; i podigav oči svoje ugleda kamile gdje idu. I Reveka podigavši oči svoje ugleda Isaka, te skoči s kamile, I reče sluzi: ko je onaj čovjek što ide preko polja pred nas? A sluga reče: ono je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri lice. I pripovjedi sluga Isaku sve što je svršio. I odvede je Isak u šator Sare matere svoje; i uze Reveku, i ona mu posta žena, i omilje mu. I Isak se utješi za materom svojom. A Avram uze drugu ženu, po imenu Heturu. I ona mu rodi Zomrana i Joksana i Madana i Madijama i Jesvoka i Soijena. A Joksan rodi Savana i Dedana. A Dedanovi sinovi biše Asurim i Latusim i Laomim. A sinovi Madijamovi: Efar i Afir i Enoh i Avida i Eldaga. Svi bjehu djeca Heturina. A Avram dade sve što imaše Isaku; A sinovima svojih inoča dade Avram dare, i opravi ih od Isaka sina svojega još za života svojega na istok, u istočni kraj. I vijeka Avramova što poživje bješe sto i sedamdeset i pet godina. I onemoćav umrije Avram u dobroj starosti, sit života, i bi pribran k rodu svojemu. I pogreboše ga Isak i Ismailo u pećini Makpelskoj na njivi Efrona sina Sara Hetejina, koja je prema Mamriji; Na njivi koju kupi Avram od sinova Hetovijeh, ondje je pogreben Avram sa Sarom ženom svojom. I po smrti Avramovoj blagoslovi Bog Isaka sina njegova; a Isak življaše kod studenca živoga koji me vidi. A ovo je pleme Ismaila sina Avramova, kojega rodi Avramu Agara Misirka robinja Sarina, I ovo su imena sinova Ismailovijeh, kako se zvahu u plemenima svojim; prvenac Ismailov Navajot, pa Kidar i Navdeilo i Masam, I Masma i Duma i Masa, I Hadar i Teman i Jetur i Nafes i Kedma. To su sinovi Ismailovi, i to su im imena po selima i gradovima njihovijem, dvanaest knezova nad svojim narodima. A godine su vijeka Ismailova sto i trideset i sedam godina. Poslije onemoćav umrije, i bi pribran k rodu svojemu. I življahu od Evilata do Sura prema Misiru, kako se ide u Asiriju; i dopade mu prema svoj braći svojoj da živi. A ovo je pleme Isaka sina Avramova: Avram rodi Isaka; A Isaku bješe četrdeset godina kad se oženi Revekom, kćerju Vatuila Sirina iz Mesopotamije, sestrom Lavana Sirina. I Isak se moljaše Gospodu za ženu svoju, jer bješe nerotkinja; i umoli Gospoda, te zatrudnje Reveka žena njegova. Ali udarahu jedno o drugo djeca u utrobi njezinoj, te reče: ako je tako, našto sam? I otide da pita Gospoda. A Gospod joj reče: dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda izaći iz tebe; i jedan će narod biti jači od drugoga naroda, i veći će služiti manjemu. I kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj. I prvi izađe crven, sav kao runo rutav; i nadješe mu ime Isav. A poslije izađe brat mu, držeći rukom za petu Isava; i nadješe mu ime Jakov. A bješe Isaku šezdeset godina, kad ih rodi Reveka. I djeca odrastoše, i Isav posta lovac i ratar, a Jakov bješe čovjek krotak i bavljaše se u šatorima. I Isak milovaše Isava, jer rado jeđaše lova njegova; a Reveka milovaše Jakova. Jednom Jakov skuha jelo, a Isav dođe iz polja umoran. I reče Isav Jakovu: daj mi da jedem toga jela crvenoga, jer sam umoran. Otuda se prozva Edom. A Jakov mu reče: prodaj mi danas prvenaštvo svoje. A Isav odgovori: evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo? A Jakov reče: zakuni mi se danas. I on mu se zakle; tako prodade svoje prvenaštvo Jakovu. I Jakov dade Isavu hljeba i skuhanoga leća, i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Isav nije mario za prvenaštvo svoje. Ali nasta glad u zemlji svrh prve gladi koja bješe za vremena Avramova; i Isak otide k Avimelehu caru Filistejskom u Gerar. I javi mu se Gospod i reče: nemoj ići u Misir, nego sjedi u zemlji koju ću ti kazati. Sjedi u toj zemlji, i ja ću biti s tobom, i blagosloviću te; jer ću tebi i sjemenu tvojemu dati sve ove zemlje, i potvrdiću zakletvu, kojom sam se zakleo Avramu ocu tvojemu. I umnožiću sjeme tvoje da ga bude kao zvijezda na nebu, i daću sjemenu tvojemu sve ove zemlje; i u sjemenu tvojem blagosloviće se svi narodi na zemlji. Zato što je Avram slušao glas moj i čuvao naredbu moju, zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje. I osta Isak u Geraru. A ljudi u mjestu onom pitahu za ženu njegovu, a on govoraše: sestra mi je. Jer se bojaše kazati: žena mi je; da me, veli, ne ubiju ovi ljudi radi Reveke, jer je lijepa. I kad provede mnogo vremena ondje, dogodi se, te pogleda Avimeleh car Filistejski s prozora, i vidje Isaka gdje se šali s Revekom ženom svojom. I dozva Avimeleh Isaka i reče: ta to ti je žena; kako si kazao: sestra mi je? A Isak mu odgovori: rekoh: da ne poginem s nje. A Avimeleh reče: šta si nam učinio? lako je mogao ko od naroda ovoga leći s tvojom ženom, te bi nas ti uvalio u grijeh. I zapovjedi Avimeleh svemu narodu svojemu govoreći: ko se dotakne ovoga čovjeka ili žene njegove, poginuće. I Isak stade sijati u onoj zemlji, i dobi one godine po sto, tako ga blagoslovi Gospod. I obogati se čovjek, i napredovaše sve većma, te posta silan. I imaše ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji mu zaviđahu, Pa sve studence koje bjehu iskopale sluge oca njegova za vremena Avrama oca njegova zaroniše Filisteji, i zasuše ih zemljom. I Avimeleh reče Isaku: idi od nas, jer si postao silniji od nas. I Isak otide odande, i razape šatore u dolini Gerarskoj, i nastani se ondje. I stade Isak otkopavati studence, koji bjehu iskopani za vremena Avrama oca njegova, i koje zaroniše Filisteji po smrti Avramovoj; i prozva ih imenima koja im bješe nadio otac njegov. I kopajući sluge Isakove u onom dolu nađoše studenac žive vode. Ali se svadiše pastiri Gerarski s pastirima Isakovim govoreći: naša je voda. I nadjede ime onom studencu Esek, jer se svadiše s njim. Poslije iskopaše drugi studenac, pa se i oko njega svadiše, zato ga nazva Sitna. Tada se podiže odande, i iskopa drugi studenac, i oko njega ne bi svađe; zato ga nazva Rehovot, govoreći: sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji. I otide odande gore u Virsaveju. I istu noć javi mu se Gospod, i reče: ja sam Bog Avrama oca tvojega. Ne boj se, jer sam ja s tobom, i blagosloviću te i umnožiću sjeme tvoje Avrama radi sluge svojega. I načini ondje žrtvenik, i prizva ime Gospodnje; i ondje razape šator svoj; i sluge Isakove iskopaše ondje studenac. I dođe k njemu Avimeleh iz Gerara s Ohozatom prijateljem svojim i s Fiholom vojvodom svojim. A Isak im reče: što ste došli k meni, kad mrzite na me i otjeraste me od sebe? A oni rekoše: vidjesmo zaista da je Gospod s tobom, pa rekosmo: neka bude zakletva između nas, između nas i tebe; hajde da uhvatimo vjeru s tobom: Da nam ne činiš zla, kao što se mi tebe ne dotakosmo i kao što mi tebi samo dobro činismo, i pustismo te da ideš na miru, i eto si blagosloven od Gospoda. Tada ih on ugosti; te jedoše i piše. A sjutradan ustavši rano, zakleše se jedan drugome, i otpusti ih Isak i otidoše od njega s mirom. Isti dan došavši sluge Isakove kazaše mu za studenac koji iskopaše, i rekoše mu: nađosmo vodu. I nazva ga Saveja; otuda se zove grad onaj Virsaveja do današnjega dana. A kad bi Isavu četrdeset godina, uze za ženu Juditu kćer Veoha Hetejina, i Vasematu kćer Elona Hetejina. I one zadavahu mnogo jada Isaku i Reveci. Kad Isak ostarje i oči mu potamnješe, te ne viđaše, dozva Isava starijega sina svojega, i reče mu: sine! A on odgovori: evo me. Tada reče: evo ostario sam, ne znam kad ću umrijeti; Uzmi oružje svoje, tul i luk, i izidi u planinu, te mi ulovi lova; I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi duša moja dok nijesam umro. A Reveka ču šta Isak reče sinu svojemu Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lova i donese. A Reveka reče Jakovu sinu svojemu govoreći: gle, čuh oca tvojega, gdje besjedi s Isavom bratom tvojim i reče: Donesi mi lova, i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nijesam umro. Nego sada, sine, poslušaj me što ću ti kazati. Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvojemu jelo od njih, kako rado jede. Pa ćeš unijeti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro. A Jakov reče Reveci materi svojoj: ali je Isav brat moj rutav, a ja sam gladak; Može me opipati otac, pa će se osjetiti da sam ga htio prevariti, te ću navući na se prokletstvo mjesto blagoslova. A mati mu reče: neka prokletstvo tvoje, sine, padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi. Tada otišav uze i donese materi svojoj; a mati njegova zgotovi jelo kako jeđaše rado otac njegov. Pa onda uze Reveka najljepše haljine starijega sina svojega, koje bijahu u nje kod kuće, i obuče Jakova mlađega sina svojega. I jarećim kožicama obloži mu ruke i vrat gdje bješe gladak. I dade Jakovu sinu svojemu u ruke jelo i hljeb što zgotovi. A on uđe k ocu svojemu i reče: oče. A on odgovori: evo me; koji si ti, sine? I Jakov reče ocu svojemu: ja, Isav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lova mojega, pa da me blagoslovi duša tvoja. A Isak reče sinu svojemu: kad brže nađe, sine? A on reče: Gospod Bog tvoj dade, te izađe preda me. Tada reče Isak Jakovu: hodi bliže, sine, da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne. I pristupi Jakov k Isaku ocu svojemu, a on ga opipa, pa reče: glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove. I ne pozna ga, jer mu ruke bjehu kao u Isava brata njegova rutave; zato ga blagoslovi; I reče mu: jesi li ti sin moj Isav? A on odgovori: ja sam. Tada reče: a ti daj sine, da jedem lova tvojega, pa da te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vina, te pi. Potom Isak otac njegov reče mu: hodi sine, cjeluj me. I on pristupi i cjeliva ga; a Isak osjeti miris od haljina njegovijeh, i blagoslovi ga govoreći: gle, miris sina mojega kao miris od polja koje blagoslovi Gospod. Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila! Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje! Proklet bio koji tebe usproklinje a blagosloven koji tebe uzblagosilja! A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svojega, u taj čas dođe Isav brat njegov iz lova. Pa zgotovi i on jelo i unese ocu svojemu, i reče mu: ustani, oče, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja. A Isak otac njegov reče mu: ko si ti? A on reče: ja, sin tvoj, prvenac tvoj, Isav. Tada se prepade Isak, i reče: ko? da gdje je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh prije nego ti dođe, i blagoslovih ga? on će i ostati blagosloven. A kad ču Isav riječi oca svojega, vrište iza glasa i ožalosti se veoma, i reče ocu svojemu: blagoslovi i mene, oče. A on mu reče: dođe brat tvoj s prijevarom, i odnese tvoj blagoslov. A Isav reče: pravo je što mu je ime Jakov, jer me već drugom prevari. Prvenaštvo mi uze, pa eto sada mi uze i blagoslov. Potom reče: nijesi li i meni ostavio blagoslov? A Isak odgovori, i reče Isavu: eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrijepih ga; pa šta bih sada tebi učinio, sine? A Isav reče ocu svojemu: eda li je samo jedan blagoslov u tebe, oče? blagoslovi i mene, oče. I stade iza glasa plakati Isav. A Isak otac njegov odgovarajući reče mu: evo, stan će ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgo. Ali ćeš živjeti od mača svojega, i bratu ćeš svojemu služiti; ali će doći vrijeme, te ćeš pošto se naplačeš skršiti jaram njegov s vrata svojega. I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svojem: blizu su žalosni dani oca mojega, tada ću ubiti Jakova brata svojega. I kazaše Reveci riječi Isava sina njezina starijega, a ona poslavši dozva Jakova mlađega sina svojega, i reče mu: gle, Isav brat tvoj tješi se tijem što hoće da te ubije. Nego, sine, poslušaj što ću ti kazati; ustani i bježi k Lavanu bratu mojemu u Haran. I ostani kod njega neko vrijeme dokle prođe srdnja brata tvojega, Dokle se gnjev brata tvojega odvrati od tebe, te zaboravi što si mu učinio; a onda ću ja poslati da te dovedu odande. Zašto bih ostala bez obojice vas u jedan dan? A Isaku reče Reveka: omrzao mi je život radi ovijeh Hetejaka. Ako se Jakov oženi Hetejkom, kakom između kćeri ove zemlje, da što mi život? Tada Isak dozva Jakova, i blagoslovi ga, i zapovjedi mu i reče: nemoj da se oženiš kojom između kćeri Hananejskih. Ustani, idi u Padan-Aram u dom Vatuila oca matere svoje, i odande se oženi između kćeri Lavana ujaka svojega. A Bog svemogući da te blagoslovi, i da ti da veliku porodicu i umnoži te, da od tebe postane mnoštvo naroda, I da ti da blagoslov Avramov, tebi i sjemenu tvojemu s tobom, da naslijediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu. Tako opravi Isak Jakova, i on pođe u Padan-Aram k Lavanu sinu Vatuila Sirina, bratu Reveke matere Jakovljeve i Isavove. A Isav vidje gdje Isak blagoslovi Jakova i opravi ga u Padan-Aram da se odande oženi, i gdje blagosiljajući ga zapovjedi mu i reče: nemoj da se oženiš kojom između kćeri Hananejskih, I gdje Jakov posluša oca svojega i mater svoju, i otide u Padan-Aram; I vidje Isav da kćeri Hananejske nijesu po volji Isaku ocu njegovu. Pa otide Isav k Ismailu, i uze za ženu preko žena svojih Maeletu, kćer Ismaila sina Avramova, sestru Navajotovu. A Jakov otide od Virsaveje idući u Haran. I dođe na jedno mjesto, i ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjahu i slažahu; I gle, na vrhu stajaše Gospod, i reče: ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu; I sjemena će tvojega biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh. A kad se Jakov probudi od sna, reče: zacijelo je Gospod na ovom mjestu; a ja ne znah. I uplaši se, i reče: kako je strašno mjesto ovo! ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska. I usta Jakov ujutru rano, i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu, i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem. I prozva ono mjesto Vetilj, a pređe bješe ime onome gradu Luz. I učini Jakov zavjet, govoreći: ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi hljeba da jedem i odijela da se oblačim, I ako se vratim na miru u dom oca svojega, Gospod će mi biti Bog; A kamen ovaj koji utvrdih za spomen biće dom Božji; i što mi god daš, od svega ću deseto dati tebi. Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu. I obzirući se ugleda studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se na onom studencu pojahu stada, a veliki kamen bijaše studencu na vratima. Ondje se skupljahu sva stada, te pastiri odvaljivahu kamen s vrata studencu i pojahu stada, i poslije opet privaljivahu kamen na vrata studencu na njegovo mjesto. I Jakov im reče: braćo, odakle ste? Rekoše: iz Harana smo. A on im reče: poznajete li Lavana sina Nahorova? Oni rekoše: poznajemo. On im reče: je li zdrav? Rekoše: jest, i evo Rahilje kćeri njegove, gdje ide sa stadom. I on reče: eto još je rano, niti je vrijeme vraćati stoku; napojte stoku pa idite i pasite je. A oni rekoše: ne možemo, dokle se ne skupe sva stada, da odvalimo kamen s vrata studencu, onda ćemo napojiti stoku. Dok on još govoraše s njima, dođe Rahilja sa stadom oca svojega, jer ona pasijaše ovce. A kad Jakov vidje Rahilju kćer Lavana ujaka svojega, i stado Lavana ujaka svojega, pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Lavana ujaka svojega. I poljubi Jakov Rahilju, i povikavši zaplaka se. I kaza se Jakov Rahilji da je rod ocu njezinu i da je sin Revečin; a ona otrča te javi ocu svojemu. A kad Lavan ču za Jakova sina sestre svoje, istrča mu na susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću. I on pripovjedi Lavanu sve ovo. A Lavan mu reče: ta ti si kost moja i tijelo moje. I osta kod njega cio mjesec dana. Tada reče Lavan Jakovu: zar badava da mi služiš, što si mi rod? Kaži mi šta će ti biti plata? A Lavan imaše dvije kćeri: starijoj bješe ime Lija, a mlađoj Rahilja. I u Lije bjehu kvarne oči, a Rahilja bješe lijepa stasa i lijepa lica. I Jakovu omilje Rahilja, te reče: služiću ti sedam godina za Rahilju, mlađu kćer tvoju. A Lavan mu reče: bolje tebi da je dam nego drugom; ostani kod mene. I otsluži Jakov za Rahilju sedam godina, i učiniše mu se kao nekoliko dana, jer je ljubljaše. I reče Jakov Lavanu: daj mi ženu, jer mi se navrši vrijeme, da legnem s njom. I sazva Lavan sve ljude iz onoga mjesta i učini gozbu. A uveče uze Liju kćer svoju i uvede je k Jakovu, i on leže s njom. I Lavan dade Zelfu robinju svoju Liji kćeri svojoj da joj bude robinja. A kad bi ujutru, gle, ono bješe Lija; te reče Jakov Lavanu: šta si mi to učinio? ne služim li za Rahilju kod tebe? zašto si me prevario? A Lavan mu reče: ne biva u našem mjestu da se uda mlađa prije starije. Navrši nedjelju dana s tom, pa ćemo ti dati i drugu za službu što ćeš služiti kod mene još sedam godina drugih. Jakov učini tako, i navrši s njom nedjelju dana, pa mu dade Lavan Rahilju kćer svoju za ženu. I dade Lavan Rahilji kćeri svojoj robinju svoju Valu da joj bude robinja. I tako leže Jakov s Rahiljom; i voljaše Rahilju nego Liju, i stade služiti kod Lavana još sedam drugih godina. A Gospod videći da Jakov ne mari za Liju, otvori njojzi matericu, a Rahilja osta nerotkinja. I Lija zatrudnje, i rodi sina, i nadjede mu ime Ruvim, govoreći: Gospod pogleda na jade moje, sada će me ljubiti muž moj. I opet zatrudnje, i rodi sina, i reče: Gospod ču da sam prezrena, pa mi dade i ovoga. I nadjede mu ime Simeun. I opet zatrudnje, i rodi sina, i reče: da ako se sada već priljubi k meni muž moj, kad mu rodih tri sina. Zato mu nadješe ime Levije. I zatrudnje opet, i rodi sina, i reče: sada ću hvaliti Gospoda. Zato mu nadjede ime Juda; i presta rađati. A Rahilja vidjevši gdje ne rađa djece Jakovu, pozavidje sestri svojoj; i reče Jakovu: daj mi djece, ili ću umrijeti. A Jakov se rasrdi na Rahilju, i reče: zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda? A ona reče: eto robinje moje Vale, lezi s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati djece od nje. I dade mu Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom. I zatrudnje Vala, i rodi Jakovu sina. A Rahilja reče: Gospod mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadjede ime Dan. I Vala robinja Rahiljina zatrudnje opet, i rodi drugoga sina Jakovu; A Rahilja reče: borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoljeh. I nadjede mu ime Neftalim. A Lija vidjevši gdje presta rađati uze Zelfu robinju svoju i dade je Jakovu za ženu. I rodi Zelfa robinja Lijina Jakovu sina; I Lija reče: dođe četa. I nadjede mu ime Gad. Opet rodi Zelfa robinja Lijina drugoga sina Jakovu; I reče Lija: blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadjede ime Asir. A Ruvim izide u vrijeme žetve pšenične i nađe mandragoru u polju, i donese je Liji materi svojoj. A Rahilja reče Liji: daj mi mandragoru sina svojega. A ona joj reče: malo li ti je što si mi uzela muža? hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mojega? A Rahilja joj reče: neka noćas spava s tobom za mandragoru sina tvojega. I uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, izide mu Lija na susret i reče: spavaćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru sina svojega. I spava kod nje onu noć. A Bog usliši Liju, te ona zatrudnje, i rodi Jakovu petoga sina. I reče Lija: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svojemu. I nadjede mu ime Isahar. I zatrudnje Lija opet, i rodi Jakovu šestoga sina; I reče Lija: dariva me Gospod darom dobrijem; da ako se sada već priljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadjede ime Zavulon. Najposlije rodi kćer, i nadjede joj ime Dina. Ali se Gospod opomenu Rahilje; i uslišiv je otvori joj matericu; I zatrudnje, i rodi sina, i reče: uze Bog sramotu moju. I nadjede mu ime Josif, govoreći: neka mi doda Gospod još jednoga sina. A kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: pusti me da idem u svoje mjesto i u svoju zemlju. Daj mi žene moje, za koje sam ti služio, i djecu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio. A Lavan mu reče: nemoj, ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi. I još reče: išti koliko hoćeš plate, i ja ću ti dati. A Jakov mu odgovori: ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene. Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dođoh; ali se umnoži veoma, jer te Gospod blagoslovi kad ja dođoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti? I reče mu Lavan: šta hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: ne treba ništa da mi daš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati, ako ćeš mi učiti ovo: Da zađem danas po svoj stoci tvojoj, i odlučim sve što je šareno i s biljegom, i sve što je crno između ovaca, i što je s biljegom i šareno između koza, pa što poslije bude tako, ono da mi je plata. Tako će mi se poslije posvjedočiti pravda moja pred tobom kad dođeš da vidiš zaslugu moju: što god ne bude šareno ni s biljegom ni crno između ovaca i koza u mene, biće kradeno. A Lavan reče: eto, neka bude kako si kazao. I odluči Lavan isti dan jarce s biljegom i šarene i sve koze s biljegom i šarene, i sve na čem bijaše što bijelo, i sve crno između ovaca, i predade sinovima svojim. I ostavi daljine tri dana hoda između sebe i Jakova. I Jakov pasijaše ostalu stoku Lavanovu. I uze Jakov zelenijeh prutova topolovijeh i ljeskovijeh i kestenovijeh, i naguli ih do bjeline koja bješe na prutovima. I metaše naguljene prutove pred stoku u žljebove i korita kad dolažaše stoka da pije, da bi se upaljivala kad dođe da pije. I upaljivaše se stoka gledajući u prutove, i što se mlađaše bijaše s biljegom, prutasto i šareno. I Jakov odlučivaše mlad, i obraćaše stado Lavanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajaše i ne obraćaše ga prema stadu Lavanovu. I kad se god upaljivaše stoka rana, metaše Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove; A kad se upaljivaše pozna stoka, ne metaše; tako pozne bivahu Lavanove a rane Jakovljeve. I tako se taj čovjek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca. A Jakov ču gdje sinovi Lavanovi govore: Jakov uze sve što bješe našega oca, i od onoga što bješe našega oca steče sve ovo blago. I vidje Jakov gdje lice Lavanovo nije prema njemu kao prije. I Gospod reče Jakovu: vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom. I poslav Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svojemu. I reče im: vidim gdje lice oca vašega nije prema meni kao prije; ali je Bog oca mojega bio sa mnom. I vi znate da sam služio ocu vašemu kako sam god mogao; A otac me je vaš varao i mijenjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti; Kad on reče: što bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: s biljegom što bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s biljegom. Tako Bog uze stoku ocu vašemu i dade je meni; Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i vidjeh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze bijahu šareni, s biljegama prutastim i kolastim. A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: evo me. A on reče: podigni sad oči svoje i gledaj, ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s biljegama prutastim i kolastim; jer vidjeh sve što ti čini Lavan. Ja sam Bog od Vetilja, gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju. Tada odgovori Rahilja i Lija, i rekoše mu: eda li još imamo kakav dio i našljedstvo u domu oca svojega? Nije li nas držao kao tuđinke kad nas je prodao? pa je još i naše novce jednako jeo. Jer sve ovo blago što uze Gospod ocu našemu, naše je i naše djece. Zato čini sve što ti je Gospod kazao. I podiže se Jakov, i metnu djecu svoju i žene svoje na kamile; I odvede svu stoku svoju i sve blago što bješe stekao, stoku koju bješe stekao u Padan-Aramu, i pođe k Isaku ocu svojemu u zemlju Hanansku. A Lavan bješe otišao da striže ovce svoje; i Rahilja ukrade idole ocu svojemu. I Jakov otide kradom od Lavana Sirina ne javivši mu da hoće da ide. I pobježe sa svijem blagom svojim, i podiže se te prijeđe preko vode, i uputi se ka gori Galadu. A treći dan javiše Lavanu da je pobjegao Jakov. I uze sa sobom braću svoju, i pođe za njim u potjeru, i za sedam dana stiže ga na gori Galadu. Ali Bog dođe Lavanu Sirinu noću u snu, i reče mu: čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno. I stiže Lavan Jakova; a Jakov bješe razapeo šator svoj na gori, pa i Lavan također razape svoj s braćom svojom na gori Galadu. I Lavan reče Jakovu: šta učini te kradom pobježe od mene i odvede kćeri moje kao na mač otete? Zašto tajno pobježe i kradom otide od mene? niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pjesmama, s bubnjima i guslama? Niti mi dade da izljubim sinove svoje i kćeri svoje? ludo si radio. Mogao bih vam dosaditi; ali Bog oca vašega noćas mi reče govoreći: čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno. Idi dakle kad si se tako uželio kuće oca svojega; ali zašto ukrade bogove moje? A Jakov odgovori i reče: bojah se i mišljah: hoćeš silom oteti kćeri svoje od mene. A bogove svoje u koga nađeš, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži što je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahilja. I uđe Lavan u šator Jakovljev i u šator Lijin i u šator dviju robinja, i ne nađe ih; i izašav iz šatora Lijina uđe u šator Rahiljin. A Rahilja uze idole i sakri ih pod samar kamile svoje i sjede ozgo; i Lavan pipaše po cijelom šatoru, i ne nađe. A ona reče ocu svojemu: nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer mi je što u žena biva. Traživ dakle ne nađe idola svojih. I Jakov se rasrdi, i stade koriti Lavana, i govoreći reče mu: šta sam učinio, šta sam skrivio, te si me tako žestoko tjerao? Pipao si sav prtljag moj, pa šta si našao iz svoje kuće? daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude između nas dvojice. Evo dvadeset godina bijah kod tebe: ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh. Što bi zvijerje zaklalo nijesam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću. Danju me ubijaše vrućina a noću mraz; i san mi ne padaše na oči. Tako mi je bilo dvadeset godina u tvojoj kući; služio sam ti četrnaest godina za dvije kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i platu si mi mijenjao deset puta. Da nije Bog oca mojega, Bog Avramov, i strah Isakov bio sa mnom, bi me zacijelo otpustio prazna. Ali je Bog vidio nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas. A Lavan odgovori Jakovu i reče: ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i što god vidiš sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovijem koje rodiše? Nego hajde da uhvatimo vjeru, ja i ti, da bude svjedočanstvo između mene i tebe. I Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomen. I reče Jakov braći svojoj: nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili. I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed. I reče Lavan: ova gomila neka bude svjedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed. A prozva se i Mispa, jer reče Lavan: neka Gospod gleda između mene i tebe, kad ne uzmožemo vidjeti jedan drugoga. Ako ucvijeliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovjek biti između nas, nego gle Bog svjedok između mene i tebe. I još reče Lavan Jakovu: gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe. Svjedok je ova gomila i svjedok je ovaj spomenik: da ni ja neću prijeći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš prijeći preko ove gomile i spomenika ovoga na zlo. Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihova, neka sude među nama. A Jakov se zakle strahom oca svojega Isaka. I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva braću svoju na večeru; i jedoše pa noćiše na gori. A ujutru rano usta Lavan, i izljubi svoju unučad i kćeri svoje, i blagoslovi ih, pa otide i vrati se u svoje mjesto. A Jakov otide svojim putem; i sretoše ga anđeli Božiji; A kad ih ugleda Jakov, reče: ovo je oko Božji. I prozva ono mjesto Mahanaim. I Jakov posla pred sobom glasnike k Isavu bratu svojemu u zemlju Sir, krajinu Edomsku. I zapovjedi im govoreći: ovako kažite gospodaru mojemu Isavu: sluga tvoj Jakov ovako kaže: bio sam došljak kod Lavana i bavio se dosad. A imam volova i magaraca, ovaca i sluga i sluškinja, i poslah da javim tebi gospodaru svojemu, eda bih našao milost pred tobom. I vratiše se glasnici k Jakovu i rekoše mu: idosmo do brata tvojega Isava, i eto on ti ide na susret s četiri stotine momaka. A Jakov se uplaši jako i zabrinu se; pa razdijeli svoje ljude i ovce i goveda i kamile u dvije čete. I reče: ako Isav udari na jednu četu i razbije je, da ako druga uteče. I reče Jakov: Bože oca mojega Avrama i Bože oca mojega Isaka, Gospode, koji si mi kazao: vrati se u zemlju svoju i u rod svoj, i ja ću ti biti dobrotvor! Nijesam vrijedan tolike milosti i tolike vjere što si učinio sluzi svojemu; jer samo sa štapom svojim prijeđoh preko Jordana, a sada sam gospodar od dvije čete. Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Isavove, jer se bojim da ne dođe i ubije mene i mater s djecom. A ti si kazao: zaista ja ću ti biti dobrotvor, i učiniću sjeme tvoje da ga bude kao pijeska morskoga, koji se ne može izbrojiti od množine. I zanoći ondje onu noć, i uze što mu dođe do ruke, da pošlje na dar Isavu bratu svojemu, Dvjesta koza s dvadeset jaraca, dvjesta ovaca s dvadeset ovnova, Trideset kamila dojilica s kamiladma, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magarica s desetoro magaradi. I predade ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: idite naprijed preda mnom, ostavljajući dosta mjesta između jednoga stada i drugoga. I zapovjedi prvomu govoreći: kad sreteš Isava brata mojega, pa te zapita: čiji si? i kuda ideš? i čije je to što goniš pred sobom? A ti reci: sluge tvojega Jakova, a ovo šalje na dar gospodaru svojemu Isavu, a eto i sam ide za nama. Tako zapovjedi i drugomu i trećemu i svijema koji iđahu za stadom, i reče: tako kažite Isavu kad naiđete na nj. I još kažite: eto, Jakov sluga tvoj ide za nama. Jer govoraše: ublažiću ga darom koji ide preda mnom, pa ću mu onda vidjeti lice, da ako me lijepo primi. Tako otide dar naprijed, a on prenoći onu noć kod čete svoje. I po noći usta, i uze obje žene i dvije robinje i jedanaestoro djece svoje; i prebrodi brod Javok. A pošto njih uze i prevede preko potoka, preturi i ostalo što imaše. A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore. I kad vidje da ga ne može svladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovjek rvaše s njim. Pa onda reče: pusti me, zora je. A Jakov mu reče: neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. A čovjek mu reče: kako ti je ime? A on odgovori: Jakov. Tada mu reče: otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj; jer si se junački borio i s Bogom i s ljudma, i odolio si. A Jakov zapita i reče: kaži mi kako je tebi ime. A on reče: što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga ondje. I Jakov nadjede ime onomu mjestu Fanuil; jer, veli, Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi. I sunce mu se rodi kad prođe Fanuil, i hramaše na stegno svoje. Zato sinovi Izrailjevi ne jedu krajeva od mišića na zglavku u stegnu do današnjega dana, što se Jakovu povrijediše krajevi od mišića na zglavku u stegnu. A Jakov podigav oči svoje pogleda, a to Isav ide, i četiri stotine ljudi s njim. I razdijeli djecu uz Liju i uz Rahilju i uz dvije robinje. I namjesti naprijed robinje i njihovu djecu, pa Liju i njezinu djecu za njima, a najposlije Rahilju i Josifa. A sam prođe naprijed, i pokloni se do zemlje sedam puta dokle dođe do brata svojega. A Isav pritrča preda nj i zagrli ga i pade mu oko vrata i cjeliva ga, i obojica se zaplakaše, I Isav podigav oči ugleda žene i djecu, pa reče: ko su ti ono? A Jakov reče: djeca, koju Bog milostivo darova sluzi tvojemu. I pristupiše robinje s djecom svojom, i pokloniše se. Potom pristupi i Lija i djeca njezina, i pokloniše se; a najposlije pristupi Josif i Rahilja, i pokloniše se. A Isav reče: šta će ti čitava vojska ona koju sretoh? A on reče: da nađem milost pred gospodarom svojim. A Isav reče: ima, brate, u mene dosta; neka tebi što je tvoje. A Jakov reče: ne; ako sam sada našao milost pred tobom, primi dar iz moje ruke, jer vidjeh lice tvoje kao da vidjeh lice Božje, tako si me lijepo dočekao. Primi dar moj, koji ti je doveden; jer me je obilato obdario Bog, i imam svega. I navali na nj, te primi. Poslije reče Isav: hajde da idemo, ići ću i ja s tobom. A Jakov mu reče: zna gospodar moj da su ova djeca nejaka, i imam ovaca i krava dojilica, pa ako ih ustjeram jedan dan, poginuće mi sve stado. Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići koliko mogu djeca i stoka, dokle dođem ka gospodaru svojemu u Sir. A Isav reče: a ono da ti ostavim nekoliko ljudi što su sa mnom. A on reče: našto? daj da nađem milost pred gospodarom svojim. I tako Isav vrati se isti dan svojim putem u Sir. A Jakov otide u Sokot, i ondje načini sebi kuću a stoci svojoj načini staje; zato nazva ono mjesto Sokot. Poslije dođe Jakov zdravo u grad Sihem u zemlji Hananskoj, vrativ se iz Padan-Arama, i namjesti se prema gradu. I kupi komad zemlje, gdje razape šator svoj, od sinova Emora oca Sihemova za sto novaca. I načini ondje žrtvenik, i nazva ga: Silni Bog Izrailjev. A Dina kći Lijina, koju rodi Jakovu, izađe da gleda djevojke u onom kraju. A ugleda je Sihem, sin Emora Evejina, kneza od one zemlje, i uze je i leže s njom i osramoti je. I prionu srce njegovo za Dinu kćer Jakovljevu, i djevojka mu omilje, i on joj se umiljavaše. I reče Sihem Emoru ocu svojemu govoreći: oženi me ovom djevojkom. A Jakov ču da je osramotio Dinu kćer njegovu; a sinovi njegovi bijahu u polju sa stokom njegovom, i Jakov oćutje dokle oni ne dođu. A Emor otac Sihemov izide k Jakovu da se razgovori s njim. A kad dođoše sinovi Jakovljevi iz polja i čuše šta je bilo, žao bi ljudima vrlo i razgnjeviše se veoma, što učini sramotu Izrailju obležav kćer Jakovljevu, kako ne bi valjalo činiti. Tada im reče Emor govoreći: sin moj Sihem srcem prionu za vašu kćer; podajte mu je za ženu. I oprijateljite se s nama; kćeri svoje udajite za nas i kćerima našim ženite se. Pa živite s nama, i zemlja će vam biti otvorena; nastanite se i trgujte i držite baštine u njoj. I reče Sihem ocu djevojčinu i braći joj: da nađem milost pred vama, i daću što mi god kažete. Ištite mi koliko god hoćete uzdarja i dara, ja ću dati što god kažete; samo mi dajte djevojku za ženu. A sinovi Jakovljevi odgovoriše Sihemu i Emoru ocu njegovu prijevarno, jer osramoti Dinu sestru njihovu. I rekoše im: ne možemo to učiniti ni dati sestre svoje za čovjeka neobrezana, jer je to sramota nama. Nego ćemo vam učiniti po volji, ako ćete se izjednačiti s nama i obrezati sve muškinje između sebe. Onda ćemo udavati svoje kćeri za vas i ženićemo se vašim kćerima, i postaćemo jedan narod. Ako li ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti svoju djevojku i otići ćemo. I po volji biše riječi njihove Emoru i Sihemu sinu Emorovu. I momak ne oklijevaše učiniti to; jer mu kći Jakovljeva omilje veoma; i on bješe najviše poštovan između svijeh u kući oca svojega. I otide Emor i sin mu Sihem na vrata grada svojega, i rekoše građanima govoreći: Ovi ljudi hoće mirno da žive s nama, da se nastane u ovoj zemlji i da trguju po njoj; a evo zemlja je široka i za njih; pa ćemo se kćerima njihovijem ženiti i svoje ćemo kćeri udavati za njih. Ali će tako pristati da žive s nama i da postanemo jedan narod, ako se sve muškinje među nama obreže, kao što su oni obrezani. Njihova stoka i njihovo blago i sva goveda njihova neće li biti naša? složimo se samo s njima, pa će ostati kod nas. I koji god izlažahu na vrata grada njegova, svi poslušaše Emora i Sihema sina njegova; i obreza se sve muškinje, svi koji izlažahu na vrata grada njegova. A treći dan kad oni bijahu u bolovima, uzeše dva sina Jakovljeva, Simeun i Levije, braća Dinina, svaki svoj mač i uđoše slobodno u grad i pobiše sve muškinje. Ubiše i Emora i sina mu Sihema oštrim mačem, i uzevši Dinu iz kuće Sihemove otidoše. Tada dođoše sinovi Jakovljevi na pobijene, i oplijeniše grad, jer u njemu bi osramoćena sestra njihova. I uzeše ovce njihove i goveda njihova i magarce njihove, što god bješe u gradu i što god bješe u polju. I sve blago njihovo, i svu djecu i žene njihove pohvataše i odvedoše, i što god bješe u kojoj kući. A Jakov reče Simeunu i Leviju; smetoste me, i omraziste me narodu ove zemlje, Hananejima i Ferezejima; u mene ima malo ljudi, pa ako se skupe na me, hoće me ubiti te ću se istrijebiti ja i dom moj. A oni rekoše: zar sa sestrom našom da rade kao s kurvom? A Bog reče Jakovu: ustani, idi gore u Vetilj i ondje stani; i načini ondje žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bježao od Isava brata svojega. I Jakov reče porodici svojoj i svijema koji bijahu s njim: bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preobucite se; Pa da se dignemo i idemo gore u Vetilj, da načinim ondje žrtvenik Bogu, koji me je čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao. I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji bijahu u njihovijem rukama, i oboce, koje imahu u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema. Potom otidoše. A strah Božji dođe na gradove koji bijahu oko njih, te se ne digoše u potjeru za sinovima Izrailjevijem. I Jakov i sva čeljad što bijaše s njim dođoše u Luz u zemlji Hananskoj, a to je Vetilj. I ondje načini žrtvenik, i nazva ono mjesto: Bog Vetiljski, jer mu se ondje javi Bog, kad je bježao od brata svojega. Tada umrije Devora dojkinja Revečina, i pogreboše je ispod Vetilja pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut. I javi se Bog Jakovu opet, pošto izide iz Padan-Arama, i blagoslovi ga, I reče mu Bog: ime ti je Jakov; ali se otsele nećeš zvati Jakov, nego će ti ime biti Izrailj. I nadjede mu ime Izrailj. I još mu reče Bog: ja sam Bog svemogući; rasti i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i carevi će izaći iz bedara tvojih. I daću ti zemlju koju sam dao Avramu i Isaku, i nakon tebe sjemenu tvojemu daću zemlju ovu. Potom otide od njega Bog s mjesta gdje mu govori. A Jakov metnu spomenik na istom mjestu gdje mu Bog govori; spomenik od kamena, i pokropi ga kropljenjem, i preli ga uljem. I Jakov prozva mjesto gdje mu govori Bog Vetilj. I otidoše od Vetilja. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahilja, i bješe joj težak porođaj. I kad se veoma mučaše, reče joj babica: ne boj se, imaćeš još jednoga sina. A kad se rastavljaše s dušom te umiraše, nazva ga Venonija; ali mu otac nadjede ime Venijamin. I umrije Rahilja, i pogreboše je na putu koji ide u Efratu, a to je Vitlejem. I metnu Jakov spomenik na grob njezin. To je spomenik na grobu Rahiljinu do današnjega dana. Odatle otišav Izrailj razape šator svoj iza kule Migdolederske. I kad Izrailj življaše u onoj zemlji, otide Ruvim i leže s Valom inočom oca svojega. I to doču Izrailj. A imaše Jakov dvanaest sinova. Sinovi Lijini bjehu: Ruvim prvenac Jakovljev, i Simeun i Levije i Juda i Isahar i Zavulon; A sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin; A sinovi Vale robinje Rahiljine: Dan i Neftalim; A sinovi Zelfe robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu. I Jakov dođe k Isaku ocu svojemu u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hevron, gdje Avram i Isak bijahu došljaci. A Isaku bješe sto i osamdeset godina; I onemoćav umrije Isak, i bi pribran k rodu svojemu star i sit života; i pogreboše ga Isav i Jakov sinovi njegovi. A ovo je pleme Isavovo, a on je Edom. Isav se oženi između kćeri Hananejskih Adom kćerju Eloma Hetejina, i Olivemom kćerju Ane sina Sevegona Evejina, I Vasematom kćerju Ismailovom, sestrom Navaotovom. I rodi Ada Isavu Elifasa, a Vasemata rodi Raguila. A Olivema rodi Jeusa i Jegloma i Koreja. To su sinovi Isavovi, koji mu se rodiše u zemlji Hananskoj. I Isav uze žene svoje i sinove svoje i kćeri svoje i sve domašnje svoje, i stada svoja i svu stoku svoju i sve blago svoje što bješe stekao u zemlji Hananskoj; pa otide u drugu zemlju daleko od Jakova brata svojega. Jer im blago bijaše vrlo veliko, te ne mogahu živjeti zajedno; niti ih zemlja gdje bijahu došljaci mogaše nositi od množine stoke njihove. I Isav življaše na planini Siru. Isav je Edom. A ovo je pleme Isava oca Edomcima na planini Siru. Ovo su imena sinova Isavovijeh: Elifas sin Ade žene Isavove, i Raguilo sin Vasemate žene Isavove. A Elifasovi sinovi bjehu: Teman, Omar, Sofar, Gotom i Kenez. A Tamna bješe inoča Elifasu sinu Isavovu, i rodi Elifasu Amalika. To su sinovi Ade žene Isavove. A ovo su sinovi Raguilovi: Nahot, Zare, Some i Moze. To bjehu sinovi Vasemate žene Isavove. A ovo su sinovi Oliveme kćeri Ane sina Sevegonova, žene Isavove. Ona rodi Isavu Jeusa i Jegloma i Koreja. Ovo su starješine sinovima Isavovijem: sinovi Elifasa prvenca Isavova: starješina Teman, starješina Omar, starješina Sofar, starješina Kenez, Starješina Korej, starješina Gotim, starješina Amalik. To su starješine od Elifasa u zemlji Edomskoj. To su sinovi Adini. A sinovi Raguila sina Isavova: starješina Nahot, starješina Zare, starješina Some, starješina Moze. To su starješine od Raguila u zemlji Edomskoj. To su sinovi Vasemate žene Isavove. A sinovi Oliveme žene Isavove: starješina Jeus, starješina Jeglom, starješina Korej. To su starješine od Oliveme kćeri Anine, žene Isavove. To su sinovi Isavovi, i to su starješine njihove; a on je Edom. A ovo su sinovi Sira Horejina, koji življahu u onoj zemlji: Lotan i Soval i Sevegon i Ana, I Dison i Asar i Rison. To su starješine Horejima, sinovi Sirovi u zemlji Edomskoj. A sinovi Lotanovi bjehu Horija i Eman, a sestra Lotanova bješe Tamna. A ovo su sinovi Savalovi: Golam i Manahat i Gevil i Sofar i Omar. A ovo su sinovi Sevegonovi: Aije i Ana. A taj je Ana koji pronađe tople izvore u pustinji pasući magarce Sevegona oca svojega. A ovo su djeca Anina: Dison i Olivema kći Anina. A ovo su sinovi Disonovi: Amada i Asvan i Itran i Haran. A ovo su sinovi Asarovi: Valam i Zavan i Akan. A ovo su sinovi Risonovi: Uz i Aran. I ovo su starješine Horejima: starješina Lotan, starješina Soval, starješina Sevegon, starješina Ana, Starješina Dison, starješina Asar, starješina Rison. To su starješine Horejima, kako im starješovahu u zemlji Siru. A ovo su carevi koji carovaše u zemlji Edomskoj prije nego se zacari car nad sinovima Izrailjevijem. Carova u Edomskoj Valak sin Veorov, a gradu mu bješe ime Denava. A kad umrije Valak, zacari se na njegovo mjesto Jovav sin Zarin od Vosore. A kad umrije Jovav, zacari se na njegovo mjesto Asom od zemlje Temanovske. A kad umrije Asom, zacari se na njegovo mjesto Adad sin Varadov, koji isiječe Madijance u polju Moavskom, a gradu mu bješe ime Geten. A kad umrije Adad, zacari se na njegovo mjesto Samada iz Masekasa. A kad umrije Samada, zacari se na njegovo mjesto Saul iz Rovota na rijeci. A kad umrije Saul, zacari se na njegovo mjesto Valenon sin Ahovorov. A kad umrije Valenon sin Ahovorov, zacari se na njegovo mjesto Adar, a grad mu se zvaše Fogor, a ženi mu bješe ime Meteveilja, koja bješe kći Matraide kćeri Mezevove. I ovo su imena starješinama od Isava po porodicama njihovijem, po mjestima njihovijem, po imenima njihovijem: starješina Tamna, starješina Gola, starješina Jeter, Starješina Olivema, starješina Ila, starješina Finon, Starješina Kenez, starješina Teman, starješina Mazar, Starješina Magedilo, starješina Zafoj. To su starješine Edomske kako nastavahu u svojoj zemlji. Ovaj Isav bi otac Edomcima. A Jakov življaše u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Hananskoj. Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad bješe momak od sedamnaest godina, pasijaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegova; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svojemu. A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma između svijeh sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu. A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti. Uz to usni Josif san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj. Jer im reče: da čujete san što sam snio: Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu. Tada mu braća rekoše: da nećeš još biti car nad nama i zapovijedati nam? Stoga još većma stadoše mrziti na nj radi sanova njegovijeh i radi riječi njegovijeh. Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni. A pripovjedi i ocu svojemu i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: kakav je to san što si snio? eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje? I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove riječi. A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svojega kod Sihema, Reče Izrailj Josifu: ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? hajde da te pošljem k njima. A on reče: evo me. A on mu reče: idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline Hevronske, i on otide put Sihema. I čovjek jedan nađe ga a on luta po polju, te ga zapita govoreći: šta tražiš? A on reče: tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje su sa stokom? A čovjek reče: otišli su odavde, jer čuh gdje rekoše: hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu. A oni ga ugledaše izdaleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju, I rekoše među sobom: gle, evo onoga što sne sanja. Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovijeh jama, pa ćemo kazati: ljuta ga je zvjerka izjela. Onda ćemo vidjeti šta će biti od njegovijeh sanova. Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovijeh rekav: nemojte da ga ubijemo. I još im reče Ruvim: nemojte krvi proljevati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga šćaše izbaviti iz ruku njihovijeh i odvesti k ocu. I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi. I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama bješe prazna, ne bješe vode u njoj. Poslije sjedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavoga korijenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir. I reče Juda braći svojoj: kaka će biti korist što ćemo ubiti brata svojega i zatajiti krv njegovu? Hajde da ga prodamo ovijem Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je tijelo. I poslušaše ga braća njegova. Pa kad trgovci Madijamski bijahu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir. A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdrije haljine svoje, Pa se vrati k braći svojoj, i reče: nema djeteta; a ja kuda ću? Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv, Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovu poručivši: nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvojega ili nije. A on je pozna i reče: sina je mojega haljina; ljuta ga je zvjerka izjela; Josif je doista raskinut. I razdrije Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe; i tužaše za sinom svojim dugo vremena. I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti, nego govoraše: s tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim. A Madijanci prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovu, zapovjedniku stražarskom. A u to vrijeme dogodi se, te Juda otide od braće svoje i uvrati se kod nekoga Odolamejca, kojemu ime bješe Iras. I ondje vidje Juda kćer nekoga Hananejca, kojemu ime bješe Sava, i uze je i leže s njom; I ona zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjede ime Ir. I opet zatrudnjevši rodi sina, kojemu nadjede ime Avnan. I opet rodi sina, i nadjede mu ime Silom; a Juda bijaše u Hasvi kad ona toga rodi. I Juda oženi prvenca svojega Ira djevojkom po imenu Tamarom. Ali Ir prvenac Judin bješe nevaljao pred Gospodom, i ubi ga Gospod. A Juda reče Avnanu: uđi k ženi brata svojega i oženi se njom na ime bratovo, da podigneš sjeme bratu svojemu. A Avnan znajući da neće biti njegov porod, kad lijegaše sa ženom brata svojega prosipaše na zemlju, da ne rodi djece bratu svojemu. Ali Gospodu ne bi milo što činjaše, te ubi i njega. I Juda reče Tamari snasi svojoj: ostani udovicom u kući oca svojega dokle odraste Silom sin moj. Jer govoraše: da ne umre i on kao braća mu. I otide Tamara, i življaše u kući oca svojega. A kad prođe mnogo vremena, umrije kći Savina, žena Judina. I kad se Juda utješi, pođe u Tamnu k ljudima što mu strizijahu ovce, sam s Irasom prijateljem svojim Odolamejcem. I javiše Tamari govoreći: eto svekar tvoj ide u Tamnu da striže ovce svoje. A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i uze pokrivalo i pokri lice, i sjede na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vidje da je Silom odrastao a nju još ne udaše za nj. A Juda kad je vidje, pomisli da je kurva, jer bješe pokrila lice svoje. Pa svrnu s puta k njoj i reče joj: pusti da legnem s tobom. Jer nije poznao da mu je snaha. A ona reče: šta ćeš mi dati da legneš sa mnom? A on reče: poslaću ti jare iz stada. A ona mu reče: ali da mi daš zalog dokle ga ne pošlješ. A on reče: kakav zalog da ti dam? A ona reče: eto, prsten i rubac, i štap što ti je u ruci. I on joj dade, te leže s njom, i ona zatrudnje od njega. Poslije ustavši Tamara otide i skide pokrivalo sa sebe i obuče udovičko ruho. A Juda posla jare po prijatelju svom Odolamejcu da mu donese natrag od žene zalog. Ali je on ne nađe. Pa pitaše ljude po onom mjestu gdje je ona bila govoreći: gdje je ona kurva što je bila na raskršću na ovom putu? A oni rekoše: nije ovdje bilo kurve. I vrati se k Judi i reče: ne nađoh je, nego još rekoše mještani: nije ovdje bilo kurve. A Juda reče: neka joj da se ne sramotimo; ja sam slao jare, ali je ti ne nađe. A kad prođe do tri mjeseca dana, javiše Judi govoreći: Tamara snaha tvoja učini preljubu, i evo zatrudnje od preljube. A Juda reče: izvedite je da se spali. A kad je povedoše, posla k svekru svojemu i poruči: s čovjekom čije je ovo zatrudnjela sam. I reče: traži čiji je ovaj prsten i rubac i štap. A Juda pozna i reče: pravija je od mene, jer je ne dadoh sinu svojemu Silomu. I više ne leže s njom. A kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj. I kad se porađaše, jedno dijete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: ovaj je prvi. Ali on uvuče ruku, i gle izađe brat njegov, a ona reče: kako prodrije? prodiranje neka ti bude. I nadješe mu ime Fares. A poslije izađe brat mu, kojemu oko ruke bijaše crveni konac, i nadješe mu ime Zara. A Josifa odvedoše u Misir; i Petefrije dvoranin Faraonov, zapovjednik stražarski, čovjek Misirac, kupi ga od Ismailjaca, koji ga odvedoše onamo. I Gospod bješe s Josifom, te bi srećan, i življaše u kući gospodara svojega Misirca. I gospodar njegov vidje da je Gospod s njim i da sve što radi Gospod vodi u napredak u ruci njegovoj. I Josif steče milost u njega, i dvoraše ga; a najposlije postavi ga nad cijelijem domom svojim, i što god imaše njemu dade u ruke. A kad ga postavi nad domom svojim i nad svijem što imaše, od tada Gospod blagoslovi dom toga Misirca radi Josifa; i blagoslov Gospodnji bješe na svemu što imaše u kući i u polju. I ostavi u Josifovijem rukama sve što imaše, i ne razbiraše ni za što osim jela koje jeđaše. A Josif bijaše lijepa stasa i lijepa lica. I dogodi se poslije, te se žena gospodara njegova zagleda u Josifa, i reče: lezi sa mnom. A on ne htje, nego reče ženi gospodara svojega: eto gospodar moj ne razbira ni za što što je u kući, nego što god ima dade meni u ruke. Ni sam nije veći od mene u ovoj kući, i ništa ne krije od mene osim tebe, jer si mu žena; pa kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio? I ona govoraše take riječi Josifu svaki dan, ali je ne posluša da legne s njom ni da se bavi kod nje. A jedan dan kad dođe Josif u kuću da radi svoj posao, a ne bješe nikoga od domašnjih u kući, Ona ga uhvati za haljinu govoreći: lezi sa mnom. Ali on ostaviv joj u rukama haljinu svoju pobježe i otide. A kad ona vidje gdje joj ostavi u rukama haljinu svoju i pobježe, Viknu čeljad svoju, i reče im govoreći: gledajte, doveo nam je čovjeka Jevrejina da nas sramoti; dođe k meni da legne sa mnom, a ja povikah iza glasa; A on kad ču gdje vičem, ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe i otide. I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu gospodar dođe kući. A tada mu reče ovako govoreći: sluga Jevrejin, kojega si nam doveo, dođe k meni da me osramoti; A ja povikah iza glasa, te on ostaviv haljinu svoju kod mene pobježe. A kad gospodar njegov ču riječi žene svoje gdje mu reče: to mi je učinio sluga tvoj, razgnjevi se vrlo. I gospodar Josifov uhvati ga, i baci ga u tamnicu, gdje ležahu sužnji carski; i bi ondje u tamnici. Ali Gospod bješe s Josifom i raširi milost svoju nad njim i učini te omilje tamničaru. I povjeri tamničar Josifu sve sužnje u tamnici, i što je god trebalo ondje činiti on uređivaše. I tamničar ne nadgledaše ništa što bješe u Josifovoj ruci, jer Gospod bješe s njim; i što god činjaše, Gospod vođaše u napredak. Poslije toga dogodi se, te peharnik cara Misirskoga i hljebar skriviše gospodaru svojemu, caru Misirskom. I Faraon se razgnjevi na ta dva dvoranina, na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad hljebarima; I baci ih u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga, gdje Josif bješe sužanj. A zapovjednik stražarski odredi im Josifa da ih služi; i bijahu dugo u tamnici. I usniše san obojica u jednu noć, svaki po značenju svojega sna za sebe, i peharnik i hljebar cara Misirskoga, koji bijahu sužnji u tamnici. I sjutradan kad dođe Josif k njima, pogleda ih, a oni bjehu vrlo neveseli. Pa zapita dvorane Faraonove, koji bijahu sužnji s njim u kući gospodara njegova, i reče: što ste danas lica nevesela? A oni mu rekoše: san usnismo obojica, a nema ko da nam kaže šta znače. A Josif im reče: šta znače, nije li u Boga? ali pripovjedite mi. I starješina nad peharnicima pripovjedi san svoj Josifu govoreći: snih, a preda mnom čokot; I na čokotu bjehu tri loze, i napupi i procvate, i grožđe na njemu uzre; A u ruci mi bješe čaša Faraonova, te pobrah zrelo grožđe i iscijedih ga u čašu Faraonovu, i dodadoh čašu Faraonu. A Josif mu reče: ovo znači: tri su loze tri dana. Još tri dana, i Faraon brojeći svoje dvorane uzeće i tebe, i opet te postaviti u pređašnju službu, i opet ćeš mu dodavati čašu kao i pređe dok si mu bio peharnik. Ali nemoj zaboraviti mene kad budeš u dobru, učini milost i pomeni za me Faraonu, i izvadi me iz ove kuće. Jer su me ukrali iz zemlje Jevrejske, a ovdje nijesam ništa učinio da me bace u ovu jamu. A kad vidje starješina nad hljebarima kako lijepo kaza san, reče Josifu: i ja snih, a meni na glavi tri kotarice bijele; I u najgornjoj kotarici bijaše svakojakih kolača za Faraona, i ptice jeđahu iz kotarice na mojoj glavi. A Josif odgovori i reče: ovo znači: tri kotarice tri su dana. Još tri dana, i Faraon brojeći dvorane svoje izbaciće te i objesiće te na vješala, i ptice će jesti s tebe meso. I kad dođe treći dan, to bješe dan u koji se rodio Faraon, i učini Faraon gozbu svima slugama svojim, i naiđe među slugama svojim na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad hljebarima; I povrati starješinu nad peharnicima u službu da dodaje čašu Faraonu; A starješinu nad hljebarima objesi, kao što kaza Josif. I starješina nad peharnicima ne opomenu se Josifa, nego ga zaboravi. A poslije dvije godine dana usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci. I gle, iz rijeke izađe sedam krava lijepijeh i debelijeh, i stadoše pasti po obali. I gle, iza njih izađe iz rijeke sedam drugih krava, ružnijeh i mršavijeh, i stadoše pored onijeh krava na obali. I ove krave ružne i mršave pojedoše onijeh sedam krava lijepijeh i debelijeh. U tom se probudi Faraon. Pa opet zaspav usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh; A iza njih isklija sedam klasova malijeh i šturijeh; Pa ovi klasovi mali pojedoše onijeh sedam velikijeh i jedrijeh. U tom se probudi Faraon i vidje da je san. I kad bi ujutru, on se zabrinu u duhu, i poslav sazva sve gatare Misirske i sve mudarce, i pripovjedi im šta je snio; ali niko ne može kazati Faraonu šta znači. Tada progovori starješina nad peharnicima Faraonu i reče: danas se opomenuh grijeha svojega. Kad se Faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga mene i starješinu nad hljebarima, Usnismo u jednu noć ja i on, svaki za sebe po značenju sna svojega usnismo. A ondje bijaše s nama momče Jevrejče, sluga zapovjednika stražarskoga, i mi mu pripovjedismo sne, a on nam kaza šta čiji san znači. I zbi se kako nam kaza: mene povrati Faraon u službu, a onoga objesi. Tada Faraon posla po Josifa, i brže ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preobuče se, te izađe pred Faraona. A Faraon reče Josifu: usnih san, pa mi niko ne umije da kaže šta znači; a za tebe čujem da umiješ kazivati sne. A Josif odgovori Faraonu i reče: to nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro Faraonu. I reče Faraon Josifu: usnih, a ja stojim kraj rijeke na obali. I gle, iz rijeke izađe sedam krava debelijeh i lijepijeh, te stadoše pasti po obali. I gle, iza njih izađe sedam drugih krava rđavijeh, i vrlo ružnijeh i mršavijeh, kakvijeh nijesam vidio u cijeloj zemlji Misirskoj. I ove krave mršave i ružne pojedoše onijeh sedam debelijeh, I kad im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet bjehu onako ružne kao prije. U tom se probudih. Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh; A iza njih isklija sedam malijeh, tankijeh i šturijeh. I ovi tanki klasovi proždriješe onijeh sedam lijepijeh. I ovo pripovjedih gatarima, ali mi nijedan ne zna kazati šta znači. A Josif reče Faraonu: oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio. Sedam lijepijeh krava jesu sedam godina, i sedam lijepijeh klasova jesu sedam godina; oba su sna jednaka. A sedam krava mršavijeh i ružnijeh, što izađoše iza onijeh, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnijeh i šturijeh biće sedam godina gladnijeh. To je što rekoh Faraonu: Bog kaže Faraonu šta je naumio. Evo doći će sedam godina vrlo rodnijeh svoj zemlji Misirskoj. A iza njih nastaće sedam gladnijeh godina, gdje će se zaboraviti sve obilje u zemlji Misirskoj, jer će glad satrti zemlju, Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika. A što je dva puta zasopce Faraon snio, to je zato što je zacijelo Bog tako naumio, i naskoro će to učiniti Bog. Nego sada neka potraži Faraon čovjeka mudra i razumna, pa neka ga postavi nad zemljom Misirskom. I neka gleda Faraon da postavi starješine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji Misirskoj za sedam rodnijeh godina; Neka skupljaju od svakoga žita za rodnijeh godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakoga žita u sve gradove, i neka čuvaju, Da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnijeh, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi. I ovo se učini dobro Faraonu i svijem slugama njegovijem. I reče Faraon slugama svojim: možemo li naći čovjeka kakav je ovaj, u kojem bi bio duh Božji? Pa reče Faraon Josifu: kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudra i razumna kao što si ti. Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovijem prijestolom biti veći od tebe. I još reče Faraon Josifu: evo, postavljam te nad svom zemljom Misirskom. I skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljine od tankoga platna, i objesi mu zlatnu verižicu o vratu, I posadi ga na kola koja bijahu druga za njegovijem, i zapovjedi da pred njim viču: klanjajte se! i da ga je postavio nad svom zemljom Misirskom. I još reče Faraon Josifu: ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ruke svoje ni noge svoje u svoj zemlji Misirskoj. I nadje Faraon Josifu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom kćerju Potifere sveštenika Onskoga. I pođe Josif po zemlji Misirskoj. A bijaše Josifu trideset godina kad izađe pred Faraona cara Misirskoga. I otišav od Faraona obiđe svu zemlju Misirsku. I za sedam rodnijeh godina rodi zemlja svašta izobila. I stade Josif kupiti za tijeh sedam godina svakoga žita što bješe po zemlji Misirskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snošaše žito s njiva koje bjehu oko njega. Tako nakupi Josif žita vrlo mnogo koliko je pijeska morskoga, tako da ga presta mjeriti, jer mu ne bješe broja. I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta kći Potifere sveštenika Onskoga. I prvencu nadjede Josif ime Manasija, govoreći: jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom oca svojega. A drugome nadjede ime Jefrem, govoreći: jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje. Ali prođe sedam godina rodnijeh u zemlji Misirskoj; I nasta sedam godina gladnijeh, kao što je Josif naprijed kazao. I bješe glad po svijem zemljama, a po svoj zemlji Misirskoj bješe hljeba. Ali najposlije nasta glad i po svoj zemlji Misirskoj, i narod povika k Faraonu za hljeb; a Faraon reče svima Misircima: idite k Josifu, pa što vam on kaže ono činite. I kad glad bješe po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice, i prodavaše Misircima. I glad posta vrlo velika u zemlji Misirskoj. I iz svijeh zemalja dolažahu u Misir k Josifu da kupuju; jer posta velika glad u svakoj zemlji. A Jakov videći da ima žita u Misiru, reče sinovima svojim: šta gledate jedan na drugoga? I reče: eto čujem da u Misiru ima žita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo. I desetorica braće Josifove otidoše da kupe žita u Misiru. A Venijamina brata Josifova ne pusti otac s braćom govoreći: da ga ne bi zadesilo kakvo zlo. I dođoše sinovi Izrailjevi da kupe žita s ostalima koji dolažahu; jer bješe glad u zemlji Hananskoj. A Josif upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braća Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje. A Josif ugledav braću svoju pozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, i oštro im progovori i reče: odakle ste došli? A oni rekoše: iz zemlje Hananske, da kupimo hrane. Josif dakle pozna braću svoju; ali oni njega ne poznaše. I opomenu se Josif sanova koje je snio za njih; i reče im: vi ste uhode; došli ste da vidite gdje je zemlja slaba. A oni mu rekoše: nijesmo, gospodaru; nego sluge tvoje dođoše da kupe hrane. Svi smo sinovi jednoga čovjeka, pošteni ljudi, nigda nijesu sluge tvoje bile uhode. A on im reče: nije istina, nego ste došli da vidite gdje je zemlja slaba. A oni rekoše: nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednoga čovjeka u zemlji Hananskoj; i eno, najmlađi je danas kod oca našega, a jednoga nema više. A Josif im reče: kažem ja da ste vi uhode. Nego hoću da se uvjerim ovako: tako živ bio Faraon, nećete izaći odavde dokle ne dođe amo najmlađi brat vaš. Pošljite jednoga između sebe neka dovede brata vašega, a vi ćete ostati ovdje u tamnici, pa ću vidjeti je li istina što govorite; inače ste uhode, tako živ bio Faraon! I zatvori ih u tamnicu na tri dana. A treći dan reče im Josif: ako ste radi životu, ovo učinite, jer se ja Boga bojim: Ako ste pošteni ljudi, jedan brat između vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim. Pa onda dovedite k meni najmlađega brata svojega da se posvjedoče riječi vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako. I rekoše jedan drugom: doista se ogriješismo o brata svojega, jer vidjesmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dođe na nas ova muka. A Ruvim odgovori im govoreći: nijesam li vam govorio: nemojte se griješiti o dijete? ali me ne poslušaste; i zato se evo traži od nas krv njegova. A oni ne znadijahu da ih Josif razumije, jer se s njim razgovarahu preko tumača. A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzev između njih Simeuna veza ga pred njima. I zapovjedi Josif da im naspu vreće žita, pa i novce što je koji dao da metnu svakome u vreću, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi učinjeno. I natovarivši žito svoje na magarce svoje otidoše. A jedan od njih otvoriv svoju vreću da nahrani magarca svojega u jednoj gostionici, vidje novce svoje ozgo u vreći. I reče braći svojoj: ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreći. I zadrhta srce u njima i uplašiše se govoreći jedan drugome: što nam to učini Bog? I došavši k Jakovu ocu svojemu u zemlju Hanansku, pripovjediše mu sve što im se dogodi, govoreći: Oštro govoraše s nama čovjek, koji zapovijeda u onoj zemlji, i dočeka nas kao uhode. A kad mu rekosmo: mi smo pošteni ljudi, nigda nijesmo bili uhode; Bilo nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednoga već nema, a najmlađi je danas kod oca našega u zemlji Hananskoj; Reče nam čovjek, koji zapovijeda u onoj zemlji: ovako ću doznati jeste li pošteni ljudi: brata jednoga između sebe ostavite kod mene, a što vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite. Poslije dovedite k meni brata svojega najmlađega, da se uvjerim da nijeste uhode nego pošteni ljudi; brata ću vam vratiti, i moći ćete trgovati po ovoj zemlji. A kad izručivahu vreće svoje, gle, svakome u vreći bjehu u zavežljaju novci njegovi; i vidjevši zavežljaje novaca svojih uplašiše se i oni i otac im. I reče im Jakov otac njihov: potrste mi djecu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoćete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me. A Ruvim progovori i reče ocu svojemu: dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti. A on reče: neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji ćete ići, svalili biste me stara s tugom u grob. Ali glad bješe vrlo velika u onoj zemlji. Pa kad pojedoše žito koje bijahu donijeli iz Misira, reče im otac: idite opet, i kupite nam malo hrane. A Juda mu progovori i reče: tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš. Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane. Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je kazao onaj čovjek: nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš. A Izrailj reče: što mi to zlo učiniste i kazaste čovjeku da imate još jednoga brata? A oni rekoše: čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: je li vam jošte živ otac? imate li još braće? a mi mu odgovarasmo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: dovedite brata svojega? I reče Juda Izrailju ocu svojemu: pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša djeca. Ja ti se jamčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv dovijeka. Da nijesmo toliko oklijevali, dosada bismo se dva puta vratili. Onda reče Izrailj otac njihov: kad je tako, učinite ovo: uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čovjeku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korijenja i smirne, urme i badema. A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što bijahu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogrješka. I uzmite brata svojega, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku. A Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina; ako li ostanem bez djece, nek ostanem bez djece. Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa. A Josif kad vidje s njima Venijamina, reče čovjeku koji upravljaše kućom njegovom: odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi. I učini čovjek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu. A oni se bojahu kad ih čovjek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: za novce koji pređe bjehu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce. Pa pristupivši k čovjeku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim, I rekoše: čuj, gospodaru; došli smo bili i pređe, i kupismo hrane; Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakoga nas bijahu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na mjeru; i evo smo ih donijeli natrag; A druge smo novce donijeli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće. A on im reče: budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna. I uvede ih čovjek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovijem položi. I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni ondje objedovati. I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje. A on ih zapita kako su, i reče: kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? je li jošte živ? A oni rekoše: dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se. A on pogledav vidje Venijamina brata svojega, sina matere svoje, i reče: je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko! A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje će plakati, i ušav u jednu sobu plaka ondje. Poslije umiv se izađe, i ustežući se reče: dajte objed. I donesoše njemu napose, i njima napose, i Misircima koji objedovahu u njega napose, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima. A sjeđahu pred njim stariji po starješinstvu svojem a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda. I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim. I zapovjedi Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: naspi ovijem ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove. I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmlađemu u vreću ozgo i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josif reče. A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovijem. A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom: ustani, idi brže za onijem ljudima, i kad ih stigneš reci im: zašto vraćate zlo za dobro? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? i neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? zlo ste radili što ste to učinili. I on ih stiže, i reče im tako. A oni mu rekoše: zašto govoriš, gospodaru, take riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine tako što! Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato? U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine, i svrh toga mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu. A on reče: neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi. I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdriješiše svaki svoju vreću. A on stade tražiti počev od najstarijega, i kad dođe na najmlađega, nađe se čaša u vreći Venijaminovoj. Tada razdriješe haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca vratiše se u grad. I dođe Juda s braćom svojom Josifu u kuću, dok on još bijaše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju. A Josif im reče: šta ste to učinili? zar nijeste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati? Tada reče Juda: šta da ti rečemo, gospodaru? šta da govorimo? kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša. A Josif reče: Bože sačuvaj! neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu. Ali Juda pristupiv k njemu reče: čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon. Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: imate li oca ili brata? A mi rekosmo gospodaru svojemu: imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi. A ti reče slugama svojim: dovedite mi ga da ga vidim svojim očima. I rekosmo gospodaru svojemu: neće moći dijete ostaviti oca svojega; da ostavi oca svojega, odmah će otac umrijeti. A ti reče slugama svojim: ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete više vidjeti lica mojega. A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazasmo mu riječi gospodara mojega. Poslije reče nam otac: idite opet, kupite nam hrane. A mi rekosmo: ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka, ako ne bude s nama brat naš najmlađi. A sluga tvoj, otac moj, reče nam: znate da mi je žena rodila dva sina. I jedan od njih otide od mene, i rekoh: zacijelo ga je raskinula zvjerka; i dosada ga ne vidjeh. Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga kakvo zlo, svalićete me stara u grob s tugom. Pa sada da otidem k sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga, Umrijeće kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega a oca svojega s tugom u grob. A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekav: ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svojemu do vijeka. Zato neka sluga tvoj ostane mjesto djeteta da bude rob gospodaru mojemu a dijete neka ide s braćom svojom. Jer kako bih se vratio k ocu svojemu bez djeteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili? Tada Josif ne mogući se uzdržati pred ostalima koji stajahu oko njega, povika: izađite svi napolje. Tako ne osta niko kod njega kad se Josif pokaza braći svojoj. Pa briznu plakati tako da čuše Misirci, ču i dom Faraonov. I reče Josif braći svojoj: ja sam Josif; je li mi otac još u životu? Ali mu braća ne mogahu odgovoriti, jer se prepadoše od njega. A Josif reče braći svojoj: pristupite bliže k meni. I pristupiše; a on reče: ja sam Josif brat vaš, kojega prodadoste u Misir. A sada nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašega. Jer je već dvije godine dana glad u zemlji, a biće još pet godina, gdje neće biti ni oranja ni žetve. A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljanjem prevelikim. I tako nijeste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom Misirskom. Vratite se brže k ocu mojemu i kažite mu: ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklijevati. Sjedjećeš u zemlji Gesemskoj i bićeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i što je god tvoje. I ja ću te hraniti ondje, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i što je god tvoje. A eto vidite očima svojima, i brat moj Venijamin svojima očima, da vam ja iz usta govorim. Kažite ocu mojemu svu slavu moju u Misiru i što ste god vidjeli; pohitajte i dovedite ovamo oca mojega. Tada pade oko vrata Venijaminu bratu svojemu i plaka. I Venijamin plaka o vratu njegovu. I izljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim. I ču se glas u kući Faraonovoj, i rekoše: dođoše braća Josifu. I milo bi Faraonu i slugama njegovijem; I reče Faraon Josifu: kaži braći svojoj: ovako učinite: natovarite magarce svoje, pa idite i vratite se u zemlju Hanansku, Pa uzmite oca svojega i čeljad svoju, i dođite k meni, i daću vam najbolje što ima u zemlji Misirskoj, i ješćete najbolje obilje ove zemlje. A ti im zapovjedi: ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje Misirske kola za djecu svoju i za žene svoje, i povezite oca svojega i dođite ovamo; A na pokućstvo svoje ne gledajte, jer što ima najbolje u svoj zemlji Misirskoj vaše je. I sinovi Izrailjevi učiniše tako; i Josif im dade kola po zapovijesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put. I svakome dade po dvoje haljine, a Venijaminu dade trista srebrnika i petore haljine. A ocu svojemu posla još deset magaraca natovarenijeh najljepšijeh stvari što ima u Misiru, i deset magarica natovarenijeh žita i hljeba i jestiva ocu na put. Tako opravi braću svoju, i pođoše; i reče im: nemojte se koriti putem. Tako se vratiše iz Misira, i dođoše u zemlju Hanansku k Jakovu ocu svojemu. I javiše mu i rekoše: još je živ Josif, i zapovjeda nad svom zemljom Misirskom. A u njemu srce prenemože, jer im ne vjerovaše. Ali kad mu kazaše sve riječi Josifove, koje im je Josif rekao, i vidje kola, koja posla Josif po oca, tada oživje duh Jakova oca njihova; I reče Izrailj: dosta mi je kad je još živ sin moj Josif; idem da ga vidim dokle nijesam umro. Tada pođe Izrailj sa svijem što imaše, i došav u Virsaveju prinese žrtvu Bogu oca svojega Isaka. I Bog reče Izrailju noću u utvari: Jakove! Jakove! A on odgovori: evo me. I Bog mu reče: ja sam Bog, Bog oca tvojega; ne boj se otići u Misir; jer ću ondje načiniti od tebe narod velik. Ja ću ići s tobom u Misir, i ja ću te odvesti onamo, i Josif će metnuti ruku svoju na oči tvoje. I pođe Jakov od Virsaveje; i sinovi Izrailjevi posadiše Jakova oca svojega i djecu svoju i žene svoje na kola koja posla Faraon po nj. I uzeše stoku svoju i blago svoje što bijahu stekli u zemlji Hananskoj; i dođoše u Misir Jakov i sva porodica njegova. Sinove svoje i sinove sinova svojih, kćeri svoje i kćeri sinova svojih, i svu porodicu svoju dovede sa sobom u Misir. A ovo su imena djece Izrailjeve što dođoše u Misir: Jakov i sinovi njegovi. Prvenac Jakovljev Ruvim; I sinovi Ruvimovi: Enoh, Faluj, Esron i Harmija. A sinovi Simeunovi: Jemuilo, Jamin, Aod, Jahin, Soar i Saul, sin jedne Hananejke. Sinovi Levijevi: Girson, Kat i Merarije. Sinovi Judini: Ir, Avnan, Silom, Fares i Zara; a umrli bjehu Ir i Avnan u zemlji Hananskoj, ali bijahu sinovi Faresovi Esrom i Jemuilo. Sinovi Isaharovi: Tola, Fuva, Jov i Simron. Sinovi Zavulonovi: Sered, Alon, i Ahojilo. To su sinovi Lijini, koje rodi Jakovu u Padan-Aramu, i jošte Dina kći njegova. Svega duša, sinova njegovijeh i kćeri njegovijeh bješe trideset i tri. Sinovi Gadovi: Sifon, Agije, Sunije, Esvon, Irije, Arodije i Arilije. Sinovi Asirovi: Jemna, Jesva, Jesvija i Verija, i sestra njihova Sara. A sinovi Verijini Hovor i Melhilo. To su sinovi Zelfe, koju dade Lavan Liji kćeri svojoj, i ona ih rodi Jakovu, šesnaest duša. A sinovi Rahilje žene Jakovljeve: Josif i Venijamin. A Josifu se rodiše u Misiru od Asenete kćeri Potifere sveštenika Onskoga: Manasija i Jefrem. A sinovi Venijaminovi: Vela, Veher, Asvil, Gira, Naman, Ihije, Ros, Mupim, Upim i Arad. To su sinovi Rahiljini što se rodiše Jakovu, svega četrnaest duša. I sin Danov: Asom. A sinovi Neftalimovi: Asilo, Gunije, Jeser i Silim. To su sinovi Vale, koju dade Lavan Rahilji kćeri svojoj i ona ih rodi Jakovu; svega sedam duša. A svega duša što dođoše s Jakovom u Misir a izađoše od bedara njegovijeh, osim žena sinova Jakovljevijeh, svega duša bješe šezdeset i šest. I dva sina Josifova koji mu se rodiše u Misiru; svega dakle duša doma Jakovljeva, što dođoše u Misir, bješe sedamdeset. A Judu posla Jakov naprijed k Josifu, da mu javi da izađe preda nj u Gesem. I dođoše u zemlju Gesemsku. A Josif upreže u kola svoja, i izađe na susret Izrailju ocu svojemu u Gesem; i kad ga vidje Jakov, pade mu oko vrata, i plaka dugo o vratu njegovu. I reče Izrailj Josifu: sada ne marim umrijeti kad sam te vidio da si jošte živ. A Josif reče braći svojoj i domu oca svojega: idem da javim Faraonu; ali ću mu kazati: braća moja i dom oca mojega iz zemlje Hananske dođoše k meni; A ti su ljudi pastiri i svagda su se bavili oko stoke, i dovedoše ovce svoje i goveda svoja i što god imaju. A kad vas Faraon dozove, reći će vam: kakvu radnju radite? A vi kažite: pastiri su bile sluge tvoje od mladosti, i mi i stari naši; da biste ostali u zemlji Gesemskoj; jer su Misircima svi pastiri nečisti. I otišav Josif javi Faraonu i reče: otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svijem što imaju dođoše iz zemlje Hananske, i evo ih u zemlji Gesemskoj. I uzev nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona. A Faraon reče braći njegovoj: kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari. Još rekoše Faraonu: dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji Hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji Gesemskoj sluge tvoje. A Faraon reče Josifu: otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi; U tvojoj je vlasti zemlja Misirska; na najboljem mjestu u ovoj zemlji naseli oca svojega i braću svoju, neka žive u zemlji Gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vrijedni ljudi, postavi ih nad mojom stokom. Poslije dovede Josif i Jakova oca svojega i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona. A Faraon reče Jakovu: koliko ti ima godina? Odgovori Jakov Faraonu: meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mojega i zli su bili, niti stižu vijeka otaca mojih, koliko su oni živjeli. I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona. A Josif naseli oca svojega i braću svoju, i dade im dobro u zemlji Misirskoj na najboljem mjestu te zemlje, u zemlji Rameskoj, kao što zapovjedi Faraon. I hranjaše Josif hljebom oca svojega i braću svoju i sav dom oca svojega do najmanjega. Ali nesta hljeba u svoj zemlji, jer glad bijaše vrlo velika, i uzmuči se zemlja Misirska i zemlja Hananska od gladi. I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji Misirskoj i po zemlji Hananskoj za žito koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu. A kad nesta novaca u zemlji Misirskoj i u zemlji Hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: daj nam hljeba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema? A Josif im govoraše: dajte stoku svoju, pa ću vam dati hljeba za stoku, kad je nestalo novaca. I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hljeba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hljebom za svu stoku njihovu. A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: ne možemo tajiti od gospodara svojega, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našega je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svojemu osim tjelesa naših i njiva naših. Zašto da mremo na tvoje oči? evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hljeb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti. Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako mah među njima. I zemlja posta Faraonova. A narod preseli u gradove od jednoga kraja Misira do drugoga. Samo ne kupi svešteničkih njiva; jer Faraon odredi dio sveštenicima, i hranjahu se od svojega dijela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva. A Josif reče narodu: evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam sjemena, pa zasijte njive. A što bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dijela neka budu vama za sjeme po njivama i za hranu vama i onijema koji su po kućama vašim i za hranu djeci vašoj. A oni rekoše: ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu. I postavi Josif zakon do današnjega dana za njive Misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove. A djeca Izrailjeva življahu u zemlji Misirskoj u kraju Gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma. I Jakov poživje u zemlji Misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina. A kad se približi vrijeme Izrailju da umre, dozva sina svojega Josifa, i reče mu: ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i vjeru, nemoj me pogrepsti u Misiru; Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovu. A on reče: učiniću kako si kazao. I reče mu Jakov: zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svojega. Poslije javiše Josifu: eno, otac ti je bolestan. A on povede sa sobom dva sina svoja, Manasiju i Jefrema. I javiše Jakovu i rekoše: evo sin tvoj Josif ide k tebi. A Izrailj se okrijepi, te sjede na postelji svojoj. I reče Jakov Josifu: Bog svemogući javi se meni u Luzu u zemlji Hananskoj, i blagoslovi me; I reče mi: učiniću te da narasteš i namnožiš se; i učiniću od tebe mnoštvo naroda, i daću zemlju ovu sjemenu tvojemu nakon tebe da je njihova dovijeka. Sada dakle dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji Misirskoj prije nego dođoh k tebi u Misir, moji su, Jefrem i Manasija kao Ruvim i Simeun neka budu moji. A djeca koju rodiš poslije njih, neka budu tvoja i neka se po imenu braće svoje zovu u našljedstvu svojem. Jer kad se vratih iz Padana, umrije mi Rahilja u zemlji Hananskoj na putu, kad bješe još malo do Efrate; i pogreboh je na putu u Efratu, a to je Vitlejem. A vidjev Izrailj sinove Josifove, reče: ko su ovi? A Josif reče ocu svojemu: moji sinovi, koje mi Bog dade ovdje. A on reče: dovedi ih k meni, da ih blagoslovim. A oči bjehu Izrailju otežale od starosti, te ne mogaše dobro vidjeti. A kad mu ih privede, cjeliva ih i zagrli. I reče Izrailj Josifu: nijesam mislio da ću vidjeti lice tvoje; a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj. A Josif odmače ih od koljena njegovijeh i pokloni se licem do zemlje. Pa ih uze Josif obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izrailju s lijeve, Manasiju pak sebi s lijeve strane a Izrailju s desne; i tako ih primače k njemu. A Izrailj pruživ desnu ruku svoju metnu je na glavu Jefremu mlađemu, a lijevu na glavu Manasiji, tako namjestiv ruke navlaš, ako i jest Manasija bio prvenac. I blagoslovi Josifa govoreći: Bog, kojemu su svagda ugađali oci moji Avram i Isak, Bog, koji me je hranio otkako sam postao do današnjega dana, Anđeo, koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu, i da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji! A Josif kad vidje gdje otac metnu desnu ruku svoju na glavu Jefremu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku oca svojega da je premjesti s glave Jefremove na glavu Manasijinu. I reče Josif ocu svojemu: ne tako, oče; ovo je prvenac, metni desnicu njemu na glavu. Ali otac njegov ne htje, nego reče: znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega, i sjeme će njegovo biti veliko mnoštvo naroda. I blagoslovi ih u onaj dan i reče: tobom će Izrailj blagosiljati govoreći: Bog da te učini kao Jefrema i kao Manasiju. Tako postavi Jefrema pred Manasiju. Poslije reče Izrailj Josifu: evo ja ću skoro umrijeti; ali će Bog biti s vama i odvešće vas opet u zemlju otaca vaših. I ja ti dajem jedan dio više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku Amorejskih mačem svojim i lukom svojim. Poslije sazva Jakov sinove svoje i reče: skupite se da vam javim šta će vam biti do pošljetka. Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izrailja oca svojega. Ruvime, ti si prvenac moj, krjepost moja i početak sile moje; prvi gospodstvom i prvi snagom. Navro si kao voda; nećeš biti prvi; jer si stao na postelju oca svojega i oskvrnio je legav na nju. Simeun i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi. U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa zborom njihovijem da se ne sastavlja slava moja; jer u gnjevu svojem pobiše ljude, i za svoje veselje pokidaše volove. Proklet da je gnjev njihov, što bješe nagao, i ljutina njihova, što bješe žestoka; razdijeliću ih po Jakovu, i rasuću ih po Izrailju. Juda, tebe će hvaliti braća tvoja, a ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaće ti se sinovi oca tvojega. Laviću Juda! s plijena si se vratio, sine moj; spusti se i leže kao lav i kao ljuti lav; ko će ga probuditi? Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude niti od nogu njegovijeh onaj koji postavlja zakon, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu će se pokoravati narodi. Veže za čokot magare svoje, i za plemenitu lozu mlade od magarice svoje; u vinu pere haljinu svoju i ogrtač svoj u soku od grožđa. Oči mu se crvene od vina i zubi bijele od mlijeka. Zavulon će živjeti pokraj mora i gdje pristaju lađe, a međa će mu biti do Sidona. Isahar je magarac jak u kostima, koji leži u toru, I vidjev da je počivanje dobro i da je zemlja mila, sagnuće ramena svoja da nosi, i plaćaće danak. Dan će suditi svojemu narodu, kao jedno između plemena Izrailjevih. Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kičicu, te pada konjik nauznako. Gospode, tebe čekam da me izbaviš. A Gad, njega će vojska svladati; ali će najposlije on nadvladati. U Asira će biti obilata hrana, i on će davati slasti carske. Neftalim je košuta puštena, i govoriće lijepe riječi. Josif je rodna grana, rodna grana kraj izvora, kojoj se ogranci raširiše svrh zida. Ako ga i ucvijeliše ljuto i strijeljaše na nj, i biše mu neprijatelji strijelci, Opet osta jak luk njegov i ojačaše mišice ruku njegovijeh od ruku jakoga Boga Jakovljeva, odakle posta pastir, kamen Izrailju, Od silnoga Boga oca tvojega, koji će ti pomagati, i od svemogućega, koji će te blagosloviti blagoslovima ozgo s neba, blagoslovima ozdo iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od materice. Blagoslovi oca tvojega nadvisiše blagoslove mojih starijeh svrh brda vječnijeh, neka budu nad glavom Josifovom i nad tjemenom odvojenoga između braće. Venijamin je vuk grabljivi, jutrom jede lov, a večerom dijeli plijen. Ovo su dvanaest plemena Izrailjevih, i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi, svako blagoslovom njegovijem blagoslovi ih. Potom im zapovjedi i reče im: kad se priberem k rodu svojemu, pogrebite me kod otaca mojih u pećini koja je na njivi Efrona Hetejina, U pećini koja je na njivi Makpelskoj prema Mamriji u zemlji Hananskoj, koju kupi Avram s njivom u Efrona Hetejina da ima svoj grob. Ondje pogreboše Avrama i Saru ženu njegovu, ondje pogreboše Isaka i Reveku ženu njegovu, i ondje pogreboh Liju. A kupljena je njiva i pećina na njoj u sinova Hetovijeh. A kad izgovori Jakov zapovjesti sinovima svojim, diže noge svoje na postelju, i umrije, i pribran bi k rodu svojemu. Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujući ga. I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana. A kad prođoše žalosni dani, reče Josif domašnjima Faraonovijem govoreći: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: Otac me je moj zakleo govoreći: evo, ja ću skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije ću opet doći. A Faraon mu reče: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo. I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim pođoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, I sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. A pođe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika. A kad dođoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif učini žalost za ocem svojim za sedam dana. A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plač na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska. I učiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u pećini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braća njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova. A braća Josifova videći gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinismo. Zato poručiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reče: Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše. Poslije dođoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. A Josif im reče: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod. Ne bojte se dakle; ja ću hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi. Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. I vidje Josif sinove Jefremove do trećega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem. I reče Josif braći svojoj: ja ću skoro umrijeti; ali će vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. I zakle Josif sinove Izrailjeve i reče: zaista će vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovčeg u Misiru. Ovo su imena sinova Izrailjevijeh koji dođoše u Misir, dođoše s Jakovom, svaki sa svojom porodicom: Ruvim, Simeun, Levije i Juda, Isahar, Zavulon i Venijamin, Dan i Neftalim, Gad i Asir. A svega bijaše ih od bedara Jakovljevijeh sedamdeset duša s Josifom, koji bješe u Misiru. A Josif umrije i sva braća njegova i sav onaj naraštaj. I sinovi Izrailjevi narodiše se i umnožiše se, i napredovaše i osiliše veoma, da ih se zemlja napuni. Tada nasta nov car u Misiru, koji ne znadijaše za Josifa; I reče narodu svojemu: gle, narod sinova Izrailjevijeh veći je i silniji od nas. Nego hajde mudro da postupamo s njima, da se ne množe, i kad nastane rat da ne pristanu s neprijateljima našim i ne udare na nas i ne otidu iz zemlje. I postaviše nad njima nastojnike da ih muče teškim poslovima; i građaše narod Izrailjev Faraonu gradove Pitom i Ramesu. Ali što ga više mučahu to se više množaše i napredovaše, da se grožahu od sinova Izrailjevijeh. I žestoko nagonjahu Misirci sinove Izrailjeve na poslove, I zagrčivahu im život teškim poslovima, blatom i opekama i svakim radom u polju, i svakim drugim poslom, na koji ih žestoko nagonjahu. I još zapovjedi car Misirski babicama Jevrejskim, od kojih jednoj bješe ime Sefora a drugoj Fuva, I reče: kad babičite Jevrejke, i u porođaju vidite da je muško, ubijte ga, a kad bude žensko, nek ostane živo. Ali se babice bojahu Boga, i ne činjahu kako im reče car Misirski, nego ostavljahu djecu u životu. A car Misirski dozva babice, i reče im: zašto to činite, te ostavljate u životu mušku djecu? A babice rekoše Faraonu: Jevrejke nisu kao žene Misirke; jače su; dok im dođe babica, one već rode. I Bog učini dobro babicama; i narod se umnoži i osili veoma; I što se babice bojahu Boga, načini im kuće. Tada zapovjedi Faraon svemu narodu svojemu govoreći: svakoga sina koji se rodi bacite u vodu, a kćeri sve ostavljajte u životu. A neko od plemena Levijeva otide i oženi se kćerju Levijevom. I ona zatrudnje i rodi sina; i videći ga lijepa krijaše ga tri mjeseca. A kad ga ne može više kriti, uže kovčežić od site, i obli ga smolom i paklinom, i metnu dijete u nj, i odnese ga u trsku kraj rijeke. A sestra njegova stade podalje da vidi šta će biti od njega. A kći Faraonova dođe da se kupa u rijeci, i djevojke njezine hodahu kraj rijeke; i ona ugleda kovčežić u trsci, i posla dvorkinju svoju te ga izvadi. A kad otvori, vidje dijete, i gle, dijete plakaše; i sažali joj se, i reče: to je Jevrejsko dijete. Tada reče sestra njegova kćeri Faraonovoj: hoćeš li da idem da ti dozovem dojkinju Jevrejku, da ti doji dijete? A kći Faraonova reče joj: idi. I otide djevojčica, i dozva mater djetinju. I kći Faraonova reče joj: uzmi ovo dijete, i odoj mi ga, a ja ću ti platiti. I uze žena dijete i odoji ga. A kad dijete odraste, odvede ga ka kćeri Faraonovoj, a ona ga posini; i nadjede mu ime Mojsije govoreći: jer ga iz vode izvadih. I kad Mojsije bijaše velik, izide k braći svojoj, i gledaše nevolju njihovu. I vidje gdje nekakav Misirac bije čovjeka Jevrejina između braće njegove. I obazrev se i tamo i amo, kad vidje da nema nikoga, ubi Misirca, i zakopa ga u pijesak. I sjutradan izide opet, a to se dva Jevrejina svađahu, i reče onomu koji činjaše krivo: zašto biješ bližnjega svojega? A on reče: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? hoćeš li da me ubiješ kao što si ubio Misirca? Tada se Mojsije uplaši i reče: zaista se doznalo. I Faraon čuv za to tražaše da pogubi Mojsija. Ali Mojsije pobježe od Faraona i dođe u zemlju Madijamsku, i sjede kod jednoga studenca. A sveštenik Madijamski imaše sedam kćeri, i one dođoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. A dođoše pastiri, i otjeraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reče: što se danas tako brzo vratiste? A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. A on reče kćerima svojim: pa gdje je? zašto ostaviste toga čovjeka? zovite ga da jede. I Mojsije se skloni da živi kod onoga čovjeka, i on dade Mojsiju kćer svoju Seforu. I ona rodi sina, i on mu nadjede ime Girsam, jer sam, reče, došljak u zemlji tuđoj. A poslije mnogo vremena umrije car Misirski; i uzdisahu od nevolje sinovi Izrailjevi i vikahu; i vika njihova radi nevolje dođe do Boga. I Bog ču uzdisanje njihovo, i opomenu se Bog zavjeta svojega s Avramom, s Isakom i s Jakovom. I pogleda Bog na sinove Izrailjeve, i vidje ih. A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i dođe na goru Božiju Horiv. I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. I Mojsije reče: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reče: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. A Bog reče: ne idi ovamo. Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. Još reče: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. I reče Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nastojnici, jer poznah muku njegovu. I siđoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teče, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji. I sada evo vika sinova Izrailjevijeh dođe preda me, i vidjeh muku, kojom ih muče Misirci. Sada hajde da te pošljem k Faraonu, da izvedeš narod moj, sinove Izrailjeve, iz Misira. A Mojsije reče Bogu: ko sam ja da idem k Faraonu i da izvedem sinove Izrailjeve iz Misira? A Bog mu reče: ja ću biti s tobom, i ovo neka ti bude znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Misira, služićete Bogu na ovoj gori. A Mojsije reče Bogu: evo, kad otidem k sinovima Izrailjevijem, pa im rečem: Bog otaca vaših posla me k vama, ako mi reku: kako mu je ime? šta ću im kazati? A Gospod reče Mojsiju: ja sam onaj što jest. I reče: tako ćeš kazati sinovima Izrailjevijem: koji jest, on me posla k vama. I opet reče Bog Mojsiju: ovako kaži sinovima Izrailjevijem: Gospod Bog otaca vaših, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev posla me k vama; to je ime moje dovijeka, i to je spomen moj od koljena na koljeno. Idi, i skupi starješine Izrailjske, pa im reci: Gospod Bog otaca vaših javi mi se, Bog Avramov, Isakov i Jakovljev, govoreći: doista obidoh vas, i vidjeh kako vam je u Misiru. Pa rekoh: izvešću vas iz nevolje Misirske u zemlju Hananejsku i Hetejsku i Amorejsku i Ferezejsku i Jevejsku i Jevusejsku, u zemlju gdje teče mlijeko i med. I oni će poslušati glas tvoj; pa ćeš ti i starješine Izrailjske otići k caru Misirskom, i reći ćete mu: Gospod Bog Jevrejski srete nas, pa ti se molimo da izidemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu. A ja znam da vam neće dopustiti car Misirski da izidete bez ruke krjepke. Ali ću pružiti ruku svoju, i udariću Misir svijem čudesima svojim, koja ću učiniti u njemu: i poslije će vas pustiti. I učiniću da narod nađe ljubav u Misiraca, pa kad pođete, nećete poći prazni; Nego će svaka žena zaiskati u susjede svoje i u domaćice svoje nakita srebrnoga i nakita zlatnoga i haljina; i metnućete na sinove svoje i na kćeri svoje, i oplijenićete Misir. A Mojsije odgovori i reče: ali neće mi vjerovati ni poslušati glasa mojega; jer će reći: nije ti se Gospod javio. A Gospod mu reče: šta ti je to u ruci? A on odgovori: štap. A Bog mu reče: baci ga na zemlju. I baci ga na zemlju, a on posta zmija. I Mojsije pobježe od nje. A Gospod reče Mojsiju: pruži ruku svoju, pa je uhvati za rep. I pruži ruku svoju, i uhvati je, i opet posta štap u ruci njegovoj. To učini, reče Bog, da vjeruju da ti se javio Gospod Bog otaca njihovijeh, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. I opet mu reče Gospod: turi sada ruku svoju u njedra svoja. I on turi ruku svoju u njedra svoja; a kad je izvadi iz njedara, a to ruka mu gubava, bijela kao snijeg. A Bog mu reče: turi opet ruku svoju u njedra svoja. I opet turi ruku svoju u njedra svoja; a kad je izvadi iz njedara, a to opet postala kao i ostalo tijelo njegovo. Tako, reče Bog, ako ti ne uzvjeruju i ne poslušaju glasa tvojega za prvi znak, poslušaće za drugi znak. Ako li ne uzvjeruju ni za ta dva znaka i ne poslušaju glasa tvojega, a ti zahvati vode iz rijeke, i prolij na zemlju, i pretvoriće se voda koju zahvatiš iz rijeke, i provrći će se u krv na zemlji. A Mojsije reče Gospodu: molim ti se, Gospode, nijesam rječit čovjek, niti sam prije bio niti sam otkako si progovorio sa slugom svojim, nego sam sporijeh usta i spora jezika. A Gospod mu reče: ko je dao usta čovjeku? ili ko može stvoriti nijema ili gluha ili okata ili slijepa? zar ne ja, Gospod? Idi dakle, ja ću biti s ustima tvojim, i učiću te šta ćeš govoriti. A Mojsije reče: molim te, Gospode, pošlji onoga koga treba da pošlješ. I razgnjevi se Gospod na Mojsija, i reče mu: nije li ti brat Aron Levit? znam da je on rječit; i evo on će te sresti, i kad te vidi obradovaće se u srcu svojem. Njemu ćeš kazati i metnućeš ove riječi u usta njegova, i ja ću biti s tvojim ustima i s njegovijem ustima, i učiću vas šta ćete činiti. I on će mjesto tebe govoriti narodu, i on će biti tebi mjesto usta a ti ćeš biti njemu mjesto Boga. A taj štap uzmi u ruku svoju, njim ćeš činiti čudesa. I otide Mojsije, i vrati se k Jotoru tastu svojemu, i reče mu: pusti me da idem, da se vratim k braći svojoj u Misiru, da vidim jesu li jošte u životu. I reče Jotor Mojsiju: idi s mirom. I reče Gospod Mojsiju u zemlji Madijamskoj: idi, vrati se u Misir, jer su pomrli svi koji su tražili dušu tvoju. I uze Mojsije ženu svoju i sinove svoje, i posadi ih na magarca, i pođe natrag u zemlju Misirsku. I uze Mojsije štap Božji u ruku svoju. I reče Gospod Mojsiju: kad otideš i vratiš se u Misir, gledaj da učiniš pred Faraonom sva čudesa koja ti metnuh u ruku: a ja ću učiniti da mu otvrdne srce i ne pusti naroda. A ti ćeš reći Faraonu: ovako kaže Gospod: Izrailj je sin moj, prvenac moj. I kazah ti: pusti sina mojega da mi posluži. A ti ga ne htje pustiti; evo ja ću ubiti sina tvojega, prvenca tvojega. I kad bijaše na putu u gostionici, dođe k njemu Gospod i šćaše da ga ubije. A Sefora uze oštar nož, i obreza sina svojega, i okrajak baci k nogama njegovijem govoreći: ti si mi krvav zaručnik. Tada ga ostavi Gospod; a ona radi obrezanja reče: krvav zaručnik. A Gospod reče Aronu: izidi u pustinju na susret Mojsiju. I otide i srete ga na gori Božijoj, i poljubi ga. I Mojsije kaza Aronu sve riječi Gospodnje, za koje ga posla, i sve znake koje mu zapovjedi. I otidoše Mojsije i Aron, i skupiše sve starješine sinova Izrailjevijeh. I Aron kaza sve riječi, koje bješe rekao Gospod Mojsiju, a Mojsije učini znake pred narodom. I narod vjerova; i razumješe da je Gospod pohodio sinove Izrailjeve i vidio nevolju njihovu; i savivši se pokloniše se. A poslije izide Mojsije i Aron pred Faraona, i rekoše mu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: pusti narod moj da mi praznuju praznik u pustinji. Ali Faraon reče: ko je Gospod da poslušam glas njegov i pustim Izrailja? Ne znam Gospoda, niti ću pustiti Izrailja. A oni rekoše: Bog Jevrejski srete nas; molimo ti se da otidemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu, da ne pošlje na nas pomor ili mač. A car Misirski reče im: Mojsije i Arone, zašto odvlačite narod od rada njegova? Idite na svoj posao. Još reče Faraon: eto, naroda je mnogo u zemlji; a vi još hoćete da ostavlja svoje poslove. I u isti dan zapovjedi Faraon nastojnicima nad narodom i upraviteljima njegovijem, i reče: Otsele nemojte davati narodu pljeve za opeke kao doslije, neka idu sami i kupe sebi pljevu. A koliko su opeka doslije načinjali toliko izgonite i otsele, niti što smanjite; jer besposliče, i zato viču govoreći: da idemo da prinesemo žrtvu Bogu svojemu. Valja navaliti poslove na te ljude, pa će raditi i neće slušati lažljivijeh riječi. I izašavši nastojnici narodni i upravitelji rekoše narodu govoreći: tako veli Faraon: ja vam neću davati pljeve. Idite sami i kupite sebi pljeve gdje nađete, a od posla vam se neće popustiti ništa. I razide se narod po svoj zemlji Misirskoj da čupa strnjiku mjesto pljeve. A nastojnici navaljivahu govoreći: svršujte poslove svoje koliko dolazi na dan, kao kad je bilo pljeve. I upravitelji sinova Izrailjevijeh, koje postaviše nad njima nastojnici Faraonovi, dopadahu boja, i govoraše im se: zašto ni juče ni danas ne načiniste onoliko opeka koliko vam je određeno, kao prije? I otidoše upravitelji sinova Izrailjevijeh, i povikaše k Faraonu govoreći: zašto činiš tako slugama svojim? Pljeva se ne daje slugama tvojim, pa opet kažu nam: gradite opeke. I evo biju sluge tvoje, a kriv je tvoj narod. A on reče: besposličite, besposličite, i zato govorite: da idemo da prinesemo žrtvu Gospodu. Nego idite, radite; pljeva vam se neće davati, a opeke da dajete na broj. I upravitelji sinova Izrailjevijeh vidješe da je zlo po njih što im se kaza: da ne bude opeka manje na dan. I otišavši od Faraona sretoše Mojsija i Arona, koji izidoše pred njih. Pa im rekoše: Gospod neka vas vidi i sudi, što nas omraziste Faraonu i slugama njegovijem, i dadoste im mač u ruku da nas pobiju. I Mojsije se vrati ka Gospodu i reče: Gospode, zašto si navukao to zlo na narod? zašto si me poslao? Jer otkako izidoh pred Faraona i progovorih u tvoje ime, još gore postupa s narodom ovijem, a ti ne izbavi naroda svojega. A Gospod reče Mojsiju: sad ćeš vidjeti šta ću učiniti Faraonu; jer pod rukom krjepkom pustiće ih, i istjeraće ih iz zemlje svoje pod rukom krjepkom. Još govori Bog Mojsiju i reče mu: ja sam Gospod. I javio sam se Avramu, Isaku i Jakovu imenom Bog svemogući, a imenom svojim Gospod ne bih im poznat. I učinih zavjet svoj s njima da ću im dati zemlju Hanansku, zemlju u kojoj bijahu došljaci, u kojoj življahu kao stranci. I čuh uzdisanje sinova Izrailjevijeh, koje Misirci drže u ropstvu, i opomenuh se zavjeta svojega. Zato kaži sinovima Izrailjevijem: ja sam Gospod, i izvešću vas ispod bremena Misirskih, i oprostiću vas ropstva njihova, i izbaviću vas mišicom podignutom i sudovima velikim. I uzeću vas da mi budete narod, i ja ću vam biti Bog, te ćete poznati da sam ja Gospod Bog vaš, koji vas izvodim ispod bremena Misirskih. Pak ću vas odvesti u svoju zemlju, za koju podigoh ruku svoju zaklinjući se da ću je dati Avramu, Isaku i Jakovu; i daću vam je u našljedstvo, ja Gospod. I Mojsije kaza tako sinovima Izrailjevijem; ali ne poslušaše Mojsija od slabosti duha svojega i od ljutoga ropstva. I Gospod reče Mojsiju govoreći: Idi, kaži Faraonu caru Misirskom neka pusti sinove Izrailjeve iz zemlje svoje. A Mojsije progovori pred Gospodom i reče: eto, sinovi Izrailjevi ne poslušaše me, a kako će me poslušati Faraon, kad sam neobrezanijeh usana? Ali Gospod govori Mojsiju i Aronu, i zapovjedi im da idu k sinovima Izrailjevijem i k Faraonu, da izvedu sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske. Ovo su poglavice u domovima otaca svojih: sinovi Ruvima prvenca Izrailjeva: Enoh i Faluj, Asron i Harmija; to su porodice Ruvimove. A sinovi Simeunovi: Jemuilo i Jamin i Aod i Ahin i Sar i Saul, sin neke Hananejke; to su porodice Simeunove. A ovo su imena sinova Levijevih po porodicama njihovijem: Girson i Kat i Merarije; a Levije poživje sto i trideset i sedam godina. A ovo su sinovi Girsonovi: Lovenije i Semej po porodicama svojim. A sinovi Katovi: Amram i Isar i Hevron i Ozilo; a Kat poživje sto i trideset i tri godine. A sinovi Merarijevi: Molija i Musija. To su porodice Levijeve po lozama svojim. A Amram se oženi Johavedom bratučedom svojom, i ona mu rodi Arona i Mojsija. A poživje Amram sto i trideset i sedam godina. A sinovi Isarovi bjehu: Korej i Nafek i Zehrija. A sinovi Ozilovi: Misailo i Elisafan i Segrija. A Aron se oženi Jelisavetom kćerju Aminadavovom, sestrom Nasonovom; i ona mu rodi Nadava i Avijuda i Eleazara i Itamara. A sinovi Korejevi bjehu: Asir i Elkana i Avijasar. To su porodice Korejeve. I Eleazar sin Aronov oženi se jednom od kćeri Futilovijeh, i ona mu rodi Finesa. To su poglavice između otaca Levitskih po svojim porodicama. To je Aron i Mojsije, kojima reče Gospod: izvedite sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske u četama njihovijem. To su koji govoriše Faraonu caru Misirskom da izvedu sinove Izrailjeve iz Misira; to je Mojsije i to je Aron. I kad Gospod govoraše Mojsiju u zemlji Misirskoj, Reče Gospod Mojsiju govoreći: ja sam Gospod; kaži Faraonu caru Misirskom sve što sam ti kazao. I Mojsije reče pred Gospodom: evo sam neobrezanijeh usana, pa kako će me poslušati Faraon? I Gospod reče Mojsiju: evo, postavio sam te da si Bog Faraonu; a Aron brat tvoj biće prorok tvoj. Govorićeš sve što ti zapovjedim; Aron pak brat tvoj govoriće Faraonu da pusti sinove Izrailjeve iz zemlje svoje. A ja ću učiniti da otvrdne srce Faraonu, te ću umnožiti znake svoje i čudesa svoja u zemlji Misirskoj. I neće vas ipak poslušati Faraon; a ja ću metnuti ruku svoju na Misir, i izvešću vojsku svoju, narod svoj, sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske sudovima velikim. I poznaće Misirci da sam ja Gospod, kad dignem ruku svoju na Misir, i izvedem sinove Izrailjeve između njih. I učini Mojsije i Aron, kako im zapovjedi Gospod, tako učiniše. A Mojsiju bijaše osamdeset godina, a Aronu osamdeset i tri godine, kad govorahu s Faraonom. I reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Kad vam kaže Faraon i reče: učinite kako čudo, onda reci Aronu: uzmi štap svoj, i baci ga pred Faraona; te će se prometnuti u zmiju. I izađoše Mojsije i Aron pred Faraona, i učiniše kako zapovjedi Gospod; i baci Aron štap svoj pred Faraona i pred sluge njegove, i prometnu se u zmiju. A Faraon dozva mudarce i vračare; te i vračari Misirski učiniše tako svojim vračanjem. I baciše svaki svoj štap, i prometnuše se štapovi u zmije; ali štap Aronov proždrije njihove štapove. I otvrdnu srce Faraonovo, i ne posluša ih, kao što bješe kazao Gospod. I reče Gospod Mojsiju: oteža srce Faraonovo; neće da pusti naroda. Idi ujutru k Faraonu. Gle, on će izaći na vodu, pa stani prema njemu na obali, a štap koji se bio prometnuo u zmiju uzmi u ruku. I reci mu: Gospod Bog Jevrejski posla me k tebi da ti kažem: pusti narod moj da mi posluži u pustinji. Ali ti eto još ne posluša. Zato Gospod ovako veli: ovako ćeš poznati da sam ja Gospod: evo, udariću štapom što mi je u ruci po vodi što je u rijeci, i prometnuće se u krv. I ribe u rijeci pomrijeće, i rijeka će se usmrdjeti, i Misirci će se uzmučiti tražeći vode da piju iz rijeke. I Gospod reče Mojsiju: reci Aronu: uzmi štap svoj, i pruži ruku svoju na vode Misirske, na potoke, na rijeke i na jezera njihova i na sva zborišta voda njihovijeh; i prometnuće se u krv, i biće krv po svoj zemlji Misirskoj, i po sudima drvenijem i kamenijem. I učiniše Mojsije i Aron kako im zapovjedi Gospod; i podigav Aron štap svoj udari po vodi koja bješe u rijeci pred Faraonom i slugama njegovijem. I sva voda što bješe u rijeci prometnu se u krv. I pomriješe ribe što bijahu u rijeci, i usmrdje se rijeka tako da ne mogahu Misirci piti vode iz rijeke, i bješe krv po svoj zemlji Misirskoj. Ali i vračari Misirski učiniše tako svojim vračanjem; i srce Faraonu otvrdnu, te ih ne posluša, kao što bješe kazao Gospod. I okrenuv se Faraon otide kući svojoj, i ne mari ni za to. A Misirci svi kopaše oko rijeke tražeći vode da piju; jer ne mogahu piti vode iz rijeke. I navrši se sedam dana kako rijeku udari Gospod. I reče Gospod Mojsiju: idi k Faraonu, i reci mu: ovako veli Gospod: pusti narod moj, da mi posluži. Ako li nećeš pustiti, evo ću moriti svu zemlju žabama. I rijeka će se napuniti žaba, i one će izaći i skakati tebi po kući i po klijeti gdje spavaš i po postelji tvojoj i po kućama sluga tvojih i naroda tvojega i po pećima tvojim i po naćvama tvojim; I na tebe i na narod tvoj i na sve sluge tvoje skakaće žabe. I reče Gospod Mojsiju: kaži Aronu: pruži ruku svoju sa štapom svojim na rijeke i na potoke i na jezera, i učini nek izađu žabe na zemlju Misirsku. I pruži Aron ruku svoju na vode Misirske, i izađoše žabe i pokriše zemlju Misirsku. Ali i vračari Misirski učiniše tako svojim vračanjem, učiniše te izađoše žabe na zemlju Misirsku. A Faraon dozva Mojsija i Arona i reče: molite Gospoda da ukloni žabe od mene i od naroda mojega, pak ću pustiti narod da prinesu žrtvu Gospodu. A Mojsije reče Faraonu: čast da ti je nada mnom! dokle da mu se molim za te i za sluge tvoje i za narod tvoj da odbije žabe od tebe i iz kuća tvojih, i samo u rijeci da ostanu? A on reče: do sjutra. A Mojsije reče: biće kako si kazao, da poznaš da niko nije kao Gospod Bog naš. Otići će žabe od tebe i iz kuća tvojih i od sluga tvojih i od naroda tvojega; samo će u rijeci ostati. I otide Mojsije i Aron od Faraona; i zavapi Mojsije ka Gospodu za žabe koje bješe pustio na Faraona. A Gospod učini po riječi Mojsijevoj; i pocrkaše žabe, i oprostiše ih se kuće i sela i polja. I na gomile ih grtahu, da je smrdjela zemlja. A kad Faraon vidje gdje odahnu, otvrdnu mu srce, i ne posluša ih, kao što bješe kazao Gospod. A Gospod reče Mojsiju: kaži Aronu: pruži štap svoj, i udari po prahu na zemlji, nek se pretvori u uši po svoj zemlji Misirskoj. I učiniše tako: Aron pruži ruku svoju sa štapom svojim, i udari po prahu na zemlji, i postaše uši po ljudima i po stoci, sav prah na zemlji pretvori se u uši po cijeloj zemlji Misirskoj. A gledaše i vračari Misirski vračanjem svojim da učine da postanu uši, ali ne mogoše. I bijahu uši po ljudima i po stoci. I rekoše vračari Faraonu: ovo je prst Božji. Ali opet otvrdnu srce Faraonu, te ih ne posluša, kao što bješe kazao Gospod. A Gospod reče Mojsiju: ustani rano i izađi pred Faraona, evo, on će izaći k vodi, pa mu reci: ovako veli Gospod: pusti narod moj da mi posluži. Ako li ne pustiš naroda mojega, evo, pustiću na tebe i na sluge tvoje i na narod tvoj i na kuće tvoje svakojake bubine, i napuniće se bubina kuće Misirske i zemlja na kojoj su. Ali ću u taj dan odvojiti zemlju Gesemsku, gdje živi moj narod, i ondje neće biti bubina, da poznaš da sam ja Gospod na zemlji. I postaviću razliku između naroda svojega i naroda tvojega. Sjutra će biti znak taj. I učini Gospod tako, i dođoše silne bubine u kuću Faraonovu i u kuće sluga njegovijeh i u svu zemlju Misirsku, da se sve u zemlji pokvari od bubina. I Faraon dozva Mojsija i Arona, i reče im: idite, prinesite žrtvu Bogu svojemu ovdje u zemlji. A Mojsije reče: ne valja tako; jer bismo prinijeli na žrtvu Gospodu Bogu svojemu što je nečisto Misircima; a kad bismo prinijeli na žrtvu što je nečisto Misircima na oči njihove, ne bi li nas pobili kamenjem? Tri dana hoda treba da idemo u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu, kao što nam je kazao. A Faraon reče: pustiću vas da prinesete žrtvu Gospodu Bogu svojemu u pustinji; ali da ne idete dalje; pa se molite za me. A Mojsije reče: evo ja idem od tebe, i moliću se Gospodu da otidu bubine od Faraona i od sluga njegovijeh i od naroda njegova sjutra; ali nemoj opet da prevariš, i da ne pustiš naroda da prinese žrtvu Gospodu. I otide Mojsije od Faraona, i pomoli se Gospodu. I učini Gospod po riječi Mojsijevoj, te otidoše bubine od Faraona i od sluga njegovijeh i od naroda njegova; ne osta ni jedna. Ali opet otvrdnu srce Faraonovo, i ne pusti naroda. Tada reče Gospod Mojsiju: idi k Faraonu, i reci mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: pusti narod moj da mi posluži; Ako li ih ne pustiš nego ih još staneš zadržavati, Evo, ruka Gospodnja doći će na stoku tvoju u polju, na konje, na magarce, na kamile, na volove i na ovce, s pomorom vrlo velikim. A odvojiće Gospod stoku Izrailjsku od stoke Misirske; te od svega što je sinova Izrailjevijeh neće poginuti ništa. I postavio je Gospod rok rekavši: sjutra će to učiniti na zemlji Gospod. I Gospod učini to sjutradan, i sva stoka Misirska uginu; a od stoke sinova Izrailjevijeh ne uginu nijedno. I posla Faraon da vide, i gle, od stoke Izrailjske ne uginu nijedno; ipak otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti naroda. Tada reče Gospod Mojsiju i Aronu: uzmite pepela iz peći pune pregršti, i Mojsije neka ga baci u nebo pred Faraonom; I postaće prah po svoj zemlji Misirskoj, a od njega će postati kraste pune gnoja i na ljudima i na stoci po svoj zemlji Misirskoj. I uzeše pepela iz peći, i stadoše pred Faraona, i baci ga Mojsije u nebo, i postaše kraste pune gnoja po ljudima i po stoci. I vračari ne mogoše stajati pred Mojsijem od krasta; jer bijahu kraste i na vračarima i na svijem Misircima. I Gospod učini te otvrdnu srce Faraonovo, i ne posluša ih, kao što bješe kazao Gospod Mojsiju. Poslije reče Gospod Mojsiju: ustani rano i izađi pred Faraona, i reci mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: pusti narod moj da mi posluži. Jer ću sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na cijeloj zemlji. Jer sada kad pružih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji; Ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripovijeda ime moje po svoj zemlji. I ti se još podižeš na moj narod, i nećeš da ga pustiš? Evo, sjutra ću u ovo doba pustiti grad vrlo velik, kakoga nije bilo u Misiru otkako je postao pa dosada. Zato sada pošlji, te skupi stoku svoju i što god imaš u polju, jer će pasti grad na sve ljude i na stoku što se zateče u polju i ne bude skupljeno u kuću, i izginuće. Koji se god između sluga Faraonovijeh poboja riječi Gospodnje, on brže skupi sluge svoje i stoku svoju u kuću; A koji ne maraše za riječ Gospodnju, on ostavi sluge svoje i stoku svoju u polju. I Gospod reče Mojsiju: pruži ruku svoju k nebu, neka udari grad po svoj zemlji Misirskoj, na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u zemlji Misirskoj. I Mojsije pruži štap svoj k nebu, i Gospod pusti gromove i grad, da oganj skakaše na zemlju. I tako Gospod učini, te pade grad na zemlju Misirsku. A bješe grad i oganj smiješan s gradom silan veoma, kakoga ne bješe u svoj zemlji Misirskoj otkako je ljudi u njoj. I pobi grad po svoj zemlji Misirskoj što god bješe u polju od čovjeka do živinčeta; i sve bilje u polju potr grad, i sva drveta u polju polomi. Samo u zemlji Gesemskoj, gdje bijahu sinovi Izrailjevi, ne bješe grada. Tada posla Faraon, te dozva Mojsija i Arona, i reče im: sada zgriješih; Gospod je pravedan, a ja i moj narod jesmo bezbožnici. Molite se Gospodu, jer je dosta, neka prestanu gromovi Božji i grad, pa ću vas pustiti, i više vas neće niko ustavljati. A Mojsije mu reče: kad izađem iza grada, raširiću ruke svoje ka Gospodu, a gromovi će prestati i grada neće više biti, da znaš da je Gospodnja zemlja. A ti i sluge tvoje znam da se još nećete bojati Gospoda Boga. I propade lan i ječam, jer ječam bješe klasao, a lan se glavičio. A pšenica i krupnik ne propade, jer bješe pozno žito. I Mojsije otišav od Faraona iza grada raširi ruke svoje ka Gospodu, i prestaše gromovi i grad, i dažd ne padaše na zemlju. Ali Faraon vidjev gdje presta dažd i grad i gromovi, stade opet griješiti, i srce mu otvrdnu i njemu i slugama njegovijem. Otvrdnu srce Faraonu, te ne pusti sinova Izrailjevijeh, kao što bješe kazao Gospod preko Mojsija. A Gospod reče Mojsiju: idi k Faraonu, jer sam ja učinio da otvrdne srce njegovo i srce sluga njegovijeh, da učinim ove znake svoje među njima, I da pripovijedaš sinovima svojim i unucima svojim šta učinih u Misiru i kakve znake svoje pokazah na njima, da biste znali da sam ja Gospod. I otide Mojsije i Aron k Faraonu, i rekoše mu: ovako veli Gospod Bog Jevrejski: dokle ćeš se protiviti da se ne poniziš preda mnom? Pusti narod moj da mi posluži. Jer ako nećeš pustiti naroda mojega, evo sjutra ću nanijeti skakavce na zemlju tvoju; I pokriće svu zemlju da se neće vidjeti zemlje, i poješće ostatak što se sačuvao, koji vam je ostao iza grada, i poješće sva drveta što vam rastu u polju. I napuniće ih se kuće tvoje i kuće svijeh sluga tvojih i kuće svijeh Misiraca, što nijesu vidjeli oci tvoji ni oci otaca tvojih, otkako su postali na zemlji do danas. I okrenuv se otide od Faraona. A sluge rekoše Faraonu: dokle će nas taj mučiti? Pusti ih neka posluže Gospodu Bogu svojemu. Zar još ne vidiš gdje propade Misir? I dozvaše opet Mojsija i Arona pred Faraona, i reče im: idite, poslužite Gospodu Bogu svojemu. A koji su što će ići? A Mojsije reče: s djecom svojom i sa starcima svojim ići ćemo, sa sinovima svojim i sa kćerima svojim, sa stokom svojom sitnom i krupnom ići ćemo, jer imamo praznik Gospodnji. A on im reče: tako bio Gospod s vama, kako ću vas ja pustiti s djecom vašom! Vidite da zlo mislite. Neće biti tako; nego vi ljudi idite i poslužite Gospodu, jer to ištete. I otjera ih od sebe Faraon. Tada reče Gospod Mojsiju: pruži ruku svoju na zemlju Misirsku, da dođu skakavci na zemlju Misirsku i pojedu sve bilje po zemlji, što god osta iza grada. I pruži Mojsije štap svoj na zemlju Misirsku, i Gospod navede ustoku na zemlju, te duva cijeli dan i cijelu noć; a kad svanu, donese ustoka skakavce. I dođoše skakavci na svu zemlju Misirsku, i popadaše po svijem krajevima Misirskim silni veoma, kakih prije nigda nije bilo niti će kad biti onakih. I pokriše svu zemlju, da se zemlja ne viđaše, i pojedoše svu travu na zemlji i sav rod na drvetima, što osta iza grada, i ne osta ništa zeleno od drveta i od bilja poljskoga u svoj zemlji Misirskoj. Tada Faraon brže dozva Mojsija i Arona, i reče: zgriješih Gospodu Bogu vašemu i vama. Ali mi još sada samo oprosti grijeh moj, i molite se Gospodu Bogu svojemu da ukloni od mene samo ovu smrt. I otide Mojsije od Faraona, i pomoli se Gospodu. I okrenu Gospod vjetar od zapada vrlo jak, koji uze skakavce i baci ih u Crveno More, i ne osta nijedan skakavac u cijeloj zemlji Misirskoj. Ali Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti sinova Izrailjevijeh. I reče Gospod Mojsiju: pruži ruku svoju k nebu, i biće tama po zemlji Misirskoj taka da će je pipati. I Mojsije pruži ruku svoju k nebu, i posta gusta tama po svoj zemlji Misirskoj za tri dana. Ne viđahu jedan drugoga, i niko se ne mače s mjesta gdje bješe za tri dana; ali se kod svijeh sinova Izrailjevijeh vidjelo po stanovima njihovijem. Tada Faraon dozva Mojsija, i reče: idite, poslužite Gospodu; samo stoka vaša sitna i krupna neka ostane, a djeca vaša neka idu s vama. A Mojsije reče: treba da nam daš i što ćemo prinijeti i sažeći na žrtvu Gospodu Bogu svojemu; Zato i stoka naša nek ide s nama, da ne ostane ni papka, jer između nje treba da uzmemo čim ćemo poslužiti Gospodu Bogu svojemu, a ne znamo kojim ćemo poslužiti Gospodu dokle ne dođemo onamo. Ali Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne htje ih pustiti. I reče mu Faraon: idi od mene, i čuvaj se da mi više ne dođeš na oči, jer ako mi dođeš na oči, poginućeš. A Mojsije reče: pravo si kazao; neću ti više doći na oči. A Gospod reče Mojsiju: još ću jedno zlo pustiti na Faraona i na Misir, pa će vas onda pustiti; pustiće sasvijem, i još će vas tjerati. A sada kaži narodu neka svaki čovjek ište u susjeda svojega i svaka žena u susjede svoje nakita srebrnijeh i nakita zlatnijeh. I Gospod učini te narod nađe ljubav u Misiraca; i sam Mojsije bješe vrlo velik čovjek u zemlji Misirskoj kod sluga Faraonovijeh i kod naroda. I reče Mojsije: ovako veli Gospod: oko ponoći proći ću kroz Misir, I pomrijeće svi prvenci u zemlji Misirskoj, od prvenca Faraonova, koji šćaše sjedjeti na prijestolu njegovu, do prvenca sluškinje za žrvnjem, i od stoke što je god prvenac. I biće vika velika po svoj zemlji Misirskoj, kakve još nije bilo niti će je kad biti. A kod sinova Izrailjevijeh nigdje neće ni pas jezikom svojim maći ni među ljudima ni među stokom, da znate da je Gospod učinio razliku između Izrailjaca i Misiraca. I doći će sve te sluge tvoje k meni, i pokloniće mi se govoreći: idi, i ti i sav narod koji je pristao za tobom. I onda ću izaći. I otide Mojsije od Faraona s velikim gnjevom. A Gospod reče Mojsiju: neće vas poslušati Faraon, da bih umnožio čudesa svoja u zemlji Misirskoj. I Mojsije i Aron učiniše sva ova čudesa pred Faraonom, a Gospod učini te otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti sinova Izrailjevijeh iz zemlje svoje. I reče Gospod Mojsiju i Aronu u zemlji Misirskoj govoreći: Ovaj mjesec da vam je početak mjesecima, da vam je prvi mjesec u godini. Kažite svemu zboru Izrailjevu i recite: desetoga dana ovoga mjeseca svaki neka uzme jagnje ili jare, po porodicama, po jedno na dom; Ako li je dom mali za jagnje ili jare, neka uzme k sebi susjeda, koji mu je najbliži, s onoliko duša koliko treba da mogu pojesti jagnje ili jare. A jagnje ili jare da vam bude zdravo, muško, od godine; između ovaca ili između koza uzmite. I čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca, a tada savkoliki zbor Izrailjev neka ga zakolje uveče. I neka uzmu krvi od njega i pokrope oba dovratka i gornji prag na kućama u kojima će ga jesti. I neka jedu meso iste noći, na vatri pečeno, s hljebom prijesnijem i sa zeljem gorkim neka jedu. Nemojte jesti sirovo ni u vodi kuhano, nego na vatri pečeno, s glavom i s nogama i s drobom. I ništa nemojte ostaviti do jutra; ako li bi što ostalo do jutra, spalite na vatri. A ovako jedite: opasani, obuća da vam je na nogu i štap u ruci, i jedite hitno, jer je prolazak Gospodnji. Jer ću proći po zemlji Misirskoj tu noć, i pobiću sve prvence u zemlji Misirskoj od čovjeka do živinčeta, i sudiću svijem bogovima Misirskim, ja Gospod. A krv ona biće vam znak na kućama, u kojima ćete biti; i kad vidim krv, proći ću vas, te neće biti među vama pomora, kad stanem ubijati po zemlji Misirskoj. I taj će vam dan biti za spomen, i praznovaćete ga Gospodu od koljena do koljena; praznujte ga zakonom vječnijem. Sedam dana jedite hljebove prijesne, i prvoga dana uklonite kvasac iz kuća svojih; jer ko bi god jeo što s kvascem od prvoga dana do sedmoga, istrijebiće se ona duša iz Izrailja. Prvi dan biće sveti sabor; tako i sedmi dan imaćete sveti sabor; nikakav posao da se ne radi u te dane, osim što treba za jelo svakoj duši, to ćete samo gotoviti. I držite dan prijesnijeh hljebova, jer u taj dan izvedoh vojske vaše iz zemlje Misirske; držite taj dan od koljena do koljena zakonom vječnijem. Prvoga mjeseca četrnaesti dan uveče počnite jesti prijesne hljebove pa do dvadeset prvoga dana istoga mjeseca uveče. Za sedam dana da se ne nađe kvasca u kućama vašim; jer ko bi god jeo što s kvascem, istrijebiće se ona duša iz zbora Izrailjeva, bio došljak ili rođen u zemlji. Ništa s kvascem nemojte jesti, nego jedite hljeb prijesan po svijem stanovima svojim. I sazva Mojsije sve starješine Izrailjske, i reče im: izberite i uzmite sebi jagnje ili jare po porodicama svojim, i zakoljite pashu. I uzmite kitu isopa i zamočite je u krv, koja će biti u zdjeli, i pokropite gornji prag i oba dovratka krvlju, koja će biti u zdjeli, i nijedan od vas da ne izlazi na vrata kućna do jutra. Jer će zaći Gospod da bije Misir, pa kad vidi krv na gornjem pragu i na oba dovratka, proći će Gospod mimo ona vrata, i neće dati krvniku da uđe u kuće vaše da ubija. I držite ovo kao zakon tebi i sinovima tvojim dovijeka. I kad dođete u zemlju koju će vam dati Gospod, kao što je kazao, držite ovu službu. I kad vam reku sinovi vaši: kakva vam je to služba? Recite: ovo je žrtva za prolazak Gospodnji, kad prođe kuće sinova Izrailjevih u Misiru ubijajući Misirce, a domove naše sačuva. Tada narod savi glavu i pokloni se. I otidoše i učiniše sinovi Izrailjevi, kako zapovjedi Gospod preko Mojsija i Arona, tako učiniše. A oko ponoći pobi Gospod sve prvence u zemlji Misirskoj od prvenca Faraonova koji šćaše sjedjeti na prijestolu njegovu do prvenca sužnja u tamnici, i što god bješe prvenac od stoke. Tada usta Faraon one noći, on i sve sluge njegove i svi Misirci, i bi vika velika u Misiru, jer ne bješe kuće u kojoj ne bi mrtvaca. I dozva Mojsija i Arona po noći i reče: ustajte, idite iz naroda mojega i vi i sinovi Izrailjevi, i otidite, poslužite Gospodu, kao što govoriste. Uzmite i ovce svoje i goveda svoja, kao što govoriste, i idite, pa i mene blagoslovite. I Misirci navaljivahu na narod da brže idu iz zemlje, jer govorahu: izgibosmo svi. I narod uze tijesto svoje još neuskislo, umotavši ga u haljine svoje, na ramena svoja. I učiniše sinovi Izrailjevi po zapovijesti Mojsijevoj, i zaiskaše u Misiraca nakita srebrnijeh i nakita zlatnijeh i haljina. I Gospod učini, te narod nađe ljubav u Misiraca, te im dadoše; tako oplijeniše Misirce. I otidoše sinovi Izrailjevi iz Ramese u Sohot, oko šest stotina tisuća pješaka, samijeh ljudi osim djece. I drugih ljudi mnogo otide s njima, i stoke sitne i krupne vrlo mnogo. I od tijesta koje iznesoše iz Misira ispekoše pogače prijesne, jer ne bješe uskislo kad ih potjeraše Misirci, te ne mogaše oklijevati, niti spremiše sebi brašnjenice. A baviše se sinovi Izrailjevi u Misiru četiri stotine i trideset godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina, u isti dan izađoše sve vojske Gospodnje iz zemlje Misirske. Ta se noć svetkuje Gospodu, u koju ih izvede iz Misira; to je noć Gospodnja, koju treba da svetkuju sinovi Izrailjevi od koljena na koljeno. I reče Gospod Mojsiju i Aronu: ovo neka bude zakon za pashu: nijedan tuđin da je ne jede; A svaki sluga vaš kupljen za novce, kad ga obrežete, onda neka je jede. Došljak ili najamnik da je ne jede. U istoj kući da se jede, da ne iznesete mesa od nje iz kuće, i kosti da joj ne prelomite. Sav zbor Izrailjev neka čini tako. Ako bi kod tebe sjedio tuđin i htio bi svetkovati pashu Gospodnju, neka mu se obreže sve muškinje, pa onda neka pristupi da je svetkuje, i neka bude kao rođen u zemlji; a niko neobrezan da je ne jede. Zakon jedan da je i rođenome u zemlji i došljaku koji sjedi među vama. I učiniše svi sinovi Izrailjevi kako zapovjedi Gospod Mojsiju i Aronu, tako učiniše. I taj dan izvede Gospod sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske u četama njihovijem. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Posveti mi svakoga prvenca, što god otvora matericu u sinova Izrailjevijeh, i od ljudi i od stoke; jer je moje. I Mojsije reče narodu: pamtite ovaj dan, u koji izidoste iz Misira, iz doma ropskoga, jer vas rukom krjepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem. Danas izlazite, mjeseca Aviva; Pa kad te Gospod uvede u zemlju Hananejsku i Hetejsku i Amorejsku i Jevejsku i Jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mlijeko i med, tada da služiš službu ovu ovoga mjeseca; Sedam dana jedi hljebove prijesne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji. Hljebovi prijesni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u cijelom kraju tvom. I kazaćeš sinu svojemu u taj dan govoreći: ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira. I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojima, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira. Zato vrši zakon ovaj na vrijeme, od godine do godine. I kad te uvede Gospod u zemlju Hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je, Odvajaćeš Gospodu što god otvora matericu, i od stoke tvoje što god otvora matericu, što je muško, da bude Gospodu. A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakoga prvenca čovječijega između sinova svojih otkupi. A kad te zapita sin tvoj unapredak govoreći: šta je to? reci mu: rukom krjepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskoga. Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne htje pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji Misirskoj od prvenca čovječijega do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvora matericu, a svakoga prvenca sinova svojih otkupljujem. I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojima, da nas je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira. A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji Filistejskoj, ako i bješe kraći, jer Bog reče: da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir. Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom izidoše sinovi Izrailjevi iz zemlje Misirske. I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer bješe zakleo sinove Izrailjeve rekavši: zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom. Tako otišavši iz Sohota stadoše u oko u Etamu, nakraj pustinje. A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću. I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem neka saviju i stanu u oko pred Pi-Airot između Migdola i mora prema Vel-Sefonu; prema njemu neka stanu u oko pokraj mora. Jer će Faraon reći za sinove Izrailjeve: zašli su u zemlju, zatvorila ih je pustinja. I učiniću da otvrdne srce Faraonu, te će poći u potjeru za vama, i ja ću se proslaviti na njemu i na svoj vojsci njegovoj, i Misirci će poznati da sam ja Gospod. I učiniše tako. A kad bi javljeno caru Misirskom da je pobjegao narod, promijeni se srce Faraonovo i sluga njegovijeh prema narodu, te rekoše: šta učinismo, te pustismo Izrailja da nam ne služi? I upreže u kola svoja, i uze narod svoj sa sobom. I uze šest stotina kola izabranih i što još bješe kola Misirskih, i nad svjema vojvode. I Gospod učini, te otvrdnu srce Faraonu caru Misirskom, i pođe u potjeru za sinovima Izrailjevijem, kad sinovi Izrailjevi otidoše pod rukom visokom. I tjeravši ih Misirci stigoše ih, sva kola Faraonova, konjici njegovi i vojska njegova, kad bjehu u okolu na moru kod Pi-Airota prema Vel-Sefonu. I kad se približi Faraon, podigoše sinovi Izrailjevi oči svoje a to Misirci idu za njima, i uplašiše se vrlo, i povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu. I rekoše Mojsiju: zar ne bješe grobova u Misiru, nego nas dovede da izginemo u pustinji? Šta učini, te nas izvede iz Misira. Nijesmo li ti govorili u Misiru i rekli: prođi nas se, neka služimo Misircima? jer bi nam bolje bilo služiti Misircima nego izginuti u pustinji. A Mojsije reče narodu: ne bojte se, stanite pa gledajte kako će vas Gospod izbaviti danas; jer Misirce koje ste vidjeli danas, nećete ih nigda više vidjeti do vijeka. Gospod će se biti za vas, a vi ćete mučati. A Gospod reče Mojsiju: što vičeš k meni? kaži sinovima Izrailjevijem neka idu. A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more, i rascijepi ga, pa neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suhim. I gle, ja ću učiniti da otvrdne srce Misircima, te će poći za njima; i proslaviću se na Faraonu i na svoj vojsci njegovoj, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem. I Misirci će poznati da sam ja Gospod, kad se proslavim na Faraonu, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem. I podiže se anđeo Gospodnji, koji iđaše pred vojskom Izrailjskom, i otide im za leđa; i podiže se stup od oblaka ispred njih, i stade im za leđa. i došav među vojsku Misirsku i vojsku Izrailjsku bješe onijem oblak mračan a ovijem svijetljaše po noći, te ne pristupiše jedni drugima cijelu noć. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vjetrom istočnijem, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more, i voda se rastupi. I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suhim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s lijeve strane. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi. A u stražu jutrenju pogleda Gospod na vojsku Misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku Misirsku. I pozbaca točkove kolima njihovijem, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima. A Gospod reče Mojsiju: pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dođe opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora. A vrativši se voda potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god bješe pošlo za njima u more, i ne osta od njih nijedan. I sinovi Izrailjevi iđahu posred mora suhim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s lijeve strane. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku Misirskih; i vidje Izrailj mrtve Misirce na brijegu morskom. I vidje Izrailj silu veliku, koju pokaza Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i vjerova Gospodu i Mojsiju sluzi njegovu. Tada zapjeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pjesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pjevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more. Sila je moja i pjesma moja Gospod, koji me izbavi; on je Bog moj, i slaviću ga; Boga oca mojega, i uzvišivaću ga. Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod. Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; izbrane vojvode njegove utopiše se u Crvenom Moru. Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen. Desnica tvoja, Gospode, proslavi se u sili; desnica tvoja, Gospode, satr neprijatelja. I mnoštvom veličanstva svojega oborio si one koji ustaše na te; pustio si gnjev svoj, i proždrije ih kao slamu. Od daha nozdara tvojih sabra se voda; stade u gomilu voda koja teče; stinuše se vali usred mora. Neprijatelj reče: tjeraću, stignuću, dijeliću plijen; nasitiće ih se duša moja, izvući ću mač svoj, istrijebiće ih ruka moja. Ti dunu vjetrom svojim, i more ih pokri, i utonuše kao olovo u dubokoj vodi. Ko je kao ti među silnima, Gospode? ko je kao ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa? Ti pruži desnicu svoju, i proždrije ih zemlja. Vodiš milošću svojom narod, koji si iskupio, vodiš krjepošću svojom u stan svetosti svoje. Čuće narodi, i zadrhtaće; muka će spopasti one koji žive u zemlji Filistejskoj. Tada će se prepasti starješine Edomske, junake Moavske spopašće drhat, uplašiće se svi koji žive u Hananskoj. Spopašće ih strah i trepet; od veličine ruke tvoje zamuknuće kao kamen, dokle ne prođe narod tvoj, Gospode, dokle ne prođe narod, koji si zadobio. Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori našljedstva svojega, na mjestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su tvoje ruke utvrdile. Gospod će carovati dovijeka. Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovijem i s konjicima njegovijem u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi prijeđoše suhim posred mora. I Marija proročica sestra Aronova uze bubanj u ruku svoju; a za njom izidoše sve žene s bubnjima i sviralama. I otpijevaše im Marija: pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more. Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenoga, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vode. Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vode u Meri, jer bješe gorka; otuda se prozva mjesto Mera. Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: šta ćemo piti? I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Ondje mu dade uredbu i zakon, i ondje ga okuša. I reče: ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega, i uščiniš što je pravo u očima njegovijem, i ako prigneš uho k zapovijestima njegovijem i uščuvaš sve uredbe njegove, nijedne bolesti koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, ljekar tvoj. I dođoše u Elim, gdje bijaše dvanaest izvora i sedamdeset palama; i ondje stadoše u oko kod vode. Od Elima se podigoše, i sav zbor sinova Izrailjevijeh dođe u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestoga dana drugoga mjeseca pošto izidoše iz zemlje Misirske. I stade vikati sav zbor sinova Izrailjevijeh na Mojsija i na Arona u pustinji, I rekoše im sinovi Izrailjevi: kamo da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji Misirskoj, kad sjeđasmo kod lonaca s mesom i jeđasmo hljeba izobila! jer nas izvedoste u ovu pustinju da pomorite sav ovaj zbor glađu. A Gospod reče Mojsiju: evo učiniću da vam daždi iz neba hljeb, a narod neka izlazi i kupi svaki dan koliko treba na dan, da ga okušam hoće li hoditi po mome zakonu ili neće. A šestoga dana neka zgotove što donesu, a neka bude dvojinom onoliko koliko nakupe svaki dan. I reče Mojsije i Aron svijem sinovima Izrailjevijem: doveče ćete poznati da vas je Gospod izveo iz zemlje Misirske; A sjutra ćete vidjeti slavu Gospodnju; jer je čuo viku vašu na Gospoda. Jer šta smo mi da vičete na nas? I reče Mojsije: doveče će vam dati Gospod mesa da jedete a ujutru hljeba da se nasitite; jer je čuo Gospod viku vašu, kojom vičete na nj. Jer što smo mi? Nije na nas vaša vika nego na Gospoda. I reče Mojsije Aronu: kaži svemu zboru sinova Izrailjevih: pristupite pred Gospoda, jer je čuo viku vašu. I kad reče Aron svemu zboru sinova Izrailjevih, pogledaše u pustinju, i gle, slava Gospodnja pokaza se u oblaku. I Gospod reče Mojsiju govoreći: Čuo sam viku sinova Izrailjevih. Kaži im i reci: doveče ćete jesti mesa, a sjutra ćete se nasititi hljeba, i poznaćete da sam ja Gospod Bog vaš. I uveče doletješe prepelice i prekriliše oko, a ujutru pade rosa oko okola; A kad se diže rosa, a to po pustinji nešto sitno okruglo, sitno kao slana po zemlji. I kad vidješe sinovi Izrailjevi, govorahu jedan drugomu: šta je ovo? Jer ne znadijahu šta bješe. A Mojsije im reče: to je hljeb što vam dade Gospod da jedete. To je za što zapovjedi Gospod: kupite ga svaki dan koliko kome treba za jelo, po gomor na glavu, po broju duša vaših, svaki neka uzme za one koji su mu u šatoru. I učiniše tako sinovi Izrailjevi; i nakupiše koji više koji manje. Pa mjeriše na gomor, i ne dođe više onom koji nakupi mnogo, niti manje onom koji nakupi malo, nego svaki nakupi koliko mu je trebalo da jede. I reče im Mojsije: niko da ne ostavlja od toga za sjutra. Ali ne poslušaše Mojsija, nego neki ostaviše od toga za sjutra, te se ucrva i usmrdje. I rasrdi se Mojsije na njih. Tako ga kupljahu svako jutro, svaki koliko mu trebaše za jelo; a kad sunce ogrijevaše, tada se rastapaše. A u šesti dan nakupiše hljeba dvojinom, po dva gomora na svakoga; i dođoše sve starješine od zbora, i javiše Mojsiju. A on im reče: ovo kaza Gospod: sjutra je subota, odmor svet Gospodu; što ćete peći, pecite, i što ćete kuhati, kuhajte danas; a što preteče, ostavite i čuvajte za sjutra. I ostaviše za sjutra, kao što zapovjedi Mojsije, i ne usmrdje se niti bješe crva u njemu. I reče Mojsije: jedite to danas, jer je danas subota Gospodnja, danas nećete naći u polju. Šest ćete dana kupiti, a sedmi je dan subota, tada ga neće biti. I u sedmi dan izidoše neki od naroda da kupe, ali ne nađoše. A Gospod reče Mojsiju: dokle ćete se protiviti zapovjestima mojim i zakonima mojim? Vidite, Gospod vam je dao subotu, zato vam daje šestoga dana hljeba na dva dana. Stojte svaki na svom mjestu, i neka ne odlazi niko sa svojega mjesta u sedmi dan. I počinu narod u sedmi dan. I dom Izrailjev prozva taj hljeb mana; a bijaše kao sjeme korijandrovo, bijela, i na jeziku kao medeni kolači. I reče Mojsije: ovo je zapovjedio Gospod: napuni gomor toga, neka se čuva od koljena do koljena vašega, da vide hljeb, kojim sam vas hranio u pustinji kad vas izvedoh iz zemlje Misirske. I reče Mojsije Aronu: uzmi krčag i naspi pun gomor mane, i metni pred Gospoda da se čuva od koljena do koljena vašega. I ostavi ga Aron pred svjedočanstvom da se čuva, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju. A sinovi Izrailjevi jedoše manu četrdeset godina dok ne dođoše u zemlju u kojoj će živjeti; jedoše manu dok ne dođoše na među zemlje Hananske. A gomor je desetina efe. I podiže se iz pustinje Sina sav zbor sinova Izrailjevih putem svojim po zapovjesti Gospodnjoj, i stadoše u oko u Rafidinu; a ondje ne bješe vode da narod pije. I narod se svađaše s Mojsijem govoreći: daj nam vode da pijemo. A on im reče: što se svađate sa mnom? što kušate Gospoda? Ali narod bješe ondje žedan vode, te vikaše narod na Mojsija, i govoraše: zašto si nas izveo iz Misira da nas i sinove naše i stoku našu pomoriš žeđu? A Mojsije zavapi ka Gospodu govoreći: šta ću činiti s ovijem narodom? Još malo pa će me zasuti kamenjem. A Gospod reče Mojsiju: prođi pred narod, i uzmi sa sobom starješine Izrailjske, i štap svoj kojim si udario vodu uzmi u ruku svoju, i idi. A ja ću stajati pred tobom ondje na stijeni na Horivu; a ti udari u stijenu, i poteći će iz nje voda da pije narod. I učini Mojsije tako pred starješinama Izrailjskim. A mjesto ono prozva Masa i Meriva zato što se svađaše sinovi Izrailjevi i što kušaše Gospoda govoreći: je li Gospod među nama ili nije? Ali dođe Amalik da se bije s Izrailjem u Rafidinu. A Mojsije reče Isusu: izberi nam ljude, te izađi i bij se s Amalikom; a ja ću sjutra stati na vrh brda sa štapom Božjim u ruci. I učini Isus kako mu reče Mojsije, i pobi se s Amalikom; a Mojsije i Aron i Or izađoše na vrh brda. I dokle Mojsije držaše u vis ruke svoje, nadbijahu Izrailjci, a kako bi spustio ruke, odmah nadbijahu Amaličani. Ali ruke Mojsiju otežaše, zato uzeše kamen i podmetnuše poda nj, te sjede; a Aron i Or držahu mu ruke jedan s jedne strane a drugi s druge, i ne klonuše mu ruke do zahoda sunčanoga. I razbi Isus Amalika i narod njegov oštrijem mačem. Potom reče Gospod Mojsiju: zapiši to za spomen u knjigu, i kaži Isusu neka pamti da ću sasvijem istrijebiti spomen Amalikov ispod neba. Tada načini Mojsije oltar, i nazva ga: Gospod zastava moja. I reče: što se ruka bješe podigla na prijesto Gospodnji, Gospod će ratovati na Amalika od koljena do koljena. A Jotor sveštenik Madijamski, tast Mojsijev, ču sve što učini Gospod Mojsiju i Izrailju narodu svojemu, kako izvede Gospod Izrailja iz Misira; I uze Jotor tast Mojsijev Seforu ženu Mojsijevu, koju bješe poslao natrag, I dva sina njezina, od kojih jednom bješe ime Girsam, jer reče: tuđin sam u zemlji tuđoj, A drugom bješe ime Eliezer, jer, reče, Bog oca mojega bi mi u pomoći i ote me od mača Faraonova. I pođe Jotor tast Mojsijev sa sinovima njegovijem i sa ženom njegovom k Mojsiju u pustinju, gdje bješe u okolu pod gorom Božijom. I poruči Mojsiju: ja tast tvoj Jotor idem k tebi i žena tvoja i oba sina njezina s njom. I Mojsije izide na susret tastu svojemu i pokloni mu se i cjeliva ga; i upitaše se za zdravlje, pa uđoše pod šator njegov. I pripovjedi Mojsije tastu svojemu sve što učini Gospod Faraonu i Misircima radi Izrailja, i sve nevolje, koje ih nalaziše putem, i kako ih izbavi Gospod. I radovaše se Jotor svemu dobru što učini Gospod Izrailju izbavivši ga iz ruke Misirske; I reče Jotor: blagosloven da je Gospod, koji vas izbavi iz ruke Misirske i iz ruke Faraonove, koji izbavi narod iz ropstva Misirskoga. Sad vidim da je Gospod veći od svijeh bogova, jer čim se ponošahu onijem ih samijem nadvisi. I uze Jotor tast Mojsijev i prinese Bogu žrtvu paljenicu i prinos; i dođe Aron i sve starješine Izrailjske, i jedoše s tastom Mojsijevijem pred Bogom. A sjutradan sjede Mojsije da sudi narodu; i stajaše narod pred Mojsijem od jutra do večera. A tast Mojsijev gledajući sve šta radi s narodom, reče: šta to radiš s narodom? zašto sjediš sam, a vas narod stoji pred tobom od jutra do večera? A Mojsije reče tastu svojemu: jer dolazi narod k meni da pita Boga. Kad imaju što među sobom, dolaze k meni, te im sudim i kazujem naredbe Božje i zakone njegove. A tast Mojsijev reče mu: nije dobro što radiš. Umorićeš se i ti i narod koji je s tobom; jer je to teško za tebe, nećeš moći sam vršiti. Nego poslušaj mene; ja ću te svjetovati, i Bog će biti s tobom; ti budi pred Bogom za narod, i stvari njihove javljaj Bogu; I uči ih naredbama i zakonima njegovijem, i pokazuj im put kojim će ići i šta će raditi. A iz svega naroda izberi ljude poštene, koji se boje Boga, ljude pravedne, koji mrze na mito, pa ih postavi nad njima za poglavare, tisućnike, stotinike, pedesetnike i desetnike; Oni neka sude narodu u svako doba; pa svaku stvar veliku neka javljaju tebi, a svaku stvar malu neka raspravljaju sami; tako će ti biti lakše, kad i oni stanu nositi teret s tobom. Ako to učiniš, i Bog ti zapovjedi, možeš se održati, i sav će narod doći mirno na svoje mjesto. I Mojsije posluša tasta svojega, i učini sve što reče. I izabra Mojsije iz svega Izrailja ljude poštene, i postavi ih za poglavare nad narodom, tisućnike, stotinike, pedesetnike i desetnike, Koji suđahu narodu u svako doba, a stvari teške javljahu Mojsiju, a male stvari raspravljahu sami. Poslije otpusti Mojsije tasta svojega, koji se vrati u svoju zemlju. Prvoga dana trećega mjeseca, pošto izađoše sinovi Izrailjevi iz Misira, toga dana dođoše u pustinju Sinajsku. Krenuvši se iz Rafidina dođoše u pustinju Sinajsku, i stadoše u oko u pustinji, a oko načiniše Izrailjci ondje pod gorom. I Mojsije izađe na goru k Bogu; i povika mu Gospod s gore govoreći: ovako kaži domu Jakovljevu, i reci sinovima Izrailjevim: Vidjeli ste šta sam učinio Misircima i kako sam vas kao na krilima orlovijem nosio i doveo vas k sebi. A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi carstvo svešteničko i narod svet. To su riječi koje ćeš kazati sinovima Izrailjevim. A Mojsije dođe i sazva starješine narodne; i kaza im sve ove riječi koje mu Gospod zapovjedi. A sav narod odgovori složno i reče: što je god kazao Gospod činićemo. I Mojsije javi Gospodu riječi narodne. A Gospod reče Mojsiju: evo, ja ću doći k tebi u gustom oblaku, da narod čuje kad ti stanem govoriti i da ti vjeruje do vijeka. Jer Mojsije bješe javio Gospodu riječi narodne. I reče Gospod Mojsiju: idi k narodu, i osveštaj ih danas i sjutra, i neka operu haljine svoje; I neka budu gotovi za treći dan, jer će u treći dan sići Gospod na goru Sinajsku pred svijem narodom. A postavićeš narodu među unaokolo, i reći ćeš: čuvajte se da ne stupite na goru i da se ne dotaknete kraja njezina; što se god dotakne gore, poginuće; Toga da se niko ne dotakne rukom, nego kamenjem da se zaspe ili da se ustrijeli, bilo živinče ili čovjek, da ne ostane u životu. Kad rog zatrubi otežući onda neka pođu na goru. I Mojsije siđe s gore k narodu; i osvešta narod, i opraše haljine svoje. I reče narodu: budite gotovi za treći dan, i ne liježite sa ženama. A treći dan kad bi ujutru, gromovi zagrmješe i munje zasijevaše, i posta gust oblak na gori, i zatrubi truba veoma jako, da zadrhta sav narod koji bijaše u okolu. Tada Mojsije izvede narod iz okola pred Boga, i stadoše ispod gore. A gora se Sinajska sva dimljaše, jer siđe na nju Gospod u ognju; i dim se iz nje podizaše kao dim iz peći, i sva se gora tresijaše veoma. I truba sve jače trubljaše, i Mojsije govoraše a Bog mu odgovaraše glasom. I Gospod sišavši na goru Sinajsku, na vrh gore, pozva Mojsija na vrh gore; i izađe Mojsije. A Gospod reče Mojsiju: siđi, opomeni narod da ne prestupe međe da vide Gospoda, da ne bi izginuli od mene. I sami sveštenici, koji pristupaju ka Gospodu, neka se osveštaju, da ih ne bi pobio Gospod. A Mojsije reče Gospodu: neće moći narod izaći na goru Sinajsku, jer si nas ti opomenuo rekavši: načini među gori i osveštaj je. A Gospod mu reče: idi, siđi, pa onda dođi ti i Aron s tobom; a sveštenici i narod neka ne prestupe međe da se popnu ka Gospodu, da ih ne bi pobio. I siđe Mojsije k narodu i kaza im. Tada reče Bog sve ove riječi govoreći: Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih bogova uza me. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega; jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud. Sjećaj se dana od odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi, i svršuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i posvetio ga. Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti se produlje dani na zemlji, koju ti da Gospod Bog tvoj. Ne ubij. Ne čini preljube. Ne kradi. Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega. Ne poželi kuće bližnjega svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega. I sav narod vidje grom i munju i trubu gdje trubi i goru gdje se dimi; i narod vidjevši to uzmače se i stade izdaleka, I rekoše Mojsiju: govori nam ti, i slušaćemo; a neka nam ne govori Bog, da ne pomremo. A Mojsije reče narodu: ne bojte se, jer Bog dođe da vas iskuša i da vam pred očima bude strah njegov da ne biste griješili. I narod stajaše izdaleka, a Mojsije pristupi k mraku u kojem bješe Bog. I Gospod reče Mojsiju: ovako kaži sinovima Izrailjevim: vidjeli ste gdje vam s neba govorih. Ne gradite uza me bogova srebrnijeh, ni bogova zlatnijeh ne gradite sebi. Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice i žrtve svoje zahvalne, sitnu i krupnu stoku svoju. Na kojem god mjestu zapovjedim da se spominje ime moje, doći ću k tebi i blagosloviću te. Ako li mi načiniš oltar od kamena, nemoj načiniti od tesanoga kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga. Nemoj uz basamake ići k oltaru mojemu, da se ne bi otkrila golotinja tvoja kod njega. A ovo su zakoni koje ćeš im postaviti: Ako kupiš roba Jevrejina, šest godina neka ti služi, a sedme nek otide slobodan bez otkupa. Ako bude došao inokosan, neka i otide inokosan; ako li bude imao ženu, neka ide i žena s njim. Ako ga gospodar njegov oženi, i žena mu rodi sinove ili kćeri, žena s djecom svojom neka bude gospodaru njegovu, a on neka otide sam. Ako li rob reče tvrdo: ljubim gospodara svojega, ženu svoju i djecu svoju, neću da idem da budem slobodan, Onda neka ga dovede gospodar njegov pred sudije i postavi na vratima ili kod dovratka, i ondje neka mu gospodar probuši uho šilom, pa neka mu robuje dovijeka. Ako ko proda kćer svoju da bude robinja, da ne odlazi kao robovi što odlaze. Ako ne bude po volji gospodaru svojemu, i on je ne uzme za ženu, neka je pusti na otkupe; ali da nema vlasti prodati je u tuđ narod učinivši joj nevjeru. Ako li je zaruči sinu svojemu, da joj učini po pravu koje imaju kćeri. Ako li uzme drugu, da joj ne umali hrane ni odijela ni zajednice. Ako joj ovo troje ne učini, onda nek otide bez otkupa. Ko udari čovjeka, te umre, da se pogubi. Ako li ne bude htio, nego mu ga Bog dade u ruke, odrediću ti mjesto kuda može uteći. Ako bi ko nahvalice ustao na bližnjega svojega da ga ubije iz prijevare, odvuci ga i od oltara mojega da se pogubi. Ko udari oca svojega ili mater svoju, da se pogubi. Ko ukrade čovjeka i proda ili se nađe u njegovijem rukama, da se pogubi. Ko opsuje oca svojega ili mater svoju, da se pogubi. Kad se svade ljudi, pa jedan udari drugoga kamenom ili pesnicom, ali onaj ne umre nego padne u postelju, Ako se pridigne i izađe o štapu, da ne bude kriv onaj koji je udario, samo dangubu da mu naknadi i svu vidarinu da plati. Ko udari roba svojega ili robinju štapom tako da mu umre pod rukom, da je kriv; Ali ako preživi dan ili dva, da nije kriv, jer je njegov novac. Kad se svade ljudi, pa koji od njih udari trudnu ženu tako da izađe iz nje dijete, ali se ne dogodi smrt, da plati globu koliko muž ženin reče, a da plati preko sudija; Ako li se dogodi smrt, tada ćeš uzeti život za život, Oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, Užeg za užeg, ranu za ranu, modricu za modricu. Ako ko udari po oku roba svojega ili robinju svoju, te mu pokvari oko, da ga otpusti slobodna za oko njegovo. I ako izbije zub robu svojemu ili robinji svojoj, da ga pusti slobodna za zub njegov. Ako vo ubode čovjeka ili ženu, te umre, da se vo zaspe kamenjem i da se ne jede meso od njega, a gospodar od vola da nije kriv. Ali ako je vo prije bio bodač i gospodar njegov znao za to pa ga nije čuvao, te ubije čovjeka ili ženu, vo da se zaspe kamenjem, i gospodar njegov da se pogubi. Ako mu se odredi da se otkupi, neka da otkup za život svoj, koliko mu se odredi. Ako ubode sina ili kćer, da mu bude po istom zakonu. Ako li roba ubode vo ili robinju, da da gospodaru njihovu trideset sikala srebra i vo da se zaspe kamenjem. Ako ko otkrije jamu ili iskopa jamu a ne pokrije, pa upadne vo ili magarac, Da naknadi gospodar od jame i plati novcem gospodaru njihovu, a što je uginulo da je njegovo. Ako vo jednoga ubode vola drugome, te pogine, onda da prodadu vola živoga i novce da podijele, tako i ubijenoga vola da podijele. Ako li se znalo da je vo prije bio bodač pa ga nije čuvao gospodar njegov, da da vola za vola, a ubijeni neka bude njemu. Ko ukrade vola ili ovcu ili kozu, i zakolje ili proda, da vrati pet volova za jednoga vola, a četiri ovce ili koze za jednu ovcu ili kozu. Ako se lupež uhvati gdje potkopava, te bude ranjen tako da umre, da ne bude kriv za krv onaj koji ga bude ubio; Ali ako se bude sunce rodilo, da je kriv za krv. A lupež sve da naknadi; ako li ne bi imao, onda da se on proda za svoju krađu. Ako se nađe što je pokrao u njegovoj ruci živo, bio vo ili magarac ili ovca ili koza, da vrati dvostruko. Ko potre njivu ili vinograd pustivši stoku svoju da pase po tuđoj njivi, da naknadi najboljim sa svoje njive i najboljim iz svoga vinograda. Ako izađe vatra i naiđe na trnje, pa izgori stog ili žito koje još stoji ili njiva, da naknadi onaj koji je zapalio. Ako ko da bližnjemu svojemu novce ili posuđe na ostavu, pa se ukrade iz kuće njegove, ako se nađe lupež, da plati dvojinom; Ako li se ne nađe lupež, onda gospodar od one kuće da stane pred sudije da se zakune da nije posegao rukom svojom na stvar bližnjega svojega. Za svaku stvar za koju bi bila raspra, ili za vola ili za magarca ili za ovcu ili za kozu, ili za haljinu, za svaku stvar izgubljenu, kad ko kaže da je njegova, pred sudije da dođe raspra obojice, pa koga osude sudije, onaj da vrati bližnjemu svojemu dvojinom. Ako ko da bližnjemu svojemu da čuva magarca ili vola ili ovcu ili kozu ili kako god živinče, pa ugine ili ohrone, ili ga ko otjera a da niko ne vidi, Zakletva Gospodnja neka bude između njih, da nije posegao rukom svojom na stvar bližnjega svojega, i gospodar od stvari neka pristane, a onaj da ne plati. Ako li mu bude ukradeno, neka plati gospodaru njegovu. Ako li ga bude rastrgla zvjerka da donese od njega svjedodžbu, i da ne plati što je rastrgnuto. Ako ko uzme u bližnjega svojega živinče na poslugu, pa ohrone ili ugine, a gospodar mu ne bude kod njega, da plati. Ako li gospodar bude kod njega, da ne plati. Ako li bude najmljeno, da plati samo najam. Ko bi prevario djevojku, koja nije zaručena, te bi spavao s njom, da joj da prćiju i uzme je za ženu. A ako mu je otac njezin ne bi htio dati, da da novaca koliko ide u prćiju djevojci. Vještici ne daj da živi. Ko bi obležao živinče, da se pogubi. Ko žrtvu prinosi bogovima drugim osim jedinoga Gospoda, da se istrijebi kao prokletnik. Došljaku nemoj činiti krivo niti ga cvijeliti, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. Nemojte cvijeliti udovice i sirote. Ako li koju cvijeliš u čem god, i poviče k meni, čuću viku njezinu, I zapaliće se gnjev moj, i pobiću vas mačem, pa će vaše žene biti udovice i vaša djeca sirote. Kad daš u zajam novaca narodu mojemu, siromahu koji je kod tebe, nemoj mu biti kao kamatnik, ne udarajte na nj kamate. Ako uzmeš u zalogu haljinu bližnjemu svojemu, vrati mu je prije nego sunce zađe; Jer mu je to sve odijelo čim zaklanja tijelo svoje; u čem će spavati? pa kad poviče k meni, ja ću ga čuti, jer sam milostiv. Nemoj psovati sudija, i starješini naroda svojega ne govori ružno. Od ljetine svoje i od žitkih stvari svojih nemoj se zatezati da prineseš prvine; prvenca između sinova svojih meni da daš. Tako čini s volom svojim i s ovcom i s kozom; sedam dana neka bude s majkom svojom, a osmoga dana da ga daš meni. Bićete mi sveti ljudi; mesa u polju rastrgnuta ne jedite, bacite ga psima. Ne iznosi lažnijeh glasova; ne pristaj s bezbožnikom da svjedočiš krivo. Ne idi za množinom na zlo, i ne govori na sudu povodeći se za većim brojem da se izvrne pravda. Siromahu u parnici njegovoj ne gledaj što je siromah. Ako naiđeš na vola neprijatelja svojega ili na magarca njegova, gdje je zalutao, odvedi ga k njemu. Ako vidiš gdje je nenavidniku tvojemu pao magarac pod teretom svojim, nemoj da ga ostaviš, nego mu pomozi. Nemoj izvrnuti pravde siromahu svojemu u parnici njegovoj. Riječi lažne kloni se, i bezazlenoga i pravoga nemoj ubiti, jer neću opravdati bezbožnika. Ne uzimaj poklona, jer poklon zašljepljuje okate i izvrće riječi pravima. Došljake ne cvijeli, jer vi znate kaka je duša došljaku, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. Šest godina zasijevaj zemlju svoju i sabiraj rod njezin; A sedme godine ostavi je neka počine, da jedu siromasi naroda tvojega, a što iza njih ostane neka jedu zvijeri poljske; tako radi i s vinogradom svojim i s maslinikom svojim. Šest dana radi poslove svoje, a u sedmi dan počini, da se odmori vo tvoj i magarac tvoj, i da odahne sin robinje tvoje i došljak. Držite se svega što sam vam kazao. Ne pominjite imena bogova tuđih, i da se ne čuje iz usta vaših. Tri puta preko godine svetkuj mi: Praznik prijesnijeh hljebova drži; sedam dana jedi hljebove prijesne, kao što sam ti zapovjedio, na vrijeme, mjeseca Aviva, jer si tada izašao iz Misira; i niko da ne izađe preda me prazan; I praznik žetve prvina od truda tvojega što posiješ u polju svojem; i praznik berbe na svršetku svake godine, kad sabereš trud svoj s njive. Tri puta preko godine sve muškinje tvoje da izlazi pred Gospoda Boga. Krvi od žrtve moje ne prinosi uz hljebove kisele, i pretilina praznika mojega da ne prenoći do jutra. Prvine od prvoga roda zemlje svoje donesi u kuću Gospoda Boga svojega; nemoj kuhati jagnjeta u mlijeku majke njegove. Evo, ja šaljem anđela svojega pred tobom da te čuva na putu, i da te odvede na mjesto koje sam ti pripravio. Čuvaj ga se, i slušaj ga, nemoj da ga rasrdiš, jer vam neće oprostiti grijeha, jer je moje ime u njemu. Nego ako ga dobro uzaslušaš i ustvoriš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Jer će anđeo moj ići pred tobom i odvešće te u zemlju Amorejsku i Hetejsku i Ferezejsku i Hananejsku i Jevejsku i Jevusejsku, i ja ću ih istrijebiti. Nemoj se klanjati bogovima njihovijem niti im služiti, ni činiti što oni čine, nego ih sasvijem obori i likove njihove sasvijem izlomi. I služite Gospodu Bogu svojemu, i on će blagosloviti hljeb tvoj i vodu tvoju; i ukloniću bolest između vas. Neće biti pometkinje ni nerotkinje u zemlji tvojoj; i broj dana tvojih napuniću. Pustiću strah svoj pred tobom, i uplašiću svaki narod na koji dođeš, i obratiću k tebi pleći svijeh neprijatelja tvojih. Poslaću i stršljene pred tobom, da tjeraju Jeveje, Hananeje i Heteje ispred tebe. Neću ih otjerati ispred tebe za jednu godinu, da ne opusti zemlja i da se zvjerje poljsko ne namnoži na tebe. Pomalo ću ih odgoniti ispred tebe dokle se ne namnožiš i zauzmeš zemlju. I postaviću međe tvoje od Mora Crvenoga do mora Filistejskoga i od pustinje do rijeke; jer ću vama u ruke dati one koji žive u onoj zemlji da ih otjeraš ispred sebe. Nemoj hvatati vjere s njima ni s bogovima njihovijem. Neka ne sjede u zemlji tvojoj, da te ne navrate da se ogriješiš o mene, jer bi služio bogovima njihovijem, i to bi ti bila zamka. I reče Mojsiju: izađi gore ka Gospodu ti i Aron i Nadav i Avijud i sedamdeset starješina Izrailjevih, i poklonite se izdaleka. I Mojsije sam neka pristupi ka Gospodu, a oni neka ne pristupe; i narod neka ne ide na gore s njim. I dođe Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: činićemo sve što je rekao Gospod. I napisa Mojsije sve riječi Gospodnje, i ustavši rano načini oltar pod gorom i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izrailjevih. I posla mladiće između sinova Izrailjevih, koji prinesoše žrtve paljenice i prinesoše teoce na žrtve zahvalne Gospodu. I uzevši Mojsije polovinu krvi, metnu u zdjele, a polovinu krvi izli na oltar. I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo. A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: evo krv zavjeta, koji učini Gospod s vama za sve riječi ove. Potom otide gore Mojsije i Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starješina Izrailjevih. I vidješe Boga Izrailjeva, i pod nogama njegovijem kao djelo od kamena safira i kao nebo kad je vedro. I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego vidješe Boga, pa jedoše i piše. I reče Gospod Mojsiju: popni se k meni na goru, i ostani ovdje, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovijesti, koje sam napisao, da ih učiš. Tada usta Mojsije s Isusom, koji ga služaše, i izađe Mojsije na goru Božiju. A starješinama reče: sjedite tu dok se vratimo k vama; a eto Aron i Or s vama; ko bi imao što, neka ide k njima. I otide Mojsije na goru, a oblak pokri goru. I bijaše slava Gospodnja na gori Sinajskoj, i oblak je pokrivaše šest dana; a u sedmi dan viknu Mojsija ispred oblaka. I slava Gospodnja bješe po viđenju kao oganj koji sažiže na vrh gore pred sinovima Izrailjevim. I Mojsije uđe usred oblaka, i pope se na goru; i osta Mojsije na gori četrdeset dana i četrdeset noći. I Gospod reče Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevim da mi skupe prilog: od svakoga koji drage volje da uzmite prilog meni. A ovo je prilog što ćete uzimati od njih, zlato i srebro i mjed, I porfiru i skerlet i crvac i tanko platno i kostrijet, I kože ovnujske crvene obojene, i kože jazavčje, i drvo sitim, Ulje za vidjelo, mirise za ulje pomazanja i za mirisavi kad, Kamenje onihovo i kamenje za ukivanje na oplećak i naprsnik. I neka mi načine svetinju, da među njima nastavam; Kao što ću ti pokazati sliku od šatora i sliku od svijeh stvari njegovijeh, tako da načinite. Neka načine kovčeg od drveta sitima, u dužinu od dva lakta i po, a u širinu od podrug lakta, i u visinu od podrug lakta. I pokuj ga čistim zlatom, iznutra i spolja pokuj ga; i ozgo mu načini zlatan vijenac unaokolo. I salij mu četiri biočuga od zlata, i metni mu ih na četiri ugla, da mu s jedne strane budu dva biočuga i s druge strane dva biočuga. I načini poluge od drveta sitima, i okuj ih u zlato. I provuci poluge kroz biočuge s obje strane kovčegu, da se o njima nosi kovčeg; U biočuzima na kovčegu neka stoje poluge, da se ne vade iz njih. Pa u kovčeg metni svjedočanstvo, koje ću ti dati. I načini zaklopac od čistoga zlata, u dužinu od dva lakta i po, a u širinu od podrug lakta. I načini dva heruvima zlatna, jednostavne ih načini, na dva kraja zaklopcu. I načini heruvima jednoga na jednom kraju a drugoga heruvima na drugom kraju; na zaklopcu načinite dva heruvima na oba kraja. I neka heruvimi rašire krila u vis da zaklanjaju krilima zaklopac, i neka budu licem okrenuti jedan drugom, prema zaklopcu neka su okrenuta lica heruvimima. I metnućeš zaklopac ozgo na kovčeg, a u kovčeg ćeš metnuti svjedočanstvo, koje ću ti dati. I tu ću se sastajati s tobom i govoriću ti ozgo sa zaklopca između dva heruvima, koji će biti na kovčegu od svjedočanstva, sve što ću ti zapovijedati za sinove Izrailjeve. Načini i sto od drveta sitima, u dužinu od dva lakta, a u širinu od jednog lakta, a u visinu od podrug lakta. I pokuj ga čistijem zlatom, i načini mu vijenac zlatan unaokolo. I načini mu oplatu unaokolo s podlanice, i načini zlatan vijenac oko oplate. I načini mu četiri biočuga od zlata, i metni mu te biočuge na četiri ugla koji će mu biti kod četiri noge. Pod oplatom neka budu biočuzi, da u njima stoje poluge da se nosi sto. A poluge načini od drveta sitima, i okuj ih zlatom da se o njima nosi sto. I načini mu zdjele i čaše i vijedra i kutliće, kojima će se preljevati, a načinićeš ih od čistoga zlata. I metaćeš na sto hljebove, da su postavljeni svagda preda mnom. I načini svijetnjak od čistoga zlata, jednostavan neka bude svijetnjak; stup i grane i čašice, jabuke, i cvjetovi neka budu u njega. A šest grana neka mu izlazi sa strana, tri grane s jedne strane svijetnjaka a tri grane s druge strane svijetnjaka. Tri čašice kao badem neka budu na jednoj grani i jabuka i cvijet, i tri čašice kao badem i jabuka i cvijet na drugoj grani; tako neka bude na šest grana što izlaze iz svijetnjaka. I na samom svijetnjaku neka budu četiri čašice kao badem i jabuke i cvjetovi. Jedna jabuka pod dvije grane što izlaze iz njega, i jedna jabuka pod druge dvije grane što izlaze iz njega, i jedna jabuka pod druge dvije grane što izlaze iz njega; tako će biti pod šest grana što će izlaziti iz svijetnjaka; Jabuke i grane njihove iz njega neka izlaze; sve jednostavno od čistoga zlata. I načinićeš mu sedam žižaka, i palićeš ih da svijetle sa svake strane; I usekači i spremice za gar neka budu od čistoga zlata. Od talanta čistoga zlata neka bude načinjen sa svijem tijem spravama. I gledaj, te načini sve ovo po slici koja ti je pokazana na gori. A šator ćeš načiniti od deset zavjesa od tankoga platna uzvedenoga i od porfire i od skerleta i od crvca; i po njima da budu vezeni heruvimi. Jedan zavjes neka bude dvadeset i osam lakata dug i četiri lakta širok; svi zavjesi da budu jedne mjere. Pet zavjesa neka se sastavljaju jedan s drugim, i pet drugih zavjesa neka se sastavljaju jedan s drugim. I načini petlje od porfire po kraju jednoga zavjesa, gdje će se krajevi sastavljati, i tako načini po kraju drugoga zavjesa, gdje će se krajevi sastavljati. Pedeset petalja načini na jednom zavjesu, a pedeset petalja načini na kraju drugoga zavjesa, gdje će se sastavljati s drugim, a petlje da budu jedna prema drugoj. I načini pedeset kuka od zlata, da zapneš zavjese jedan za drugi kukama, i tako će biti šator jedan. I načini zavjese od kostrijeti za naslon nad šatorom; jedanaest takih zavjesa načini. Zavjes jedan neka bude trideset lakata dug, a širok četiri lakta; tijeh jedanaest zavjesa da su jedne mjere. I sastavi pet zavjesa zajedno, a šest ostalijeh zajedno, na dvoje ćeš previti šesti zavjes s prednje strane naslonu. I načini pedeset petalja na stražnjem kraju prvoga zavjesa, gdje će se sastavljati, a pedeset petalja na kraju drugoga zavjesa, gdje će se sastavljati. I načini kuka mjedenijeh pedeset, i zapni kuke na petlje, i sastavi naslon, da bude jedno. A što je više u zavjesa na naslonu, polovina zavjesa što pretječe, neka visi na stražnjoj strani šatoru. I lakat s jedne strane a lakat s druge strane što ima više u dužinu u zavjesa na naslonu, neka visi šatoru sa strane i tamo i amo, da ga zaklanja. I načini pokrivač naslonu od koža ovnujskih crvenih obojenih, i svrh njega pokrivač od koža jazavčjih. I načini za šator daske od drveta sitima, koje će stajati pravo. Deset lakata neka bude svaka daska duga a podrug lakta široka. Dva čepa neka budu na dasci, jedan prema drugome najednako; tako načini na svakoj dasci za šator. Tako načini daske za šator, dvadeset dasaka na južnoj strani. A pod dvadeset dasaka načini četrdeset stopica od srebra: dvije stopice pod jednu dasku za dva čepa njezina, i dvije stopice pod drugu dasku za dva čepa njezina. A na drugoj strani šatora prema sjeveru dvadeset dasaka. Sa četrdeset stopica srebrnijeh, dvije stopice pod jednu dasku i dvije stopice pod drugu dasku. A na zapadnoj strani šatora načini šest dasaka, I dvije daske na dva ugla od šatora. I one neka se sastavljaju ozdo i neka se sastavljaju ozgo biočugom; tako neka bude u obje koje će biti na oba ugla. Tako će biti osam dasaka sa stopicama srebrnijem, sa šesnaest stopica, dvije stopice pod jednu dasku a dvije stopice pod drugu dasku. I načini prijevornice od drveta sitima, pet za daske na jednoj strani šatora, I pet prijevornica za daske na drugoj strani šatora, i pet prijevornica za daske na zapadnoj strani šatora do oba ugla. A srednja prijevornica da ide preko srijede dasaka od jednoga kraja do drugoga. A daske okuj zlatom, i biočuge im načini od zlata, da se kroz njih provuku prijevornice, a i prijevornice okuj zlatom. Tako ćeš podignuti šator po slici koja ti je pokazana na gori. I načini zavjes od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, i po njemu neka budu vezeni heruvimi. I objesi ga o četiri stupa od drveta sitima, okovana zlatom, sa kukama zlatnim, na četiri stopice srebrne. I objesi zavjes o kuke, i unesi za zavjes kovčeg od svjedočanstva, da vam zavjes rastavlja svetinju od svetinje nad svetinjama. I metni zaklopac na kovčeg od svjedočanstva u svetinji nad svetinjama. I namjesti sto pred zavjes a svijetnjak prema stolu na južnoj strani šatora, da sto stoji na sjevernoj strani. I na vrata naslonu načinićeš zavjes od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen; I za taj zavjes načinićeš pet stupova od drveta sitima, koje ćeš okovati zlatom, sa kukama zlatnijem, i salićeš za njih pet stopica od mjedi. I načini oltar od drveta sitima, pet lakata u dužinu i pet lakata u širinu, četvorouglast da bude oltar, tri lakta visok. I na četiri ugla načini mu rogove, iz njega da izlaze rogovi, i okovaćeš ga u mjed. I načinićeš mu lonce za pepeo i lopatice i kotliće i viljuške i mašice; sve mu posuđe načini od mjedi. I načini mu rešetku od mjedi kao mrežu, i načini u rešetke četiri biočuga od mjedi na četiri ugla njezina. I metni je ispod oltara unaokolo, da bude rešetka do sredine oltara. Načini i poluge oltaru, poluge od drveta sitima, i okuj ih u mjed. I poluge da se provuku kroz biočuge, da budu poluge s dvije strane oltaru, kad se nosi. Načinićeš ga od dasaka da bude iznutra šupalj; kao što ti je pokazano na gori tako neka načine. I načinićeš trijem šatoru na južnoj strani; zavjesi trijemu da budu od tankoga platna uzvedenoga, sto lakata u dužinu na jednoj strani. I dvadeset stupova i pod njih dvadeset stopica od mjedi, a kuke na stupovima i pasovi njihovi od srebra. Tako i sa zapadne strane da budu zavjesi sto lakata dugi, i dvadeset stupova i dvadeset stopica od mjedi, na stupovima kuke i njihovi pasovi od srebra. A širina će trijemu imati sa zapadne strane zavjese od pedeset lakata, deset stupova za njih i deset stopica pod njih. A na prednjoj strani prema istoku biće trijem širok pedeset lakata. Od petnaest lakata neka budu zavjesi na jednoj strani, i za njih tri stupa i tri stopice pod njih; Na drugoj strani zavjesi od petnaest lakata, i tri stupa za njih i tri stopice pod njih. A nad vratima od trijema zavjes od dvadeset lakata od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen, i četiri stupa za nj, i pod njih četiri stopice. Svi stupovi u trijemu unaokolo da budu opasani srebrom, i kuke da su im srebrne a stopice od mjedi. U dužinu će trijem imati sto lakata, u širinu pedeset svuda, a u visinu pet lakata, da bude od tankoga platna uzvedenoga, a stopice od mjedi. Sve posuđe u šatoru za svaku službu, i sve kolje u njemu i sve kolje u trijemu da bude od mjedi. I ti zapovjedi sinovima Izrailjevim da ti donesu ulja maslinova čistoga cijeđenoga za vidjelo, da bi žišci gorjeli svagda. U šatoru od sastanka pred zavjesom, koji će zaklanjati svjedočanstvo, neka ih Aron i sinovi njegovi spremaju da gore od večera do jutra pred Gospodom. To neka je uredba vječna koljenima njihovijem među sinovima Izrailjevim. A ti uzmi k sebi Arona brata svojega sa sinovima njegovijem između sinova Izrailjevih da mi budu sveštenici, Aron i Nadav i Avijud i Eleazar i Itamar, sinovi Aronovi. I načini svete haljine Aronu bratu svojemu za čast i diku. I kaži svijem ljudima vještijem, koje sam napunio duha mudrosti, neka načine haljine Aronu, da se posveti da mi bude sveštenik. A ovo su haljine što će načiniti: naprsnik i oplećak i plašt, košulja vezena, kapa i pojas. Te haljine svete neka naprave Aronu bratu tvojemu i sinovima njegovijem, da mi budu sveštenici, I neka uzmu zlata i porfire i skerleta i crvca i tankoga platna; I neka načine oplećak od zlata i od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen. Dvije poramenice neka budu na njemu, koje će se sastavljati na dva kraja, da se drži zajedno. A pojas na njemu neka bude naprave iste kao i on, od zlata, od porfire, od skerleta, od crvca i od tankoga platna uzvedenoga. I uzmi dva kamena oniha, i na njima izreži imena sinova Izrailjevih, Šest imena njihovijeh na jednom kamenu, a šest imena ostalijeh na drugom kamenu po redu kako se koji rodio. Vještinom kamenarskom, kojom se režu pečati, izrezaćeš na ta dva kamena imena sinova Izrailjevijeh, i optoči ih zlatom unaokolo. I metni ta dva kamena na poramenice oplećku, da budu kameni za spomen sinovima Izrailjevijem, i Aron da nosi imena njihova pred Gospodom na oba ramena svoja za spomen. I načini kopče od zlata. I dva lanca od čistoga zlata načini jednaka pletena, i objesi lance pletene o kopče. I naprsnik sudski načini naprave vezene onake kao oplećak, od zlata, od porfire, od skerleta, od crvca i od tankoga platna uzvedenoga načini ga. Neka bude četvorouglast i dvostruk, u dužinu s pedi i u širinu s pedi. I udari po njemu drago kamenje, u četiri reda neka bude kamenje. U prvom redu: sardonih, topaz i smaragad; A u drugom redu: karbunkul, safir i dijamanat; A u trećem redu: ligur i ahat i ametist; A u četvrtom redu: hrisolit, onih i jaspid; neka budu ukovani u zlato u svom redu. I tijeh kamena s imenima sinova Izrailjevijeh biće dvanaest po imenima njihovijem, da budu rezani kao pečat, svaki sa svojim imenom, za dvanaest plemena. I na naprsnik metni lance jednake, pletene, od čistoga zlata. I dvije grivne zlatne načini na naprsnik, i metni dvije grivne na dva kraja naprsniku. Pa provuci dva lanca zlatna kroz dvije grivne na krajevima naprsniku. A druga dva kraja od dva lanca zapni za dvije kopče, i metni na poramenice od oplećka sprijed. I načini druge dvije grivne zlatne, i metni ih na druga dva kraja naprsniku iznutra na strani koja je od oplećka. I načini još dvije zlatne grivne, i metni ih na poramenice od oplećka ozdo prema sastavcima njegovijem, više pojasa na oplećku. Tako neka vežu naprsnik grivne njegove za grivne na oplećku vrvcom od porfire, da stoji nad pojasom od oplećka, i da se ne odvaja naprsnik od oplećka. I neka nosi Aron imena sinova Izrailjevih na naprsniku sudskom na srcu svom kad ulazi u svetinju za spomen pred Gospodom vazda. I metni na naprsnik sudski Urim i Tumim, da bude na srcu Aronu kad ulazi pred Gospoda, i Aron će nositi sud sinova Izrailjevih na srcu svom pred Gospodom vazda. I načini plašt pod oplećak sav od porfire. I ozgo neka bude prorez u srijedi, i neka bude optočen prorez svuda unaokolo trakom tkanijem, kao prorez u oklopa, da se ne razdre. A po skutu mu načini šipke od porfire i od skerleta i od crvca svuda unaokolo, i među njima zlatna zvonca svuda unaokolo: Zvonce zlatno pa šipak, zvonce zlatno pa šipak po skutu od plašta svuda unaokolo. I to će biti na Aronu kad služi, da se čuje glas kad ulazi u svetinju pred Gospoda i kad izlazi, da ne pogine. I načini ploču od čistoga zlata, i na njoj izreži kao na pečatu: svetinja Gospodu. I veži je vrvcom od porfire za kapu, sprijed na kapi da stoji. I biće na čelu Aronovu, da nosi Aron grijehe svetijeh prinosa koje prinesu sinovi Izrailjevi u svijem darovima svojih svetijeh prinosa; biće na čelu njegovu vazda, da bi bili mili Gospodu. I načini košulju od tankoga platna izmetanoga, i načini kapu od tankoga platna, a pojas načini vezen. I sinovima Aronovijem načini košulje, i načini im pojase, i kapice im načini za čast i diku. Pa to obuci Aronu bratu svojemu i sinovima njegovijem, i pomaži ih i napuni im ruke i posveti ih da mi budu sveštenici. I načini im gaće lanene, da se pokrije golo tijelo; od bedara do dno stegna da budu. I to neka je na Aronu i na sinovima njegovijem kad ulaze u šator od sastanka ili kad pristupaju k oltaru da služe u svetinji, da ne bi noseći grijehe poginuli. Ovo će biti uredba vječna njemu i sjemenu njegovu nakon njega. Učinićeš im ovo kad ih staneš osveštavati da mi vrše službu svešteničku: uzmi tele i dva ovna zdrava, I hljebove prijesne i kolače prijesne zamiješene s uljem, i pogače prijesne namazane uljem, od brašna pšeničnoga umijesi ih. I metni ih u jednu kotaricu, i prinesi ih u kotarici s teletom i s dva ovna. I dovedi Arona i sinove njegove pred vrata šatora od sastanka, i umij ih vodom. I uzevši haljine obuci Aronu košulju i plašt ispod oplećka i oplećak i naprsnik, i opaši ga pojasom od oplećka. I metni mu kapu na glavu i svetu ploču na kapu. I uzmi ulje za pomazanje, i izlij mu na glavu, i pomazaćeš ga. I sinove njegove dovedi i obuci im košulje; I opaši ih pojasima, Arona i sinove njegove, i metni im kape na glave, da imaju sveštenstvo uredbom vječnom. Tako ćeš posvetiti ruke Aronu i sinovima njegovijem. I dovedi tele pred šator od sastanka, a Aron i sinovi njegovi neka metnu ruke teletu na glavu. I zakolji tele pred Gospodom na vratima šatora od sastanka. I uzevši krvi od teleta pomaži rogove oltaru prstom svojim, a ostalu krv svu prolij na podnožje oltaru. I uzmi sve salo po crijevima, i mrežicu na jetri, i oba bubrega i salo oko njih, i zapali na oltaru. A meso od teleta i kožu i balegu spali ognjem izvan okola; to je žrtva za grijeh. Potom uzmi ovna jednoga, i na glavu ovnu neka metnu ruke svoje Aron i sinovi njegovi. I zakolji ovna i uzmi krvi od njega i pokropi oltar unaokolo. A ovna izudi, i operi drob i noge, i metni ih na udove njegove i na glavu. I svega ovna zapali na oltaru; to je žrtva paljenica Gospodu, miris ugodni, žrtva ognjena Gospodu. Pa uzmi i drugoga ovna, i neka mu metne Aron i sinovi njegovi ruke svoje na glavu. I zakolji toga ovna, i uzmi krvi od njega i pomaži njom kraj od desnoga uha Aronu i kraj od desnoga uha sinovima njegovijem, i palac u desne ruke njihove i palac u desne noge njihove, a ostalom krvlju pokropi oltar unaokolo. I uzmi krvi koja bude na oltaru i ulja za pomazanje, i pokropi Arona i haljine njegove, i sinove njegove i haljine njihove, i biće svet on i haljine njegove i sinovi njegovi i haljine njihove. Potom uzmi salo od ovna i rep i salo što je po crijevima i mrežicu na jetri i oba bubrega i salo oko njih, i desno pleće; jer je ovan posvetni; I jedan hljeb i jedan kolač s uljem i jednu pogaču iz kotarice u kojoj budu prijesni hljebovi pred Gospodom. I to sve metni u ruke Aronu i u ruke sinovima njegovijem, i obrći tamo i amo, da bude žrtva obrtana pred Gospodom. Po tom uzmi im to iz ruku, i zapali na oltaru svrhu žrtve paljenice, da bude miris ugodan pred Gospodom; to je žrtva ognjena Gospodu. I uzmi grudi od ovna posvetnoga, koji bude za Arona, i obrtaćeš ih tamo i amo, da bude žrtva obrtana pred Gospodom; i to će biti tvoj dio. Tako ćeš osvetiti grudi od žrtve obrtane i pleće od žrtve podizane, što je obrtano i što je podizano od ovna posvetnoga za Arona i za sinove njegove. I to će biti Aronu i sinovima njegovijem uredbom vječnom od sinova Izrailjevih, jer je žrtva podizana. Kad je žrtva podizana sinova Izrailjevih od njihovijeh žrtava zahvalnijeh, žrtva podizana biće Gospodu. A svete haljine Aronove neka budu sinovima njegovijem nakon njega da se pomazuju u njima i da im se u njima posvećuju ruke. Sedam dana neka ih oblači koji na njegovo mjesto bude sveštenik između sinova njegovijeh, koji će ulaziti u šator od sastanka da služi u svetinji. A ovna posvetnoga uzmi i skuhaj meso od njega na mjestu svetom. I Aron i sinovi njegovi neka na vratima šatora od sastanka jedu meso od toga ovna i hljeb što je u kotarici. Neka ga jedu oni za koje je bilo očišćenje da bi im se posvetile ruke da bi bili posvećeni; a drugi da ne jede, jer je stvar sveta. Ako li bi ostalo što mesa posvetnoga ili hljeba do jutra, onda što ostane sažezi ognjem, a da se ne jede, jer je stvar sveta. I tako učini Aronu i sinovima njegovijem po svemu što ti zapovjedih; sedam dana svetićeš im ruke. I svaki ćeš dan prinositi na žrtvu tele za grijeh radi očišćenja; i očistićeš oltar čineći očišćenje na njemu, i pomazaćeš ga da se osveti. Sedam dana činićeš očišćenje na oltaru i osvetićeš ga, te će oltar biti svetinja nad svetinjama; što se god dotakne oltara, biće sveto. I ovo ćeš prinositi na oltaru: dva jagnjeta od godine svaki dan bez prekida. Jedno jagnje prinosi jutrom a drugo prinosi večerom, I jošte desetinu efe pšeničnoga brašna smiješana s uljem cijeđenim, kojega da bude četvrt ina, i naljev vina, četvrt ina na jedno jagnje. A drugo jagnje prinesi uveče; kao sa žrtvom jutrenjom i s naljevom njezinijem tako i s ovom čini da bude miris ugodan, žrtva ognjena Gospodu. To neka bude žrtva paljenica svagda od koljena do koljena vašega na vratima šatora od sastanka pred Gospodom, gdje ću se sastajati s vama da govorim s tobom. I ondje ću se sastajati sa sinovima Izrailjevijem, da se osvećuje slavom mojom. I osvetiću šator od sastanka i oltar; i Arona i sinove njegove osvetiću da su mi sveštenici. I nastavaću među sinovima Izrailjevijem, i biću im Bog. I poznaće da sam ja Gospod Bog njihov, koji sam ih izveo iz zemlje Misirske da nastavam među njima, ja Gospod Bog njihov. Jošte načini oltar kadioni, od drveta sitima načini ga. Dužina neka mu bude lakat, i širina lakat, četvorouglast da bude, i dva lakta visok; iz njega neka mu izlaze rogovi. I pokuj ga čistijem zlatom, ozgo sa strana unaokolo, i rogove njegove; i načini mu vijenac zlatan unaokolo. I načini mu po dva biočuga zlatna ispod vijenca na dva ugla njegova s obje strane, i kroz njih ćeš provući poluge da se može nositi. A poluge načini od drveta sitima, i okuj ih u zlato. I metni ga pred zavjes koji visi pred kovčegom od svjedočanstva prema zaklopcu koji je nad svjedočanstvom, gdje ću se s tobom sastajati. I neka kadi na njemu Aron kadom mirisnim; svako jutro neka kadi kad spremi žiške. I kad zapali Aron žiške uveče, neka kadi; neka bude kad svagdašnji pred Gospodom od koljena do koljena vašega. Ne prinosite na njemu kada tuđega niti žrtve paljenice niti prinosa; ni naljeva ne ljevajte na njemu. Samo očišćenje neka čini nad rogovima njegovijem Aron jednom u godini; krvlju od žrtve za grijeh u dan očišćenja jednom u godini činiće očišćenja na njemu od koljena do koljena vašega; jer je to svetinja nad svetinjama Gospodu. Jošte reče Gospod Mojsiju govoreći: Kad staneš brojiti sinove Izrailjeve, između onijeh koji idu u broj svaki neka dade otkup za život svoj Gospodu, kad ih staneš brojiti, da ne bi došlo na njih kako zlo kad ih staneš brojiti. A neka da svaki koji ide u broj po sikla, po siklu svetom (a taj je sikal dvadeset novčića); po sikla biće prilog Gospodu. Ko god ide u broj, od dvadeset godina i više, neka da prilog Gospodu. Bogati da ne da više a siromah da ne da manje od po sikla, kad daju prilog Gospodu na očišćenje duša vaših. I uzevši novce za očišćenje od sinova Izrailjevijeh ostavi ih za potrebu u šatoru od sastanka, i biće sinovima Izrailjevijem spomen pred Gospodom za očišćenje duša vaših. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Načini i umivaonicu od mjedi i podnožje joj od mjedi za umivanje; i metni je između šatora od sastanka i oltara, i nalij u nju vode. Da iz nje pere Aron i sinovi njegovi ruke svoje i noge svoje. Kad idu u šator od sastanka, neka se umivaju vodom, da ne izginu, ili kad pristupaju k oltaru da služe i da pale žrtvu ognjenu Gospodu. Tada neka peru ruke svoje i noge svoje da ne izginu. To neka im bude uredba vječna Aronu i sjemenu njegovu od koljena do koljena. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi mirisa najboljih: smirne najčistije pet stotina sikala i cimeta mirisavoga pola toliko, dvjesta pedeset, i iđirota takođe dvjesta pedeset, I kasije pet stotina mjerom svetom, i ulja maslinova jedan in. I od toga načini ulje za sveto pomazanje, ulje najbolje vještinom apotekarskom; to da bude ulje svetoga pomazanja. I njim pomaži šator od sastanka i kovčeg od svjedočanstva, I sto i sve sprave njegove, i svijetnjak i sprave njegove, i oltar kadioni, I oltar na kojem se prinosi žrtva paljenica, i sve sprave njegove, i umivaonicu i podnožje njezino. Tako ćeš ih osvetiti, te će biti svetinja nad svetinjom, i što ih se god dotakne biće sveto. Pomaži i Arona i sinove njegove, i osvetićeš ih da mi budu sveštenici. A sinovima Izrailjevijem kaži i reci: ovo neka mi bude ulje svetoga pomazanja od koljena do koljena vašega. Tijelo čovječije neka se ne maže njim, niti pravite takoga ulja kako je ono; sveto je, neka vam bude sveto. Ako li bi ko načinio tako ulje ili namazao njim drugoga, istrijebiće se iz naroda svojega. I reče Gospod Mojsiju: uzmi mirisa, stakte, oniha i halvana mirisavoga, i tamjana čistoga, koliko jednoga toliko drugoga. I od toga načini kad, sastavljen vještinom apotekarskom, čist i svet. I istucavši ga nasitno, metaćeš ga pred svjedočanstvom u šatoru od sastanka, gdje ću se sastajati s tobom; to neka vam bude svetinja nad svetinjama. A takvoga kada kakav načiniš nemojte sebi praviti; to neka ti je svetinja za Gospoda. Ako li bi ko načinio taki da ga miriše, istrijebiće se iz naroda svojega. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Gle, pozvah po imenu Veseleila sina Urije sina Orova od plemena Judina. I napunih ga duha svetoga, mudrosti i razuma i znanja i svake vještine, Da vješto izmišlja kako se što može načiniti od zlata i od srebra i od mjedi, Da umije rezati kamenje i ukivati, da umije tesati drvo, i svaki posao raditi. I evo udružih s njim Elijava sina Ahisamahova od plemena Danova, i svakomu vještom čovjeku u srce dadoh vještinu da izrade sve što sam ti zapovjedio. Šator od sastanka, i kovčeg za svjedočanstvo i zaklopac na nj, i sve sprave u šatoru, I sto i sprave njegove, i svijetnjak čisti sa svijem spravama njegovijem, i oltar kadioni, I oltar za žrtvu paljenicu sa svijem spravama njegovijem, i umivaonicu i podnožje njezino, I haljine službene i svete haljine Aronu svešteniku i haljine sinovima njegovijem, da vrše službu svešteničku, I ulje pomazanja, i kad mirisni za svetinju. Sve neka načine onako kako sam ti zapovjedio. I reče Gospod Mojsiju govoreći: A ti kaži sinovima Izrailjevijem i reci: ali subote moje čuvajte, jer je znak između mene i vas od koljena do koljena, da znate da sam ja Gospod koji vas posvećujem. Čuvajte dakle subotu, jer vam je sveta; ko bi je oskvrnio, da se pogubi; jer ko bi god radio kakav posao u nju, istrijebiće se ona duša iz naroda svojega. Šest dana neka se radi; a sedmi je dan subota, odmor, svet Gospodu; ko bi god radio posao u dan subotni, da se pogubi. Zato će čuvati sinovi Izrailjevi subotu praznujući subotu od koljena do koljena zavjetom vječnim. To je znak između mene i sinova Izrailjevih dovijeka; jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, a u sedmi dan počinu i odmori se. I izgovorivši ovo Mojsiju na gori Sinajskoj, dade mu dvije ploče svjedočanstva, ploče kamene pisane prstom Božijim. A narod vidjevši gdje Mojsije za dugo ne slazi s gore, skupi se narod pred Arona, i rekoše mu: hajde, načini nam bogove, koji će ići pred nama, jer tome Mojsiju koji nas izvede iz zemlje Misirske ne znamo šta bi. A Aron im reče: poskidajte zlatne oboce što su u ušima žena vaših, sinova vaših i kćeri vaših, i donesite mi. I poskida sav narod zlatne oboce što im bijahu u ušima, i donesoše Aronu. A on uzev iz ruku njihovijeh, sali u kalup, i načini tele saliveno. I rekoše: ovo su bogovi tvoji, Izrailju, koji te izvedoše iz zemlje Misirske. A kad to vidje Aron, načini oltar pred njim; i povika Aron, i reče: sjutra je praznik Gospodnji. I sjutradan ustavši rano prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne; i posjeda narod, te jedoše i piše, a poslije ustaše da se igraju. A Gospod reče Mojsiju: idi, siđi, jer se pokvari tvoj narod, koji si izveo iz zemlje Misirske. Brzo zađoše s puta, koji sam im zapovjedio; načiniše sebi tele liveno, i pokloniše mu se, i prinesoše mu žrtvu, i rekoše: ovo su bogovi tvoji, Izrailju, koji te izvedoše iz zemlje Misirske. Još reče Gospod Mojsiju: pogledah narod ovaj, i eto je narod tvrda vrata. I sada pusti me, da se raspali gnjev moj na njih i da ih istrijebim; ali od tebe ću učiniti narod velik. A Mojsije se zamoli Gospodu Bogu svojemu, i reče: zašto se, Gospode, raspaljuje gnjev tvoj na narod tvoj, koji si izveo iz zemlje Misirske silom velikom i rukom krjepkom? Zašto da govore Misirci i reku: na zlo ih izvede, da ih pobije po planinama i da ih istrijebi sa zemlje? Povrati se od gnjeva svojega, i požali narod svoj oda zla. Opomeni se Avrama, Isaka i Izrailja, sluga svojih, kojima si se sobom zakleo i obrekao im: umnožiću sjeme vaše kao zvijezde na nebu, i zemlju ovu, za koju govorih, svu ću dati sjemenu vašemu da je njihova dovijeka. I ražali se Gospodu učiniti zlo narodu svojemu, koje reče. Tada se vrati Mojsije, i siđe s gore sa dvije ploče svjedočanstva u rukama svojim; i ploče bjehu pisane s obje strane, otud i odovud pisane. I bjehu ploče djelo Božije, i pismo bješe pismo Božije, urezano na pločama. A Isus čuvši viku u narodu, kad vikahu, reče Mojsiju: vika ubojna u okolu. A on reče: nije to vika kako viču koji su jači, niti je vika kako viču koji su slabiji, nego čujem viku onijeh koji pjevaju. I kad dođe blizu okola, ugleda tele i igre, te se razgnjevi Mojsije, i baci iz ruku svojih ploče, i razbi ih pod gorom. Pa uze tele koje bijahu načinili i spali ga ognjem, i satr ga u prah, i prosu ga po vodi, i zapoji sinove Izrailjeve. I reče Mojsije Aronu: šta ti je učinio ovaj narod, te ga uvali u toliki grijeh? A Aron mu reče: nemoj se gnjeviti, gospodaru; ti znaš ovaj narod da je brz na zlo. Jer rekoše mi: načini nam bogove, koji će ići pred nama, jer tome Mojsiju koji nas izvede iz zemlje Misirske ne znamo šta bi. A ja im rekoh: ko ima zlata, neka ga skida sa sebe. I dadoše mi, a ja ga bacih u vatru, i izađe to tele. A Mojsije videći narod go, jer ga ogoli Aron na sramotu pred protivnicima njegovijem, Stade Mojsije na vrata od okola, i reče: k meni ko je Gospodnji. I skupiše se pred njega svi sinovi Levijevi. I reče im: ovako kaže Gospod Bog Izrailjev: pripašite svaki svoj mač uz bedro svoje, pa prođite tamo i amo po okolu od vrata do vrata, i pobijte svaki brata svojega i prijatelja svojega i bližnjega svojega. I učiniše sinovi Levijevi po zapovijesti Mojsijevoj, i pogibe naroda u onaj dan do tri tisuće ljudi. Jer Mojsije reče: posvetite danas ruke svoje Gospodu, svak na sinu svom i na bratu svom, da bi vam dao danas blagoslov. A sjutradan reče Mojsije narodu: vi ljuto sagriješiste; zato sada idem gore ka Gospodu, eda bih ga umolio da vam oprosti grijeh. I vrati se Mojsije ka Gospodu, i reče: molim ti se; narod ovaj ljuto sagriješi načinivši sebi bogove od zlata. Ali oprosti im grijeh: ako li nećeš, izbriši me iz knjige svoje, koju si napisao. A Gospod reče Mojsiju: ko mi je zgriješio, onoga ću izbrisati iz knjige svoje. A sada idi, vodi taj narod kuda sam ti kazao. Evo, moj će anđeo ići pred tobom, a kad ih pohodim, pohodiću na njima grijeh njihov. I Gospod bi narod zato što načiniše tele, koje sali Aron. I reče Gospod Mojsiju: idi, digni se odatle ti i narod, koji si izveo iz zemlje Misirske, put zemlje za koju se zakleh Avramu, Isaku i Jakovu govoreći: sjemenu tvojemu daću je. I poslaću pred tobom anđela, i izagnaću Hananeje, Amoreje i Heteje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje. I odvešće vas u zemlju gdje teče mlijeko i med; jer neću sam ići s tobom zato što si narod tvrdovrat, pa bih te mogao satrti putem. A narod čuvši ovu zlu riječ ožalosti se, i niko ne metnu na se svojega nakita. Jer Gospod reče Mojsiju: kaži sinovima Izrailjevijem: vi ste narod tvrdovrat; doći ću časom usred tebe, i istrijebiću te; a sada skini nakit svoj sa sebe, i znaću šta ću činiti s tobom. I poskidaše sa sebe sinovi Izrailjevi nakite svoje kod gore Horiva. A Mojsije uze šator i razape ga sebi iza okola daleko, i nazva ga šator od sastanka, i ko god tražaše Gospoda, dolažaše k šatoru od sastanka iza okola. I kad Mojsije iđaše u šator, sav narod ustajaše, i svak stajaše na vratima svojega šatora, i gledahu za Mojsijem dok ne uđe u šator. A kad Mojsije ulažaše u šator, spuštaše se stup od oblaka i ustavljaše se na vratima od šatora, i Gospod govoraše s Mojsijem. I sav narod videći stup od oblaka gdje stoji na vratima od šatora, ustajaše sav narod, i svak se klanjaše na vratima od svojega šatora. I Gospod govoraše s Mojsijem licem k licu kao što govori čovjek s prijateljem svojim. Potom se vraćaše Mojsije u oko, a sluga njegov Isus sin Navin, momak, ne izlažaše iz šatora. I reče Mojsije Gospodu: gledaj, ti mi kažeš: vodi taj narod. A nijesi mi kazao koga ćeš poslati sa mnom, a rekao si: znam te po imenu i našao si milost preda mnom. Ako sam dakle našao milost pred tobom, pokaži mi put svoj, da te poznam i nađem milost pred tobom; i vidi da je ovaj narod tvoj narod. I reče Gospod: moje će lice ići naprijed, i daću ti odmor. A Mojsije mu reče: ako neće ići naprijed lice tvoje, nemoj nas kretati odavde. Jer po čemu će se poznati da smo našli milost pred tobom, ja i narod tvoj? zar ne po tome što ti ideš s nama? tako ćemo se razlikovati ja i narod tvoj od svakoga naroda na zemlji. A Gospod reče Mojsiju: učiniću i to što si kazao, jer si našao milost preda mnom i znam te po imenu. Opet reče Mojsije: molim te, pokaži mi slavu svoju. A Gospod mu reče: učiniću da prođe sve dobro moje ispred tebe, i povikaću po imenu: Gospod pred tobom. Smilovaću se kome se smilujem, i požaliću koga požalim. I reče: ali nećeš moći vidjeti lica mojega, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ. I reče Gospod: evo mjesto kod mene, pa stani na stijenu. I kad stane prolaziti slava moja, metnuću te u rasjelinu kamenu, i zakloniću te rukom svojom dok ne prođem. Potom ću dignuti ruku svoju, i vidjećeš me s leđa, a lice se moje ne može vidjeti. I reče Gospod Mojsiju: isteši sebi dvije ploče od kamena kao što su bile prve, da napišem na tijem pločama riječi koje su bile na prvijem pločama, koje si razbio. I budi gotov za sjutra da rano izađeš na goru Sinajsku, i staneš preda me na vrh gore. Ali neka niko ne ide s tobom, i niko neka se ne pokaže na svoj gori, ni ovce ni goveda da ne pasu blizu gore. I istesa Mojsije dvije ploče od kamena kao što su bile prve, i ustavši rano izađe na goru Sinajsku, kao što mu zapovjedi Gospod, i uze u ruku svoju dvije ploče kamene. A Gospod siđe u oblaku, i stade ondje s njim, i povika po imenu: Gospod. Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom. Koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otačke na sinovima i na unucima do trećega i četvrtoga koljena. A Mojsije brže savi glavu do zemlje i pokloni se, I reče: ako sam našao milost pred tobom, Gospode, neka ide Gospod posred nas, jer je narod tvrdovrat; i oprosti nam bezakonje naše i grijeh naš, i uzmi nas za našljedstvo. A on reče: evo postavljam zavjet; pred cijelim narodom tvojim učiniću čudesa, koja nijesu učinjena nigdje na zemlji ni u kom narodu, i vidjećete djelo Gospodnje sav narod, među kojim si, jer će biti strašno što ću ja učiniti s tobom. Drži što ti danas zapovjedam; evo, ja ću izagnati ispred tebe Amoreje i Hananeje i Heteje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje. Čuvaj se da ne hvataš vjere s onima koji žive u zemlji u koju ćeš doći, da ti ne budu zamka usred tebe. Nego oltare njihove oborite, i likove njihove izlomite, i gajeve njihove isijecite. Jer ne valja da se klanjaš drugomu bogu: jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj. Nemoj hvatati vjere s onima koji žive u onoj zemlji, da ne bi čineći preljubu za bogovima svojim i prinoseći žrtvu bogovima svojim pozvali te, i ti jeo žrtve njihove. I da ne bi kćerima njihovijem ženio sinove svoje, i da ne bi kćeri njihove čineći preljubu za bogovima svojim učinile da sinovi tvoji čine preljubu za bogovima njihovijem. Livenih bogova ne gradi sebi. Praznik prijesnijeh hljebova drži; sedam dana jedi prijesne hljebove, kao što sam ti zapovjedio, na vrijeme, mjeseca Aviva, jer si toga mjeseca izašao iz Misira. Sve što otvora matericu moje je, i svako muško u stoci tvojoj što otvora matericu, goveče ili sitna stoka. Ali magare koje otvori matericu otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat; i svakoga prvenca između sinova svojih otkupi; i da se niko ne pokaže prazan preda mnom. Šest dana radi, a u sedmi dan počini, i od oranja i od žetve počini. Praznuj praznik sedmica, prvina žetve pšenične, i praznik berbe na svršetku godine. Tri puta u godini da se svako muško između vas pokaže pred Gospodom Bogom Izrailjevim. Jer ću izagnati narode ispred tebe, i međe tvoje raširiću, i niko neće poželjeti zemlje tvoje, kad staneš dolaziti da se pokažeš pred Gospodom Bogom svojim tri puta u godini. Nemoj prinositi krvi od žrtve moje uz hljebove kisele, i da ne prenoći do jutra žrtva praznika pashe. Prvine od prvoga roda zemlje svoje donesi u kuću Gospoda Boga svojega; nemoj kuhati jareta u mlijeku majke njegove. I reče Gospod Mojsiju: napiši sebi te riječi; jer po tijem riječima učinih zavjet s tobom i s Izrailjem. I Mojsije osta ondje kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći, hljeba ne jedući ni vode pijući; i napisa Gospod na ploče riječi zavjeta, deset riječi. I kad Mojsije slažaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dvije ploče svjedočanstva slazeći s gore, ne znađaše da mu koža na licu posta svijetla dokle govoraše s njim. I vidje Aron i svi sinovi Izrailjevi Mojsija, a to mu se svijetli koža na licu, i ne smješe pristupiti k njemu. Ali ih zovnu Mojsije, i vratiše se k njemu Aron i svi glavari u zboru, i govori s njima Mojsije. Potom pristupiše svi sinovi Izrailjevi, i zapovjedi im sve što mu kaza Gospod na gori Sinajskoj. A kad im Mojsije izgovori, zastrije lice svoje pokrivalom. Ali kad Mojsije dolažaše pred Gospoda da s njim govori, skidaše pokrivalo dokle ne bi izašao; a izašavši kazivaše sinovima Izrailjevijem što mu se zapovjedaše. Tada viđahu sinovi Izrailjevi lice Mojsijevo, gdje se svijetli koža na licu njegovu, te Mojsije opet zastiraše pokrivalom lice svoje dokle ne bi opet ušao da govori s njim. Potom sabra Mojsije sav zbor sinova Izrailjevih, i reče im: ovo je zapovjedio Gospod da činite: Šest dana da se radi, a sedmi da vam je svet, subota počivanja Gospodnjega; ko bi radio u taj dan, da se pogubi. Vatre ne ložite po stanovima svojim u dan subotni. Još reče Mojsije svemu zboru sinova Izrailjevih govoreći: ovo je zapovjedio Gospod i rekao: Skupite između sebe prilog Gospodu; ko god hoće drage volje, neka donese prilog Gospodu: zlato i srebro i mjed, I porfiru i skerlet i crvac i tanko platno i kostrijet, I kože ovnujske crvene obojene i kože jazavčije i drvo sitim, I ulje za vidjelo, i mirise za ulje pomazanja i za kad mirisni, I kamenje onihovo, i kamenje za ukivanje po oplećku i po naprsniku. I koji su god vješti među vama neka dođu da rade što je zapovjedio Gospod: Šator, i naslon njegov, i pokrivač njegov, i kuke njegove, i daske njegove, prijevornice njegove, stupove njegove i stopice njegove, Kovčeg, i poluge njegove, i zaklopac, i zavjes, Sto, i poluge njegove i sve sprave njegove, i hljeb za postavljanje, I svijetnjak za vidjelo sa spravama njegovijem, i žiške njegove, i ulje za vidjelo, I oltar kadioni, i poluge njegove, i ulje pomazanja, i kad mirisni, i zavjes na vrata od šatora, Oltar za žrtvu paljenicu, i rešetku njegovu od mjedi, poluge njegove i sve sprave njegove, umivaonicu i podnožje njezino, Zavjese za trijem, stupove njegove i stopice njegove, i zavjes na vrata od trijema, Kolje za šator, i kolje za trijem s užima njihovijem. Haljine službene za službu u svetinji, i haljine svete Aronu svešteniku, i haljine sinovima njegovijem za službu svešteničku. Tada otide sav zbor sinova Izrailjevijeh od Mojsija; I vratiše se, svaki kojega podiže srce njegovo i koga god duh pokrete dragovoljno, i donesoše prilog Gospodu za građenje šatora od sastanka i za svu službu u njemu i za haljine svete. Dolaziše ljudi i žene, ko god bješe dragovoljna srca, i donosiše spone i oboce i prstenje i narukvice i svakojake nakite zlatne; i svaki donese prilog zlata Gospodu. Ko god imaše porfire, skerleta, crvca, tankoga platna, kostrijeti, koža ovnujskih crvenijeh obojenih i koža jazavčijih, svaki donošaše. I ko god prilagaše srebro ili mjed, donošaše u prilog Gospodu; i u koga god bijaše drveta sitima, za svaku potrebu u službi donošaše. I sve žene vješte predoše svojim rukama, i donosiše što napredoše za porfiru, skerlet, crvac i tanko platno. I sve žene koje podiže srce njihovo i bijahu vješte, predoše kostrijet. A glavari donosiše kamenje onihovo i kamenje za ukivanje po oplećku i po naprsniku, I mirise i ulje za vidjelo i za ulje pomazanja i za kad mirisni. Svi ljudi i žene, koje podiže dragovoljno srce da donose što treba za sve djelo koje Gospod zapovjedi preko Mojsija da se načini, donesoše sinovi Izrailjevi dragovoljni prilog Gospodu. Tada reče Mojsije sinovima Izrailjevim: vidite, Gospod pozva po imenu Veseleila sina Urije sina Orova od plemena Judina, I napuni ga duha Božijega, mudrosti, razuma i znanja i vještine za svaki posao, Da vješto izmišlja kako se što radi od zlata i srebra i od mjedi, Da umije rezati kamenje i ukivati, da umije tesati drvo i raditi svaki posao vrlo vješto. I dade mu u srce, njemu i Elijavu sinu Ahisamahovu od plemena Danova, da mogu učiti druge. Napuni ih vještine da rade svaki posao, da kuju, tešu, vezu, i tkaju porfiru, skerlet, crvac i tanko platno, i da rade svakojake poslove vješto izmišljajući. I stade raditi Veseleilo i Elijav i svi ljudi vješti, kojima bješe Gospod dao mudrost i razum da umiju raditi svaki posao za službu u svetinji, i sve što je zapovjedio Gospod. I pozva Mojsije Veseleila i Elijava i sve ljude vješte, kojima Gospod dade mudrost u srce, koje god podiže srce njihovo da dođu da rade taj posao. I uzeše od Mojsija sve priloge, koje donesoše sinovi Izrailjevi da se uradi djelo za službu u svetinji. Ali još donošahu k njemu dragovoljne priloge svako jutro. Tada dođoše svi vješti ljudi, koji rađahu djelo za svetinju, svaki od svojega posla, koji rađahu, I rekoše Mojsiju govoreći: više donosi narod nego što treba da se uradi djelo, koje je Gospod zapovjedio da se uradi. I zapovjedi Mojsije da se oglasi po okolu govoreći: ni čovjek ni žena da ne donosi više priloga za svetinju. I zabrani se narodu da ne donosi. Jer bijaše svega dosta da se uradi sve djelo, i još pretjecaše. I ljudi vješti između onijeh, koji radiše ovo djelo, načiniše šator od deset zavjesa od tankoga platna uzvedenoga i od porfire i od skerleta i od crvca, s heruvimima, vješto vezenim načiniše. U dužinu bješe jedan zavjes od dvadeset i osam lakata a u širinu od četiri lakta; svi zavjesi bjehu jedne mjere. I sastaviše pet zavjesa jedan s drugim, i pet drugih zavjesa sastaviše jedan s drugim. I načiniše petlje od porfire po kraju prvoga zavjesa na onoj strani gdje će se sastaviti s drugim; i tako načiniše na svakom zavjesu po kraju gdje će se sastaviti s drugim. Pedeset petalja načiniše na prvom zavjesu, i pedeset petalja načiniše na kraju svakoga zavjesa gdje se sastavlja s drugim; petlje bjehu jedna prema drugoj. I načiniše pedeset zlatnijeh kuka, i sastaviše kukama zavjese jedan s drugim; tako se šator sastavi. I načiniše zavjese od kostrijeti za naslon nad šatorom; jedanaest takih zavjesa načiniše. U dužinu bješe jedan zavjes od trideset lakata a u širinu od četiri lakta; jedne mjere bješe svijeh jedanaest zavjesa. I sastaviše pet zavjesa zajedno, a drugih šest zavjesa zajedno. I načiniše pedeset petalja po kraju jednoga zavjesa gdje se sastavlja s drugim, i pedeset petalja načiniše po kraju drugoga zavjesa da se sastavi. I načiniše pedeset kuka od mjedi da se sastavi naslon. I načiniše pokrivač na naslon od koža ovnujskih crvenih obojenih, i pokrivač od koža jazavčjih ozgo. I načiniše daske šatoru od drveta sitima, koje će stajati pravo. Daska bješe duga deset lakata a podrug lakta široka svaka daska. Po dva čepa bjehu na dasci, jedan prema drugom; tako načiniše na svijem daskama za šator. A ovijeh dasaka za šator načiniše dvadeset dasaka za južnu stranu; I četrdeset stopica srebrnijeh načiniše pod dvadeset dasaka, dvije stopice pod jednu dasku za dva čepa njezina, a dvije stopice pod drugu dasku za dva čepa njezina. Tako i na drugoj strani šatora, prema sjeveru, načiniše dvadeset dasaka, I četrdeset stopica srebrnijeh pod njih, dvije stopice pod jednu dasku a dvije stopice pod drugu dasku. A na zapadnoj strani šatora načiniše šest dasaka; I još dvije daske načiniše na uglove šatoru s obje strane; One bijahu sastavljene ozdo, i bijahu sastavljene ozgo biočugom; tako načiniše s obje strane na dva ugla. I tako bijaše osam dasaka i šesnaest stopica njihovijeh srebrnijeh, po dvije stopice pod svaku dasku. I načiniše prijevornice od drveta sitima: pet za daske na jednoj strani šatora, I pet prijevornica za daske na drugoj strani šatora, i pet prijevornica za daske na zapadnoj strani šatora do oba ugla. I načiniše prijevornicu srednju da ide preko srijede dasaka od jednoga kraja do drugoga. A daske okovaše zlatom, i biočuge na njih načiniše od zlata, da u njima stoje prijevornice, i okovaše zlatom prijevornice. I načiniše zavjes od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, s heruvimima vješto vezenim načiniše ga. I načiniše za nj četiri stupa od drveta sitima, i okovaše ih zlatom, a kuke na njima bjehu od zlata, i sališe im četiri stopice od srebra. I načiniše zavjes na vrata naslonu od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga vezen, I pet stupova za nj s kukama njihovijem, i vrhove im i pojase okovaše zlatom, i pet stopica pod njih od mjedi. I načini Veseleilo kovčeg od drveta sitima, dva i po lakta dug i podrug lakta širok i podrug lakta visok. I pokova ga čistijem zlatom iznutra i spolja; i načini mu zlatan vijenac unaokolo. I sali mu četiri biočuga od zlata na četiri ugla njegova: dva biočuga s jedne strane a dva s druge. I načini poluge od drveta sitima, i okova ih zlatom. I provuče poluge kroz biočuge s obje strane kovčegu, da se može nositi kovčeg. I načini zaklopac od čistoga zlata, u dužinu od dva i po lakta, a u širinu od podrug lakta. I načini dva heruvima od zlata, jednostavne načini ih, na dva kraja zaklopcu, Jednoga heruvima na kraju odovud, a drugoga heruvima na kraju odonud; zaklopcu na oba kraja načini heruvime. I u heruvima bjehu krila raširena u vis, i zaklanjahu krilima svojim zaklopac, i licem bjehu okrenuti jedan drugom, i gledahu prema zaklopcu heruvimi. I načini sto od drveta sitima, u dužinu od dva lakta a u širinu od lakta, i od podrug lakta u visinu. I pokova ga čistim zlatom, i načini mu vijenac zlatan unaokolo. I načini mu oplatu s podlanice unaokolo, i načini vijenac zlatan uz oplatu unaokolo. I sali mu četiri biočuga od zlata, i metnu biočuge na četiri ugla, koji mu bijahu na četiri noge. Prema oplati bijahu biočuzi, a u njima poluge, da se može nositi sto. A poluge načini od drveta sitima, i okova ih zlatom, da se može nositi sto. I načini od čistoga zlata posuđe što se meće na sto: zdjele i čaše i kutliće i vijedra, kojim će se preljevati. I načini svijetnjak od čistoga zlata, jednostavan načini svijetnjak; stup mu i grane, čašice i jabuke i cvjetovi izlažahu iz njega. Šest grana izlažahu mu sa strana; tri grane svijetnjaka s jedne strane a tri grane svijetnjaka s druge strane; Tri čašice kao badem na jednoj grani i jabuka i cvijet, a tri čašice kao badem na drugoj grani i jabuka i cvijet; tako na svijeh šest grana koje izlažahu iz svijetnjaka. A na samom svijetnjaku bjehu četiri čašice kao badem sa svojim jabukama i cvjetovima, Jedna jabuka bješe pod dvije grane iz njega, i jedna jabuka pod druge dvije grane iz njega, i jedna jabuka pod druge dvije grane iz njega; tako pod šest grana koje izlažahu iz njega. Jabuke njihove i grane im izlažahu iz njega, sve bješe od čistoga zlata jednostavno. I načini mu sedam žižaka i usekače i spremice za gar od čistoga zlata. Od talanta čistoga zlata načini ga sa svijem spravama njegovijem. I načini oltar kadioni od drveta sitima u dužinu od jednoga lakta, i u širinu od jednoga lakta, četvorouglast, i od dva lakta u visinu; iz njega izlažahu mu rogovi. I pokova ga čistijem zlatom ozgo i sa strane unaokolo, i rogove; i načini mu vijenac od zlata unaokolo. I dva biočuga od zlata načini mu ispod vijenca na dva ugla njegova s obje strane, da u njima stoje poluge da se može nositi o njima. A poluge načini od drveta sitima, i okova ih zlatom. I načini ulje za sveto pomazanje i čisti kad mirisni vještinom apotekarskom. I načini od drveta sitima oltar za žrtve paljenice u dužinu od pet lakata, i u širinu od pet lakata, četvorouglast visok tri lakta. I načini mu na četiri ugla njegova rogove; iz njega izlažahu rogovi, i okova ga u mjed. I načini sve posuđe za oltar, lonce i lopatice i kotliće i viljuške i kliješta; sve mu posuđe načini od mjedi. I načini oltaru rešetku kao mrežu od mjedi ispod oltara unaokolo oda dna do sredine. I sali četiri biočuga za četiri ugla rešetke mjedene, da se kroz njih provuku poluge. A poluge načini od drveta sitima, i okova ih u mjed. I provuče poluge kroz biočuge s obje strane oltara, da se može nositi, od dasaka načini ga šuplja. I načini umivaonicu mjedenu i podnožje joj mjedeno od ogledala koja donošahu gomilama žene dolazeći na vrata šatoru od sastanka. I načini trijem na južnoj strani, i zavjese trijemu od tankoga platna uzvedenoga od sto lakata, I dvadeset stupova za njih i dvadeset stopica pod njih od mjedi, a kuke na stupove i prijevornice od srebra. Tako i na sjevernoj strani zavjese od sto lakata, dvadeset stupova za njih i dvadeset stopica pod njih od mjedi; a kuke na stupove i prijevornice njihove od srebra; A na zapadnoj strani zavjese od pedeset lakata, deset stupova za njih i deset stopica njihovijeh od mjedi, kuke na stupove i pojasove njihove od srebra; A na prednjoj strani prema istoku zavjese od pedeset lakata; S jedne strane zavjese od petnaest lakata, tri stupa za njih i tri stopice pod njih; A s druge strane, do vrata od trijema i otuda i odovuda, zavjese od petnaest lakata, tri stupa za njih i tri stopice pod njih. Svi zavjesi na trijemu unaokolo bjehu od tankoga platna uzvedenoga; A stopice pod stupovima od mjedi, kuke na stupovima i pojasovi na njima od srebra; i vrhovi im bijahu srebrni; svi stupovi u trijemu bijahu opasani srebrom. A zavjes na vratima od trijema bijaše od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga, vezen, u dužinu od dvadeset lakata a u visinu po širini pet lakata, kao i drugi zavjesi u trijemu. I četiri stupa za nj, i četiri stopice pod njih od mjedi, čepovi na njima od srebra i vrhovi im i pojasovi od srebra. A sve kolje šatoru i trijemu unaokolo bijaše od mjedi. Te su stvari prebrojene za šator, šator od svjedočanstva, koje je prebrojio po zapovijesti Mojsijevoj Itamar sin Arona sveštenika za službu Levitsku. A Veseleilo sin Urije sina Orova od plemena Judina načini sve to što zapovjedi Gospod Mojsiju, I s njim Elijav sin Ahisamahov od plemena Danova, drvodjelja i vješt tkati i vesti po porfiri, po skerletu, po crvcu i po tankom platnu. A svega zlata što otide na ovo djelo, na sve djelo za svetinju, koje zlato bješe priloženo, svega ga bješe dvadeset i devet talanata, sedam stotina i trideset sikala, po svetom siklu; A srebra što dođe od zbora, sto talanata, i tisuća sedam stotina i sedamdeset i pet sikala, po svetom siklu; Po sikla od glave, po siklu svetom, od svakoga koji uđe u broj, od dvadeset godina i više, od šest stotina i tri tisuće i pet stotina i pedeset. Od sto talanata srebra sališe se stopice za svetinju i stopice za zavjes; sto stopica od sto talanata, talanat na stopicu. A od tisuću i sedam stotina i sedamdeset i pet sikala načini kuke na stupove, i okova im vrhove i opasa ih. A mjedi priložene bijaše sedamdeset talanata, i dvije tisuće i četiri stotine sikala. I od toga načini stopice na vratima šatora od sastanka, i mjedeni oltar i rešetku mjedenu za nj, i sve sprave za oltar, I stopice u trijemu unaokolo, i stopice na vratima od trijema, i sve kolje za šator i sve kolje za trijem unaokolo. A od porfire i skerleta i crvca načiniše haljine za službu, da se služi u svetinji; i načiniše svete haljine Aronu, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. Načiniše oplećak od zlata, i od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga. Istegliše listove od zlata, i isjekoše žice, te izvezoše porfiru i skerlet i crvac i tanko platno vrlo vješto. Poramenice mu načiniše da se sastavljaju, da se sastavlja na dva kraja svoja. I pojas na oplećku izlažaše od njega i bješe iste naprave, od zlata i od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga; kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I ukovaše dva kamena oniha u zlato, i izrezaše na njima imena sinova Izrailjevih, kao što se režu pečati. I udariše ih na poramenice od oplećka, da budu kameni za spomen sinovima Izrailjevijem, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I načiniše naprsnik vrlo vješte naprave kao što je naprava u oplećka, od zlata i od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga; Četvorouglast i dvostruk načiniše naprsnik, u dužinu s pedi i u širinu s pedi, dvostruk. I udariše po njemu četiri reda kamenja; u prvom redu: sardonih, topaz i smaragad; A u drugom redu: karbunkul, safir i dijamanat; A u trećem redu: ligur, ahat i ametist; A u četvrtom redu: hrisolit, onih i jaspid, sve optočeno zlatom u svojim redovima. Tijeh kamena s imenima sinova Izrailjevijeh bješe dvanaest prema njihovijem imenima, rezani kao pečati, za dvanaest plemena, svako po svom imenu. I načiniše na naprsnik lance jednake, pletene, od čistoga zlata. I načiniše dvije kopče zlatne i dvije grivne zlatne, i metnuše te dvije grivne na dva kraja naprsniku, I provukoše dva zlatna lanca kroz dvije grivne na krajevima naprsniku, A druga dva kraja od dva lanca zapeše za dvije kopče, i pritvrdiše ih za poramenice na oplećku sprijed. I načiniše još dvije zlatne grivne, i metnuše ih na dva kraja naprsniku na strani prema oplećku iznutra. I načiniše još dvije grivne zlatne, koje metnuše na dvije poramenice na oplećku ozdo naprijed gdje se sastavlja, više pojasa na oplećku. Tako privezaše naprsnik kroz grivne na njemu i grivne na oplećku vrvcom od porfire, da stoji svrh pojasa od oplećka i da se ne razdvaja naprsnik od oplećka, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I načiniše plašt pod oplećak, tkan, sav od porfire. I prorez na plaštu u srijedi kao prorez na oklopu, i oko proreza oplatu da se ne razdre. I načiniše po skutu od plašta šipke od porfire i od skerleta i od crvca i od tankoga platna uzvedenoga. I načiniše zvonca od čistoga zlata, i metnuše zvonca među šipke, po skutu od plašta unaokolo između šipaka. Zvonce pa šipak, zvonce pa šipak po skutu od plašta unaokolo, za službu, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I načiniše košulje od tankoga platna izmetanoga Aronu i sinovima njegovijem; I kapu od tankoga platna, i kapice kićene od tankoga platna, i gaće platnene od tankoga platna uzvedenoga; I pojas od tankoga platna uzvedenoga i od porfire i od skerleta i od crvca, vezen, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I načiniše pločicu za sveto oglavlje od čistoga zlata, i napisaše na njoj pismom kako se reže na pečatima: svetinja Gospodu. I pritvrdiše za nju vrvcu od porfire da se veže za kapu ozgo, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I tako se svrši sav posao oko šatora i naslona od sastanka. I načiniše sinovi Izrailjevi sve; kako bješe zapovjedio Gospod Mojsiju, tako načiniše. I donesoše k Mojsiju šator, naslon i sve sprave njegove, kuke, daske, prijevornice, stupove i stopice, I pokrivač od koža ovnujskih crvenih obojenih i pokrivač od koža jazavčijih, i zavjes, I kovčeg od svjedočanstva i poluge za nj, i zaklopac, Sto sa svijem spravama, i hljeb za postavljanje, Svijetnjak čisti, žiške njegove, žiške naređane, i sve sprave njegove, i ulje za vidjelo. I oltar zlatni, i ulje pomazanja, i kad mirisni, i zavjes na vrata od šatora, Oltar mjedeni i rešetku mjedenu za nj, poluge njegove i sve sprave njegove, umivaonicu i podnožje njezino, Zavjese za trijem, stupove za njih i stopice njihove, i zavjes na vrata od trijema, uža njegova i kolje njegovo, i sve sprave za službu u šatoru, za šator od sastanka. Haljine za službu, da se služi u svetinji, haljine svete Aronu svešteniku i haljine sinovima njegovijem, da vrše službu svešteničku. Sve kako bješe zapovjedio Gospod Mojsiju, onako uradiše sinovi Izrailjevi sve ovo djelo. I pogleda Mojsije sve to djelo, i gle, načiniše ga, kao što bješe zapovjedio Gospod, tako ga načiniše; i blagoslovi ih Mojsije. I Gospod reče Mojsiju govoreći: Prvi dan prvoga mjeseca podigni šator, šator od sastanka, I metni ondje kovčeg od svjedočanstva, i zakloni ga zavjesom. I unesi sto, i uredi što treba urediti na njemu; unesi i svijetnjak, i zapali žiške na njemu. I namjesti zlatni oltar kadioni pred kovčegom od svjedočanstva; i objesi zavjes na vratima od šatora. I metni oltar za žrtvu paljenicu pred vrata šatoru, šatoru od sastanka, I metni umivaonicu između šatora od sastanka i oltara, i u nju nalij vode. I podigni trijem unaokolo, i metni zavjes na vrata od trijema. I uzmi ulje pomazanja, i pomaži šator i sve što je u njemu, i osveti ga i sve sprave njegove, i biće svet. Pomaži i oltar za žrtvu paljenicu i sve sprave njegove, te ćeš osvetiti oltar, i oltar će biti svetinja nad svetinjom. Pomaži i umivaonicu i podnožje njezino, i osveti je. I kaži Aronu i sinovima njegovijem da pristupe na vrata šatora od sastanka, i umij ih vodom; I obuci Arona u svete haljine i pomaži ga i osveštaj ga, da mi vrši službu svešteničku. I sinovima njegovijem zapovjedi neka pristupe, i obuci im košulje. I pomaži ih, kao što pomažeš oca njihova, da mi vrše službu svešteničku; i pomazanje njihovo biće im za vječno sveštenstvo od koljena do koljena. I učini Mojsije sve, kako mu zapovjedi Gospod tako učini. I podiže se šator druge godine prvoga mjeseca prvi dan. I Mojsije podiže šator, i podmetnu mu stopice, i namjesti daske, i povuče prijevornice, i ispravi stupove. Pa razape naslon nad šator, i metnu pokrivač na naslon ozgo, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I uzev svjedočanstvo metnu ga u kovčeg, i provuče poluge na kovčegu, i metnu zaklopac ozgo na kovčeg. I unese kovčeg u šator, i objesi zavjes, te zakloni kovčeg sa svjedočanstvom, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I namjesti sto u šatoru od sastanka na sjevernu stranu šatora pred zavjesom, I postavi na njemu hljeb pred Gospodom kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I namjesti svijetnjak u šatoru od sastanka, prema stolu na južnu stranu šatora. I zapali žiške na njemu pred Gospodom, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I namjesti oltar zlatni u šatoru od svjedočanstva pred zavjesom. I pokadi na njemu kadom mirisnijem, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I objesi zavjes na vrata od šatora. I oltar za žrtvu paljenicu namjesti na vrata od šatora, šatora od sastanka, i prinese na njemu žrtvu paljenicu, i dar, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I metnu umivaonicu između šatora od sastanka i oltara, i nali u nju vode za umivanje. I praše iz nje ruke i noge svoje Mojsije i Aron i sinovi njegovi. Kad ulažahu u šator od svjedočanstva i kad pristupahu k oltaru, umivahu se najprije, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. I podiže trijem oko šatora i oltara, i metnu zavjes na vrata trijemu. Tako svrši Mojsije posao taj. Tada oblak pokri šator od sastanka, i napuni se šator slave Gospodnje. I ne mogaše Mojsije ući u šator od sastanka, jer bješe na njemu oblak, i slave Gospodnje bješe pun šator. A kad se podizaše oblak sa šatora, tada polažahu sinovi Izrailjevi, dokle god putovahu. A kad se ne podizaše oblak, onda ni oni ne polažahu do dana kad se podiže. Jer oblak Gospodnji bješe na šatoru danju, a noću oganj bješe na njemu pred očima svega doma Izrailjeva, dokle god putovahu. I viknu Gospod Mojsija, i reče mu iz šatora od sastanka govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: kad ko između vas hoće da prinese Gospodu žrtvu od stoke, prinesite žrtvu svoju od goveda ili od ovaca ili od koza. Ako mu je žrtva paljenica od goveda, neka prinese muško, zdravo; na vratima šatora od sastanka neka je prinese drage volje pred Gospodom. I neka metne ruku svoju na glavu žrtvi paljenici, i primiće mu se, i očistiće ga od grijeha. I neka zakolje tele pred Gospodom, i neka sinovi Aronovi sveštenici prinesu krv, i pokrope krvlju oltar ozgo unaokolo, koji je pred vratima šatora od sastanka. Potom neka se odre žrtva paljenica i rasiječe na dijelove. I sinovi Aronovi sveštenici neka nalože oganj na oltaru, i metnu drva na oganj. Pa onda sinovi Aronovi sveštenici neka namjeste dijelove, glavu i salo na drva na ognju, koji je na oltaru. A crijeva i noge neka se operu vodom; i sveštenik neka zapali sve to na oltaru; to je žrtva paljenica, žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. Ako li bi htio prinijeti žrtvu paljenicu od sitne stoke, od ovaca ili od koza, neka prinese muško, zdravo. I neka se zakolje na sjevernoj strani oltara pred Gospodom, i sinovi Aronovi sveštenici neka pokrope krvlju oltar ozgo unaokolo. I neka se rasiječe na dijelove s glavom i sa salom, i sveštenik neka to namjesti na drva na ognju, koji je na oltaru. A crijeva i noge neka se operu vodom; i sveštenik neka prinese sve to i zapali na oltaru; to je žrtva paljenica, žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. Ako li hoće da prinese pticu Gospodu na žrtvu paljenicu, neka prinese žrtvu od grlica ili od golubića. I sveštenik neka je metne na oltar, i glavu neka joj zasiječe noktom, i zapali na oltaru iscijedivši joj krv niz oltar sa strane. I neka joj izvadi volju s nečistotom i baci kraj oltara prema istoku gdje je pepeo. I neka je zadre za krila, ali da ne raskine; tako neka je sveštenik zapali na oltaru na drvima koja su na ognju; to je žrtva paljenica, žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. A kad ko hoće da prinese na žrtvu Gospodu dar, bijelo brašno neka bude žrtva njegova, i neka je polije uljem i metne na nju kad. I neka je donese sinovima Aronovijem sveštenicima, i neka sveštenik uzme toga brašna punu šaku i ulja i sav kad, i neka to zapali sveštenik na oltaru za spomen njezin; to je žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. A što ostane od toga dara, neka bude Aronu i sinovima njegovijem; to je svetinja nad svetinjama između žrtava koje se pale Gospodu. Ako li hoćeš da prineseš dar pečen u peći, neka budu pogače prijesne od bijeloga brašna, zamiješene s uljem, ili kolači prijesni, namazani uljem. Ako li ti je dar pečeno što u tavi, neka je od bijeloga brašna bez kvasca zamiješeno s uljem. Razlomi ga na dijelove, i polij uljem; to je dar. Ako li ti je dar gotovljen u kotliću, neka je od bijeloga brašna s uljem. I donesi dar koji načiniš od toga Gospodu, i podaj ga svešteniku, i on će ga odnijeti na oltar; I uzeće sveštenik od dara spomen njegov, i zapaliće ga na oltaru; to je žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. A što ostane od dara, neka bude Aronu i sinovima njegovijem; to je svetinja nad svetinjama između žrtava koje se pale Gospodu. Nijedan dar koji prinosite Gospodu da ne bude s kvascem; jer ni kvasca ni meda ne treba da palite na žrtvu ognjenu Gospodu. Samo u žrtvi od prvina možete to prinijeti Gospodu; ali na oltar ne mećite za ugodni miris. A svaki dar koji prinosiš osoli solju, i nemoj ostaviti dara svojega bez soli zavjeta Boga svojega; sa svakim darom svojim prinesi soli. A kad prinosiš dar od prvina Gospodu, klasove nove osuši na ognju, i što istreš iz klasova novih prinesi na dar od prvina svojih. I polij ga uljem i kad metni na nj; to je dar. I sveštenik uzevši istrvenoga žita i ulja sa svijem kadom neka zapali spomen. To je žrtva ognjena Gospodu. Kad ko prinosi žrtvu zahvalnu, ako od goveda prinosi, muško ili žensko neka prinese zdravo pred Gospodom. I neka metne ruku svoju na glavu žrtvi svojoj, i neka je sveštenik zakolje na vratima šatora od sastanka, i krvlju njezinom neka sinovi Aronovi sveštenici pokrope oltar ozgo unaokolo. Potom neka sveštenik prinese od žrtve zahvalne ono što se pali Gospodu, salo što pokriva crijeva i sve salo što je na njima; I oba bubrega i salo što je na njima i na slabinama, i mrežicu što je na jetri, neka je izvadi s bubrezima. I neka to zapale sinovi Aronovi na oltaru zajedno sa žrtvom paljenicom, koja bude na drvima na ognju. To je žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. Ako li od sitne stoke prinosi na žrtvu zahvalnu Gospodu, muško ili žensko neka prinese zdravo. Ako prinosi jagnje na žrtvu, neka ga prinese pred Gospodom; I neka metne ruku svoju na glavu žrtvi svojoj, i neka je zakolje pred šatorom od sastanka; i neka pokrope sinovi Aronovi krvlju njezinom oltar ozgo unaokolo. Potom neka sveštenik prinese od žrtve zahvalne ono što se pali Gospodu, salo, cio rep do leđa, salo što pokriva crijeva i sve salo što je na crijevima; I oba bubrega i salo što je na njima i na slabinama, i mrežicu na jetri, s bubrezima neka je izvadi; I neka zapali sveštenik na oltaru; to je jelo od žrtve ognjene Gospodu. Ako li prinosi kozu, neka je prinese pred Gospodom. I neka joj metne ruku svoju na glavu, i neka je zakolje pred šatorom od sastanka, i neka sinovi Aronovi pokrope krvlju njezinom oltar ozgo unaokolo. Potom neka sveštenik prinese od nje na žrtvu što se pali Gospodu, salo što pokriva crijeva i sve salo što je na crijevima, I oba bubrega, i salo što je na njima i na slabinama, i mrežicu na jetri, s bubrezima neka je izvadi; I neka zapali sveštenik na oltaru; to je jelo od žrtve ognjene za ugodni miris. Sve je salo Gospodnje. Vječan zakon neka vam bude od koljena do koljena u svijem stanovima vašim: da ne jedete sala ni krvi. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci: ako ko zgriješi nehotice i učini štogod što je Gospod zabranio da se ne čini, Ako sveštenik pomazani zgriješi, te bude na grijeh narodu, neka za grijeh svoj koji je učinio prinese tele zdravo Gospodu na žrtvu za grijeh. I dovedavši tele na vrata šatoru od svjedočanstva pred Gospoda, neka metne ruku svoju teletu na glavu, i zakolje tele pred Gospodom. I neka uzme sveštenik pomazani krvi od teleta, i unese je u šator od sastanka. I neka zamoči sveštenik prst svoj u krv, i krvlju sedam puta pokropi pred Gospodom pred zavjesom od svetinje. I neka pomaže sveštenik tom krvlju rogove oltaru, na kom se kadi mirisima pred Gospodom u šatoru od sastanka, a ostalu krv od teleta svu neka izlije na podnožje oltaru, na kom se pale žrtve na vratima šatora od sastanka. I neka izvadi sve salo iz teleta za grijeh, salo što pokriva crijeva i sve salo što je na crijevima; I oba bubrega, i salo što je na njima i na slabinama, i mrežicu na jetri s bubrezima neka izvadi, Onako kako se vadi iz govečeta za žrtvu zahvalnu; i neka zapali sveštenik na oltaru, na kom se žrtva pali. A kožu od teleta i sve meso s glavom i s nogama i crijeva i balegu, I cijelo tele neka iznese napolje iz okola na čisto mjesto, gdje se prosipa pepeo, i neka ga spali ognjem na drvima; na mjestu gdje se prosipa pepeo neka se spali. Ako li bi sav zbor sinova Izrailjevih zgriješio nehotice i ne bi zbor znao za to, i učinili bi štogod što je Gospod zabranio da se ne čini, te bi skrivili, Kad se dozna za grijeh koji su učinili, onda neka zbor prinese tele na žrtvu za grijeh, i neka ga dovedu pred šator od sastanka. I starješine od zbora neka metnu teletu na glavu ruke svoje pred Gospodom, i sveštenik neka zakolje tele pred Gospodom. I sveštenik pomazani neka unese krvi od teleta u šator od sastanka, I neka sveštenik zamoči prst svoj u krv, i sedam puta pokropi pred Gospodom pred zavjesom. I tom krvlju neka pomaže rogove oltaru koji je pred Gospodom u šatoru od sastanka, a ostalu krv svu neka izlije na podnožje oltaru na kom se pali žrtva, na vratima šatora od sastanka. A sve salo izvadivši iz njega neka zapali na oltaru. I s tijem teletom neka čini onako kako čini s teletom za svoj grijeh, tako neka učini s njim; tako će ih sveštenik očistiti od grijeha, i oprostiće im se. A tele neka iznese napolje iz okola, i spali ga kao i prvo tele; to je žrtva za grijeh svega zbora. Ako li poglavar zgriješi, i učini nehotice štogod što je Gospod Bog njegov zabranio da se ne čini, te skrivi, Kad dozna za grijeh svoj, koji je učinio, tada neka dovede na žrtvu jare muško, zdravo. I neka metne ruku svoju jaretu na glavu, i sveštenik neka ga zakolje gdje se kolje žrtva paljenica pred Gospodom; to je žrtva za grijeh. I neka uzme sveštenik krvi od žrtve za grijeh na prst svoj, i pomaže rogove oltaru na kom se žrtva pali; a ostalu krv neka izlije na podnožje oltaru na kom se žrtva pali. A sve salo neka zapali na oltaru kao salo od žrtve zahvalne; i tako će ga očistiti sveštenik od grijeha njegova, i oprostiće mu se. Ako li ko iz prostoga naroda zgriješi nehotice, i učini štogod što je Gospod zabranio da se ne čini, te skrivi, Kad dozna za grijeh svoj, koji je učinio, tada neka dovede na žrtvu jare žensko zdravo za grijeh, koji je učinio. I neka metne ruku svoju na glavu žrtvi za grijeh, i neka je sveštenik zakolje na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica. I neka uzme sveštenik krvi od nje na prst svoj, i pomaže rogove oltaru na kom se pali žrtva; a ostalu krv svu neka izlije na podnožje oltaru. I sve salo iz nje neka izvadi kao što se vadi salo iz žrtve zahvalne, i neka ga zapali sveštenik na oltaru za ugodni miris Gospodu; a tako će ga očistiti od grijeha sveštenik, i oprostiće mu se. Ako li bi doveo između ovaca na žrtvu za grijeh, neka dovede žensko zdravo. I neka metne ruku svoju na glavu žrtvi za grijeh, i neka je sveštenik zakolje na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica. I neka uzme sveštenik krvi od žrtve za grijeh na prst svoj, i neka pomaže rogove oltaru na kom se pali žrtva; a ostalu krv svu neka izlije na podnožje oltaru. I sve salo neka izvadi kao što se vadi salo iz jagnjeta za žrtvu zahvalnu; i neka ga sveštenik zapali na oltaru za žrtvu ognjenu Gospodu; i tako će ga očistiti sveštenik od grijeha njegova, koji je učinio, i oprostiće mu se. I kad ko zgriješi što čuje kletvu i bude joj svjedok vidjevši ili čuvši, pa ne kaže, nosiće svoje bezakonje. Ili kad se ko dotakne nečiste stvari, strva od nečiste zvijerke ili strva od nečista živinčeta ili strva od nečiste životinje koja gamiže, ako i u neznanju učini, ipak će se oskvrniti, i biće kriv. Ili kad se dotakne nečistote čovječije, bila nečistota njegova kaka mu drago, kojom se oskvrni, znajući ili ne znajući, kriv je. Ili kad se ko zakune govoreći svojim ustima da će učiniti što zlo ili dobro, a za koju god stvar za koju čovjek govori zaklinjući se, znao ili ne znao, kriv je za jednu od tijeh stvari. Kad bude kriv za koju od tijeh stvari, neka prizna grijeh svoj. I neka dovede na žrtvu Gospodu za grijeh, što je zgriješio, žensko od sitne stoke, jagnje ili jare, za grijeh; i sveštenik će ga očistiti od grijeha njegova. Ako li ne bi mogao prinijeti jagnjeta ili jareta, onda neka donese na žrtvu Gospodu za prijestup, kojim je zgriješio, dvije grlice ili dva golubića, jedno na žrtvu za grijeh a drugo na žrtvu paljenicu. Neka donese svešteniku, a on neka prinese prvo ono što je za grijeh, i noktom neka mu zasiječe glavu k šiji, ali da ne razdvoji. I krvlju od žrtve za grijeh neka pokropi strane oltaru; a što ostane krvi neka se iscijedi na podnožje oltaru. To je žrtva za grijeh. A od drugoga neka načini žrtvu paljenicu po običaju; tako će ga očistiti sveštenik od grijeha njegova, koji je učinio, i oprostiće mu se. Ako li ne bi mogao prinijeti ni dvije grlice ili dva golubića, onda neka za žrtvu za to što je zgriješio donese desetinu efe bijeloga brašna da bude žrtva za grijeh, a neka ne dodaje ulja i ne meće kada, jer je žrtva za grijeh. I kad donese k svešteniku, neka uzme sveštenik punu šaku za spomen njezin, i neka zapali na oltaru pored žrtve ognjene Gospodu. To je žrtva za grijeh. I očistiće ga sveštenik od grijeha, kojim se ogriješio u čem god od ovoga, i oprostiće mu se; a ostatak će biti svešteniku kao od dara. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Ko se prevari, te se ogriješi nehotice o stvari posvećene Gospodu, neka prinese na žrtvu Gospodu za prijestup svoj ovna zdrava s cijenom, kojom ti precijeniš svetu stvar na sikle srebrne, po siklima svetim, prema prijestupu. I tako koliko se ogriješio o svetu stvar neka naknadi, i na to još neka dometne peti dio, i neka da svešteniku; a sveštenik će ga očistiti ovnom prinesenijem na žrtvu za prijestup, i oprostiće mu se. Ko zgriješi i učini štogod što je Gospod zabranio da se ne čini, ako i nije znao, ipak je kriv, i nosiće svoje bezakonje. Neka dovede k svešteniku ovna zdrava s cijenom kojom precijeniš prijestup; i očistiće ga sveštenik od grijeha njegova, koji je učinio ne znajući, i oprostiće mu se. Prijestup je; zgriješio je Gospodu. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Kad ko zgriješi i učini zlo djelo Gospodu udarivši u bah bližnjemu svojemu za ostavu ili za stvar predanu u ruke ili otevši što ili zanesavši bližnjega svojega, Ili nađe izgubljeno što, pa udari u bah, ili se krivo zakune za koju god stvar koju može čovjek učiniti i ogriješiti se njom, Kad tako zgriješi i skrivi, neka vrati što je oteo ili prisvojio prijevarom ili što mu je bilo dano na ostavu ili što je izgubljeno našao, Ili za što se zakleo krivo, neka plati cijelo i još dometne peti dio onome čije je; neka mu da onaj dan kad prinese žrtvu za svoj grijeh. A na žrtvu za grijeh svoj neka prinese Gospodu ovna zdrava, sa cijenom kojom precijeniš krivicu neka ga dovede svešteniku. I očistiće ga sveštenik pred Gospodom, i oprostiće mu se svaka stvar koju je učinio, te skrivio. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Zapovjedi Aronu i sinovima njegovijem, i reci im: ovo je zakon za žrtvu paljenicu: žrtva paljenica neka stoji na ognju na oltaru cijelu noć do jutra, i oganj na oltaru neka gori jednako. Sveštenik neka obuče svoju haljinu lanenu, i gaće lanene neka obuče na tijelo svoje, i neka zgrne pepeo kad oganj spali na oltaru žrtvu paljenicu, i neka ga izruči kod oltara. Potom neka svuče haljine svoje i obuče druge haljine, i neka iznese pepeo napolje iz okola na čisto mjesto. A oganj što je na oltaru neka gori na njemu, neka se ne gasi, nego neka sveštenik loži na oganj drva svako jutro, i neka namješta na nj žrtvu paljenicu, i neka pali na njemu salo od žrtava zahvalnih. Oganj neka jednako gori na oltaru, neka se ne gasi. A ovo je zakon za dar: sinovi Aronovi neka ga prinose Gospodu pred oltarom. Uzevši šaku bijeloga brašna i ulja od dara i sav kad koji bude na daru, neka zapali na oltaru spomen njegov na ugodni miris Gospodu. A što preteče, neka jede Aron i sinovi njegovi; neka se jede bez kvasca na svetom mjestu; u trijemu šatora od sastanka neka jedu. Neka se ne mijesi s kvascem; to im dadoh da im bude dio od žrtava mojih ognjenih; to je svetinja nad svetinjama kao žrtva za grijeh i kao žrtva za prijestup. Svako muško između sinova Aronovijeh neka to jede zakonom vječnim od koljena do koljena od žrtava koje se pale Gospodu; što se god dotakne toga, biće sveto. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Ovo je žrtva Aronova i sinova njegovijeh, koju će prinositi Gospodu onaj dan kad se koji pomaže: desetinu efe bijeloga brašna za dar svagdašnji, polovinu ujutru a polovinu uveče. U tavi s uljem neka se gotovi; prženo neka donese; i pržene komade dara neka prinese na ugodni miris Gospodu. I sveštenik između sinova njegovijeh, koji bude pomazan nakon njega, neka čini tako isto zakonom vječnim; neka se pali Gospodu sve to; I svaki dar sveštenikov neka se sav spali, a neka se ne jede. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i sinovima njegovijem, i reci: ovo je zakon za žrtvu radi grijeha: na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica, neka se kolje i žrtva za grijeh pred Gospodom; svetinja je nad svetinjama. Sveštenik koji prinese žrtvu za grijeh neka je jede; na svetom mjestu neka se jede, u trijemu od šatora od sastanka. Što se god dotakne mesa njezina, biće sveto; i ako ko pokapa krvlju njezinom haljinu, ono što pokapa neka opere na svetom mjestu. I sud zemljani u kojem bude kuhano neka se razbije; ako li je kuhano u sudu mjedenom, neka se istre i vodom opere. Svako muško između sveštenika neka to jede; svetinja je nad svetinjama. Ali nijedna žrtva za grijeh, od koje se krv unese u šator od sastanka da se učini očišćenje od grijeha u svetinji, neka se ne jede, nego neka se ognjem sažeže. A ovo je zakon za žrtvu radi prijestupa; svetinja je nad svetinjama. Na kojem se mjestu kolje žrtva paljenica, na onom neka se kolje i žrtva za prijestup; i krvlju njezinom neka se pokropi oltar ozgo unaokolo. A sve salo njezino neka se prinese, i rep i salo što pokriva crijeva, I oba bubrega, i salo što je na njima i na slabinama, i mrežicu na jetri neka izvadi s bubrezima, I neka zapali to sveštenik na oltaru na žrtvu ognjenu Gospodu; to je žrtva za prijestup. Svako muško između sveštenika neka je jede; na svetom mjestu neka se jede; svetinja je nad svetinjama. Žrtva je za prijestup kao žrtva za grijeh, jedan je zakon za obje; koji sveštenik učini njom očišćenje, njegova je. A kad sveštenik prinese čiju žrtvu paljenicu, koža od žrtve koju prinese njegova je. I svaki dar pečen u peći ili zgotovljen u kotliću ili u tavi, onoga je sveštenika koji ga prinese. I svaki dar zamiješen s uljem ili suh, svijeh je sinova Aronovijeh, kako jednoga tako drugoga. A ovo je zakon za žrtvu zahvalnu, koja se prinese Gospodu: Ako bi je ko prinosio da zahvali, neka prinese na žrtvu zahvalnu kolače bez kvasca zamiješene s uljem i pogače bez kvasca namazane uljem, i bijeloga brašna popržena s tijem kolačima zamiješenim s uljem. Osim kolača hljeb kiseli neka prinese za prinos svoj sa žrtvom zahvalnom, kojom zahvaljuje. I od svega što prinosi neka prinese po jedno za žrtvu podignutu Gospodu; i to će biti onoga sveštenika koji pokropi krvlju od žrtve zahvalne. A meso od žrtve zahvalne, kojom se zahvaljuje, neka se pojede onaj dan kad se prinese; i neka ne ostaje ništa do jutra. Ako li prinese žrtvu radi zavjeta ili od volje, neka se jede onaj dan kad se prinese; ako što ostane, neka se pojede sjutradan. Ako li što mesa od te žrtve ostane do trećega dana, neka se sažeže ognjem. Ako li bi ko treći dan jeo mesa od žrtve zahvalne, neće biti ugodan onaj koji je prinio, niti će mu se ona primiti, nego će biti mrska, i ko bi je god jeo, nosiće grijeh svoj. I meso koje bi se dotaklo čega nečistoga, da se ne jede, nego neka se sažeže ognjem; a drugo meso može jesti ko je god čist. A ko bi jeo mesa od žrtve zahvalne prinesene Gospodu, a ne bi bio čist, taj da se istrijebi iz naroda svojega. I ko se dotakne čega nečistoga, ili nečista čovjeka ili nečista živinčeta, ili kojega mu drago gada nečistoga, pa jede mesa od žrtve zahvalne prinesene Gospodu, taj da se istrijebi iz naroda svojega. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci: ne jedite sala od vola ni od ovce ni od koze. Može se uzeti za svaku potrebu salo od živinčeta koje crkne ili ga zvjerka razdre; ali ga ne jedite; Ko li bi jeo salo od stoke koju prinosi čovjek na žrtvu ognjenu Gospodu, neka se istrijebi iz naroda svojega onaj koji jede. Ni krvi ne jedite u stanovima svojim ni od ptice niti od kojega živinčeta. Svaki koji bi jeo kakovu krv, neka se istrijebi iz naroda svojega. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci: ko prinosi žrtvu svoju zahvalnu Gospodu, neka donese Gospodu prinos svoj od žrtve zahvalne. Svojim rukama neka donese što se sažiže Gospodu, salo s grudima neka donese, i grudi neka se obrnu tamo i amo na žrtvu pred Gospodom. A sveštenik neka zapali salo na oltaru, grudi pak nek budu Aronu i sinovima njegovijem. I desno pleće od svojih žrtava zahvalnih podajte svešteniku da bude žrtva podignuta. A koji između sinova Aronovijeh prinese krv i salo od žrtve zahvalne, njemu neka bude desno pleće. Jer grudi što se obrću i pleće što se podiže uzeh od sinova Izrailjevih od svijeh njihovijeh žrtava zahvalnih, i dadoh Aronu svešteniku i sinovima njegovijem zakonom vječnim da se uzimaju od sinova Izrailjevih. To je pomazanoga Arona i pomazanih sinova njegovijeh od ognjenih žrtava Gospodnjih od dana kad ih dovede da vrše službu svešteničku Gospodu. To zapovjedi Gospod da im od dana kad ih pomaza daju sinovi Izrailjevi zakonom vječnim od koljena na koljeno. To je zakon za žrtvu paljenicu, za dar, za žrtvu radi grijeha i za žrtvu radi prijestupa, i za osveštanje i za žrtvu zahvalnu, Što je Gospod zapovjedio Mojsiju na gori Sinajskoj kad zapovjedi sinovima Izrailjevim u pustinji Sinajskoj da prinose žrtve svoje Gospodu. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi Arona i sinove njegove s njim i odijelo i ulje pomazanja i tele za žrtvu radi grijeha i dva ovna i kotaricu prijesnijeh hljebova. I saberi sav zbor pred vrata šatoru od sastanka. I učini Mojsije kako mu zapovjedi Gospod, i sabra se zbor pred vrata šatoru od sastanka. I reče Mojsije zboru: ovo je zapovjedio Gospod da se učini. I dovede Mojsije Arona i sinove njegove, i opra ih vodom. I obuče mu košulju, i opasa ga pojasom, i ogrnu ga plaštem, i metnu mu svrh njega oplećak, i steže oko njega pojas od oplećka, i opasa ga njim. I metnu na nj naprsnik, a na naprsnik metnu Urim i Tumim. Još mu metnu kapu na glavu, i na kapu metnu sprijed ploču zlatnu, krunu svetu, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju. I uze Mojsije ulje pomazanja, i pomaza šator i sve stvari u njemu, i osveti ih. I pokropi njim oltar sedam puta, i pomaza oltar i sve sprave njegove, i umivaonicu i podnožje njezino, da se osveti. I izli ulja pomazanja na glavu Aronu, i pomaza ga da se osveti. I dovede Mojsije sinove Aronove, i obuče im košulje, i opasa ih pojasom, i veza im kapice na glave, kao što mu bješe zapovjedio Gospod. I dovede tele za grijeh, i Aron i sinovi njegovi metnuše ruke svoje na glavu teletu za grijeh. I zakla ga Mojsije, i uzevši krvi njegove pomaza rogove oltaru unaokolo prstom svojim, i očisti oltar, a ostalu krv izli na podnožje oltaru, i osveti ga da se na njemu čini očišćenje od grijeha. I uze sve salo što je na crijevima, i mrežicu s jetre, i oba bubrega, i salo oko njih, i zapali Mojsije na oltaru. A tele s kožom i s mesom i balegom spali ognjem iza okola, kao što bješe Gospod zapovjedio Mojsiju. I dovede ovna za žrtvu paljenicu, i Aron i sinovi njegovi metnuše ruke svoje na glavu ovnu; I zakla ga Mojsije, i pokropi krvlju njegovom oltar ozgo unaokolo. I isjekavši ovna na dijelove zapali Mojsije glavu i dijelove i salo. A crijeva i noge opra vodom, i tako spali Mojsije svega ovna na oltaru; i bi žrtva paljenica za ugodni miris, žrtva ognjena Gospodu, kao što bješe Gospod zapovjedio Mojsiju. I dovede drugoga ovna, ovna za posvećenje; i Aron i sinovi njegovi metnuše ruke svoje na glavu ovnu. I zaklavši ga Mojsije uze krvi njegove, i pomaza njom kraj desnoga uha Aronu i palac desne ruke njegove i palac desne noge njegove. I dovede Mojsije sinove Aronove, pa i njima pomaza istom krvlju kraj desnoga uha i palac desne ruke i palac desne noge; a ostalu krv izli Mojsije po oltaru unaokolo. Potom uze salo i rep i sve salo što je na crijevima, i mrežicu s jetre, i oba bubrega, i salo oko njih, i pleće desno, A iz kotarice u kojoj stajahu prijesni hljebovi pred Gospodom uze jedan kolač prijesan, i jedan kolač hljeba s uljem i jednu pogaču, i metnu na salo i na pleće desno. I metnu to sve Aronu u ruke, i sinovima njegovijem u ruke, i obrnu tamo i amo za žrtvu obrtanu pred Gospodom. Poslije uzevši to iz ruku njihovijeh Mojsije zapali na oltaru svrh žrtve paljenice; to je posvećenje na ugodni miris, žrtva ognjena Gospodu. I uze Mojsije grudi, i obrnu ih tamo i amo za žrtvu obrtanu pred Gospodom; i od ovna posvetnoga dopade Mojsiju dio, kao što bješe Gospod zapovjedio Mojsiju. I uze Mojsije ulja za pomazanje i krvi koja bješe na oltaru, i pokropi Arona i haljine njegove, i sinove njegove i haljine njihove s njim; i tako posveti Arona i haljine njegove, i sinove njegove i haljine njihove s njim. Potom reče Mojsije Aronu i sinovima njegovijem: kuhajte to meso na vratima šatora od sastanka, i ondje ga jedite i hljeb posvetni što je u kotarici, kao što sam zapovjedio rekavši: Aron i sinovi njegovi neka jedu to. A što ostane mesa ili hljeba, ognjem sažezite. I ne izlazite s vrata šatora od sastanka sedam dana, dokle se ne navrše dani posvećenja vašega, jer ćete se sedam dana posvećivati. Kako je bilo danas, tako je Gospod zapovjedio da se čini, da biste se očistili od grijeha. Zato na vratima šatora od sastanka ostanite danju i noću za sedam dana, i izvršite što je Gospod zapovjedio da izvršite, da ne pomrete, jer mi je tako zapovjeđeno. I Aron i sinovi njegovi učiniše sve što bješe Gospod zapovjedio preko Mojsija. A u osmi dan sazva Mojsije Arona i sinove njegove i starješine Izrailjske. I reče Aronu: uzmi tele za žrtvu radi grijeha i ovna za žrtvu paljenicu, oba zdrava; i prinesi ih pred Gospodom. A sinovima Izrailjevim kaži i reci: uzmite jare za žrtvu radi grijeha, i tele i jagnje, oboje od godine dana, i zdravo, za žrtvu paljenicu. I vola i ovna za žrtvu zahvalnu, da prinesete pred Gospodom, i dar s uljem zamiješen, jer će vam se danas javiti Gospod. I uzeše što zapovjedi Mojsije, i donesoše pred šator od sastanka, i pristupivši sav zbor stadoše pred Gospodom. I reče Mojsije: učinite što je zapovjedio Gospod, i pokazaće vam se slava Gospodnja. I reče Mojsije Aronu: pristupi k oltaru, i prinesi žrtvu za grijeh svoj i žrtvu svoju paljenicu, i očisti od grijeha sebe i narod; i prinesi žrtvu narodu i očisti ih od grijeha, kao što je zapovjedio Gospod. Tada Aron pristupi k oltaru, i zakla tele za se. I sinovi Aronovi dodaše mu krv, a on zamoči prst svoj u krv, i pomaza rogove oltaru; a ostalu krv izli na podnožje oltaru. A salo i bubrege i mrežicu s jetre od žrtve za grijeh zapali na oltaru, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. A meso i kožu sažeže ognjem iza okola. Potom zakla žrtvu svoju paljenicu, i sinovi Aronovi dodaše mu krv od nje, i pokropi njom oltar ozgo unaokolo. I dodaše mu žrtvu paljenicu isječenu na dijelove zajedno s glavom, i zapali je na oltaru. I opravši crijeva i noge od nje, zapali ih na oltaru svrh žrtve paljenice. Potom prinese žrtvu narodnu: uze jare za grijeh koje bješe za narod, i zakla ga, i prinese za grijeh kao i prvo. Iza toga prinese i žrtvu paljenicu, i svrši po zakonu. Prinese i dar, i uzevši od njega punu šaku zapali na oltaru svrh jutrenje žrtve paljenice. Potom zakla vola i ovna na žrtvu zahvalnu za narod; i dodaše mu sinovi Aronovi krv, i pokropi njom oltar ozgo unaokolo. Pa mu dodaše i salo od vola, i od ovna rep, i salo što pokriva crijeva, i bubrege i mrežicu s jetre, I metnuše sve salo na grudi, i zapali salo na oltaru. A grudi i desno pleće obrnu Aron tamo i amo na žrtvu obrtanu pred Gospodom, kao što bješe Gospod zapovjedio Mojsiju. Tada podiže Aron ruke svoje prema narodu i blagoslovi ih; i siđe svršiv žrtvu za grijeh i žrtvu paljenicu i žrtvu zahvalnu. Potom uđe Mojsije s Aronom u šator od sastanka, a kad opet izađoše blagosloviše narod; i slava se Gospodnja pokaza svemu narodu. Jer dođe oganj od Gospoda, i spali na oltaru žrtvu paljenicu i salo. I vidjevši to sav narod povika i pade ničice. A sinovi Aronovi Nadav i Avijud uzevši svaki svoju kadionicu metnuše oganj u njih i na oganj metnuše kad, i prinesoše pred Gospodom oganj tuđ, a to im ne bješe zapovjedio. Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogiboše pred Gospodom. Tada reče Mojsije Aronu: to je što je kazao Gospod govoreći: u onima koji pristupaju k meni biću svet i pred cijelim narodom proslaviću se. A Aron oćutje. A Mojsije pozva Misaila i Elisafana sinove Ozila strica Aronova, i reče im: hodite i iznesite braću svoju ispred svetinje napolje iz okola. I pristupiše i iznesoše ih u košuljama njihovijem napolje iz okola, kao što reče Mojsije. Tada reče Mojsije Aronu i Eleazaru i Itamaru, sinovima njegovijem: nemojte otkrivati glava svojih, ni haljina svojih razdirati, da ne izginete i da se Gospod ne razgnjevi na sav zbor; nego braća vaša, sav rod Izrailjev, neka plače radi požara koji učini Gospod. I s vrata šatora od sastanka nemojte izlaziti, da ne izginete, jer je na vama ulje pomazanja Gospodnjega. I učiniše po riječi Mojsijevoj. I Gospod reče Aronu govoreći: Vina i silovita pića nemoj piti ti ni sinovi tvoji s tobom, kad ulazite u šator od sastanka da ne izginete. To neka vam je uredba vječna od koljena na koljeno. Da biste mogli raspoznavati šta je sveto šta li nije, i šta je čisto šta li nečisto, I da biste učili sinove Izrailjeve svijem uredbama koje im je kazao Gospod preko Mojsija. A Mojsije reče Aronu i Eleazaru i Itamaru sinovima njegovijem koji ostaše: uzimajte dar što ostane od ognjenih žrtava Gospodnjih, i jedite s hljebom prijesnijem kod oltara; jer je svetinja nad svetinjama. Zato ćete ga jesti na svetom mjestu, jer je dio tvoj i dio sinova tvojih od ognjenih žrtava Gospodnjih; jer mi je tako zapovjeđeno. A grudi od žrtve obrtane i pleće od žrtve podizane jedite na čistom mjestu, ti i sinovi tvoji i kćeri tvoje s tobom; jer je taj dio dan tebi i sinovima tvojim od zahvalnih žrtava sinova Izrailjevih. Pleće od žrtve podizane i grudi od žrtve obrtane donosiće se sa salom što se sažiže, da se obrne tamo i amo pred Gospodom, i biće tvoje i sinova tvojih s tobom zakonom vječnijem, kao što je zapovjedio Gospod. I Mojsije potraži jare za grijeh; ali gle, bješe izgorjelo; zato se razgnjevi na Eleazara i na Itamara sinove Aronove koji ostaše, i reče: Zašto ne jedoste žrtve za grijeh na svetom mjestu? svetinja je nad svetinjama, i dade vam je Gospod da nosite grijeh svega zbora, da bi se očistili od grijeha pred Gospodom. A eto krv njezina nije unesena u svetinju; valjaše vam je jesti na svetom mjestu, kao što sam zapovjedio. Tada reče Aron Mojsiju: eto, danas prinesoše žrtvu svoju za grijeh i žrtvu svoju paljenicu pred Gospodom, i to mi se dogodi. A da sam danas jeo žrtve za grijeh, bi li bilo po volji Gospodu? Kad to ču Mojsije, prista na to. I reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći im: Kažite sinovima Izrailjevim i recite: ovo su životinje koje ćete jesti između svijeh životinja na zemlji: Što god ima papke i papci su mu razdvojeni i preživa između životinja, to jedite. Ali onijeh što samo preživaju ili što samo imaju papke razdvojene, ne jedite, kao što je kamila, jer preživa ali nema papaka razdvojenih; da vam je nečista; I pitomi zec, jer preživa ali nema papaka razdvojenih; nečist da vam je; I zec divlji, jer preživa ali nema papaka razdvojenih; nečist da vam je; I svinja, jer ima papke razdvojene ali ne preživa; nečista da vam je; Mesa od njih ne jedite niti se strva njihova dodijevajte; jer vam je nečisto. A između svega što je u vodi ovo jedite: što god ima pera i ljusku u vodi, po moru i po rijekama, jedite. A što nema pera i ljuske u moru i u rijekama između svega što se miče po vodi i živi u vodi, da vam je gadno. Gadno da vam je; mesa da im ne jedete, i na strv njihov da se gadite. Što god nema pera i ljuske u vodi, to da vam je gadno. A između ptica ove da su vam gadne i da ih ne jedete: orao i jastrijeb i morski orao, Eja i kraguj po svojim vrstama, I svaki gavran po svojim vrstama, I sovuljaga i ćuk i liska i kobac po svojim vrstama, I buljina i gnjurac i ušara, I labud i gem i svraka, I roda i čaplja po svojim vrstama, i pupavac i ljiljak. Što god gamiže a ima krila i ide na četiri noge, da vam je gadno. Ali između svega što gamiže a ima krila i ide na četiri noge jedite što ima stegna na nogama svojim, kojima skače po zemlji. Između njih jedite ove: arba po vrstama njegovim, salema po vrstama njegovim, argola po vrstama njegovim i agava po vrstama njegovim. A što još gamiže a ima krila i četiri noge, da vam je gadno. I o njih ćete se oskvrniti; ko se god dotakne mrtva tijela njihova, da je nečist do večera. I ko bi god nosio mrtva tijela njihova, neka opere haljine svoje, i da je nečist do večera. Svaka životinja koja ima papke ali nerazdvojene i ne preživa, da vam je nečista; ko ih se god dotakne, da je nečist. I što god ide na šapama između svijeh životinja četvoronogih, da vam je nečisto; ko bi se dotakao strva njihova, da je nečist do večera. I ko bi nosio strv njihov, neka opere haljine svoje, i da je nečist do večera; to da vam je nečisto. I između životinja koje pužu po zemlji da su vam nečiste: lasica i miš i kornjača po svojim vrstama, I jež i gušter i tvor i puž i krtica. To vam je nečisto između životinja koje pužu; ko ih se dotakne mrtvijeh, da je nečist do večera. I svaka stvar na koju padne koje od njih mrtvo biće nečista, bila sprava drvena ili haljina ili koža ili torba, i svaka stvar koja treba za kakav posao, neka se metne u vodu, i da je nečista do večera, poslije da je čista. A svaki sud zemljani, u koji padne što od toga, i što god u njemu bude, biće nečist, i razbijte ga. I svako jelo što se jede, ako na njega dođe onaka voda, da je nečisto, i svako piće što se pije u svakom takom sudu, da je nečisto. I na što bi palo što od tijela njihova mrtva sve da je nečisto, i peć i ognjište neka se razvali, jer je nečisto i neka vam je nečisto. A studenac i ubao, gdje se voda skuplja, biće čist; ali što se dotakne strva njihova, biće nečisto. Ako li što od strva njihova padne na sjeme, koje se sije, ono će biti čisto. Ali ako bude polito sjeme vodom, pa onda padne što od strva njihova na sjeme, da vam je nečisto. I kad ugine životinja od onijeh koje jedete, ko se dotakne strva njezina, da je nečist do večera. A ko bi jeo od strva njezina, neka opere haljine svoje i da je nečist do večera; i ko bi odnio strv njezin, neka opere haljine svoje, i da je nečist do večera. I sve što puže po zemlji, da vam je gadno, da se ne jede. Što god ide na trbuhu i što god ide na četiri noge ili ima više noga između svega što puže po zemlji, to ne jedite, jer je gad. Nemojte se poganiti ničim što gamiže i nemojte se skvrniti njima, da ne budete nečisti s njih. Jer ja sam Gospod Bog vaš; zato se osvećujte i budite sveti, jer sam ja svet; i nemojte se skvrniti ničim što puže po zemlji. Jer ja sam Gospod, koji sam vas izveo iz zemlje Misirske da vam budem Bog; budite dakle sveti, jer sam ja svet. Ovo je zakon za zvijeri i za ptice, i za sve životinje što se miču po vodi, i za svaku dušu živu, koja puže po zemlji, Da se raspoznaje nečisto od čistoga i životinja koja se jede od životinje koja se ne jede. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem, i reci: kad žena zatrudni i rodi muško, nečista da je sedam dana; kao u dane kad se odvaja radi nemoći svoje, biće nečista. A u osmi dan neka se obreže dijete. A ona još trideset i tri dana neka ostane čisteći se od krvi; nijedne svete stvari da se ne dodijeva i u svetinju da ne ide dok se ne navrše dani čišćenja njezina. A kad rodi žensko, onda da je nečista dvije nedjelje dana, kao kad se odvaja radi nemoći svoje, i šezdeset i šest dana neka ostane čisteći se od krvi. A kad se navrše dani čišćenja njezina radi sina ili radi kćeri, neka donese svešteniku na vrata šatora od sastanka jagnje od godine za žrtvu paljenicu, i golupče ili grlicu za žrtvu radi grijeha. I sveštenik će prinijeti žrtvu pred Gospodom, i očistiće je od grijeha njezina; i tako će se očistiti od tečenja krvi svoje. To je zakon za ženu kad rodi muško ili žensko. Ako li ne može dati jagnjeta, onda neka uzme dvije grlice ili dva golubića, jedno za žrtvu paljenicu a drugo za žrtvu radi grijeha; i očistiće je sveštenik od grijeha njezina i biće čista. Jošte reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Čovjek u koga bi na koži tijela njegova bio otok ili krasta ili bubuljica, i bilo bi na koži tijela njegova nalik na gubu, neka se dovede k Aronu svešteniku ili ka kojemu sinu njegovu svešteniku. I neka sveštenik vidi boljeticu na koži tijela njegova; ako dlaka na boljetici bude pobijeljela i boljetica bude na oči niža od ostale kože tijela njegova, onda je guba; pa kad je vidi sveštenik proglasiće ga da je nečist. Ako li bude bijela bubuljica na koži tijela njegova i ne bude na oči niža od ostale kože niti dlaka na njoj pobijeljela, onda neka zatvori sveštenik za sedam dana čovjeka sa takom boljeticom. A sedmoga dana neka vidi sveštenik; ako opazi da je boljetica ostala kako je bila i nije se dalje razišla po koži, neka ga zatvori sveštenik opet za sedam dana. I neka ga sveštenik opet vidi sedmoga dana, pa ako opazi da se boljetica smanjala i nije se dalje razišla po koži, proglasiće ga sveštenik da je čist; krasta je; i on neka opere haljine svoje i biće čist. Ako li se dalje raširi krasta po koži njegovoj, pošto ga sveštenik vidi i proglasi da je čist, nanovo neka se pokaže svešteniku; Ako vidi sveštenik da se krasta raširila po koži njegovoj, proglasiće sveštenik da je nečist; guba je. Kad je guba na čovjeku, neka ga dovedu k svešteniku. I sveštenik neka ga vidi; ako bude bijel otok na koži i dlaka bude pobijeljela, ako bi i zdravo meso bilo na otoku, Guba je zastarjela na koži tijela njegova; zato će ga sveštenik proglasiti da je nečist, i neće ga zatvoriti, jer je nečist. Ako li se guba izaspe po koži i pokriju svu kožu čovjeku od glave do pete, gdje bi god sveštenik očima pogledao, Kad sveštenik vidi da je guba pokrila svu kožu na njemu, proglasiće da je čovjek čist, jer je sve pobijeljelo, pa je čist. Ali ako se pokaže na njemu divlje meso, biće nečist. Pa kad sveštenik vidi divlje meso, proglasiće ga da je nečist; ono je divlje meso nečisto, guba je. A kad bi se divlje meso promijenilo i pobijeljelo, neka dođe k svešteniku. I kad vidi sveštenik da je boljetica pobijeljela, sveštenik će proglasiti da je čist; čist je. Kad u koga na koži bude čir, pa prođe, A poslije na mjestu gdje je bio čir izađe otok bijel ili bubuljica bijela i crvenkasta, neka se pokaže svešteniku. Ako sveštenik vidi da je na oči niža od ostale kože i dlaka na njoj pobijeljela, proglasiće ga sveštenik da je nečist, guba je, izašla je iz čira. Ako li sveštenik gledajući vidi da nije dlaka na njoj pobijeljela niti je niža od kože, nego se smanjala, onda će ga zatvoriti sveštenik za sedam dana. Ako se raširi po koži, onda će ga sveštenik proglasiti da je nečist; bolest je. Ako li ostane na svom mjestu bubuljica i ne raširi se, požiljak je od čira; zato će ga sveštenik proglasiti da je čist. Ako se ko po koži ožeže ognjem, pa pošto se zaliječi ostane bubuljica bijela i crvenkasta ili samo bijela, Neka ga vidi sveštenik; ako dlaka na bubuljici bude pobijeljela i ako na oči bude niža nego koža, guba je, izašla je iz ožegline; zato će ga sveštenik proglasiti da je nečist; guba je. Ako li sveštenik vidi da na bubuljici nema bijele dlake niti je niža od kože, nego se smanjala, zatvoriće ga za sedam dana. Pa će je sedmoga dana pogledati sveštenik; ako se bude raširila po koži, tada će ga sveštenik proglasiti da je nečist; guba je. Ako li bubuljica bude ostala na svom mjestu, i ne bude se raširila po koži, nego se smanjala, onda je rana od toga što se ožegao; zato će ga sveštenik proglasiti da je čist, jer je požiljak od ožegline. Ako u čovjeka ili u žene bude boljetica na glavi ili na bradi, Sveštenik neka vidi boljeticu; ako na oči bude niža od ostale kože i na njojzi dlaka žućkasta i tanka, sveštenik će proglasiti da je nečist; ospa je, guba na glavi ili na bradi; A kad sveštenik vidi boljeticu i opazi da na oči nije niža od ostale kože i da nema na njoj crne dlake, tada će zatvoriti sveštenik za sedam dana onoga na kom je ospa. Pa kad sveštenik sedmi dan vidi a ospa se nije dalje razišla niti dlaka na njoj požutjela, niti je na oči ospa niža od kože, Tada neka se obrije, ali ospu da ne obrije, i sveštenik neka zatvori još za sedam dana onoga na kom je ospa. I sedmoga dana neka sveštenik opet vidi ospu; ako opazi da se ospa nije dalje razišla po koži niti je na oči niža od ostale kože, tada će ga proglasiti sveštenik da je čist, pa neka opere haljine svoje, i biće čist. Ako li se raširi ospa po koži, pošto bude proglašen da je čist, Tada neka ga vidi sveštenik; ako se bude raširila ospa po koži, neka više ne gleda sveštenik ima li žutijeh dlaka; nečist je. Ako li opazi da je ospa ostala gdje je bila i da je crna dlaka izrasla po njoj, zaliječila se ospa, čist je, i sveštenik će proglasiti da je čist. Kad u čovjeka ili u žene budu bubuljice po koži tijela njihova, bubuljice bijele, Sveštenik neka vidi; ako na koži tijela njihova budu bijele bubuljice male, bijela je ospa izašla po koži, čist je. Kome opadne kosa s glave, ćelav je, čist je. Ako mu sprijeda opadne kosa s glave, pola je ćelav, i čist je. Kad na glavi sasvijem ćelavoj ili pola ćelavoj bude bijela i crvenkasta boljetica, guba je, izašla na glavi svoj ćelavoj ili pola ćelavoj. I neka ga vidi sveštenik; ako opazi da je bijel i crvenkast otok na glavi svoj ćelavoj ili pola ćelavoj nalik na gubu po koži ostaloga tijela, Čovjek je gubav, nečist je, i sveštenik će ga proglasiti da je nečist; guba mu je na glavi. A gubavac na kom je ta bolest, neka ide u haljinama razdrtijem i gologlav, i usta neka zastre, i neka viče: nečist, nečist. Dokle je god bolest na njemu, neka bude nečist; nečist je, neka živi sam, iza okola neka mu bude stan. I ako na haljini bude guba, na haljini vunenoj ili lanenoj, Ili na osnovi ili na poučici od lana ili od vune, ili na koži, ili na čem god od kože, I ako boljetica bude zelenkasta ili crvenkasta na haljini ili na koži ili na osnovi ili na poučici ili na čem god od kože, guba je, i neka se pokaže svešteniku. I kad vidi sveštenik bolest, neka zatvori za sedam dana stvar na kojoj je guba. I sedmoga dana ako vidi da se dalje razišla bolest po haljini ili po osnovi ili po poučici ili po koži ili po čemu god od kože, ljuta je guba bolest ona, stvar je nečista. Zato neka spali onu haljinu ili osnovu ili poučicu od vune ili od lana, ili što god bude od kože, na čem bude bolest; jer je ljuta guba, ognjem neka se spali. Ako li opazi sveštenik da se bolest nije razišla po haljini ili po osnovi ili poučici, ili po čemu god od kože, Tada neka zapovjedi sveštenik da se opere ono na čem je bolest, pa onda neka zatvori opet za sedam dana. Pa neka vidi sveštenik pošto se opere stvar na kojoj je bolest, i ako opazi da bolest nije promijenila boje svoje, ako se i ne bude dalje razišla, stvar je nečista, spali je ognjem; jer je ljuta guba na gornjoj ili na donjoj strani. Ako li vidi sveštenik da se mjesto smanjalo pošto je oprano, onda neka ga otkine od haljine ili od kože ili od osnove ili od poučice. Ako li se opet pokaže na haljini ili na osnovi ili na poučici ili na čem god od kože, guba je koja se širi, ognjem spali ono na čem bude. A haljinu ili osnovu ili poučicu ili što mu drago od kože, kad opereš, pa otide s njega ta bolest, operi još jednom, i biće čisto. Ovo je zakon za gubu na haljini vunenoj ili lanenoj, ili na osnovi ili na poučici, ili na čem god od kože, kako se može znati je li što čisto ili nečisto. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Ovo je zakon za gubavca kad se čisti: neka se dovede k svešteniku, A sveštenik neka izađe iza okola; i ako vidi da je izliječena guba na gubavcu, Onda će zapovjediti sveštenik onome koji se čisti da uzme dvije ptice žive čiste, i drvo kedrovo i crvca i isopa. I neka zapovjedi sveštenik da se jedna ptica zakolje nad sudom zemljanim nad vodom živom. Pa neka uzme živu pticu i drvo kedrovo i crvac i isop, i sve to zajedno sa živom pticom neka zamoči u krv od ptice zaklane nad vodom živom. I neka pokropi sedam puta onoga koji se čisti od gube, i neka ga proglasi da je čist, i neka pusti živu pticu u polje. Tada koji se čisti neka opere haljine svoje i obrije sve dlake svoje, i neka se okupa u vodi, i biće čist; potom neka uđe u oko, ali da stoji napolju ne ulazeći u svoj šator sedam dana. A u sedmi dan neka obrije sve dlake svoje, glavu i bradu i obrve nad očima, i sve dlake svoje neka obrije, i neka opere haljine svoje, pa neka se okupa u vodi i biće čist. A u osmi dan neka uzme dva jagnjeta zdrava i jednu ovcu od godine zdravu i tri desetine efe bijeloga brašna zamiješena s uljem za dar, i jedan log ulja. A sveštenik koji ga čisti neka postavi onoga koji se čisti zajedno s tijem stvarima pred Gospodom na vratima šatora od sastanka. I uzevši sveštenik jedno jagnje neka ga prinese na žrtvu za prijestup zajedno s logom ulja, i neka obrne tamo i amo pred Gospodom na žrtvu obrtanu. A poslije neka zakolje jagnje na mjestu gdje se kolje žrtva za grijeh i žrtva paljenica na svetom mjestu, jer žrtva za prijestup pripada svešteniku kao i žrtva za grijeh; svetinja je nad svetinjama. Tada neka sveštenik uzme krvi od žrtve za prijestup i pomaže kraj desnoga uha onome koji se čisti i palac desne ruke njegove i palac desne noge njegove. Potom neka uzme sveštenik od loga ulja i nalije na dlan svoj lijevi. Pa neka zamoči sveštenik prst od desne ruke svoje u ulje što mu je na lijevom dlanu, i neka pokropi uljem s prsta svojega sedam puta pred Gospodom. A ostalijem uljem što mu je na dlanu neka pomaže sveštenik kraj desnoga uha onome koji se čisti, i palac desne ruke njegove i palac desne noge njegove po krvi od žrtve za prijestup. A što još ostane ulja na dlanu svešteniku, onijem neka namaže glavu onome koji se čisti, i tako će ga očistiti sveštenik pred Gospodom. Potom neka sveštenik prinese žrtvu za grijeh, i očistiće onoga koji se čisti od svoje nečistote; a poslije neka zakolje žrtvu paljenicu. I neka prinese sveštenik žrtvu paljenicu zajedno s darom na oltaru; i tako će ga očistiti, i biće čist. Ali ako je siromah te ne može donijeti toliko, onda neka uzme jedno jagnje za žrtvu radi prijestupa da se prinese žrtva obrtana za očišćenje njegovo, i jednu desetinu efe bijeloga brašna zamiješena s uljem za dar, i log ulja. I dvije grlice ili dva golubića, koje može priskrbiti, da bude jedno žrtva za grijeh a drugo žrtva paljenica. I to neka donese u osmi dan svojega čišćenja svešteniku na vrata šatora od sastanka pred Gospodom. Tada sveštenik neka uzme jagnje za prijestup i log ulja, i to neka sveštenik obrne pred Gospodom za žrtvu obrtanu. I neka zakolje jagnje za žrtvu radi prijestupa, i uzevši sveštenik krvi od žrtve za prijestup neka pomaže kraj desnoga uha onome koji se čisti i palac desne ruke njegove i palac desne noge njegove. I ulja neka nalije sveštenik na dlan svoj lijevi, Pa neka zamoči prst od desne ruke svoje u ulje što mu je na lijevom dlanu, i pokropi njim sedam puta pred Gospodom. I uljem što mu je na dlanu neka pomaže sveštenik kraj desnoga uha onome koji se čisti, i palac desne ruke njegove i palac desne noge njegove po mjestu gdje je krv od žrtve za prijestup. A što ostane ulja na dlanu svešteniku, onijem neka namaže glavu onome koji se čisti; i tako će ga očistiti pred Gospodom. Tako neka učini i s jednom grlicom ili golupčetom od onijeh koje priskrbi. Što je priskrbio, jedno će biti žrtva za grijeh a drugo žrtva paljenica s darom; i tako će sveštenik očistiti pred Gospodom onoga koji se čisti. To je zakon za gubavca koji ne može priskrbiti svega što treba za očišćenje. I reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Kad dođete u zemlju Hanansku, koju ću vam ja dati da je vaša, pa kad pustim gubu na koju kuću u zemlji koju ćete držati, Onda onaj čija je kuća neka dođe i javi svešteniku govoreći: čini mi se kao da je guba na kući. A sveštenik neka zapovjedi da se isprazni kuća prije nego on dođe da vidi gubu, da se ne bi oskvrnilo što je u kući; potom neka dođe sveštenik da vidi kuću. Pa kad vidi bolest, ako bude bolest na zidovima kućnim kao rupice zelenkaste ili crvenkaste i na oči niže od zida, Neka izađe sveštenik iz kuće one na vrata kućna, i zatvori kuću za sedam dana. Poslije opet neka dođe sveštenik u sedmi dan, pa ako vidi da se bolest dalje razišla po zidovima kućnim, Zapovjediće sveštenik da povade kamenje na kom je bolest i da ga bace iza grada na mjesto nečisto. A kuću zapovjediće da ostružu iznutra svuda unaokolo, i prah što sastružu da prospu iza grada na mjesto nečisto, I da uzmu drugo kamenje i uglave na mjesto gdje je bilo pređašnje kamenje; tako i blato drugo uzevši da olijepe kuću. Ako se povrati bolest i opet izraste po kući, pošto se povadi kamenje i ostruže kuća i nanovo olijepi, Tada došav sveštenik ako vidi da se bolest razišla po kući, ljuta je guba na kući, nečista je. Neka se razruši ona kuća, kamenje i drva i sav lijep od one kuće, i neka se iznese iza grada na mjesto nečisto. A ko bi ušao u kuću onu dok je zatvorena, da je nečist do večera. I ko bi spavao u onoj kući, neka opere haljine svoje; tako i ko bi jeo u onoj kući, neka opere haljine svoje. Ako li sveštenik došav vidi da se nije bolest razišla po kući pošto je kuća nanovo olijepljena, neka proglasi sveštenik da je čista, jer se izliječila bolest. I neka uzme da bi se kuća očistila dvije ptice i drvo kedrovo i crvca i isopa, I neka zakolje jednu pticu nad sudom zemljanim nad vodom živom. Pa neka uzme drvo kedrovo i isop i crvac i drugu pticu živu, i neka zamoči u krv od zaklane ptice i u vodu živu, i pokropi kuću sedam puta. I tako će očistiti kuću onu krvlju ptičijom i vodom živom i pticom živom i drvetom kedrovijem i isopom i crvcem. Pa onda neka pusti pticu živu iza grada u polje; i očistiće kuću, i biće čista. Ovo je zakon za svaku gubu i za ospu, Za gubu na haljini i na kući, I za otok i za krastu i za bubuljicu, Da se zna kad je ko nečist i kad je ko čist. To je zakon za gubu. Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Kažite sinovima Izrailjevim i recite im: kome čovjeku teče sjeme od tijela njegova, nečist je. A ovaka je nečistota njegova od toga tečenja: ako ispusti tijelo njegovo tečenje svoje, ili se ustavi tečenje u tijelu njegovu, nečistota je na njemu. Svaka postelja na koju leže onaj kome teče sjeme, da je nečista; i sve na što sjede, da je nečisto. I ko se god dotakne postelje njegove, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I ko sjede na ono na čem je sjedio onaj kome teče sjeme, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I ko se dotakne tijela onoga kome teče sjeme, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I ako onaj kome teče sjeme pljune na čistoga, on neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I svako sedlo na kom bi sjedio onaj kome teče sjeme, da je nečisto. I ko bi se dotakao čega god što je bilo pod njim, da je nečist do večera; i ko bi što takovo nosio, neka opere haljine svoje i okupa se u vodi, i biće nečist do večera. I koga bi se dotakao onaj kome teče sjeme ne opravši ruku svojih vodom, neka opere haljine svoje i okupa se u vodi, i biće nečist do večera. I sud zemljani kojega bi se dotakao onaj kome teče sjeme, neka se razbije, a drveni sud neka se opere vodom. A kad se onaj kome teče sjeme očisti od tečenja svojega, neka broji sedam dana pošto se očisti, i neka opere haljine svoje i neka tijelo svoje opere vodom živom, i biće čist. A u osmi dan neka uzme dvije grlice ili dva golubića, i neka dođe pred Gospoda na vrata šatora od sastanka, i neka ih da svešteniku. I sveštenik neka prinese jedno od njih na žrtvu za grijeh a drugo na žrtvu paljenicu; tako će ga očistiti sveštenik pred Gospodom od tečenja njegova. I čovjek kome izađe sjeme kad spava sa ženom neka opere vodom cijelo tijelo svoje, i biće nečist do večera. I svaka haljina i svaka koža na kojoj bude tako sjeme, neka se opere vodom i biće nečisto do večera. I žena kod koje bude spavao taki čovjek, i ona i on neka se okupaju u vodi i biće nečisti do večera. A žena kad ima vrijeme, kad ide krv od tijela njezina, neka se odvaja sedam dana, i ko je se god dotakne, da je nečist do večera. I na što god legne dok se odvaja, da je nečisto, i na što god sjede, da je nečisto. I ko se dotakne postelje njezine, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I ko se dotakne čega na čem je ona sjedjela, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi, i biće nečist do večera. I što bi god bilo na postelji njezinoj ili na čem je ona sjedjela, pa se ko dotakne toga, da je nečist do večera. A ko bi spavao s njom te bi nečistota njezina došla na nj, da je nečist sedam dana, i postelja na kojoj leži da je nečista. A žena, od koje bi išla krv dugo vremena ili osim običnoga vremena ili u obično vrijeme ali duže, dokle god teče nečistota njezina biće nečista kao u vrijeme kada se odvaja. Postelja na kojoj leži dokle joj god krv ide, da joj je kao postelja kad se odvaja; i na čem bi god sjedjela da je nečisto kao što je nečisto kad se odvaja. I ko se god dotakne tijeh stvari, nečist je; zato neka opere haljine svoje i okupa se u vodi, i biće nečist do večera. A kad se očisti od tečenja krvi svoje, neka broji sedam dana, pa onda da je čista. I u osmi dan neka uzme dvije grlice ili dva golubića, i neka ih odnese svešteniku na vrata šatora od sastanka. I neka sveštenik prinese jedno na žrtvu za grijehe a drugo na žrtvu paljenicu, i očistiće je sveštenik pred Gospodom od tečenja nečistote njezine. Tako ćete odlučivati sinove Izrailjeve od nečistota njihovijeh, da ne ginu s nečistota svojih skvrneći šator moj što je usred njih. To je zakon za onoga kome teče sjeme i kome izađe sjeme kad spava sa ženom te bude nečist, I za ženu kad boluje od tečenja krvi svoje, i za svakoga koji boluje od tečenja svoga, bilo muško ili žensko, i za čovjeka koji bi ležao s nečistom. I reče Gospod Mojsiju pošto pogiboše dva sina Aronova, a pogiboše kad pristupiše pred Gospoda, I kaza Gospod Mojsiju: reci Aronu bratu svojemu da ne ulazi u svako doba u svetinju za zavjes pred zaklopac koji je na kovčegu, da ne pogine, jer ću se u oblaku nad zaklopcem javljati. S ovijem neka ulazi Aron u svetinju: s juncem za žrtvu radi grijeha i s ovnom za žrtvu paljenicu. Svetu košulju lanenu neka obuče, i gaće lanene neka su na tijelu njegovu, i neka se opaše pojasom lanenijem i kapu lanenu neka metne na glavu; to su haljine svete, i neka opere tijelo svoje vodom, pa onda neka ih obuče. A od zbora sinova Izrailjevijeh neka uzme dva jarca za žrtvu radi grijeha, i jednoga ovna za žrtvu paljenicu. I neka prinese Aron junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj. Potom neka uzme dva jarca, i neka ih metne pred Gospoda na vrata šatora od sastanka. I neka Aron baci ždrijeb za ta dva jarca, jedan ždrijeb Gospodu a drugi ždrijeb Azazelu. I neka Aron prinese na žrtvu jarca na kojega padne ždrijeb Gospodnji, neka ga prinese na žrtvu za grijeh. A jarca na kojega padne ždrijeb Azazelov neka metne živa pred Gospoda, da učini očišćenje na njemu, pa neka ga pusti u pustinju Azazelu. I neka Aron prinese junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj, i neka zakolje junca svojega na žrtvu za grijeh. I neka uzme kadionicu punu žeravice s oltara, koji je pred Gospodom, i pune pregršti kada mirisnoga istucanoga, i neka unese za zavjes. I neka metne kad na oganj pred Gospodom, da dim od kada zakloni zaklopac koji je na svjedočanstvu; tako neće poginuti. Poslije neka uzme krvi od junca i pokropi s prsta svojega po zaklopcu prema istoku, a pred zaklopcem neka sedam puta pokropi tom krvlju s prsta svojega. I neka zakolje jarca na žrtvu za grijeh narodni, i neka unese krv njegovu za zavjes; i neka učini s krvlju njegovom kao što je učinio s krvlju junčijom, i pokropi njom po zaklopcu i pred zaklopcem. I tako će očistiti svetinju od nečistota sinova Izrailjevih i od prijestupa njihovijeh u svijem grijesima njihovijem; tako će učiniti i u šatoru od sastanka, koji je među njima usred nečistota njihovijeh. A niko da ne bude u šatoru od sastanka kad on uđe da čini očišćenje u svetinji, dokle ne izađe i svrši očišćenje za se i za dom svoj i za sav zbor Izrailjski. A neka izađe k oltaru koji je pred Gospodom, i očisti ga; i uzevši krvi od junca i krvi od jarca neka pomaže rogove oltaru unaokolo; I neka ga pokropi ozgo istom krvlju s prsta svojega sedam puta; tako će ga očistiti i posvetiti ga od nečistota sinova Izrailjevih. A kad očisti svetinju i šator od sastanka i oltar, tada neka dovede jarca živoga. I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živomu, neka ispovjedi nad njim sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prijestupe njihove u svijem grijesima njihovijem, i metnuvši ih na glavu jarcu neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju. I jarac će odnijeti na sebi sva bezakonja njihova u pustinju; i pustiće onoga jarca u pustinju. Potom neka opet uđe Aron u šator od sastanka i svuče haljine lanene koje je obukao kad je išao u svetinju, i ondje neka ih ostavi. Pa neka opere tijelo svoje na svetom mjestu i obuče svoje haljine; i izašav neka prinese svoju žrtvu paljenicu i narodnu žrtvu paljenicu, i očisti sebe i narod. A salo od žrtve za grijeh neka zapali na oltaru. A ko odvede jarca za Azazela, neka opere haljine svoje i okupa tijelo svoje u vodi, pa onda neka uđe u oko. A junca za grijeh i jarca za grijeh, od kojih je krv unesena da se učini očišćenje u svetinji, neka iznesu napolje iz okola, i neka spale ognjem kože njihove i meso njihovo i balegu njihovu. A ko ih spali, neka opere haljine svoje i okupa tijelo svoje u vodi, pa onda neka dođe u oko. I ovo neka vam bude vječna uredba: deseti dan sedmoga mjeseca mučite duše svoje, i ne radite nikakoga posla, ni domorodac ni došljak koji se bavi među vama. Jer u taj dan biva očišćenje za vas, da se očistite; bićete očišćeni od svijeh grijeha svojih pred Gospodom. To neka vam je počivanje subotno, i mučite duše svoje po uredbi vječnoj. A sveštenik koji bude pomazan i koji bude osvećen da vrši službu svešteničku namjesto oca svojega, on neka očišća obukavši se u haljine lanene, haljine svete. I neka očisti svetinju svetu i šator od sastanka; i oltar neka očisti; i sveštenike i sav narod sabrani neka očisti. I ovo neka vam je vječna uredba da očišćate sinove Izrailjeve od svijeh grijeha njihovijeh jedanput u godini. I učini Mojsije kako mu zapovjedi Gospod. Jošte reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i sinovima njegovijem i svijem sinovima Izrailjevim, i reci im: ovo je zapovjedio Gospod govoreći: Ko god od doma Izrailjeva zakolje vola ili jagnje ili kozu u okolu, ili ko god zakolje izvan okola, A ne dovede na vrata šatora od sastanka, da prinese prinos Gospodu pred šatorom Gospodnjim, kriv je za krv; prolio je krv; zato da se istrijebi onaj čovjek iz naroda svojega. Zato sinovi Izrailjevi neka dovedu žrtve svoje, koje bi klali u polju, neka ih dovedu Gospodu na vrata šatora od sastanka k svešteniku, i neka prinesu žrtve zahvalne Gospodu. I sveštenik neka pokropi krvlju po oltaru Gospodnjem na vratima šatora od sastanka, i salo neka zapali na ugodni miris Gospodu. I neka više ne prinose žrtve svoje đavolima, za kojima oni čine preljubu. Ovo neka im bude zakon vječan od koljena na koljeno. Zato im reci: ko bi god od doma Izrailjeva ili između stranaca koji se bave među njima prinio žrtvu paljenicu ili drugu žrtvu, A ne bi je doveo na vrata šatora od sastanka da je prinese Gospodu, taj čovjek da se istrijebi iz naroda svojega. A ko bi god od doma Izrailjeva ili između stranaca koji se bave među njima jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onomu čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova. Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv što dušu očišća. Zato rekoh sinovima Izrailjevim: niko između vas da ne jede krvi; ni došljak koji se bavi među vama da ne jede krvi. I ko bi god između sinova Izrailjevih ili između došljaka koji se bave kod njih ulovio zvjerku ili pticu, koja se jede, neka iscijedi krv iz nje, i zaspe je zemljom. Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Zato rekoh sinovima Izrailjevim: krvi nijednoga tijela ne jedite, jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi. A ko bi jeo meso od životinje koja crkne ili koju raskine zvjerka, bio domorodac ili došljak, neka opere haljine svoje i okupa se u vodi, i biće nečist do večera, a poslije će biti čist. Ako li ih ne opere, i tijela svojega ne okupa, nosiće bezakonje svoje. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: ja sam Gospod Bog vaš. Nemojte činiti što se čini u zemlji Misirskoj, u kojoj ste živjeli, niti činite što se čini u zemlji Hananskoj, u koju vas vodim, i po uredbama njihovijem nemojte živjeti. Nego moje zakone vršite i moje uredbe držite živeći po njima. Ja sam Gospod Bog vaš. Držite uredbe moje i zakone moje; ko ih vrši, živ će biti kroz njih. Ja sam Gospod. Niko da ne pristupa k rodici svojoj po krvi, da otkrije golotinju njezinu. Ja sam Gospod. Golotinje oca svojega ni golotinje matere svoje ne otkrij; mati ti je; ne otkrij golotinje njezine. Golotinje žene oca svojega ne otkrij; golotinja je oca tvojega. Golotinje sestre svoje, kćeri oca svojega ili kćeri matere svoje, koja je rođena u kući ili izvan kuće, ne otkrij golotinje njihove. Golotinje kćeri sina svojega, ili kćeri kćeri svoje ne otkrij; jer je tvoja golotinja. Golotinje kćeri žene oca svojega, koju je rodio otac tvoj, ne otkrij; sestra ti je. Golotinje sestre oca svojega ne otkrij; jedna je krv s ocem tvojim. Golotinje sestre matere svoje ne otkrij; jer je jedna krv s materom tvojom. Golotinje brata oca svojega ne otkrij pristupajući k ženi njegovoj; strina ti je. Golotinje žene sina svojega ne otkrij; snaha ti je, ne otkrij golotinje njezine. Golotinje žene brata svojega ne otkrij; golotinja je brata tvojega. Golotinje žene i kćeri njezine ne otkrij; kćeri sina njezina ni kćeri kćeri njezine nemoj uzeti da otkriješ golotinju njihovu; jedna su krv; zlo je. Nemoj uzeti žene preko jedne žene, da je ucvijeliš otkrivajući golotinju drugoj za života njezina. K ženi dokle se odvaja radi nečistote svoje ne idi da otkriješ golotinju njezinu. Sa ženom bližnjega svojega ne lezi skvrneći se s njom. Od sjemena svojega ne daj da se odnese Molohu, da ne oskvrniš imena Boga svojega; ja sam Gospod. S muškarcem ne lezi kao sa ženom; gadno je. Živinčeta nikakoga nemoj obležati skvrneći se s njim; i žena da ne legne pod živinče; grdilo je. Nemojte se skvrniti nijednom ovom stvarju; jer su se svijem tijem stvarima oskvrnili narodi koje ću odagnati ispred vas. Jer se oskvrnila zemlja, i nevaljalstvo ću njezino pohoditi na njoj, i izmetnuće zemlja stanovnike svoje. Nego vi držite zakone moje i uredbe moje, i ne činite nijednoga ovoga gada, ni domorodac ni došljak koji se bavi među vama; Jer sve ove gadove činiše ljudi u ovoj zemlji koji su bili prije vas, i zemlja je od toga oskvrnjena; Da ne izmetne zemlja vas, ako je oskvrnite, kao što je izmetnula narod koji je bio prije vas. Jer ko učini štogod od ovijeh gadova, istrijebiće se iz naroda svojega duše koje učine. Zato držite što sam naredio da se drži, da ne činite što od gadnijeh običaja koji su bili prije vas, i da se ne skvrnite o njih. Ja sam Gospod Bog vaš. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži svemu zboru sinova Izrailjevih, i reci im: budite sveti, jer sam ja svet, Gospod Bog vaš. Svaki da se boji matere svoje i oca svojega; i držite subote moje; ja sam Gospod Bog vaš. Ne obraćajte se k idolima, i bogova livenijeh ne gradite sebi; ja sam Gospod Bog vaš. A kad prinosite žrtvu zahvalnu Gospodu, prinosite je drage volje. U koji je dan prinesete, neka se jede, i sjutradan; a što ostane do trećega dana, neka se ognjem sažeže. A ako bi se što jelo treći dan, gad je, neće biti ugodna. Ko bi je god jeo, nosiće svoje bezakonje, jer oskvrni svetinju Gospodu; zato će se istrijebiti ona duša iz naroda svojega. A kad žanjete rod zemlje svoje, nemoj požeti sasvijem njive svoje, niti pabirči po žetvi. Ni vinograda svojega nemoj pabirčiti, i nemoj kupiti zrna koja padnu po vinogradu tvojem; nego ostavi siromahu i došljaku. Ja sam Gospod Bog vaš. Ne kradite; ne lažite i ne varajte bližnjega svojega. Ne kunite se imenom mojim krivo; jer ćeš oskvrniti ime Boga svojega. Ja sam Gospod. Ne zakidaj bližnjega svojega i ne otimaj mu; plaća nadničarova da ne prenoći kod tebe do jutra. Nemoj psovati gluha, ni pred slijepca metati što da se spotakne; nego se boj Boga svojega; ja sam Gospod. Ne činite nepravde na sudu, ne gledaj što je ko siromah, niti se povodi za bogatijem; pravo sudi bližnjemu svojemu. Ne idi kao opadač po narodu svojem, i ne ustaj na krv bližnjega svojega; ja sam Gospod. Nemoj mrziti na brata svojega u srcu svojem; slobodno iskaraj bližnjega svojega, i nemoj trpjeti grijeha na njemu. Ne budi osvetljiv, i ne nosi srdnje na sinove naroda svojega; nego ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga; ja sam Gospod. Uredbe moje držite; živinčeta svojega ne puštaj na živinče druge vrste; ne zasijevaj njive svoje dvojakim sjemenom, i ne oblači na se haljine od dvojakih stvari. Ako bi ko obležao robinju koja je isprošena ali nije otkupljena ni oslobođena, oboje da se šibaju, ali da se ne pogube; jer nije bila oslobođena. I neka on prinese Gospodu žrtvu za prijestup svoj na vrata šatora od sastanka, ovna za prijestup. I neka ga očisti pred Gospodom sveštenik ovnom prinesenim za prijestup od grijeha koji je učinio; i oprostiće mu se grijeh njegov. A kad dođete u zemlju i nasadite svakojakoga voća, obrežite mu okrajak, rod njegov; tri godine neka vam je neobrezano, i ne jedite ga. A četvrte godine neka bude sav rod njegov posvećen u hvalu Gospodu. Pa tek pete godine jedite voće s njega, da bi vam se umnožio rod njegov. Ja sam Gospod Bog vaš. Ništa ne jedite s krvlju. Nemojte vračati, ni gatati po vremenu. Ne strizite kose svoje uokrug, ni grdite brade svoje. Za mrtvacem ne režite tijela svojega, ni udarajte na se kakvih biljega. Ja sam Gospod. Nemoj skvrniti kćeri svoje puštajući je da se kurva, da se ne bi zemlja prokurvala i napunila se bezakonja. Držite subote moje, i svetinju moju poštujte. Ja sam Gospod. Ne obraćajte se k vračarima i gatarima, niti ih pitajte, da se ne skvrnite o njih. Ja sam Gospod Bog vaš. Pred sijedom glavom ustani, i poštuj lice starčevo, i boj se Boga svojega. Ja sam Gospod. Ako je u tebe došljak u zemlji vašoj, ne čini mu krivo. Ko je došljak među vama, neka vam bude kao onaj koji se rodio među vama, i ljubi ga kao sebe samoga; jer ste i vi bili došljaci u zemlji Misirskoj. Ja sam Gospod Bog vaš. Ne činite nepravde u sudu, ni mjerom za dužinu, ni mjerom za težinu, ni mjerom za stvari koje se sipaju. Mjerila neka su vam prava, kamenje pravo, efa prava, in prav. Ja sam Gospod Bog vaš, koji sam vas izveo iz zemlje Misirske. Držite dakle sve uredbe moje i sve zakone moje, i vršite ih. Ja sam Gospod. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Još reci sinovima Izrailjevim: ko god između sinova Izrailjevih ili između došljaka koji se bave u Izrailju, da od sjemena svojega Molohu, neka se pogubi, narod u zemlji neka ga zaspe kamenjem. I ja ću okrenuti lice svoje nasuprot takom čovjeku, i istrijebiću ga iz naroda njegova, što od sjemena svojega dade Molohu, i zaprzni svetinju moju i oskvrni sveto ime moje. Ako li narod kakogod zatvori oči da ne vidi toga čovjeka kad da od svojega sjemena Molohu, i ne ubiju ga, Ja ću okrenuti lice svoje nasuprot onom čovjeku i nasuprot domu njegovu, i istrijebiću ga, i sve koji za njim čine preljubu čineći preljubu za Molohom, iz naroda njihova. A ko se obrati k vračarima i gatarima da čini preljubu za njima, okrenuću lice svoje nasuprot njemu, i istrijebiću ga iz naroda njegova. Zato posvećujte se, i budite sveti, jer sam ja Gospod Bog vaš. I čuvajte uredbe moje i vršite ih. Ja sam Gospod koji vas posvećujem. Ko opsuje oca svojega ili mater svoju, da se pogubi; opsovao je oca svojega ili mater svoju; krv njegova na nj. A čovjek koji učini preljubu s tuđom ženom, što je učinio preljubu sa ženom bližnjega svojega, da se pogubi i preljubočinac i preljubočinica. Ko bi spavao sa ženom oca svojega, otkrio je golotinju oca svojega; oboje da se pogube; krv njihova na njih. Ko bi spavao sa ženom sina svojega, oboje da se pogube; učiniše sramotu; krv njihova na njih. Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica; da se pogube; krv njihova na njih. I ko bi uzeo ženu i mater njezinu, zlo je, ognjem da se spali on i ona, da ne bude zla među vama. Ko bi obležao živinče, da se pogubi; ubijte i živinče. I ako bi žena legla pod živinče, ubij i ženu i živinče, neka poginu, krv njihova na njih. Ko bi uzeo sestru svoju, kćer oca svojega ili kćer matere svoje, vidio bi golotinju njezinu i ona bi vidjela golotinju njegovu, sramota je; zato da se istrijebe ispred sinova naroda svojega; otkrio je golotinju sestre svoje, neka nosi bezakonje svoje. I ko bi spavao sa ženom kad ima vrijeme i otkrio golotinju njezinu otkrivši tečenje njezino, i ona bi otkrila tečenje krvi svoje, da se istrijebe oboje iz naroda svojega. Golotinje sestre matere svoje i sestre oca svojega ne otkrij, jer bi otkrio svoju krv; neka nose bezakonje svoje. A ko bi spavao sa ženom strica svojega, otkrio bi golotinju strica svojega; neka nose oboje grijeh svoj, neka pomru bez djece. Ko bi uzeo ženu brata svojega, ružno je, otkrio je golotinju brata svojega; bez djece da budu. Čuvajte sve uredbe moje i sve zakone moje, i vršite ih, da vas zemlja ne izmetne, u koju vas vodim da živite u njoj. Nemojte živjeti po uredbama naroda koje ću otjerati ispred vas, jer su činili sve to, zato mi omrzoše. I rekoh vam: vi ćete naslijediti zemlju njihovu i ja ću vam je dati u državu, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Ja sam Gospod Bog vaš, koji vas odvojih od drugih naroda. Zato razlikujte stoku čistu od nečiste, i pticu čistu od nečiste, i nemojte skvrniti duša svojih stokom ili pticom ili čim god što puže po zemlji, što sam vam odvojio da je nečisto. I bićete mi sveti, jer sam svet ja, Gospod, i odvojih vas od drugih naroda da budete moji. A čovjek ili žena, u kojima bi bio duh vračarski ili gatarski, da se pogube, kamenjem da se zaspu, krv njihova na njih. Još reče Gospod Mojsiju: kaži sveštenicima sinovima Aronovijem, i reci im: za mrtvacem da se ne skvrni ni jedan u narodu svojem, Osim za rodom svojim po krvi, za materom svojom ili za ocem svojim ili za sinom svojim ili za kćerju svojom ili za bratom svojim, Ili za rođenom sestrom svojom, djevojkom, koja nije imala muža; za njom se može oskvrniti. Ako je oženjen, da se ne oskvrni za ženom svojom u narodu svojem učinivši se nečist. Da se ne načine ćelavi čupajući kosu s glave svoje i da ne briju brade svoje, niti se režu po tijelu svojem. Neka budu sveti Bogu svojemu, i neka ne skvrne imena Boga svojega, jer prinose žrtve ognjene Gospodnje, hljeb Boga svojega, zato neka su sveti. Neka se ne žene ženom kurvom ili silovanom; ni puštenicom neka se ne žene; jer su sveti Bogu svojemu. I tebi neka je svaki svet, jer prinosi hljeb Boga tvojega; svet neka ti je, jer sam ja svet, Gospod, koji vas posvećujem. A kći sveštenička koja se oskvrni kurvajući se, skvrni oca svojega, ognjem neka se spali. A sveštenik najviši između braće svoje, kojemu se na glavu izlilo ulje pomazanja i koji je posvećen da se oblači u svete haljine, neka ne otkriva glave svoje, i haljina svojih neka ne razdire. I k mrtvacu nijednom neka ne ide, ni za ocem svojim ni za materom svojom da se ne oskvrni. I iz svetinje neka ne izlazi, da ne bi oskvrnio svetinju Boga svojega, jer je na njemu vijenac, ulje pomazanja Boga njegova; ja sam Gospod. On neka se ženi djevojkom. Udovicom ni puštenicom ni silovanom ni kurvom da se ne ženi; nego djevojkom iz naroda svojega neka se oženi. I neka ne skvrni sjemena svojega u narodu svojem, jer sam ja Gospod, koji ga posvećujem. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i reci: u koga bi iz sjemena tvojega od koljena do koljena bila mana na tijelu, onaj neka ne pristupa da prinosi hljeb Boga svojega. Jer niko na kome bi bila mana ne valja da pristupa, ni slijep, ni hrom, ni u koga bi bio koji ud preveć mali ili preveć veliki, Ni u koga je slomljena noga ili ruka. Ni grbav, ni drljav, ni ko ima bionu na oku, ni šugav, ni lišajiv, ni prosut. U koga bi god iz sjemena Arona sveštenika bila kaka mana na tijelu, neka ne pristupa da prinosi žrtve ognjene Gospodu; mana je na njemu; da ne pristupa da prinosi hljeb Boga svojega. Ali hljeb Boga svojega od stvari presvetih i od stvari svetih neka jede; Ali za zavjes neka ne ulazi; k oltaru neka se ne približuje, jer je mana na njemu, pa neka ne skvrni svetinje moje, jer sam ja Gospod koji ih posvećujem. I Mojsije kaza to Aronu i sinovima njegovijem i svijem sinovima Izrailjevim. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i sinovima njegovijem da se čuvaju od svetijeh stvari sinova Izrailjevih, da ne bi oskvrnili sveto ime moje u onom što mi oni posvećuju; ja sam Gospod. Reci im: ko bi god iz sjemena vašega od koljena na koljeno pristupio k svetijem stvarima, koje bi posvetili sinovi Izrailjevi Gospodu, kad je nečistota njegova na njemu, taj neka se istrijebi ispred lica mojega; ja sam Gospod. Ko bi god iz sjemena Aronova bio gubav ili bi išlo sjeme od njega, neka ne jede svetijeh stvari dokle ne bude čist; tako i koji bi se dotakao koga nečista od mrtva tijela ili onoga od koga je izašlo sjeme. Ili ko bi se dotakao čega što gamiže po zemlji, od čega bi se oskvrnio, ili čovjeka od kojega bi se oskvrnio kakve mu drago radi nečistote njegove, Ko bi se dotakao takoga čega, biće nečist do večera; zato neka ne jede svetijeh stvari ako ne okupa tijela svojega u vodi. A kad zađe sunce, biće čist, i onda može jesti od svetijeh stvari; jer mu je hrana. Mrcinoga ili što raskine zvjerka neka ne jede, da se njim ne skvrni; ja sam Gospod. Tako neka drže što sam uredio da se drži, da ne navuku na se grijeha i ne umru od njega oskvrnivši se. Ja sam Gospod, koji ih posvećujem. Niko drugi da ne jede svetijeh stvari, ni ukućanin sveštenikov ni nadničar da ne jede svetijeh stvari. A kad sveštenik kupi koga za novce, taj neka ih jede, i koji se rodi u kući njegovoj; oni neka jedu jela njegova. Ali kći sveštenička kad se uda za čovjeka drugoga plemena, ona da ne jede od žrtava podignutijeh svetijeh stvari. A kći sveštenička ako obudovi, ili je pusti muž, ako nema poroda, neka se vrati kući oca svojega kao što je bila u djetinjstvu svojem, hljeb oca svojega neka jede; ali niko drugoga plemena da ga ne jede. A ko bi nehotice jeo svetu stvar, neka dometne peti dio i naknadi svešteniku svetu stvar, Da ne bi skvrnili svetijeh stvari sinova Izrailjevih, koje prinose Gospodu, I da ne bi navlačili na njih kara za prijestup jedući svete stvari njihove, jer sam ja Gospod, koji ih posvećujem. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i sinovima njegovijem i svijem sinovima Izrailjevijem, i reci im: ko god od doma Izrailjeva ili između stranaca koji su u Izrailju hoće da prinese žrtvu svoju po kakvom god zavjetu svom, ili od dobre volje svoje dar, što se prinosi Gospodu na žrtvu paljenicu, Neka prinese drage volje muško zdravo od goveda ili od ovaca ili od koza. Na čem bi bila mana, ono ne prinosite, jer vam se ne bi primilo. I kad ko hoće da prinese žrtvu zahvalnu Gospodu, izvršujući zavjet ili od svoje volje dajući dar, od goveda ili od sitne stoke, neka bude zdravo, da bi bilo primljeno; nikake mane da nema na njemu. Slijepo ili kojemu je što slomljeno ili odbijeno, ni gutavo, ni krastavo ni lišajivo, što je tako ne prinosite Gospodu, i ne mećite ih na oltar Gospodnji za žrtvu ognjenu. A vola ili ovcu ili kozu s udom kojim prevelikim ili premalim možeš prinijeti za dobrovoljni dar; ali za zavjet neće se primiti. Ujalovljeno uvrtanjem, tučenjem, kidanjem ili rezanjem, ne prinosite Gospodu; i ne činite toga u zemlji svojoj. I iz ruke tuđinske nemojte uzimati nijedne stvari da prinesete hljeb Bogu svojemu; jer je kvar njihov u njima; imaju manu, neće vam se primiti. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Tele i jagnje i jare kad se omladi, neka bude sedam dana kod majke svoje, pa od osmoga dana i poslije biće ugodno za žrtvu ognjenu Gospodu. A krave ni ovce ni koze ne koljite u jedan dan s mladetom njezinijem. I kad prinosite Gospodu žrtvu radi hvale, prinesite je dragovoljno. Neka se jede istoga dana, i ne ostavljajte ništa do jutra; ja sam Gospod. Zato držite zapovijesti moje, i vršite ih; ja sam Gospod. I nemojte skvrniti svetoga imena mojega, i ja ću se svetiti među sinovima Izrailjevim; ja sam Gospod, koji vas posvećujem. Koji sam vas izveo iz zemlje Misirske da vam budem Bog; ja sam Gospod. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: praznici Gospodnji, koje ćete zvati sveti sabori, ovo su praznici moji: Šest dana radi, a sedmi dan, koji je subota za počivanje, neka bude sveti sabor, ne radite nijednoga posla; subota je Gospodnja po svijem stanovima vašim. Ovo su praznici Gospodnji, sabori sveti, na koje ćete se sabirati u vrijeme njihovo: Četrnaestoga dana prvoga mjeseca uveče pasha je Gospodnja. A petnaestoga dana istoga mjeseca praznik je prijesnijeh hljebova Gospodu; sedam dana jedite hljebove prijesne. Prvi dan neka vam bude sabor sveti, nikakvoga posla ropskoga ne radite. Nego za sedam dana prinosite Gospodu žrtve ognjene; a sedmi dan neka je sabor sveti; ne radite nijednoga posla ropskoga. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: kad dođete u zemlju koju ću vam dati, i stanete žeti u njoj, tada donesite snop prvina od žetve svoje k svešteniku; A on neka obrće snop pred Gospodom, da bi vam se primio; sjutradan po suboti neka ga obrće sveštenik. A isti dan kad budete obrtali snop, prinesite jagnje od godine dana zdravo na žrtvu paljenicu Gospodu; I dar uza nj, dvije desetine efe bijeloga brašna zamiješena s uljem, da bude žrtva ognjena Gospodu na ugodni miris; i naljev uza nj, vina četvrt ina. A hljeba, ni zrna pržena ni zrna u klasu nemojte jesti do onoga dana kad prinesete žrtvu Bogu svojemu; to da vam je vječna uredba od koljena do koljena po svijem stanovima vašim. Potom od prvoga dana po suboti, od dana kad prinesete snop za žrtvu obrtanu, brojte sedam nedjelja punijeh; Do prvoga dana po sedmoj nedjelji nabrojte pedeset dana; onda prinesite nov dar Gospodu. Iz stanova svojih donesite dva hljeba za žrtvu obrtanu; od dvije desetine efe bijeloga brašna da budu, s kvascem neka budu pečeni; to su prvine Gospodu. A s tijem hljebom prinesite sedam jaganjaca od godine zdravijeh, i jedno tele i dva ovna, da bude žrtva paljenica Gospodu s darovima svojim i naljevima svojim, da bude žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu. Zakoljite i jarca jednoga za grijeh i dva jagnjeta od godine za žrtvu zahvalnu. I sveštenik neka to obrne tamo i amo s hljebom od prvina i sa dva jagnjeta na žrtvu obrtanu pred Gospodom; i biće svete stvari Gospodu za sveštenika. I saberite se u taj dan, sabor sveti da vam je; nijednoga posla ropskoga ne radite zakonom vječnim po svijem stanovima svojim od koljena do koljena. A kad stanete žeti u zemlji svojoj, nemoj sasvijem požeti njive svoje, ni pabirči po žetvi; ostavi siromahu i došljaku; ja sam Gospod Bog vaš. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci: prvi dan sedmoga mjeseca neka vam je odmor, spomen trubni, sabor sveti. Nijednoga posla ropskoga nemojte raditi, nego prinesite žrtvu ognjenu Gospodu. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: A deseti je dan toga mjeseca sedmoga dan očišćenja; sabor sveti neka vam je, i mučite duše svoje, i prinesite Gospodu žrtvu ognjenu. U taj dan nemojte raditi nijednoga posla, jer je dan očišćenja, da se očistite pred Gospodom Bogom svojim. A svaka duša koja se ne bi mučila u taj dan, da se istrijebi iz naroda svojega. I svaku dušu koja bi radila kakav posao u taj dan, ja ću zatrti dušu onu u narodu njezinu. Nijednoga posla nemojte raditi; to da je vječna uredba od koljena do koljena u svijem stanovima vašim. Subota počivanja neka vam bude, i mučite duše svoje; devetoga dana istoga mjeseca kad bude veče, od večera do večera praznujte počinak svoj. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci: petnaestoga dana sedmoga mjeseca praznik je sjenica za sedam dana Gospodu. Prvi dan neka bude sabor sveti, nijednoga posla ropskoga nemojte raditi. Za sedam dana prinosite žrtve ognjene Gospodu; osmi dan neka vam bude sabor sveti, i prinesite žrtve ognjene Gospodu; praznik je, nijednoga posla ropskoga nemojte raditi. To su praznici Gospodnji, koje ćete praznovati na saborima svetim da prinesete žrtve ognjene Gospodu: žrtvu paljenicu i dar i žrtvu zahvalnu i naljev, sve kad je čemu dan, Osim subota Gospodnjih i osim darova vaših i osim svijeh zavjeta vaših i osim svijeh dobrovoljnijeh prinosa vaših, koje ćete davati Gospodu. Ali petnaesti dan toga mjeseca sedmoga, kad saberete rod zemaljski, praznujte praznik Gospodu sedam dana; u prvi je dan odmor i u osmi je dan odmor. U prvi dan uzmite voća s lijepijeh drveta, i grana palmovijeh i grana s gustijeh drveta i vrbe s potoka, i veselite se pred Gospodom Bogom svojim sedam dana. I praznujte taj praznik Gospodu sedam dana svake godine zakonom vječnim od koljena do koljena, sedmoga mjeseca praznujte ga. I pod sjenicama budite sedam dana, ko je god rođen u Izrailju neka bude pod sjenicama, Da bi znalo natražje vaše da sam ja učinio da žive pod sjenicama sinovi Izrailjevi kad sam ih izveo iz zemlje Misirske. Ja sam Gospod Bog vaš. I Mojsije kaza praznike Gospodnje sinovima Izrailjevijem. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Zapovjedi sinovima Izrailjevim neka ti donesu ulja maslinova čista, cijeđena, za vidjelo, da žišci gore vazda. Pred zavjesom svjedočanstva u šatoru od sastanka Aron će ih namještati da gore od večera do jutra pred Gospodom vazda zakonom vječnim od koljena do koljena. Na svijetnjak čisti namještaće žiške pred Gospodom vazda. I uzmi bijeloga brašna, i ispeci dvanaest kolača, svaki kolač da bude od dvije desetine efe. I postavi ih u dva reda, po šest u jedan red, na čistom stolu pred Gospodom. I na svaki red metni kada čistoga, da bude za svaki hljeb spomen, žrtva ognjena Gospodu. Svake subote neka ih postavlja sveštenik pred Gospodom vazda uzimajući od sinova Izrailjevih zakonom vječnim. I biće Aronovi i sinova njegovijeh, koji će jesti na mjestu svetom, jer im je svetinja nad svetinjama od ognjenijeh žrtava Gospodnjih zakonom vječnim. A izađe sin jedne Izrailjke, kojemu je otac bio Misirac, među sinove Izrailjeve, i svadi se u okolu sin žene Izrailjke s nekim Izrailjcem. I psujući sin žene Izrailjke pohuli ime Božije, te ga dovedoše k Mojsiju; a mati mu bješe po imenu Salomita, kći Davrijina, od plemena Danova. I metnuše ga u zatvor dokle im se kaže šta će činiti s njim po riječi Gospodnjoj. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Izvedi toga psovača napolje iz okola, i neka svi koji su čuli metnu ruke svoje na glavu njegovu, i neka ga sav narod zaspe kamenjem. A sinovima Izrailjevim kaži i reci: ko bi god pohulio Boga svojega, nosiće grijeh svoj. Ko bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi, sav narod da ga zaspe kamenjem; i došljak i domorodac koji bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi. I ko ubije čovjeka, da se pogubi. A ko ubije živinče, neka vrati drugo, živinče za živinče. I ko rani bližnjega svojega, kako učini tako da mu bude: Ulom za ulom, oko za oko, zub za zub; kako ošteti tijelo čovjeku, onako da mu se učini. Ko ubije živinče, da vrati drugo; ali ko ubije čovjeka, da se pogubi. Zakon da vam je jedan, došljaku da bude kao i rođenom u zemlji. Jer sam ja Gospod Bog vaš. I Mojsije kaza sinovima Izrailjevim, a oni izvedoše psovača napolje iz okola, i zasuše ga kamenjem; i učiniše sinovi Izrailjevi kako Gospod zapovjedi Mojsiju. Još reče Gospod Mojsiju na gori Sinajskoj govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: kad dođete u zemlju koju vam ja dajem, neka praznuje zemlja subotu Gospodnju. Šest godina zasijevaj njivu svoju, i šest godina reži vinograd svoj i sabiraj rod. A sedma godina neka bude subota za odmor zemlji, subota Gospodnja; nemoj sijati u polju svojem ni rezati vinograda svojega. Što samo od sebe rodi iza žetve tvoje nemoj žeti, i grožđa u vinogradu svojem nerezanom nemoj brati; neka bude godina odmora zemlji. Ali što rodi zemlja za počivanja svojega, ono neka vam bude hrana, tebi i sluzi tvojemu i sluškinji tvojoj i najamniku tvojemu i ukućaninu tvojemu koji je kod tebe. I stoci tvojoj i svijem životinjama što su u tvojoj zemlji, sav rod njezin neka bude hrana. I nabroj sedam sedmina godina, sedam puta po sedam godina, tako da ti sedam sedmina godina bude četrdeset i devet godina. Tada zapovjedi neka zatrubi truba deseti dan sedmoga mjeseca, na dan očišćenja neka trubi truba po svoj zemlji vašoj. I posvetite godinu pedesetu, i proglasite slobodu u zemlji svima koji žive u njoj; to neka vam je oprosna godina, i tada se vratite svaki na svoju baštinu, i svaki u rod svoj vratite se. Oprosna godina da vam je ta pedeseta godina; nemojte sijati, niti žanjite što samo rodi te godine, niti berite grožđa u vinogradima nerezanim. Jer je oprosna godina; neka vam je sveta; sa svakoga polja jedite rod njegov. Te godine oprosne vratite se svaki na svoju baštinu. I ako prodaš što bližnjemu svojemu ili kupiš što od bližnjega svojega, ne varajte jedan drugoga. Prema broju godina po oprosnoj godini kupuj od bližnjega svojega, i prema broju godina u koje ćeš brati rod neka ti prodaje. Što više bude godina to će cijena biti veća onome što kupuješ, a što manje bude godina to će manja biti cijena, jer ti se prodaje broj ljetina. Zato ne varajte jedan drugoga, nego se bojte Boga svojega; jer sam ja Gospod Bog vaš. Držite uredbe moje i čuvajte zakone moje i vršite ih, pa ćete živjeti u zemlji bez straha. I zemlja će rađati rod svoj, i ješćete ga, i bićete siti, i živjećete u njoj bez straha. I ako biste rekli: šta ćemo jesti sedme godine, eto nećemo sijati niti ćemo brati ljetine? Pustiću blagoslov svoj na vas šeste godine, te će roditi za tri godine. I sijaćete osme godine, a ješćete ljetinu staru do devete godine, dokle ne prispije rod njezin, ješćete stari. Ali da se zemlja ne prodaje za svagda, jer je moja zemlja, a vi ste došljaci i ukućani kod mene. Zato po svoj zemlji države vaše neka se otkupljuju zemlje. Ako osiromaši brat tvoj i proda nešto od baštine svoje, a poslije dođe ko od roda njegova najbliži njemu da otkupi, neka otkupi što brat njegov prodade. Ako li ne bi imao nikoga da otkupi, nego bi se pomogao i zglavio koliko treba za otkup, Onda neka odbije godine otkako je prodao, pa što ostane neka isplati onome kome je prodao, i tako neka opet dođe do svoje baštine. Ako li nema koliko bi trebalo vratiti, onda ostaje stvar prodana u onoga ko je kupio do godine oprosne, a oprosne godine ostaviće se, i on će se vratiti na svoju baštinu. Ko proda kuću u kojoj se sjedi u mjestu ograđenu zidom, vlastan je otkupiti je dokle se ne navrši godina dana otkako je proda; cijelu godinu dana ima vlast otkupiti je. A ako je ne otkupi za godinu dana, onda ostaje kuća u mjestu ograđenu zidom onome ko je kupio sasvijem od koljena na koljeno, i neće je ostaviti oprosne godine. A kuće po selima, koja nijesu ograđena zidom, neka se uzimaju kao njive, mogu se otkupiti, i godine oprosne vraćaju se. A mjesta Levitska i kuće u mjestima njihovijem, svagda mogu otkupiti Leviti. Ali ko kupi od Levita, neka oprosne godine ostavi kupljenu kuću i što je imao u mjestu; jer kuće po mjestima Levitskim jesu njihove među sinovima Izrailjevim. Ali polje pod mjestima njihovijem da se ne prodaje; jer je njihovo dostojanje dovijeka. Ako osiromaši brat tvoj i iznemogne ruka njegova pored tebe, prihvati ga, i kao stranac i došljak neka poživi uz tebe. Nemoj uzimati od njega kamate ni dobiti; nego se boj Boga, da bi poživio brat tvoj uz tebe. Novaca nemoj mu davati na kamatu, niti mu hrane svoje pozaimaj radi dobiti. Ja sam Gospod Bog vaš, koji sam vas izveo iz zemlje Misirske da vam dam zemlju Hanansku i da vam budem Bog. I ako osiromaši brat tvoj kod tebe tako da ti se proda, nemoj ga držati kao roba; Kao najamnik i kao došljak neka bude kod tebe; do oprosne godine neka služi kod tebe. A onda neka ide od tebe sa sinovima svojim, neka se vrati u rod svoj, i na baštinu otaca svojih neka se vrati. Jer su moje sluge, koje sam izveo iz zemlje Misirske, neka se ne prodaju kao robovi. Nemoj gospodariti nad njim žestoko, nego se boj Boga svojega. A rob tvoj i robinja tvoja što ćeš imati neka budu od onijeh naroda koji će biti oko vas, od njih kupujte roba i robinju. I između sinova stranaca koji budu kod vas, između njih kupujte i iz porodica onijeh koji budu kod vas, koji se rode u zemlji vašoj, i ti neka vam budu imanje. Oni će postati vaši i sinova vaših nakon vas, i biće vam dostojanje, da vam svaku službu vrše do vijeka; ali nad braćom svojom, sinovima Izrailjevim, niko nad bratom svojim da ne gospodari žestoko. Ako li se obogati došljak ili gost koji živi s tobom, a brat tvoj osiromaši kod njega tako da se proda došljaku, koji živi s tobom, ili kome god od tuđega roda, Kad se proda, može se otkupiti; kogod od braće njegove neka ga otkupi; Ili stric njegov, ili sin strica njegova neka ga otkupi, ili ko drugi od krvi njegove u rodu njegovu neka ga otkupi; ili ako se pomogne, neka se sam otkupi. Neka se proračuna s kupcem svojim od godine kad se prodao do godine oprosne, da cijena za koju se prodao dođe prema broju godina; kao nadničaru neka mu se računa vrijeme koje je otslužio. Ako ostaje još mnogo godina, prema njima neka plati otkup od cijene za koju je kupljen. Ako li ostaje malo godina do oprosne godine, neka se proračuna s njim i neka plati otkup prema tijem godinama. Kao najamnik godišnji neka bude u njega, i neka ne gospodari nad njim žestoko na tvoje oči. Ako li se ovako ne otkupi, neka otide godine oprosne i on i sinovi njegovi s njim. Jer su sinovi Izrailjevi moje sluge, moje su sluge, koje sam izveo iz zemlje Misirske; ja sam Gospod Bog vaš. Nemojte graditi sebi idola ni likova rezanijeh, niti stupova podižite, ni kamenja sa slikama mećite u svojoj zemlji da mu se klanjate; jer sam ja Gospod Bog vaš. Držite subote moje, i svetinju moju poštujte; ja sam Gospod. Ako uživite po mojim uredbama, i zapovijesti moje uzdržite i uščinite, Davaću vam dažd na vrijeme, i zemlja će rađati rod svoj, i drveta će u polju rađati rod svoj; I vršidba će vam stizati berbu vinogradsku, a berba će vinogradska stizati sijanje, i ješćete hljeb svoj do sitosti, i živjećete bez straha u zemlji svojoj. Jer ću dati mir zemlji, te ćete spavati a neće biti nikoga da vas plaši; učiniću, te će nestati zle zvijeri iz zemlje, i mač neće prolaziti preko vaše zemlje. Nego ćete tjerati neprijatelje svoje, i padaće pred vama od mača. Vas će petorica tjerati stotinu, a vas stotina tjeraće deset tisuća, i padaće neprijatelji vaši pred vama od mača. I obratiću se k vama, i učiniću vam da rastete, i umnožiću vas, i utvrdiću zavjet svoj s vama. I ješćete žito staro, od mnogo godina, i izasipaćete staro kad dođe novo. I namjestiću stan svoj među vama, i duša moja neće mrziti na vas. I hodiću među vama, i biću vam Bog, i vi ćete biti moj narod. Ja sam Gospod Bog vaš, koji vas izvedoh iz zemlje Misirske da im ne robujete, i polomih palice jarma vašega, i ispravih vas da hodite pravo. Ako li me ne uzaslušate, i ne uščinite sve ove zapovijesti, Ako povrgnete uredbe moje i duši vašoj omrznu zakoni moji da ne tvorite sve zapovijesti moje, i raskinete zavjet moj, I ja ću vama učiniti ovo: pustiću na vas strah, suhu bolest i vrućicu, koje će vam oči iskvariti i dušu ucvijeliti; i zaludu ćete sijati sjeme svoje, jer će ga jesti neprijatelji vaši. I okrenuću lice svoje nasuprot vama, i sjeći će vas neprijatelji vaši, i koji mrze na vas biće vam gospodari, i bježaćete kad vas niko ne tjera. Ako me ni tada ne stanete slušati, karaću vas još sedam puta više za grijehe vaše. Potrću ponos sile vaše, i učiniću da nebo nad vama bude kao gvožđe a zemlja vaša kao mjed. Snaga će se vaša trošiti uzalud, jer zemlja vaša neće rađati roda svojega, i drveta po zemlji neće rađati roda svojega. Ako mi uzidete nasuprot i ne htjedbudete slušati me, dodaću vam sedam puta više muka prema grijesima vašim. Pustiću na vas zvijeri poljske, koje će vam djecu izjesti i stoku potrti i vas umaliti, i opustjeće putovi vaši. Ako se ni od toga ne popravite, nego mi jošte uzidete nasuprot, I ja ću vama ići nasuprot, i biću vas još sedam puta više za grijehe vaše. Pustiću na vas mač, koji će osvetiti moj zavjet; a kad se sležete u gradove svoje, tada ću pustiti pomor među vas, i bićete predani u ruke neprijatelju. I kad vam slomim potporu u hljebu, deset će žena peći hljeb vaš u jednoj peći, i davaće vam hljeb vaš na mjeru, i ješćete a nećete se nasititi. Ako me ni tako ne stanete slušati, nego mi uzidete nasuprot, I ja ću vama s gnjevom ići nasuprot, i sedam puta većma karaću vas za grijehe vaše. I ješćete meso od sinova svojih, i meso od kćeri svojih ješćete. Razvaliću visine vaše, i oboriću idole vaše, i metnuću trupove vaše na trupove gadnih bogova vaših, i mrziće duša moja na vas. I obratiću gradove vaše u pustoš, i razoriću svetinje vaše, i neću više mirisati mirisa vašega. I opustiću zemlju da će joj se čuditi neprijatelji vaši, koji će živjeti u njoj. A vas ću rasijati po narodima, i učiniću da vas gone s golijem mačem; i zemlja će vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani. Tada će zemlji biti mile subote njezine za sve vrijeme dokle bude pusta; i kad budete u zemlji svojih neprijatelja, zemlja će počivati, i biće joj mile subote njezine. Za sve vrijeme dokle bude pusta počivaće, jer nije počivala u vaše subote, kad ste u njoj živjeli. A koji vas ostanu, metnuću strah u srca njihova u zemljama neprijatelja njihovijeh, te će ih goniti list kad šušne zaljuljavši se, i oni će bježati kao ispred mača, i padaće a niko ih neće tjerati. I padaće jedan preko drugoga kao od mača, a niko ih neće tjerati; i nećete se moći držati pred neprijateljima svojim. Nego ćete izginuti među narodima, i proždrijeće vas zemlja neprijatelja vaših. A koji vas ostanu, čiljeće za bezakonje svoje u zemlji neprijatelja svojih, i za bezakonje otaca svojih čiljeće. Ali ako priznadu bezakonje svoje i bezakonje otaca svojih po grijesima, kojima mi griješiše i kojima mi idoše nasuprot, Te i ja njima idoh nasuprot i odvedoh ih u zemlju neprijatelja njihovijeh; ako se tada ponizi srce njihovo neobrezano, i bude im pravo što su pokarani za bezakonje svoje, Tada ću se opomenuti zavjeta svojega s Jakovom, i zavjeta svojega s Isakom, i zavjeta svojega s Avramom opomenuću se, i zemlje ću se opomenuti. Kad se zemlja oprosti njih i budu joj mile subote njezine kad opusti s njih, i njima bude pravo što su pokarani za bezakonje svoje, jer sudove moje povrgoše i duši njihovoj omrzoše uredbe moje. A zato ni onda kad budu u zemlji neprijatelja svojih neću ih povrći niti ću tako omrznuti na njih da ih potrem i raskinem zavjet svoj s njima; jer sam ja Gospod Bog njihov. Nego ću se njih radi opomenuti zavjeta sa starima njihovijem, koje izvedoh iz zemlje Misirske narodima na vidiku da im budem Bog, ja Gospod. Ovo su uredbe i sudovi i zakoni, koje postavi Gospod između sebe i sinova Izrailjevih na gori Sinajskoj preko Mojsija. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: kad ko zavjetuje dušu svoju Gospodu, ti ga ucijeni: A ovako ćeš cijeniti: muško od dvadeset godina do šezdeset cijenićeš pedeset sikala srebra, po siklu svetom. Ako bude žensko, cijenićeš trideset sikala. Ako je od pet do dvadeset godina, cijenićeš muško dvadeset sikala a žensko deset sikala. Ako je od jednoga mjeseca do pet godina, cijenićeš muško pet sikala srebra, a žensko ćeš cijeniti tri sikla srebra. Ako li bude od šezdeset godina i više, ako je muško, cijenićeš petnaest sikala, a žensko deset sikala. Ako je siromah da ne može platiti cijene, onda neka dođe k svešteniku da ga ucijeni sveštenik, i prema onome što može dati koji se zavjetovao, neka ga sveštenik ucijeni. Ako bi zavjetovao živinče od onijeh što se prinose Gospodu, što god da Gospodu, sveto je. Da ga ne promijeni ni dade drugo za ono, ni dobro za rđavo, ni rđavo za dobro; ako li bi kako promijenio živinče, onda će biti sveto i ono i drugo koje je dao za ono. Ako li bi zavjetovao živinče nečisto od onijeh što se ne prinose Gospodu, neka se dovede živinče pred sveštenika; I neka ga precijeni sveštenik, bilo dobro ili rđavo; i kako ga precijeni sveštenik, tako da bude. Ako bi ga htio otkupiti, neka na cijenu tvoju dometne još peti dio. Kad bi ko zavjetovao kuću svoju, da je sveta Gospodu, neka je precijeni sveštenik, bila dobra ili rđava; kako je precijeni sveštenik, tako da bude. Ako bi onaj koji zavjetuje htio otkupiti kuću svoju, neka na cijenu tvoju dometne još peti dio, pa neka je njegova. Ako bi ko zavjetovao Gospodu dio njive svoje, cijenićeš je prema usjevu: gomer ječma gdje se posije, cijenićeš pedeset sikala srebra. Ako bi od oprosne godine zavjetovao njivu svoju, neka ostane po tvojoj cijeni. Ako li poslije oprosne godine zavjetuje njivu svoju, tada neka mu sveštenik proračuna novce prema broju godina koje ostaju do oprosne godine, i neka se odbije od tvoje cijene. I ako bi htio otkupiti njivu svoju onaj ko je zavjetuje, neka dometne na cijenu tvoju još peti dio, i neka bude njegova. Ali ako ne otkupi njive, i njiva se proda drugome, ne može se više otkupiti; Nego će ona njiva, kad se oprosti oprosne godine, biti sveta Gospodu, kao njiva zavjetovana, sveštenikova neka bude. Ako li bi ko zavjetovao Gospodu njivu kupljenu, koja nije dostojanje njegovo, Sveštenik neka mu proračuna cijenu do godine oprosne, i neka u onaj dan da tu cijenu da bude stvar sveta Gospodu. A godine oprosne da se vrati njiva onome od koga je kupljena, čije je dostojanje ona njiva. A svaka cijena tvoja neka bude na sikle svete, a u siklu ima dvadeset novaca. Ali prvina od stoke, koje su Gospodnje, niko da ne zavjetuje, bilo goveče ili sitna stoka, jer je Gospodnje. Ako li bi bilo od životinja nečistijeh, onda neka otkupi po tvojoj cijeni dometnuv peti dio ozgo; ako li se otkupi, neka se proda po tvojoj cijeni. Ali ni jedna stvar zavjetovana, što ko zavjetuje Gospodu od čega mu drago što ima, od ljudi ili od stoke ili od njive svoje, da se ne prodaje ni otkupljuje; svaka stvar zavjetovana svetinja je nad svetinjama Gospodu. Živinče zavjetovano, koje čovjek zavjetuje, da se ne otkupljuje, nego da se ubije. I svaki desetak zemaljski od usjeva zemaljskoga i od voća, Gospodnji je, svetinja je Gospodu. Ali ko bi htio otkupiti što desetka svojega, neka na cijenu dometne još peti dio. I desetak od goveda i od sitne stoke, koje dođe pod štap pastirski deseto, da je sveto Gospodu. Da se ne bira dobro ni rđavo, ni da se mijenja; ako li bi se kakogod promijenilo, onda neka bude i ono i drugo promijenjeno sveta stvar, i da se ne otkupi. Ovo su zapovjesti koje zapovjedi Gospod Mojsiju za sinove Izrailjeve na gori Sinajskoj. Još reče Gospod Mojsiju u pustinji Sinajskoj u šatoru od sastanka prvi dan drugoga mjeseca druge godine po izlasku njihovu iz zemlje Misirske, govoreći: Izbrojte sav zbor sinova Izrailjevih po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh i po imenima njihovijem, sve muškinje, glavu po glavu, Od dvadeset godina i više, sve koji mogu ići na vojsku u Izrailju, izbrojte ih po četama njihovijem ti i Aron; I s vama neka bude po jedan čovjek od svakoga plemena, koji je poglavar u domu otaca svojih. A ovo su imena ljudi koji će biti s vama: od plemena Ruvimova Elisur sin Sedijurov; Od Simeunova Salamilo sin Surisadejev; Od Judina Nason sin Aminadavov; Od Isaharova Natanailo sin Sogarov; Od Zavulonova Elijav Sin Helonov; Od sinova Josifovijeh: od plemena Jefremova Elisama sin Emijudov; od Manasijina Gamalilo sin Fadasurov; Od Venijaminova Avidan sin Gadeonijev; Od Danova Ahijezer sin Amisadajev; Od Asirova Fagailo sin Ehranov; Od Gadova Elisaf sin Raguilov; Od Neftalimova Ahirej sin Enanov. To su koji se sazivahu na zbor, knezovi u plemenima otaca svojih, tisućnici Izrailjevi. I uze Mojsije i Aron te ljude, koji biše imenovani. I sabraše sav zbor prvi dan drugoga mjeseca, i prepisaše ih po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh i po imenima njihovijem od dvadeset godina i više, glavu po glavu. Kako bješe Gospod zapovjedio Mojsiju, tako ih izbroji u pustinji Sinajskoj. I bješe sinova prvenca Izrailjeva Ruvima, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbroji po imenima s glave na glavu sve muškinje od dvadeset godina i više, što mogaše ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Ruvimova četrdeset i šest tisuća i pet stotina. Sinova Simeunovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbroji po imenima s glave na glavu sve muškinje od dvadeset godina i više, što mogaše ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Simeunova pedeset i devet tisuća i tri stotine. Sinova Gadovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Gadova četrdeset i pet tisuća, šest stotina i pedeset. Sinova Judinijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Judina sedamdeset i četiri tisuće i šest stotina. Sinova Isaharovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Isaharova pedeset i četiri tisuće i četiri stotine. Sinova Zavulonovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Zavulonova pedeset i sedam tisuća i četiri stotine. Od sinova Josifovijeh: sinova Jefremovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Jefremova četrdeset tisuća i pet stotina. Sinova Manasijinih, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Manasijina trideset i dvije tisuće i dvjesta. Sinova Venijaminovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Venijaminova trideset i pet tisuća i četiri stotine. Sinova Danovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Danova šezdeset i dvije tisuće i sedam stotina. Sinova Asirovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Asirova četrdeset i jedna tisuća i pet stotina. Sinova Neftalimovijeh, roda njihova po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, kad se izbrojiše po imenima od dvadeset godina i više svi što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh od plemena Neftalimova pedeset i tri tisuće i četiri stotine. Ovo su oni koje Mojsije i Aron izbrojiše s knezovima Izrailjskim, s dvanaest ljudi, koji bijahu po jedan za svaki dom otaca svojih. I svega bješe sinova Izrailjevijeh izbrojenijeh po domovima otaca svojih od dvadeset godina i više, svijeh što mogahu ići na vojsku, Bješe ih izbrojenijeh šest stotina i tri tisuće i pet stotina i pedeset. Ali Leviti po plemenu otaca svojih ne biše brojeni među njih. Jer Gospod reče Mojsiju govoreći: Plemena Levijeva nemoj brojati, niti broja njihova sastaviti sa sinovima Izrailjevijem. Nego postavi Levite nad šatorom od svjedočanstva i nad svijem posuđem u njemu i nad svijem što pripada njemu; oni neka nose šator i sve posuđe njegovo, neka služe u njemu, i staju oko šatora. I kad se šator krene, neka ga slože Leviti; i kad šator stane, onda neka ga razapnu Leviti. A ko bi drugi pristupio, da se pogubi. I sinovi Izrailjevi neka staju svaki u svom okolu i svaki kod svoje zastave po četama svojim. A Leviti neka staju oko šatora od svjedočanstva, da ne dođe gnjev na zbor sinova Izrailjevijeh; i neka Leviti rade što treba oko šatora od svjedočanstva. I učiniše sinovi Izrailjevi kako Gospod zapovjedi, sve tako učiniše. Potom reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Sinovi Izrailjevi neka staju u oko svaki kod svoje zastave sa znakom doma otaca svojih, prema šatoru od sastanka unaokolo. S istoka neka staje u oko zastava vojske Judine po četama svojim s vojvodom sinova Judinijeh Nasonom sinom Aminadavovim; A u vojsci njegovoj sedamdeset i četiri tisuće i šest stotina izbrojenijeh. A do njega neka staje u oko pleme Isaharovo s vojvodom sinova Isaharovijeh Natanailom sinom Sogarovijem; A u vojsci njegovoj pedeset i četiri tisuće i četiri stotine izbrojenijeh. Pa onda pleme Zavulonovo s vojvodom sinova Zavulonovijeh Elijavom sinom Helonovijem; A u vojsci njegovoj pedeset i sedam tisuća i četiri stotine izbrojenijeh. Svega izbrojenijeh u vojsci Judinoj sto i osamdeset i šest tisuća i četiri stotine po četama njihovijem. Oni neka idu naprijed. A zastava vojske Ruvimove po četama svojim neka bude s juga, s vojvodom sinova Ruvimovijeh Elisurom sinom Sedijurovijem; A u vojsci njegovoj četrdeset i šest tisuća i pet stotina izbrojenijeh. A do njega neka staje u oko pleme Simeunovo s vojvodom sinova Simeunovijeh Salamilom sinom Surisadajevim; A u vojsci njegovoj pedeset i devet tisuća i tri stotine izbrojenijeh. Pa onda pleme Gadovo s vojvodom sinova Gadovijeh Elisafom sinom Raguilovim; A u vojsci njegovoj četrdeset i pet tisuća i šest stotina i pedeset izbrojenijeh. A svega izbrojenijeh u vojsci Ruvimovoj sto i pedeset i jedna tisuća i četiri stotine i pedeset po četama njihovijem. I oni neka idu drugi. Potom neka ide šator od sastanka s vojskom sinova Levijevih usred ostale vojske; kako u oko staju tako neka i idu, svaki svojim redom pod svojom zastavom. Zastava vojske Jefremove po četama svojim neka bude sa zapada, s vojvodom sinova Jefremovijeh Elisamom sinom Emijudovim; A u vojsci njegovoj četrdeset tisuća i pet stotina izbrojenijeh. A do njega pleme Manasijino s vojvodom sinova Manasijinih Gamalilom, sinom Fadasurovim; A u njegovoj vojsci trideset i dvije tisuće i dvjesta izbrojenijeh. Pa onda pleme Venijaminovo s vojvodom sinova Venijaminovijeh Avidanom sinom Gadeonijevim; A u vojsci njegovoj trideset i pet tisuća i četiri stotine izbrojenih. A svega izbrojenijeh u vojsci Jefremovoj sto i osam tisuća i sto po četama njihovijem. I oni neka idu treći. Zastava vojske Danove po četama svojim neka bude sa sjevera s vojvodom sinova Danovijeh Ahijezerom sinom Amisadajevim; A u vojsci njegovoj šezdeset i dvije tisuće i sedam stotina izbrojenih. A do njega neka staje u oko pleme Asirovo s vojvodom sinova Asirovijeh Fagailom sinom Ehranovijem; A u vojsci njegovoj četrdeset i jedna tisuća i pet stotina izbrojenijeh. Za njima pleme Neftalimovo s vojvodom sinova Neftalimovijeh Ahirejem sinom Enanovijem; A u njegovoj vojsci pedeset i tri tisuće i četiri stotine izbrojenijeh. A svega izbrojenijeh u vojsci Danovoj sto i pedeset i sedam tisuća i šest stotina. I oni neka idu najposlije uza zastave svoje. To su sinovi Izrailjevi koji biše izbrojeni po domovima otaca svojih. Svega izbrojenijeh u cijeloj vojsci po četama njihovijem šest stotina i tri tisuće i pet stotina i pedeset. Ali Leviti ne biše brojeni među sinove Izrailjeve, kao što Gospod bješe zapovjedio Mojsiju. I učiniše sinovi Izrailjevi sve; kako zapovjedi Gospod Mojsiju, tako stajahu u oko, i tako iđahu svaki po porodici svojoj i po domu otaca svojih. A ovo je pleme Aronovo i Mojsijevo, kad Gospod govori s Mojsijem na gori Sinajskoj. I ovo su imena sinova Aronovijeh: prvenac Nadav, pa Avijud i Eleazar i Itamar. To su imena sinova Aronovijeh, sveštenika, koji biše pomazani i posvećeni da vrše službu svešteničku. Ali pogibe Nadav i Avijud pred Gospodom, kad prinesoše oganj tuđ pred Gospodom u pustinji Sinajskoj; i ne imaše djece; zato Eleazar i Itamar otpravljahu službu svešteničku za života Arona oca svojega. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Kaži neka pristupi pleme Levijevo, i postavi ga pred Aronom sveštenikom da mu služe, I da rade za nj i za sav zbor pred šatorom od sastanka služeći šatoru, I da čuvaju sve posuđe u šatoru od sastanka, i da straže za sinove Izrailjeve služeći šatoru. Pa ćeš dati Levite Aronu i sinovima njegovijem; oni su darovani njemu između sinova Izrailjevijeh. A Arona i sinove njegove postavi da vrše svešteničku službu svoju; ako li bi ko drugi pristupio, da se pogubi. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Evo uzeh Levite između sinova Izrailjevijeh za sve prvence što otvoraju matericu među sinovima Izrailjevijem; zato će moji biti Leviti. Jer je moj svaki prvenac; od onoga dana kada pobih sve prvence u zemlji Misirskoj, posvetih sebi svakoga prvenca u Izrailju od čovjeka do živinčeta; moji će biti; ja sam Gospod. Još reče Gospod Mojsiju u pustinji Sinajskoj govoreći: Izbroj sinove Levijeve po domovima otaca njihovijeh, po porodicama njihovijem, sve muškinje od mjeseca dana i više izbroj. I Mojsije ih izbroji po zapovijesti Gospodnjoj, kako mu bi zapovjeđeno. I bjehu sinovi Levijevi po imenu ovi: Girson i Kat i Merarije. A ovo su imena sinova Girsonovijeh po porodicama njihovijem: Lovenije i Semej. A sinovi Katovi po porodicama svojim: Amram i Isar, Hevron i Ozilo. A sinovi Merarijevi po porodicama svojim: Malije i Musije. To su porodice Levitske po domovima otaca svojih. Od Girsona porodica Lovenijeva i porodica Semejeva. To su porodice Girsonove. A izbrojenih među njima, kad se izbroji sve muškinje od mjeseca dana i više, bješe ih izbrojenijeh svega sedam tisuća i pet stotina. Porodice Girsonove stajahu u oko iza šatora sa zapada. A starješina od doma otačkoga u porodicama Girsonovim bješe Elisaf sin Dailov. A sinovi Girsonovi čuvahu u šatoru od sastanka šator i naslon, pokrivač njegov i zavjes na vratima šatora od sastanka, I zavjese od trijema i zavjes na vratima od trijema što je oko šatora i oko oltara, i uža njegova za svaku potrebu njegovu. A od Kata bješe porodica Amramova i porodica Isarova i porodica Hevronova i porodica Ozilova. To su porodice Katove. Svega muškinja od mjeseca dana i više bješe na broj osam tisuća i šest stotina, koji služahu oko svetinje. Porodice sinova Katovijeh stajahu u oko pored šatora s juga. A starješina od doma otačkoga u porodicama Katovijem bješe Elisafan sin Ozilov. A oni čuvahu kovčeg i sto i svijetnjak i oltar i posuđe u svetinji kojim služe, i zavjes, i sve što pripada k njemu. A starješina nad starješinama Levitskim bješe Eleazar sin Arona sveštenika, postavljen nad onima koji čuvaju svetinju. A od Merarija bješe porodica Malijeva i porodica Musijeva. To su porodice Merarijeve. I bješe ih izbrojenijeh, kad se izbroji sve muškinje od mjeseca dana i više, šest tisuća i dvjesta. A starješina od doma otačkoga u porodicama Merarijevim bješe Surilo sin Avihejev; oni stajahu u oko pored šatora sa sjevera. I sinovi Merarijevi čuvahu daske od šatora i prijevornice njegove i stupce njegove i stopice njegove i sve sprave njegove i sve što k njemu pripada, I stupce od trijema unaokolo i stopice njihove i kolje i uža njihova. A pred šatorom od sastanka s istoka stajahu u oko Mojsije i Aron i sinovi njegovi čuvajući svetinju za sinove Izrailjeve; a da ko drugi pristupi, poginuo bi. A svega Levita kad ih izbroji Mojsije i Aron po zapovijesti Gospodnjoj po porodicama njihovijem, svega muškinja od mjesec dana i više, bješe dvadeset i dvije tisuće. I Gospod reče Mojsiju: izbroj sve prvence muške među sinovima Izrailjevim od mjeseca dana i više, i saberi broj imena njihovijeh. I uzmi Levite za mene (ja sam Gospod) mjesto svijeh prvenaca među sinovima Izrailjevim, i stoku Levitsku mjesto svijeh prvenaca od stoke sinova Izrailjevih. I izbroji Mojsije kako mu zapovjedi Gospod, sve prvence među sinovima Izrailjevijem; I svega prvenaca muških, kad se izbrojiše po imenima od jednoga mjeseca i više, bješe izbrojenijeh dvadeset i dvije tisuće i dvjesta i sedamdeset i tri. I Gospod reče Mojsiju govoreći: Uzmi Levite mjesto svijeh prvenaca među sinovima Izrailjevim i stoku Levitsku mjesto stoke njihove, da budu moji Leviti; ja sam Gospod. A da se otkupe oni dvjesta i sedamdeset i tri, što ima prvenaca među sinovima Izrailjevijem više nego Levita, Uzmi po pet sikala od glave; uzmi po svetom siklu (a u taj sikal ide dvadeset gera). I podaj te novce Aronu i sinovima njegovijem, otkup za one koji prelaze broj njihov. I uze Mojsije otkup od onijeh koji ostaše preko onijeh koji biše promijenjeni za Levite. I uze novce od prvenaca sinova Izrailjevijeh, tisuću i trista i šezdeset i pet sikala, po svetom siklu. I dade Mojsije taj otkup Aronu i sinovima njegovijem po zapovijesti Gospodnjoj, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju. Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Izbroj sinove Katove između sinova Levijevih po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh. Od trideset godina i više do pedeset godina sve koji su za posao da mogu raditi poslove u šatoru od sastanka. A ovo će biti posao sinovima Katovijem u šatoru od sastanka u svetinji nad svetinjama: Kad polazi vojska, doći će Aron sa sinovima svojim, i skinuće zavjes s vrata, i pokriće njim kovčeg od svjedočanstva. Pa će po njemu prostrijeti pokrivač od koža jazavčjih, i ozgo će prostrijeti prostirač od same porfire, i provući će mu poluge. I po stolu za hljebove postavljene neka prostru prostirač od porfire, i neka metnu na nj zdjele i čaše i vijedra i kutliće, i hljeb svagda neka je na njemu. Pa vrh toga neka prostru prostirač od crvca, i neka pokriju pokrivačem od koža jazavčjih, i neka mu provuku poluge. I neka uzmu prostirač od porfire i pokriju svijetnjak i žiške njegove i usekače njegove i lopatice njegove i sve sudove za ulje, kojima služe oko njega. I neka ga sa svijem spravama njegovijem zaviju u pokrivač od koža jazavčjih, i metnu ga na poluge. I po zlatnom oltaru neka prostru prostirač od porfire i pokriju ga pokrivačem od koža jazavčjih, i provuku mu poluge. I neka uzmu sve sprave za službu, kojima služe u svetinji, i neka ih metnu u prostirač od porfire i zaviju u pokrivač od koža jazavčjih, i metnu na poluge. I neka ometu pepeo s oltara i po oltaru prostru prostirač od skerleta, I neka metnu na nj sve sprave njegove, kojima služe na njemu, mašice, viljuške, lopatice i kotliće i sve sprave za oltar, i neka ga pokriju pokrivačem od koža jazavčjih, pa mu provuku poluge. I kad to svrši Aron i sinovi njegovi i zaviju svetinju i sve sprave za svetinju, da pođe vojska, onda neka dođu sinovi Katovi da nose, ali neka se ne dotaknu nijedne stvari svete, da ne poginu. To je posao sinova Katovijeh u šatoru od sastanka. A Eleazar sin Arona sveštenika neka se stara za ulje za vidjelo, i za kad mirisni, i za žrtvu svagdašnju, i za ulje pomazanja, neka pazi na sav šator i na sve što je u njemu, na svetinju i na posuđe njezino. I reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Nemojte da se istrijebi koljeno porodica Katovijeh između Levita; Nego im učinite ovo da bi ostali živi i ne bi pomrli kad pristupaju k svetinji nad svetinjama: Aron i sinovi njegovi neka dođu i odrede svakomu šta će koji raditi i šta će nositi. A oni neka ne dolaze da gledaju kad se zavijaju svete stvari, da ne pomru. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Izbroj i sinove Girsonove po domovima otaca njihovijeh i po porodicama njihovijem. Od trideset godina i više do pedeset godina izbroj ih sve koji su za službu da mogu služiti u šatoru od sastanka. Ovo je posao porodicama Girsonovijem što će raditi i nositi: Neka nose zavjese od naslona i šator od sastanka, pokrivač njegov i pokrivač od koža jazavčjih što je ozgo na njemu, i zavjes na ulasku u šator od sastanka, I zavjese od trijema i zavjes na vratima od trijema što je oko šatora i oko oltara, i uža njihova i sve posuđe za službu njihovu i što god treba oko toga raditi neka rade. Po naredbi Aronovoj i sinova njegovijeh neka biva sva služba sinova Girsonovijeh za sve što će nositi i što će raditi, i ostavite im neka čuvaju sve što su dužni nositi. To je služba porodica sinova Girsonovijeh u šatoru od sastanka; a Itamar sin Arona sveštenika neka upravlja njima. Izbroj i sinove Merarijeve po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, Od trideset godina i više do pedeset godina izbroj ih sve koji su za službu da mogu služiti u šatoru od sastanka. A ovo im je dužnost nositi osim sve službe njihove u šatoru od sastanka: daske od šatora i prijevornice njegove i stupce njegove i stopice njegove, I stupce od trijema unaokolo, i stopice njihove i kolje njihovo, i uža njihova, i sve sprave njihove, i što god treba za te stvari; a poimence izbrojte sve sprave što će oni nositi. To je služba porodica sinova Merarijevih što su dužni raditi u šatoru od sastanka pod rukom Itamara sina Arona sveštenika. I izbroji Mojsije i Aron s knezovima narodnim sinove Katove po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, Od trideset godina i više do pedeset godina sve koji su za službu da mogu služiti u šatoru od sastanka. I bješe ih izbrojenijeh po porodicama njihovijem dvije tisuće i sedam stotina i pedeset. To su izbrojeni iz porodica Katovijeh što bjehu za službu u šatoru od sastanka, koje izbroji Mojsije i Aron, kao što zapovjedi Gospod preko Mojsija. A sinova Girsonovijeh po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh bješe izbrojenijeh, Od trideset godina i više do pedeset godina, svijeh što bijahu za službu da služe u šatoru od sastanka, Bješe ih izbrojenijeh po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh dvije tisuće i šest stotina i trideset. To su izbrojeni iz porodica sinova Girsonovijeh, što bjehu za službu u šatoru od sastanka, koje izbroji Mojsije i Aron po zapovijesti Gospodnjoj. A iz porodica sinova Merarijevih po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh bješe izbrojenijeh, Od trideset godina i više do pedeset godina, svijeh što bijahu za službu da služe u šatoru od sastanka, Bješe ih izbrojenijeh po porodicama njihovijem tri tisuće i dvjesta. To su izbrojeni iz porodica sinova Merarijevih, koje izbroji Mojsije i Aron kao što zapovjedi Gospod preko Mojsija. A svega bješe izbrojenijeh Levita, koje izbroji Mojsije i Aron s knezovima Izrailjevim po porodicama njihovijem i po domovima otaca njihovijeh, Od trideset godina i više do pedeset godina, što bjehu za službu da služe i da nose u šatoru od sastanka, Svega ih bješe izbrojenijeh osam tisuća i pet stotina i osamdeset. Kako Gospod zapovjedi preko Mojsija, biše izbrojeni, svaki za ono što treba da radi i da nosi; i izbrojeni biše oni koje je Gospod zapovjedio Mojsiju da se izbroje. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Zapovjedi sinovima Izrailjevijem neka istjeraju iz okola sve gubave i sve kojima teče sjeme i sve koji su se oskvrnili o mrtvaca, Bio čovjek ili žena, istjerajte, iza okola istjerajte ih, da ne skvrne okola onima među kojima nastavam. I učiniše tako sinovi Izrailjevi, i istjeraše ih iz okola; kako Gospod kaza Mojsiju, tako učiniše sinovi Izrailjevi. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem: čovjek ili žena kad učini kakav grijeh ljudski, te zgriješi Gospodu, i bude ona duša kriva, Tada neka priznadu grijeh koji su učinili, i ko je kriv neka vrati cijelo čim je kriv i neka dometne ozgo peti dio i da onomu kome je skrivio. I ako onaj nema nikoga komu bi pripala naknada za štetu, neka se da Gospodu i neka bude svešteniku osim ovna za očišćenje kojim će ga očistiti. Tako i svaki prinos između svijeh stvari koje posvećuju sinovi Izrailjevi i donose svešteniku, njegov neka bude; I što god ko posveti, neka je njegovo, i što god ko da svešteniku, neka je njegovo. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim i reci im: čija bi žena zastranila te bi mu zgriješila, I drugi bi je obležao, a muž njezin ne bi znao, nego bi ona zatajila da se oskvrnila, i ne bi bilo svjedoka na nju, niti bi se zatekla, A njemu bi došla sumnja ljubavna, te bi iz ljubavi sumnjao na svoju ženu, a ona bi bila oskvrnjena; ili bi mu došla sumnja ljubavna te bi iz ljubavi sumnjao na svoju ženu, a ona ne bi bila oskvrnjena; Onda neka muž dovede ženu svoju k svešteniku, i neka donese za nju prinos njezin, deseti dio efe brašna ječmenoga, ali neka ga ne polije uljem i neka ne metne na nj kada, jer je prinos za sumnju ljubavnu, dar za spomen da se spomene grijeh; I neka je sveštenik privede i postavi pred Gospodom. I neka uzme sveštenik svete vode u sud zemljani; i praha s poda u šatoru neka uzme i uspe u vodu. I postavivši sveštenik ženu pred Gospodom neka joj otkrije glavu i metne joj na ruke dar za spomen koji je dar za sumnju ljubavnu; a sveštenik neka drži u ruci svojoj gorku vodu, koja nosi prokletstvo. I neka sveštenik zakune ženu, i reče joj: ako nije niko spavao s tobom, i ako nijesi zastranila od muža svojega na nečistotu, neka ti ne bude ništa od ove vode gorke, koja nosi prokletstvo. Ako li si zastranila od muža svojega i oskvrnila se, i kogod drugi osim muža tvojega spavao s tobom, Tada sveštenik zaklinjući ženu neka je prokune i reče ženi: da te Gospod postavi za uklin i za kletvu u narodu tvom učinivši da ti bedro spadne a trbuh oteče. I neka ti ova voda prokleta uđe u crijeva da ti oteče trbuh i da ti bedro spadne. A žena neka reče: amin, amin. Tada neka napiše sveštenik te kletve u knjigu, i neka ih spere vodom gorkom. I neka da ženi da se napije gorke vode proklete da uđe u nju voda prokleta i bude gorka. I neka uzme sveštenik iz ruku ženi dar za sumnju ljubavnu, i obrne dar pred Gospodom i prinese ga na oltaru. I neka uzme sveštenik u šaku od dara njezina spomen, i zapali na oltaru, pa onda neka da ženi vodu da popije. A kad joj da vodu da pije, ako se bude oskvrnila i učinila nevjeru mužu svojemu, onda će ući voda prokleta u nju i postaće gorka, i trbuh će joj oteći i spasti bedro, i ona će žena postati uklin u narodu svojem. Ako li se ne bude oskvrnila žena, nego bude čista, neće joj biti ništa i imaće djece. Ovo je zakon za sumnju ljubavnu, kad žena zastrani od muža svojega i oskvrni se; Ili kad kome dođe sumnja ljubavna te posumnja iz ljubavi na ženu svoju i postavi je pred Gospodom i svrši joj sveštenik sve po ovom zakonu. I muž da je prost od grijeha, ali žena da nosi svoje bezakonje. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem, i kaži im: kad čovjek ili žena učini zavjet nazirejski, da bude nazirej Gospodu, Neka se uzdržava od vina i silovita pića, i neka ne pije octa vinskoga ni octa od silovita pića niti kakvoga pića od grožđa i neka ne jede grožđa ni novoga ni suhoga. Dokle god traje njegovo nazirejstvo neka ne jede ništa od vinove loze, ni zrna ni ljuske. Dokle traje njegovo nazirejstvo, neka mu britva ne prijeđe preko glave; dokle se ne navrše dani za koje se učinio nazirej Gospodu, neka bude svet i neka ostavlja kosu na glavi svojoj. Dokle traju dani za koje se učinio nazirej Gospodu, neka ne pristupa k mrtvacu. Ni za ocem svojim ni za materom svojom ni za bratom svojim ni za sestrom svojom, neka se za njima ne skvrni kad umru; jer je nazirejstvo Boga njegova na glavi njegovoj. Dokle god traje nazirejstvo njegovo, svet je Gospodu. Ako li bi ko umro do njega na prečac, te bi oskvrnio nazirejstvo glave njegove, neka obrije glavu svoju u dan čišćenja svojega, sedmi dan neka je obrije. A osmi dan neka donese dvije grlice ili dva golubića svešteniku na vrata šatora od sastanka. I sveštenik neka zgotovi od jednoga žrtvu za grijeh a od drugoga žrtvu paljenicu, i neka ga očisti od onoga što je zgriješio kod mrtvaca; tako će posvetiti glavu njegovu u taj dan. I neka odijeli Gospodu dane nazirejstva svojega, i donese jagnje od godine za krivicu; a pređašnji dani propadaju, jer mu se oskvrnilo nazirejstvo. A ovo je zakon za nazireje: kad se navrše dani nazirejstvu njegovu, neka dođe na vrata šatora od sastanka. I neka donese za žrtvu Gospodu jagnje muško od godine zdravo za žrtvu paljenicu, i jagnje žensko od godine zdravo za grijeh, i ovna zdrava za žrtvu zahvalnu, I kotaricu hljebova prijesnijeh, kolača od bijeloga brašna zamiješenijeh s uljem, i pogača prijesnijeh namazanijeh uljem, s darom njihovijem i s naljevom njihovijem. A to će sveštenik prinijeti pred Gospodom i učiniti žrtvu za grijeh njegov i žrtvu njegovu paljenicu. A ovna će prinijeti na žrtvu zahvalnu Gospodu s kotaricom prijesnijeh hljebova; prinijeće sveštenik i dar njegov i naljev njegov. Tada nazirej neka obrije glavu svojega nazirejstva na vratima šatora od sastanka; i uzev kosu nazirejstva svojega neka je metne u oganj koji je pod žrtvom zahvalnom. I sveštenik neka uzme pleće kuhano od ovna i jedan kolač prijesan iz kotarice i jednu pogaču prijesnu, i neka metne na ruke nazireju, pošto obrije nazirejstvo svoje. I sveštenik neka obrće te stvari na žrtvu obrtanu pred Gospodom; to je svetinja, koja pripada svešteniku osim grudi obrtanih i pleća podignutoga; a poslije toga nazirej može piti vina. To je zakon za nazireja koji se zavjetuje, i to je prinos njegov Gospodu za nazirejstvo njegovo, osim onoga što bi više mogao učiniti; kakav mu bude zavjet kojim se zavjetuje, tako neka učini osim zakona svojega nazirejstva. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci Aronu i sinovima njegovijem i kaži: ovako blagosiljajte sinove Izrailjeve govoreći im: Da te blagoslovi Gospod i da te čuva! Da te obasja Gospod licem svojim i bude ti milostiv! Da Gospod obrati lice svoje k tebi i dade ti mir! I neka prizivlju ime moje na sinove Izrailjeve, i ja ću ih blagosloviti. I onaj dan kad Mojsije svrši i podiže šator, i kad ga pomaza i osveti sa svijem posuđem njegovijem i oltar sa svijem posuđem njegovijem, kad pomaza i osveti, Donesoše knezovi Izrailjevi, starješine u domovima otaca svojih, knezovi nad plemenima i poglavari od onijeh koji biše izbrojeni, Donesoše prilog svoj pred Gospoda, šestora kola pokrivena i dvanaest volova, jedna kola dva kneza i po jednoga vola svaki, i donesoše pred šator. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Uzmi to od njih da bude za službu u šatoru od sastanka, i podaj Levitima, svakomu prema službi njegovoj. I uze Mojsije kola i volove, i dade ih Levitima. Dvoja kola i četiri vola dade sinovima Girsonovijem prema službi njihovoj. A ostala četvora kola i osam volova dade sinovima Merarijevim prema službi njihovoj pod upravom Itamara sina Arona sveštenika. A sinovima Katovijem ne dade ništa, jer im posao bijaše služiti svetinji, i nošahu na ramenima. I donesoše knezovi da se posveti oltar kad bi pomazan, donesoše knezovi priloge svoje pred oltar. A Gospod reče Mojsiju: jedan knez u jedan dan a drugi knez u drugi dan neka donose svoje priloge da se posveti oltar. I prvi dan donese prilog svoj Nason sin Aminadavov od plemena Judina; A prilog njegov bješe jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom; a oboje puno brašna bijeloga pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala, puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Nasona sina Aminadavova. Drugi dan donese Natanailo sin Sogarov, knez plemena Isaharova, Donese prilog svoj: jednu zdjelu srebrnu od sto i trideset sikala, jednu čašu srebrnu od sedamdeset sikala po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jednu kadionicu zlatnu od deset sikala punu kada; Jedno tele, jednoga ovna, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jednoga jarca za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Natanaila sina Sogarova. Treći dan donese knez sinova Zavulonovijeh, Elijav sin Helonov; Njegov prilog bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, a oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Elijava sina Helonova. Četvrti dan donese knez sinova Ruvimovijeh Elisur sin Sedijurov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Elisura sina Sedijurova. Peti dan donese knez sinova Simeunovijeh Salamilo sin Surisadajev; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Salamila sina Surisadajeva. Šesti dan donese knez sinova Gadovijeh Elisaf sin Raguilov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Elisafa sina Raguilova. Sedmi dan donese knez sinova Jefremovijeh Elisama sin Emijudov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Elisame sina Emijudova. Osmi dan donese knez sinova Manasijinih Gamalilo sin Fadasurov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Gamalila sina Fadasurova. Deveti dan donese knez sinova Venijaminovih Avidan sin Gadeonijev; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Avidana sina Gadeonijeva. Deseti dan donese knez sinova Danovijeh Ahijezer sin Amisadajev; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Ahijezera sina Amisadajeva. Jedanaesti dan donese knez sinova Asirovijeh Fagailo sin Ehranov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Fagaila sina Ehranova. Dvanaesti dan donese knez sinova Neftalimovijeh Ahirej sin Enanov; Prilog njegov bješe: jedna zdjela srebrna od sto i trideset sikala, jedna čaša srebrna od sedamdeset sikala, po siklu svetom, oboje puno bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar; Jedna kadionica zlatna od deset sikala puna kada; Jedno tele, jedan ovan, jedno jagnje od godine za žrtvu paljenicu; Jedan jarac za grijeh; A za žrtvu zahvalnu dva vola, pet ovnova, pet jaraca, pet jaganjaca od godine. To bi prilog Ahireja sina Enanova. To je prilog od knezova Izrailjevijeh da se posveti oltar pošto bi pomazan: dvanaest zdjela srebrnijeh, dvanaest čaša srebrnijeh, dvanaest kadionica zlatnijeh; Svaka zdjela srebrna od sto i trideset sikala, i svaka čaša od sedamdeset sikala; svega srebra u tijem sudovima dvije tisuće i četiri stotine sikala, po siklu svetom; Dvanaest kadionica zlatnijeh punijeh kada, svaka kadionica od deset sikala, po siklu svetom; svega zlata u kadionicama sto i dvadeset sikala; Svega stoke za žrtvu paljenicu dvanaest telaca, dvanaest ovnova, dvanaest jaganjaca od godine s darom svojim, i jaraca dvanaest za grijeh; A svega stoke za žrtvu zahvalnu dvadeset i četiri vola, šezdeset ovnova, šezdeset jaraca, šezdeset jaganjaca od godine. To bi prilog da se posveti oltar, pošto bi pomazan. I kad Mojsije ulažaše u šator od sastanka da govori pred Bogom, tada čujaše glas gdje mu govori sa zaklopca što bješe na kovčegu od svjedočanstva između dva heruvima; i govoraše mu. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Aronu i reci mu: kad zapališ žiške, sedam žižaka neka svijetli sprijed na svijetnjaku. I učini Aron tako, i zapali žiške da svijetle sprijed na svijetnjaku, kao što Gospod zapovjedi Mojsiju. A svijetnjak bješe skovan od zlata, i stupac mu i cvijeće skovano; po prilici koju pokaza Gospod Mojsiju tako bješe načinio svijetnjak. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi Levite između sinova Izrailjevijeh, i očisti ih. A učini im ovo da ih očistiš: pokropi ih vodom očišćenja, a oni neka obriju sve tijelo svoje i operu haljine svoje, i očistiće se. Potom neka uzmu tele s darom uz njega, bijelim brašnom pomiješanim s uljem; i drugo tele uzmi za grijeh. Pa dovedi Levite pred šator od sastanka, i sazovi sav zbor sinova Izrailjevijeh. I dovedi Levite pred Gospoda, i neka metnu sinovi Izrailjevi ruke svoje na Levite. I Aron neka prinese Levite Gospodu za prinos od sinova Izrailjevijeh da vrše službu Gospodu. A Leviti neka metnu ruke svoje na glave teocima, pa prinesi jedno tele za grijeh a drugo na žrtvu paljenicu Gospodu da se očiste Leviti. I postavi Levite pred Aronom i sinovima njegovijem, i prinesi ih za prinos Gospodu. I odvoj Levite između sinova Izrailjevijeh da budu moji Leviti. A poslije neka dođu Leviti da služe u šatoru od sastanka, kad ih očistiš i prineseš za prinos. Jer su meni dani između sinova Izrailjevijeh; za sve što otvora matericu, za sve prvence između sinova Izrailjevijeh uzeh njih. Jer je moj svaki prvenac među sinovima Izrailjevijem i od ljudi i od stoke; onaj dan kad pobih sve prvence u zemlji Misirskoj, posvetio sam ih sebi. A Levite uzeh za sve prvence sinova Izrailjevijeh. I dadoh Levite na dar Aronu i sinovima njegovijem između sinova Izrailjevijeh, da služe mjesto sinova Izrailjevijeh u šatoru od sastanka, i da budu otkup za sinove Izrailjeve, da ne bi dolazio pomor na sinove Izrailjeve, kad bi pristupali k svetinji sinovi Izrailjevi. I učini Mojsije i Aron i sav zbor sinova Izrailjevijeh Levitima sve što zapovjedi Gospod Mojsiju za Levite, tako im učiniše sinovi Izrailjevi. I očistiše se Leviti, i opraše haljine svoje, i prinese ih Aron za prinos pred Gospodom, i očisti ih Aron da bi bili čisti. I onda tek pristupiše Leviti da vrše službu svoju u šatoru od sastanka pred Aronom i pred sinovima njegovijem; kao što zapovjedi Gospod Mojsiju za Levite, tako im učiniše. I opet reče Gospod Mojsiju govoreći: I ovo je za Levite: od dvadeset i pet godina i više neka stupaju u službu da služe u šatoru od sastanka. A kad kome bude pedeset godina, neka izlazi iz te službe i više neka ne služi. Ali neka služi braći svojoj u šatoru od sastanka radeći što treba raditi, a sam neka ne vrši službe. Tako učini Levitima za poslove njihove. Još reče Gospod Mojsiju u pustinji Sinajskoj druge godine po izlasku njihovu iz zemlje Misirske prvoga mjeseca, govoreći: Neka slave sinovi Izrailjevi pashu u određeno vrijeme. Četrnaestoga dana ovoga mjeseca uveče slavite je u određeno vrijeme, po svijem zakonima i po svijem uredbama njezinijem slavite je. I reče Mojsije sinovima Izrailjevijem da slave pashu. I slaviše pashu prvoga mjeseca četrnaestoga dana uveče u pustinji Sinajskoj; kako bješe Gospod zapovjedio Mojsiju, sve onako učiniše sinovi Izrailjevi. A bijahu neki koji se oskvrniše o mrtvaca te ne mogahu slaviti pashe onaj dan; i dođoše isti dan pred Mojsija i pred Arona; I rekoše mu ljudi oni: mi smo nečisti od mrtvaca; zašto da nam nije slobodno prinijeti žrtvu Gospodu u vrijeme zajedno sa sinovima Izrailjevijem? A Mojsije im reče: stanite da čujem šta će zapovjediti Gospod za vas. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem i reci: ko bi bio nečist od mrtvaca ili bi bio na daljnom putu između vas ili između vašega natražja, neka slavi pashu Gospodu, Drugoga mjeseca četrnaestoga dana uveče neka je slave s prijesnijem hljebom i s gorkim zeljem neka je jedu. Neka ne ostavljaju od nje ništa do jutra, i kosti da joj ne prelome, po svemu zakonu za pashu neka je slave. A ko je čist i nije na putu, pa bi propustio slaviti pashu, da se istrijebi duša ona iz naroda svojega, jer ne prinese Gospodu žrtve na vrijeme, grijeh svoj neka nosi onaj čovjek. I ako bi među vama živio stranac i slavio bi pashu Gospodu, po zakonu i uredbi za pashu neka je slavi; a zakon da vam je jednak i strancu i onomu ko se rodio u zemlji. A u koji dan bi podignut šator, pokri oblak šator nad naslonom od svjedočanstva; a uveče bješe nad šatorom kao oganj do jutra. Tako bijaše jednako: oblak ga zaklanjaše, ali noću bijaše kao oganj. I kad bi se oblak podigao iznad šatora, tada polažahu sinovi Izrailjevi, a gdje bi stao oblak, ondje se ustavljahu sinovi Izrailjevi. Po zapovijesti Gospodnjoj polažahu sinovi Izrailjevi, i po zapovijesti Gospodnjoj ustavljahu se; dokle god stajaše oblak nad šatorom, oni stajahu u okolu, I kad oblak dugo stajaše nad šatorom, tada svršivahu sinovi Izrailjevi što treba svršivati Gospodu i ne polažahu. I kad oblak bijaše nad šatorom malo dana, po zapovijesti Gospodnjoj stajahu u okolu i po zapovijesti Gospodnjoj polažahu. Kad bi pak oblak stajao od večera do jutra, a ujutru bi se podigao oblak, tada polažahu; bilo danju ili noću, kad bi se oblak podigao, oni polažahu. Ako li bi dva dana ili mjesec dana ili godinu oblak stajao nad šatorom, stajahu u okolu sinovi Izrailjevi i ne polažahu, a kako bi se podigao, oni polažahu. Po zapovijesti Gospodnjoj stajahu u oko, i po zapovijesti Gospodnjoj polažahu; i svršivahu što treba svršivati Gospodu, kao što bješe zapovjedio Gospod preko Mojsija. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Načini sebi dvije trube od srebra, kovane da budu; njima ćeš sazivati zbor i zapovijedati da polazi vojska. Kad obje zatrube, tada neka se skuplja k tebi sav zbor na vrata šatora od sastanka. A kad jedna zatrubi, tada neka se skupljaju k tebi knezovi, glavari od tisuća Izrailjevijeh. A kad zatrubite potresajući, tada neka se kreće oko koji leži prema istoku. A kad zatrubite drugi put potresajući, onda neka se kreće oko koji je prema jugu; potresajući neka se trubi kad treba da pođu. A kad sazivate zbor, trubite, ali ne potresajući. A neka trube u trube sinovi Aronovi sveštenici; to da vam je uredba vječna od koljena do koljena. I kad pođete na vojsku u zemlji svojoj na neprijatelja koji udari na vas, trubite u trube potresajući; i Gospod Bog vaš opomenuće vas se, i sačuvaćete se od neprijatelja svojih. Tako i u dan veselja svojega i na praznike svoje i početke mjeseca svojih trubite u trube prinoseći žrtve svoje paljenice i žrtve svoje zahvalne, i biće vam spomen pred Bogom vašim. Ja sam Gospod Bog vaš. I u dvadeseti dan drugoga mjeseca druge godine podiže se oblak iznad šatora od svjedočanstva. I pođoše sinovi Izrailjevi svojim redom iz pustinje Sinajske, i ustavi se oblak u pustinji Faranskoj. Tako pođoše prvi put, kao što Gospod zapovjedi preko Mojsija. I pođe naprijed zastava vojske sinova Judinijeh u četama svojim; i nad vojskom njihovom bješe Nason sin Aminadavov; A nad vojskom plemena sinova Isaharovijeh Natanailo sin Sogarov; A nad vojskom plemena sinova Zavulonovijeh Elijav sin Helonov. I složiše šator, pa pođoše sinovi Girsonovi i sinovi Merarijevi noseći šator. Potom pođe zastava vojske sinova Ruvimovijeh u četama svojim, a nad njihovom vojskom bješe Elisur sin Sedijurov, A nad vojskom plemena sinova Simeunovijeh Salamilo sin Surisadajev, A nad vojskom plemena sinova Gadovijeh Elisaf sin Raguilov. I pođoše sinovi Katovi noseći svetinju, da bi oni podigli šator dokle ovi dođu. Potom pođe zastava vojske sinova Jefremovijeh u četama svojim, a nad vojskom njihovom bješe Elisama sin Emijudov, A nad vojskom plemena sinova Manasijinih Gamalilo sin Fadasurov, A nad vojskom plemena sinova Venijaminovih Avidan sin Gadeonijev. Najposlije pođe zastava vojske sinova Danovijeh u četama svojim, zadnja vojska, i nad vojskom njihovom bješe Ahijezer sin Amisadajev, A nad vojskom plemena sinova Asirovijeh Fagailo sin Ehranov, A nad vojskom plemena sinova Neftalimovijeh Ahirej sin Enanov. Tijem redom pođoše sinovi Izrailjevi u četama svojim, i tako iđahu. A Mojsije reče Jovavu sinu Raguilovu Madijaninu, tastu svojemu: idemo na mjesto za koje reče Gospod: vama ću ga dati. Hajde s nama, i dobro ćemo ti učiniti, jer je Gospod obećao Izrailju mnogo dobra. A on mu reče: neću ići, nego idem u svoju zemlju i u rod svoj. A Mojsije reče: nemoj nas ostaviti, jer znaš mjesta u pustinji gdje bismo mogli stajati, pa nam budi vođ. I ako pođeš s nama, kad dođe dobro koje će nam učiniti Gospod, učinićemo ti dobro. I tako pođoše od gore Gospodnje, i iđahu tri dana, i kovčeg zavjeta Gospodnjega iđaše pred njima tri dana tražeći mjesto gdje bi počinuli. I oblak Gospodnji bješe nad njima svaki dan kad polažahu s mjesta, gdje bijahu u okolu. I kad polažaše kovčeg, govoraše Mojsije: ustani Gospode, i neka se razaspu neprijatelji tvoji, i neka bježe ispred tebe koji mrze na te. A kad se ustavljaše, govoraše: uvrati se, Gospode, k mnoštvu tisuća Izrailjevijeh. Poslije stade se tužiti narod da mu je teško; a to ne bi po volji Gospodu; i kad Gospod ču, razgnjevi se; i raspali se na njih oganj Gospodnji, i sažeže krajnje u okolu. Tada zavapi narod k Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodu, i ugasi se oganj. I prozva se ono mjesto Tavera, jer se raspali na njih oganj Gospodnji. A svjetina što bijaše među njima, bješe vrlo lakoma, te i sinovi Izrailjevi stadoše plakati govoreći: ko će nas nahraniti mesa? Opomenusmo se riba što jeđasmo u Misiru zabadava, i krastavaca i dinja i luka crnoga i bijeloga. A sada posahnu duša naša, nema ništa osim mane pred očima našima. A mana bješe kao sjeme korijandrovo, a boja mu bješe kao boja u bdela. I izlažaše narod, te kupljahu, i meljahu na žrvnjima ili tucahu u stupama, i kuhahu u kotlu, ili miješahu pogače; a kus joj bijaše kao kus od novoga ulja. I kad padaše rosa po okolu noću, padaše s njom i mana. I ču Mojsije gdje narod plače u porodicama svojim, svaki na vratima od šatora svojega; i Gospod se razgnjevi vrlo, i Mojsiju bi teško. Pa reče Mojsije Gospodu: zašto učini tako zlo sluzi svojemu? i zašto ne nađoh milosti pred tobom, nego metnu na me teret svega naroda ovoga? Eda li ja začeh sav ovaj narod? eda li ga ja rodih, kad mi kažeš: iznesi ga u naručju svojem, kao što nosi dojilja dijete, u onu zemlju za koju si se zakleo ocima njihovijem. Otkuda meni mesa da dam svemu ovom narodu? jer plaču preda mnom govoreći: daj nam mesa da jedemo. Ne mogu ja sam nositi svega naroda ovoga, jer je teško za mene. Ako ćeš tako činiti sa mnom, ubij me bolje, ako sam našao milost pred tobom, da ne gledam zla svojega. A Gospod reče Mojsiju: saberi mi sedamdeset ljudi između starješina Izrailjevijeh, koje znaš da su starješine narodu i upravitelji njegovi, i dovedi ih k šatoru od sastanka, neka ondje stanu s tobom. Tada ću sići i govoriti ondje s tobom, i uzeću od duha koji je na tebi i metnuću na njih, da nose s tobom teret narodni i da ne nosiš ti sam. A narodu reci: pripravite se za sjutra da jedete mesa, jer plakaste da Gospod ču, i rekoste: ko će nas nahraniti mesa? jer nam dobro bijaše u Misiru. Daće vam dakle Gospod mesa i ješćete. Nećete jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana; Nego cio mjesec dana, dokle vam na nos ne udari i ne ogadi vam se, zato što odbaciste Gospoda koji je među vama i plakaste pred njim govoreći: zašto izidosmo iz Misira? A Mojsije reče: šest stotina tisuća pješaka ima naroda, u kojem sam, pa ti kažeš: daću im mesa da jedu cio mjesec dana. Eda li će im se poklati ovce i goveda da im dostane? ili će im se pokupiti sve ribe morske da im bude dosta? A Gospod reče Mojsiju: zar ruka Gospodnja neće biti dovoljna? Vidjećeš hoće li biti što ti rekoh ili neće. I Mojsije izide i reče narodu riječi Gospodnje; i sabra sedamdeset ljudi između starješina narodnijeh, i postavi ih oko šatora. I Gospod siđe u oblaku, i govori k njemu, i uzevši od duha koji bješe na njemu metnu na onijeh sedamdeset ljudi starješina; i kad duh dođe na njih, prorokovahu, ali više nikad. A dva čovjeka ostaše u okolu, jednom bješe ime Eldad, a drugom Modad, na koje dođe duh, jer i oni bijahu zapisani ali ne dođoše k šatoru, i stadoše prorokovati u okolu. I dotrča momak, te javi Mojsiju govoreći: Eldad i Modad prorokuju u okolu. A Isus sin Navin, sluga Mojsijev, jedan od momaka njegovijeh, reče govoreći: Mojsije gospodaru moj, zabrani im. A Mojsije mu odgovori: zar zavidiš mene radi? kamo da sav narod Gospodnji postanu proroci i da Gospod pusti duh svoj na njih! Potom se vrati Mojsije u oko sa starješinama Izrailjevijem. Tada se podiže vjetar od Gospoda, i potjera od mora prepelice, i razasu ih po okolu, na dan hoda odovuda i na dan hoda odonuda oko okola, na dva lakta od zemlje. I ustavši narod ceo onaj dan i svu noć i ceo drugi dan kupljaše prepelice: i ko nakupi najmanje nakupi deset gomora; i povješaše ih sebi redom oko okola. Ali meso još im bijaše u zubima, jošte ga ne pojedoše, a Gospod se razgnjevi na narod, i udari Gospod narod pomorom vrlo velikim. I prozva se ono mjesto Kivrot-Atava jer ondje ukopaše narod koji se bješe polakomio. I pođe narod od Kivrot-Atave u Asirot, i stadoše u Asirotu. I stadoše vikati Marija i Aron na Mojsija radi žene Madijanke, kojom se oženi, jer se oženi Madijankom. I rekoše: zar je samo preko Mojsija govorio Gospod? nije li govorio i preko nas? I to ču Gospod. A Mojsije bješe čovjek vrlo krotak mimo sve ljude na zemlji. I odmah reče Gospod Mojsiju i Aronu i Mariji: dođite vas troje u šator od sastanka. I otidoše njih troje. Tada siđe Gospod u stupu od oblaka, i stade na vratima od šatora. I viknu Arona i Mariju, i dođoše oboje. I reče im: čujte sada riječi moje: prorok kad je među vama, ja ću mu se Gospod javljati u utvari i govoriću s njim u snu. Ali nije taki moj sluga Mojsije, koji je vjeran u svem domu mojem. Njemu govorim iz usta k ustima, i on me gleda doista, a ne u tami niti u kakvoj prilici Gospodnjoj. Kako se dakle ne pobojaste vikati na slugu mojega, na Mojsija? I gnjev se Gospodnji raspali na njih, i on otide. I oblak se podiže sa šatora; i gle, Marija bješe gubava, bijela kao snijeg. I Aron pogleda Mariju, a ona gubava. Tada reče Aron Mojsiju: gospodaru, molim te, ne meći na nas grijeha ovoga, jer ludo učinismo i zgriješismo. Nemoj da ova bude kao mrtvo dijete, kojemu je meso pola trulo kad izlazi iz utrobe matere svoje. I vapi Mojsije ka Gospodu govoreći: Bože, molim ti se, iscijeli je. A Gospod odgovori Mojsiju: da joj je otac njezin pljunuo u lice, ne bi li se stidjela sedam dana? Neka bude odlučena sedam dana izvan okola, a poslije neka bude opet primljena. Tako bi Marija odlučena izvan okola sedam dana; i narod ne pođe odande dokle Marija ne bi opet primljena. (13:1) A potom pođe narod od Asirota, i stadoše u pustinji Faranskoj. (13:2) I Gospod reče Mojsiju govoreći: (13:3) Pošlji ljude da uhode zemlju Hanansku, koju ću dati sinovima Izrailjevijem; po jednoga čovjeka od svakoga plemena otaca njihovijeh pošljite, sve glavare između njih. (13:4) I posla ih Mojsije iz pustinje Faranske po zapovijesti Gospodnjoj; i svi ljudi bjehu glavari sinova Izrailjevijeh. (13:5) A ovo su im imena: od plemena Ruvimova Samuilo sin Zahurov; (13:6) Od plemena Simeunova Safat sin Surin; (13:7) Od plemena Judina Halev sin Jefonijin; (13:8) Od plemena Isaharova Igal sin Josifov; (13:9) Od plemena Jefremova Avsije sin Navin; (13:10) Od plemena Venijaminova Faltije sin Rafujev; (13:11) Od plemena Zavulonova Gudilo sin Sudin; (13:12) Od plemena Josifova, od plemena Manasijina Gadije sin Susin; (13:13) Od plemena Danova Amilo sin Gamalin; (13:14) Od plemena Asirova Satur sin Mihailov; (13:15) Od plemena Neftalimova Navija sin Savin; (13:16) Od plemena Gadova Gudilo sin Mahilov. (13:17) To su imena ljudima koje posla Mojsije da uhode zemlju. I nazva Mojsije Avsija sina Navina Isus. (13:18) I šaljući ih Mojsije da uhode zemlju Hanansku reče im: idite ovuda na jug, pa izidite na goru; (13:19) I vidite zemlju kakva je i kakav narod živi u njoj, je li jak ili slab, je li mali ili velik; (13:20) I kakva je zemlja u kojoj živi, je li dobra ili rđava; i kakva su mjesta u kojima živi, eda li pod šatorima ili u tvrdim gradovima; (13:21) I kakva je sama zemlja, je li rodna ili nerodna, ima li u njoj drveta ili nema; budite slobodni, i uzmite roda one zemlje. A tada bješe vrijeme prvom grožđu. (13:22) I otišavši uhodiše zemlju od pustinje Sinske do Reova kako se ide u Emat. (13:23) I idoše na jug, i dođoše do Hevrona, gdje bijahu Ahiman i Sesije i Teliman, sinovi Enakovi. A Hevron bješe sazidan na sedam godina prije Soana Misirskoga. (13:24) Potom dođoše do potoka Eshola, i ondje otsjekoše lozu s grozdom jednijem, i ponesoše ga dvojica na moci; tako i šipaka i smokava. (13:25) I prozva se ono mjesto potok Eshol od grozda, koji ondje otsjekoše sinovi Izrailjevi. (13:26) I poslije četrdeset dana vratiše se iz zemlje koju uhodiše. (13:27) I vrativši se dođoše k Mojsiju i Aronu i ka svemu zboru sinova Izrailjevijeh u pustinju Faransku, u Kadis; i pripovjediše njima i svemu zboru stvar, i pokazaše im rod one zemlje. (13:28) I pripovijedajući im rekoše: idosmo u zemlju u koju si nas poslao; doista teče u njoj mlijeko i med, i evo roda njezina. (13:29) Ali je jak narod koji živi u onoj zemlji, i gradovi su im tvrdi i vrlo veliki; a vidjesmo ondje i sinove Enakove. (13:30) Amalik živi na južnoj strani; a Heteji i Jevuseji i Amoreji žive u planini, a Hananeji žive na moru i na Jordanu. (13:31) A Halev utišavaše narod pred Mojsijem; i govoraše: hajde da idemo da je uzmemo, jer je možemo pokoriti. (13:32) Ali drugi ljudi koji idoše s njim govorahu: ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas. (13:33) I prosuše zao glas o zemlji koju uhodiše među sinovima Izrailjevijem govoreći: zemlja koju prođosmo i uhodismo zemlja je koja proždire svoje stanovnike, i sav narod koji vidjesmo u njoj jesu ljudi vrlo veliki. (13:34) Vidjesmo ondje i divove, sinove Enakove, roda divovskoga, i činjaše nam se da smo prema njima kao skakavci, taki se i njima činjasmo. Tada se podiže sav zbor i stade vikati, i narod plakaše onu noć. I vikahu na Mojsija i na Arona svi sinovi Izrailjevi; i sav zbor reče im: kamo da smo pomrli u zemlji Misirskoj ili da pomremo u ovoj pustinji! Zašto nas vodi Gospod u tu zemlju da izginemo od mača, žene naše i djeca naša da postanu roblje? Nije li bolje da se vratimo u Misir? I rekoše među sobom: da postavimo starješinu, pa da se vratimo u Misir. Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svijem zborom sinova Izrailjevijeh. A Isus sin Navin i Halev sin Jefonijin između onijeh što uhodiše zemlju, razdriješe haljine svoje, I rekoše svemu zboru sinova Izrailjevijeh govoreći: zemlja koju prođosmo i uhodismo, vrlo je dobra zemlja. Ako smo mili Gospodu, on će nas odvesti u tu zemlju, i daće nam je; a to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med. Samo se ne odmećite Gospoda, i ne bojte se naroda one zemlje; jer ih možemo pojesti; otstupio je od njih zaklon njihov, a s nama je Gospod, ne bojte ih se. Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem; ali se pokaza slava Gospodnja svijem sinovima Izrailjevijem u šatoru od sastanka. I reče Gospod Mojsiju: dokle će me vrijeđati taj narod? kad li će mi vjerovati poslije tolikih znaka što sam učinio među njima? Udariću ga pomorom, i rasuću ga; a od tebe ću učiniti narod velik i jači od ovoga. A Mojsije reče Gospodu: ali će čuti Misirci, između kojih si izveo ovaj narod silom svojom, I reći će s ljudima ove zemlje, koji su čuli da si ti, Gospode, bio usred naroda i da si se očima viđao, Gospode, i oblak tvoj da je stajao nad njima, i u stupu od oblaka da si išao pred njima danju i u stupu ognjenom noću; Pa kad pobiješ ovaj narod, sve do jednoga, govoriće narodi, koji su čuli pripovijest o tebi, govoreći: Nije mogao Gospod dovesti naroda ovoga u zemlju koju im je sa zakletvom obećao, zato ih pobi u pustinji. Neka se dakle proslavi sila Gospodnja, kao što si rekao govoreći: Gospod dugo čeka i obilan je milošću, prašta bezakonje i grijeh, ali ne pravda krivoga, nego pohodi bezakonje otačko na sinovima do trećega i četvrtoga koljena. Oprosti bezakonje ovomu narodu radi velike milosti svoje, kao što si praštao narodu ovomu od Misira dovde. A Gospod reče: praštam po riječi tvojoj. Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje, Ti ljudi koji vidješe slavu moju i znake moje što sam učinio u Misiru i u ovoj pustinji, i kušaše me već deset puta, i ne poslušaše riječi moje, Neće vidjeti zemlje koju sa zakletvom obećah ocima njihovijem, neće vidjeti ni jedan od onijeh koji me uvrijediše. A slugu svojega Haleva, u kojem bješe drugi duh i koji se sasvijem mene držao, njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i sjeme će je njegovo naslijediti. Ali Amalik i Hananej sjede u dolini, zato se sjutra vratite natrag, i idite u pustinju k Crvenom Moru. Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Dokle će taj zli zbor vikati na me? Čuo sam viku sinova Izrailjevijeh, kojom viču na me. Kaži im: tako ja živ bio, kaže Gospod, učiniću vam onako kako ste govorili i ja čuh. U ovoj će pustinji popadati mrtva tjelesa vaša, i svi između vas koji su izbrojeni u svem broju vašem od dvadeset godina i više, koji vikaste na me, Nećete ući u zemlju, za koju podigav ruku svoju zakleh se da ću vas naseliti u njoj, osim Haleva sina Jefonijina i Isusa sina Navina. A djecu vašu, za koju rekoste da će postati roblje, njih ću odvesti, i oni će poznati zemlju za koju vi ne marite. A vaša tjelesa mrtva će popadati u ovoj pustinji. A djeca vaša biće pastiri po pustinji četrdeset godina, i nosiće kar za preljube vaše, dokle ne ispropadaju tjelesa vaša u pustinji. Po broju dana, za koje uhodiste zemlju, četrdeset dana, na svaki dan po godinu, nosićete grijehe svoje, četrdeset godina, i poznaćete da sam prekinuo s vama. Ja Gospod rekoh, i tako ću učiniti svemu tom zboru zlomu, koji se sabrao na me: u pustinji će propasti i tu pomrijeti. A ljudi koje bješe poslao Mojsije da uhode zemlju, i koji vrativši se pobuniše sav zbor da viče na nj, prosuvši zao glas o zemlji, Ti ljudi, koji prosuše zao glas o zemlji, pomriješe od pomora pred Gospodom; A Isus sin Navin i Halev sin Jefonijin ostaše živi između ljudi koji su išli da uhode zemlju. I Mojsije kaza sve ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, i narod plaka veoma. A sjutradan ustavši pođoše navrh gore, i rekoše: evo nas, idemo na mjesto za koje je govorio Gospod, jer zgriješismo. Ali Mojsije reče: zašto prestupate zapovijest Gospodnju? Od toga neće biti ništa. Ne idite gore, jer Gospod nije među vama; nemojte da vas pobiju neprijatelji vaši. Jer je Amalik i Hananej tamo pred vama, i izginućete od mača, jer odustaviste Gospoda, pa neće ni Gospod biti s vama. Ali oni ipak navališe da idu navrh gore; ali kovčeg zavjeta Gospodnjega i Mojsije ne izađoše iz okola. Tada siđe Amalik i Hananej, koji življahu u onoj gori, i razbiše ih i baciše dori do Orme. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem i kaži im: kad dođete u zemlju gdje ćete nastavati, koju ću vam ja dati, I stanete prinositi žrtvu ognjenu Gospodu, žrtvu paljenicu ili žrtvu zavjeta radi ili od drage volje, ili o praznicima svojim, gotoveći miris ugodni Gospodu od krupne ili od sitne stoke, Tada ko prinese prinos svoj Gospodu, neka donese uza nj dar, desetinu efe bijeloga brašna pomiješana s četvrtinom ina ulja. I vina četvrt ina za naljev donesi uz žrtvu paljenicu ili uz drugu žrtvu, na svako jagnje. A uz ovna donesi dar, dvije desetine bijeloga brašna pomiješana s trećinom ina ulja, I vina za naljev trećinu ina prinijećeš za miris ugodni Gospodu. A kad prinosiš tele na žrtvu paljenicu ili na žrtvu radi zavjeta ili na žrtvu zahvalnu Gospodu, Onda neka se donese uz tele dar, tri desetine efe bijeloga brašna pomiješana s po ina ulja, I vina donesi za naljev po ina; to je žrtva ognjena za miris ugodni Gospodu. Tako neka bude uza svakoga vola i uza svakoga ovna i uza svako živinče između ovaca ili koza. Prema broju koliko prinesete, učinite tako uza svako, koliko ih bude. Svaki domorodac tako neka čini prinoseći žrtvu paljenicu za miris ugodni Gospodu. Tako ako bude među vama i došljak ili ko bi se bavio među vama, pa bi prinio žrtvu ognjenu za miris ugodni Gospodu, neka čini onako kako vi činite. Zbore! vama i došljaku koji je među vama jedan da je zakon, zakon vječan od koljena na koljeno; došljak će biti kao i vi pred Gospodom. Jedan zakon i jedna uredba da bude vama i došljaku, koji je među vama. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem i reci im: kad dođete u zemlju, u koju ću vas ja odvesti, Pa stanete jesti hljeb one zemlje, tada prinesite prinos Gospodu. Od prvina tijesta svojega prinosite u prinos kolač, kao prinos od gumna tako ga prinosite. Od prvina tijesta svojega dajite Gospodu prinos od koljena do koljena. A kad biste pogriješili, te ne biste učinili svijeh ovijeh zapovijesti, koje kaza Gospod Mojsiju, Sve što vam je zapovjedio Gospod preko Mojsija, od dana kad zapovjedi Gospod i poslije od koljena do koljena, Ako se bude učinilo pogrješkom, da zbor ne zna, onda sav zbor neka prinese na žrtvu paljenicu za miris ugodni Gospodu tele s darom njegovijem i s naljevom njegovijem po uredbi, i jedno jare na žrtvu za grijeh. I sveštenik neka očisti sav zbor sinova Izrailjevijeh, i oprostiće im se, jer je pogrješka i oni donesoše pred Gospoda svoj prinos za žrtvu ognjenu Gospodu i prinos za grijeh svoj radi pogrješke svoje. Oprostiće se svemu zboru sinova Izrailjevijeh i došljaku koji se bavi među njima, jer je pogrješka svega naroda. Ako li jedna duša zgriješi ne znajući, neka prinese kozu od godine na žrtvu za grijeh. I sveštenik neka očisti dušu koja bude zgriješila ne znajući pred Gospodom, i kad je očisti oprostiće joj se. I za rođenoga u zemlji sinova Izrailjevijeh i za došljaka, koji se bavi među vama, jedan zakon da bude kad ko zgriješi ne znajući. Ali ko od sile zgriješi između rođenijeh u zemlji ili između došljaka, on ruži Gospoda; neka se istrijebi ona duša iz naroda svojega. Jer prezre riječ Gospodnju, i zapovijest njegovu pogazi; neka se istrijebi ona duša; bezakonje je njezino na njoj. A kad bijahu sinovi Izrailjevi u pustinji, nađoše jednoga gdje kupi drva u subotu. I koji ga nađoše gdje kupi drva, dovedoše ga k Mojsiju i k Aronu i ka svemu zboru. I metnuše ga pod stražu, jer ne bješe kazano šta će se činiti s njim. A Gospod reče Mojsiju: neka se pogubi taj čovjek; neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola. I sav zbor izvede ga iza okola i zasuše ga kamenjem, i umrije, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem i kaži im, neka udaraju rese po skutovima od haljina svojih od koljena do koljena, i nad rese neka meću vrvcu plavu. I imaćete rese zato da se gledajući ih opominjete svijeh zapovijesti Gospodnjih i tvorite ih, i da se ne zanosite za srcem svojim i za očima svojima, za kojima činite preljubu; Nego da pamtite i tvorite sve zapovijesti moje, i budete sveti Bogu svojemu. Ja sam Gospod Bog vaš, koji sam vas izveo iz zemlje Misirske, da vam budem Bog. Ja sam Gospod Bog vaš. A Korej sin Isara sina Kata sina Levijeva, i Datan i Aviron sinovi Elijavovi, i Avnan sin Faleta sina Ruvimova pobuniše se, I ustaše na Mojsija, i s njima dvjesta i pedeset ljudi između sinova Izrailjevijeh, glavara narodnijeh, koji se sazivahu na zbor i bijahu ljudi znatni. I skupiše se na Mojsija i na Arona, i rekoše im: dosta nek vam je; sav ovaj narod, svi su sveti, i među njima je Gospod; zašto se vi podižete nad zborom Gospodnjim? Kad to ču Mojsije, pade ničice. Potom reče Koreju i svoj družini njegovoj govoreći: sjutra će pokazati Gospod ko je njegov, i ko je svet, i koga je pustio k sebi, jer koga je izabrao onoga će pustiti k sebi. Ovo učinite: uzmite kadionice, Korej sa svom družinom svojom. I metnite sjutra u njih ognja i metnite u njih kada pred Gospodom, i koga izbere Gospod onaj će biti svet. Dosta nek vam je, sinovi Levijevi! I reče Mojsije Koreju: čujte sinovi Levijevi! Malo li vam je što vas je Bog Izrailjev odvojio od zbora Izrailjeva pustivši vas k sebi da vršite službu u šatoru Gospodnjem i da stojite pred zborom i služite za nj? Pustio je k sebi tebe i svu braću tvoju, sinove Levijeve, s tobom, a vi tražite još i sveštenstvo? Zato ti i sva družina tvoja skupiste se na Gospoda. Jer Aron šta je da vičete na nj? I posla Mojsije da dozovu Datana i Avirona sinove Elijavove. A oni odgovoriše: nećemo da idemo. Malo li je što si nas izveo iz zemlje u kojoj teče mlijeko i med da nas pobiješ u ovoj pustinji, nego još hoćeš da vladaš nad nama? Jesi li nas odveo u zemlju gdje teče mlijeko i med? i jesi li nam dao da imamo njiva i vinograda? hoćeš li oči ovijem ljudima da iskopaš? Nećemo da idemo. Tada se rasrdi Mojsije vrlo, i reče Gospodu: nemoj pogledati na dar njihov; nijednoga magarca nijesam uzeo od njih, niti sam kome od njih učinio kakoga zla. Potom reče Mojsije Koreju: ti i svi tvoji stanite sjutra pred Gospodom, ti i oni i Aron. I uzmite svaki svoju kadionicu, i metnite u njih kada, i stanite pred Gospodom svaki sa svojom kadionicom, dvjesta i pedeset kadionica, i ti i Aron, svaki sa svojom kadionicom. I uzeše svaki svoju kadionicu, i metnuvši u njih ognja metnuše u njih kada, i stadoše na vrata šatora od sastanka s Mojsijem i Aronom. A Korej sabra na njih sav zbor na vrata šatora od sastanka; tada se pokaza slava Gospodnja svemu zboru. I reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Odvojte se iz toga zbora, da ih odmah satrem. A oni padoše ničice i rekoše: Bože, Bože duhovima i svakom tijelu! ovaj jedan zgriješio, i na sav li ćeš se zbor gnjeviti? Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci zboru i kaži: otstupite od šatora Korejeva i Datanova i Avironova. I ustavši Mojsije otide k Datanu i Avironu, a za njim otidoše starješine Izrailjeve. I reče zboru govoreći: otstupite od šatora tijeh bezbožnika, i ne dodijevajte se ničega što je njihovo, da ne izginete sa svijeh grijeha njihovijeh. I otstupiše sa svijeh strana od šatora Korejeva i Datanova i Avironova; a Datan i Aviron izašavši stadoše svaki na vrata od šatora svojega sa ženama svojim i sa sinovima svojim i s djecom svojom. Tada reče Mojsije: ovako ćete poznati da me je Gospod poslao da činim sva ova djela, i da ništa ne činim od sebe: Ako ovi pomru kao što mru svi ljudi, i ako budu pokarani kao što bivaju pokarani svi ljudi, nije me poslao Gospod; Ako li što novo učini Gospod, i zemlja otvori usta svoja i proždre ih sa svijem što je njihovo, i siđu živi u grob, tada znajte da su ovi ljudi uvrijedili Gospoda. A kad izgovori riječi ove, rasjede se zemlja pod njima, I otvorivši zemlja usta svoja proždrije ih, i domove njihove i sve ljude Korejeve i sve blago njihovo. I tako siđoše sa svijem što imahu živi u grob, i pokri ih zemlja i nesta ih iz zbora. A svi Izrailjci koji bijahu oko njih pobjegoše od vike njihove, jer govorahu: da nas ne proždre zemlja. I izađe oganj od Gospoda, i sažeže onijeh dvjesta i pedeset ljudi koji prinesoše kad. Tada reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži Eleazaru sinu Arona sveštenika neka pokupi kadionice iz toga garišta, i ugljevlje iz njih neka razbaci, jer su svete; Kadionice onijeh koji ogriješiše duše svoje neka raskuju na ploče da se okuje oltar, jer kadiše njima pred Gospodom, zato su svete, i neka budu sinovima Izrailjevijem znak. I pokupi Eleazar sveštenik kadionice mjedene, kojima bjehu kadili oni što izgorješe, i raskovaše ih na okov oltaru Za spomen sinovima Izrailjevijem, da ne pristupa niko drugi koji nije roda Aronova da kadi pred Gospodom, da mu ne bude kao Koreju i družini njegovoj, kao što mu bješe kazao Gospod preko Mojsija. A sjutradan vikaše sav zbor sinova Izrailjevijeh na Mojsija i na Arona govoreći: pobiste narod Gospodnji. A kad se stjecaše narod na Mojsija i na Arona, pogledaše na šator od sastanka, a to oblak na njemu, i pokaza se slava Gospodnja. I dođe Mojsije i Aron pred šator od sastanka. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Uklonite se iz toga zbora da ih odmah potrem. A oni padoše ničice. I reče Mojsije Aronu: uzmi kadionicu, i metni u nju ognja s oltara, i metni kada, i idi brže ka zboru, i očisti ih; jer gnjev žestok izađe od Gospoda, i pomor poče. I uzevši Aron kadionicu, kao što mu reče Mojsije, otrča usred zbora, i gle, pomor već bješe počeo u narodu; i okadiv očisti narod. I stajaše među mrtvima i živima, i ustavi se pomor. A onijeh koji pomriješe od toga pomora bješe četrnaest tisuća i sedam stotina, osim onijeh što izgiboše s Koreja. I vrati se Aron k Mojsiju na vrata šatora od sastanka, kad se ustavi pomor. Potom reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem, i uzmi od njih po jednu palicu od svakoga doma otaca njihovijeh, od svijeh knezova njihovijeh, po domovima otaca njihovijeh, dvanaest palica, i ime svakoga napiši na palici njegovoj. A na palici Levijevoj napiši ime Aronovo, jer je svaka palica za jednog poglavara od doma otaca njihovijeh. I ostavi ih u šatoru od sastanka pred svjedočanstvom, gdje se sastajem s vama. I koga izaberem, njegova će palica procvjetati; tako ću utišati pred sobom viku sinova Izrailjevijeh što viču na vas. Kad to reče Mojsije sinovima Izrailjevijem, dadoše mu svi knezovi njihovi palice, svaki knez po palicu od doma oca svojega, dvanaest palica, i palica Aronova bješe među palicama njihovijem. I ostavi Mojsije palice pred Gospodom u šatoru od svjedočanstva. A sjutradan dođe Mojsije u šator od svjedočanstva, i gle, procvjetala palica Aronova od doma Levijeva; bješe napupila i cvjetala, i bademi zreli na njoj. I iznese Mojsije sve one palice ispred Gospoda k svijem sinovima Izrailjevijem, i razgledavši ih uzeše svaki svoju palicu. A Gospod reče Mojsiju: donesi opet palicu Aronovu pred svjedočanstvo da se čuva za znak nepokornima, da prestane vika njihova na me, da ne izginu. I učini Mojsije, kako mu zapovjedi Gospod tako učini. Tada rekoše sinovi Izrailjevi Mojsiju govoreći: pomrijesmo, propadosmo, svi propadosmo. Ko se god približi k šatoru Gospodnjemu, gine; hoćemo li svi izginuti? A Gospod reče Aronu: ti i sinovi tvoji i dom oca tvojega s tobom nosite grijehe o svetinju; ti i sinovi tvoji s tobom nosite grijehe sveštenstva svojega. I braću svoju, pleme Levijevo, pleme oca svojega uzmi k sebi da budu uza te i služe ti; a ti ćeš i sinovi tvoji s tobom služiti pred šatorom od sastanka. Neka dobro slušaju zapovijesti tvoje i rade što treba u svem šatoru; ali k sudovima od svetinje k oltaru neka ne pristupaju, da ne izginu i oni i vi. Neka budu dakle uza te, i neka rade sve što treba u šatoru od sastanka u svakoj službi u njemu; ali niko drugi da ne pristupi s vama. A vi radite što treba u svetinji i što treba na oltaru, da više ne dođe gnjev na sinove Izrailjeve. Jer evo ja uzeh braću vašu Levite između sinova Izrailjevijeh, i vama su dani na dar za Gospoda, da vrše službu u šatoru od sastanka. A ti i sinovi tvoji s tobom vršite svešteničku službu svoju u svemu što pripada k oltaru i što biva iza zavjesa, i služite; sveštenstvo darovah vam, zato ko bi drugi pristupio, da se pogubi. Još reče Gospod Aronu: evo, dajem ti i prinose svoje što se u vis podižu, između svijeh stvari koje posvećuju sinovi Izrailjevi dajem ih tebi radi pomazanja i sinovima tvojim zakonom vječnim. To neka je tvoje od stvari posvećenijeh, koje se ne sažižu; svaki prinos njihov između svijeh darova njihovijeh i između svijeh prinosa za grijeh i svijeh prinosa za krivicu, koje mi donesu, svetinja nad svetinjama da je tvoja i sinova tvojih. U svetinji ga jedi, sve muškinje neka ga jede, sveta stvar da ti je. Tvoje su dakle žrtve darova njihovijeh koje se u vis podižu; i svaku žrtvu sinova Izrailjevijeh koja se obrće tebi dajem i sinovima tvojim i kćerima tvojim s tobom zakonom vječnim; ko je god čist u domu tvojem, neka jede. Najbolje od ulja i najbolje od vina i žita, prvine koje daju Gospodu, tebi dajem. Prvine od svega što rodi u zemlji njihovoj, koje donesu Gospodu, tvoje neka budu; ko je god čist u domu tvojem neka jede. Sve zavjetovano Bogu i Izrailju, tvoje neka je. Što god otvora matericu između svakoga tijela koje prinose Gospodu, i između ljudi i između stoke, tvoje da bude; ali prvenac čovječji neka se otkupljuje; i prvenac nečiste stoke neka se otkupljuje. A otkup neka mu bude kad bude od mjeseca dana po tvojoj cijeni pet sikala srebra, po siklu svetom; u njemu je dvadeset gera. A prvenca od krave ili prvenca od ovce ili prvenca od koze ne daj da se otkupi; svete su stvari; krvlju njihovom pokropi oltar, i salo njihovo zapali, da bude žrtva ognjena za miris ugodni Gospodu. A meso od njih da je tvoje, kao grudi što se obrću i kao pleće desno, da je tvoje. Sve prinose što se podižu od posvećenijeh stvari, što prinose sinovi Izrailjevi Gospodu, dajem tebi i sinovima tvojim i kćerima tvojim s tobom zakonom vječnim; to će biti zavjet osoljen, vječan pred Gospodom tebi i sjemenu tvojemu s tobom. Još reče Gospod Aronu: u zemlji njihovoj da nemaš našljedstva, ni dijela među njima da nemaš; ja sam dio tvoj i tvoje našljedstvo među sinovima Izrailjevijem. A sinovima Levijevim evo dajem u našljedstvo sve desetke od Izrailja za službu njihovu što služe u šatoru od sastanka. A sinovi Izrailjevi neka više ne pristupaju k šatoru od sastanka, da se ne ogriješe i ne izginu. Nego sami Leviti neka služe službu u šatoru od sastanka, i oni neka nose grijeh svoj zakonom vječnim od koljena do koljena, pa da nemaju našljedstva među sinovima Izrailjevijem. Jer desetke sinova Izrailjevijeh, što će donositi Gospodu na žrtvu što se podiže, dajem Levitima u našljedstvo; toga radi rekoh za njih: među sinovima Izrailjevijem da nemaju našljedstva. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci Levitima i kaži im: kad uzmete od sinova Izrailjevijeh desetak koji vam dadoh od njih za našljedstvo vaše, onda prinesite od njega prinos što se podiže Gospodu, deseto od desetoga. I primiće vam se prinos vaš kao žito s gumna i kao vino iz kace. Tako i vi prinosite prinos što se podiže Gospodu od svijeh desetaka svojih, koje ćete uzimati od sinova Izrailjevijeh, i dajite od njih prinos Gospodnji Aronu svešteniku. Od svega što vam se da prinosite svaki prinos što se podiže Gospodu, od svega što bude najbolje sveti dio. I reci im: kad prinesete najbolje od toga, tada će se primiti Levitima kao dohodak od gumna i kao dohodak od kace. A jesti možete to na svakom mjestu i vi i porodice vaše, jer vam je plata za službu vašu u šatoru od sastanka. I nećete zato navući na se grijeha, kad stanete prinositi što je najbolje, i nećete oskvrniti svetijeh stvari sinova Izrailjevijeh, i nećete izginuti. Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći: Ovo je uredba i zakon što zapovjedi Gospod govoreći: reci sinovima Izrailjevijem neka ti dovedu junicu crvenu zdravu, na kojoj nema mane, i koja još nije bila u jarmu; I podajte je Eleazaru svešteniku, a on neka je izvede napolje iz okola da je zakolju pred njim. I uzevši Eleazar krvi njezine na prst svoj neka pokropi krvlju prema šatoru od sastanka sedam puta. Potom neka zapovjedi da se spali junica pred njegovijem očima; kožu njezinu i meso njezino i krv njezinu s balegom neka spale. I sveštenik uzevši drveta kedrova, isopa i crvca, neka baci u oganj gdje gori junica. Potom neka opere haljine svoje i opere tijelo svoje vodom, pa onda neka uđe u oko, i neka bude sveštenik nečist do večera. Tako i ko je spali, neka opere haljine svoje vodom, i tijelo svoje neka opere vodom, i neka bude nečist do večera. A čist čovjek neka pokupi pepeo od junice i izruči ga iza okola na čisto mjesto, da se čuva zboru sinova Izrailjevijeh za vodu očišćenja; to je žrtva za grijeh. I onaj koji pokupi pepeo od junice neka opere haljine svoje, i neka bude nečist do večera. To neka je sinovima Izrailjevijem i došljaku koji se bavi među njima vječan zakon. Ko se dotakne mrtva tijela čovječijega, da je nečist sedam dana. On neka se očisti onom vodom treći dan i sedmi dan, i biće čist; ako li se ne očisti treći dan i sedmi, neće biti čist. Ko se dotakne mrtva tijela čovječijega pa se ne očisti, onaj je oskvrnio šator Gospodnji; zato da se istrijebi ona duša iz Izrailja; jer nije pokropljen vodom očišćenja, zato je nečist, i nečistota je njegova na njemu. Ovo je zakon kad čovjek umre u šatoru: ko god uđe u onaj šator i ko god bude u šatoru, nečist da je sedam dana; I svaki sud otkriven, koji ne bude dobro zaklopljen, nečist je. I ko se god dotakne u polju posječenoga mačem ili umrloga ili kosti čovječije ili groba, nečist da je sedam dana. I neka za nečistoga uzmu pepela od junice spaljene za grijeh, i neka naliju na nj vode žive u sud. Potom neka uzme čist čovjek isopa i zamoči u onu vodu, i pokropi njom šator i sve sude i ljude koji su u njemu bili; tako i onoga koji bi se dotakao kosti ili čovjeka posječena ili umrla ili groba. Čisti nečistoga neka pokropi treći i sedmi dan; i kad ga očisti sedmi dan, neka opere haljine svoje i sebe neka opere vodom, i biće čist uveče. A ko bude nečist pa se ne očisti, da se istrijebi ona duša iz zbora; jer je svetinju Gospodnju oskvrnio, a nije pokropljen vodom očišćenja; nečist je. I ovo neka im je zakon vječan: i koji pokropi vodom očišćenja, neka opere haljine svoje; i ko se god dotakne vode očišćenja, da je nečist do večera. I čega se god dotakne ko je nečist, da je nečisto; i ko se njega dotakne, da je nečist do večera. I sinovi Izrailjevi, sav zbor njihov, dođoše u pustinju Sinsku prvoga mjeseca, i stade narod u Kadisu; i ondje umrije Marija, i bi pogrebena ondje. A ondje nemaše zbor vode, te se skupiše na Mojsija i na Arona. I svađaše se narod s Mojsijem, i govorahu: kamo da smo pomrli kad pomriješe braća naša pred Gospodom! Zašto dovedoste zbor Gospodnji u ovu pustinju da izginemo ovdje i mi i stoka naša? I zašto nas izvedoste iz Misira da nas dovedete na ovo zlo mjesto, gdje ne rodi ni žito ni smokva ni grožđe ni šipak, a ni vode nema za piće? I dođe Mojsije i Aron ispred zbora na vrata šatora od sastanka, i padoše ničice; i pokaza im se slava Gospodnja. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi štap, i sazovite zbor ti i Aron brat tvoj, i progovorite stijeni pred njima, te će dati vodu svoju; tako ćeš im izvesti vodu iz stijene, i napojićeš zbor i stoku njihovu. I Mojsije uze štap ispred Gospoda, kako mu zapovjedi Gospod. I sazvaše Mojsije i Aron zbor pred stijenu, i on im reče: slušajte odmetnici! hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu? I diže Mojsije ruku svoju i udari u stijenu štapom svojim dva puta, i izide voda mnoga, te se napoji narod i stoka njihova. A Gospod reče Mojsiju i Aronu: što mi ne vjerovaste i ne proslaviste me pred sinovima Izrailjevim, zato nećete odvesti zbora toga u zemlju koju sam im dao. To je voda od svađe, gdje se svađaše sinovi Izrailjevi s Gospodom, i on se proslavi među njima. Iza toga posla Mojsije poslanike iz Kadisa k caru Edomskom da mu reku: ovako kaže brat tvoj Izrailj: ti znaš sve nevolje koje nas snađoše: Kako naši oci siđoše u Misir, i bijasmo u Misiru dugo vremena, i kako Misirci zlo činiše nama i ocima našim; I vikasmo ka Gospodu, i Gospod ču glas naš, i posla anđela, koji nas izvede iz Misira; i evo smo u Kadisu, gradu na tvojoj međi. Pusti nas da prođemo kroz tvoju zemlju; nećemo ići preko polja ni preko vinograda, niti ćemo piti vode iz kojega studenca; ići ćemo carskim putem, nećemo svrtati ni nadesno ni nalijevo dok ne prijeđemo među tvoju. A Edom mu odgovori: ne idi preko moje zemlje, da ne izidem s mačem preda te. A sinovi Izrailjevi rekoše mu: ići ćemo utrenikom, i ako se napijemo vode tvoje, mi ili stoka naša, platićemo je; ništa više, samo da pješice prođemo. A on im odgovori: nećete proći. I izide Edom pred njih s mnogo naroda i s velikom silom. I kad ne htje Edom dopustiti Izrailju da prijeđe preko međe njegove, Izrailj otide od njega. I krenuvši se od Kadisa dođoše sinovi Izrailjevi, sav zbor njihov, ka gori Oru. I Gospod reče Mojsiju i Aronu na gori Oru kod međe Edomske govoreći: Aron valja da se pribere k rodu svojemu, jer neće ući u zemlju koju sam dao sinovima Izrailjevijem, jer ne poslušaste zapovijesti moje na vodi od svađe. Uzmi Arona i Eleazara sina njegova, i izvedi ih na goru Or. I svuci Aronu haljine njegove i obuci ih Eleazaru sinu njegovu, pa će se Aron pribrati i umrijeti ondje. I učini Mojsije kako zapovjedi Gospod; i izidoše na goru Or pred svijem zborom. I svuče Mojsije s Arona haljine njegove i obuče ih Eleazaru sinu njegovu, i umrije ondje Aron navrh gore, a Mojsije i Eleazar sidoše s gore. A kad vidje sav zbor da umrije Aron, plaka sav dom Izrailjev za Aronom trideset dana. A kad ču Hananej car Aradski, koji življaše na jugu, da ide Izrailj putem kojim idoše uhode, on se pobi s njima i zarobi ih nekoliko. Tada se Izrailj zavjetova Gospodu i reče: ako daš ovaj narod meni u ruke, do temelja ću raskopati gradove njihove. I usliši Gospod glas Izrailjev i dade mu Hananeje, a on zatr njih i gradove njihove, i prozva ono mjesto Orma. Potom pođoše od gore Ora k Crvenom Moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikaki hljeb već ogadio duši našoj. A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu, te pomrije mnogo naroda u Izrailju. Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod. I Gospod reče Mojsiju: načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti. I načini Mojsije zmiju od mjedi, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija on pogleda u zmiju od mjedi, i ozdravi. Potom pođoše sinovi Izrailjevi, i stadoše u oko u Ovotu. I iz Ovota otišavši stadoše u oko na brdima Avarimskim u pustinji koja je prema Moavskoj s istoka. Odande otišavši stadoše u oko u dolini Zaredu. I odatle otišavši stadoše u oko na brodu na Arnonu, koji je u pustinji i izlazi od međe Amorejske. Jer je Arnon međa Moavska između Moavaca i Amorejaca. Zato se kaže u knjizi o ratovima Gospodnjim: na Vajeva u Sufi i na potoke Arnonske. Jer ti potoci, koji dopiru do mjesta Ara, teku pokraj međe Moavske. A otuda dođoše k Viru; to je studenac za koji bješe rekao Gospod Mojsiju: skupi narod, i daću im vode. Tada pjeva Izrailj pjesmu ovu: Diži se, studenče; pripijevajte ga; Studenče, koji kopaše knezovi, koji iskopaše poglavari narodni s onijem koji postavi zakon, palicama svojim. A iz pustinje otidoše u Mantanail, A iz Mantanaila u Nadil, a iz Nadila u Vamot, A iz Vamota u dolinu koja je u polju Moavskom kod gore Fazge i gleda u pustinju. Tada posla Izrailj poslanike k Sionu caru Amorejskom govoreći: Pusti da prođemo kroz tvoju zemlju, nećemo svrtati ni u polje ni u vinograd, niti ćemo piti vode iz studenaca; ići ćemo carskim putem dokle ne prijeđemo među tvoju. Ali ne dade Sion Izrailju da prođe kroz zemlju njegovu, nego sabra Sion sav narod svoj, i izađe na Izrailja u pustinju, i dođe u Jasu, i pobi se s Izrailjem. Ali ga isiječe Izrailj oštrim mačem, i osvoji zemlju njegovu od Arnona pa do Javoka do sinova Amonovijeh, jer tvrda bješe međa sinova Amonovijeh. I uze Izrailj sva ona mjesta i naseli se u svijem gradovima Amorejskim, u Esevonu i u svijem selima njegovijem. Jer Esevon bješe grad Siona cara Amorejskoga, koji bješe prvi zavojštio na cara Moavskoga i bješe mu uzeo svu zemlju njegovu do Arnona. Zato govore u priči: hodite u Esevon, da se sagradi i podigne grad Sionov. Jer oganj izađe iz Esevona, plamen iz grada Sionova, i spali Ar Moavski i stanovnike na visini Arnonskoj. Teško tebi, Moave; propao si, narode Hamosov; dao je sinove svoje koji utekoše i kćeri svoje u ropstvo Sionu caru Amorejskom. Ali ih postrijeljasmo, propade Esevon do Devona, i potrsmo ih do Nofe, koja dopire do Medeve. I tako živje Izrailj u zemlji Amorejskoj. Potom posla Mojsije da uhode Jazir, i uzeše sela oko njega, i izagnaše Amorejce koji bijahu ondje. Potom obrativši se pođoše u Vasan; i izide Og car Vasanski pred njih, on i sav narod njegov na boj u Edrajin. A Gospod reče Mojsiju: ne boj ga se; jer sam ga dao u tvoje ruke i sav narod njegov i zemlju njegovu; i učini mu kako si učinio Sionu caru Amorejskom koji življaše u Esevonu. I pobiše ga i sinove njegove i sav narod njegov, da ne osta nijedan, i osvojiše zemlju njegovu. Odatle se podigoše sinovi Izrailjevi, i stadoše u oko u polju Moavskom s onu stranu Jordana prema Jerihonu. I vidje Valak sin Seforov sve što učini Izrailj Amoreju, I uplaši se Moav od naroda veoma; jer ga bješe mnogo, i prituži Moavu od sinova Izrailjevijeh. Pa reče Moav starješinama Madijanskim: sada će ova množina pojesti sve što je oko nas kao vo travu u polju. A Valak sin Seforov bješe u ono vrijeme car Moavski. I posla poslanike k Valamu sinu Veorovu u Faturu, koja je na rijeci u zemlji naroda njegova, govoreći: evo narod izide iz Misira, evo prekrilio je zemlju, i stoji prema meni. Nego hodi, prokuni mi ovaj narod, jer je jači od mene, eda bih mu odolio i pobio ga ili istjerao iz zemlje ove; jer znam, koga blagosloviš biće blagosloven, a koga prokuneš biće proklet. I otidoše starješine Moavske i starješine Madijanske noseći darove za vračanje; i dođoše k Valamu, i kazaše mu riječi Valakove. A on im reče: ostanite ovdje ovu noć, i odgovoriću vam kako mi Gospod kaže. I ostaše knezovi Moavski kod Valama. A Bog dođe k Valamu i reče mu: kakvi su to ljudi kod tebe? I reče Valam Bogu: Valak sin Seforov, car Moavski, posla ih k meni govoreći: Evo narod izide iz Misira i prekrili zemlju; nego hodi, prokuni mi ga, eda bih ga nadbio i otjerao ga. A Bog reče Valamu: ne idi s njima, niti kuni toga naroda, jer je blagosloven. I ujutru ustavši Valam reče knezovima Valakovijem; vratite se u svoju zemlju jer mi ne da Bog da idem s vama. I ustavši knezovi Moavski dođoše k Valaku, i rekoše: ne htje Valam poći s nama. Tada opet posla Valak više knezova i veće od prvijeh. I oni došavši k Valamu rekoše mu: ovako veli Valak sin Seforov: nemoj se zatezati, molim te, nego dođi k meni. Jer ću te dobro darivati, i što mi god rečeš činiću; zato dođi, molim te, prokuni mi ovaj narod. A Valam odgovori i reče slugama Valakovijem: da mi da Valak kuću svoju punu srebra i zlata, ne bih mogao prestupiti riječi Gospoda Boga svojega da učinim što malo ili veliko. Ali opet ostanite ovdje i vi ovu noć, da vidim što će mi sada kazati Gospod. I dođe Bog noću k Valamu i reče mu: kad su došli ti ljudi da te zovu, ustani, idi s njima, ali što ti kažem ono da činiš. I ujutru ustavši Valam osamari magaricu svoju, i pođe s knezovima Moavskim. Ali se razgnjevi Bog što on pođe; i stade anđeo Gospodnji na put da mu ne da; a on sjeđaše na magarici svojoj i imaše sa sobom dva momka svoja. A kad magarica vidje anđela Gospodnjega gdje stoji na putu s golijem mačem u ruci, svrnu magarica s puta i pođe preko polja. A Valam je stade biti da je vrati na put. A anđeo Gospodnji stade na stazu među vinogradima, a bijaše zid i odovud i odonud. I magarica videći anđela Gospodnjega pribi se uz drugi zid, i pritište nogu Valamovu o zid; a on je stade opet biti. Potom anđeo Gospodnji otide dalje, i stade u tjesnacu, gdje ne bješe mjesta da se svrne ni nadesno ni nalijevo. I magarica videći anđela Gospodnjega pade pod Valamom, a Valam se vrlo razljuti, i stade biti magaricu svojim štapom. Tada Gospod otvori usta magarici, te ona reče Valamu: šta sam ti učinila, te me biješ već treći put? A Valam reče magarici: što mi prkosiš? da imam mač u ruci, sad bih te ubio. A magarica reče Valamu: nijesam li tvoja magarica? jašeš me otkako sam postala tvoja do danas; jesam li ti kad tako učinila? A on reče: nijesi. Tada Gospod otvori oči Valamu, koji ugleda anđela Gospodnjega gdje stoji na putu s golijem mačem u ruci. I on savi glavu i pokloni se licem svojim. I reče mu anđeo Gospodnji: zašto si bio magaricu svoju već tri puta? evo ja izidoh da ti ne dam, jer tvoj put nije meni po volji. Kad me ugleda magarica, ona se ukloni ispred mene već tri puta; a da se nije uklonila ispred mene, tebe bih već ubio a nju bih ostavio u životu. A Valam reče anđelu Gospodnjemu: zgriješio sam, jer nijesam znao da ti stojiš preda mnom na putu; ako tebi nije po volji, ja ću se vratiti. A anđeo Gospodnji reče Valamu: idi s tijem ljudima, ali samo ono govori što ti ja kažem. Tada Valam otide s knezovima Valakovim. A kad ču Valak da ide Valam, izide mu na susret u grad Moavski na međi Arnonskoj nakraj međe. I reče Valak Valamu: nijesam li slao k tebi i zvao te? zašto mi ne dođe? eda li te ne mogu darivati? A Valam reče Valaku: evo sam došao k tebi; ali hoću li moći što govoriti? Što mi Bog metne u usta, ono ću govoriti. I otide Valam s Valakom, i dođoše u grad Uzot. I nakla Valak volova i ovaca, i posla Valamu i knezovima, koji bijahu s njim. A ujutru uze Valak Valama i odvede ga na visinu Valovu, i odande mu pokaza jedan kraj naroda. I reče Valam Valaku: načini mi ovdje sedam oltara, i pripravi mi ovdje sedam telaca i sedam ovnova. I učini Valak kako mu reče Valam; i prinese Valak s Valamom na svakom oltaru po jedno tele i ovna. Pa reče Valam Valaku: stoj kod svoje žrtve paljenice; a ja idem eda bih se sreo s Gospodom, pa što mi javi kazaću ti. I on otide sam. I srete Bog Valama, a on mu reče: sedam oltara spremih, i prinesoh po tele i ovna na svakom oltaru. A Gospod metnu riječi u usta Valamu, i reče: vrati se k Valaku i tako mu reci. I vrati se k njemu, a on stajaše kod žrtve svoje paljenice i svi knezovi Moavski. A on otvori priču svoju, i reče: iz Arama dovede me Valak car Moavski s planine istočne, govoreći: hodi, prokuni mi Jakova, hodi, naruži Izrailja. Kako bih kleo onoga koga ne kune Bog? ili kako bih ružio onoga koga Gospod ne ruži? Jer svrh stijena vidim ga, i s humova gledam ga. Gle, ovaj će narod nastavati sam, i s drugim narodima neće se pomiješati. Ko će izbrojiti prah Jakovljev i broj od četvrti Izrailja? Da bih ja umro smrću pravedničkom, i kraj moj da bi bio kao njihov! Tada reče Valak Valamu: šta to radiš od mene? Ja te dozvah da prokuneš neprijatelje moje, a gle, ti blagosiljaš jednako. A on odgovori i reče: zar neću paziti i govoriti ono što mi je Gospod metnuo u usta? Tada mu reče Valak: hodi sa mnom na drugo mjesto, odakle ćeš ga vidjeti; samo mu kraj vidiš, a svega ga ne vidiš; prokuni mi ga odande. I dovede ga u polje Zofim, navrh Fazge, i načini sedam oltara, i prinese na svakom oltaru po jedno tele i ovna. Tada Valam reče Valaku: stoj tu kod žrtve svoje paljenice, a ja idem onamo na susret Gospodu. I srete Gospod Valama, i metnu mu riječ u usta, i reče: vrati se k Valaku, i tako govori. I dođe k njemu, a on stajaše kod žrtve svoje paljenice i s njim knezovi Moavski; i reče Valak: šta veli Gospod? A on otvori priču svoju, i reče: ustani Valače, i poslušaj, čuj me sine Seforov! Bog nije čovjek da laže, ni sin čovječji da se pokaje. Što kaže neće li učiniti, i što reče neće li izvršiti? Gle, primih da blagoslovim; jer je on blagoslovio, a ja neću poreći. Ne gleda na bezakonje u Jakovu ni na nevaljalstvo u Izrailju; Gospod je njegov s njim, i graja u njemu kao car kad nadvlada. Bog ga je izveo iz Misira, on mu je kao snaga jednorogova. Jer nema čini na Jakova ni vračanja na Izrailja; u ovo doba govoriće se o Jakovu i o Izrailju, što je učinio Bog. Evo, narod će ustati kao silan lav, i kao lavić skočiće; neće leći dokle ne pojede lova i popije krvi pobijenijeh. Tada reče Valak Valamu: nemoj ga ni kleti ni blagosiljati. A Valam odgovori Valaku: nijesam li ti kazao da ću činiti što mi god Gospod kaže? A Valak reče Valamu: hodi, odvešću te na drugo mjesto; da ako Bogu bude volja da mi ga odande prokuneš. I odvede Valak Valama navrh Fegora, koji gleda u pustinju. I reče Valam Valaku: načini mi ovdje sedam oltara, i pripravi mi ovdje sedam telaca i sedam ovnova. I učini Valak kako reče Valam i prinese žrtvu po tele i ovna na svakom oltaru. I vidjevši Valam da je Božja volja da blagosilja Izrailja, ne htje više ni ići kao prije po vračanje, nego se okrete licem k pustinji, I podigavši oči svoje ugleda Izrailja gdje stoji po plemenima svojim; i duh Božji dođe na nj. I otvori priču svoju, i reče: kaže Valam sin Veorov; kaže čovjek kojemu su otvorene oči; Kaže onaj koji čuje riječi Božje, koji vidi utvaru Svemogućega, koji kad padne otvorene su mu oči: Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i kolibe tvoje, Izrailju! Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisava drveta koja je posadio Gospod, kao kedri na vodi. Poteći će voda iz vijedra njegova, i sjeme će njegovo biti među velikim vodama, i car će se njegov podignuti svrh Agaga, i carstvo će se njegovo uzvisiti. Bog ga je izveo iz Misira, i on mu je kao snaga jednorogova; poješće narode koji su mu neprijatelji, i kosti će njihove potrti, i strijelama svojim postrijeljati ih. Spustio se, leži kao lavić i kao ljuti lav; ko će ga probuditi? Ko tebe blagosilja, biće blagosloven; a ko tebe kune, biće proklet. Tada se razgnjevi Valak na Valama, i pljesnu se rukama, i reče Valak Valamu: dozvah te da prokuneš neprijatelje moje, a ti si blagoslovio eto već tri puta. Odlazi u svoje mjesto; rekoh da ću te darivati, a eto Gospod ne da ti dara. A Valam reče Valaku: nijesam li i poslanicima tvojim koje si poslao k meni rekao govoreći: Da mi da Valak kuću svoju punu srebra i zlata, ne bih mogao prestupiti riječi Gospodnje da učinim što dobro ili zlo od sebe; što kaže Gospod ono ću kazati. Ja sada evo idem k narodu svojemu, ali da ti kažem šta će taj narod učiniti narodu tvojemu najposlije. Potom otvori priču svoju, i reče: kaže Valam sin Veorov, kaže čovjek kome su otvorene oči, Kaže koji čuje riječi Božje, i koji zna znanje o višnjem, i koji vidi utvaru svemogućega i kad padne otvorene su mu oči: Vidim ga, ali ne sad; gledam ga, ali ne izbliza; izaći će zvijezda iz Jakova i ustaće palica iz Izrailja, koja će razbiti knezove Moavske i razoriti sve sinove Sitove. I Edoma će osvojiti i Sira će osvojiti neprijatelji njegovi; jer će Izrailj raditi junački. I vladaće koji je od Jakova, i zatrće ostatak od grada. A ugledav Amalika, otvori priču svoju, i reče: Amalik je početak narodima, ali će najposlije propasti. A ugledav Keneja, otvori priču svoju, i reče: tvrd ti je stan, i na stijeni si savio gnijezdo svoje; Ali će biti izagnan Kenej; Asur će ga zarobiti. I opet otvori priču svoju, i reče: jaoh! ko će biti živ kad to učini Bog! I lađe iz zemlje Kitimske doploviće i dosadiće Asircima i dosadiće Jevrejima; ali će i sami propasti. Potom ustavši Valam otide, i vrati se u svoje mjesto; i Valak otide svojim putem. I življaše Izrailj u Sitimu, i narod stade činiti preljubu sa kćerima Moavskim. One pozivahu narod na žrtve svojih bogova, i narod jeđaše, i klanjaše se bogovima njihovijem. I Izrailj prionu uz Velfegora; i razgnjevi se Gospod na Izrailja. I reče Gospod Mojsiju: uzmi sve knezove narodne, i objesi ih Gospodu prema suncu, da se odvrati gnjev Gospodnji od Izrailja. I reče Mojsije sudijama Izrailjevijem: pobijte svaki svoje koji su prionuli uz Velfegora. I gle, jedan između sinova Izrailjevijeh dođe i dovede k braći svojoj jednu Madijanku na oči Mojsiju i na oči svemu zboru sinova Izrailjevijeh; a oni zaplakaše na vratima šatora od sastanka. A kad to vidje Fines sin Eleazara sina Arona sveštenika, usta isred zbora i uze koplje u ruku; I uđe za čovjekom Izrailjcem u šator, i probode ih oboje, čovjeka Izrailjca i onu ženu, kroz trbuh, i presta pogibija među sinovima Izrailjevijem. I izgibe ih od te pogibije dvadeset i četiri tisuće. Tada reče Gospod Mojsiju govoreći: Fines sin Eleazara sina Arona sveštenika odvrati gnjev moj od sinova Izrailjevijeh otvorivši revnost za me među njima, da ne bih istrijebio sinove Izrailjeve u revnosti svojoj. Zato mu kaži: evo dajem mu svoj zavjet mirni. I imaće on i sjeme njegovo nakon njega zavjet sveštenstva vječnoga, jer revnova za Boga svojega i očisti sinove Izrailjeve. A čovjeku Izrailjcu ubijenome, koji bi ubijen s Madijankom, bješe ime Zamrije sin Salmonov, knez od doma oca svojega od plemena Simeunova. A ubijenoj ženi Madijanci bješe ime Hazvija kći Sura kneza narodnoga u domu oca svojega među Madijancima. I reče Gospod Mojsiju govoreći: Zavojštite na Madijance, i bijte ih; Jer oni zavojštiše na vas prijevarama svojim, i prevariše vas Velfegorom i Hazvijom kćerju kneza Madijanskoga, sestrom svojom, koja bi ubijena u dan pogibije koja dođe s Fegora. A poslije te pogibije reče Gospod Mojsiju i Eleazaru sinu Aronovu svešteniku govoreći: Izbrojte sav zbor sinova Izrailjevijeh od dvadeset godina i više po domovima otaca njihovijeh, sve koji mogu ići na vojsku u Izrailju. I reče im Mojsije i Eleazar sveštenik u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu govoreći: Da se izbroje od dvadeset godina i više, kako zapovjedi Gospod Mojsiju i sinovima Izrailjevijem, koji izađoše iz zemlje Misirske. Ruvim bješe prvenac Izrailjev; a sinovi Ruvimovi: od Enoha porodica Enohova; od Faluja porodica Falujeva; Od Asrona porodica Asronova, od Harmije porodica Harmijina. To su porodice Ruvimove; a izbrojenijeh bješe među njima četrdeset i tri tisuće i sedam stotina i trideset. Sin Falujev bješe Elijav. A sinovi Elijavovi: Namuilo i Datan i Aviron. Ovaj Datan i ovaj Aviron, koji bijahu od onijeh što se sazivahu na zbor, ustaše na Mojsija i Arona u buni Korejevoj, kad bješe buna na Gospoda; I zemlja otvorivši usta svoja proždrije njih i Koreja, i izgibe ta gomila, i spali ih oganj dvjesta i pedeset ljudi, koji postaše ugled. A sinovi Korejevi ne pogiboše. Sinovi Simeunovi po porodicama svojim: od Namuila porodica Namuilova; od Jamina porodica Jaminova; od Jahina porodica Jahinova; Od Zare porodica Zarina, od Saula porodica Saulova. To su porodice Simeunove; od njih bješe dvadeset i dvije tisuće i dvije stotine. A sinovi Gadovi po porodicama svojim: od Sifona porodica Sifonova; od Agija porodica Agijeva; od Sunija i porodica Sunijeva; Od Azena porodica Azenova; od Irija porodica Irijeva; Od Aroda porodica Arodova; od Arilija porodica Arilijeva. To su porodice sinova Gadovijeh, a među njima bješe izbrojenijeh četrdeset tisuća i pet stotina. Sinovi Judini: Ir i Avnan; ali umriješe Ir i Avnan u zemlji Hananskoj. Bijahu pak sinovi Judini po porodicama svojim: od Siloma porodica Silomova; od Faresa porodica Faresova; od Zare porodica Zarina. A sinovi Faresovi bjehu: od Asrona porodica Asronova; od Jamuila porodica Jamuilova. To su porodice Judine, a među njima bješe izbrojenijeh sedamdeset i šest tisuća i pet stotina. A sinovi Isaharovi po porodicama svojim: od Tole porodica Tolina; od Fuve porodica Fuvina; Od Jasuva porodica Jasuvova; od Amrama porodica Amramova. To su porodice Isaharove; a među njima bješe izbrojenijeh šezdeset i četiri tisuće i tri stotine. Sinovi Zavulonovi po porodicama svojim: od Sareda porodica Saredova; od Alona porodica Alonova; od Alila porodica Alilova. To su porodice Zavulonove, a među njima bješe izbrojenijeh šezdeset tisuća i pet stotina. Sinovi Josifovi po porodicama svojim: Manasija i Jefrem; Sinovi Manasijini: od Mahira porodica Mahirova; a Mahir rodi Galada, od kojega je porodica Galadova. Ovo su sinovi Galadovi: od Ahijezera porodica Ahijezerova; od Heleka porodica Helekova; Od Esrila porodica Esrilova; od Sihema porodica Sihemova; Od Simaera porodica Simaerova; od Ofera porodica Oferova; A Salpad sin Oferov nemaše sinova nego kćeri, kojima su imena Mala i Nuja i Egla i Melha i Tersa. To su porodice Manasijine, a od njih bješe izbrojenijeh pedeset i dvije tisuće i sedam stotina. Sinovi pak Jefremovi po porodicama svojim: od Sutala porodica Sutalova; od Vehera porodica Veherova; od Tahana porodica Tahanova. A ovo su sinovi Sutalovi: od Erana porodica Eranova. To su porodice sinova Jefremovijeh; a među njima bješe izbrojenijeh trideset i dvije tisuće i pet stotina. To su sinovi Josifovi po porodicama svojim. A sinovi Venijaminovi po porodicama svojim: od Vele porodica Velina; od Asvila porodica Asvilova; od Ahirama porodica Ahiramova; Od Sufama porodica Sufamova; od Ufama porodica Ufamova. A Velini sinovi bjehu: Ader i Naman; od Adera porodica Aderova; od Namana porodica Namanova. To su sinovi Venijaminovi po porodicama svojim, a među njima bješe izbrojenijeh četrdeset i pet tisuća i šest stotina. A ovo su sinovi Danovi po porodicama svojim: od Sameja porodica Samejeva; to je rod Danov po porodicama svojim. U svijem porodicama Samejevijem bješe izbrojenijeh šezdeset i četiri tisuće i četiri stotine. Sinovi Asirovi po porodicama svojim: od Jamina porodica Jaminova; od Jesuja porodica Jesujeva; od Verija porodica Verijina. Sinovi Verijini: od Hovera porodica Hoverova; od Melhila porodica Melhilova. A kćeri Asirovoj bješe ime Sara. To su porodice sinova Asirovijeh; a među njima bješe izbrojenijeh pedeset i tri tisuće i četiri stotine. Sinovi Neftalimovi po porodicama svojim: od Asila porodica Asilova; od Gunija porodica Gunijeva; Od Jesera porodica Jeserova; od Selima porodica Selimova. To je rod Neftalimov po porodicama svojim, a među njima bješe izbrojenih četrdeset i pet tisuća i četiri stotine. To su izbrojeni među sinovima Izrailjevijem, šest stotina i jedna tisuća i sedam stotina i trideset. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Tijem neka se podijeli zemlja u našljedstvo prema broju imena; Kojih ima više, podaj im veće našljedstvo, a kojih ima manje, njima manje; svi prema broju izbrojenijeh svojih neka imaju našljedstvo. Ali ždrijebom neka se podijeli zemlja: po imenima plemena otaca svojih neka dobiju našljedstvo. Ždrijebom neka se podijeli svakome plemenu, bilo veliko ili malo. A ovo su izbrojeni između Levita po porodicama svojim: od Girsona porodica Girsonova; od Kata porodica Katova; od Merarija porodica Merarijeva. Ovo su porodice Levijeve: porodica Lovenijeva, porodica Hevronova, porodica Malijeva, porodica Musijeva, porodica Korejeva. A Kat je rodio Amrama. A ime je ženi Amramovoj Johaveta, kći Levijeva, koja mu se rodila u Misiru; a ona rodi Amramu Arona i Mojsija, i Mariju sestru njihovu. A Aronu se rodi Nadav i Avijud i Eleazar i Itamar. Ali Nadav i Avijud pogiboše kad prinesoše tuđ oganj pred Gospodom. I bješe ih izbrojenijeh dvadeset i tri tisuće, svega muškinja od jednoga mjeseca i više; i ne biše brojeni među sinove Izrailjeve, jer im nije dano našljedstvo među sinovima Izrailjevijem. To su izbrojeni, kad Mojsije i Eleazar sveštenik izbrojiše sinove Izrailjeve u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu. A među njima ne bješe nijedan od onijeh koje izbrojiše Mojsije i Aron sveštenik kad brojiše sinove Izrailjeve u pustinji Sinajskoj. Jer Gospod bješe rekao za njih: pomrijeće u pustinji. I ne osta ih ni jedan osim Haleva sina Jefonijina i Isusa sina Navina. Tada dođoše kćeri Salpada sina Ofera sina Galada sina Mahira sina Manasijina, od plemena Manasije sina Josifova, a imena im bjehu Mala, Nuja, Egla, Melha i Tersa. I stadoše pred Mojsija i pred Eleazara sveštenika i pred knezove i sav zbor na vratima šatora od sastanka, i rekoše: Otac naš umrije u pustinji, ali ne bješe u društvu s onima koji se pobuniše na Gospoda u buni Korejevoj, nego umrije od grijeha svojega, a ne ostavi sinova. Zašto da se istrijebi ime oca našega iz porodice njegove zato što nije imao sina? Daj nam našljedstvo među braćom oca našega. I iznese Mojsije stvar njihovu pred Gospoda. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Pravo govore kćeri Salpadove; podaj im pravo da imaju našljedstvo među braćom oca svojega, i prenesi našljedstvo oca njihova na njih. A sinovima Izrailjevijem kaži i reci: kad ko umre a nema sina, onda prenesite našljedstvo njegovo na kćer njegovu; Ako li ni kćeri nema, onda podajte našljedstvo njegovo braći njegovoj; Ako li ni braće nema, onda podajte našljedstvo njegovo braći oca njegova; Ako li nema ni braće očine, onda podajte našljedstvo njegovo onomu ko mu je najbliži u rodu njegovu, i neka je njegovo. I to neka bude sinovima Izrailjevijem zakon za suđenje, kako zapovjedi Gospod Mojsiju. Još reče Gospod Mojsiju: izidi na goru ovu Avarimsku, i vidi zemlju koju sam dao sinovima Izrailjevijem. I kad je vidiš, pribraćeš se k rodu svojemu i ti, kao što se pribrao Aron brat tvoj. Jer ne poslušaste riječi moje u pustinji Sinu u svađi narodnoj, kad je trebalo da me proslavite na vodi pred očima njihovijem. To je voda od svađe u Kadisu u pustinji Sinu. I reče Mojsije Gospodu govoreći: Gospode Bože duhovima i svakom tijelu, postavi čovjeka nad ovijem zborom, Koji će izlaziti pred njima i koji će dolaziti pred njima, koji će ih izvoditi i opet dovoditi, da ne bi bio zbor Gospodnji kao ovce koje nemaju pastira. A Gospod reče Mojsiju: uzmi k sebi Isusa sina Navina, čovjeka u kom je duh moj, i metni ruku svoju na nj, I izvedi ga pred Eleazara sveštenika i pred sav zbor, i podaj mu zapovijesti pred njima. I podaj mu od slave svoje, da ga sluša sav zbor sinova Izrailjevijeh. I neka staje pred Eleazara sveštenika da ga pita za sud Urim pred Gospodom; po zapovijesti njegovoj neka polaze i po zapovijesti njegovoj neka dolaze on i svi sinovi Izrailjevi s njim i sav zbor. I učini Mojsije kako mu zapovjedi Gospod; i uzev Isusa postavi ga pred Eleazara sveštenika i pred sav zbor. I metnu ruke svoje na nj, i dade mu zapovijesti, kako bješe zapovjedio Gospod preko Mojsija. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Zapovjedi sinovima Izrailjevijem, i reci im: prinose moje, hljeb moj, žrtve što mi se sažižu za ugodni miris, pazite da mi prinosite na vrijeme. Reci im dakle: ovo je žrtva ognjena što ćete prinositi Gospodu: dva jagnjeta od godine zdrava, svaki dan na žrtvu paljenicu bez prestanka: Jedno jagnje prinesi ujutru, a drugo jagnje prinesi uveče, I desetinu efe bijeloga brašna za dar smiješana s četvrtinom ina čistoga ulja. To je žrtva paljenica svagdašnja, koja bi prinesena na gori Sinajskoj za miris ugodni, žrtva ognjena Gospodu. I naljev njezin da bude četvrt ina na svako jagnje; u svetinji prinosi naljev dobra pića Gospodu. A drugo jagnje prinesi uveče; dar kao ujutru i naljev njegov prinesi za žrtvu ognjenu, za ugodni miris Gospodu. A u subotu dva jagnjeta od godine zdrava, i dvije desetine bijeloga brašna smiješana s uljem za dar s naljevom njegovijem. To je subotna žrtva paljenica svake subote, osim svagdašnje žrtve paljenice i naljeva njezina. I u početak mjeseca svojih prinosite Gospodu žrtvu paljenicu, po dva teleta i jednoga ovna i sedam jaganjaca od godine zdravijeh; I tri desetine bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar na svako tele, i dvije desetine bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar na ovna; I po jednu desetinu bijeloga brašna pomiješana s uljem za dar na svako jagnje; to je žrtva paljenica na ugodni miris, žrtva ognjena Gospodu. A naljev njihov da bude vina po ina na tele, trećina ina na ovna, i četvrt ina na jagnje. To je žrtva paljenica u početak mjeseca, svakoga mjeseca u godini. I jarca jednoga za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice, prinosite Gospodu s naljevom njegovijem. A prvoga mjeseca četrnaesti dan da je pasha Gospodu; A petnaesti dan toga mjeseca praznik: sedam dana jedite prijesne hljebove. Prvi dan neka je sabor sveti; nikakoga posla ropskoga ne radite. Nego prinesite Gospodu žrtvu paljenicu, dva teleta i jednoga ovna i sedam jaganjaca od godine, sve da vam je zdravo; A dar uz njih bijeloga brašna pomiješana s uljem tri desetine uza svako tele i dvije desetine uz ovna prinesite. Po jednu desetinu prinesite uza svako jagnje od onijeh sedam jaganjaca; I jednoga jarca za grijeh, radi očišćenja vašega. To prinesite osim jutrenje žrtve paljenice, koja je žrtva svagdašnja. Tako prinosite svaki dan za onijeh sedam dana, da bude jelo, žrtva ognjena na ugodni miris Gospodu, osim svagdašnje žrtve paljenice i njezina naljeva prinosite. I sedmi dan da imate sveti sabor; posla ropskoga nijednoga ne radite. I na dan prvina, kad prinosite nov dar Gospodu poslije svojih nedjelja, da imate sabor sveti, nijednoga posla ropskoga ne radite; Nego prinesite žrtvu paljenicu za ugodni miris Gospodu, dva teleta, jednoga ovna, sedam jaganjaca od godine; I dar uz njih: bijeloga brašna pomiješana s uljem po tri desetine uz tele, dvije desetine uz ovna, Po jednu desetinu uza svako jagnje od onijeh sedam jaganjaca; Jednoga jarca, radi očišćenja vašega. Prinesite to, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina; a sve neka vam je zdravo s naljevom svojim. A sedmoga mjeseca prvi dan da imate sveti sabor; posla ropskoga nijednoga ne radite; to da vam je trubni dan. I prinesite žrtvu paljenicu za miris ugodni Gospodu, jedno tele, jednoga ovna, sedam jaganjaca od godine zdravijeh; A dar uz njih bijeloga brašna smiješana s uljem tri desetine uz tele i dvije desetine uz ovna, I po jednu desetinu uza svako jagnje od sedam jaganjaca; I jednoga jarca za grijeh, radi očišćenja vašega; Osim žrtve paljenice u početku mjeseca i dara njezina, i osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njihovijeh po uredbi njihovoj, za miris ugodni, za žrtvu ognjenu Gospodu. I deseti dan toga mjeseca sedmoga da imate sveti sabor; i mučite duše svoje; ne radite nikakoga posla; Nego prinesite Gospodu za miris ugodni žrtvu paljenicu, jedno tele, jednoga ovna, sedam jaganjaca od godine, a neka vam je zdravo; I dar uz njih bijeloga brašna pomiješana s uljem tri desetine uz tele, dvije desetine uz ovna, Po jednu desetinu uza svako jagnje od onijeh sedam jaganjaca; Jarca jednoga za grijeh, osim žrtve za grijeh radi očišćenja, i osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njihovijeh. I petnaesti dan toga mjeseca sedmoga da imate sveti sabor; nijednoga posla ropskoga ne radite; nego praznujte praznik Gospodu sedam dana. I prinesite žrtvu paljenicu, ognjenu žrtvu za ugodni miris Gospodu, trinaest telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine, a neka su zdravi; I dar uz njih brašna bijeloga smiješana s uljem po tri desetine uza svako tele od trinaest telaca, po dvije desetine uza svakoga ovna od ona dva ovna, I po jednu desetinu uza svako jagnje od onijeh četrnaest jaganjaca; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A drugi dan dvanaest telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh, I dar njihov i naljev njihov, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jarca jednoga za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A treći dan jedanaest telaca, dva ovna i četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh; I darove njihove i naljeve njihove, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A četvrti dan deset telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh; I dar njihov i naljeve njihove, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A peti dan devet telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh; I dar njihov i naljeve njihove, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A šesti dan osam telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh, I dar njihov i naljeve njihove, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A sedmi dan sedam telaca, dva ovna, četrnaest jaganjaca od godine zdravijeh, I dar njihov i naljeve njihove, uz teoce, uz ovnove i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. A osmi dan da vam je praznik; nijednoga posla ropskoga ne radite. Nego prinesite žrtvu paljenicu, žrtvu ognjenu za ugodni miris Gospodu, jedno tele, jednoga ovna, sedam jaganjaca od godine zdravijeh, I dar njihov i naljeve njihove, uz tele, uz ovna i uz jaganjce, po broju njihovu, kako je uređeno; I jednoga jarca za grijeh, osim svagdašnje žrtve paljenice i dara njezina i naljeva njezina. To prinosite Gospodu na praznike svoje, osim onoga što biste po zavjetu ili od svoje volje prinijeli za žrtve paljenice ili darove ili naljeve ili žrtve zahvalne. (30:1) I kaza Mojsije sinovima Izrailjevijem sve što zapovjedi Gospod. (30:2) I reče Mojsije knezovima od plemena sinova Izrailjevijeh govoreći: ovo je zapovjedio Gospod. (30:3) Kad koji čovjek učini zavjet Gospodu, ili se zakune vezavši se dušom svojom, neka ne pogazi riječi svoje, nego neka učini sve što izađe iz usta njegovijeh. (30:4) A kad žena učini zavjet Gospodu ili se veže u mladosti svojoj, dokle je u kući oca svojega, (30:5) I čuje otac njezin za zavjet njezin ili kako se vezala dušom svojom, pa joj otac ne reče ništa, onda da su tvrdi svi zavjeti njezini, i sve čim je vezala dušu svoju da je tvrdo. (30:6) Ako li otac njezin poreče to onaj dan kad čuje, zavjeti njezini i čim je god vezala dušu svoju, ništa da nije tvrdo; i Gospod će joj oprostiti, jer otac njezin poreče. (30:7) Ako li se uda pa ima na sebi zavjet ili izreče što na usta svoja čim bi se vezala, (30:8) A muž njezin čuvši ne reče joj ništa onaj dan kad čuje, onda da su tvrdi zavjeti njezini, i tvrdo da je sve čim je vezala dušu svoju. (30:9) Ako li muž njezin kad čuje onaj dan poreče, ukida se zavjet koji je bio na njoj ili što je izrekla na usta svoja te se vezala; i Gospod će joj oprostiti. (30:10) A zavjet koji učini udovica ili puštenica, i sve čim veže dušu svoju, da joj je tvrdo. (30:11) Ali ako bude u kući muža svojega učinila zavjet i za što vezala dušu svoju zakletvom, (30:12) I muž njezin čuvši oćuti i ne poreče, tada da su tvrdi svi zavjeti njezini, i da je tvrdo sve za što je vezala dušu svoju. (30:13) Ako li to poreče muž njezin onaj dan kad čuje, svaki zavjet koji bi izašao iz usta njezinijeh i sve čim bi vezala dušu svoju da nije tvrdo; muž je njezin porekao, i Gospod će joj oprostiti. (30:14) Svaki zavjet i sve za što bi se vezala zakletvom da muči dušu svoju, muž njezin potvrđuje i ukida. (30:15) Ako bi muž njezin od dana do dana ćutao, onda potvrđuje sve zavjete njezine i sve za što bi se vezala; potvrđuje, jer joj ne poreče u onaj dan kad ču. (30:16) Ako li poreče pošto čuje, sam će nositi grijeh njezin. (30:17) Ovo su naredbe, koje zapovjedi Gospod Mojsiju za muža i ženu, za oca i kćer u mladosti njezinoj, dokle je u kući oca svojega. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Osveti sinove Izrailjeve na Madijancima, pak ćeš se onda pribrati k rodu svojemu. I Mojsije reče narodu govoreći: opremite između sebe ljude na vojsku da idu na Madijance da učine osvetu Gospodnju na Madijancima, Po tisuću od plemena, od svakoga plemena Izrailjeva opremite na vojsku. I dadoše od tisuća Izrailjevijeh po tisuću od svakoga plemena, dvanaest tisuća opremiše na vojsku. I posla Mojsije po tisuću od svakoga plemena na vojsku, i s njima Finesa sina Eleazara sveštenika, i u njega bjehu sudi sveti i trube. I zavojštiše na Madijance, kako zapovjedi Gospod Mojsiju, i pobiše sve muškinje. Pobiše i careve Madijanske, s drugima koje im pobiše, Evina i Rokoma i Sura i Ura i Rovoka, pet careva Madijanskih, i Valama sina Veorova ubiše mačem. I zarobiše sinovi Izrailjevi žene Madijanke i djecu njihovu, i zaplijeniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo. A mjesta njihova u kojima življahu i gradove njihove sve popališe ognjem. I sve roblje i sav plijen, ljude i stoku, uzeše; I povedoše k Mojsiju i Eleazaru svešteniku i ka zboru sinova Izrailjevijeh, i roblje i ostali plijen i dobit u oko na polju Moavskom, koje je na Jordanu prema Jerihonu. A Mojsije i Eleazar sveštenik i svi knezovi od zbora izidoše im na susret iz okola. I Mojsije se razgnjevi na vojvode, na tisućnike i stotinare, koji se vraćahu s vojske; I reče im Mojsije: a što ostaviste u životu sve žene? Ta one po riječi Valamovoj navratiše sinove Izrailjeve da zgriješe Gospodu s Fegora, te dođe ona pogibija na narod Gospodnji. Zato sada pobijte svu djecu mušku, i sve žene pobijte, koje su poznale čovjeka. A djevojke, koje ne poznaše čovjeka, ostavite u životu. A vi ostanite izvan okola sedam dana; svaki koji je ubio koga i koji se dotakao ubijenoga, očistite se treći dan i sedmi dan, sebe i roblje svoje. I sve haljine i sve stvari kožne i sve što je od kostrijeti i sve sudove drvene očistite. I reče Eleazar sveštenik vojnicima, koji bijahu išli na vojsku: ovo je naredba i zakon što je Gospod zapovjedio Mojsiju: Zlato, srebro, mjed, gvožđe, kositer i olovo, Što god podnosi vatru, propustite kroz vatru, i očistiće se, ali pošto se očisti vodom očišćenja; a što god ne podnosi vatre, propustite kroz vodu. I operite haljine svoje sedmi dan, i bićete čisti; i onda ćete ući u oko. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Izbroj sve što je zaplijenjeno, ljude i stoku, ti i Eleazar sveštenik i poglavari od plemena narodnijeh. I razdijeli sve zaplijenjeno na dvoje: na vojnike koji su išli na vojsku i na sav zbor. I uzmi dio za Gospoda od vojnika koji su išli na vojsku, po jednu dušu od pedeset, i od ljudi i od goveda i od magaraca i od ovaca. Od njihove polovine to uzmite, i podajte Eleazaru svešteniku za prinos Gospodu. I od polovine koja dopade sinovima Izrailjevijem uzmi po jedno od pedeset, i od ljudi i od goveda i od magaraca i od ovaca i od svake stoke, i to podaj Levitima koji rade što treba za šator Gospodnji. I učini Mojsije i Eleazar sveštenik kako zapovjedi Gospod Mojsiju. I bješe plijena, što osta od plijena koji zaplijeni vojska: šest stotina i sedamdeset i pet tisuća ovaca, I sedamdeset i dvije tisuće goveda, I šezdeset i jedna tisuća magaraca, I ženskinja što ne bješe poznalo čovjeka, svega trideset i dvije tisuće duša. A u polovini, u dijelu onijeh koji bijahu išli na vojsku, bješe na broj tri stotine i trideset i sedam tisuća i pet stotina ovaca, A od toga dio Gospodu bješe šest stotina i sedamdeset i pet ovaca; I trideset i šest tisuća goveda, a od toga dio Gospodu sedamdeset i dva; I trideset tisuća i pet stotina magaraca, a od toga dio Gospodu šezdeset i jedan; I šesnaest tisuća duša ljudskih, a od toga dio Gospodu trideset i dvije duše. I dade Mojsije Eleazaru svešteniku dio za prinos Gospodu, kao što mu zapovjedi Gospod. A od druge polovine, koja dopade sinovima Izrailjevijem, koju uze Mojsije od ljudi koji bjehu išli na vojsku, (A i u toj polovini, koja dopade zboru, bješe tri stotine i trideset i sedam tisuća i pet stotina ovaca, Trideset i šest tisuća goveda, Trideset tisuća i pet stotina magaraca, I šesnaest tisuća duša ljudskih.) Od te polovine, koja dopade sinovima Izrailjevijem, uze Mojsije po jedno od pedeset, i od ljudi i od stoke, i dade Levitima koji rade što treba za šator Gospodnji, kao što mu Gospod zapovjedi. I pristupiše k Mojsiju vojvode, tisućnici i stotinari, I rekoše mu: sluge tvoje prebrojiše vojnike koji bijahu pod našom rukom, i nijednoga nije manje. Zato prinosimo Gospodu prinos, svaki što je ko zadobio, zlatnijeh zaklada, kopača, narukvica, prstena, obodaca i lančića, da bi se očistile duše naše pred Gospodom. I uze Mojsije i Eleazar sveštenik od njih zlato, svakojake zaklade. A bješe svega zlata prinesenoga, što prinesoše Mojsiju tisućnici i stotinari, šesnaest tisuća i sedam stotina i pedeset sikala. A vojnici zadržaše sebi što koji bješe zaplijenio. I uzevši Mojsije i Eleazar zlato od tisućnika i stotinara, unesoše ga u šator od sastanka za spomen sinovima Izrailjevijem pred Gospodom. A sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi imahu vrlo mnogo stoke, i vidješe zemlju Jazirsku i zemlju Galadsku da je dobra za stoku. I došavši sinovi Gadovi i sinovi Ruvimovi rekoše Mojsiju i Eleazaru svešteniku i knezovima od zbora govoreći: Atarot i Devon i Jazir i Namra i Esevon i Elealija i Sevama i Navav i Vean, Ta je zemlja, koju Gospod pokori zboru Izrailjskom, dobra za stoku, a sluge tvoje imaju stoke. Ako smo, rekoše, našli milost pred tobom, neka se ta zemlja dade slugama tvojim u našljedstvo, nemoj nas voditi preko Jordana. A Mojsije reče sinovima Gadovijem i sinovima Ruvimovijem: braća će vaša ići na vojsku, a vi hoćete ovdje da ostanete? Zašto obarate srce sinovima Izrailjevijem da ne prijeđu u zemlju koju im je dao Gospod? Tako su učinili oci vaši, kad ih poslah iz Kadis-Varne da uhode zemlju; I otidoše do potoka Eshola, i uhodiše zemlju; i oboriše srce sinovima Izrailjevijem da ne idu u zemlju koju im dade Gospod; I razgnjevi se onda Gospod, i zakle se govoreći: Neće ti ljudi koji izađoše iz Misira, od dvadeset godina i više, vidjeti zemlje za koju se zakleh Avramu, Isaku i Jakovu, jer se ne držaše mene sasvijem, Osim Haleva sina Jefonijina Kenezeja i Isusa sina Navina, jer se sasvijem držaše Gospoda. I razgnjevi se Gospod na Izrailja, i učini te se potucaše po pustinji četrdeset godina, dokle ne pomrije sav onaj naraštaj koji činjaše zlo pred Gospodom. A vi sada izađoste na mjesto otaca svojih, rod griješnih ljudi, da umnožavate žestinu gnjeva Gospodnjega na Izrailja. Ako se odvratite od njega, on će ga još ostaviti u pustinji, i tako ćete upropastiti sav onaj narod. A oni pristupiše opet k njemu, i rekoše mu: mi smo radi samo torove načiniti ovdje za stada svoja i gradove za djecu svoju. A sami ćemo naoružani junački poći pred sinovima Izrailjevijem, dokle ih ne odvedemo na njihovo mjesto; a naša djeca neka stoje u gradovima tvrdijem radi stanovnika te zemlje. Nećemo se vratiti kućama svojim dokle sinovi Izrailjevi ne prime svaki svoje našljedstvo. Niti ćemo uzeti našljedstva s njima s onu stranu Jordana ni dalje, ako nam dopadne našljedstvo s ovu stranu Jordana prema istoku. Tada im reče Mojsije: ako ćete učiniti tako i ići pod oružjem pred Gospodom na vojsku, Ako svaki od vas pod oružjem prijeđe preko Jordana pred Gospodom, dokle ne otjera ispred sebe neprijatelja svojih, I dokle se ne pokori zemlja pred Gospodom, pa se onda vratite i ne zgriješite Gospodu ni Izrailju, onda će ova zemlja pripasti vama u našljedstvo pred Gospodom. Ako li ne učinite tako, gle, zgriješićete Gospodu, i znajte da će vas grijeh vaš stići. Gradite sebi gradove za djecu svoju i torove za stoku svoju; i što je izašlo iz usta vaših, učinite. I rekoše Mojsiju sinovi Gadovi i sinovi Ruvimovi govoreći: sluge će tvoje učiniti kako gospodar naš zapovijeda. Djeca naša i žene naše, stada naša i sva stoka naša ovdje će ostati u gradovima Galadskim; A sluge će tvoje prijeći svaki naoružan, da se bije pred Gospodom, kao što govori gospodar naš. Tada Mojsije zapovjedi za njih Eleazaru svešteniku i Isusu sinu Navinu i glavarima od domova otačkih među sinovima Izrailjevijem, I reče im: ako prijeđu sinovi Gadovi i sinovi Ruvimovi s vama preko Jordana, svi oružani, da se biju pred Gospodom, i kad vam bude zemlja pokorena, onda podajte njima zemlju Galadsku u našljedstvo. Ako li ne prijeđu s vama pod oružjem, onda neka im bude našljedstvo među vama u zemlji Hananskoj. I odgovoriše sinovi Gadovi i sinovi Ruvimovi govoreći: kako je Gospod kazao slugama tvojim tako ćemo učiniti. Prijeći ćemo pod oružjem pred Gospodom u zemlju Hanansku, a naše našljedstvo da bude s ovu stranu Jordana. I dade Mojsije sinovima Gadovijem i sinovima Ruvimovijem i polovini plemena Manasije sina Josifova carstvo Siona cara Amorejskoga i carstvo Oga cara Vasanskoga, zemlju i gradove po međama njezinijem, gradove one zemlje unaokolo. I sagradiše sinovi Gadovi Devon i Atarot i Aroir. I Atrot-Sofan i Jazir i Jogveju, I Vet-Nimru i Vet-Aran, gradove tvrde, i torove za stoku. A sinovi Ruvimovi sagradiše Esevon i Elealiju i Kirijatajim, I Navon i Velmeon predjenuvši im imena, i Sivmu; i nadješe druga imena gradovima koje sagradiše. A sinovi Mahira sina Manasijina otidoše u Galad, i uzeše ga, i izagnaše Amoreje koji bijahu ondje. I Mojsije dade Galad Mahiru sinu Manasijinu, koji se ondje naseli. I Jair sin Manasijin otide i uze sela njihova i prozva ih sela Jairova. I Navav otide i uze Kenat sa selima njegovijem, i prozva ga Navav po imenu svojemu. Ovo su putovi sinova Izrailjevijeh kad izađoše iz zemlje Misirske u četama svojim pod upravom Mojsijevom i Aronovom. I Mojsije popisa kako izidoše i gdje stajaše po zapovijesti Gospodnjoj; i ovo su putovi njihovi kako putovaše. Pođoše iz Ramese prvoga mjeseca petnaesti dan, sjutradan poslije pashe, i izidoše sinovi Izrailjevi rukom podignutom pred očima svijeh Misiraca. A Misirci pogrebavahu prvence koje pobi Gospod među njima, kad i na bogovima njihovijem izvrši Gospod sudove. I otišavši sinovi Izrailjevi iz Ramese stadoše u oko u Sohotu. A iz Sohota otišavši stadoše u oko u Etamu, koji je nakraj pustinje. A iz Etama otišavši saviše k Irotu, koji je prema Velsefonu, i stadoše u oko pred Magdalom. A od Irota otišavši prijeđoše preko mora u pustinju, i išavši tri dana preko pustinje Etama stadoše u oko u Meri. A iz Mere otišavši dođoše u Elim, gdje bijaše dvanaest studenaca i sedamdeset palmovijeh drveta, i ondje stadoše u oko. A iz Elima otišavši stadoše u oko kod Crvenoga Mora. I otišavši od Crvenoga Mora stadoše u oko u pustinji Sinu. A iz pustinje Sina otišavši stadoše u oko u Rafaku. A iz Rafaka otišavši stadoše u oko u Elusu. A iz Elusa otišavši stadoše u oko u Rafidinu, gdje nemaše narod vode da pije. A iz Rafidina otišavši stadoše u oko u pustinji Sinajskoj. A iz pustinje Sinajske otišavši stadoše u oko u Kivrot-Atavi. A iz Kivrot-Atave otišavši stadoše u oko u Asirotu. A iz Asirota otišavši stadoše u oko u Ratamu. A iz Ratama otišavši stadoše u oko u Remnon-Faresu. A iz Remnon-Faresa otišavši stadoše u oko u Lemvonu. A iz Lemvona otišavši stadoše u oko u Resanu. A iz Resana otišavši stadoše u oko u Makelatu. A iz Makelata otišavši stadoše u oko kod gore Safera. A od gore Safera otišavši stadoše u oko u Haradu. A iz Harada otišavši stadoše u oko u Makidotu. A iz Makidota otišavši stadoše u oko u Katatu. A iz Katata otišavši stadoše u oko u Taratu. A iz Tarata otišavši stadoše u oko u Meteku. A iz Meteka otišavši stadoše u oko u Aselmonu. A iz Aselmona otišavši stadoše u oko u Mosirotu. A iz Mosirota otišavši stadoše u oko u Vanakanu. A iz Vanakana otišavši stadoše u oko u planini Gadadu. A iz planine Gadada otišavši stadoše u oko u Etevati. A iz Etevate otišavši stadoše u oko u Evronu. A iz Evrona otišavši stadoše u oko u Gesion-Gaveru. A iz Gesion-Gavera otišavši stadoše u oko u pustinji Sinu, a to je Kadis. A iz Kadisa otišavši stadoše u oko kod gore Ora na međi zemlje Edomske. I izide Aron sveštenik na goru Or po zapovjesti Gospodnjoj, i umrije ondje četrdesete godine po izlasku sinova Izrailjevijeh iz zemlje Misirske, prvi dan petoga mjeseca. A Aronu bješe sto i dvadeset i tri godine kad umrije na gori Oru. Tada ču Hananej car Aradski, koji življaše na jugu u zemlji Hananskoj, da idu sinovi Izrailjevi. Potom otišavši od gore Ora stadoše u oko u Selmonu. A iz Selmona otišavši stadoše u oko u Finonu. A iz Finona otišavši stadoše u oko u Ovotu. A iz Ovota otišavši stadoše u oko na humovima Avarimskim na međi Moavskoj. A od tijeh humova otišavši stadoše u oko u Devon-Gadu. A iz Devon-Gada otišavši stadoše u oko u Gelmon-Devlataimu. A iz Gelmon-Devlataima otišavši stadoše u oko u planinama Avarimskim prema Navavu. A iz planina Avarimskih otišavši stadoše u oko u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu. I stajahu u okolu kraj Jordana od Esimota do Vel-Satima u polju Moavskom. I reče Gospod Mojsiju u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem i reci im: kad prijeđete preko Jordana u zemlju Hanansku, Otjerajte od sebe sve koji žive u onoj zemlji, i potrite sve slike njihove rezane, i sve slike njihove livene potrite, i sve visine njihove oborite. A kad ih istjerate iz zemlje, naselite se u njoj; jer sam vama dao onu zemlju da je vaša. I razdijelite je u našljedstvo ždrijebom na porodice svoje; kojih ima više, njima veće našljedstvo podajte; a kojih ima manje, njima podajte manje našljedstvo; koje mjesto kome ždrijebom dopadne, ono neka mu bude; na plemena otaca svojih razdijelite našljedstvo. Ako li ne otjerate od sebe onijeh koji žive u onoj zemlji, onda će oni koje ostavite biti trnje očima vašima i ostani vašim bokovima, i pakostiće vam u zemlji u kojoj ćete živjeti. I što sam mislio učiniti njima, učiniću vama. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Zapovjedi sinovima Izrailjevijem i reci im: kad dođete u zemlju Hanansku, ta će vam zemlja pripasti u našljedstvo, zemlja Hananska s međama svojim. Južni kraj da vam je od pustinje Sina, uz među Edomsku, i da vam je južna međa od brijega slanoga mora na istok; I ta međa neka se savije od juga k Akravimu i ide do Sina, i neka se pruži od juga preko Kadis-Varne, a otuda neka izide na selo Adar i ide do Aselmona; Potom neka se savije ta međa od Aselmona do potoka Misirskoga i ide do mora. A zapadna međa da vam bude veliko more; to da vam je zapadna međa. A sjeverna međa ovo da vam bude: od velikoga mora povucite sebi među do gore Ora; A od gore Ora povucite sebi među kako se ide u Emat, i ta međa neka ide na Sedad; I neka ide ta međa do Zefrona, i kraj neka joj bude kod sela Enana; to da vam bude sjeverna međa. A s istoka povucite sebi među od sela Enana do Sefama; A od Sefama neka ide ta međa k Rivli, s istoka Ainu, i neka ide dalje ta međa dokle dođe do mora Hinerota k istoku; I neka se spusti ta međa ka Jordanu, i neka izađe na slano more. Ta će zemlja biti vaša s međama svojim unaokolo. I kaza Mojsije sinovima Izrailjevijem govoreći: to je zemlja koju ćete dobiti u našljedstvo ždrijebom, za koju je zapovjedio Gospod da je dobije devet plemena i po. Jer pleme sinova Ruvimovijeh po porodicama otaca svojih, i pleme sinova Gadovijeh po porodicama otaca svojih, i polovina plemena Manasijina primiše svoje našljedstvo. Ova dva plemena i po primiše našljedstvo svoje s ovu stranu Jordana prema Jerihonu s istočne strane. Opet reče Gospod Mojsiju govoreći: Ovo su imena ljudi koji će vam razdijeliti u našljedstvo zemlju: Eleazar sveštenik i Isus sin Navin. I po jednoga kneza iz svakoga plemena uzmite da dijeli zemlju. A ovo su imena tijeh ljudi: od plemena Judina Halev sin Jefonijin, Od plemena sinova Simeunovijeh Samuilo sin Emijudov, Od plemena Venijaminova Eldad sin Haslonov, Od plemena sinova Danovijeh knez Vokor sin Jeklinov, Od sinova Josifovijeh: od plemena sinova Manasijinih knez Anilo sin Sufidov, Od plemena sinova Jefremovijeh, knez Kamuilo sin Saftanov, Od plemena sinova Zavulonovijeh knez Elisafan sin Harnahov, Od plemena sinova Isaharovijeh knez Faltilo sin Ozainov, Od plemena sinova Asirovijeh knez Ahior sin Selemijin, I od plemena Neftalimova knez Fadailo sin Amijudov. Ovima zapovjedi Gospod da razdijele našljedstvo sinovima Izrailjevijem u zemlji Hananskoj. Još reče Gospod Mojsiju u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu govoreći: Zapovjedi sinovima Izrailjevijem neka dadu od našljedstva svojega Levitima gradove, gdje će živjeti; i podgrađa oko gradova podajte im, Da u gradovima žive, a u podgrađima njihovijem da im stoji stoka i imanje njihovo i sve životinje njihove. A podgrađa koja date Levitima neka budu na tisuću lakata daleko od zidova gradskih unaokolo. Zato izmjerite iza svakoga grada na istok dvije tisuće lakata, i na jug dvije tisuće lakata, i na zapad dvije tisuće lakata, i na sjever dvije tisuće lakata, tako da grad bude u srijedi. Tolika neka budu podgrađa njihova. A od gradova koje date Levitima odvojte šest gradova za utočište, da onamo uteče ko bi koga ubio; i osim njih podajte im četrdeset i dva grada. Svega gradova, koje ćete dati Levitima da bude četrdeset i osam gradova, svaki sa svojim podgrađem. A tijeh gradova što ćete dati od našljedstva sinova Izrailjevijeh, od onijeh koji imaju više podajte više, a od onijeh koji imaju manje podajte manje; svaki prema našljedstvu koje će imati neka da od svojih gradova Levitima. Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevijem i kaži im: kad prijeđete preko Jordana u zemlju Hanansku, Od gradova koji vam dopadnu odvojte gradove za utočište da u njih uteče krvnik koji ubije koga nehotice. I ti će vam gradovi biti utočišta od osvetnika, da ne pogine krvnik dokle ne stane na sud pred zbor. I tako od tijeh gradova koje date šest gradova biće vam utočišta. Tri taka grada podajte s ovu stranu Jordana, a tri grada podajte u zemlji Hananskoj, ti gradovi neka budu utočišta. Sinovima Izrailjevijem i došljaku i strancu, koji se bavi među njima, neka tijeh šest gradova budu utočišta, da uteče u njih ko god ubije koga nehotice. Ali ako gvožđem udari koga, te onaj umre, krvnik je, neka se pogubi taki krvnik. I ako kamenom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, te onaj umre, krvnik je, neka se pogubi taki krvnik. Ili ako drvetom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, te onaj umre, krvnik je, neka se pogubi taki krvnik. Osvetnik neka pogubi krvnika; kad ga udesi, neka ga pogubi. Ako ga iz mržnje turi, ili se baci čim na nj navalice, te onaj umre, Ili ako ga iz neprijateljstva udari rukom, te onaj umre, neka se pogubi taki ubojica, krvnik je; osvetnik neka pogubi toga krvnika kad ga udesi. Ako li ga nehotice turi bez neprijateljstva, ili se baci na nj čim nehotice, Ili kamenom od kojega može čovjek poginuti, ako se baci na nj nehotice, te onaj umre, a nije mu neprijatelj, niti mu traži zla, Tada da sudi zbor između ubojice i osvetnika po ovom zakonu. I zbor neka izbavi krvnika iz ruke osvetnikove i vrati ga u utočište njegovo, kuda je utekao, i ondje neka ostane dokle ne umre poglavar sveštenički, koji je pomazan svetim uljem. Ako krvnik kako god izide preko međe svojega utočišta, u koje je utekao, I nađe ga osvetnik preko međe utočišta njegova, ako krvnika ubije osvetnik, neće biti kriv za krv. Jer u utočištu svojem valja da stoji dokle ne umre poglavar sveštenički; pa kad umre poglavar sveštenički, onda treba da se vrati krvnik u zemlju našljedstva svojega. Ovo da vam je uredba za suđenje od koljena do koljena po svijem stanovima vašim. Ko bi htio pogubiti čovjeka, po svjedocima neka pogubi krvnika; ali jedan svjedok ne može svjedočiti da se ko pogubi. Ne uzimajte otkupa za krvnika, koji zasluži smrt, nego neka se pogubi. Ni od onoga ne uzimajte otkupa koji uteče u utočište, da bi se vratio da živi u svojoj zemlji prije nego umre sveštenik; Da ne biste skvrnili zemlju u kojoj ste, jer krv ona skvrni zemlju, a zemlja se ne može očistiti od krvi koja se prolije na njoj drukčije nego krvlju onoga koji je prolije. Zato ne skvrnite zemlje u kojoj nastavate i u kojoj ja nastavam, jer ja Gospod nastavam usred sinova Izrailjevijeh. Tada pristupiše starješine iz porodice sinova Galada sina Mahira sina Manasijina od plemena sinova Josifovijeh, i rekoše pred Mojsijem i pred knezovima, glavarima od domova otačkih među sinovima Izrailjevijem, I govoriše: gospodaru našemu zapovjedi Gospod da podijeli ždrijebom zemlju u našljedstvo sinovima Izrailjevijem; i gospodar naš ima zapovijest od Gospoda da da našljedstvo Salpada brata našega kćerima njegovijem. Ako se one udadu za koga iz drugoga plemena sinova Izrailjevijeh, onda će se našljedstvo njihovo otkupiti od našljedstva otaca naših i dodaće se našljedstvu onoga plemena u koje se udadu, i tako će se dio naš okrnjiti. I kad bude oprosna godina sinovima Izrailjevijem, opet će ostati našljedstvo njihovo s našljedstvom onoga plemena u koje se budu udale, i tako će od našljedstva plemena otaca naših ostati otkinuto našljedstvo njihovo. Tada zapovjedi Mojsije sinovima Izrailjevijem po zapovijesti Gospodnjoj govoreći: pravo govori pleme sinova Josifovijeh. Ovo zapovjedi Gospod za kćeri Salpadove i reče: neka se udadu za koga im bude volja, ali u porodici plemena svojega neka se udadu, Da se ne bi prenosilo našljedstvo sinova Izrailjevijeh od jednoga plemena na drugo; jer će sinovi Izrailjevi držati svaki našljedstvo plemena otaca svojih. I svaka kći u plemenima sinova Izrailjevijeh kojoj dopadne našljedstvo, neka se udaje za koga iz porodice plemena oca svojega, da bi sinovi Izrailjevi držali svaki našljedstvo otaca svojih, Da se ne bi prenosilo našljedstvo od jednoga plemena na drugo, nego svaki iz plemena sinova Izrailjevijeh da drži svoje našljedstvo. Kako zapovjedi Gospod Mojsiju, tako učiniše kćeri Salpadove. Jer Mala i Tersa i Egla i Melha i Nuja, kćeri Salpadove, udadoše se za sinove stričeva svojih, U porodice sinova Manasije sina Josifova udadoše se, i osta našljedstvo njihovo u plemenu porodice oca njihova. To su zapovijesti i zakoni, koje zapovjedi Gospod preko Mojsija sinovima Izrailjevijem u polju Moavskom na Jordanu prema Jerihonu. Ovo su riječi koje govori Mojsije svemu Izrailju s onu stranu Jordana, u pustinji, u polju prema Crvenome Moru, između Farana i Tofola i Lovona i Asirota i Dizava, Jedanaest dana hoda od Horiva preko gore Sira do Kadis-Varnije. A bješe četrdesete godine prvi dan jedanaestoga mjeseca, kad Mojsije kaza sinovima Izrailjevijem sve što mu bješe zapovjedio Gospod da im kaže, Pošto ubi Siona cara Amorejskoga koji življase u Esevonu, i Oga cara Vasanskoga koji življaše u Astarotu i u Edrainu. S onu stranu Jordana u zemlji Moavskoj poče Mojsije kazivati ovaj zakon govoreći: Gospod Bog naš reče nam na Horivu govoreći: dosta ste bili na ovoj gori. Obrnite se i podignite se i idite ka gori Amorejskoj i u svu okolinu njezinu, u ravnice i u brda i u doline, i na jug i na bregove morske, u zemlju Hanansku i na Livan i do rijeke velike, rijeke Efrata. Eto, dao sam vam zemlju, uđite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da će im je dati i sjemenu njihovu nakon njih. I rekoh vam onda govoreći: ne mogu vas nositi sam. Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih. Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuću puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao. Kako bih ja sam nosio muke vaše, bremena vaša i raspre vaše? Dajte iz plemena svojih ljude mudre i vješte i poznate da vam ih postavim za starješine. Tada mi odgovoriste i rekoste: dobro je da se učini što si kazao. Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisućnike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim. I zapovjedih onda sudijama vašim govoreći: saslušavajte raspre među braćom svojom i sudite pravo između čovjeka i brata njegova i između došljaka koji je s njim. Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je čujem. I zapovjedih vam onda sve što ćete činiti. Potom otišavši od Horiva prijeđosmo svu onu pustinju veliku i strašnu, koju vidjeste, idući ka gori Amorejskoj, kao što nam zapovjedi Gospod Bog naš, i dođosmo do Kadis-Varnije. Tada vam rekoh: dođoste do gore Amorejske, koju nam daje Gospod Bog naš. Gle, dao ti je Gospod Bog tvoj tu zemlju, idi i uzmi je, kao što ti je rekao Gospod Bog otaca tvojih; ne boj se, i ne plaši se. A vi svi dođoste k meni i rekoste: da pošljemo ljude pred sobom da nam uhode zemlju, i da nam jave za put kojim ćemo ići i za gradove u koje ćemo doći, I to mi bi po volji, i uzeh između vas dvanaest ljudi, iz svakoga plemena po jednoga; I oni se podigoše i izašavši na goru dođoše do potoka Eshola, i uhodiše zemlju; I nabraše roda one zemlje i donesoše nam, i javiše nam govoreći: dobra je zemlja, koju nam daje Gospod Bog naš. Ali ne htjeste ići nego se suprotiste zapovijesti Gospoda Boga svojega. I vikaste u šatorima svojim govoreći: mrzi na nas Gospod, zato nas izvede iz zemlje Misirske, da nas da u ruke Amorejcima i da nas potre. Kuda da idemo? braća naša uplašiše srce naše govoreći: narod je veći i viši od nas, gradovi su veliki i ograđeni do neba, pa i sinove Enakove vidjesmo ondje. A ja vam rekoh: ne plašite se i ne bojte ih se. Gospod Bog vaš, koji ide pred vama, on će se biti za vas onako kako vam je učinio u Misiru na vaše oči, I u pustinji, gdje si vidio kako te je nosio Gospod Bog tvoj, kao što čovjek nosi sina svojega, cijelijem putem kojim ste išli dokle dođoste do ovoga mjesta. Ali zato opet ne vjerovaste Gospodu Bogu svojemu, Koji iđaše pred vama putem tražeći vam mjesto gdje biste stali, iđaše noću u ognju da vam svijetli putem kojim biste išli, a danju u oblaku. I ču Gospod glas riječi vaših, i razgnjevi se i zakle se govoreći: Nijedan od ovoga roda zloga neće vidjeti ove dobre zemlje, za koju se zakleh da ću dati vašim ocima, Osim Haleva sina Jefonijina; on će je vidjeti, i njemu ću dati zemlju po kojoj je išao, i sinovima njegovijem, jer se sasvijem držao Gospoda. Pa i na mene se razgnjevi Gospod s vas; i reče: ni ti nećeš ući onamo. Isus sin Navin, koji te služi, on će ući onamo, njega utvrdi; jer će je on razdijeliti sinovima Izrailjevijem u našljedstvo. A djeca vaša, za koju rekoste da će postati roblje, sinovi vaši, koji danas ne znaju ni šta je dobro ni šta je zlo, oni će ući onamo, i njima ću je dati i oni će je naslijediti. Vi pak vratite se i idite u pustinju k Crvenome Moru. A vi odgovoriste i rekoste mi: sagriješismo Gospodu; ići ćemo i bićemo se sasvijem kako nam je zapovjedio Gospod Bog naš. I uzevši svaki svoje oružje htjeste izaći na goru. A Gospod mi reče: kaži im: ne idite i ne bijte se, jer nijesam među vama, da ne izginete pred neprijateljima svojim. I ja vam rekoh; ali ne poslušaste, nego se oprijeste zapovijesti Gospodnjoj, i navaliste na goru. Tada izidoše pred vas Amoreji, koji sjeđahu u onoj planini, i pognaše vas kao što čine pčele, i pobiše vas na Siru pa do Orme. I vrativši se plakaste pred Gospodom, ali Gospod ne posluša glasa vašega niti okrete uha svojega k vama. I ostadoste u Kadisu dugo vremena dokle ondje stajaste. Potom se vratismo, i idosmo u pustinju k Crvenome Moru, kao što mi zapovjedi Gospod, i obilazismo goru Sir dugo vremena. I reče mi Gospod: Dosta ste obilazili tu goru, obrnite se na sjever. I zapovjedi narodu i reci: sada ćete prijeći preko međe braće svoje, sinova Isavovih, koji žive u Siru; i oni će vas se bojati, ali se i vi dobro čuvajte. Nemojte zametati boja s njima, jer vam neću dati zemlje njihove ni stope, jer sam dao Isavu goru Sir u našljedstvo. Jela kupujte od njih za novce, i jedite; i vodu kupujte od njih za novce, i pijte. Jer te je Gospod Bog tvoj blagoslovio u svakom poslu ruku tvojih; i zna put tvoj po ovoj velikoj pustinji, i ovo četrdeset godina bijaše s tobom Gospod Bog tvoj, i ništa ti nije nedostajalo. I prođosmo braću svoju, sinove Isavove, koji žive u Siru, poljem od Elata i od Gesion-Gavera; i odande savivši udarismo preko pustinje Moavske. I Gospod mi reče: nemoj pakostiti Moavcima ni zametati boja s njima, jer ti neću dati zemlje njihove u našljedstvo; jer dadoh sinovima Lotovijem u našljedstvo Ar. (Pređe življahu ondje Emeji, narod velik i jak i visok kao Enakimi; O njima se mislilo da su divovi kao i Enakimi; ali ih Moavci zvahu Emeji. I Horeji življahu pređe u Siru, ali ih sinovi Isavovi istjeraše i istrijebiše ispred sebe i naseliše se na njihovo mjesto, kao što učini Izrailj u zemlji svojega našljedstva, koje mu dade Gospod.) A sada ustanite i prijeđite preko potoka Zareda. I prijeđosmo preko potoka Zareda. A vremena za koje idosmo od Kadis-Varnije pa dokle prijeđosmo preko potoka Zareda, bješe trideset i osam godina, dokle ne izumrije u okolu sav onaj naraštaj, ljudi za vojsku, kao što im se bješe zakleo Gospod. Jer i ruka Gospodnja bijaše protivu njih potirući ih iz okola dokle ne pomriješe. I kad svi ti ljudi za vojsku pomriješe u narodu, Reče mi Gospod govoreći: Ti ćeš danas prijeći preko međe Moavske kod Ara; I doći ćeš blizu sinova Amonovijeh; nemoj im pakostiti ni zametati boja sa njima, jer ti neću dati zemlje Amonske u našljedstvo, jer je dadoh sinovima Lotovim u našljedstvo. (I za nju se mislilo da je zemlja divovska; u njoj pređe življahu divovi, koje Amonci zvahu Zamzumi. Bijahu narod velik i jak i visok kao Enakimi; ali ih istrijebi Gospod ispred njih, te oni preuzeše zemlju njihovu i naseliše se na njihovo mjesto; Kao što učini sinovima Isavovijem, koji življahu u Siru, jer istrijebi Horeje ispred njih, i preuzeše zemlju njihovu i ostaše na njihovu mjestu do danas. I Aveje, koji življahu u Asirotu pa do Gaze, istrijebiše Kaftoreji, koji izađoše od Kaftora, i naseliše se na njihovo mjesto.) Ustanite, idite i prijeđite preko potoka Arnona; gle, dao sam ti u ruke Siona Amorejina cara Esevonskoga i zemlju njegovu; počni uzimati našljedstvo, i zavojšti na nj. Danas počinjem zadavati strah i trepet od tebe narodima pod cijelijem nebom; koji god čuju za te, drktaće i prepadaće se od tebe. I poslah poslanike iz pustinje Kedamota k Sionu caru Esevonskom s mirnijem riječima govoreći: Da prijeđem preko tvoje zemlje; upravo ću putem ići, neću svrtati ni nadesno ni nalijevo. Hranu da mi daješ za novce da jedem, i vodu za novce da mi daješ da pijem, samo da prođem pješice, Kao što mi učiniše sinovi Isavovi koji žive u Siru, i Moavci, koji žive u Aru, dokle ne prijeđem preko Jordana u zemlju koju nam daje Gospod Bog naš. Ali ne htje Sion car Esevonski pustiti da prođemo kroz njegovu zemlju, jer Gospod Bog tvoj učini te otvrdnu duh njegov i srce njegovo posta uporno, da bi ga predao u tvoje ruke, kao što se vidi danas. I reče mi Gospod: gledaj, počeh predavati tebi Siona i zemlju njegovu; počni uzimati zemlju njegovu da je naslijediš. I izide pred nas Sion i sav narod njegov na boj u Jasu. I dade nam ga Gospod Bog naš, i ubismo ga sa sinovima njegovijem i svijem narodom njegovijem. I uzesmo tada sve gradove njegove, i pobismo ljude po svijem tijem gradovima, i žene i djecu, ne ostavismo živa nijednoga. Samo stoku zaplijenismo za se i plijen što bješe po gradovima koje uzesmo. Od Aroira koji je na potoku Arnonu, i od grada koji je u dolini, pa do Galada ne bješe grada koji bi nam odolio: sve to dade nam Gospod Bog naš. Samo k zemlji sinova Amonovih nisi pristupio niti ka kojemu kraju na potoku Javoku, ni ka gradovima u gori niti kojemu mjestu što je zabranio Gospod Bog naš. Potom obrativši se idosmo k Vasanu. I izide pred nas Og car Vasanski i sav narod njegov na boj u Edrajin. I Gospod mi reče: ne boj ga se, jer ga dadoh u tvoje ruke sa svijem narodom njegovijem i sa zemljom njegovom, da učiniš s njim onako kako si učinio sa Sionom carom Amorejskim, koji sjeđaše u Esevonu. Tako nam dade Gospod Bog naš u ruke i Oga cara Vasanskoga sa svijem narodom njegovijem, i razbismo ga i ne ostavismo mu ni jednoga živa. I uzesmo tada sve gradove njegove; ne bi grada kojega ne uzesmo, šezdeset gradova, sav kraj Argovski, carstvo Oga u Vasanu. Svi ti gradovi bjehu utvrđeni zidom visokim, vratima i prijevornicama, osim drugih mjesta bez zidova vrlo mnogo. I raskopasmo ih kao što učinismo Sionu caru Esevonskom, pobivši po svijem mjestima i ljude i žene i djecu. A svu stoku i plijen po gradovima zaplijenismo za se. Tako uzesmo onda zemlju iz ruku dvojice careva Amorejskih, koja je s ovu stranu Jordana od potoka Arnona do gore Ermona, (Sidonci zovu Ermon Sirion, a Amoreji ga zovu Senir,) Sva mjesta u ravni i sav Galad i sav Vasan do Salhe i Edrajina, gradove carstva Oga u Vasanu. Jer samo Og car Vasanski bješe ostao od divova. Gle, odar njegov, odar gvozden, nije li u Ravi sinova Amonovijeh? devet je lakata dug, a širok četiri lakta, lakta čovječija. Tako naslijedismo tu zemlju onda; od Aroira, koji je na potoku Arnonu, i polovinu gore Galada s gradovima njezinijem dadoh sinovima Ruvimovijem i Gadovijem. I ostatak Galada i sav Vasan, carstvo Ogovo, dadoh polovini plemena Manasijina; sav kraj Argovski po svemu Vasanu zvaše se zemlja divovska. Jair sin Manasijin uze sav kraj Argovski do međe Gesurske i Mahatske; i prozva Vasansku svojim imenom: sela Jairova do današnjega dana. A Mahiru dadoh Galad. A Ruvimovu plemenu i Gadovu plemenu dadoh od Galada do potoka Arnona, kako zahvata potok s međama, pa do potoka Javoka, gdje je međa sinova Amonovijeh, I polje i Jordan s međama od Hinerota do mora uz polje, do mora slanoga, ispod Fazge prema istoku. I zapovjedih vam onda i rekoh: Gospod Bog vaš dao vam je ovu zemlju u našljedstvo; naoružani hajdete pred braćom svojom, sinovima Izrailjevijem, ko je god za vojsku. A žene vaše i djeca vaša i stoka vaša (znam da imate mnogo stoke) neka ostanu u gradovima vašim, koje vam dadoh, Dokle ne smiri Gospod i braću vašu kao vas, da i oni naslijede zemlju, koju će im Gospod Bog vaš dati s onu stranu Jordana; onda se vratite svaki na svoje našljedstvo, koje vam dadoh. A Isusu onda zapovjedih govoreći: oči tvoje vide sve što je učinio Gospod Bog vaš s ona dva cara; onako će Gospod učiniti sa svijem carstvima u koja dođeš. Nemojte ih se bojati, jer će se Gospod Bog vaš biti za vas. I molih se Gospodu onda govoreći: Gospode Bože! ti si počeo pokazivati sluzi svojemu veličinu svoju i krjepku ruku svoju, jer koji je Bog na nebu ili na zemlji koji bi tvorio djela kakva su tvoja i u koga bi sila bila kakva je tvoja? Daj mi da prijeđem i vidim zemlju dobru koja je preko Jordana i goru dobru, Livan. Ali Gospod bješe gnjevan na me s vas, i ne usliši me, nego mi reče: dosta; ne govori mi više za to. Popni se na vrh ove gore, i podigavši oči svoje na zapad i na sjever i na jug i na istok, vidi očima svojima, jer nećeš prijeći preko Jordana. Nego podaj zapovijesti Isusu, i utvrdi ga i ukrijepi ga; jer će on prijeći pred narodom tijem, i on će im razdijeliti u našljedstvo zemlju koju vidiš. I ostasmo u ovoj dolini prema Vet-Fegoru. A sada, Izrailju, čuj uredbe i zakone, koje vas učim da tvorite, da biste poživjeli i ušli u zemlju koju vam daje Gospod Bog otaca vaših i da biste je naslijedili. Ništa ne dodajte k riječi koju vam ja zapovijedam, niti oduzmite od nje, da biste sačuvali zapovijesti Gospoda Boga svojega koje vam ja zapovijedam. Oči su vaše vidjele šta učini Gospod s Velfegora; jer svakoga čovjeka koji pođe za Velfegorom istrijebi Gospod Bog tvoj između tebe. A vi koji se držaste Gospoda Boga svojega, vi ste svi živi danas. Gle, učio sam vas uredbama i zakonima, kao što mi zapovjedi Gospod Bog moj, da biste tako tvorili u zemlji u koju idete da je naslijedite. Držite dakle i izvršujte ih, jer je to mudrost vaša i razum vaš pred narodima, koji će kad čuju sve ove uredbe reći: samo je ovaj veliki narod narod mudar i razuman. Jer koji je veliki narod kojemu je Bog blizu kao što je Gospod Bog naš kad ga god zazovemo? I koji je narod veliki koji ima uredbe i zakone pravedne kao što je sav ovaj zakon koji iznosim danas pred vas? Samo pazi na se i dobro čuvaj dušu svoju, da ne zaboraviš onijeh stvari koje su vidjele oči tvoje, i da ne izidu iz srca tvojega dokle si god živ; nego da ih obznaniš sinovima svojim i sinovima sinova svojih. Onaj dan kad stajaste pred Gospodom Bogom svojim kod Horiva, kad mi Gospod reče: saberi mi narod da im kažem riječi svoje, kojima će se naučiti da me se boje dok su živi na zemlji, i da uče tome i sinove svoje; Kad pristupiste i stajaste pod gorom, a gora ognjem goraše do samoga neba i bješe na njoj tama i oblak i mrak; I progovori Gospod k vama isred ognja; glas od riječi čuste, ali osim glasa lika ne vidjeste; I objavi vam zavjet svoj, koji vam zapovjedi da držite, deset riječi, koje napisa na dvije ploče kamene. I meni zapovjedi onda Gospod da vas učim uredbama i zakonima da ih tvorite u zemlji u koju idete da je naslijedite. Zato čuvajte dobro duše svoje; jer ne vidjeste nikakoga lika u onaj dan kad vam govori Gospod na Horivu isred ognja, Da se ne biste pokvarili i načinili sebi lik rezan ili kaku god sliku od čovjeka ili od žene, Sliku od kakoga živinčeta koje je na zemlji, ili sliku od kake ptice krilate koja leti ispod neba; Sliku od čega što puže po zemlji, ili sliku od kake ribe koja je u vodi pod zemljom; I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im; jer ih Gospod Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom; A vas uze Gospod i izvede vas iz peći gvozdene, iz Misira, da mu budete narod našljedni, kao što se vidi danas. Ali se Gospod razgnjevi na me za vaše riječi, i zakle se da neću prijeći preko Jordana ni ući u dobru zemlju, koju ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo. I ja ću umrijeti u ovoj zemlji i neću prijeći preko Jordana; a vi ćete prijeći i naslijediti onu dobru zemlju. Pazite da ne zaboravite zavjeta Gospoda Boga svojega, koji učini s vama, i da ne gradite sebi lika rezanoga, slike od koje god tvari, kao što ti je zabranio Gospod Bog tvoj. Jer je Gospod Bog tvoj oganj koji spaljuje i Bog koji revnuje. Kad izrodiš sinove i unuke, i ostarite u onoj zemlji, ako se pokvarite i načinite sliku rezanu od kake tvari i učinite što nije ugodno Gospodu Bogu vašemu, dražeći ga, Svjedočim vam danas nebom i zemljom da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je naslijedite, nećete biti dugo u njoj, nego ćete se istrijebiti. Ili će vas rasijati Gospod među narode, i malo će vas ostati među narodima u koje vas odvede Gospod; I služićete ondje bogovima koje su načinile ruke čovječije, od drveta i od kamena, koji ne vide ni čuju, niti jedu ni mirišu. Ali ako i ondje potražiš Gospoda Boga svojega, naći ćeš ga, ako ga potražiš svijem srcem svojim i svom dušom svojom. Kad budeš u nevolji i sve te to snađe, ako se u pošljednje vrijeme obratiš ka Gospodu Bogu svojemu, i poslušaš glas njegov, Gospod je Bog tvoj milostiv Bog, neće te ostaviti ni istrijebiti, jer neće zaboraviti zavjeta s ocima tvojim, za koji im se zakleo. Jer zapitaj sada za stara vremena, koja su bila prije tebe, od onoga dana kad stvori Bog čovjeka na zemlji, i od jednoga kraja neba do drugoga, je li kad bila ovaka stvar velika, i je li se kad čulo što tako? Je li kad čuo koji narod glas Božji gdje govori isred ognja, kao što si ti čuo i ostao živ? Ili, je li Bog pokušao da dođe te uzme sebi narod iz drugoga naroda kušanjem, znacima i čudesima i ratom i rukom krjepkom i mišicom podignutom i strahotama velikim, kao što je učinio sve to za vas Gospod Bog naš u Misiru na vaše oči? Tebi je to pokazano da poznaš da je Gospod Bog, i da nema drugoga osim njega. Dao ti je da čuješ glas njegov s neba da bi te naučio, i pokazao ti je na zemlji oganj svoj veliki, i riječi njegove čuo si isred ognja. I što mu mili bijahu oci tvoji, zato izabra sjeme njihovo nakon njih, i izvede te sam velikom silom svojom iz Misira, Da otjera ispred tebe narode veće i jače od tebe, i da tebe uvede u njihovu zemlju i dade ti je u našljedstvo, kao što se vidi danas. Znaj dakle i pamti u srcu svojem da je Gospod Bog, gore na nebu i dolje na zemlji, nema drugoga. I drži uredbe njegove i zapovijesti njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi dobro bilo tebi i sinovima tvojim nakon tebe, da bi ti se produljili dani na zemlji koju ti Gospod Bog tvoj daje zasvagda. Tada odijeli Mojsije tri grada s ovu stranu Jordana prema istoku, Da bi utjecao u njih krvnik koji ubije bližnjega svojega nehotice ne mrzivši prije na nj, i kad uteče u koji od tijeh gradova, da bi ostao živ: Vosor u pustinji, na ravnici u zemlji plemena Ruvimova, i Ramot u Galadu u plemenu Gadovu, Golan u Vasanskoj u plemenu Manasijinu. Ovo je zakon koji postavi Mojsije sinovima Izrailjevijem. Ovo su svjedočanstva i uredbe i zakoni, koje kaza Mojsije sinovima Izrailjevijem kad izidoše iz Misira, S ovu stranu Jordana u dolini prema Vet-Fegoru u zemlji Siona cara Amorejskoga, koji življaše u Esevonu, kojega ubi Mojsije i sinovi Izrailjevi kad izidoše iz Misira, I osvojiše zemlju njegovu i zemlju Oga cara Vasanskoga, dva cara Amorejska, koja je s ovu stranu Jordana prema istoku, Od Aroira, koji je na potoku Arnonu, do gore Siona, a to je Ermon, I sve polje s ovu stranu Jordana prema istoku do mora uz ravnicu pod Azdot-Fazgom. I Mojsije sazva sav narod Izrailjev, i reče im: čuj Izrailju uredbe i zakone, koje ću danas kazati da čujete, da ih naučite i držite ih i tvorite. Gospod Bog naš učini s nama zavjet na Horivu. Nije s ocima našim učinio taj zavjet, nego s nama, koji smo danas tu svi živi. Licem k licu govorio vam je Gospod na ovoj gori isred ognja; Ja tada stajah između Gospoda i vas, da vam javim riječi Gospodnje, jer vas bješe strah od ognja i ne izidoste na goru; i reče: Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati bogova drugih do mene. Ne gradi sebi lika rezanoga, niti kakve slike od tvari koje su gore na nebu ili koje su dolje na zemlji ili koje su u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji na sinovima pohodim bezakonja otaca njihovijeh do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na me, A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega, jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud. Drži dan od odmora i svetkuj ga, kao što ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj. Šest dana radi, i svršuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu; nemoj raditi nikakoga posla ni ti ni sin tvoj ni kći tvoja ni sluga tvoj ni sluškinja tvoja, ni vo tvoj ni magarac tvoj, niti koje živinče tvoje, ni došljak koji je kod tebe, da bi se odmorio sluga tvoj i sluškinja tvoja kao i ti. I pamti da si bio rob u zemlji Misirskoj, i Gospod Bog tvoj izvede te odande rukom krjepkom i mišicom podignutom. Zato ti je Gospod Bog tvoj zapovjedio da svetkuješ dan od odmora. Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj, da bi se produljili dani tvoji i da bi ti dobro bilo na zemlji, koju ti daje Gospod Bog tvoj. Ne ubij. Ne čini preljube. Ne kradi. Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega. Ne poželi žene bližnjega svojega, ne poželi kuće bližnjega svojega, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega. Te riječi izgovori Gospod svemu zboru vašemu na gori isred ognja, oblaka i mraka, glasom velikim, i ništa više, nego ih napisa na dvije ploče kamene koje mi dade. A vi kad čuste glas isred tame, jer gora ognjem goraše, pristupiste k meni, svi glavari od plemena vaših i starješine vaše, I rekoste: gle, pokaza nam Gospod Bog naš slavu i veličinu svoju, i čusmo glas njegov isred ognja; danas vidjesmo gdje Bog govori s čovjekom, i čovjek osta živ. Pa sada zašto da pomremo? jer će nas spaliti onaj oganj veliki; ako jošte čujemo glas Gospoda Boga svojega, pomrijećemo. Jer koje je tijelo čulo glas Boga živoga gdje govori isred ognja, kao mi, i ostalo živo? Idi ti, i saslušaj sve što će kazati Gospod Bog naš, pa onda ti kaži nama što ti god reče Gospod Bog naš, a mi ćemo slušati i tvoriti. I Gospod ču glas od riječi vaših kad vi govoraste, i reče mi Gospod: čuh glas od riječi toga naroda, koje rekoše tebi; što rekoše dobro rekoše. O, kad bi im bilo srce svagda tako da me se boje i drže sve zapovijesti moje svagda, da bi dobro bilo njima i sinovima njihovijem dovijeka. Idi, reci im: vratite se u šatore svoje. A ti stani ovdje kod mene, i kazaću ti sve zapovijesti i uredbe i zakone, koje ćeš ih naučiti da tvore u zemlji koju im dajem u našljedstvo. Gledajte dakle da činite kako vam je zapovjedio Gospod Bog vaš, ne svrćite ni nadesno ni nalijevo. Cijelijem putem, koji vam je zapovjedio Gospod Bog vaš, idite, da biste živi bili i da bi vam dobro bilo, i da bi vam se produljili dani u zemlji koju ćete naslijediti. A ovo su zapovijesti i uredbe i zakoni, koje Gospod Bog vaš zapovjedi da vas učim da ih tvorite u zemlji u koju idete da je naslijedite, Da bi se bojao Gospoda Boga svojega držeći sve uredbe njegove i zapovijesti njegove, koje ti ja zapovijedam, ti i sin tvoj i unuk tvoj svega vijeka svojega, da bi ti se produljili dani tvoji. Čuj dakle, Izrailju, i gledaj da tako činiš, da bi ti dobro bilo i da biste se umnožili veoma u zemlji u kojoj teče mlijeko i med, kao što ti je rekao Gospod Bog otaca tvojih. Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod. Zato ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje. I neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ. I veži ih sebi na ruku za znak, i neka ti budu kao počeonik među očima. I napiši ih na dovratnicima od kuće svoje i na vratima svojim. A kad te uvede Gospod Bog tvoj u zemlju za koju se zakleo ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu, da će ti je dati, u gradove velike i dobre, kojih nijesi zidao, I kuće pune svakoga dobra, kojih nijesi punio, i na studence iskopane, kojih nijesi kopao, u vinograde i u maslinike, kojih nijesi sadio, i staneš jesti i nasitiš se, Čuvaj se da ne zaboraviš Gospoda, koji te je izveo iz zemlje Misirske, iz kuće ropske. Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni. Ne idite za drugim bogovima između bogova drugih naroda, koji su oko vas. Jer je Bog revnitelj, Gospod Bog tvoj, usred tebe, pa da se ne bi razgnjevio Gospod Bog tvoj na te i istrijebio te sa zemlje. Nemojte kušati Gospoda Boga svojega kao što ga kušaste u Masi. Držite dobro zapovijesti Gospoda Boga svojega i svjedočanstva njegova i uredbe njegove, koje ti je zapovjedio, I čini što je pravo i dobro pred Gospodom, da bi ti bilo dobro i da bi ušao u dobru zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima tvojim, i da bi je naslijedio, Da bi otjerao sve neprijatelje tvoje ispred tebe, kao što ti je rekao Gospod. Pa kad te zapita poslije sin tvoj govoreći: kakva su to svjedočanstva i uredbe i zakoni, što vam je zapovjedio Gospod Bog naš? Onda kaži sinu svojemu: bijasmo robovi Faraonovi u Misiru, i izvede nas Gospod iz Misira rukom krjepkom, I učini Gospod znake i čudesa velika i zla u Misiru na Faraonu i na svemu domu njegovu pred nama, A nas izvede odande da nas uvede u zemlju za koju se zakleo ocima našim da će nam je dati. I zapovjedi nam Gospod da vršimo sve ove uredbe bojeći se Gospoda Boga svojega, da bi nam bilo dobro svagda i da bi nas sačuvao u životu, kao što se vidi danas. I biće nam pravda, ako uzdržimo i ustvorimo sve zapovijesti ove pred Gospodom Bogom svojim, kako nam je zapovjedio. Kad te Gospod Bog tvoj uvede u zemlju u koju ideš da je naslijediš, i otjera ispred tebe narode mnoge, Heteje i Gergeseje i Amoreje i Hananeje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje, sedam naroda većih i jačih od tebe, I preda ih Gospod Bog tvoj tebi, i ti ih razbiješ, potri ih, ne hvataj s njima vjere, niti se smiluj na njih; Niti se prijatelji s njima; kćeri svoje ne daji za sina njihova, niti kćeri njihove uzimaj za sina svojega. Jer bi otpadila sina tvojega od mene, i služio bi bogovima drugim, te bi se razgnjevio Gospod na vas i potro vas brzo. Nego ovo im učinite: oltare njihove raskopajte, i likove njihove polomite, lugove njihove isijecite, i rezane bogove njihove ognjem spalite. Jer si ti narod svet Gospodu Bogu svojemu, tebe je izabrao Gospod Bog tvoj da mu budeš narod osobit mimo sve narode na zemlji. Ne zato što bi vas bilo više nego drugih naroda prihvati vas Gospod i izabra vas; jer vas bijaše manje nego ikojega drugoga naroda; Nego što vas Gospod miluje i što drži zakletvu kojom se zakleo ocima vašim, zato vas je Gospod izveo rukom krjepkom i izbavio vas iz kuće ropske, iz ruke Faraona cara Misirskoga. I tako znaj da je Gospod Bog tvoj Bog, Bog vjeran, koji drži zavjet svoj i milost svoju do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže zapovijesti njegove, I plaća onima koji mrze na nj, svakome istrebljujući ga, i ne odgađa onome koji mrzi na nj, plaća svakome. Zato drži zapovjesti i uredbe i zakone, koje ti danas ja zapovijedam, da ih tvoriš. I ako ove zakone uzaslušate i uzdržite i ustvorite, i Gospod će Bog tvoj držati tebi zavjet i milost, za koju se zakleo ocima tvojim; I milovaće te i blagosloviće te i umnožiće te; blagosloviće plod utrobe tvoje i plod zemlje tvoje, žito tvoje i vino tvoje i ulje tvoje, plod goveda tvojih i stada ovaca tvojih u zemlji za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati. Bićeš blagosloven mimo sve narode: neće biti u tebe ni muškoga ni ženskoga neplodna, ni među stokom tvojom. I ukloniće od tebe Gospod svaku bolest, i od ljutih zala Misirskih koja znaš neće nijednoga pustiti na tebe, nego će ih pustiti na one sve koji mrze na te. I istrijebi sve narode koje ti Gospod Bog tvoj preda, neka ih ne požali oko tvoje, i nemoj služiti bogovima njihovijem, jer bi ti to bilo zamka. Ako bi rekao u srcu svom: veći su ovi narodi od mene, kako ih mogu izagnati? Ne boj ih se; pamti dobro što je učinio Gospod Bog tvoj s Faraonom i sa svijem Misircima, Velika kušanja, koja vidješe oči tvoje, i znake i čudesa i ruku krjepku i mišicu podignutu, kojom te izvede Gospod Bog tvoj; onako će učiniti Gospod Bog tvoj sa svijem narodima od kojih bi se uplašio. I stršljene će poslati Gospod Bog tvoj na njih dokle ne izginu koji bi ostali i sakrili se od tebe. Ne plaši se od njih, jer je Gospod Bog tvoj usred tebe, Bog veliki i strašni. Gospod će Bog tvoj malo pomalo potrti te narode ispred tebe; nećeš ih moći odjedanput istrijebiti, da se ne bi umnožilo na tebe zvijerje poljsko. Ali će ih predati Gospod Bog tvoj tebi, i zatiraće ih zatiranjem velikim dokle se ne zatru. I predaće careve njihove u tvoje ruke da zatreš ime njihovo pod nebom, neće se nijedan održati pred tobom, dokle ih ne potreš. Rezane bogove njihove spali ognjem, nemoj da se polakomiš na srebro ili zlato što je na njima i da ga uzmeš, da ti ne bude zamka, jer je gadno pred Gospodom Bogom tvojim. I nemoj da uneseš gada u dom svoj, da ne budeš proklet kao i on, nego se gadi na nj i grozi se od njega, jer je prokleto. Držite i tvorite sve zapovijesti koje vam ja zapovijedam danas, da biste živi bili i umnožili se, i da biste ušli u zemlju za koju se Gospod zakleo ocima vašim, i da biste je naslijedili. I opominji se svega puta kojim te je vodio Gospod Bog tvoj četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna šta ti je u srcu, hoćeš li držati zapovijesti njegove ili nećeš. I mučio te je, i glađu te morio; ali te je opet hranio manom, za koju ti nijesi znao ni oci tvoji, da bi ti pokazao da čovjek ne živi o samom hljebu nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. Odijelo tvoje ne ovetša na tebi niti noga tvoja oteče za ovijeh četrdeset godina; Zato poznaj u srcu svom da te Gospod Bog tvoj gaji kao što čovjek gaji svoje dijete. I drži zapovijesti Gospoda Boga svojega hodeći putovima njegovijem i bojeći se njega. Jer Gospod Bog tvoj uvešće te sada u dobru zemlju, u zemlju u kojoj ima dosta potoka i izvora i jezera, što izviru po dolinama i po brdima; U zemlju izobilnu pšenicom i ječmom i vinovom lozom i smokvama i šipcima, zemlju izobilnu maslinom, od koje biva ulje, i medom; U zemlju, gdje nećeš sirotinjski jesti hljeba, gdje ti neće ništa nedostajati; u zemlju, gdje je kamenje gvožđe i gdje ćeš iz brda njezinijeh sjeći mjed. Ješćeš i bićeš sit, pa blagosiljaj Gospoda Boga svojega za dobru zemlju koju ti da. I čuvaj se da ne zaboraviš Gospoda Boga svojega bacivši u nemar zapovijesti njegove i zakone njegove i uredbe njegove, koje ti ja zapovijedam danas. I kad uzjedeš i nasitiš se, i dobre kuće načiniš i u njima staneš živjeti, I kad se goveda tvoja i ovce tvoje naplode, i kad ti se namnoži srebro i zlato, i što god imaš kad ti se namnoži, Nemoj da se ponese srce tvoje i zaboraviš Gospoda Boga svojega, koji te je izveo iz zemlje Misirske, iz kuće ropske; Koji te je vodio preko one pustinje velike i strašne gdje žive zmije vatrene i skorpije, gdje je suša a nema vode; koji ti je izveo vodu iz tvrdoga kamena; Koji te je hranio u pustinji manom, za koju ne znaše oci tvoji, da bi te namučio i iskušao te, i najposlije da bi ti dobro učinio. Niti govori u srcu svojem: moja snaga, i sila moje ruke dobavila mi je ovo blago. Nego se opominji Gospoda Boga svojega; jer ti on daje snagu da dobavljaš blago, da bi potvrdio zavjet svoj, za koji se zakleo ocima tvojim, kao što se vidi danas. Ako li zaboraviš Gospoda Boga svojega, i pođeš za drugim bogovima i njima staneš služiti i klanjati se, svjedočim vam danas da ćete zacijelo propasti, Propašćete kao narodi koje Gospod potire ispred vas, jer ne poslušaste glasa Gospoda Boga svojega. Čuj, Izrailju! ti danas prelaziš preko Jordana da uđeš i naslijediš narode veće i jače od sebe, gradove velike i ograđene do neba; Velik i visok narod, sinove Enakove, koje znaš i za koje si slušao: Znaj dakle danas da je Gospod Bog tvoj, koji ide pred tobom, oganj koji spaljuje; on će ih istrijebiti i on će ih oboriti pred tobom, i izagnaćeš ih i istrijebiti brzo, kao što ti je kazao Gospod. Kad ih Gospod Bog tvoj otjera ispred tebe, nemoj da rečeš u srcu svom: za pravdu moju uvede me Gospod u ovu zemlju da je naslijedim; jer Gospod tjera one narode ispred tebe za nevaljalstvo njihovo! Ne ideš za pravdu svoju ni za čistotu srca svojega da naslijediš tu zemlju; nego za nevaljalstvo tijeh naroda Gospod Bog tvoj tjera ih ispred tebe, i da održi riječ za koju se zakleo ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu. Znaj dakle da ti Gospod Bog tvoj ne daje te dobre zemlje za pravdu tvoju da je naslijediš, jer si tvrdovrat narod. Pamti i ne zaboravi kako si gnjevio Gospoda Boga svojega u pustinji; od onoga dana kad izidoste iz zemlje Misirske pa dokle dođoste na ovo mjesto, nepokorni bijaste Gospodu. I kod Horiva razgnjeviste Gospoda, i od gnjeva šćaše vas Gospod da istrijebi. Kad izidoh na goru da primim ploče kamene, ploče zavjeta, koji s vama učini Gospod, tada stajah na gori četrdeset dana i četrdeset noći hljeba ne jedući ni vode pijući. I dade mi Gospod dvije ploče kamene, ispisane prstom Gospodnjim, na kojima bijahu riječi sve koje vam izgovori Gospod na gori isred ognja na dan zbora vašega. Poslije četrdeset dana i četrdeset noći dade mi Gospod dvije ploče kamene, ploče zavjetne. I reče mi Gospod: ustani, siđi brže odavde; jer se pokvari narod tvoj koji si izveo iz Misira, siđoše brzo s puta koji im zapovjedih, i načiniše sebi liven lik. Još mi reče Gospod govoreći: pogledah ovaj narod, i eto je narod tvrda vrata. Pusti me da ih istrijebim i ime njihovo zatrem pod nebom; a od tebe ću učiniti narod jači i veći nego što je ovaj. I ja se vratih i siđoh s gore, a gora ognjem goraše, i dvije ploče zavjetne bijahu mi u ruku. I pogledah, a to zgriješiste Gospodu Bogu svojemu salivši sebi tele, i brzo siđoste s puta koji vam bješe zapovjedio Gospod. Tada uzeh one dvije ploče i bacih ih iz ruku svojih, i razbih ih pred vama. Potom padoh i ležah pred Gospodom kao prije, četrdeset dana i četrdeset noći, hljeba ne jedući ni vode pijući, radi svijeh grijeha vaših, kojima se ogriješiste učinivši što je zlo pred Gospodom i razgnjevivši ga. Jer se bojah gnjeva i jarosti, kojom se bješe Gospod razljutio na vas da vas istrijebi; i usliši me Gospod i tada. Bješe se Gospod i na Arona razgnjevio veoma da ga šćaše ubiti; ali se molih tada i za Arona. I uzeh grijeh vaš koji učiniste, tele, i sažegoh ga ognjem, i razbih ga i satrh ga u prah, i prosuh prah njegov u potok, koji teče s one gore. I u Taveri i u Masi i u Kivrot-Atavi gnjeviste Gospoda. I kad vas posla Gospod iz Kadis-Varnije govoreći: idite i uzmite tu zemlju koju sam vam dao, opet se suprotiste riječi Gospoda Boga svojega, i ne vjerovaste mu i ne poslušaste glasa njegova. Nepokorni bijaste Gospodu otkad vas poznah. Zato padoh i ležah pred Gospodom četrdeset dana i četrdeset noći, jer bješe rekao Gospod da će vas potrti. I molih se Gospodu i rekoh: Gospode, Gospode! nemoj potrti naroda svojega i našljedstva svojega, koje si izbavio veličanstvom svojim, koje si izveo iz Misira krjepkom rukom. Opomeni se sluga svojih Avrama, Isaka i Jakova, ne gledaj na tvrđu naroda ovoga, na nevaljalstvo njegovo i na grijehe njegove; Da ne reku koji žive u zemlji odakle si nas izveo: nije ih mogao Gospod uvesti u zemlju koju im obeća, ili mrzio je na njih, zato ih izvede da ih pobije u pustinji. Jer su tvoj narod i tvoje našljedstvo, koje si izveo silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom. U to vrijeme reče mi Gospod: isteši dvije ploče od kamena kao što bjehu prve, i izidi k meni na goru, i načini kovčeg od drveta. I napisaću na tijem pločama riječi koje su bile na prvijem pločama što si razbio, pa ćeš ih metnuti u kovčeg. Tako načinih kovčeg od drveta sitima, i istesah dvije ploče od kamena, kao što bjehu prve, i izidoh na goru s dvjema pločama u ruku. I napisa na tijem pločama što bješe prvo napisao, deset riječi, koje vam izgovori Gospod na gori isred ognja na dan zbora vašega; i dade mi ih Gospod. I vrativ se siđoh s gore, i metnuh ploče u kovčeg koji načinih, i ostaše ondje, kao što mi zapovjedi Gospod. A sinovi Izrailjevi pođoše od Virota sinova Jakanovijeh u Moseru. Ondje umrije Aron i ondje bi pogreben; a Eleazar sin njegov posta sveštenik na njegovo mjesto. Odande otidoše u Gadgad, a od Gadgada u Jotvatu, zemlju gdje ima mnogo potoka. U to vrijeme odvoji Gospod pleme Levijevo da nose kovčeg zavjeta Gospodnjega, da stoje pred Gospodom i služe mu i da blagosiljaju u ime njegovo do današnjega dana. Zato nema pleme Levijevo dijela ni našljedstva s braćom svojom; Gospod je našljedstvo njegovo, kao što mu Gospod Bog tvoj kaza. A ja stajah na gori kao prije, četrdeset dana i četrdeset noći; i usliši me Gospod i tada, i ne htje te Gospod zatrti, Nego mi reče Gospod: ustani i idi pred narodom ovijem da uđu u zemlju za koju sam se zakleo ocima njihovijem da ću im je dati, i da je naslijede. Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, Držeći zapovijesti Gospodnje i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro? Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda, kao što se vidi danas. Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona; Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajući mu hljeb i odijelo. Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi učini velike i strašne stvari, koje vidješe oči tvoje. Sedamdeset duša bješe otaca tvojih kad siđoše u Misir; a sada učini ti Gospod Bog tvoj te vas ima mnogo kao zvijezda nebeskih. Ljubi dakle Gospoda Boga svojega, i izvršuj jednako što je zapovjedio da izvršuješ, i uredbe njegove, i zakone njegove i zapovijesti njegove. I poznajte danas što vaši sinovi ne znaju niti vidješe, karanje Gospoda Boga svojega, veličanstvo njegovo, krjepku ruku njegovu i mišicu njegovu podignutu, I znake njegove i djela njegova, što učini usred Misira na Faraonu caru Misirskom i na svoj zemlji njegovoj, I što učini vojsci Misirskoj, konjma i kolima njihovijem, kako učini, te ih voda Crvenoga Mora potopi kad vas tjerahu, i zatr ih Gospod do današnjega dana, I što vama učini u pustinji dokle ne dođoste do ovoga mjesta, I što učini Datanu i Avironu sinovima Elijava sina Ruvimova, kako zemlja otvori usta svoja i proždrije njih i porodice njihove i šatore njihove i sve blago njihovo što imahu, usred Izrailja. Jer vaše oči vidješe sva djela Gospodnja velika, koja učini. Zato držite sve zapovijesti koje vam ja danas zapovijedam, da biste se ukrijepili i naslijedili zemlju, u koju idete da je naslijedite; I da bi vam se produljili dani u zemlji, za koju se zakle Gospod ocima vašim da će je dati njima i sjemenu njihovu, zemlju, u kojoj teče mlijeko i med. Jer zemlja u koju ideš da je naslijediš nije kao zemlja Misirska iz koje ste izišli, gdje si sijao svoje sjeme i zalijevao na svojima nogama kao vrt od zelja; Nego je zemlja u koju idete da je naslijedite zemlja u kojoj su brda i doline, i natapa je dažd nebeski; Zemlja kojom se stara Gospod Bog tvoj i na koju su jednako obraćene oči Gospoda Boga tvojega od početka godine do kraja. Zato ako dobro uzaslušate zapovijesti, koje vam ja zapovijedam danas, ljubeći Gospoda Boga svojega i služeći mu svijem srcem svojim i svom dušom svojom, Tada ću davati dažd zemlji vašoj na vrijeme, i rani i pozni, i sabiraćeš žito svoje i vino svoje i ulje svoje; I za stoku ću tvoju dati travu u polju tvojem; i ješćeš i bićeš sit. Čuvajte se da se ne prevari srce vaše da se odmetnete i služite tuđim bogovima i poklanjate im se; Da se ne bi razgnjevio Gospod na vas i zatvorio nebo da ne bude dažda, i zemlja da ne da roda svojega, te biste brzo izginuli u dobroj zemlji koju vam Gospod daje. Nego složite ove riječi moje u srce svoje i u dušu svoju, i vežite ih za znak sebi na ruku, i neka vam budu kao počeonik među očima vašim. I učite ih sinove svoje govoreći o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, i kad liježeš i kad ustaješ. I napiši ih na dovratnicima doma svojega i na vratima svojim, Da bi se umnožili dani vaši i dani sinova vaših po zemlji, za koju se zakleo Gospod ocima vašim da će im je dati, kao dani nebu nad zemljom. Jer ako dobro uzdržite sve ove zapovijesti koje vam ja zapovijedam da tvorite ljubeći Gospoda Boga svojega, i hodeći svijem putovima njegovijem i njega se držeći, Tada će otjerati Gospod sve ove narode ispred vas, i naslijedićete narode veće i jače nego što ste sami. Svako mjesto na koje stupi stopalo noge vaše vaše će biti; od pustinje do Livana, i od rijeke, rijeke Efrata, do mora zapadnoga biće međa vaša. Neće se niko održati pred vama; strah i trepet vaš pustiće Gospod Bog vaš na svu zemlju na koju stupite, kao što vam kaza. Gle, iznosim danas pred vas blagoslov i prokletstvo: Blagoslov, ako uzaslušate zapovijesti Gospoda Boga svojega, koje vam ja danas zapovijedam; A prokletstvo, ako ne uzaslušate zapovijesti Gospoda Boga svojega nego siđete s puta, koji vam ja danas zapovijedam, te pođete za drugim bogovima, kojih ne poznajete. I kad te uvede Gospod Bog tvoj u zemlju u koju ideš da je naslijediš, tada izreci blagoslov ovaj na gori Garizimu a prokletstvo na gori Evalu. One su s onu stranu Jordana, idući k zapadu, u zemlji Hananeja koji žive u ravni prema Galgalu kod ravnice Moreške. Jer ćete prijeći preko Jordana da uđete u zemlju koju vam daje Gospod Bog vaš da je naslijedite, i naslijedićete je i nastavaćete u njoj. Gledajte dakle da tvorite sve ove uredbe i zakone koje ja danas iznosim pred vas. Ovo su uredbe i zakoni koje ćete držati i tvoriti u zemlji koju ti je Gospod Bog otaca tvojih dao da je naslijediš, dokle ste god živi na zemlji. Raskopajte sasvijem sva mjesta u kojima su služili bogovima svojim narodi koje ćete naslijediti, po visokim brdima i po humovima i pod svakijem zelenijem drvetom. Oborite oltare njihove i razbijte likove njihove, i lugove njihove popalite ognjem, i rezane bogove njihove izlomite, i istrijebite ime njihovo iz onoga mjesta. Ne činite tako Gospodu Bogu svojemu. Nego ga tražite u mjestu koje izbere Gospod Bog vaš između svijeh plemena vaših sebi za stan da ondje namjesti ime svoje, i onamo idite. Onamo nosite žrtve svoje paljenice i druge žrtve svoje i desetke svoje i prinose ruku svojih i zavjete svoje i dragovoljne prinose svoje i prvine od stoke svoje krupne i sitne. I jedite ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veselite se vi i porodice vaše svačim, za što se prihvatite rukom svojom, čim te blagoslovi Gospod Bog tvoj. Ne činite kako mi sada ovdje činimo, što je kome drago. Jer još nijeste došli do odmora i našljedstva, koje ti daje Gospod Bog tvoj. Nego kad prijeđete preko Jordana, i stanete živjeti u zemlji koju vam daje Gospod Bog vaš da je naslijedite, i smiri vas od svijeh neprijatelja vaših unaokolo, te stanete živjeti bez straha, Onda u mjesto koje izbere Gospod Bog vaš da u njemu nastani ime svoje, donosite sve što vam ja zapovijedam, žrtve svoje paljenice i druge žrtve svoje, desetke svoje i prinose ruku svojih i sve što bude najbolje u onome što zavjetujete Gospodu. I veselite se pred Gospodom Bogom svojim vi i sinovi vaši i kćeri vaše i sluge vaše i sluškinje vaše, i Levit koji je u mjestu vašem, jer on nema dijela ni našljedstva s vama. Čuvaj se da ne prinosiš žrtava svojih paljenica na kom god mjestu, koje ugledaš; Nego na onom mjestu koje izbere Gospod Bog u jednom od tvojih plemena, ondje prinosi žrtve svoje paljenice, i ondje čini sve što ti zapovijedam. Ali ćeš moći klati i jesti meso kako ti duša zaželi u svakom mjestu svojem po blagoslovu Gospoda Boga svojega, koji ti da; čist i nečist može jesti kao srnu i jelena. Samo krvi ne jedite; prolijte je na zemlju kao vodu. Nećeš moći jesti u mjestu svojem desetka od žita svojega ni od vina svojega ni od ulja svojega, ni prvina od stoke svoje krupne i sitne, ni onoga što zavjetuješ; ni prinosa dragovoljnijeh, ni prinosa ruku svojih. Nego to jedi pred Gospodom Bogom svojim na mjestu koje izbere Gospod Bog tvoj, ti i sin tvoj i kći tvoja i sluga tvoj i sluškinja tvoja, i Levit koji je u mjestu tvom; i veseli se pred Gospodom Bogom svojim svačim za što se prihvatiš rukom. Čuvaj se da ne ostaviš Levita dok si god živ na zemlji. Kad raširi Gospod Bog tvoj međe tvoje, kao što ti je kazao, ako rečeš: da jedem mesa, kad duša tvoja želi da jede mesa, jedi mesa po svoj želji duše svoje. Ako bi bilo daleko od tebe mjesto koje Gospod Bog tvoj izbere da ondje namjesti ime svoje, zakolji od stoke svoje krupne ili sitne, koju ti da Gospod, kao što sam ti zapovjedio, i jedi u svom mjestu po svoj želji duše svoje. Kako se jede srna i jelen, onako jedi; i čist i nečist neka jede. Samo pazi da ne jedeš krvi; jer je krv duša, pa ne jedi duše s mesom. Ne jedi je; nego prolij na zemlju kao vodu. Ne jedi je, da bi dobro bilo tebi i sinovima tvojim nakon tebe, kad činiš što je ugodno Gospodu. Ali stvari svoje svete, koje imaš, i što zavjetuješ, uzmi i dođi na mjesto koje izbere Gospod. I prinesi žrtve svoje paljenice, meso i krv, na oltaru Gospoda Boga svojega; krv pak od drugih žrtava tvojih neka se prolije na oltar Gospoda Boga tvojega, a meso jedi. Čuvaj i slušaj sve ove riječi koje ti ja zapovijedam, da bi dobro bilo tebi i sinovima tvojim nakon tebe dovijeka kad činiš što je dobro i pravo pred Gospodom Bogom tvojim. Kad istrijebi Gospod Bog tvoj ispred tebe narode ka kojima ideš da naslijediš zemlju njihovu, i naslijedivši je kad se nastaniš u zemlji njihovoj, Čuvaj se da se ne uhvatiš u zamku pošavši za njima pošto se potru ispred tebe, i da ne potražiš bogova njihovijeh, i rečeš: kako su ovi narodi služili svojim bogovima, tako ću i ja činiti. Ne čini tako Gospodu Bogu svojemu; jer oni činiše svojim bogovima sve što je gadno pred Gospodom i na što on mrzi; jer su i sinove svoje i kćeri svoje sažizali bogovima svojim. Što vam god ja zapovijedam sve držite i tvorite, niti što dodajte k tome ni oduzmite od toga. Ako ustane među vama prorok ili koji sne sanja, i kaže ti znak ili čudo, Pa se zbude taj znak ili čudo koje ti kaže, i on ti reče: hajde da idemo za drugim bogovima, kojih ne znaš, i njima da služimo, Nemoj poslušati što ti kaže taj prorok ili sanjač, jer vas kuša Gospod Bog vaš da bi se znalo ljubite li Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i sve duše svoje. Za Gospodom Bogom svojim idite, i njega se bojte; njegove zapovijesti čuvajte, i glas njegov slušajte, i njemu služite i njega se držite. A onaj prorok ili sanjač da se pogubi, jer vas je nagovarao da se odmetnete Gospoda Boga svojega, koji vas izvede iz zemlje Misirske i iskupi vas iz kuće ropske, i odvraćao od puta koji ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj da ideš njim; tako istrijebi zlo iz sebe. Ako bi te podbadao brat tvoj, sin matere tvoje, ili sin tvoj ili kći tvoja, ili žena tvoja mila, ili prijatelj tvoj koji ti je kao duša tvoja, govoreći ti tajno: hajde da služimo drugim bogovima, kojih nijesi znao ni ti ni oci tvoji, Između bogova drugih naroda koji su oko vas, blizu ili daleko od tebe, od jednoga kraja zemlje do drugoga, Ne pristaj s njim niti ga poslušaj; neka ga ne žali oko tvoje, i nemoj mu se smilovati niti ga taji, Nego ga ubij: tvoja ruka nek se prva digne na nj da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem da pogine; jer te šćaše odvratiti od Gospoda Boga tvojega, koji te je izveo iz zemlje Misirske, iz kuće ropske; Da sav Izrailj čuje i boji se, i da se više ne učini tako zlo među vama. Ako za kakav grad svoj, koji ti Gospod Bog tvoj da da u njemu živiš, čuješ gdje govore: Izidoše ljudi nevaljali između tebe i otpadiše sve koji žive u gradu njihovu, govoreći: hajde da služimo drugim bogovima, kojih ne poznajete, Tada istraži i raspitaj, izvidi dobro, pa ako bude istina i doista se učinila ona gadna stvar među vama, Pobij mačem sve koji žive u gradu onom, i zatri i njega i sve što bi u njemu bilo, i stoku mačem pobij. I sav plijen iz njega skupi nasred ulice njegove, spali ognjem i onaj grad i sav plijen iz njega Gospodu Bogu svojemu, da bude gomila dovijeka i da se više ne sazida. I neka ti od prokletijeh stvari ne prione ništa za ruku, eda bi se Gospod povratio od žestine gnjeva svojega, učinio ti milost i smilovao se na te, i umnožio te, kao što se zakleo ocima tvojim, Kad slušaš glas Gospoda Boga svojega držeći sve zapovijesti njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi činio što je pravo pred Gospodom Bogom tvojim. Vi ste sinovi Gospoda Boga svojega; nemojte se rezati niti brijati među očima za mrtvacem. Jer si narod svet Gospodu Bogu svojemu, i tebe izabra Gospod da si mu narod osobit između svijeh naroda na zemlji. Ne jedi ništa gadno. Ovo su životinje koje ćete jesti: goveče, ovcu, kozu, Jelena, srnu, bivola, divokozu, jednoroga i kozu kamenjaču; I sve životinje koje imaju papke rascijepljene na dvoje, i koje preživaju između životinja, njih jedite. Ali ne jedite onijeh koje samo preživaju ili koje samo imaju papke rascijepljene na dvoje, kao: kamile, zeca, pitomoga zeca, jer preživaju a nemaju papaka razdvojenijeh; da vam je nečisto; Ni svinjčeta, jer ima razdvojene papke ali ne preživa; da vam je nečisto; mesa od njega ne jedite, i strva se njegova ne dohvatajte. A između onijeh što su u vodi, jedite ove: što god ima pera i ljuske, jedite; A što nema pera i ljusaka, ne jedite; da vam je nečisto. Sve ptice čiste jedite; A ovijeh ne jedite: orla, ni jastrijeba, ni morskoga orla, Ni sokola, ni eje, ni kraguja po vrstama njihovijem, Ni gavrana po vrstama njegovijem, Ni ćuka, ni sovuljage, ni liske, ni kopca po vrstama njegovijem, Ni buljine, ni ražnja, ni labuda, Ni gema, ni svrake, ni gnjurca, Ni rode, ni čaplje po vrstama njezinijem, ni pupavca, ni ljiljka. I sve bubine krilate da su vam nečiste; ne jedite ih. I sve ptice čiste jedite. Ništa mrcino ne jedite; došljaku koji je kod tebe podaj neka jede ili prodaj tuđinu; jer si narod svet Gospodu Bogu svojemu. Ne kuhaj jareta u mlijeku matere njegove. Desetak daji od svega roda usjeva svojega, što dođe s njive tvoje, svake godine. I jedi pred Gospodom Bogom svojim na mjestu koje izbere da ondje nastani ime svoje, desetak od žita svojega, od vina svojega i od ulja svojega, i prvine od stoke svoje krupne i sitne, da se učiš bojati se Gospoda Boga svojega svagda. Ako bi ti bio put dalek, te ne bi mogao odnijeti zato što je daleko od tebe mjesto, koje izbere Gospod Bog tvoj da ondje namjesti ime svoje, kad te Gospod Bog tvoj blagoslovi, Onda učini u novac, i uzev novac u ruku svoju otidi u mjesto koje izbere Gospod Bog tvoj, I za te novce uzmi što zaželi duša tvoja, goveda, ovaca, vina ili drugog jakog pića, i što god bi zaželjela duša tvoja, pa jedi ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veseli se ti i dom tvoj. Ali Levita koji bi bio u mjestu tvom, nemoj ostaviti, jer nema dijela ni našljedstva s tobom. Svake treće godine odvoj sav desetak od dohodaka svojih one godine, i ostavi ga u svom mjestu. Pa neka dođu Leviti (jer nemaju dijela ni našljedstva s tobom) i došljaci i sirote i udovice što su u mjestu tvojem, i neka jedu i nasite se, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svakom poslu ruku tvojih, koji bi radio. Svake sedme godine opraštaj. A opraštanje da biva ovako: kome je ko dužan što, neka oprosti što bi mogao tražiti od bližnjega svojega; neka ne traži od bližnjega svojega i od brata svojega, jer je opraštanje Gospodnje oglašeno. Od tuđina traži, ali što bi imao u brata svojega, ono neka mu oprosti ruka tvoja, Da ne bi bilo siromaha među vama, jer će te obilno blagosloviti Gospod u zemlji koju ti Gospod Bog tvoj da u našljedstvo da je tvoja. Samo ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega gledajući da činiš sve ove zapovijesti, koje ti ja zapovijedam danas, Blagosloviće te Gospod Bog tvoj, kao što ti je kazao, te ćeš davati u zajam mnogim narodima, a ni od koga nećeš uzimati u zajam, i vladaćeš mnogim narodima, a oni tobom neće vladati. Ako bude u tebe koji siromah između braće tvoje u kom mjestu tvom, u zemlji tvojoj, koju ti daje Gospod Bog tvoj, nemoj da ti se stvrdne srce tvoje i da stisneš ruku svoju bratu svojemu siromahu. Nego otvori ruku svoju i pozajmi mu rado koliko mu god treba u potrebi njegovoj. Čuvaj se da ne bude kakvo nevaljalstvo u srcu tvom, pa da rečeš: blizu je sedma godina, godina oprosna; i da oko tvoje ne bude zlo prema bratu tvojemu siromahu, pa da mu ne daš, a on zato da vapije ka Gospodu na te, i bude ti grijeh. Podaj mu, i neka ne žali srce tvoje kad mu daš; jer će za tu stvar blagosloviti tebe Gospod Bog tvoj u svakom poslu tvom i u svemu za što se prihvatiš rukom svojom. Jer neće biti bez siromaha u zemlji; zato ti zapovijedam i kažem: otvoraj ruku svoju bratu svojemu, nevoljniku i siromahu svojemu u zemlji svojoj. Ako ti se proda brat tvoj Jevrejin ili Jevrejka, neka ti služi šest godina, a sedme godine otpusti ga od sebe slobodna. A kad ga otpustiš od sebe slobodna, nemoj ga otpustiti prazna. Daruj ga čim između stoke svoje i s gumna svojega i iz kace svoje; podaj mu čim te je blagoslovio Gospod Bog tvoj. I opominji se da si bio rob u zemlji Misirskoj i da te je izbavio Gospod Bog tvoj; zato ti ja zapovijedam ovo danas. Ako li ti reče: neću da idem od tebe, zato što te ljubi i dom tvoj, jer mu je dobro kod tebe, Tada uzmi šilo i probuši mu uho na vratima, i biće ti sluga dovijeka; i sluškinji svojoj učini tako. Nemoj da ti bude teško kad ga otpuštaš od sebe slobodna, jer je dvojinom onoliko koliko najamnik zaslužio u tebe za šest godina, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svemu što radiš. Sve prvence u stoci svojoj krupnoj i sitnoj što bude muško, posveti Gospodu Bogu svojemu; ne radi na prvencu od krave svoje, i ne strizi prvenca od ovaca svojih. Pred Gospodom Bogom svojim jedi ih ti i porodica tvoja svake godine na mjestu koje izbere Gospod. Ako li na njemu bude mana, ako bude hromo ili slijepo, ili koja god zla mana bude na njemu, ne kolji ga Gospodu Bogu svojemu. U svom mjestu pojedi ga; i čist i nečist neka jede kao srnu i jelena. Samo krvi od njega ne jedi; prolij je na zemlju kao vodu. Drži mjesec Aviv, te slavi pashu Gospodu Bogu svojemu, jer mjeseca Aviva izveo te je Gospod Bog tvoj iz Misira noću. I zakolji pashu Gospodu Bogu svojemu, od krupne i sitne stoke, na mjestu koje izbere Gospod da ondje nastani ime svoje. Ne jedi s njom hljeba kiseloga; sedam dana jedi s njom prijesan hljeb, hljeb nevoljnički, jer si hiteći izašao iz zemlje Misirske, pa da se opominješ dana kad si izašao iz Misira, dok si god živ. I da se ne vidi u tebe kvasac za sedam dana nigdje među granicama tvojim, i da ne ostane preko noć ništa do jutra od mesa koje zakolješ prvi dan uveče. Ne možeš klati pashe na svakom mjestu svom koje ti da Gospod Bog tvoj; Nego na mjestu koje izbere Gospod Bog tvoj da ondje nastani ime svoje, ondje kolji pashu uveče o sunčanom zahodu u isto vrijeme kad si pošao iz Misira. A peci je i jedi na mjestu koje izbere Gospod Bog tvoj; i sjutradan vrativši se idi u svoje šatore. Šest dana jedi prijesne hljebove, a sedmi dan da je praznik Gospodnji, tada ne radi ništa. Sedam nedjelja nabroj; kad stane srp raditi po ljetini, onda počni brojiti sedam nedjelja. Tada praznuj praznik nedjelja Gospodu Bogu svojemu; što možeš prinesi dragovoljno kako te bude blagoslovio Gospod Bog tvoj. I veseli se pred Gospodom Bogom svojim ti i sin tvoj i kći tvoja i sluga tvoj i sluškinja tvoja, i Levit koji bude u mjestu tvojem, i došljak i sirota i udovica, što budu kod tebe, na mjestu koje izbere Gospod Bog tvoj da ondje nastani ime svoje. I opominji se da si bio rob u Misiru, te čuvaj i tvori uredbe ove. Praznik sjenica praznuj sedam dana, kad zbereš s gumna svojega i iz kace svoje. I veseli se na praznik svoj ti i sin tvoj i kći tvoja i sluga tvoj i sluškinja tvoja, i Levit i došljak i sirota i udovica, što budu u mjestu tvojem. Sedam dana praznuj praznik Gospodu Bogu svojemu na mjestu koje izbere Gospod, kad te blagoslovi Gospod Bog tvoj u svakoj ljetini tvojoj i u svakom poslu ruku tvojih; i budi veseo. Tri puta u godini neka dođe svako muško pred Gospoda Boga tvojega na mjesto koje izbere: na praznik prijesnijeh hljebova, na praznik nedjelja i na praznik sjenica, ali niko da ne dođe prazan pred Gospoda; Nego svaki s darom od onoga što ima, prema blagoslovu Gospoda Boga tvojega kojim te je darivao. Sudije i upravitelje postavi sebi po svijem mjestima koja ti da Gospod Bog tvoj po plemenima tvojim, i neka sude narodu pravo. Ne izvrći pravde i ne gledaj ko je ko; ne primaj poklona; jer poklon zašljepljuje oči mudrima i izvrće riječi pravednima. Sasvijem idi za pravdom, da bi bio živ i naslijedio zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj. Ne sadi luga ni od kakvijeh drveta kod oltara Gospoda Boga svojega, koji načiniš; I ne podiži nikakoga lika; na to mrzi Gospod Bog tvoj. Ne prinosi Gospodu Bogu svojemu ni vola ni jagnjeta ni jareta na kom ima mana ili kako god zlo; jer je gadno pred Gospodom Bogom tvojim. Ako se nađe kod tebe u kojem od mjesta tvojih, koja ti da Gospod Bog tvoj, čovjek ili žena da učini zlo pred Gospodom Bogom tvojim prestupajući zavjet njegov, I otide te služi drugim bogovima i klanja im se, ili suncu ili mjesecu ili čemu god iz vojske nebeske, što nijesam zapovjedio, I tebi se to javi i ti čuješ, onda raspitaj dobro; pa ako bude istina i doista se učinila ona gadna stvar u Izrailju, Izvedi onoga čovjeka ili onu ženu, koji učiniše ono zlo, na vrata svoja, čovjeka onoga ili ženu, i zaspi ih kamenjem da poginu. Na svjedočanstvo dva ili tri čovjeka da se pogubi onaj koga valja pogubiti; ali na svjedočanstvo jednoga čovjeka da se ne pogubi. Svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju; a potom sav narod; tako izvadi zlo iz sebe. Kad ti bude teško rasuditi između krvi i krvi, između raspre i raspre, ili između rane i rane, oko kojih bude parnica u tvojem mjestu, tada ustani i idi u mjesto koje izbere Gospod Bog tvoj; I otidi k sveštenicima Levitima ili k sudiji koji onda bude, pa ih upitaj, i oni će ti kazati kako valja presuditi. I učini onako kako ti kažu u mjestu koje izbere Gospod, i gledaj da učiniš sasvijem onako kako te nauče. Po zakonu kojemu te nauče, i po presudi, koju ti kažu, učini; ne otstupi od onoga što ti kažu ni nadesno ni nalijevo. Ako li bi se ko upro te ne bi htio poslušati sveštenika koji ondje stoji te služi Gospodu Bogu tvojemu, ili sudije, taki čovjek da se pogubi; i izvadi zlo iz Izrailja, Da sav narod čuje i boji se, i unapredak da ne radi uporno. Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš, i naseliš se u njoj, ako rečeš: da postavim sebi cara, kao što imaju svi narodi oko mene, Samo onoga postavi sebi za cara, kojega izbere Gospod Bog tvoj; između braće svoje postavi cara sebi; a nemoj postaviti nad sobom čovjeka tuđina, koji nije brat tvoj. Ali da ne drži mnogo konja, i da ne vraća naroda u Misir da bi imao mnogo konja, jer vam je Gospod kazao: ne vraćajte se više ovijem putem. I da nema mnogo žena, da se ne bi otpadilo srce njegovo, ni srebra ni zlata da nema vrlo mnogo. A kad sjede na prijesto carstva svojega, neka prepiše sebi u knjigu ovaj zakon od sveštenika Levita; I neka ga drži kod sebe i neka ga čita dok je živ, da se uči bojati se Gospoda Boga svojega, držati sve riječi ovoga zakona i ove uredbe, i tvoriti ih; Da se ne bi podiglo srce njegovo iznad braće njegove, i da ne bi otstupilo od ove zapovijesti ni nadesno ni nalijevo, da bi dugo carovao on i sinovi njegovi u Izrailju. Sveštenici Leviti i sve pleme Levijevo da nemaju dijela ni našljedstva s ostalijem sinovima Izrailjevijem; neka jedu ognjene žrtve Gospodnje i njegovo našljedstvo. Našljedstva dakle da nemaju među braćom svojom: Gospod je našljedstvo njihovo, kao što im je kazao. Ali ovo da pripada sveštenicima od naroda, od onijeh koji prinesu žrtvu, bilo vola ili jagnje: da se daje svešteniku pleće i obje vilice i želudac. Prvine od žita svojega, od vina svojega i od ulja svojega, i prvine od vune s ovaca svojih podaj mu. Jer njega izabra Gospod Bog tvoj između svijeh plemena tvojih da stoji i služi u ime Gospodnje on i sinovi njegovi dovijeka. I kad dođe koji Levit iz kojega god mjesta tvojega iz svega Izrailja, gdje nastava, kad dođe po želji duše svoje u mjesto koje izbere Gospod, Neka služi u ime Gospoda Boga svojega kao i druga braća njegova Leviti, koji ondje stoje pred Gospodom. Neka jedu jednak dio, osim onoga što bi koji prodao u porodici otaca svojih. Kad uđeš u zemlju koju ti Gospod Bog tvoj daje, ne uči se činiti gadna djela onijeh naroda. Neka se ne nađe u tebe koji bi vodio sina svojega ili kćer svoju kroz oganj, ni vračar, ni koji gata po zvijezdama, ni koji gata po pticama, ni uročnik, Ni bajač, ni koji se dogovara sa zlijem duhovima, ni opsjenar, ni koji pita mrtve. Jer je gad pred Gospodom ko god tako čini, i za take gadove tjera te narode Gospod Bog tvoj ispred tebe. Drži se sasvijem Gospoda Boga svojega. Jer ti narodi koje ćeš naslijediti, slušaju gatare i vračare; a tebi to ne dopušta Gospod Bog tvoj. Proroka isred tebe, između braće tvoje, kao što sam ja, podignuće ti Gospod Bog tvoj; njega slušajte, Po svemu kako si iskao od Gospoda Boga svojega na Horivu na dan sabora svojega govoreći: da više ne čujem glasa Gospoda Boga svojega i da više ne gledam ognja toga velikoga, da ne poginem. Zato mi reče Gospod: dobro rekoše što rekoše. Proroka ću im podignuti između braće njihove, kao što si ti, i metnuću riječi svoje u usta njegova, i kazivaće im sve što mu zapovjedim. A ko god ne bi poslušao riječi mojih, koje će govoriti u moje ime, od toga ću ja tražiti. Ali prorok koji bi se usudio govoriti što u moje ime što mu ja ne zapovijedim da govori, ili koji bi govorio u ime drugih bogova, taki prorok da se pogubi. Ako li rečeš u srcu svojem: kako ćemo poznati riječ koje nije Gospod rekao? Što bi prorok rekao u ime Gospodnje, pa se ne zbude i ne navrši se, to je riječ koje nije rekao Gospod; nego je iz oholosti rekao onaj prorok, ne boj ga se. Kad Gospod Bog tvoj potre narode kojih zemlju daje tebi Gospod Bog tvoj, i kad ih naslijediš i nastaniš se po gradovima njihovijem i po kućama njihovijem, Odvoj tri grada usred zemlje svoje, koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš, Načini put, i razdijeli na troje krajeve zemlje svoje, koju ti da Gospod Bog tvoj u našljedstvo, pa neka bježi onamo svaki krvnik. A ovako neka bude s krvnikom koji uteče onamo, da bi ostao živ: ko ubije bližnjega svojega nehotice, ne mrzivši prije na nj, Kao kad bi ko otišao s bližnjim svojim u šumu da siječe drva, pa bi zamahnuo sjekirom u ruci svojoj da posiječe drvo, a ona bi spala s držalice i pogodila bi bližnjega njegova tako da umre, on neka uteče u koji od tijeh gradova da ostane živ, Da ne bi osvetnik potjerao krvnika dok mu je srce raspaljeno, i da ga ne bi stigao na daleku putu i ubio ga, premda nije zaslužio smrti, jer nije prije mrzio na nj. Zato ti zapovijedam i velim: tri grada odvoj. A kad raširi Gospod Bog tvoj međe tvoje, kao što se zakleo ocima tvojim, i da ti svu zemlju koju je rekao dati ocima tvojim, Ako uzdržiš i ustvoriš sve ove zapovijesti, koje ti ja danas zapovijedam, da ljubiš Gospoda Boga svojega i hodiš putovima njegovijem svagda, onda dodaj još tri grada osim ona tri, Da se ne proljeva krv prava u zemlji tvojoj, koju ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo, i da ne bude na tebi krv. Ali ako ko mrzi na bližnjega svojega i vreba ga, i skoči na nj, i udari ga tako da umre, a on uteče u koji od tijeh gradova, Onda starješine mjesta njegova neka pošlju i uzmu ga odande, i predadu ga u ruke osvetniku da se pogubi. Neka ga ne žali oko tvoje, nego skini krv pravu s Izrailja, da bi ti dobro bilo. Ne pomiči međe bližnjega svojega koju postave stari u našljedstvu tvojem koje dobiješ u zemlji koju ti Gospod Bog tvoj daje da je naslijediš. Neka ne ustaje jedan svjedok na čovjeka ni za kako zlo i ni za kakav grijeh između svijeh grijeha koji se čine, nego na riječima dva ili tri svjedoka da ostaje stvar. Ako bi ustao lažan svjedok na koga da svjedoči na njega da se odmeće Boga, Onda neka stanu ta dva čovjeka, koji imaju tu raspru, pred Gospoda, pred sveštenike i pred sudije koje budu u to vrijeme; I neka dobro ispitaju sudije; ako svjedok onaj bude lažan svjedok i lažno svjedoči na brata svojega, Učinite mu onako kako je on mislio učiniti bratu svojemu; i izvadi zlo iz sebe, Da se ostali čuvši to boje, i unapredak više ne čine tako zlo usred tebe. Neka ne žali oko tvoje: život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu. Kad otideš na vojsku na neprijatelja svojega i vidiš konje i kola i narod veći od sebe, nemoj se uplašiti od njih, jer je s tobom Gospod Bog tvoj, koji te je izveo iz zemlje Misirske. I kad pođete da se pobijete, neka pristupi sveštenik i progovori narodu, I neka im reče: slušaj Izrailju! vi polazite danas u boj na neprijatelje svoje, neka ne trne srce vaše, ne bojte se i ne plašite se, niti se prepadajte od njih. Jer Gospod Bog vaš ide s vama i biće se za vas s neprijateljima vašim da vas sačuva. Potom i vojvode neka progovore narodu, i reku: ko je sagradio novu kuću a nije počeo sjedjeti u njoj? neka ide, nek se vrati kući svojoj, da ne bi poginuo u boju, i drugi počeo sjedjeti u njoj. I ko je posadio vinograd a još ga nije brao? neka ide, nek se vrati kući svojoj, da ne bi poginuo u boju, i drugi ga brao. I ko je isprosio djevojku a još je nije odveo? neka ide, nek se vrati kući svojoj, da ne bi poginuo u boju, i drugi je odveo. Još i ovo neka kažu vojvode narodu i reku: ko je strašiv i trne mu srce? neka ide, nek se vrati kući svojoj, da ne bi trnulo srce braći njegovoj kao njemu. I kad vojvode izgovore narodu, onda neka namjeste glavare od četa pred narod. Kad dođeš pod koji grad da ga biješ, prvo ga ponudi mirom. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata, sav narod koji se nađe u njemu neka ti plaća danak i bude ti pokoran. Ako li ne učini mira s tobom nego se stane biti s tobom, tada ga bij. I kad ga Gospod Bog tvoj preda u ruke tvoje, pobij sve muškinje u njemu mačem. A žene i djecu i stoku i što god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Gospod Bog tvoj. Tako čini sa svijem gradovima, koji su daleko od tebe i nijesu od gradova ovijeh naroda. A u gradovima ovijeh naroda, koje ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo, ne ostavi u životu nijedne duše žive. Nego ih zatri sasvijem, Heteje i Amoreje i Hananeje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje, kao što ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj. Da vas ne nauče činiti gadna djela koja činiše bogovima svojim, i da me zgriješite Gospodu Bogu svojemu. Kad opkoliš kakav grad i budeš dugo pod njim bijući ga da bi ga uzeo, ne kvari drveta njegovijeh sjekirom; jer možeš s njih jesti, zato ih ne sijeci; jer drvo poljsko je li čovjek da uđe u grad ispred tebe? Nego drveta koja znaš da im se rod ne jede, njih obaljuj i sijeci i gradi zaklon od grada koji se bije s tobom, dokle ne padne. Kad se nađe ubijen čovjek u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš, gdje leži u polju, a ne zna se ko ga je ubio, Tada neka izidu starješine tvoje i sudije tvoje, i neka izmjere od ubijenoga do gradova koji su oko njega. Pa koji grad bude najbliže ubijenoga, starješine onoga grada neka uzmu junicu iz goveda, na kojoj se još nije radilo, koja nije vukla u jarmu, I neka odvedu starješine onoga grada tu junicu u pustu dolinu gdje se ne kopa ni sije, i neka zakolju junicu ondje u dolini. Potom neka pristupe sveštenici, sinovi Levijevi; jer njih izabra Gospod Bog tvoj da mu služe i da blagosiljaju u ime Gospodnje, i na njihovijem riječima da ostaje svaka raspra i svaka šteta; I sve starješine onoga grada koji budu najbliže ubijenoga neka operu ruke svoje nad zaklanom junicom u onoj dolini, I tvrdeći neka reku: ruke naše nijesu prolile ove krvi niti su oči naše vidjele; Milostiv budi narodu svojemu Izrailju, koji si iskupio, Gospode, i ne meći prave krvi na narod svoj Izrailja. Tako će se očistiti od one krvi. I ti ćeš skinuti pravu krv sa sebe kad učiniš što je pravo pred Gospodom. Kad otideš na vojsku na neprijatelje svoje, i preda ih Gospod Bog tvoj u ruke tvoje i zarobiš ih mnogo, I ugledaš u roblju lijepu ženu, i omili ti da bi je htio uzeti za ženu, Odvedi je kući svojoj; i neka obrije glavu svoju i sreže nokte svoje; I neka skine sa sebe haljine svoje u kojima je zarobljena, i neka sjedi u kući tvojoj, i žali za ocem svojim i za materom svojom cio mjesec dana; potom lezi s njom, i budi joj muž i ona nek ti bude žena. Ako ti poslije ne bi bila po volji, pusti je neka ide kuda joj drago, ali nikako da je ne prodaš za novce ni da njom trguješ, jer si je osramotio. Ko bi imao dvije žene, jednu milu a drugu nemilu, pa bi rodila sinove, i mila i nemila, i prvenac bi bio od nemile, Onda kad dođe vrijeme da podijeli sinovima svojim što ima, ne može prvencem učiniti sina od mile preko sina od nemile koji je prvenac; Nego za prvenca neka prizna sina od nemile i dade mu dva dijela od svega što ima, jer je on početak sile njegove, njegovo je pravo prvenačko. Ko bi imao sina samovoljna i nepokorna, koji ne sluša oca svojega ni matere svoje, i kojega oni i karaše pa opet ne sluša, Neka ga uzmu otac i mati, i neka ga dovedu k starješinama grada svojega na vrata mjesta svojega, I neka kažu starješinama grada svojega: ovaj sin naš samovoljan je i nepokoran, ne sluša nas, izjelica je i pijanica. Tada svi ljudi onoga mjesta neka ga zaspu kamenjem da pogine; i tako izvadi zlo iz sebe, da sav Izrailj čuje i boji se. Ko zgriješi tako da zasluži smrt, te bude osuđen na smrt i objesiš ga na drvo, Neka ne prenoći tijelo njegovo na drvetu, nego ga isti dan pogrebi, jer je proklet pred Bogom ko je obješen; zato ne skvrni zemlje koju ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo. Kad vidiš vola ili ovcu brata svojega gdje luta, nemoj proći mimo njih, nego ih odvedi bratu svojemu. Ako li ti brat tvoj nije blizu ili ga ne znaš, odvedi ih svojoj kući neka budu kod tebe dokle ih ne potraži brat tvoj, i tada mu ih vrati. Tako učini i s magarcem njegovijem i s haljinom njegovom; i tako učini sa svakom stvarju brata svojega izgubljenom, kad je izgubi a ti je nađeš, nemoj proći mimo nju. Kad vidiš magarca ili vola brata svojega gdje je pao na putu, nemoj ih proći, nego ih podigni s njim. Žena da ne nosi muškoga odijela niti čovjek da se oblači u ženske haljine, jer je gad pred Gospodom Bogom tvojim ko god tako čini. Kad naiđeš putem na gnijezdo ptičije, na drvetu ili na zemlji, sa ptićima ili sa jajcima, a majka leži na ptićima ili na jajcima, nemoj uzeti majke s ptićima. Nego pusti majku a ptiće uzmi, da bi ti dobro bilo i da bi ti se produljili dani. Kad gradiš novu kuću, načini ogradu oko strehe svoje, da ne bi navukao krvi na dom svoj, kad bi ko pao s njega. Ne sij u vinogradu svojem drugoga sjemena da ne bi oskvrnio i rod od sjemena koje posiješ i rod vinogradski. Ne ori na volu i na magarcu zajedno. Ne oblači haljine tkane od vune i od lana zajedno. Načini sebi rese na četiri kraja od haljine koju oblačiš. Ko se oženi, pa mu žena omrzne pošto legne s njom, Pa da priliku da se govori o njoj i prospe rđav glas o njoj govoreći: oženih se ovom, ali legavši s njom ne nađoh u nje djevojaštva; Tada otac djevojčin i mati neka uzmu i donesu znake djevojaštva njezina pred starješine grada svojega na vrata, I neka reče otac djevojčin starješinama: ovu kćer svoju dadoh ovomu čovjeku za ženu, a on mrzi na nju, I dade priliku da se govori o njoj rekav: ne nađoh u tvoje kćeri djevojaštva; a evo znaka djevojaštva kćeri moje. I neka razastru haljinu pred starješinama gradskim. Tada starješine grada onoga neka uzmu muža njezina i nakaraju ga, I neka ga oglobe sto sikala srebra, koje neka dadu ocu djevojčinu zato što je iznio rđav glas na djevojku Izrailjku, i neka mu bude žena; da je ne može pustiti dok je živ. Ali ako bude ono istina, da se nije našlo djevojaštvo u djevojke, Tada neka izvedu djevojku na vrata oca njezina, i neka je zaspu kamenjem ljudi onoga mjesta da pogine, zato što učini sramotu u Izrailju kurvavši se u domu oca svojega. Tako izvadi zlo iz sebe. Ako se ko uhvati gdje leži sa ženom udatom, neka se pogube oboje, čovjek koji je ležao sa ženom i žena. Tako izvadi zlo iz Izrailja. Kad djevojka bude isprošena za koga, pa je nađe kogod u mjestu i obleži je, Izvedite ih oboje na vrata onoga mjesta, i zaspite ih kamenjem da poginu, djevojku što nije vikala u mjestu, a čovjeka što je osramotio ženu bližnjega svojega. Tako izvadi zlo iz sebe. Ako li u polju nađe čovjek djevojku isprošenu, i silom je obleži, tada da se pogubi samo čovjek koji je obleža; A djevojci ne čini ništa, nije učinila grijeha koji zaslužuje smrt, jer kao kad ko skoči na bližnjega svojega i ubije ga, takva je i ta stvar; Jer nađe je u polju, i djevojka isprošena vika, ali ne bi nikoga da je odbrani. Ako ko nađe djevojku koja nije isprošena i uhvati je i legne s njom, i zateku se, Tada čovjek onaj koji je legao s njom da da ocu djevojčinu pedeset sikala srebra, i neka mu ona bude žena zato što je osramoti; da je ne može pustiti dok je živ. Niko da se ne ženi ženom oca svojega, ni da otkrije skuta oca svojega. U sabor Gospodnji da ne ulazi ni utučen ni uškopljen. U sabor Gospodnji da ne ulazi kopile, ni deseto koljeno njegovo da ne ulazi u sabor Gospodnji. Ni Amonac ni Moavac da ne ulazi u sabor Gospodnji, ni deseto koljeno njihovo, da ne ulazi u sabor Gospodnji dovijeka. Zato što ne izidoše pred vas s hljebom i vodom na putu kad ste išli iz Misira, i što najmiše za novce na vas Valama sina Veorova iz Fetore u Mesopotamiji da te prokune, Premda ne htje Gospod Bog tvoj poslušati Valama, nego ti Gospod Bog tvoj obrati prokletstvo u blagoslov, jer te milova Gospod Bog tvoj. Ne traži mira njihova ni dobra njihova nigda za svoga vijeka. Nemoj se gaditi na Idumejca, jer ti je brat; nemoj se gaditi na Misirca, jer si bio došljak u zemlji njegovoj. Sinovi koji se rode od njih u trećem koljenu neka dolaze u sabor Gospodnji. Kad otideš na vojsku na neprijatelje svoje, tada se čuvaj od svake zle stvari. Ako se među vama ko oskvrni od čega što mu se noću dogodi, neka izide iza okola i ne ulazi u oko. A pred veče neka se opere vodom, pa kad sunce zađe neka uđe u oko. I imaj mjesto iza okola gdje ćeš izlaziti napolje. I imaj lopaticu u opravi svojoj, pa kad izideš napolje, zakopaj njom, a kad pođeš natrag, zagrni nečist svoju. Jer Gospod Bog tvoj ide usred okola tvojega da te izbavi i da ti preda neprijatelje tvoje; zato neka je oko tvoj svet, da ne vidi u tebe nikakve nečistote, da se ne bi odvratio od tebe. Nemoj izdati sluge gospodaru njegovu, koji uteče k tebi od gospodara svojega; Nego neka ostane kod tebe, usred tebe, u mjestu koje izbere u kojem gradu tvom, gdje mu bude drago; nemoj ga cvijeliti. Da ne bude kurve između kćeri Izrailjevijeh, ni adžuvana između sinova Izrailjevih. Ne nosi u dom Gospoda Boga svojega ni po kakom zavjetu plate kurvine ni cijene od psa, jer je oboje gad pred Gospodom Bogom tvojim. Ne daji na dobit bratu svojemu ni novaca ni hrane niti išta što se daje na dobit. Strancu podaj na dobit, ali bratu svojemu nemoj davati na dobit, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svemu zašto se prihvatiš rukom svojom u zemlji u koju ideš da je naslijediš. Kad učiniš zavjet Gospodu Bogu svojemu, ne oklijevaj ispuniti ga, jer će ga tražiti od tebe Gospod Bog tvoj, i biće na tebi grijeh. Ako li se ne zavjetuješ, neće biti na tebi grijeha. Što ti izide iz usta, ono drži i učini, kao što zavjetuješ Gospodu Bogu svojemu dragovoljno, što izrečeš ustima svojim. Kad uđeš u vinograd bližnjega svojega, možeš jesti grožđa po volji dok se nasitiš; ali ga ne meći u sud svoj. Kad uđeš u usjev bližnjega svojega, možeš trgati klasje rukom svojom; ali da ne zažnješ srpom u usjev bližnjega svojega. Kad ko uzme ženu i oženi se njom, pa se dogodi da mu ona ne bude po volji, što on nađe na njojzi štogod ružno, neka joj napiše knjigu raspusnu i da joj u ruke, pa neka je otpusti iz svoje kuće. A ona otišavši iz kuće njegove, ako otide i uda se za drugoga, Pa ako ovaj drugi muž omrzne na nju i napiše joj knjigu raspusnu i da joj u ruku, i otpusti je iz svoje kuće, ili ako umre ovaj drugi muž koji se oženi njom, Tada pređašnji muž koji je otpusti ne može je opet uzeti za ženu, pošto se s njega ona oskvrnila, jer je gad pred Gospodom. Tako ne daj da se griješi zemlja koju ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo. Ko se skoro bude oženio, neka ne ide na vojsku, i ne nameći na nj nikakoga posla; neka bude slobodan u kući svojoj godinu dana i neka se raduje sa ženom svojom koju je doveo. Niko da ne uzima u zalogu žrvnja gornjega ni donjega, jer bi uzeo dušu u zalogu. Ko se nađe da je ukrao čovjeka između braće svoje, sinova Izrailjevih, i trgovao njim i prodao ga, neka pogine onaj kradljivac; tako izvadi zlo iz sebe. Čuvaj se bolesti gube, i pazi dobro i čini sve što vas uče sveštenici Leviti, kao što sam im zapovjedio, držite i činite. Opominji se šta je učinio Gospod Bog tvoj Mariji na putu kad izidoste iz Misira. Kad ti je bližnji tvoj dužan što mu drago, ne idi u kuću njegovu da mu uzmeš zalog; Nego stoj napolju, a čovjek koji ti je dužan neka ti iznese napolje zalog svoj. Ako je siromah, ne spavaj sa zalogom njegovijem; Nego mu vrati zalog njegov do zahoda sunčanoga, da bi ležeći na svojoj haljini blagosiljao te, a to će ti se primiti u pravdu pred Gospodom Bogom tvojim. Nemoj zanijeti najamnika, siromaha i potrebitoga između braće svoje, ni došljaka koji je kod tebe u zemlji tvojoj u mjestu tvojem. Podaj mu najam njegov isti dan, i da ga ne zađe sunce u tebe, jer je siromah i tijem dušu drži, da ne bi zavikao na te ka Gospodu, i bilo bi ti grijeh. Neka ne ginu ocevi za sinove ni sinovi za oceve; svaki za svoj grijeh neka gine. Ne izvrći pravice došljaku ni siroti, i ne uzimaj u zalogu haljine udovici. Nego se opominji da si bio rob u Misiru, i da te je iskupio odande Gospod Bog tvoj; zato ti zapovijedam da ovo činiš. Kad žanješ ljetinu svoju na njivi svojoj, ako zaboraviš koji snop na njivi, ne vraćaj se da ga uzmeš; neka ga došljaku, siroti i udovici, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svakom poslu ruku tvojih. Kad treseš masline svoje, ne zagledaj granu po granu pošto otreseš; neka došljaku, siroti i udovici. Kad bereš vinograd svoj, ne pabirči pošto obereš; neka došljaku, siroti i udovici. I opominji se da si bio rob u zemlji Misirskoj; zato ti ja zapovijedam da ovo činiš. Kad je raspra među ljudima, pa dođu na sud da im sude, tada pravoga neka opravdaju a krivoga neka osude. I ako krivi zaslužuje boj, tada sudija neka zapovjedi da ga povale i biju pred njim, na broj prema krivici njegovoj. Do četrdeset udaraca neka zapovjedi da mu udare, ne više, da se ne bi poništio brat tvoj u tvojim očima, kad bi mu se udarilo više udaraca. Nemoj zavezati usta volu kad vrše. Kad braća žive zajedno pa umre jedan od njih bez djece, onda žena umrloga da se ne uda iz kuće za drugoga; brat njegov neka otide k njoj i uzme je za ženu i učini joj dužnost djeversku. I prvi sin kojega ona rodi neka se nazove imenom brata njegova umrloga, da ne pogine ime njegovo u Izrailju. Ako li onaj čovjek ne bi htio uzeti snahe svoje, onda snaha njegova neka dođe na vrata pred starješine, i reče: neće djever moj da podigne bratu svojemu sjemena u Izrailju, neće da mi učini dužnosti djeverske. Tada neka ga dozovu starješine mjesta onoga i razgovore se s njim; pa ako se on upre i reče: neću da je uzmem; Onda neka pristupi k njemu snaha njegova pred starješinama, i neka mu izuje obuću s noge njegove i pljune mu u lice, i progovorivši neka reče: tako valja da bude čovjeku koji neće da zida kuće brata svojega. I on neka se zove u Izrailju: dom bosoga. Ako bi se svadili ljudi, jedan s drugim, pa bi došla žena jednoga da otme muža svojega iz ruke drugoga koji ga bije, i pruživši ruku svoju uhvatila bi ga za mošnice, Otsijeci joj ruku; neka ne žali oko tvoje. Nemoj imati u torbi svojoj dvojaku mjeru, veliku i malu. Nemoj imati u kući svojoj dvojaku efu, veliku i malu. Mjera potpuna i prava neka ti je; efa potpuna i prava neka ti je, da bi ti se produljili dani tvoji u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj. Jer je gad pred Gospodom Bogom tvojim ko god čini tako, ko god čini krivo. Opominji se šta ti je učinio Amalik na putu kad iđaste iz Misira, Kako te dočeka na putu i pobi na kraju sve umorne koji iđahu za tobom, kad si bio sustao i iznemogao, i ne boja se Boga. Zato kad te Gospod Bog tvoj smiri od svijeh neprijatelja tvojih unaokolo u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj da je naslijediš, tada zatri spomen Amaliku pod nebom; ne zaboravi. A kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj u našljedstvo, i naslijediš je i naseliš se u njoj, Uzmi prvina od svakoga voća one zemlje, koje ćeš prinositi od zemlje svoje koju ti Gospod Bog tvoj daje, i metnuvši u kotaricu idi na mjesto koje Gospod Bog tvoj izabere da ondje nastani ime svoje, I došavši k svešteniku koji bude onda reci mu: priznajem danas pred Gospodom Bogom tvojim da sam ušao u zemlju za koju se Gospod Bog zakleo ocima našim da će nam je dati. A sveštenik neka uzme kotaricu iz tvoje ruke i metne je pred oltarom Gospoda Boga tvojega. Tada progovori i reci pred Gospodom Bogom svojim: otac moj bijaše siromah Sirin i siđe u Misir s malo čeljadi, i bi ondje došljak, pa posta narod velik i silan i obilan na broju. Ali Misirci stadoše zlo postupati s nama, mučiše nas i udaraše na nas teške poslove. I mi zavapismo ka Gospodu Bogu otaca svojih, i Gospod ču glas naš, i pogleda na muku našu, na trud naš i na nevolju našu. I izvede nas Gospod iz Misira rukom krjepkom i mišicom podignutom, i strahotom velikom i znacima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto, i dade nam zemlju ovu, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Zato sad evo donesoh prvine od roda ove zemlje koju si mi dao, Gospode. I ostavi ih pred Gospodom Bogom svojim, i pokloni se pred Gospodom Bogom svojim. I veseli se svakim dobrom koje ti da Gospod Bog tvoj i domu tvojemu, ti i Levit i došljak koji je kod tebe. A kad daš sve desetke od dohodaka svojih treće godine, koje je godina desetka, i daš Levitu, došljaku, siroti i udovici da jedu u mjestima tvojim i nasite se, Onda reci pred Gospodom Bogom svojim: iznesoh iz doma svojega što je sveto, i dadoh Levitu i došljaku, siroti i udovici sasvijem po zapovijesti koju si mi zapovjedio; ne prestupih zapovijesti tvojih niti zaboravih; Ne jedoh od toga u žalosti svojoj, niti uzeh od toga na potrebu nečistu, niti dadoh od toga na mrtvaca; slušah Gospoda Boga svojega, učinih sve kako si mi zapovjedio. Pogledaj iz svetoga stana svojega s neba, i blagoslovi narod svoj Izrailja i zemlju koju si nam dao kao što si se zakleo ocima našim, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Danas ti Gospod Bog tvoj zapovijeda da izvršuješ ove uredbe i ove zakone. Pazi dakle i izvršuj ih od svega srca svojega i od sve duše svoje. Danas si se zarekao Gospodu da će ti biti Bog i da ćeš ići putovima njegovijem i držati uredbe njegove, i zapovijesti njegove i zakone njegove, i da ćeš slušati glas njegov. A Gospod se tebi danas zarekao da ćeš mu biti narod osobit, kao što ti je govorio, da bi držao sve zapovijesti njegove; I da će te podignuti nad sve narode, koje je stvorio hvalom, imenom i slavom, da budeš narod svet Gospodu Bogu svojemu, kao što ti je govorio. I zapovjedi Mojsije sa starješinama Izrailjevijem narodu govoreći: držite sve ove zapovijesti koje vam ja danas zapovijedam. I kad prijeđeš preko Jordana u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj, podigni sebi kamenje veliko i namaži ga krečem. I napiši na njemu sve riječi ovoga zakona, kad prijeđeš da uđeš u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj, u zemlju gdje teče mlijeko i med, kao što ti je kazao Gospod Bog otaca tvojih. Kada dakle prijeđeš preko Jordana, podigni to kamenje, za koje ti zapovijedam danas, na gori Evalu, i namaži ga krečem. I načini ondje oltar Gospodu Bogu svojemu, oltar od kamenja, ali ga nemoj gvožđem tesati. Od cijela kamenja načini oltar Gospodu Bogu svojemu, i na njemu prinesi Gospodu Bogu svojemu žrtve paljenice. Prinesi i zahvalne žrtve, i jedi ih ondje, i veseli se pred Gospodom Bogom svojim. I napiši na tom kamenju sve riječi ovoga zakona dobro i razgovijetno. I reče Mojsije i sveštenici Leviti svemu Izrailju govoreći: pazi i čuj Izrailju, danas si postao narod Gospoda Boga svojega. Zato slušaj glas Gospoda Boga svojega, i tvori zapovijesti njegove i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam. I zapovjedi Mojsije u onaj dan narodu govoreći: Ovi neka stanu da blagosiljaju narod na gori Garizinu, kad prijeđete preko Jordana: Simeun, Levije, Juda, Isahar, Josif i Venijamin. A ovi neka stanu da proklinju na gori Evalu: Ruvim, Gad, Asir, Zavulon, Dan i Neftalim. I neka progovore Leviti glasovito i reku svjema u Izrailju: Proklet da je čovjek koji bi načinio lik rezan ili liven, stvar gadnu pred Gospodom, djelo ruku umjetničkih, ako bi i na skrivenu mjestu metnuo. A sav narod odgovarajući neka reče: amin. Proklet da je koji bi ružio oca svojega ili mater svoju. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi pomakao među bližnjega svojega. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi zaveo slijepca s puta. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi izvrnuo pravicu došljaku, siroti ili udovici. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi obležao ženu oca svojega, te otkrio skut oca svojega. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi obležao kakvo god živinče. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi obležao sestru svoju, kćer oca svojega ili kćer matere svoje. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi obležao taštu svoju. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi ubio bližnjega svojega iz potaje. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji bi primio kakav poklon da ubije čovjeka prava. A sav narod neka reče: amin. Proklet da je koji ne bi ostao na riječima ovoga zakona, i tvorio ih. A sav narod neka reče: amin. Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega držeći i tvoreći sve zapovijesti njegove, koje ti ja danas zapovijedam, uzvisiće te Gospod Bog tvoj više svijeh naroda na zemlji. I doći će na te svi ovi blagoslovi, i steći će ti se, ako uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega. Blagosloven ćeš biti u gradu, i blagosloven ćeš biti u polju, Blagosloven će biti plod utrobe tvoje, i plod zemlje tvoje i plod stoke tvoje, mlad goveda tvojih i stada ovaca tvojih. Blagoslovena će biti kotarica tvoja i naćve tvoje. Blagosloven ćeš biti kad dolaziš i blagosloven ćeš biti kad polaziš. Daće ti Gospod neprijatelje tvoje koji ustanu na te da ih biješ; jednijem će putem doći na te, a na sedam će putova bježati od tebe. Gospod će poslati blagoslov da bude s tobom u žitnicama tvojim i u svemu zašto se prihvatiš rukom svojom, i blagosloviće te u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj. Postaviće te Gospod da mu budeš narod svet, kao što ti se zakleo, ako uzdržiš zapovijesti Gospoda Boga svojega i uzideš putovima njegovijem. I vidjeće svi narodi na zemlji da se ime Gospodnje priziva na tebe, i bojaće se tebe. I učiniće Gospod da si obilan svakim dobrom, plodom utrobe svoje i plodom stoke svoje i plodom zemlje svoje na zemlji za koju se zakleo Gospod ocima tvojim da će ti je dati. Otvoriće ti Gospod dobru riznicu svoju, nebo, da da dažd zemlji tvojoj na vrijeme, i blagosloviće svako djelo ruku tvojih, te ćeš davati u zajam mnogim narodima, a sam nećeš uzimati u zajam. I učiniće te Gospod Bog tvoj da si glava a ne rep, i bićeš samo gore a nećeš biti dolje, ako uzaslušaš zapovijesti Gospoda Boga svojega, koje ti danas ja zapovijedam, da ih držiš i tvoriš, I ne otstupiš ni od jedne riječi koju vam danas ja zapovijedam, ni nadesno ni nalijevo, pristajući za drugim bogovima da im služiš. Ali ako ne uzaslušaš glasa Gospoda Boga svojega da držiš i tvoriš sve zapovijesti njegove i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, doći će na tebe sve ove kletve i stignuće te. Proklet ćeš biti u gradu, i proklet ćeš biti u polju. Prokleta će biti kotarica tvoja i naćve tvoje. Proklet će biti plod utrobe tvoje i plod zemlje tvoje, mlad goveda tvojih i stada ovaca tvojih. Proklet ćeš biti kad dolaziš, i proklet ćeš biti kad polaziš. Poslaće Gospod na tebe kletvu, rasap i pogibao u svemu za što se prihvatiš rukom svojom i što uzradiš, dokle se ne zatreš i propadneš na prečac za zla djela svoja kojima si me odustavio. Učiniće Gospod Bog tvoj da se prilijepi za te pomor, dokle te ne istrijebi sa zemlje u koju ideš da je naslijediš. Udariće te Gospod suhom bolešću i vrućicom, i groznicom i žegom i mačem, i sušom i medljikom, koje će te goniti dokle ne propadneš. A nebo nad glavom tvojom biće od mjedi a zemlja pod tobom od gvožđa. Učiniće Gospod da dažd zemlji tvojoj bude prah i pepeo, koji će padati s neba na te, dokle se ne istrijebiš. Daće te Gospod Bog tvoj neprijateljima tvojim da te biju; jednijem ćeš putem izaći na njih, a na sedam ćeš putova bježati od njih, i potucaćeš se po svijem carstvima na zemlji. I mrtvo tijelo tvoje biće hrana svijem pticama nebeskim i zvijerju zemaljskom, niti će biti ko da ih poplaši. Udariće te Gospod prištevima Misirskim i šuljevima i šugom i krastama, da se nećeš moći iscijeliti. Udariće te Gospod ludilom i šljepotom i bjesnilom. I pipaćeš u podne, kao što pipa slijepac po mraku, niti ćeš imati napretka na putovima svojim; i činiće ti se krivo i otimaće se od tebe jednako, i neće biti nikoga da ti pomože. Oženićeš se, a drugi će spavati sa tvojom ženom; sazidaćeš kuću, a nećeš sjedjeti u njoj; posadićeš vinograd, a nećeš ga brati. Vo tvoj klaće se na tvoje oči, a ti ga nećeš jesti; magarac tvoj oteće se pred tobom, i neće ti se vratiti; ovce tvoje daće se neprijatelju tvojemu, i neće biti nikoga da ti pomože. Sinovi tvoji i kćeri tvoje daće se drugomu narodu, a oči će tvoje gledati i kapaće jednako za njima, a neće biti snage u ruci tvojoj. Rod zemlje tvoje i svu muku tvoju izješće narod, kojega ne znaš, i činiće ti krivo i gaziće te jednako. I poludjećeš od onoga što ćeš gledati svojim očima. Udariće te Gospod prištem zlim u koljenima i na golijenima, da se nećeš moći iscijeliti, od stopala noge tvoje do tjemena. Odvešće Gospod tebe i cara tvojega, kojega postaviš nad sobom, u narod kojega nijesi znao ti ni stari tvoji, i ondje ćeš služiti drugim bogovima, drvetu i kamenu. I bićeš čudo i priča i potsmijeh svijem narodima, u koje te odvede Gospod. Mnogo ćeš sjemena iznijeti u polje, a malo ćeš sabrati, jer će ga izjesti skakavci. Vinograde ćeš saditi i radićeš ih, a nećeš piti vina niti ćeš ih brati, jer će izjesti crvi. Imaćeš maslina po svijem krajevima svojim, ali se nećeš uljem namazati, jer će opasti masline tvoje. Rodićeš sinove i kćeri, ali neće biti tvoji; jer će otići u ropstvo. Sve voće tvoje i rod zemlje tvoje izješće bube. Stranac koji je kod tebe popeće se nada te visoko, a ti ćeš sići dolje veoma nisko. On će ti davati u zajam, a ti nećeš njemu davati u zajam; on će postati glava, a ti ćeš postati rep. I doći će na te sve ove kletve i goniće te i stizaće te, dokle se ne istrijebiš, jer nijesi slušao glasa Gospoda Boga svojega i držao zapovijesti njegove i uredbe njegove, koje ti je zapovjedio. I one će biti znak i čudo na tebi i na sjemenu tvojemu do vijeka. Jer nijesi služio Bogu svojemu radosna i vesela srca u svakom obilju. I služićeš neprijatelju svojemu, kojega će Gospod poslati na tebe, u gladi i u žeđi, u golotinji i u svakoj oskudici; i metnuće ti gvozden jaram na vrat, dokle te ne satre. Podignuće Gospod na tebe narod iz daleka, s kraja zemlje, koji će doletjeti kao orao, narod, kojemu jezika nećeš razumjeti, Narod bezdušan, koji neće mariti za starca niti će djeteta žaliti. I izješće plod stoke tvoje i plod zemlje tvoje, dokle se ne istrijebiš; i neće ti ostaviti ništa, ni žita ni vina ni ulja, ni ploda goveda tvojih ni stada ovaca tvojih, dokle te ne zatre. I stegnuće te po svijem mjestima tvojim, dokle ne popadaju zidovi tvoji visoki i tvrdi, u koje se uzdaš, po svoj zemlji tvojoj; stegnuće te po svijem mjestima tvojim, po svoj zemlji tvojoj, koju ti da Gospod Bog tvoj; Te ćeš u tjeskobi i u nevolji kojom će ti pritužiti neprijatelji tvoji jesti plod utrobe svoje, meso od sinova svojih i od kćeri svojih, koje ti da Gospod Bog tvoj. Čovjek koji je bio mek i vrlo nježan među vama prozliće se prema bratu svojemu i prema miloj ženi svojoj i prema ostalijem sinovima, koji mu ostanu, Te neće dati nikome između njih mesa od sinova svojih koje će jesti, jer neće imati ništa drugo u nevolji i tjeskobi, kojom će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svijem mjestima tvojim. Žena koja je bila meka i vrlo nježna među vama, koja od mekote i nježnosti nije bila navikla stajati nogom svojom na zemlju, prozliće se prema milome mužu svom i prema sinu svom i prema kćeri svojoj, I posteljici, koja izide između nogu njezinijeh, i djeci koju rodi; jer će ih jesti krišom u oskudici svakoj od nevolje i od tjeskobe, kojom će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svijem mjestima tvojim. Ako ne uzdržiš i ne ustvoriš sve riječi ovoga zakona, koje su napisane u ovoj knjizi, ne bojeći se slavnoga i strašnoga imena Gospoda Boga svojega, Pustiće Gospod na tebe i na sjeme tvoje zla čudesna, velika i duga, bolesti ljute i duge. I obratiće na tebe sve pomore Misirske, od kojih si se plašio, i prilijepiće se za tebe. I sve bolesti i sva zla, koja nijesu zapisana u knjizi ovoga zakona, pustiće Gospod na tebe, dokle se ne istrijebiš. I ostaće vas malo, a pređe vas bijaše mnogo kao zvijezda nebeskih; jer nijesi slušao glasa Gospoda Boga svojega. I kao što vam se Gospod radovao dobro vam čineći i množeći vas, tako će vam se Gospod radovati zatirući vas i istrebljujući vas; i nestaće vas sa zemlje u koju idete da je naslijedite. I rasijaće te Gospod po svima narodima s jednoga kraja zemlje do drugoga, i ondje ćeš služiti drugim bogovima, kojih nijesi znao ti ni oci tvoji, drvetu i kamenu. Ali u onijem narodima nećeš odahnuti, niti će se stopalo noge tvoje odmoriti; nego će ti Gospod dati ondje srce plašljivo, oči iščiljele i dušu iznemoglu. I život će tvoj biti kao da visi prema tebi, i plašićeš se noću i danju, i nećeš biti miran životom svojim. Jutrom ćeš govoriti: kamo da je veče! a večerom ćeš govoriti: kamo da je jutro! od straha kojim će se strašiti srce tvoje, i od onoga što ćeš gledati očima svojima. I vratiće te Gospod u Misir na lađama, putem za koji ti rekoh: nećeš ga više vidjeti. I ondje ćete se prodavati neprijateljima svojim da budete robovi i robinje, a neće biti kupca. Ovo su riječi zavjeta koji zapovjedi Gospod Mojsiju da učini sa sinovima Izrailjevijem u zemlji Moavskoj, osim zavjeta koji je učinio s njima na Horivu. I sazva Mojsije sve sinove Izrailjeve i reče im: vidjeli ste sve što učini Gospod na vaše oči u zemlji Misirskoj Faraonu i svijem slugama njegovijem i svoj zemlji njegovoj, Kušanja velika, koja vidješe oči tvoje, one znake i čudesa velika. Ali vam ne dade Gospod srca, da razumijete, ni očiju, da vidite, ni ušiju, da čujete do ovoga dana. I vodih vas četrdeset godina po pustinji; ne ovetšaše haljine vaše na vama, niti obuća tvoja ovetša na nogama tvojima. Hljeba ne jedoste, ni piste vina i silovita pića, da biste poznali da sam ja Gospod Bog vaš. I kad dođoste na ovo mjesto, izide Sion car Esevonski i Og car Vasanski pred nas u boj; i pobismo ih. I uzesmo zemlju njihovu, i dadosmo je u našljedstvo plemenu Ruvimovu i plemenu Gadovu i polovini plemena Manasijina. Zato držite riječi ovoga zavjeta i tvorite ih, da biste napredovali u svemu što radite. Vi stojite danas svi pred Gospodom Bogom svojim, glavari od plemena vaših, starješine vaše i upravitelji vaši, svi ljudi Izrailjci, Djeca vaša, žene vaše, i došljak koji je u vašem okolu, i onaj koji ti drva siječe, i onaj koji ti vodu nosi. Da pristaneš na zavjet Gospoda Boga svojega i na kletvu njegovu, koju učini s tobom danas Gospod Bog tvoj, Da te danas postavi sebi za narod i da ti on bude Bog, kao što ti je rekao i kao što se zakleo ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu. I ne s vama samima činim ovaj zavjet i ovu kletvu; Nego sa svakim koji danas stoji ovdje s nama pred Gospodom Bogom našim, i sa svakim koji nije danas ovdje s nama. Jer vi znate kako smo živjeli u zemlji Misirskoj, i kako smo prošli kroz narode kroz koje smo prošli. I vidjeli ste gadove njihove i idole njihove od drveta i od kamena, od srebra i od zlata, koji su kod njih. Neka ne bude među vama čovjeka ni žene ni porodice ni plemena, kojemu bi se srce odvratilo danas od Gospoda Boga našega da ide da služi bogovima onijeh naroda; neka ne bude među vama korijena na kom bi rastao otrov ili pelen, I čuvši riječi ove kletve da se ne pohvali u srcu svom govoreći: biću miran ako uzidem za onijem što u srcu svom smislim, dodajući pijanstvo žeđi. Neće Gospod oprostiti takome, nego će se onda raspaliti gnjev Gospodnji i revnost njegova na takoga čovjeka, i pašće na nj sva kletva koja je napisana u ovoj knjizi, i istrijebiće Gospod ime njegovo pod nebom. I odlučiće ga Gospod na zlo od svijeh plemena Izrailjevijeh po svijem kletvama zavjeta napisanoga u knjizi ovoga zakona. Tada će govoriti potonji naraštaj, sinovi vaši koji nastanu iza vas, i došljak koji dođe iz daleke zemlje, kad vide zla u zemlji ovoj i bolesti, koje će Gospod pustiti na nju, Zemlju ovu opaljenu sumporom i solju, gdje se ne sije niti što niče niti na njoj raste kaka biljka, kao gdje je propao Sodom i Gomor, Adama i Sevojim, koje zatr Gospod u gnjevu svojemu i u jarosti svojoj, Govoriće svi narodi: zašto učini ovo Gospod od ove zemlje? kakva je to žestina velikoga gnjeva? I odgovaraće se: jer odustaviše zavjet Gospoda Boga otaca svojih, koji učini s njima kad ih izvede iz zemlje Misirske. Jer idoše i služiše drugim bogovima i poklanjaše im se, bogovima kojih ne znaše i koji im ništa ne dadoše. Zato se Gospod razgnjevi na tu zemlju, i pusti na nju sva prokletstva zapisana u ovoj knjizi. I istrijebi ih Gospod Bog iz zemlje njihove u gnjevu i u jarosti i u ljutini velikoj, i izbaci ih u drugu zemlju, kao što se vidi danas. Što je tajno ono je Gospoda Boga našega, a javno je naše i sinova naših dovijeka, da bismo izvršivali sve riječi ovoga zakona. A kad dođe na tebe sve ovo, blagoslov i kletva koju iznesoh preda te, ako ih se opomeneš u srcu svom, gdje bi god bio među narodima, u koje te zagna Gospod Bog tvoj, I obratiš se ka Gospodu Bogu svojemu i poslušaš glas njegov u svemu što ti ja zapovijedam danas, ti i sinovi tvoji, iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, Tada će Gospod Bog tvoj povratiti roblje tvoje i smilovaće se na tebe, i opet će te sabrati između svijeh naroda, po kojima te bude rasijao Gospod Bog tvoj. Ako bi ko tvoj i na kraj svijeta zagnan bio, otuda će te opet sabrati Gospod Bog tvoj i otuda te uzeti. I odvešće te opet Gospod Bog tvoj u zemlju koju bijahu naslijedili oci tvoji, i naslijedićeš je, i učiniće ti dobro i umnožiće te većma nego oce tvoje. I obrezaće Gospod Bog tvoj srce tvoje i srce sjemena tvojega, da bi ljubio Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, da budeš živ. A sve kletve ove obratiće Gospod Bog tvoj na neprijatelje tvoje i na nenavidinike tvoje, koji su te gonili. A ti kad se obratiš i staneš slušati glas Gospoda Boga svojega i tvoriti sve zapovijesti njegove, koje ti ja danas zapovijedam, Daće ti Gospod Bog tvoj sreću u svakom djelu ruku tvojih, u plodu utrobe tvoje, u plodu stoke tvoje, u plodu zemlje tvoje; jer će ti se Gospod Bog tvoj opet radovati čineći ti dobro, kao što se radovao ocima tvojim, Ako uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega držeći sve zapovijesti njegove i uredbe njegove, napisane u knjizi ovoga zakona; kad se obratiš ka Gospodu Bogu svojemu svijem srcem svojim i svom dušom svojom. Jer zapovijest ova koju ti ja zapovijedam danas niti je visoko ni daleko od tebe; Nije na nebu, da rečeš: ko će nam se popeti na nebo da nam je skine i kaže nam je, da bismo je tvorili? Niti je preko mora, da rečeš: ko će nam otići preko mora, da nam je donese i kaže nam je, da bismo je tvorili? Nego ti je vrlo blizu ova riječ, u ustima tvojima i u srcu tvojem, da bi je tvorio. Gle, iznesoh danas preda te život i dobro, smrt i zlo. Jer ti zapovijedam danas da ljubiš Gospoda Boga svojega hodeći putovima njegovijem i držeći zapovijesti njegove i uredbe njegove i zakone njegove, da bi živ bio i umnožio se, i da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u zemlji u koju ideš da je naslijediš. Ako li se odvrati srce tvoje i ne uzaslušaš, nego zastraniš da se klanjaš drugim bogovima i njima služiš, Javljam vam danas da ćete zaista propasti, niti ćete produljiti dana svojih na zemlji, u koju ideš preko Jordana da je naslijediš. Svjedočim vam danas nebom i zemljom, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; zato izberi život, da budeš živ ti i sjeme tvoje, Ljubeći Gospoda Boga svojega, slušajući glas njegov i držeći se njega; jer je on život tvoj i duljina dana tvojih; da bi nastavao na zemlji, za koju se zakleo Gospod ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu, da će im je dati. Potom dođe Mojsije i kaza ove riječi svemu Izrailju, I reče im: meni ima danas sto i dvadeset godina, ne mogu više odlaziti ni dolaziti; a i Gospod mi je rekao: nećeš prijeći preko toga Jordana. Gospod će Bog tvoj ići pred tobom, i istrijebiće one narode ispred tebe, i ti ćeš ih naslijediti; Isus će ići pred tobom, kao što je kazao Gospod. I učiniće Gospod s njima kako je učinio sa Sionom i Ogom carevima Amorejskim i sa zemljom njihovom, te ih je istrijebio. Zato kad vam ih preda Gospod učinite im sasvijem onako kako sam vam zapovjedio. Budite slobodni i hrabri, i ne bojte se i ne plašite se od njih; jer Gospod Bog tvoj ide s tobom, neće otstupiti od tebe, niti će te ostaviti. Potom dozva Mojsije Isusa, i reče mu pred svijem Izrailjem: budi slobodan i hrabar; jer ćeš ti ući s ovijem narodom u zemlju za koju se zakleo Gospod ocima njihovijem da će im je dati, i ti ćeš im je razdijeliti u našljedstvo. Jer Gospod koji ide pred tobom biće s tobom, neće otstupiti od tebe, niti će te ostaviti, ne boj se i ne plaši se. I Mojsije napisa ovaj zakon, i dade ga sveštenicima, sinovima Levijevim, koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega, i svijem starješinama Izrailjevijem. I zapovjedi im Mojsije govoreći: svake sedme godine, u određeno vrijeme godine oprosne, na praznik sjenica, Kad dođe sav Izrailj i stane pred Gospoda Boga svojega na mjestu koje izbere, čitaj ovaj zakon pred svijem Izrailjem da čuju, Sabravši narod, ljude i žene i djecu i došljake, koji budu u mjestima tvojim, da čuju i uče i da se boje Gospoda Boga vašega, i drže i tvore sve riječi ovoga zakona; I sinovi njihovi, koji još ne znaju, neka čuju i uče bojati se Gospoda Boga vašega, dokle ste god živi na zemlji u koju idete preko Jordana da je naslijedite. A Gospod reče Mojsiju: evo, približi se vrijeme da umreš. Dozovi Isusa i stanite obojica u šatoru od sastanka, da mu dam zapovijesti. I otide Mojsije i Isus, i stadoše u šatoru od sastanka. I javi se Gospod u šatoru u stupu od oblaka, i stajaše stup od oblaka nad vratima od šatora. I reče Gospod Mojsiju: evo, ti ćeš počinuti s ocima svojim; a narod ovaj ustavši činiće preljubu za tuđim bogovima one zemlje u koju ide, i ostaviće me i pokvariće zavjet moj, koji učinih s njima. I onda će se raspaliti moj gnjev na njih, i ostaviću ih, i sakriću lice svoje od njih; oni će se proždrijeti, i snaći će ih zla mnoga i nevolje; i onda će reći: da me ne snađoše ova zla zato što Bog moj nije posred mene? A ja ću onda sasvijem sakriti lice svoje za sva zla koja učiniše obrativši se k drugim bogovima. Zato sad napišite sebi ovu pjesmu, i nauči je sinove Izrailjeve; metni im je u usta da mi ta pjesma bude svjedok na sinove Izrailjeve. Jer ću ga odvesti u zemlju za koju sam se zakleo ocima njegovijem, u kojoj teče mlijeko i med; ondje će jesti i nasitiće se i ugojiće se, pa će se onda obratiti k drugim bogovima i njima će služiti, a za mene neće mariti, i pokvariće zavjet moj. A kad ga snađu zla mnoga i nevolje, onda će ta pjesma svjedočiti na njih; jer se neće zaboraviti niti će je nestati iz usta sjemena njihova. Jer znam misli njihove i što će još danas činiti, prije nego ih uvedem u zemlju za koju sam se zakleo. I napisa Mojsije tu pjesmu onaj dan, i nauči sinove Izrailjeve. I Gospod dade zapovijesti Isusu sinu Navinu govoreći: budi slobodan i hrabar, jer ćeš ti uvesti sinove Izrailjeve u zemlju za koju sam im se zakleo, i ja ću biti s tobom. I kad napisa Mojsije riječi ovoga zakona u knjigu, sve do kraja, Zapovjedi Mojsije Levitima, koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega, govoreći: Uzmite ovu knjigu zakona, i metnite je pokraj kovčega zavjeta Gospoda Boga svojega, da bude ondje svjedok na vas. Jer znam nepokornost tvoju i tvrdi vrat tvoj. Eto, dokle sam još živ s vama, do danas, bijaste nepokorni Gospodu; akamoli kad ja umrem? Skupite k meni sve starješine od plemena svojih i upravitelje svoje da im kažem da čuju ove riječi, i da im zasvjedočim nebom i zemljom. Jer znam da ćete se po smrti mojoj pokvariti, i zaći s puta koji vam zapovjedih; i zato će vas zadesiti ovo zlo najposlije, kad stanete činiti što je zlo pred Gospodom gnjeveći ga djelom ruku svojih. I izgovori Mojsije da čuje sav zbor Izrailjev riječi ove pjesme do kraja: Slušaj, nebo, govoriću; i zemlja neka čuje govor usta mojih. Neka se spusti kao dažd nauka moja, i neka padne kao rosa govor moj, kao sitan dažd na mladu travu i kao krupan dažd na odraslu travu. Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega. Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit. Oni se pokvariše prema njemu; njihovo nevaljalstvo nije nevaljalstvo sinova njegovijeh; to je rod zao i pokvaren. Tako li vraćate Gospodu, narode ludi i bezumni? nije li on otac tvoj, koji te je zadobio? on te je načinio i stvorio. Opomeni se negdašnjih dana, pogledajte godine svakoga vijeka; pitaj oca svojega i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti. Kad višnji razdade našljedstvo narodima, kad razdijeli sinove Adamove, postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih. Jer je dio Gospodnji narod njegov, Jakov je uže našljedstva njegova. Nađe ga u zemlji pustoj, na mjestu strašnu gdje buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva kao zjenicu oka svojega. Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim, Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne bješe tuđega boga; Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stijene i ulje iz tvrdoga kamena, Maslo od krava i mlijeko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova Vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa. Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svojega. Na revnost razdražiše ga tuđim bogovima, gadovima razgnjeviše ga. Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, bogovima, kojih nijesu znali, novim, koji iz bliza dođoše, kojih se nijesu strašili oci vaši. Stijenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga stvoritelja svojega. Kad to vidje Gospod, razgnjevi se na sinove svoje i na kćeri svoje, I reče: sakriću od njih lice svoje, vidjeću kakav će im biti pošljedak, jer su rod pokvaren, sinovi u kojima nema vjere. Oni me razdražiše na revnost onijem što nije Bog, razgnjeviše svojim taštinama; i ja ću njih razdražiti na revnost onijem koji nije narod, narodom ludijem razljutiću ih. Jer se oganj razgorio u gnjevu mojem, i gorjeće do najdubljega pakla; spaliće zemlju i rod njezin, i popaliće temelje brdima. Zgrnuću na njih zla, strijele svoje pobacaću na njih. Glad će ih cijediti, vrućice i ljuti pomori proždiraće ih; i zube zvjerske poslaću na njih i jed zmija zemaljskih. Spolja će ih ubijati mač, a po klijetima strah, i momka i djevojku, dijete na sisi i sijeda čovjeka. Rekao bih: rasijaću ih po svijem uglovima zemaljskim, učiniću da nestane spomena njihova između ljudi, Da mi nije do mržnje neprijateljeve, da se ne bi neprijatelji njihovi ponijeli i rekli: ruka se naša uzvisila, a nije Gospod učinio sve ovo. Jer su narod koji propada sa svojih namjera, i nema u njih razuma. Kamo da su pametni, da razumiju ovo, i gledaju na pošljedak svoj! Kako bi jedan gonio tisuću a dvojica tjerala deset tisuća, da ih nije stijena njihova prodala i Gospod ih predao? Jer stijena njihova nije kao naša stijena; neprijatelji naši neka budu sudije. Jer je čokot njihov od čokota Sodomskoga i iz polja Gomorskoga; grožđe je njihovo grožđe otrovno, puca su mu gorka. Vino je njihovo otrov zmajevski, i ljuti jed aspidin. Nije li to sakriveno kod mene, zapečaćeno u riznicama mojim? Moja je osveta i plata, u svoje vrijeme popuznuće noga njihova, jer je blizu dan propasti njihove, i ide brzo što će ih zadesiti. Sudiće Gospod narodu svojemu, i žao će mu biti sluga njegovijeh, kad vidi da je prošla snaga i da nema ništa ni od uhvaćenoga ni od ostavljenoga. I reći će: gdje su bogovi njihovi? stijena u koju se uzdaše? Koji salo od žrtava njegovijeh jedoše i piše vino od naljeva njihovijeh. Neka ustanu i pomogu vam, i neka vam budu zaklon. Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjelujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke. Jer podižem k nebu ruku svoju i kažem: ja sam živ dovijeka. Ako naoštrim sjajni mač svoj i uzmem u ruku sud, učiniću osvetu na neprijateljima svojim i vratiću onima koji mrze na me. Opojiću strijele svoje krvlju, i mač će se moj najesti mesa, krvlju isječenijeh i zarobljenijeh, kad počnem osvetu na neprijateljima. Veselite se narodi s narodom njegovijem, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj. I dođe Mojsije i izgovori sve riječi pjesme ove narodu, on i Isus sin Navin. A kad izgovori Mojsije sve riječi ove svemu Izrailju, Reče im: privijte srce svoje k svijem riječima koje vam ja danas zasvjedočavam, i kazujte ih sinovima svojim da bi držali sve riječi ovoga zakona i tvorili ih. Jer nije prazna riječ da za nju ne marite, nego je život vaš; i tom ćete riječju produljiti dane svoje na zemlji, u koju idete preko Jordana da je naslijedite. U isti dan reče Gospod Mojsiju govoreći: Izidi na ovu goru Avarimsku, na goru Navav, koja je u zemlji Moavskoj prema Jerihonu, i vidi zemlju Hanansku koju dajem sinovima Izrailjevijem u državu. I umri na gori na koju izideš, i priberi s k rodu svojemu, kao što je umro Aron brat tvoj na gori Oru i pribrao se k rodu svojemu. Jer mi zgriješiste među sinovima Izrailjevijem na vodi od svađe u Kadisu, u pustinji Sinu, što me ne proslaviste među sinovima Izrailjevijem. Pred sobom ćeš vidjeti zemlju, ali nećeš u nju ući, u zemlju koju dajem sinovima Izrailjevijem. A ovo je blagoslov kojim blagoslovi Mojsije čovjek Božji sinove Izrailjeve pred smrt svoju. I reče: Gospod izide sa Sinaja, i pokaza im se sa Sira; zasja s gore Faranske, i dođe s mnoštvom tisuća svetaca, a u desnici mu zakon ognjeni za njih. Doista ljubi narode; svi su sveti njegovi u ruci tvojoj; i oni se slegoše k nogama tvojim da prime riječi tvoje. Mojsije nam dade zakon, našljedstvo zboru Jakovljevu. Jer bijaše car u Izrailju, kad se sabirahu knezovi narodni, plemena Izrailjeva. Da živi Ruvim i ne umre, a ljudi njegovijeh da bude malo! A za Judu reče: usliši Gospode glas Judin, i dovedi ga opet k narodu njegovu; ruke njegove neka vojuju za nj, a ti mu pomaži protiv neprijatelja njegovijeh. I za Levija reče: tvoj Tumim i tvoj Urim neka budu u čovjeka tvojega svetoga, kojega si okušao u Masi i s kojim si se prepirao na vodi Merivi; Koji reče ocu svojemu i materi svojoj: ne gledam na vas; koji ne poznaje braće svoje i za sinove svoje ne zna; jer drže riječi tvoje, i zavjet tvoj čuvaju. Oni uče uredbama tvojim Jakova i zakonu tvojemu Izrailja, i meću kad pod nozdrve tvoje i žrtvu što se sažiže na oltar tvoj. Blagoslovi, Gospode, vojsku njegovu, i neka ti milo bude djelo ruku njegovijeh; polomi bedre onima koji ustaju na nj i koji mrze na nj, da ne ustanu. Za Venijamina reče: mili Gospodu nastavaće bez straha s njim; zaklanjaće ga svaki dan, i među plećima njegovijem nastavaće. I za Josifa reče: blagoslovena je zemlja njegova od Gospoda blagom s neba, rosom, i iz dubine ozdo, I blagom koje dolazi od sunca, i blagom koje dolazi od mjeseca, I blagom starijeh brda i blagom vječnijeh humova, I blagom na zemlji i obiljem njezinijem, i milošću onoga koji stoji u kupini. Neka to dođe na glavu Josifu i na tjeme odvojenome između braće svoje. Krasota je njegova kao u prvenca teleta, i rogovi njegovi kao rogovi u jednoroga; njima će bosti narode sve do kraja zemlje; to je mnoštvo tisuća Jefremovijeh i tisuće Manasijine. A za Zavulona reče: veseli se Zavulone izlaskom svojim, i Isahare šatorima svojim. Narode će sazvati na goru, ondje će prinijeti žrtve pravedne; jer će obilje morsko sisati i sakriveno blago u pijesku. A za Gada reče: blagosloven je koji širi Gada; on nastava kao lav, i kida ruku i glavu. Izabra sebi prvo, jer ondje dobi dio od onoga koji dade zakon; zato će ići s knezovima narodnijem, i izvršivati pravdu Gospodnju i sudove njegove s Izrailjem. A za Dana reče: Dan je lavić, koji će iskakati iz Vasana. I za Neftalima reče: Neftalime, siti milosti i puni blagoslova Gospodnjega, zapad i jug uzmi. I za Asira reče: Asir će biti blagoslov mimo druge sinove, biće mio braći svojoj, zamakaće u ulje nogu svoju. Gvožđe i mjed biće pod obućom tvojom; i dokle traju dani tvoji trajaće snaga tvoja. Izrailju! niko nije kao Bog, koji ide po nebu tebi u pomoć, i u veličanstvu svojem na oblacima. Zaklon je Bog vječni i pod mišicom vječnom; on će odagnati ispred tebe neprijatelje tvoje, i reći će: zatri! Da bi nastavao Izrailj sam bezbrižno, izvor Jakovljev, u zemlji obilnoj žitom i vinom; i nebo će njegovo kropiti rosom. Blago tebi, Izrailju! ko je kao ti, narod kojega je sačuvao Gospod, štit pomoći tvoje, i mač slave tvoje? Neprijatelji će se tvoji poniziti, a ti ćeš gaziti visine njihove. Tada izide Mojsije iz polja Moavskoga na goru Navav, na vrh Fazge, koja je prema Jerihonu; i pokaza mu Gospod svu zemlju od Galada do Dana; I svu zemlju Neftalimovu, i zemlju Jefremovu i Manasijinu, i svu zemlju Judinu do mora zapadnoga, I južnu stranu, i ravnicu, dolinu pod Jerihonom, mjestom gdje ima mnogo palmovih drveta, do Sigora. I reče mu Gospod: ovo je zemlja, za koju sam se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu govoreći: sjemenu tvojemu daću je. Pokazah ti je da je vidiš očima svojima, ali u nju nećeš ući. I umrije ondje Mojsije sluga Gospodnji u zemlji Moavskoj po riječi Gospodnjoj. A pogrebe ga Gospod u dolini u zemlji Moavskoj prema Vet-Fegoru; i niko ne dozna za grob njegov do današnjega dana. I bješe Mojsiju sto i dvadeset godina kad umrije, i ne bjehu potamnjele oči njegove niti ga snaga izdala. I plakaše sinovi Izrailjevi za Mojsijem u polju Moavskom trideset dana; i prođoše plačni dani žalosti za Mojsijem. A Isus sin Navin bješe pun duha mudrosti, jer Mojsije bješe metnuo na nj ruke svoje. I slušaše ga sinovi Izrailjevi, i tvoriše kao što zapovjedi Gospod preko Mojsija. Ali ne usta više prorok u Izrailju kao Mojsije, kojega Gospod pozna licem k licu, U svijem znacima i čudesima, za koja ga posla Gospod da ih učini u zemlji Misirskoj na Faraonu i na svijem slugama njegovijem i na svoj zemlji njegovoj, I u svijem djelima krjepke ruke i u svijem strahotama velikim, koje učini Mojsije pred svijem Izrailjem. A po smrti Mojsija sluge Gospodnjega reče Gospod Isusu sinu Navinu, sluzi Mojsijevu, govoreći: Mojsije sluga moj umrije; zato sada ustani, prijeđi preko toga Jordana ti i sav taj narod u zemlju koju ja dajem sinovima Izrailjevijem. Svako mjesto na koje stupite stopama svojim dao sam vam, kao što rekoh Mojsiju. Od pustinje i od ovoga Livana do rijeke velike, rijeke Efrata, sva zemlja Hetejska do velikoga mora na zapadu, biće međa vaša. Niko se neće održati pred tobom svega vijeka tvojega; s tobom ću biti kao što sam bio s Mojsijem, neću otstupiti od tebe niti ću te ostaviti. Budi slobodan i hrabar, jer ćeš ti predati tome narodu u našljedstvo zemlju za koju sam se zakleo ocima njihovijem da ću im je dati. Samo budi slobodan i hrabar da držiš i tvoriš sve po zakonu koji ti je zapovjedio Mojsije sluga moj, ne otstupaj od njega ni nadesno ni nalijevo, da bi napredovao kuda god pođeš. Neka se ne rastavlja od usta tvojih knjiga ovoga zakona, nego razmišljaj o njemu dan i noć, da držiš i tvoriš sve kako je u njemu napisano; jer ćeš tada biti srećan na putovima svojim i tada ćeš napredovati. Nijesam li ti zapovjedio: budi slobodan i hrabar? ne boj se i ne plaši se; jer je s tobom Gospod Bog tvoj kuda god ideš. Tada zapovjedi Isus upraviteljima narodnijem govoreći: Prođite kroz oko i zapovjedite narodu govoreći: spremite sebi brašnjenice; jer ćete do tri dana prijeći preko Jordana da uđete i uzmete zemlju koju vam Gospod Bog vaš daje u našljedstvo. A plemenu Ruvimovu i Gadovu i polovini plemena Manasijina reče Isus govoreći: Opomenite se šta vam je zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji rekav: Gospod Bog vaš smiri vas i dade vam ovu zemlju. Žene vaše, djeca vaša i stoka vaša neka ostanu u zemlji koju vam dade Mojsije s ovu stranu Jordana; vi pak prijeđite pod oružjem pred braćom svojom, koji ste god za vojsku, i pomozite im, Dokle ne smiri Gospod i braću vašu kao vas, i naslijede i oni zemlju koju im daje Gospod Bog vaš; pa se onda vratite na našljedstvo svoje, koje vam je dao Mojsije sluga Gospodnji s ovu stranu Jordana k istoku, i držite ga. A oni odgovoriše Isusu govoreći: što si nam god zapovjedio činićemo, i kuda nas god pošlješ ići ćemo. Slušaćemo te kako smo slušali Mojsija; samo neka Gospod Bog tvoj bude s tobom kao što je bio s Mojsijem. Ko bi se protivio tvojoj zapovijesti i ne bi slušao riječi tvojih u svemu što mu zapovjediš, neka se pogubi; samo budi slobodan i hrabar. A Isus sin Navin posla iz Sitima potajno dvije uhode rekavši im: idite, vidite zemlju i Jerihon. I oni otidoše, i dođoše u kuću jednoj kurvi, kojoj ime bješe Rava, i počinuše ondje. Ali bi javljeno caru Jerihonskom i kazano: evo, ljudi dođoše ovamo noćas između sinova Izrailjevih da uhode zemlju. I posla car Jerihonski k Ravi i poruči: izvedi ljude koji su došli k tebi i ušli u tvoju kuću, jer su došli da uhode svu zemlju. Ali žena uzevši ona dva čovjeka sakri ih; pa reče: jest istina da su ljudi došli k meni, ali ja ne znah odakle bijahu; I kad se vrata zatvorahu u sumrak, ljudi izidoše; ne znam kuda otidoše; idite brzo za njima; stignućete ih. A ona ih bješe izvela na krov, i sakrila ih pod lan netrven, koji bijaše razastrla po krovu. I ljudi pođoše za njima u potjeru put Jordana do broda; i vrata se zatvoriše kad izide potjera za njima. Oni pak još ne bjehu pospali, a ona dođe k njima na krov, I reče im: znam da vam je Gospod dao ovu zemlju, jer nas popade strah od vas, i prepali su se od vas svi koji žive u ovoj zemlji. Jer čusmo kako je Gospod osušio pred vama Crveno More kad izidoste iz Misira, i šta ste učinili od dva cara Amorejska koji bijahu preko Jordana, od Siona i Oga, koje pobiste. I kad to čusmo, rastopi se srce naše, i ni u kome već nema junaštva od straha vašega; jer je Gospod, Bog vaš, Bog gore na nebu i dolje na zemlji. Nego sada zakunite mi se Gospodom da ćete učiniti milost domu oca mojega kao što ja vama učinih milost, i dajte mi znak istinit, Da ćete sačuvati život mojemu ocu i mojoj materi i mojoj braći i mojim sestrama i svjema njihovijem, i da ćete izbaviti duše naše od smrti. A ljudi joj odgovoriše: mi ćemo izginuti za vas, ako ne izdate ove naše stvari; i kad nam Gospod da ovu zemlju, učinićemo ti milost i vjeru. Tada ih ona spusti kroz prozor po konopcu; jer kuća njezina bješe na zidu gradskom, i ona na zidu nastavaše. I reče im: idite u goru da ne naiđe na vas potjera, i ondje se krijte tri dana dokle se ne vrati potjera, pa onda idite svojim putem. A ljudi joj rekoše: bićemo prosti od ove tvoje zakletve kojom si nas zaklela; Evo, kad dođemo u zemlju, veži ovu vrvcu od skerleta na prozor, kroz koji si nas spustila, i skupi kod sebe u tu kuću oca svojega i mater i braću i sav dom oca svojega. I ko bi god izašao iz tvoje kuće, krv njegova neka bude na njegovu glavu, a mi da nijesmo krivi; a ko god bude s tobom u kući, krv njegova neka dođe na naše glave, ako ga se ko rukom dotakne. Ali ako izdaš ovu stvar našu, tada ćemo biti prosti od tvoje zakletve, kojom si nas zaklela. A ona odgovori: kako rekoste tako neka bude. Tada ih pusti, i otidoše; i ona veza vrvcu od skerleta na prozor. A oni otišavši dođoše u goru, i ostaše ondje tri dana dokle se ne vrati potjera; jer ih potjera tražaše po svijem putovima, ali ih ne nađe. I vratiše se ona dva čovjeka, i sišavši s gore prebrodiše i dođoše k Isusu sinu Navinu, i pripovjediše mu sve što im se dogodilo, I rekoše Isusu: zaista dao nam je Gospod u ruke svu tu zemlju, i svi stanovnici one zemlje uplašili su se od nas. I usta Isus ujutru rano, i kretoše se od Sitima i dođoše do Jordana on i svi sinovi Izrailjevi, i noćiše ondje a ne prijeđoše. A poslije tri dana prođoše upravitelji kroz oko, I zapovjediše narodu govoreći: kad vidite kovčeg zavjeta Gospoda Boga svojega i sveštenike Levite gdje ga nose, pođite i vi s mjesta svojega i idite za njim. Ali neka bude daljina između vas i njega do dvije tisuće lakata; bliže do njega ne primičite se, da biste poznali put kojim ćete ići, jer još nikada nijeste išli tijem putem. I Isus reče narodu: osveštajte se, jer će sjutra učiniti Gospod čudesa među vama. Potom reče Isus sveštenicima govoreći: uzmite kovčeg zavjetni, i idite pred narodom. I uzeše kovčeg zavjetni i pođoše pred narodom. A Gospod reče Isusu: danas te počinjem uzvišavati pred svijem Izrailjem da poznadu da ću i s tobom biti kao što sam bio s Mojsijem. Zato ti zapovjedi sveštenicima koji nose kovčeg zavjetni, i reci: kad dođete na kraj vode Jordana, stanite u Jordanu. I reče Isus sinovima Izrailjevim: pristupite ovamo, i čujte riječi Gospoda Boga svojega. Potom reče Isus: po ovom ćete poznati da je Bog živi posred vas, i da će doista odagnati ispred vas Hananeje i Heteje i Jeveje i Ferezeje i Gergeseje i Amoreje i Jevuseje: Evo, kovčeg zavjeta Gospoda svoj zemlji poći će pred vama preko Jordana. Zato sada izberite dvanaest ljudi iz plemena Izrailjeva, po jednoga čovjeka iz svakoga plemena. I čim sveštenici noseći kovčeg zavjeta Gospoda Gospoda svoj zemlji stanu nogama svojim u vodi Jordanskoj, voda će se u Jordanu rastupiti, te će voda koja teče ozgo stati u gomilu. I kad se podiže narod iz šatora svojih da prijeđe preko Jordana, i sveštenici ponesoše kovčeg zavjetni pred narodom, I kad oni što nošahu kovčeg dođoše do Jordana, i sveštenici noseći kovčeg okvasiše noge svoje na kraju vode (jer je Jordan pun preko bregova svojih za cijelo vrijeme žetve), Ustavi se voda što tecijaše ozgo, i stade u jednu gomilu vrlo nadaleko, od grada Adama, koji je kraj Zaretana; a što tecijaše dolje u more kraj polja, more slano, oteče sasvijem; i narod prelažaše prema Jerihonu. A sveštenici koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega stajahu na suhu usred Jordana tvrdo, i sav Izrailj iđaše po suhu, dokle sav narod ne prijeđe preko Jordana. A kad sav narod prijeđe preko Jordana, reče Gospod Isusu govoreći: Izberite iz naroda dvanaest ljudi, po jednoga čovjeka iz svakoga plemena, I zapovjedite im i recite: uzmite odavde, isred Jordana, s mjesta gdje stoje nogama svojim sveštenici, dvanaest kamena, i odnesite ih sa sobom, i metnite ih ondje gdje ćete noćas noćiti. Tada dozva Isus dvanaest ljudi, koje bješe odredio između sinova Izrailjevih, po jednoga čovjeka iz svakoga plemena. I reče im Isus: idite pred kovčeg Gospoda Boga svojega usred Jordana, i uzmite svaki po jedan kamen na rame svoje, prema broju plemena sinova Izrailjevijeh, Da bude znak među vama. Kad vas poslije zapitaju sinovi vaši govoreći: šta će vam to kamenje? Recite im: jer se voda u Jordanu rastupi pred kovčegom zavjeta Gospodnjega, kad prelažaše preko Jordana, rastupi se voda u Jordanu, i ovo je kamenje spomen sinovima Izrailjevim dovijeka. I učiniše sinovi Izrailjevi kako zapovjedi Isus; i uzeše dvanaest kamena isred Jordana, kako bješe rekao Gospod Isusu, prema broju plemena sinova Izrailjevih; i odnesoše ih sa sobom na noćište, i metnuše ih ondje. A i usred Jordana postavi Isus dvanaest kamena na mjestu gdje stajahu nogama svojim sveštenici noseći kovčeg zavjetni, i ondje ostaše do danas. Sveštenici pak koji nošahu kovčeg stajahu usred Jordana dokle se ne svrši sve što bješe Gospod zapovjedio Isusu da kaže narodu, sasvijem kako bješe Mojsije zapovjedio Isusu. I narod pohitje i prijeđe. A kad prijeđe sav narod, onda prijeđe i kovčeg Gospodnji i sveštenici, a narod gledaše. Prijeđoše i sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina pod oružjem pred sinovima Izrailjevim, kao što im bješe kazao Mojsije. Oko četrdeset tisuća naoružanijeh prijeđoše pred Gospodom preko Jordana na boj u polje Jerihonsko. Taj dan uzvisi Gospod Isusa pred svijem Izrailjem; i bojahu ga se, kao što su se bojali Mojsija, svega vijeka njegova. I reče Gospod Isusu govoreći: Zapovjedi sveštenicima koji nose kovčeg od svedočanstva neka izidu iz Jordana. I zapovjedi Isus sveštenicima govoreći: izidite iz Jordana. A čim sveštenici koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega izidoše isred Jordana, i stadoše na suho nogom svojom sveštenici, odmah se povrati voda u Jordanu na mjesto svoje, i poteče kao i prije povrh svijeh bregova svojih. A izide narod iz Jordana desetoga dana prvoga mjeseca, i stadoše u oko u Galgalu, s istoka Jerihonu. A onijeh dvanaest kamena, što iznesoše iz Jordana, postavi Isus u Galgalu, I reče sinovima Izrailjevim govoreći: kad unapredak zapitaju sinovi vaši oce svoje govoreći: šta će to kamenje? Tada obavijestite sinove svoje, i recite im: suhim prijeđe Izrailj preko ovoga Jordana. Jer Gospod Bog vaš osuši Jordan pred vama dokle prijeđoste, kao što je učinio Gospod Bog vaš od Crvenoga Mora osušivši ga pred nama dokle prijeđosmo; Da bi poznali svi narodi na zemlji da je ruka Gospodnja krjepka, da biste se svagda bojali Gospoda Boga svojega. A kad čuše svi carevi Amorejski, koji bijahu s ovu stranu Jordana k zapadu, i svi carevi Hananski, koji bijahu pokraj mora, da je Gospod osušio Jordan pred sinovima Izrailjevijem dokle prijeđoše, rastopi se srce u njima i nesta u njima junaštva od straha sinova Izrailjevijeh. U to vrijeme reče Gospod Isusu: načini oštre nože, i obreži opet sinove Izrailjeve. I načini Isus oštre nože, i obreza sinove Izrailjeve na brdašcu Aralotu. A ovo je uzrok zašto ih Isus obreza: sav narod što izide iz Misira, sve muškinje, svi ljudi vojnici pomriješe u pustinji na putu, pošto izidoše iz Misira; Jer bješe obrezan sav narod koji izide, ali ne obrezaše nikoga u narodu koji se rodi u pustinji na putu, pošto izidoše iz Misira. Jer četrdeset godina iđahu sinovi Izrailjevi po pustinji dokle ne pomrije sav narod, ljudi vojnici, što izidoše iz Misira, jer ne slušaše glasa Gospodnjega, te im se zakle Gospod da im neće dati da vide zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima njihovijem da će nam je dati, zemlju, gdje teče mlijeko i med; I na mjesto njihovo podiže sinove njihove; njih obreza Isus, jer bijahu neobrezani, jer ih ne obrezaše na putu. A kad se sav narod obreza, ostaše na svojem mjestu u okolu dokle ne ozdraviše. Tada reče Gospod Isusu: danas skidoh s vas sramotu Misirsku. I prozva se ono mjesto Galgal do današnjega dana. I sinovi Izrailjevi stojeći u okolu u Galgalu, slaviše pashu četrnaestog dana onoga mjeseca uveče u polju Jerihonskom. I sjutradan poslije pashe jedoše od žita one zemlje hljebove prijesne i zrna pržena, isti dan. I presta mana sjutradan pošto jedoše žita one zemlje, i već više ne imaše mane sinovi Izrailjevi, nego jedoše od roda zemlje Hananske one godine. I kad Isus bijaše kod Jerihona, podiže oči svoje i pogleda, a to čovjek stoji prema njemu s golijem mačem u ruci. I pristupi k njemu Isus i reče mu: jesi li naš ili naših neprijatelja? A on reče: nijesam; nego sam vojvoda vojske Gospodnje, sada dođoh. I Isus pade ničice na zemlju, i pokloni se, i reče mu: šta zapovijeda gospodar moj sluzi svojemu? A vojvoda vojske Gospodnje reče Isusu: izuj obuću s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveto. I učini Isus tako. A Jerihon se zatvori, i čuvaše se od sinova Izrailjevih; niko ne izlažaše, niti ko ulažaše. A Gospod reče Isusu: evo, dajem ti u ruke Jerihon i cara njegova i junake njegove. Zato obidite oko grada svi vojnici, idući oko grada jedanput na dan; tako učini šest dana. A sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom; a sedmoga dana obidite oko grada sedam puta, i sveštenici neka trube u trube. Pa kad otežući zatrube u rogove ovnujske, čim čujete glas od trube, neka poviče sav narod iza glasa; i zidovi će gradski popadati na svojem mjestu, a narod neka ulazi, svaki naprema se. Tada Isus sin Navin dozva sveštenike, i reče im: uzmite kovčeg zavjetni, a sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom Gospodnjim. A narodu reče: idite i obidite oko grada, i vojnici neka idu pred kovčegom Gospodnjim. A kad Isus reče narodu, sedam sveštenika noseći sedam truba od rogova ovnujskih pođoše pred Gospodom, i zatrubiše u trube, a kovčeg zavjeta Gospodnjega pođe za njima. A vojnici pođoše pred sveštenicima, koji trubljahu u trube, a ostali pođoše za kovčegom; idući trubljahu u trube. A narodu zapovjedi Isus govoreći: ne vičite, i nemojte da vam se čuje glas, i nijedna riječ da ne izide iz usta vaših do dana kad vam ja kažem: vičite; tada ćete vikati. Tako obide kovčeg Gospodnji oko grada jednom; pa se vratiše u oko, i noćiše u okolu. A sjutradan usta Isus rano, i sveštenici uzeše kovčeg Gospodnji. I sedam sveštenika noseći sedam truba od rogova ovnujskih iđahu pred kovčegom Gospodnjim, i idući trubljahu u trube; a vojnici iđahu pred njima, a ostali iđahu za kovčegom Gospodnjim; idući trubljahu u trube. I obidoše oko grada jednom drugoga dana, pa se vratiše u oko; tako učiniše šest dana. A sedmoga dana ustaše zorom, i obidoše oko grada isto onako sedam puta; samo toga dana obidoše oko grada sedam puta. A kad bi sedmi put da zatrube sveštenici u trube, Isus reče narodu: vičite, jer vam Gospod dade grad. A grad da bude proklet Gospodu i što je god u njemu; samo Rava kurva nek ostane u životu i svi koji budu kod nje u kući, jer sakri poslanike koje bijasmo poslali. Ali se čuvajte od prokletijeh stvari da i sami ne budete prokleti uzevši što prokleto, i da ne navučete prokletstvo na oko Izrailjev i smetete ga. Nego sve srebro i zlato i posuđe od mjedi i od gvožđa neka bude sveto Gospodu, neka uđe u riznicu Gospodnju. Tada povika narod i zatrubiše trube, i kad narod ču glas trubni i povika iza glasa, popadaše zidovi na mjestu svom; i narod uđe u grad, svaki naprema se; i uzeše grad. I pobiše kao prokleto oštrijem mačem sve što bješe u gradu, i žene i ljude, i djecu i starce, i volove i ovce i magarce. A onoj dvojici što uhodiše zemlju reče Isus: idite u kuću one žene kurve, i izvedite nju i sve što je njezino, kao što ste joj se zakleli. I otišavši oni momci što uhodiše zemlju, izvedoše Ravu i oca joj i mater joj i braću joj i što god bješe njezino, i sav rod njezin izvedoše, i ostaviše ih iza okola Izrailjeva. A grad spališe ognjem i što bješe u njemu; samo srebro i zlato i posuđe od mjedi i od gvožđa metnuše u riznicu doma Gospodnjega. A Ravu kurvu i dom oca njezina i sve što bješe njezino ostavi u životu Isus, i ona osta među Izrailjcima do danas, jer sakri poslanike koje posla Isus da uhode Jerihon. I u to vrijeme prokle Isus govoreći: proklet da je pred Gospodom čovjek koji bi ustao da gradi ovaj grad Jerihon! na prvencu svom osnovao ga, i na mjezincu svom postavio mu vrata! I Gospod bijaše s Isusom, i razglasi se ime njegovo po svoj zemlji. Ali se ogriješiše sinovi Izrailjevi o prokletinju, jer Ahan sin Harmije sina Zavdije sina Zarina od plemena Judina uze od prokletijeh stvari; zato se razgnjevi Gospod na sinove Izrailjeve. A Isus posla ljude iz Jerihona u Gaj, koji bijaše blizu Vet-Avena s istoka Vetilju, i reče im govoreći: idite i uhodite zemlju. I ljudi otidoše i uhodiše Gaj. I vrativši se k Isusu rekoše mu: neka ne ide sav narod; do dvije tisuće ljudi ili do tri tisuće ljudi neka idu, i osvojiće Gaj; nemoj truditi svega naroda, jer ih je malo. I otide ih onamo iz naroda oko tri tisuće ljudi; ali pobjegoše od Gajana. I Gajani posjekoše ih do trideset i šest ljudi; i goniše ih od vrata dori do Sivarima, i pobiše ih na strmeni; i rastopi se srce u narodu, i posta kao voda. A Isus razdrije haljine svoje i pade licem na zemlju pred kovčegom Gospodnjim, i leža do večera, on i starješine Izrailjeve, i posuše se prahom po glavi. I reče Isus: jaoh! Gospode Bože, zašto prevede ovaj narod preko Jordana da nas predaš u ruke Amorejcima da nas pobiju? o, da šćasmo ostati preko Jordana! Jaoh! Gospode, šta da kažem, kad je Izrailj obratio pleći pred neprijateljima svojim? Čuće Hananeji i svi stanovnici te zemlje, i sleći će se oko nas, i istrijebiće ime naše sa zemlje; i šta ćeš učiniti od velikoga imena svojega? A Gospod reče Isusu: ustani; što si pao na lice svoje? Zgriješio je Izrailj, i prestupio zavjet moj koji sam im zapovjedio: jer uzeše od prokletijeh stvari, i ukradoše, i zatajiše, i metnuše među svoje stvari. Zato neće moći sinovi Izrailjevi stajati pred neprijateljima svojim; pleći će obraćati pred neprijateljima svojim, jer su pod prokletstvom; neću više biti s vama, ako ne istrijebite između sebe prokletinje. Ustani, osveštaj narod, i reci: osveštajte se za sjutra; jer ovako veli Gospod Bog Izrailjev: prokletstvo je usred tebe, Izrailju; nećeš moći stajati pred neprijateljima svojim dokle ne uklonite prokletstva između sebe. Pristupićete ujutru po plemenima svojim; i koje pleme obliči Gospod ono će pristupiti po porodicama svojim, i koju porodicu obliči Gospod ona će pristupiti po domovima svojim; i koji dom obliči Gospod, pristupiće ljudi iz njega jedan po jedan. Pa ko se nađe u prokletstvu, neka se spali ognjem i on i sve njegovo, jer prestupi zavjet Gospodnji i učini bezakonje u Izrailju. I ustavši Isus ujutru rano reče te pristupi Izrailj po plemenima svojim; i obliči se pleme Judino. Potom reče te pristupiše porodice Judine; i obliči se porodica Zarina; potom reče te pristupi porodica Zarina, domaćin jedan po jedan, i obliči se Zavdija. I reče, te pristupi njegov dom, ljudi jedan po jedan, i obliči se Ahan sin Harmije sina Zavdije sina Zarina od plemena Judina. I reče Isus Ahanu: sine, hajde daj hvalu Gospodu Bogu Izrailjevu, i priznaj pred njim, i kaži mi šta si učinio, nemoj tajiti od mene. A Ahan odgovori Isusu i reče: istina je, ja zgriješih Gospodu Bogu Izrailjevu, i učinih tako i tako: Vidjeh u plijenu jedan lijep plašt Vavilonski, i dvjesta sikala srebra, i jednu šipku zlata od pedeset sikala, pa se polakomih i uzeh; i eno je zakopano u zemlju usred mojega šatora, i srebro ozdo. Tada Isus posla poslanike, koji otrčaše u šator, i gle, bješe zakopano u šatoru njegovu, i ozdo srebro. I uzeše iz šatora i donesoše k Isusu i svijem sinovima Izrailjevijem, i metnuše pred Gospoda. Tada Isus i s njim sav Izrailj uzeše Ahana sina Zarina, i srebro i plašt i šipku zlata, i sinove njegove i kćeri njegove, i volove njegove i magarce njegove, i ovce njegove, i šator i sve što bješe njegovo, i izvedoše u dolinu Ahor. I reče Isus: što si nas smeo? Gospod da te smete danas! I zasu ga kamenjem sav Izrailj, i spališe sve ognjem zasuvši kamenjem. Potom nabacaše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas. I Gospod se povrati od žestine gnjeva svojega. Otuda se prozva ono mjesto dolina Ahor do danas. Iza toga reče Gospod Isusu: ne boj se i ne plaši se; uzmi sa sobom sav narod što je za boj, pa ustani i idi na Gaj; evo predadoh ti u ruke cara Gajskoga i narod njegov i grad njegov i zemlju njegovu. I učini s Gajem i carem njegovijem kako si učinio s Jerihonom i njegovijem carem; ali plijen iz njega i stoku njegovu razgrabite za se. Namjesti zasjedu iza grada. I usta Isus i sav narod što bješe za boj, da idu na Gaj; i izabra Isus trideset tisuća junaka, i posla ih noću; I zapovjedi im govoreći: gledajte vi koji ćete biti u zasjedi iza grada, da ne budete vrlo daleko od grada, nego budite svi gotovi. A ja i sav narod što je sa mnom primaknućemo se ka gradu; pa kad oni izidu pred nas, mi ćemo kao i prije pobjeći ispred njih. Te će oni poći za nama dokle ih ne odvojimo od grada, jer će reći: bježe ispred nas kao i prije. I mi ćemo bježati ispred njih. Tada vi izidite iz zasjede i istjerajte iz grada što bude ostalo. Jer će vam ga dati Gospod Bog vaš u ruke. A kad uzmete grad, zapalite ga ognjem; po riječi Gospodnjoj učinite. Eto, zapovjedio sam vam. Tako ih posla Isus, i oni otidoše u zasjedu, i stadoše između Vetilja i Gaja, sa zapada Gaju; a Isus prenoći onu noć među narodom. A ujutru usta Isus rano i prebroji narod, pa pođe sa starješinama Izrailjevijem pred narodom na Gaj. I sva vojska što bješe s njim pođe i primakavši se dođoše prema gradu i stadoše u oko sa sjevera Gaju; a bijaše dolina između njih i Gaja. I uze oko pet tisuća ljudi, i namjesti ih u zasjedu između Vetilja i Gaja, sa zapada gradu Gaju. I kad se namjesti sav narod, sva vojska, što bijaše sa sjevera gradu i što bijaše u zasjedi sa zapada gradu, izide Isus onu noć usred doline. I kad to vidje car Gajski, ljudi u gradu pohitješe i uraniše; i izidoše onaj čas u polje pred Izrailja u boj, car i sav narod njegov. A ne znađaše da ima zasjeda za njim iza grada. Tada Isus i sav Izrailj, kao da ih pobiše, nagoše bježati k pustinji. A oni sazvaše sav narod što bješe u gradu da ih tjeraju. I tjeraše Isusa, i odvojiše se od svoga grada. I ne osta niko u Gaju ni u Vetilju da ne pođe za Izrailjem; i ostaviše grad otvoren, i tjerahu Izrailja. Tada reče Gospod Isusu: digni zastavu što ti je u ruci prema Gaju, jer ću ti ga dati u ruke. I podiže Isus zastavu što mu bješe u ruci prema gradu. A oni što bijahu u zasjedi odmah ustaše sa svojega mjesta, i potrčaše čim on podiže ruku svoju, i uđoše u grad i uzeše ga, i brzo zapališe grad ognjem. A kad se Gajani obazreše, a to dim od grada dizaše se do neba, i ne imahu kuda bježati ni tamo ni amo; a narod koji bježaše u pustinju povrati se na one koji ga tjerahu. I Isus i sav Izrailj vidjevši da je zasjeda njihova uzela grad i gdje se diže dim od grada, vratiše se i udariše na Gajane. A oni iz grada izidoše pred njih, te bijahu među Izrailjcima odovud i odonud, i pobiše ih tako da nijedan ne osta živ niti uteče. A cara Gajskoga uhvatiše živa i dovedoše k Isusu. A kad pobiše Izrailjci sve Gajane u polju, u pustinji, kuda ih goniše, i padoše svi od oštroga mača, te se istrijebiše, onda se vratiše svi Izrailjci u Gaj, i isjekoše što još bješe u njemu oštrijem mačem. A svijeh što izgiboše onaj dan, i ljudi i žena, bješe dvanaest tisuća, samijeh Gajana. I Isus ne spusti ruke svoje, koju bješe podigao sa zastavom, dokle ne pobiše sve stanovnike Gajske. Samo stoku i plijen iz grada onoga razgrabiše Izrailjci za se, kao što bješe Gospod zapovjedio Isusu. I Isus spali Gaj, i obrati ga u gomilu vječnu, i u pustoš do današnjega dana. A cara Gajskoga objesi na drvo i ostavi do večera; a o zahodu sunčanom zapovijedi Isus te skidoše tijelo njegovo s drveta i baciše pred vrata gradska, i nabacaše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas. Tada Isus načini oltar Gospodu Bogu Izrailjevu na gori Evalu, Kao što bješe zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji sinovima Izrailjevim, kao što piše u knjizi zakona Mojsijeva, oltar od cijeloga kamenja, preko kojega nije prevučeno gvožđe; i prinesoše na njemu žrtve paljenice Gospodu, i prinesoše žrtve zahvalne. I prepisa ondje na kamenju zakon Mojsijev, koji je napisao sinovima Izrailjevijem. I sav Izrailj i starješine njegove i upravitelji i sudije njegove stadoše s obje strane kovčega, prema sveštenicima Levitima, koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega, i stranac i domorodac; polovina prema gori Garizinu a polovina prema gori Evalu, kao što bješe zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji da blagoslovi narod Izrailjev najprije. I potom pročita sve riječi zakona, blagoslov i prokletstvo, sve kako je napisano u knjizi zakona. Ne bi ni jedne riječi od svega što je Mojsije napisao, koje ne pročita Isus pred svijem zborom Izrailjevim, i ženama i djecom i strancima koji iđahu među njima. A kad to čuše svi carevi koji bijahu s ovu stranu Jordana po brdima i po dolinama i po svemu brijegu velikoga mora dori do Livana, Hetejin i Amorejin, Hananejin, Ferezejin, Jevejin i Jevusejin, Skupiše se svi da se složno biju s Isusom i s Izrailjem. A koji življahu u Gavaonu čuvši šta učini Isus od Jerihona i od Gaja, Učiniše i oni prijevaru; jer otidoše i načiniše se poslanici, i uzeše stare torbe na svoje magarce i stare mjehove vinske, poderane i iskrpljene, I obuću staru i iskrpljenu na noge svoje, i haljine stare na se; i sav hljeb što ponesoše na put bješe suh i pljesniv. I otidoše k Isusu u oko u Galgalu, i rekoše njemu i ljudima Izrailjcima: dođosmo iz daljne zemlje; hajde uhvatite vjeru s nama. A ljudi Izrailjci rekoše Jevejima: može biti da sjedite usred nas, pa kako ćemo uhvatiti vjeru s vama? Ali oni rekoše Isusu: mi smo sluge tvoje. A Isus im reče: ko ste i otkuda idete? A oni mu rekoše: iz zemlje vrlo daljne dođoše sluge tvoje u ime Gospoda Boga tvojega; jer čusmo slavu njegovu i sve što je učinio u Misiru, I sve što je učinio dvojici careva Amorejskih, koji bijahu s onu stranu Jordana, Sionu caru Esevonskom i Ogu caru Vasanskom koji bijaše u Astarotu. I rekoše nam starješine naše i svi stanovnici naše zemlje govoreći: uzmite brašnjenice na put, i idite im na susret i recite im: mi smo sluge vaše, hajde uhvatite vjeru s nama. Ovo je hljeb naš: vruć smo ponijeli na put od kuća svojih kad smo pošli pred vas, a sad eto osušio se i upljesnivio. A ovo su mjehovi vinski: nalismo nove, i eto su se već poderali; i haljine naše i obuća naša ovetša od daljnoga puta. I povjerovaše ljudi po brašnjenici, a ne upitaše Gospoda šta će reći. I Isus učini s njima mir, i zadade im vjeru da će ih ostaviti u životu; i zakleše im se knezovi od zbora. Ali poslije tri dana kad uhvatiše vjeru s njima, čuše da su im susjedi i da žive usred njih. Jer pođoše sinovi Izrailjevi i dođoše u gradove njihove treći dan; a gradovi im bijahu: Gavaon i Kefira i Virot i Kirijat-Jarim. I ne pobiše ih sinovi Izrailjevi, jer im se knezovi od zbora zakleše Gospodom Bogom Izrailjevijem. Ali sav zbor vikaše na knezove. Tada svi knezovi rekoše svemu zboru: mi smo im se zakleli Gospodom Bogom Izrailjevijem; zato sada ne možemo dirati u njih. Učinimo im to, i ostavimo ih u životu, da ne dođe gnjev na nas radi zakletve kojom im se zaklesmo. Još im rekoše knezovi: neka ostanu u životu, pa neka sijeku drva i nose vodu svemu zboru, kako im knezovi kazaše. Potom ih dozva Isus i reče im govoreći: zašto nas prevariste i rekoste: vrlo smo daleko od vas, kad eto živite usred nas? Zato sada da ste prokleti i da ste dovijeka robovi i da siječete drva i nosite vodu za dom Gospoda Boga mojega. A oni odgovoriše Isusu i rekoše: doista je bilo javljeno slugama tvojim kako je zapovjedio Gospod Bog tvoj Mojsiju sluzi svojemu da vam da svu ovu zemlju i da istrijebi sve stanovnike ove zemlje ispred vas; stoga se vrlo pobojasmo životu svojemu od vas i učinismo tako. A sada eto smo ti u ruku; čini što misliš da je dobro i pravo da s nama učiniš. I učini im tako i sačuva ih od ruku sinova Izrailjevijeh, te ih ne pobiše. I odredi ih Isus u taj dan da sijeku drva i nose vodu zboru i za oltar Gospodnji do današnjega dana na mjestu koje izbere. A kad ču Adonisedek car Jerusalimski da je Isus uzeo Gaj i raskopao ga, kao što je učinio s Jerihonom i njegovijem carem, tako da je učinio i s Gajem i njegovijem carem, i da su Gavaonjani učinili mir s Izrailjem i stoje usred njih, Uplaši se vrlo; jer Gavaon bijaše velik grad kao kakav carski grad, i bijaše veći od Gaja, i svi ljudi u njemu bijahu hrabri. Zato posla Adonisedek car Jerusalimski k Oamu caru Hevronskom i k Piramu caru Jarmutskom i k Jafiji caru Lahiskom i k Daviru caru Jeglonskom, i poruči: Hodite k meni, i pomozite mi da udarimo na Gavaon, jer učini mir s Isusom i sa sinovima Izrailjevim. I skupi se i pođe pet careva Amorejskih, car Jerusalimski, car Hevronski, car Jarmutski, car Lahiski, car Jeglonski, oni i sva vojska njihova, i stavši u oko pod Gavaonom počeše ga biti. Tada Gavaonjani poslaše k Isusu u oko u Galgalu i rekoše: nemoj dignuti ruku svojih sa sluga svojih; hodi brzo k nama, izbavi nas i pomozi nam, jer se skupiše na nas svi carevi Amorejski koji žive u gorama. I izide Isus iz Galgala, on i s njim sav narod što bješe za boj, svi junaci. I Gospod reče Isusu: ne boj ih se; jer ih dadoh tebi u ruke, nijedan ih se neće održati pred tobom. I Isus udari na njih iznenada, išavši cijelu noć od Galgala, I smete ih Gospod pred Izrailjem, koji ih ljuto pobi kod Gavaona, pa ih potjera putem kako se ide u Vetoron, i sjekoše ih do Azike i do Makide. A kad bježahu ispred Izrailja i bijahu niz vrlet Vetoronsku, baci Gospod na njih kamenje veliko iz neba dori do Azike, te ginjahu: i više ih izgibe od kamenja gradnoga nego što ih pobiše sinovi Izrailjevi mačem. Tada progovori Isus Gospodu onaj dan kad Gospod predade Amorejca sinovima Izrailjevijem, i reče pred sinovima Izrailjevijem: stani sunce nad Gavaonom, i mjeseče nad dolinom Elonskom. I stade sunce i ustavi se mjesec, dokle se ne osveti narod neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi istinitoga? I stade sunce nasred neba i ne naže k zapadu skoro za cio dan. I ne bi takoga dana ni prije ni poslije, da Gospod posluša glas čovječji, jer Gospod vojeva za Izrailja. I vrati se Isus i sav Izrailj s njim u oko u Galgal. A onijeh pet careva utekoše i sakriše se u pećinu kod Makide. I dođe glas Isusu: nađe se pet careva sakrivenijeh u pećini kod Makide. A Isus reče: privalite veliko kamenje na vrata pećini, i namjestite ljude kod nje da ih čuvaju. A vi ne stojte, nego gonite neprijatelje svoje i bijte ostatak njihov, ne dajte im da uđu u gradove svoje, jer vam ih dade u ruke Gospod Bog vaš. A kad Isus i sinovi Izrailjevi prestaše biti ih u boju vrlo velikom, razbivši ih sasvijem, a koji ih ostaše živi, utekoše u tvrde gradove, Vrati se sav narod zdravo u oko k Isusu u Makidu, i niko ne mače jezikom svojim na sinove Izrailjeve, ni na jednoga. Tada reče Isus: otvorite vrata od one pećine, i izvedite k meni onijeh pet careva iz pećine. I učiniše tako, i izvedoše k njemu onijeh pet careva iz pećine: cara Jerusalimskoga, cara Hevronskoga, cara Jarmutskoga, cara Lahiskoga, cara Jeglonskoga. A kad izvedoše te careve k Isusu, sazva Isus sve ljude Izrailjce, i reče vojvodama od vojske koje bijahu išle s njim: pristupite i stanite nogama svojim na vratove ovijem carevima. I oni pristupiše i stadoše im na vratove nogama svojim. A Isus im reče: ne bojte se i ne plašite se; budite slobodni i hrabri, jer će tako učiniti Gospod svijem neprijateljima vašim na koje zavojštite. Potom ih pobi Isus i pogubi ih, i objesi ih na pet drveta, i ostaše viseći na drvetima do večera. A o zahodu sunčanom zapovjedi Isus te ih skidoše s drveta i baciše ih u pećinu, u koju se bijahu sakrili, i metnuše veliko kamenje na vrata pećini, koje osta ondje do danas. Istoga dana uze Isus i Makidu, i sve u njoj isiječe oštrijem mačem, i cara njezina i njih pobi, sve duše koje bjehu u njoj, ne ostavi nijednoga živa; i učini s carem Makidskim kao što učini s carem Jerihonskim. Potom otide Isus i sav Izrailj s njim iz Makide u Livnu, i stade biti Livnu. Pa i nju predade Gospod u ruke Izrailju i cara njezina; i isiječe sve oštrijem mačem, sve duše koje bijahu u njoj, ne ostavi u njoj nijednoga živa; i učini s carem njezinijem kao što učini s carem Jerihonskim. Potom otide Isus i sav Izrailj s njim iz Livne na Lahis, i stade u oko pred njim, i stade ga biti. I Gospod predade Lahis u ruke Izrailju, i on ga uze sjutradan, i isiječe sve oštrijem mačem, sve duše što bijahu u njemu, isto onako kako učini s Livnom. Tada dođe Oram car Gezerski u pomoć Lahisu; ali pobi Isus njega i narod njegov da ne osta nijedan živ. Potom pođe Isus i sav Izrailj s njim iz Lahisa na Jeglon, i stavši u oko prema njemu udariše na nj; I uzeše ga isti dan, i isjekoše sve oštrijem mačem; sve duše što bijahu u njemu pobi taj dan isto onako kako učini s Lahisom. Potom se podiže isus i sav Izrailj s njim iz Jeglona na Hevron, i stadoše ga biti; I uzeše ga i isjekoše oštrijem mačem, i cara njegova i sve gradove njegove, sve duše što bijahu u njima; ne ostavi nijednoga živa isto onako kako učini s Jeglonom; zatr ga sa svijem dušama što bijahu u njemu. Potom se obrati Isus i sav Izrailj s njim na Davir, i stade ga biti; I uze ga i cara njegova i sve gradove njegove, i isjekoše ih oštrijem mačem i zgubiše sve duše što bijahu u njima; ne ostavi nijednoga živa; kao što učini s Hevronom, tako učini s Davirom i carom njegovijem, i kao što učini s Livnom i carem njezinijem. Tako pobi Isus svu zemlju, gore i južnu stranu i ravnice i doline, i sve careve njihove; ne ostavi nijednoga živa, nego sve duše žive zgubi, kao što bješe zapovjedio Gospod Bog Izrailjev. I pobi ih Isus od Kadis-Varnije do Gaze, i svu zemlju Gosensku do Gavaona. A sve te careve i zemlju njihovu uze Isus ujedanput; jer Gospod Bog Izrailjev vojevaše za Izrailja. Potom se vrati Isus i sav Izrailj s njim u oko u Galgal. A kad to ču Javin car Asorski, posla k Jovavu caru Madonskom i k caru Simronskom i k caru Ahsavskom, I k carevima koji bijahu na sjeveru u gorama i po ravnicama na jugu od Hinerota i u dolini i u Nafat-Doru na zapad, Ka Hananejinu na istoku i zapadu, i Amorejinu i Hetejinu i Ferezejinu i Jevusejinu u gorama, i k Jevejinu pod Ermonom u zemlji Mispi. I izidoše oni i sva vojska njihova s njima, mnogi narod kao pijesak na brijegu morskom, i konji i kola mnoga veoma. Svi ti carevi dogovoriše se i dođoše, i stadoše zajedno u oko na vodi Meromu, da udare na Izrailja. A Gospod reče Isusu; ne boj ih se; jer sjutra u ovo doba ja ću učiniti te će svi biti pobijeni pred Izrailjem; konjma njihovijem ispresijecaj žile, i kola njihova popali ognjem. I izide Isus i sva vojska s njim na njih na vodu Merom iznenada, i udariše na njih. I Gospod ih dade u ruke Izrailju, te ih razbiše i tjeraše ih do Sidona velikoga i do vode Misrefota i do polja Mispe na istok; i tako ih pobiše da ne ostaviše nijednoga živa. I učini im Isus kako mu bješe zapovjedio Gospod: konjma njihovijem ispresijeca žile, i kola njihova popali ognjem. I vrativši se Isus u to vrijeme, uze Asor, i ubi cara njegova mačem; a Asor bješe prije glava svijem tijem carstvima. I pobiše sve živo što bješe u njemu oštrijem mačem sijekući, te ne osta ništa živo; a Asor spališe ognjem. I sve gradove onijeh careva i sve careve njihove uze Isus i isiječe ih oštrijem mačem i pobi ih, kao što bješe zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji. Ali nijednoga grada koji osta u opkopima svojim ne popali Izrailj, osim samoga Asora, koji spali Isus. A sav plijen iz tijeh gradova i stoku pograbiše za sebe sinovi Izrailjevi; samo ljude sve isjekoše oštrijem mačem, te ih istrijebiše, ne ostaviše ništa živa. Kako zapovjedi Gospod Mojsiju sluzi svojemu, tako Mojsije zapovjedi Isusu, a Isus tako učini; ništa ne izostavi od svega što bješe Gospod zapovjedio Mojsiju. I tako uze Isus svu tu zemlju, gore i sav južni kraj i svu zemlju Gosensku, i ravnicu i polje, goru Izrailjevu i ravnicu njegovu. Od gore Alaka, koja se pruža k Siru, do Val-Gada u polju Livanskom, pod gorom Ermonom; i sve careve njihove zarobi i pobi ih i pogubi. Dugo vremena vojeva Isus na te careve. Ne bi nijednoga grada koji učini mir sa sinovima Izrailjevijem, osim Jeveja koji življahu u Gavaonu; sve ih uzeše ratom. Jer od Gospoda bi, te otvrdnu srce njihovo da izidu u boj na Izrailja, da bi ih potro i da im ne bi bilo milosti, nego da bi ih istrijebio, kao što bješe zapovjedio Gospod Mojsiju. U to vrijeme dođe Isus, te istrijebi Enakime iz gora, iz Hevrona, iz Davira, iz Anava i iz sve gore Judine i iz sve gore Izrailjeve, s gradovima njihovijem potr ih Isus. Nijedan Enakim ne osta u zemlji sinova Izrailjevih; samo u Gazi, u Gatu i u Azotu ostaše. Tako uze Isus svu zemlju, kao što bješe kazao Gospod Mojsiju; i dade je u našljedstvo Izrailju prema dijelovima njihovijem, po plemenima njihovijem. I zemlja počinu od rata. A ovo su carevi zemaljski koje pobiše sinovi Izrailjevi i zemlju njihovu osvojiše s onu stranu Jordana k istoku, od potoka Arnona do gore Ermona i svu ravnicu k istoku: Sion car Amorejski koji stajaše u Esevonu i vladaše od Aroira koji je na brijegu potoka Arnona, i od polovine potoka i polovinom Galada do potoka Javoka, gdje je međa sinova Amonskih; I od ravnice do mora Hinerotskoga k istoku, i do mora uz polje, do mora slanoga k istoku, kako se ide k Vetsimotu, i s juga pod goru Fazgu; I susjed mu Og car Vasanski, koji bješe ostao od Rafaja i sjeđaše u Astarotu i u Edrajinu, I vladaše gorom Ermonom i Salhom i svijem Vasanom do međe Gesurske i Mahatske, i polovinom Galada do međe Siona cara Esevonskoga. Njih pobi Mojsije sluga Gospodnji i sinovi Izrailjevi; i tu zemlju dade Mojsije sluga Gospodnji u našljedstvo plemenu Ruvimovu i plemenu Gadovu i polovini plemena Manasijina. A ovo su carevi zemaljski koje pobi Isus sa sinovima Izrailjevijem s onu stranu Jordana k zapadu, od Val-Gada u polju Livanskom pa do gore Alaka kako se ide k Siru; i tu zemlju dade Isus plemenima Izrailjevijem u našljedstvo prema dijelovima njihovijem, Po gorama i po ravnicama, po poljima i po dolinama, i u pustinji i na južnom kraju, zemlju Hetejsku, Amorejsku i Hananejsku, Ferezejsku, Jevejsku i Jevusejsku: Car Jerihonski jedan; car Gajski do Vetilja jedan; Car Jerusalimski jedan; car Hevronski jedan; Car Jarmutski jedan; car Lahiski jedan; Car Jeglonski jedan; car Gezerski jedan; Car Davirski jedan; car Gaderski jedan; Car Oramski jedan; car Aradski jedan; Car od Livne jedan; car Odolamski jedan; Car Makidski jedan; car Vetiljski jedan; Car Tafuvski jedan; car Eferski jedan; Car Afečki jedan; car Saronski jedan; Car Madonski jedan; car Asorski jedan; Car Simron-Meronski jedan; car Ahsavski jedan; Car Tanaški jedan; car Megidski jedan; Car Kedeski jedan; car Jokneamski kod Karmela jedan; Car Dorski u Nafat-Doru jedan; car Gojimski u Galgalu jedan; Car Teraski jedan. Svega trideset i jedan car. A Isus već bijaše star i vremenit. I reče mu Gospod: ti si star i vremenit, a zemlje je ostalo vrlo mnogo da se osvoji. Ovo je zemlja što je ostala: sve međe Filistejske i sva Gesurska, Od Siora, koji je pred Misirom, do međe Akaronske na sjever; to pripada Hananejima; pet kneževina Filistejskih, Gazejska, Azotska, Askalonska, Getejska i Akaronska, i Aveji; S juga sva zemlja Hananejska i Meara, što pripada Sidoncima do Afeka, do međe Amorejske. I zemlja Givlejska i sav Livan k istoku, od Val-Gada pod gorom Ermonom pa do ulaska Ematskoga; Sve koji žive u toj gori od Livana do vode Misrefota, sve Sidonce ja ću otjerati ispred sinova Izrailjevih; samo je razdijeli ždrijebom Izrailju u našljedstvo, kao što sam ti zapovjedio. Razdijeli dakle tu zemlju u našljedstvo među devet plemena i polovinu plemena Manasijina. Jer s drugom polovinom pleme Ruvimovo i Gadovo primiše svoj dio, koji im dade Mojsije s onu stranu Jordana k istoku, kako im dade Mojsije sluga Gospodnji, Od Aroira koji je na brijegu potoka Arnona i grada nasred potoka, i svu ravnicu Medevsku do Devona, I sve gradove Siona cara Amorejskoga, koji careva u Esevonu, do međe sinova Amonovijeh, I Galad i među Gesursku i Mahatsku i svu goru Ermonsku i sav Vasan do Salhe; Sve carstvo Ogovo u Vasanu, koji Og carova u Astarotu i Edrajinu i bješe ostao od Rafaja; a Mojsije ih pobi i istrijebi. Ali Gesureja i Mahateja ne izagnaše sinovi Izrailjevi, nego Gesureji i Mahateji ostaše među Izrailjem do danas. Samo plemenu Levijevu ne dade našljedstva; žrtve ognjene Gospoda Boga Izrailjeva jesu našljedstvo njegovo, kao što mu je rekao. A dade Mojsije plemenu sinova Ruvimovijeh po porodicama njihovijem, I međe im bjehu od Aroira koji je na brijegu potoka Arnona, i grad koji je na srijedi potoka, i sva ravan do Medeve, Esevon sa svijem gradovima svojim u ravni, Devon i Vamot-Val i Vet-Valmeon, I Jasa i Kadimot i Mifat, I Kirijatajim i Sivma i Zaret-Sar na gori kod doline, I Vet-Fegor i Azdot-Fazga i Vet-Jesimot, I svi gradovi u ravni, i sve carstvo Siona cara Amorejskoga, koji carova u Esevonu, kojega ubi Mojsije s knezovima Madijamskim, Evijom i Rekemom i Surom i Urom i Revom, knezovima Sionovijem, koji življahu u onoj zemlji. I Valama sina Veorova vrača ubiše sinovi Izrailjevi mačem s drugima pobijenijem. I bjehu međe sinova Ruvimovijeh Jordan s međama svojim. To je našljedstvo sinova Ruvimovijeh po porodicama njihovijem, gradovi i sela njihova. I dade Mojsije plemenu Gadovu, sinovima Gadovijem po porodicama njihovijem, I bjehu im međe Jazir i svi gradovi Galadski i polovina zemlje sinova Amonovijeh do Aroira koji je prema Ravi, I od Esevona do Ramot-Mispe i Vetonima, i od Mahanaima do međe Davirske; I u dolini Vet-Aram i Vet-Nimra i Sokot i Safon; ostatak carstva Siona cara Esevonskoga, Jordan i međa njegova do kraja mora Hinerotskoga s onu stranu Jordana na istok. To je našljedstvo sinova Gadovijeh po porodicama njihovijem, gradovi i sela njihova. I dade Mojsije polovini plemena Manasijina, i dobi polovina plemena sinova Manasijinih po porodicama svojim; Međa im bješe od Mahanaima, sav Vasan, sve carstvo Oga cara Vasanskoga, i sva sela Jairova, što su u Vasanu, šezdeset gradova. I polovina Galada, i Astarot i Edrajin, gradovi carstva Ogova u Vasanu, dopadoše sinovima Mahira sina Manasijina, polovini sinova Mahirovijeh po porodicama njihovijem. To je što razdijeli u našljedstvo Mojsije u polju Moavskom s onu stranu Jordana prema Jerihonu na istoku. A plemenu Levijevu ne dade Mojsije našljedstva; Gospod je Bog Izrailjev njihovo našljedstvo, kao što im je rekao. A ovo je što dobiše našljedstvo sinovi Izrailjevi u zemlji Hananskoj, što razdijeliše u našljedstvo Eleazar sveštenik i Isus sin Navin i poglavari porodica otačkih po plemenima sinova Izrailjevih, Ždrijebom dijeleći im našljedstvo, kao što zapovijedi Gospod preko Mojsija, među devet plemena i polovinu plemena. Jer Mojsije dade našljedstvo dvjema plemenima i polovini plemena s ovu stranu Jordana, a Levitima ne dade našljedstva među njima. Jer sinova Josifovijeh bjehu dva plemena: Manasijino i Jefremovo, i Levitima ne dadoše dijela u zemlji, osim gradova u kojima će živjeti i podgrađa njihovijeh za stoku njihovu i za blago njihovo. Kako bješe zapovjedio Gospod Mojsiju, tako učiniše sinovi Izrailjevi i podijeliše zemlju. A sinovi Judini dođoše k Isusu u Galgalu, i reče mu Halev sin Jefonijin Kenezej: ti znaš šta je kazao Gospod Mojsiju sluzi Božijemu za me i za te u Kadis-Varniji. Bilo mi je četrdeset godina kad me posla Mojsije sluga Gospodnji iz Kadis-Varnije da uhodim zemlju, i javih mu stvar, kako mi je bilo u srcu. A braća moja što idoše sa mnom uplašiše srce narodu; ali se ja jednako držah Gospoda Boga svojega. I zakle se Mojsije onaj dan govoreći: zaista zemlja po kojoj si hodio nogama svojima, dopašće tebi u našljedstvo i sinovima tvojim do vijeka; jer si se sasvijem držao Gospoda Boga mojega. A sada, eto, sačuva me Gospod u životu, kao što je rekao; ima već četrdeset i pet godina kako to reče Gospod Mojsiju, kad Izrailj iđaše po pustinji; i sad, eto, ima mi danas osamdeset i pet godina. I danas sam jošte krjepak, kao što sam bio kad me je Mojsije slao; krjepost mi je i sad onaka kaka je bila onda za boj i da odlazim i dolazim. Zato daj mi sada ovu goru, za koju je govorio Gospod u onaj dan; jer si čuo u onaj dan da su ondje Enakimi i gradovi veliki i tvrdi; da ako bude Gospod sa mnom, te ih istjeram, kao što je Gospod kazao. I Isus ga blagoslovi, i dade Hevron Halevu sinu Jefonijinu u našljedstvo. Zato pripade Hevron Halevu sinu Jefonijinu Kenezeju u našljedstvo do današnjega dana, jer se jednako držao Gospoda Boga Izrailjeva. A ime Hevronu bijaše pređe Kirijat-Arva, a Arva bijaše velik čovjek među Enakimima. I zemlja počinu od rata. A ovo bješe dio sinova Judinijeh po porodicama njihovijem: uz među Edomsku, pustinja Sin k jugu na kraju južne strane; I bješe im južna međa od kraja slanoga mora, od zaliva koji ide k jugu. A otuda ide na jug na brdo Akravim, prelazi preko Sina, i pruža se od juga na Kadis-Varniju, i dopire do Esrona, a otuda ide na Adar i savija se na Karku; Otuda idući do Aselmona izlazi na potok Misirski, i kraj toj međi udara u more. To vam je južna međa. A međa k istoku slano more do kraja Jordana; a međa sa sjeverne strane od zaliva morskoga, do kraja Jordana; Odatle ide ta međa na Vet-Oglu, i pruža se od sjevera do Vet-Arave; i odatle ide ta međa na kamen Voana sina Ruvimova; Odatle ide ta međa do Davira od doline Ahora, i na sjever ide na Galgal, prema brdu Adumimskom na južnoj strani potoka; potom ide ta međa do vode En-Semesa, i udara u studenac Rogil; Odatle ide ta međa preko doline sinova Enomovijeh pokraj Jevuseja s juga, a to je Jerusalim; otuda ide međa na vrh gore koja je prema dolini Enomu k zapadu i koja je nakraj doline Rafajske k sjeveru; Potom se savija međa s vrha te gore k izvoru vode Neftoje i izlazi na gradove u gori Efronu; a odatle se pruža međa do Vala, a to je Kirijat-Jarim; Potom ide međa od Vala na zapad ka gori Siru, i ide pokraj gore Jarima sa sjevera, a to je Hasalon, i spušta se na Vet-Semes, i dolazi do Tamne; I ide međa pokraj Akarona k sjeveru, i dopire do Sikrona, i ide preko gore Vala i pruža se do Javnila, i izlazi ta međa na more. A međa je zapadna pokraj velikoga mora i njegovijeh međa. To su međe sinova Judinijih unaokolo po porodicama njihovijem. A Halevu sinu Jefonijinu dade Isus dio među sinovima Judinijem, kao što mu zapovjedi Gospod: Kirijat-Arvu; a Arva je bio otac Enakov, i to je Hevron; I odatle izagna Halev tri sina Enakova: Sesaja i Ahimana i Talmaja sinove Enakove. I odatle otide na Davirane; a Davir se prije zvaše Kirijat-Sefer. I reče Halev: ko savlada Kirijat-Sefer i uzme ga, daću mu za ženu Ahsu kćer svoju. I uze ga Gotonilo sin Kenezov, brat Halevov; i dade mu Ahsu kćer svoju za ženu. I kad polažaše, nagovaraše ga da ište polje u oca njezina; pa skoči s magarca. A Halev joj reče: šta ti je? A ona reče: daj mi dar; kad si mi dao suhe zemlje, daj mi i izvora vodenijeh. I dade joj izvore gornje i izvore donje. Ovo je našljedstvo plemena sinova Judinijeh po porodicama njihovijem; Ovo su gradovi po krajevima plemena sinova Judinijeh, duž međe Edomske k jugu: Kavseil i Eder i Jagur, I Kina i Dimona i Adada, I Kades i Asor i Itnan, Zif i Telem i Valot, I Asor-Adata i Kiriot; Esron je Asor; Amam i Sama i Molada, I Asar-Gada i Esemon i Vet-Falet, I Asar-Sual i Vir-Saveja i Viziotija, Vala i Im i Asem, I Eltolad i Hesil i Orma, I Siklag i Madmana i Sansana, I Levaot i Sileim i Ajin i Rimon; svega dvadeset i devet gradova sa selima svojim. U ravni Estaol i Saraja i Asna, I Zanoja i En-Ganim, Tafuja i Inam, Jarmut i Odolam, Sohot i Azika. I Sagarim i Aditajim i Gedira i Gedirotajim; četrnaest gradova sa selima svojim. Sevan i Adasa i Magdal-Gad, I Dilan i Mispa i Jokteil, Lahis i Vaskat i Jeglon, I Havon i Lamas i Hitlis, I Gedirot, Vet-Dagon, i Nama i Makida; šesnaest gradova sa selima svojim. Livna i Eter i Asan, I Jefta i Asna i Nesiv, I Keila i Ahziv i Marisa; devet gradova sa selima svojim. Akaron sa selima i zaseocima; Od Akarona do mora sve što je pokraj Azota sa selima svojim; Azot sa selima i zaseocima, Gaza sa selima i zaseocima do potoka Misirskoga i do velikoga mora s međama. A u gori: Samir i Jatir i Sohot, I Dana i Kirijat-Sana, a to je Davir, I Anav i Estemon i Anim, I Gosen i Olon i Gilon; jedanaest gradova sa selima svojim. Arav i Duma i Esan, I Janum i Vet-Tafuja i Afeka, I Humata i Kirijat-Arva, a to je Hevron, i Sior; devet gradova sa selima svojim. Maon, Karmel i Zif i Juta, Jezrael i Jogdeam i Zanoja, Kajin, Gavaja i Tamna; deset gradova sa selima svojim. Alul, Vet-Sur i Gedor, I Marat i Vet-Anot i Eltekon; šest gradova sa selima svojim. Kirijat-Val, to je Kirijat-Jarim, i Rava; dva grada sa selima svojim. U pustinji: Vet-Arava, Midin i Sehaha, I Nivsan, i grad soni, i Engadija; šest gradova sa selima svojim. A Jevuseja koji življahu u Jerusalimu ne mogoše istjerati sinovi Judini; zato ostaše Jevuseji sa sinovima Judinijem u Jerusalimu do danas. I dopade dio sinovima Josifovijem od Jordana kod Jerihona, od vode Jerihonske k istoku, na pustinju koja ide od Jerihona na goru Vetiljsku, A od Vetilja ide na Luz i dolazi do međe Arhijske do Atarota, Potom ide na zapad do međe Jafletske pa do međe donjega Vet-Orona i do Gezera, i izlazi na more. Tako dobiše našljedstvo sinovi Josifovi, Manasija i Jefrem. A bješe međa sinovima Jefremovijem po porodicama njihovijem, bješe međa našljedstva njihova k istoku Atarot-Adar do gornjega Vet-Orona, I izlazi međa na more kod Mihmete sa sjeverne strane, pa se obrće međa k istoku do Tanat-Silona, i prolazi s istoka do Janohe, Potom slazi od Janohe do Atarota i Narata, i došavši do Jerihona udara u Jordan. Od Tafuje ide međa k istoku do potoka Kane i izlazi na more. To je našljedstvo plemena sinova Jefremovijeh po porodicama njihovijem. A gradovi bijahu odvojeni sinovima Jefremovijem u našljedstvu sinova Manasijinih, svi gradovi sa selima svojim. A ne izagnaše Hananejina koji življaše u Gezeru; zato ostaše Hananeji među sinovima Jefremovijem do danas plaćajući danak. I dopade dio plemenu Manasijinu, a on bješe prvenac Josifov; Mahiru prvencu Manasijinu ocu Galadovu, jer bješe čovjek junak, zato mu dopade Galad i Vasan; Dobiše dio i ostali sinovi Manasijini po porodicama svojim, sinovi Avijezerovi, i sinovi Helekovi, i sinovi Azrilovi, i sinovi Sihemovi, i sinovi Eferovi, i sinovi Semidini. To su sinovi Manasije sina Josifova; ljudi po porodicama svojim. A Salpad sin Efera sina Galada sina Mahira sina Manasijina nije imao sinova nego kćeri; i ovo su imena kćerima njegovijem: Mala i Nuja, Egla, Melha i Tersa. I one dođoše pred Eleazara sveštenika i pred Isusa sina Navina i pred knezove, i rekoše: Gospod je zapovjedio Mojsiju da nam se dade našljedstvo među braćom našom. I dade im Isus po zapovijesti Gospodnjoj našljedstvo među braćom oca njihova. I dopade Manasiji deset dijelova, osim zemlje Galadske i Vasanske, koje su s onu stranu Jordana. Jer kćeri Manasijine dobiše našljedstvo među sinovima njegovijem, a zemlja Galadska dopade drugim sinovima Manasijinim. A međa Manasijina bješe od Asira k Mihmeti, koja je prema Sihemu, potom ide ta međa nadesno k stanovnicima En-Tafujskim. A Manasijina je zemlja Tafujska, ali Tafuja na međi Manasijinoj pripada sinovima Jefremovijem. Odatle slazi međa na potok Kanu, s južne strane toga potoka; i gradovi su Jefremovi među gradovima Manasijinim; a međa je Manasijina sa sjeverne strane potoka i izlazi na more. S juga je Jefremovo, a sa sjevera Manasijino, a more im je međa; i s Asirom graniče na sjeveru a s Isaharom na istoku. Jer je Manasijino u plemenu Isaharovu i Asirovu: Vet-San sa selima svojim, i Ivleam sa selima svojim, i Dorani sa selima svojim, i En-Dorani sa selima svojim, i Tanašani sa selima svojim, i Megiđani sa selima svojim; ta tri kraja. Ali sinovi Manasijini ne mogoše izagnati Hananeja iz tijeh gradova, nego Hananeji stadoše živjeti u toj zemlji. Ali kad ojačaše sinovi Izrailjevi, udariše danak na Hananeje, ali ih ne izagnaše. A sinovi Josifovi rekoše Isusu govoreći: zašto si nam dao u našljedstvo jedan dio i jedno uže, kad je nas množina i Gospod nas je blagoslovio dovde? A Isus im reče: kad vas je množina, idite u šumu, i ondje okrčite sebi u zemlji Ferezejskoj i Rafajskoj, ako vam je tijesna gora Jefremova. A sinovi Josifovi rekoše: neće nam biti dosta ova gora; a svi Hananeji koji žive u dolini imaju gvozdena kola; i oni koji su u Vet-Sanu i u selima njegovijem i oni koji su u dolini Jezraelskoj. A Isus reče domu Josifovu, Jefremu i Manasiji, govoreći: velik si narod i silan si, nećeš imati jednoga dijela. Nego gora neka bude tvoja; ako je šuma, isijeci je, pak ćeš imati međe njezine; jer ćeš izagnati Hananeje, ako i imaju gvozdena kola, ako i jesu jaki. I sabra se sav zbor sinova Izrailjevijeh u Silom i ondje namjestiše šator od sastanka, pošto pokoriše zemlju. Ali još bijaše sinova Izrailjevijeh sedam plemena, kojima ne bi dato našljedstvo. I Isus reče sinovima Izrailjevijem: dokle ćete oklijevati, te ne idete i uzmete zemlju koju vam je dao Gospod Bog otaca vaših? Izberite između sebe po tri čovjeka iz svakoga plemena, pa neka se dignu i prođu zemlju, i neka je prepišu na našljedstva svoja, pa onda neka dođu k meni. I neka je razdijele na sedam dijelova; Juda će ostati u svojim međama s juga, i dom će Josifov ostati u međama svojim sa sjevera. A vi prepišite zemlju na sedam dijelova, i donesite amo k meni, da bacim ždrijeb za plemena vaša ovdje pred Gospodom Bogom našim. Jer Leviti nemaju dijela među vama, jer je sveštenstvo Gospodnje njihovo našljedstvo; a Gad i Ruvim i polovina plemena Manasijina primiše našljedstvo svoje s onu stranu Jordana na istoku, koje im dade Mojsije sluga Gospodnji. Tada ustaše ljudi i pođoše; a Isus zapovjedi ljudima koji otidoše da prepišu zemlju govoreći: idite i prođite zemlju i prepišite je, pa onda dođite k meni, te ću baciti ždrijeb za vas ovdje pred Gospodom u Silomu. I otidoše ljudi i prođoše zemlju i prepisaše je u knjigu selo po selo na sedam dijelova; potom se vratiše k Isusu u oko u Silom. I Isus baci ždrijeb za njih u Silomu pred Gospodom, i ondje podijeli Isus zemlju među sinove Izrailjeve po dijelovima njihovijem. I izide ždrijeb za pleme sinova Venijaminovijeh po porodicama njihovijem, i dođe međa dijela njihova među sinove Judine i sinove Josifove. I bi im međa sa sjevera do Jordana, i ona ide pokraj Jerihona sa sjevera i pruža se na goru k zapadu, i izlazi u pustinju Vet-Aven; A odatle ide ta međa do Luza, s južne strane Luzu, a to je Vetilj, i slazi do Atarot-Adara pokraj gore koja je s juga Vet-Oronu donjemu. Otuda izlazi međa i savija se pokraj mora k jugu od gore, koja je prema Vet-Oronu na jug, i izlazi na Kirijat-Val, a to je Kirijat-Jarim, grad sinova Judinijeh. To je zapadna strana. A južna strana od kraja Kirijat-Jarima, i izlazi ta međa k zapadu, pa ide na izvor vode Neftoje, I slazi ta međa nakraj gore koja je prema dolini sina Enomova a u dolini Rafajskoj k zapadu, i ide preko doline Enomove pokraj Jevuseja k jugu, i slazi na izvor Rogil; Potom se obrće od sjevera i ide na En-Semes, a otuda ide na Galilot, koji je prema gori Adumimskoj, i slazi na kamen Voana sina Ruvimova; Otuda ide stranom koja je prema Aravi k sjeveru i slazi u Aravu; Potom ide pokraj Vet-Ogle k sjeveru i udara u zaliv slanoga mora sa sjeverne strane do kraja Jordana na jugu. To je južna međa. A Jordan je međa s istočne strane. To je našljedstvo sinova Venijaminovijeh s međama njihovijem unaokolo po porodicama njihovijem. A gradovi plemena sinova Venijaminovijeh po porodicama njihovijem jesu: Jerihon i Vet-Ogla i Emek-Kesis, I Vet-Arava i Semarajim i Vetilj, I Avin i Fara i Ofra, I Hefar-Amona i Ofnija i Gava; dvanaest gradova sa selima svojim; Gavaon i Rama i Virot, I Mispa i Hefira i Mosa, I Rekem i Jerfail i Tarala, I Sila, Elef i Jevus, a to je Jerusalim, Gavat, Kirijat; četrnaest gradova sa selima svojim. To je našljedstvo sinova Venijaminovijeh po porodicama njihovijem. Potom izide drugi ždrijeb za Simeuna, pleme sinova Simeunovijeh po porodicama njihovijem, i bi našljedstvo njihovo usred našljedstva sinova Judinijeh. I dopade im u našljedstvo Vir-Saveja i Saveja i Molada, I Asar-Sual i Vala i Asem, I Eltolad i Vetul i Orma, I Siklag i Vet-Markavot i Asar-Susa, I Vet-Levaot i Saruen; trinaest gradova sa selima svojim; Ajin, Remon i Eter i Asan, četiri grada sa selima svojim; I sva sela što bijahu oko tijeh gradova dori do Valat-Vira, a to je Ramat južni. To je našljedstvo plemena sinova Simeunovijeh po porodicama njihovijem. Od dijela sinova Judinijeh dopade našljedstvo sinovima Simeunovijem, jer dio sinova Judinijeh bijaše velik za njih, zato sinovi Simeunovi dobiše našljedstvo na njihovu našljedstvu. Potom izide treći ždrijeb za sinove Zavulonove po porodicama njihovijem; i međa našljedstvu njihovu bi do Sarida. A odatle ide međa njihova pokraj mora na Maralu, i dopire do Davaseta, i ide na potok koji je prema Jokneamu, Pa se okreće od Sarida na istok do međe Kislot-Tavorske, i ide na Davrat i izlazi do Jafe; Otuda ide opet k istoku do Gita-Efera, a to je Ita-Kasin, i izlazi na Remon-Metoar, a to je Neja; Otuda se savija međa k sjeveru na Anaton, i izlazi u dolinu Jeftail, S Katatom i s Nalalom i Simronom i Idalom i Vitlejemom, dvanaest gradova sa selima svojim. To je našljedstvo sinova Zavulonovijeh po porodicama njihovijem, to su gradovi i sela njihova. Za Isahara izide ždrijeb četvrti, za sinove Isaharove po porodicama njihovijem; A međa im bi: Jezrael i Kesulot i Sunim, I Aferajim i Seon i Anaharat, I Ravit i Kision i Aves, I Remet i En-Ganim i En-Ada i Vet-Fasis, A otuda ide međa na Tavor i na Sahasimu i Vet-Semes, i udara u Jordan; šesnaest gradova sa selima svojim. To je našljedstvo plemena sinova Isaharovijeh po porodicama njihovijem; to su gradovi i sela njihova. Potom izide ždrijeb peti za pleme sinova Asirovijeh po porodicama njihovijem. I međa im bi: Helkat i Alija i Veten, i Ahsaf, I Alameleh i Amad i Misal, i pruža se do Karmela k moru i do Sihor-Livnata, I odatle se savija k istoku na Vet-Dagon, i dopire do Zavulona i do doline Jeftaila k sjeveru, i do Vetemeka i Naila, i ide do Havula nalijevo; I Hevron i Reov i Amon i Kana dori do Sidona velikoga; Otuda se savija međa na Ramu i do tvrdoga grada Tira, a otuda se savija na Osu i izlazi na more pokraj dijela Ahsivskoga; I Ama i Afek i Reov; dvadeset i dva grada sa selima svojim. To je našljedstvo plemena sinova Asirovijeh po porodicama njihovijem, to su gradovi i sela njihova. Za sinove Neftalimove izide ždrijeb šesti, za sinove Neftalimove po porodicama njihovijem, I međa im bi od Elafa i od Alona do Sananima, i od Adami-Nekeva i Javnila do Lakuma, i izlazi na Jordan; Potom se obrće međa na zapad k Aznot-Tavoru, i ide na Ukok, i dopire do Zavulona s juga i do Asira sa zapada i do Jude na Jordanu s istoka. A tvrdi su gradovi: Sidim, Ser i Amat, Rakat i Hinerot, I Adama i Rama i Asor, I Kedes i Edrej i En-Asor, I Iron Migdalil, Orem i Vet-Anat i Vet-Semes; devetnaest gradova sa selima svojim. To je našljedstvo plemena sinova Neftalimovijeh po porodicama njihovijem, to su gradovi sa selima svojim. Sedmi ždrijeb izide za pleme sinova Danovijeh po porodicama njihovijem, I međa našljedstvu njihovu bi Sara i Estaol i Ir-Semes, I Salavin i Ajalon i Jetla, I Elon i Tamnata i Akaron, I Eltekon i Giveton i Valat, I Jud i Vani-Varak i Gat-Rimon, I Me-Jarkon i Rakon s međama svojim prema Jopi. Ali međe sinova Danovijeh izidoše male za njih; zato izidoše sinovi Danovi i udariše na Lesem i uzeše ga i pobiše oštrijem mačem i osvojiše ga, i naseliše se u njemu, i Lesem prozvaše Dan po imenu Dana oca svojega. To je našljedstvo plemena sinova Danovijeh po porodicama njihovijem; to su gradovi i sela njihova. A kad podijeliše zemlju po međama njezinijem, dadoše sinovi Izrailjevi našljedstvo Isusu sinu Navinu među sobom. Po zapovijesti Gospodnjoj dadoše mu grad koji zaiska, Tamnat-Sarah u gori Jefremovoj, a on sagradi grad i naseli se u njemu. To su našljedstva koja Eleazar sveštenik i Isus sin Navin i glavari porodica otačkih u plemenima sinova Izrailjevijeh podijeliše ždrijebom u Silomu pred Gospodom na vratima šatora od sastanka, i tako podijeliše zemlju. Potom reče Gospod Isusu govoreći: Kaži sinovima Izrailjevijem i reci: Odredite gradove za utočišta, za koje sam vam govorio preko Mojsija, Da onamo uteče krvnik koji ubije koga nehotice, ne misleći, da vam budu utočišta od osvetnika. Pa kad ko uteče u koji od tijeh gradova, neka stane pred vratima gradskim i neka kaže starješinama onoga grada stvar svoju, pa neka ga prime k sebi, i dadu mu mjesto da sjedi kod njih. I ako dođe za njim osvetnik, neka mu ne dadu krvnika u ruke, jer je nehotice ubio bližnjega niti je prije mrzio na nj. Nego neka sjedi u gradu onom dokle ne stane pred zbor na sud, do smrti poglavara svešteničkoga koji bude onda, tada neka se krvnik vrati i ide u svoj grad i svojoj kući, u grad iz kojega je utekao. I odijeliše Kedes u Galileji u Gori Neftalimovoj i Sihem u gori Jefremovoj i Kirijat-Arvu, to je Hevron, u gori Judinoj. A preko Jordana od Jerihona na istok odrediše Vosor u pustinji, u ravni, od plemena Ruvimova, i Ramot u Galadu od plemena Gadova, i Golan u Vasanu od plemena Manasijina. To su gradovi određeni svijem sinovima Izrailjevijem i došljaku koji se bavi među njima, da uteče u njih ko god ubije koga nehotice i da ne pogine od ruke osvetnikove dokle ne stane pred zbor. Tada dođoše glavari otačkih porodica Levitskih k Eleazaru svešteniku i k Isusu sinu Navinu i glavarima porodica otačkih i plemenima sinova Izrailjevijeh. I rekoše im u Silomu u zemlji Hananskoj govoreći: Gospod je zapovjedio preko Mojsija da nam se dadu gradovi gdje ćemo živjeti i podgrađa njihova za stoku našu. I dadoše sinovi Izrailjevi Levitima od našljedstva svojega po zapovijesti Gospodnjoj ove gradove i podgrađa njihova: Izide ždrijeb za porodice Katove; i dopade sinovima Arona sveštenika između Levita ždrijebom trinaest gradova od plemena Judina i od plemena Simeunova i od plemena Venijaminova. A ostalijem sinovima Katovijem dopade ždrijebom deset gradova od porodica plemena Jefremova i od plemena Danova i od polovine plemena Manasijina. A sinovima Girsonovijem dopade ždrijebom od porodica plemena Isaharova i od plemena Asirova i od plemena Neftalimova i od polovine plemena Manasijina u Vasanu trinaest gradova; Sinovima Merarijevim po porodicama njihovijem od plemena Ruvimova i od plemena Gadova i od plemena Zavulonova dvanaest gradova. Dadoše dakle sinovi Izrailjevi Levitima te gradove i podgrađa njihova ždrijebom, kao što bješe zapovjedio Gospod preko Mojsija. I dadoše od plemena sinova Judinijeh i od plemena sinova Simeunovijeh ove gradove koji se kazuju po imenima; I dopade sinovima Aronovijem od porodica Katovijeh između sinova Levijevih, za koje pade prvi ždrijeb, Njima dopade: Kirijat-Arva, a Arva je otac Anakov, a taj je grad Hevron u gori Judinoj, s podgrađem svojim unaokolo. A polje oko toga grada i sela njegova dadoše Halevu sinu Jefonijinu u našljedstvo. Dadoše dakle sinovima Arona sveštenika grad za utočište krvniku Hevron s podgrađem, i Livnu s podgrađem. I Jatir s podgrađem, i Estemoju s podgrađem, I Olon s podgrađem, i Davir s podgrađem, I Ajin s podgrađem, i Jutu s podgrađem, i Vet-Semes s podgrađem: devet gradova od ta dva plemena. A od plemena Venijaminova Gavaon s podgrađem, i Gavaju s podgrađem, Anatot s podgrađem, i Almon s podgrađem: četiri grada. Svega gradova sinova Arona sveštenika trinaest gradova s pograđima. A porodicama sinova Katovijeh, Levitima, što ih još bješe od sinova Katovijeh, dopadoše na njihov ždrijeb gradovi od plemena Jefremova; Dopade im grad za utočište krvniku Sihem s pograđem u gori Jefremovoj, i Gezer s podgrađem, I Kivsajim s podgrađem, i Vet-Oron s podgrađem: četiri grada; A od plemena Danova: Eltekon s podgrađem, Giveton s podgrađem, Ajalon s podgrađem, Gat-Rimon s podgrađem: četiri grada. A od polovine plemena Manasijina: Tanah s podgrađem i Gat-Rimon s podgrađem: dva grada. Svega deset gradova s podgrađima dadoše porodicama sinova Katovijeh ostalijem. A sinovima Girsonovijem između porodica Levitskih dadoše od polovine plemena Manasijina grad za utočište krvniku Golan u Vasanu s podgrađem, i Vesteru s podgrađem: dva grada; A od plemena Isaharova: Kison s podgrađem, Davrot s podgrađem. Jarmut s podgrađem, En-Ganim s podgrađem: četiri grada; A od plemena Asirova: Misal s podgrađem, Avdon s podgrađem, Helkat s podgrađem, i Reov s podgrađem: četiri grada; A od plemena Neftalimova grad za utočište krvniku Kedes u Galileji s podgrađem, i Amot-Dor s podgrađem, i Kartan s podgrađem: tri grada. Svega gradova sinova Girsonovijeh po porodicama njihovijem trinaest gradova s podgrađima. A porodicama sinova Merarijevih, ostalijem Levitima, dadoše od plemena Zavulonova Jokneam s podgrađem, Kartu s podgrađem, Dimnu s podgrađem, Nalol s podgrađem: četiri grada; A od plemena Ruvimova: Vosor s podgrađem, i Jazu s podgrađem, Kedimot s podgrađem, i Mifat s podgrađem: četiri grada; A od plemena Gadova: grad za utočište krvniku Ramot u Galadu s podgrađem, i Mahanajim s podgrađem. Esevon s podgrađem, Jazir s podgrađem; svega četiri grada. Sve ove gradove dadoše sinovima Merarijevim po porodicama njihovijem, što još bijahu između porodica Levitskih; i dođe na ždrijeb njihov dvanaest gradova. Svega gradova Levitskih u našljedstvu sinova Izrailjevijeh bješe četrdeset i osam gradova s podgrađima. A svi gradovi imaju svoja podgrađa unaokolo; tako je u svakoga grada. Tako dade Gospod Izrailju svu zemlju, za koju se zakle ocima njihovijem da će im je dati, i naslijediše je i naseliše se u njoj. I umiri ih Gospod otsvuda unaokolo, kao što se zakleo ocima njihovijem; i niko se ne održa pred njima od svijeh neprijatelja njihovijeh; sve neprijatelje njihove predade im Gospod u ruke. Ništa ne izosta od svega dobra što bješe obrekao Gospod domu Izrailjevu; sve se zbi. Tada sazva Isus sinove Ruvimove i sinove Gadove i polovinu plemena Manasijina, I reče im: vi držaste sve što vam je zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji, i slušaste glas moj u svemu što sam vam zapovijedao. Ne ostaviste braće svoje dugo vremena, do ovoga dana, i dobro čuvaste zapovijest Gospoda Boga svojega. A sada Gospod je Bog vaš smirio braću vašu, kako im je rekao; sada dakle vratite se i idite u šatore svoje u zemlju našljedstva svojega, koju vam je dao Mojsije sluga Gospodnji s onu stranu Jordana. Samo pazite dobro da vršite zapovijest i zakon, što vam je zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji, da ljubite Gospoda Boga svojega i da hodite svijem putovima njegovijem, i čuvate zapovijesti njegove i držite ih se, i da mu služite svijem srcem svojim i svom dušom svojom. I blagoslovi ih Isus, i otpusti ih da idu u svoje šatore. A polovini plemena Manasijina bješe dao Mojsije našljedstvo u Vasanu, a drugoj polovini dade Isus s braćom njihovom s ovu stranu Jordana k zapadu. I otpuštajući ih Isus u šatore njihove blagoslovi ih, I reče im govoreći: s velikim blagom vraćate se u šatore svoje, sa stokom vrlo mnogom; sa srebrom i zlatom i mjeđu i gvožđem i odijelom vrlo mnogim; podijelite plijen od neprijatelja svojih s braćom svojom. I vrativši se sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina otidoše od sinova Izrailjevijeh iz Siloma, koji je u zemlji Hananskoj, idući u zemlju Galadsku, u zemlju našljedstva svojega, koju naslijediše, kako bješe Gospod zapovjedio preko Mojsija. A kad dođoše na među Jordansku u zemlji Hananskoj, načiniše sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina oltar ondje na Jordanu, oltar velik i naočit. I čuše sinovi Izrailjevi gdje se govori: gle, sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina načiniše oltar prema zemlji Hananskoj na međi Jordanskoj, pokraj sinova Izrailjevijeh. A kad čuše sinovi Izrailjevi, skupi se sav zbor sinova Izrailjevijeh u Silom da idu da se biju s njima. I poslaše sinovi Izrailjevi k sinovima Ruvimovijem i sinovima Gadovijem i polovini plemena Manasijina u zemlju Galadsku Finesa sina Eleazara sveštenika, I s njim deset knezova, po jednoga kneza od doma otačkoga od svijeh plemena Izrailjevijeh, a svaki ih bješe poglavar u domu otaca svojih u tisućama Izrailjevijem. A oni dođoše k sinovima Ruvimovijem i sinovima Gadovijem i polovini plemena Manasijina u zemlju Galadsku, i rekoše im govoreći: Ovako veli sav zbor Gospodnji: kakav je to grijeh kojim se ogriješiste Bogu Izrailjevu odvrativši se danas od Gospoda načinivši oltar da se odmetnete danas od Gospoda? Malo li nam je grijeha Fegorova, od kojega se još nijesmo očistili do danas i s kojega dođe pogibao na zbor Gospodnji, Te se danas odvraćate od Gospoda, i odmećete se danas od Gospoda, da se sjutra razgnjevi na sav zbor Izrailjev? Ako je zemlja našljedstva vašega nečista, prijeđite u zemlju našljedstva Gospodnjega, u kojoj stoji šator Gospodnji, i uzmite našljedstvo među nama; samo se ne odmećite od Gospoda i ne odmećite se od nas gradeći sebi oltar mimo oltar Gospoda Boga našega. Nije li se Ahan sin Zarin ogriješio o stvari proklete, te dođe gnjev na sav zbor Izrailjev? i on ne pogibe sam za grijeh svoj. A sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i polovina plemena Manasijina odgovoriše i rekoše poglavarima tisuća Izrailjevih: Gospod Bog nad bogovima, Gospod Bog nad bogovima, on zna, i Izrailj neka zna. Ako smo radi odmetati se i griješiti Gospodu, neka nas ne sačuva danas. Ako smo načinili oltar da se odvratimo od Gospoda ili da prinosimo na njemu žrtve paljenice ili dare ili da prinosimo na njemu žrtve zahvalne, Gospod neka traži. Nego to učinismo bojeći se ovoga: rekosmo: sjutra će reći sinovi vaši sinovima našim govoreći: šta vi imate s Gospodom Bogom Izrailjevim? Među je postavio Gospod između nas i vas, sinovi Ruvimovi i Gadovi, Jordan; vi nemate dijela u Gospoda. Te će sinovi vaši odbiti sinove naše da se ne boje Gospoda. Zato rekosmo: učinimo tako, i načinimo oltar, ne za žrtvu paljenicu ni za drugu žrtvu, Nego da bude svjedok među nama i vama, i među natražjem našim nakon nas, da bismo služili Gospodu pred njim žrtvama svojim paljenicama i prinosima svojim, i žrtvama svojim zahvalnim, i da ne bi rekli kadgod sinovi vaši sinovima našim: vi nemate dijela u Gospoda. Jer rekosmo: ako kad reku tako nama ili natražju našemu, tada ćemo im kazati: vidite sliku od oltara Gospodnjega koju načiniše oci naši ne za žrtvu paljenicu ni za drugu žrtvu, nego da je svjedočanstvo među nama i vama. Ne daj Bože da se odmećemo Gospodu i da se danas odvraćamo od Gospoda načinivši oltar za žrtvu paljenicu, za dar ili za prinos, mimo oltar Gospoda Boga našega, koji je pred šatorom njegovijem. A kad ču Fines sveštenik i knezovi od zbora, poglavari od tisuća Izrailjevih koji bijahu s njim, riječi koje im rekoše sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi i sinovi Manasijini, bi im po volji. I reče Fines sin Eleazara sveštenika sinovima Ruvimovijem i sinovima Gadovijem i sinovima Manasijinim: danas poznasmo da je među nama Gospod kad se ne ogriješiste Gospodu tijem grijehom, i sačuvaste sinove Izrailjeve od ruku Gospodnjih. I Fines sin Eleazara sveštenika i oni knezovi vratiše se od sinova Ruvimovijeh i od sinova Gadovijeh iz zemlje Galadske u zemlju Hanansku k sinovima Izrailjevijem, i javiše im stvar. I bi po volji sinovima Izrailjevijem; i hvališe Boga sinovi Izrailjevi, i ne govoriše više da idu da se biju s njima da potru zemlju, u kojoj žive sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi. I prozvaše sinovi Ruvimovi i sinovi Gadovi onaj oltar Ed govoreći: svjedok je među nama da je Gospod Bog. A poslije mnogo vremena, pošto Gospod umiri Izrailja od svijeh neprijatelja njegovijeh unaokolo, i Isus bi star i vremenit, Dozva Isus sve sinove Izrailjeve, starješine njihove i poglavare njihove i sudije i upravitelje njihove, i reče im: ja sam star i vremenit; A vi ste vidjeli sve što je učinio Gospod Bog vaš svijem ovijem narodima vas radi, jer je Gospod Bog vaš sam vojevao za vas. Vidite, razdijelio sam vam ždrijebom ove narode, koji ostaše, u našljedstvo po plemenima vašim od Jordana, sve narode koje istrijebih do velikoga mora na zapad. I Gospod Bog vaš razagnaće ih ispred vas i istrijebiće ih ispred vas, i naslijedićete zemlju njihovu, kao što vam je rekao Gospod Bog vaš. Zato ukrijepite se dobro da držite i tvorite sve što je napisano u knjizi zakona Mojsijeva, da ne otstupate od njega ni nadesno ni nalijevo, Da se ne pomješate s tijem narodima što su ostali među vama, i da ne pominjete imena bogova njihovijeh, i da se ne kunete njima niti da im služite niti im se klanjate. Nego se držite Gospoda Boga svojega, kao što ste činili do danas. Zato je Gospod odagnao ispred vas narode velike i jake, i niko se nije održao pred vama do danas. Jedan čovjek između vas goniće tisuću, jer Gospod Bog vaš vojuje za vas, kao što vam je rekao. Pazite dakle dobro da ljubite Gospoda Boga svojega. Jer ako se odvratite i pristanete za ostatkom tijeh naroda što su još ostali među vama, i s njima se oprijateljite i pomiješate se s njima i oni s vama, Znajte zaista da Gospod Bog vaš neće više izgoniti tijeh naroda ispred vas, nego će vam oni postati zamka i mreža, i bič bokovima vašim, i trnje očima vašim, dokle ne izginete na ovoj dobroj zemlji koju vam je dao Gospod Bog vaš. I evo, ja idem sada kuda ide sve na zemlji; poznajte dakle svijem srcem svojim i svom dušom svojom da nije izostalo ništa od svega dobra što vam je obrekao Gospod Bog vaš, sve vam se navršilo, nije izostalo ništa. A kako vam se navršilo svako dobro što vam je obrekao Gospod Bog vaš, tako će Gospod pustiti na vas sva zla, dokle vas ne istrijebi s ove dobre zemlje, koju vam je dao Gospod Bog vaš, Ako prestupite zavjet Gospoda Boga svojega koji vam je zapovjedio, i otidete da služite drugim bogovima, i stanete im se klanjati; i raspaliće se gnjev Gospodnji na vas, i nestaće vas brzo s te dobre zemlje, koju vam je dao. Potom sabra Isus sva plemena Izrailjeva u Sihem, i sazva starješine Izrailjeve i poglavare njegove i sudije njegove i upravitelje njegove, i stadoše pred Bogom. I reče Isus svemu narodu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: s onu stranu rijeke živješe negda oci vaši, Tara otac Avramov i otac Nahorov, i služiše drugim bogovima. Ali uzeh oca vašega Avrama ispreko rijeke i provedoh ga kroz svu zemlju Hanansku i umnožih sjeme njegovo davši mu Isaka. A Isaku dadoh Jakova i Isava, i dadoh Isavu goru Sir da je njegova; a Jakov i sinovi njegovi sidoše u Misir. I poslah Mojsija i Arona, i mučih Misir, kako učinih usred njega, potom vas izvedoh. A kad izvedoh iz Misira oce vaše, dođoše na more, a Misirci gnaše oce vaše s kolima i s konjicima do Crvenoga Mora. Tada zavapiše ka Gospodu, i postavih tamu između vas i Misiraca, i navedoh na njih more koje ih zatrpa, i oči vaše vidješe šta učinih od Misiraca; potom ostaste u pustinji dugo vremena. Iza toga dovedoh vas u zemlju Amoreja koji življahu s onu stranu Jordana; i oni se pobiše s vama, ali ih dadoh vama u ruke, te naslijediste zemlju njihovu, i istrijebih ih ispred vas. A Valak sin Seforov car Moavski podiže se da se bije s Izrailjem, i posla te dozva Valama sina Veorova da vas prokune. Ali ne htjeh poslušati Valama, te vas on još blagoslovi, i izbavih vas iz ruke njegove. Potom prijeđoste preko Jordana, i dođoste pod Jerihon, i biše se s vama Jerihonjani, Amoreji i Ferezeji i Hananeji i Heteji i Gergeseji i Jeveji i Jevuseji; i dadoh ih vama u ruke. I poslah pred vama stršljene, koji ih izagnaše ispred vas, dva cara Amorejska; ne mačem tvojim ni lukom tvojim. I dadoh vam zemlju, koje ne radiste, i gradove, kojih ne gradiste, i u njima živite; iz vinograda i iz maslinika, kojih nijeste sadili, jedete. Zato sada bojte se Gospoda i služite mu vjerno i istinito; i povrzite bogove, kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke i u Misiru, pa služite Gospodu. Ako li vam nije drago služiti Gospodu, izberite sebi danas kome ćete služiti: ili bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke, ili bogove Amoreja u kojih zemlji živite; a ja i dom moj služićemo Gospodu. A narod odgovori i reče: ne daj Bože da ostavimo Gospoda da služimo drugim bogovima. Jer Gospod Bog naš, on je izveo nas i oce naše iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga, i on je učinio pred našim očima one znake velike, i čuvao nas cijelijem putem kojim idosmo, i po svijem narodima kroz koje prođosmo. I Gospod je istjerao ispred nas sve narode i Amoreje, koji življahu u ovoj zemlji; i mi ćemo služiti Gospodu, jer je Bog naš. A Isus reče narodu: ne možete služiti Gospodu, jer je svet Bog, Bog revnitelj, neće podnositi vaše nevjere i vaših grijeha. Kad ostavite Gospoda i stanete služiti tuđim bogovima, okrenuće se i zlo će vam učiniti, i istrijebiće vas, pošto vam je dobro činio. A narod reče Isusu: ne, nego ćemo Gospodu služiti. A Isus reče narodu: sami ste sebi svjedoci da ste izabrali sebi Gospoda da mu služite. I oni rekoše: svjedoci smo. Povrzite dakle bogove tuđe što su među vama, i privijte srce svoje ka Gospodu Bogu Izrailjevu. A narod reče Isusu: Gospodu Bogu svojemu služićemo i glas njegov slušaćemo. Tako učini Isus zavjet s narodom onaj dan i postavi im uredbe i zakone u Sihemu. I zapisa Isus ove riječi u knjigu zakona Božijega; i uzevši kamen velik podiže ga ondje pod hrastom koji bijaše kod svetinje Gospodnje. I reče Isus svemu narodu: evo, kamen ovaj neka vam bude svjedočanstvo; jer je čuo sve riječi Gospodnje, koje nam je govorio; i neka vam bude svjedočanstvo da ne biste slagali Bogu svojemu. Potom raspusti Isus narod, svakoga na njegovo našljedstvo. A poslije ovijeh stvari umrije Isus sin Navin sluga Gospodnji, kad mu bijaše sto i deset godina. I pogreboše ga u međama našljedstva njegova u Tamnat-Sarahu, koji je u gori Jefremovoj sa sjevera gori Gasu. I služi Izrailj Gospodu svega vijeka Isusova i svega vijeka starješina, koje dugo živješe iza Isusa i koje znahu sva djela Gospodnja, koja učini Izrailju. I kosti Josifove, koje donesoše sinovi Izrailjevi iz Misira, pogreboše u Sihemu, u dijelu polja koje je kupio Jakov od sinova Emora oca Sihemova za sto novaca; i biše u sinova Josifovijeh u našljedstvu njihovu. I Eleazar sin Aronov umrije, i pogreboše ga na brdu Finesa sina njegova, koje mu bješe dano u gori Jefremovoj. A po smrti Isusovoj upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda govoreći: ko će između nas ići prvi na Hananeje da se bije s njima? I Gospod reče: Juda neka ide; eto dao sam mu zemlju u ruke. A Juda reče Simeunu bratu svojemu: hajde sa mnom na moj dio da se bijemo s Hananejima; pak ću i ja ići s tobom na tvoj dio. I pođe Simeun s njim. I izide Juda; i dade im Gospod Hananeje i Ferezeje u ruke, i pobiše ih u Vezeku deset tisuća ljudi. Jer nađoše Adoni-Vezeka u Vezeku, i udariše na nj, i pobiše Hananeje i Ferezeje. I pobježe Adoni-Vezek, a oni ga potjeraše i uhvativši ga otsjekoše mu palce u ruku i u nogu. Tada reče Adoni-Vezek: sedamdeset careva otsječenijeh palaca u ruku i u nogu kupiše što bješe pod mojim stolom; kako sam činio, tako mi plati Bog. I odvedoše ga u Jerusalim, i ondje umrije. Jer sinovi Judini udariše na Jerusalim i uzeše ga, i isjekoše građane oštrijem mačem, a grad sažegoše ognjem. Potom izidoše sinovi Judini da vojuju na Hananeje, koji življahu u gori i na jugu i u ravni. I Juda izide na Hananeje koji življahu u Hevronu, a Hevronu bijaše pređe ime Kirijat-Arva; i pobiše Sesaja i Ahimana i Talmaja. A odatle otidoše na Davirane, a Daviru prije bješe ime Kirijat-Sefer. I reče Halev: ko savlada Kirijat-Sefer i uzme ga, daću mu Ahsu kćer svoju za ženu. I uze ga Gotonilo, sin Kenezov, mlađi brat Halevov; i dade mu Ahsu kćer svoju za ženu. I kad polažaše, nagovaraše ga da ište u oca njezina polje; pa skoči s magarca. A Halev joj reče: što ti je? A ona mu reče: daj mi dar; kad si mi dao suhe zemlje, daj mi i izvora vodenijeh. I dade joj Halev izvore gornje i izvore donje. A i sinovi Keneja tasta Mojsijeva izidoše iz grada palmova sa sinovima Judinijem u pustinju Judinu, koja je na jugu od Arada. I došavši življahu s narodom. Potom izide Juda sa Simeunom bratom svojim, i pobiše Hananeje koji življahu u Sefatu, i raskopaše ga, i prozva se grad Orma. I Gazu uze Juda s međama njezinijem, i Askalon s međama njegovijem, i Akaron s međama njegovijem. Jer Gospod bješe s Judom, te osvoji goru; ali ne izagna onijeh koji življahu u dolini, jer imahu gvozdena kola. I dadoše Halevu Hevron, kao što bješe zapovjedio Mojsije, a on izagna odande tri sina Enakova. A sinovi Venijaminovi ne izagnaše Jevuseja koji življahu u Jerusalimu; nego Jevuseji ostaše u Jerusalimu sa sinovima Venijaminovijem do ovoga dana. Izidoše i sinovi Josifovi na Vetilj, i Gospod bijaše s njima. I uhodiše Vetilj sinovi Josifovi, a ime gradu bješe prije Luz. I uhode vidješe čovjeka koji iđaše iz grada i rekoše mu: hajde pokaži nam kuda ćemo ući u grad, pa ćemo ti učiniti milost. A on im pokaza kuda će ući u grad; i isjekoše u gradu sve oštrijem mačem, a onoga čovjeka pustiše sa svom porodicom njegovom. I otide onaj čovjek u zemlju Hetejsku, i ondje sazida grad, i prozva ga Luz; to mu je ime do danas. A Manasija ne izagna stanovnika iz Vet-Sana i sela njegovijeh, ni iz Tanaha i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Dora i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Ivleama i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Megida i sela njegovijeh; i Hananeji stadoše živjeti u toj zemlji. A kad ojača Izrailj, udari na Hananeje danak, ali ih ne izagna. Ni Jefrem ne izagna Hananeja koji življahu u Gezeru; nego ostaše Hananeji s njim u Gezeru. Zavulon ne izagna stanovnika iz Kitrona, ni stanovnika iz Nalola; nego ostaše Hananeji s njim, i plaćahu danak. Asir ne izagna stanovnika iz Akona, ni stanovnika iz Sidona ni iz Alava, ni iz Ahaziva, ni iz Helve, ni iz Afika, ni iz Reova; Nego Asir življaše među Hananejima, stanovnicima one zemlje, jer ih ne izagna. Neftalim ne izagna stanovnika iz Vet-Semesa, ni stanovnika iz Vet-Anata; nego življaše među Hananejima stanovnicima one zemlje; i stanovnici u Vet-Semesu i u Vet-Anatu plaćahu im danak. A Amoreji pritješnjavahu sinove Danove u gori, i ne dadijahu im slaziti u dolinu. I Amoreji stadoše živjeti u gori Eresu, u Ajalonu i u Salvimu; a kad osili ruka doma Josifova, plaćaše danak. A međa Amorejima bješe od gore Akravimske, od stijene pa na više. I dođe anđeo Gospodnji od Galgala u Vokim i reče: izveo sam vas iz Misira i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo ocima vašim; i rekoh: neću pokvariti zavjeta svojega s vama dovijeka. A vi ne hvatajte vjere sa stanovnicima te zemlje, oltare njihove raskopajte. Ali ne poslušaste glasa mojega. Šta ste to učinili? Zato i ja rekoh: neću ih odagnati ispred vas, nego će vam biti kao trnje, i bogovi njihovi biće vam zamka. A kad izgovori anđeo Gospodnji ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, narod podiže glas svoj i plaka. Zato prozvaše ono mjesto Vokim; i ondje prinesoše žrtve Gospodu. A Isus raspusti narod, i razidoše se sinovi Izrailjevi svaki na svoje našljedstvo, da naslijede zemlju. I služi narod Gospodu svega vijeka Isusova i svega vijeka starješina koje živješe dugo iza Isusa i koje bijahu vidjele sva velika djela Gospodnja što učini Izrailju. Ali umrije Isus sin Navin sluga Gospodnji, kad mu bješe sto i deset godina. I pogreboše ga u međama našljedstva njegova u Tamnat-Aresu u gori Jefremovoj sa sjevera gori Gasu. I sav onaj naraštaj pribra se k ocima svojim, i nasta drugi naraštaj iza njih, koji ne poznavaše Gospoda ni djela koja je učinio Izrailju. I sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima. I ostaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje Misirske, i pođoše za drugim bogovima između bogova onijeh naroda koji bijahu oko njih, i klanjaše im se, i razgnjeviše Gospoda. I ostaviše Gospoda, i služiše Valu i Astarotama. I razgnjevi se Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke ljudima koji ih plijenjahu, i prodade ih u ruke neprijateljima njihovijem unaokolo, i ne mogaše se više držati pred neprijateljima svojim. Kuda god polažahu, ruka Gospodnja bješe protiv njih na zlo, kao što bješe rekao Gospod i kao što im se bješe zakleo Gospod; i bijahu u velikoj nevolji. Tada im Gospod podizaše sudije, koji ih izbavljahu iz ruku onijeh što ih plijenjahu. Ali ni sudija svojih ne slušaše, nego činiše preljubu za drugim bogovima, i klanjaše im se; brzo zađoše s puta kojim idoše oci njihovi slušajući zapovijesti Gospodnje; oni ne činiše tako. I kad im Gospod podizaše sudije, bijaše Gospod sa svakim sudijom, i izbavljaše ih iz ruku neprijatelja njihovijeh svega vijeka sudijina; jer se sažali Gospodu radi njihova uzdisanja na one koji im krivo činjahu i koji ih cvijeljahu. A kad sudija umrije, oni se vraćahu opet i bivahu gori od otaca svojih idući za bogovima drugim i služeći im i klanjajući im se; ne ostavljahu se djela svojih niti putova svojih opakih. Zato se raspali gnjev Gospodnji na Izrailja, i reče: kad je taj narod prestupio moj zavjet koji sam zapovjedio ocima njihovijem, i ne poslušaše glasa mojega, Ni ja neću više nijednoga goniti ispred njih između naroda koje ostavi Isus kad umrije, Da njima kušam Izrailja hoće li se držati puta Gospodnjega hodeći po njemu, kao što su se držali oci njihovi, ili neće. I Gospod ostavi te narode i ne izagna ih odmah ne predavši ih u ruke Isusu. A ovo su narodi koje ostavi Gospod da njima kuša Izrailja, sve one koji ne znahu za ratove Hananske, Da bi barem natražje sinova Izrailjevijeh znalo i razumjelo što je rat, barem oni koji od prije nijesu znali: Pet kneževina Filistejskih, i svi Hananeji i Sidonci i Jeveji, koji življahu na gori Livanu od gore Val-Ermona do Emata. Ti narodi ostaše da se Izrailj njima kuša, da se vidi hoće li slušati zapovijesti Gospodnje, koje je zapovjedio ocima njihovijem preko Mojsija. I življahu sinovi Izrailjevi usred Hananeja i Heteja i Amoreja i Ferezeja i Jeveja i Jevuseja. I ženjahu se kćerima njihovijem i udavahu kćeri svoje za sinove njihove, i služahu bogovima njihovijem. I činjahu sinovi Izrailjevi što je zlo pred Gospodom, i zaboraviše Gospoda Boga svojega i služahu Valima i lugovima. Zato se razgnjevi Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke Husan-Risatajimu caru Mesopotamskom; i služiše sinovi Izrailjevi Husan-Risatajimu osam godina. Potom vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu, i podiže Gospod izbavitelja sinovima Izrailjevijem da ih izbavi, Gotonila sina Kenezova, mlađega brata Halevova, I bijaše na njemu duh Gospodnji, i suđaše Izrailju; i izide na vojsku, i predade mu Gospod u ruke Husan-Risatajima cara Mesopotamskoga; i ruka njegova nadjača Husan-Risatajima. I zemlja bi mirna četrdeset godina. Potom umrije Gotonilo sin Kenezov. A sinovi Izrailjevi stadoše opet činiti što je zlo pred Gospodom; a Gospod ukrijepi Eglona cara Moavskoga na Izrailja, jer činjahu što je zlo pred Gospodom. Jer skupi k sebi sinove Amonove i Amalike, i izašavši pobi Izrailja, i osvojiše grad palmov. I sinovi Izrailjevi služiše Eglonu caru Moavskom osamnaest godina. Potom vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu; i Gospod im podiže izbavitelja Aoda sina Gire sina Venijaminova, čovjeka koji bijaše ljevak. I poslaše sinovi Izrailjevi po njemu dar Eglonu caru Moavskom. A Aod načini sebi mač s obje strane oštar, od lakta u dužinu; i pripasa ga pod haljine svoje uz desnu bedricu. I odnese dar Eglonu caru Moavskom; a Eglon bješe čovjek vrlo debeo. I kad predade dar, otpusti ljude koji su nosili dar. Pa sam vrativ se od likova kamenijeh, koji bijahu kod Galgala, reče: imam, care, neku tajnu da ti kažem. A on reče: muči! I otidoše od njega svi koji stajahu pred njim. A Aod pristupi k njemu; a on sjeđaše sam u ljetnoj sobi; pa reče Aod: riječ Božiju imam da ti kažem. Tada on usta s prijestola. A Aod poteže lijevom rukom svojom i uze mač od desne bedrice, i satjera mu ga u trbuh, I držak uđe za mačem, i salo se sklopi za mačem, te ne može izvući mača iz trbuha; i izide nečist. Potom izide Aod iz sobe, i zatvori vrata za sobom i zaključa. A kad on otide, dođoše sluge, i pogledaše, a to vrata od sobe zaključana, pa rekoše: valjada ide napolje u klijeti do ljetne sobe. I već im se dosadi čekati a vrata se od sobe ne otvoraju, te uzeše ključ i otvoriše, a gle, gospodar im leži na zemlji mrtav. A Aod dokle se oni zabaviše pobježe i prođe likove kamene, i uteče u Seirot. I kad dođe, zatrubi u trubu u gori Jefremovoj; i sidoše s njim sinovi Izrailjevi s gore, a on naprijed. Pa im reče: hajdete za mnom, jer Gospod predade vam u ruke neprijatelje vaše Moavce. I sidoše za njim, i uzeše Moavcima brodove Jordanske, i ne dadijahu nikome prijeći. I tada pobiše Moavce, oko deset tisuća ljudi, sve bogate i hrabre, i nijedan ne uteče. Tako u taj dan potpadoše Moavci pod ruku Izrailjevu; i zemlja bi mirna osamdeset godina. A poslije njega nasta Samegar sin Anatov, i pobi šest stotina Filisteja ostanom volujskim, i izbavi i on Izrailja. A po smrti Aodovoj opet sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom. I Gospod ih dade u ruke Javinu caru Hananskom, koji vladaše u Asoru, a vojsci njegovoj bješe vojvoda Sisara, koji življaše u Arosetu neznabožačkom. I sinovi Izrailjevi vapiše ka Gospodu; jer on imaše devet stotina gvozdenijeh kola, i veoma pritješnjavaše sinove Izrailjeve dvadeset godina. U to vrijeme Devora proročica, žena Lafidotova, suđaše Izrailju. I Devora stanovaše pod palmom između Rame i Vetilja u gori Jefremovoj, i dolažahu k njoj sinovi Izrailjevi na sud. A ona poslavši dozva Varaka sina Avinejemova iz Kedesa Neftalimova, i reče mu: nije li zapovjedio Gospod Bog Izrailjev: idi, skupi narod na goru Tavor, i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između sinova Neftalimovijeh i sinova Zavulonovijeh? Jer ću dovesti k tebi na potok Kison Sisaru vojvodu Javinova i kola njegova i ljudstvo njegovo, i predaću ga tebi u ruke. A Varak joj reče: ako ćeš ti ići sa mnom, ići ću; ako li nećeš ići sa mnom, neću ići. A ona reče: ja ću ići s tobom, ali nećeš imati slave na putu kojim ćeš ići; jer će ženi u ruku dati Gospod Sisaru. I ustavši Devora otide s Varakom u Kedes. I Varak sazvavši sinove Zavulonove i Neftalimove u Kedes, povede za sobom deset tisuća ljudi; i Devora iđaše s njim. A Ever Kenejin bješe se odvojio od Keneja, od sinova Ovava tasta Mojsijeva, i bješe razapeo svoj šator kod hrastova Zanajimskih, a to je kod Kedesa. I javiše Sisari da je izašao Varak sin Avinejemov na goru Tavor. I Sisara skupi sva kola svoja, devet stotina kola gvozdenijeh, i sav narod koji bijaše s njim od Aroseta neznabožačkoga do potoka Kisona. Tada reče Devora Varaku: ustani, jer je ovo dan, u koji ti dade Gospod Sisaru u ruke. Ne ide li Gospod pred tobom? I Varak siđe s gore Tavora, i deset tisuća ljudi za njim. I Gospod smete Sisaru i sva kola njegova i svu vojsku oštrim mačem pred Varakom; i Sisara siđe s kola svojih i pobježe pješice. A Varak potjera kola i vojsku do Aroseta neznabožačkoga; i pade sva vojska Sisarina od oštroga mača, ne osta nijedan. A Sisara uteče pješice do šatora Jailje žene Evera Kenejina; jer bijaše mir među Javinom carem Asorskim i domom Evera Kenejina. I izide Jailja na susret Sisari, i reče mu: skloni se, gospodaru, skloni se kod mene; ne boj se. I on se skloni kod nje u šator, i ona ga pokri pokrivačem. A on joj reče: daj mi malo vode da se napijem, jer sam žedan. A ona otvori mijeh mlijeka i napoji ga, pa ga pokri. A on joj reče: stoj na vratima od šatora, i ako ko dođe i zapita te i reče: ima li tu ko? reci: nema. Tada Jailja žena Everova uze kolac od šatora, i uze malj u ruku, i pristupi k njemu polako, i satjera mu kolac kroz slijepe oči, te prođe u zemlju, kad spavaše tvrdo umoran, i umrije. I gle, Varak tjeraše Sisaru, i Jailja mu izide na susret, i reče mu: hodi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš. I uđe k njoj, i gle, Sisara ležaše mrtav, i kolac mu u slijepijem očima. Tako pokori Bog u onaj dan Javina cara Hananskoga pred sinovima Izrailjevijem. I ruka sinova Izrailjevijeh bivaše sve teža Javinu caru Hananskom, dokle ne istrijebiše Javina cara Hananskoga. I u taj dan pjeva Devora i Varak sin Avinejemov govoreći: Blagosiljajte Gospoda što učini osvetu u Izrailju i što narod dragovoljno prista. Čujte carevi, slušajte knezovi; ja, ja ću Gospodu pjevati, popijevaću Gospodu Bogu Izrailjevu. Gospode! kad si slazio sa Sira, kad si išao iz polja Edomskoga, zemlja se tresijaše, i nebesa kapahu, oblaci kapahu vodom. Brda se rastapahu pred Gospodom; taj Sinaj pred Gospodom Bogom Izrailjevijem. Za vremena Samegara sina Anatova, za vremena Jailjina nesta putova, i koji iđahu stazama, iđahu krivijem putovima. Nesta sela u Izrailju, nesta ih, dokle ne nastah ja, Devora, dokle ne nastah majka Izrailju. On izabra nove bogove, tada rat bijaše na vratima; viđaše li se štit ili koplje među četrdeset tisuća u Izrailju? Srce se moje privilo k upraviteljima Izrailjevijem, koji dragovoljno pristaše između naroda. Blagosiljajte Gospoda. Koji jašete na bijelijem magaricama, koji sjedite u sudu i koji hodite po putovima, pripovijedajte. Prestala je praska streljačka na mjestima gdje se voda crpe; ondje neka pripovijedaju pravdu Gospodnju, pravdu k selima njegovijem u Izrailju; tada će narod Gospodnji slaziti na vrata. Ustani, ustani, Devoro; ustani, ustani, zapjevaj pjesmu; ustani, Varače, vodi u ropstvo roblje svoje, sine Avinejemov. Sada će potlačeni obladati silnima iz naroda; Gospod mi dade da vladam silnima. Iz Jefrema izide korijen njihov na Amalike; za tobom bješe Venijamin s narodom tvojim; od Mahira izidoše koji postavljaju zakone, a od Zavulona pisari. I knezovi Isaharovi biše s Devorom, Isahar kao i Varak bi poslan u dolinu s ljudima koje vođaše. U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli. Što si sjedio među torovima slušajući kako bleje stada? U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli. Galad osta s onu stranu Jordana; a Dan što se zabavi kod lađa? Asir zašto sjede na brijegu morskom i u krševima svojim osta? Zavulon je narod koji dade dušu svoju na smrt, tako i Neftalim, na visokom polju. Dođoše carevi, biše se; biše se carevi Hananski u Tanahu na vodi Megidskoj; ali ni mrve srebra ne dobiše. S neba se vojeva, zvijezde s mjesta svojih vojevaše na Sisaru. Potok Kison odnese ih, potok Kadimin, potok Kison; pogazila si, dušo moja, snažno. Tada izotpadaše konjma kopita od tjeranja junaka njihovijeh. Proklinjite Miroz, reče anđeo Gospodnji, proklinjite stanovnike njegove; jer ne dođoše u pomoć Gospodu, u pomoć Gospodu s junacima. Da je blagoslovena mimo žene Jailja žena Evera Kenejina; mimo žene u šatorima da je blagoslovena. Zaiska vode, mlijeka mu dade, u gospodskoj zdjeli donese mu povlaku. Lijevom rukom maši se za kolac a desnom za malj kovački, i udari Sisaru, razmrska mu glavu; probode i probi mu slijepe oči. Među noge njezine savi se, pade, leža; među noge njezine savi se, pade; gdje se savi, ondje pade mrtav. S prozora gledaše majka Sisarina, i kroz rešetku vikaše: što se tako dugo ne vraćaju kola njegova? što se tako polako miču točkovi kola njegovijeh? Najmudrije između dvorkinja njezinijeh odgovarahu joj, a i sama odgovaraše sebi: Nijesu li našli? ne dijele li plijen? po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga. Plijen šaren Sisari, plijen šaren, vezen; šaren, vezen s obje strane, oko vrata onima koji zaplijeniše. Tako da izginu svi neprijatelji tvoji, Gospode; a koji te ljube da budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj. I zemlja bi mirna četrdeset godina. A sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom, i Gospod ih dade u ruke Madijanima za sedam godina. I osili ruka Madijanska nad Izrailjem, te od straha Madijanskoga načiniše sebi sinovi Izrailjevi jame koje su po gorama, i pećine i ograde. I kad bi Izrailjci posijali, dolažahu Madijani i Amalici i istočni narod, dolažahu na njih. I stavši u oko protiv njih, potirahu rod zemaljski dori do Gaze, i ne ostavljahu hrane u Izrailju, ni ovce ni vola ni magarca. Jer se podizahu sa stadima svojim i sa šatorima svojim, i dolažahu kao skakavci, tako mnogo, i ne bješe broja njima ni kamilama njihovijem, i dolazeći u zemlju pustošahu je. Tada osiromaši Izrailj veoma od Madijana, i povikaše ka Gospodu sinovi Izrailjevi. A kad povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu od Madijana, Gospod posla proroka k sinovima Izrailjevijem, a on im reče: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja sam vas izveo iz Misira, i izveo sam vas iz doma ropskoga, I izbavio sam vas iz ruke Misirske i iz ruke svijeh onijeh koji vas mučahu; i odagnao sam ih ispred vas, i dao sam vama zemlju njihovu. Pak vam rekoh: ja sam Gospod Bog vaš, na bojte se bogova Amoreja u kojih zemlji živite. Ali ne poslušaste glasa mojega. Potom dođe anđeo Gospodnji i sjede pod hrastom u Ofri koji bijaše Joasa Avijezerita; a sin njegov Gedeon vrsijaše pšenicu na gumnu, da bi pobjegao s njom od Madijana. I javi mu se anđeo Gospodnji, i reče mu: Gospod je s tobom, hrabri junače! A Gedeon mu reče: o gospodaru moj! kad je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? i gdje su sva čudesa njegova, koja nam pripovijedaše oci naši govoreći: nije li nas Gospod izveo iz Misira? a sada nas je ostavio Gospod i predao u ruke Madijanima. A Gospod ga pogleda i reče mu: idi u toj sili svojoj, i izbavićeš Izrailja iz ruku Madijanskih. Ne poslah li te? A on mu reče: o Gospode, čim ću izbaviti Izrailja? eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega. Tada mu reče Gospod: ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijance kao jednoga. A Gedeon mu reče: ako sam našao milost pred tobom, daj mi znak da ti govoriš sa mnom. Nemoj otići odavde dokle se ja ne vratim k tebi i donesem dar svoj i stavim preda te. A on reče: čekaću dokle se vratiš. Tada otide Gedeon, i zgotovi jare i od efe brašna hljebove prijesne, i metnu meso u kotaricu a juhu u lonac, i donese mu pod hrast, i postavi. A anđeo Božji reče mu: uzmi to meso i te hljebove prijesne, i metni na onu stijenu, a juhu prolij. I on učini tako. Tada anđeo Gospodnji pruži kraj od štapa koji mu bješe u ruci i dotače se mesa i hljebova prijesnijeh; i podiže se oganj sa stijene i spali meso i hljebove prijesne. I anđeo Gospodnji otide ispred očiju njegovih. A Gedeon vidjeći da bješe anđeo Gospodnji, reče: ah Gospode Bože! zato li vidjeh anđela Gospodnjega licem k licu? A Gospod mu reče: budi miran, ne boj se, nećeš umrijeti. I Gedeon načini ondje oltar Gospodu, i nazva ga mir Gospodnji. Stoji i danas u Ofri Avijezeritskoj. I istu noć reče mu Gospod: uzmi junca, koji je oca tvojega, junca drugoga od sedam godina; i raskopaj oltar Valov koji ima otac tvoj, i isijeci lug koji je kod njega. I načini oltar Gospodu Bogu svojemu navrh ove stijene, na zgodnu mjestu; pa onda uzmi drugoga junca, i prinesi žrtvu paljenicu na drvima onoga luga koji isiječeš. Tada uze Gedeon deset ljudi između sluga svojih, i učini kako mu zapovjedi Gospod; ali se bojaše doma oca svojega i mještana, te ne učini danju nego učini noću. A kad ujutru ustaše mještani, a to raskopan oltar Valov i lug kod njega isječen; a junac drugi prinesen na žrtvu paljenicu na oltaru načinjenom. I rekoše jedan drugomu: ko to učini? I traživši i raspitavši rekoše: Gedeon sin Joasov učini to. Pa rekoše mještani Joasu: izvedi sina svojega da se pogubi, što raskopa oltar Valov i što isiječe lug kod njega. A Joas reče svjema koji stajahu oko njega: vi li hoćete da branite Vala? vi li hoćete da ga izbavite? ko ga brani, poginuće jutros. Ako je bog, neka sam raspravi s njim što mu je raskopao oltar. I prozva ga onoga dana Jeroval govoreći: neka raspravi s njim Val što mu raskopa oltar. A svi Madijani i Amalici i istočni narod bijahu se skupili i prešavši preko Jordana bijahu stali u oko u dolini Jezraelu, A duh Gospodnji naoruža Gedeona, i on zatrubi u trubu, i skupi oko sebe porodicu Avijezerovu. I posla glasnike po svemu plemenu Manasijinu, i skupiše se oko njega; posla glasnike i u pleme Asirovo i Zavulonovo i Neftalimovo, te i oni izidoše pred njih. Tada reče Gedeon Bogu: ako ćeš ti izbaviti mojom rukom Izrailja, kao što si rekao, Evo, ja ću metnuti runo na gumnu: ako rosa bude samo na runu a po svoj zemlji suho, onda ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izrailja, kao što si rekao. I bi tako; jer kad usta sjutradan, iscijedi runo, i isteče rose iz runa puna zdjela. Opet reče Gedeon Bogu: nemoj se gnjeviti na me, da progovorim još jednom; da obidem runom još jednom, neka bude samo runo suho, a po svoj zemlji neka bude rosa. I Bog učini tako onu noć; i bi samo runo suho a po svoj zemlji bi rosa. I urani Jeroval, to je Gedeon, i sav narod što bijaše s njim, i stadoše u oko kod izvora Aroda; a vojska Madijanska bješe mu sa sjevera kraj gore Moreha u dolini. A Gospod reče Gedeonu: mnogo je naroda s tobom, zato im neću dati Madijana u ruke, da se ne bi hvalio Izrailj suprot meni govoreći: moja me ruka izbavi. Nego sada oglasi da čuje narod i reci: ko se boji i koga je strah, neka se vrati i nek ide odmah ka gori Galadu. I vrati se iz naroda dvadeset i dvije tisuće; a deset tisuća osta. Opet reče Gospod Gedeonu: još je mnogo naroda; svedi ih na vodu, i ondje ću ti ih prebrati; za kojega ti god rečem: taj neka ide s tobom, neka ide s tobom; a za koga ti god rečem: taj neka ne ide s tobom, neka ne ide. I svede narod na vodu; a Gospod reče Gedeonu: koji stane laptati jezikom vodu, kao što lapće pas, metni ga na stranu; tako i svakoga koji klekne na koljena da pije. I onijeh koji laptaše, rukom svojom k ustima prinesavši vodu, bješe tri stotine ljudi; a sav ostali narod kleče na koljena svoja da piju vode. Tada reče Gospod Gedeonu: s tijeh trista ljudi koji laptaše vodu izbaviću vas i predaću ti u ruke Madijane; neka dakle odlazi sav ovaj narod svaki na svoje mjesto. I narod uze brašnjenice i trube; i Gedeon otpusti sve ljude Izrailjce da idu svaki u svoj šator, a onijeh trista ljudi zadrža. A oko Madijanski bijaše niže njega u dolini. I onu noć reče mu Gospod: ustani, siđi u oko, jer ti ga dadoh u ruke. Ako li se bojiš sam sići, siđi u oko sa Furom momkom svojim, I čućeš šta govore, pa će ti osiliti ruke i udarićeš na oko. I siđe on i Fura momak njegov do kraja vojske koja bijaše u okolu. A Madijani i Amalici i sav narod istočni ležahu po dolini kao skakavci, tako ih bješe mnogo; i kamilama njihovijem ne bješe broja; bješe ih mnogo kao pijeska po brijegu morskom. I kad dođe Gedeon, a to jedan pripovijedaše drugu svojemu san, i govoraše: gle, usnih, a to pečen hljeb ječmen kotrljaše se k okolu Madijanskom i dođe do šatora i stade udarati o njih, te padahu, i ispremeta ih, i popadaše šatori. A drug mu odgovori i reče: to nije drugo nego mač Gedeona sina Joasova čovjeka Izrailjca; predao mu je u ruke Bog Madijane i sav ovaj oko. I kad Gedeon ču kako onaj pripovjedi san i kako ga ovaj istumači, pokloni se i vrati se u oko Izrailjski i reče: ustajte, jer vam dade Gospod u ruke oko Madijanski. Potom razdijeli trista ljudi u tri čete, i dade svakome po trubu u ruku i po prazan žban i po luč u žban. I reče im: na mene gledajte, pa tako činite; gle, je ću doći na kraj okola, pa šta ja uščinim, to činite. Kad ja zatrubim u trubu i svi koji budu sa mnom, tada i vi zatrubite u trube oko svega okola, i vičite: mač Gospodnji i Gedeonov. I dođe Gedeon i sto ljudi što bijahu s njim na kraj okola, u početak srednje straže, istom bijahu promijenili stražu; a oni zatrubiše u trube i polupaše žbanove koje imahu u rukama. Tako tri čete zatrubiše u trube i polupaše žbanove, i držahu u lijevoj ruci lučeve a u desnoj trube trubeći, i povikaše: mač Gospodnji i Gedeonov. I stadoše svaki na svom mjestu oko vojske; a sva se vojska smete i stadoše vikati i bježati. A kad zatrubiše u trube onijeh tri stotine, Gospod obrati mač svakome na druga njegova po svemu okolu, te pobježe vojska do Vet-Asete, u Zererat, do obale Avel-meolske kod Tavata. A Izrailjci iz plemena Neftalimova i Asirova i iz svega plemena Manasijina stekoše se i goniše Madijane. I Gedeon posla glasnike po svoj gori Jefremovoj govoreći: siđite pred Madijane i uhvatite im vode do Vetvare duž Jordana. I stekoše se svi ljudi iz plemena Jefremova i uhvatiše vode do Vetvare duž Jordana. I uhvatiše dva kneza Madijanska, Oriva i Ziva, i ubiše Oriva na stijeni Orivovoj, a Ziva ubiše kod tijeska Zivova; i goniše Madijane, i donesoše glavu Orivovu i Zivovu ka Gedeonu preko Jordana. A ljudi od plemena Jefremova rekoše mu: šta nam to učini te nas ne pozva kad pođe u boj na Madijane? I vikahu na nj žestoko. A on im reče: pa šta sam učinio tako kao vi? nije li pabirčenje Jefremovo bolje nego berba Avijezerova? Vama je u ruke dao Gospod knezove Madijanske, Oriva i Ziva; pa što ja mogoh učiniti tako kao vi? Tada se utiša duh njihov prema njemu kad tako govori. A kad Gedeon dođe na Jordan, prijeđe preko njega s trista ljudi koji bjehu s njim, a bjehu umorni goneći. Pa reče ljudima Sokoćanima: dajte nekoliko hljebova narodu koji ide za mnom, jer su umorni, a ja gonim Zeveja i Salmana careve Madijanske. A glavari Sokotski rekoše mu: je li pesnica Zevejeva i Salmanova već u tvojoj ruci da damo hljeba tvojoj vojsci? A Gedeon im reče: kad mi Bog preda Zeveja i Salmana u ruku, tada ću pomlatiti tjelesa vaša trnjem iz ove pustinje i dračom. I otide odande u Fanuil, i reče Fanuiljanima isto onako, a oni mu odgovoriše kao što odgovoriše ljudi u Sokotu. Zato i ljudima Fanuiljanima reče: kad se vratim zdravo, razvaliću tu kulu. A Zevej i Salman bijahu u Karkoru, i vojska njihova s njima, oko petnaest tisuća, što ih god osta od sve vojske istočne; a pobijenijeh bijaše sto i dvadeset tisuća ljudi koji mahahu mačem. I otide Gedeon preko onijeh što žive pod šatorima, s istoka Novi i Jogveji, i udari na vojsku kad vojska stajaše bezbrižna. A Zevej i Salman pobjegoše, a on ih potjera, i uhvati dva cara Madijanska, Zeveja i Salmana, i raspudi svu vojsku. I vrati se Gedeon sin Joasov iz boja prije sunčanoga rođaja. I uhvati momka iz Sokota, i ispitiva ga; a on mu popisa knezove Sokotske i starješine, sedamdeset i sedam ljudi. Pa kad dođe k Sokoćanima, reče: evo Zeveja i Salmana, za koje mi se rugaste govoreći: je li pesnica Zevejeva i Salmanova već u tvojoj ruci, da damo hljeba umornijem ljudima tvojim? I uzevši starješine onoga mjesta i trnja iz pustinje i drače dade na njima ugled Sokoćanima. I kulu Fanuilsku razvali i pobi ljude tamošnje. Potom reče Zeveju i Salmanu: kaki bjehu ljudi koje pobiste na Tavoru? A oni rekoše: taki kao ti; svaki bješe kao na očima kao carski sin. A on reče: to bjehu moja braća, sinovi moje matere. Tako Gospod bio živ! da ste ih ostavili u životu, ne bih vas pogubio. Tada reče Jeteru prvencu svojemu: ustani, pogubi ih. Ali dijete ne izvuče mača svojega, jer se bojaše, jer bješe još dijete. Tada reče Zevej i Salman: ustani ti, uloži na nas; jer kakav je čovjek onaka mu je i snaga. I ustavši Gedeon pogubi Zeveja i Salmana, i uze mjesečiće koji bijahu o vratovima kamila njihovijeh. Potom rekoše Izrailjci Gedeonu: budi nam gospodar ti i sin tvoj i sin sina tvojega, jer si nas izbavio iz ruke Madijanske. A Gedeon im reče: neću vam ja biti gospodar, niti će vam sin moj biti gospodar; Gospod će vam biti Gospodar. Još im reče Gedeon: jedno ću iskati od vas: da mi date svaki grivnu od plijena svojega. A grivne imahu zlatne, jer bjehu Ismailjci. I odgovoriše: daćemo drage volje. I razastrvši haljinu bacaše na nju grivne, svaki od plijena svojega. I bješe na mjeru zlatnijeh grivana što iziska tisuća i sedam stotina sikala zlata, osim mjesečića i lančića i haljina skerletnijeh, što nošahu carevi Madijanski, i osim litarova, što bijahu oko vrata kamila njihovijeh. I Gedeon načini od toga oplećak, i ostavi ga u svojem gradu Ofri; i ondje sav Izrailj stade činiti preljubu za njim, i bi Gedeonu i domu njegovu zamka. Tako biše pokoreni Madijani pred sinovima Izrailjevijem, i više ne digoše glave. I zemlja bi mirna četrdeset godina za vijeka Gedeonova. I otišav Jeroval sin Joasov osta u svojoj kući. A imaše Gedeon sedamdeset sinova, koji izidoše od bedara njegovijeh, jer imaše mnogo žena. A inoča njegova, koja bijaše u Sihemu, i ona mu rodi sina, i nadje mu ime Avimeleh. Potom umrije Gedeon sin Joasov u dobroj starosti, i bi pogreben u grobu Joasa oca svojega Avijezerita u Ofri. A kad umrije Gedeon, opet sinovi Izrailjevi činiše preljubu za Valima, i postaviše sebi Val-Verita za boga. I ne sjećaše se sinovi Izrailjevi Gospoda Boga svojega, koji ih je izbavio iz ruku svijeh neprijatelja njihovijeh unaokolo, I ne učiniše milosti domu Jerovala Gedeona prema svemu dobru što je on učinio Izrailju. I Avimeleh sin Jerovalov otide u Sihem k braći matere svoje i reče njima i svemu rodu otačkoga doma matere svoje govoreći: Kažite svijem Sihemljanima: šta vam je bolje, da su vam gospodari sedamdeset ljudi, svi sinovi Jerovalovi, ili da vam je gospodar jedan čovjek? I opominjite se da sam ja kost vaša i tijelo vaše. Tada rekoše braća matere njegove za nj svijem Sihemljanima sve te riječi, i srce njihovo privi se k Avimelehu, jer rekoše: naš je brat. I dadoše mu sedamdeset sikala srebra iz doma Val-Veritova, za koje najmi Avimeleh ljudi praznova i skitnica, te iđahu za njim. I dođe u kuću oca svojega u Ofru, i pobi braću svoju, sinove Jerovalove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu; ali osta Jotam najmlađi sin Jerovalov, jer se sakri. Tada se skupiše svi Sihemljani i sav dom Milov, i otidoše i postaviše Avimeleha carem kod hrasta koji stoji u Sihemu. A kad to javiše Jotamu, otide i stade navrh gore Garizina, i podigavši glas svoj povika i reče im: čujte me, Sihemljani, tako vas Bog čuo! Išla drveta da pomažu sebi cara, pa rekoše maslini: budi nam car. A maslina im reče: zar ja da ostavim pretilinu svoju, kojom se čast čini Bogu i ljudima, pa da idem da tumaram za druga drveta? Potom rekoše drveta smokvi: hodi ti, budi nam car. A smokva im reče: zar ja da ostavim slast svoju i krasni rod svoj, pa da idem da tumaram za druga drveta? Tada rekoše drveta vinovoj lozi: hodi ti, budi nam car. A loza im reče: zar ja da ostavim vino svoje, koje veseli Boga i ljude, pa da idem da tumaram za druga drveta? Tada sva drveta rekoše trnu: hodi ti, budi nam car. A trn odgovori drvetima: ako doista hoćete mene da pomažete sebi za cara, hodite sklonite se u hlad moj; ako li nećete, neka izide oganj iz trna i spali kedre Livanske. Tako sada, jeste li pravo i pošteno radili postavivši Avimeleha carem? i jeste li dobro učinili Jerovalu i domu njegovu? i jeste li mu učinili kako vas je zadužio? Jer je otac moj vojevao za vas i nije mario za život svoj, i izbavio vas je iz ruku Madijanskih. A vi danas ustaste na dom oca mojega, i pobiste sinove njegove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu, i postaviste carem Avimeleha, sina sluškinje njegove, nad Sihemljanima zato što je brat vaš. Ako ste pravo i pošteno radili danas prema Jerovalu i njegovu domu, veselite se s Avimeleha i on neka se veseli s vas. Ako li nijeste, neka izide oganj od Avimeleha i spali Sihemljane i dom Milov, i neka izide oganj od Sihemljana i od doma Milova i spali Avimeleha. Tada pobježe Jotam, i pobjegav dođe u Vir, i ondje osta bojeći se Avimeleha brata svojega. I vlada Avimeleh Izrailjem tri godine. Ali Bog pusti zlu volju među Avimeleha i među Sihemljane; i Sihemljani iznevjeriše Avimeleha, Da bi se osvetila nepravda učinjena na sedamdeset sinova Jerovalovijeh, i krv njihova da bi došla na Avimeleha brata njihova, koji ih ubi, i na Sihemljane, koji ukrijepiše ruku njegovu da ubije braću svoju. I Sihemljani pometaše mu zasjede po vrhovima gorskim, pa plijenjahu sve koji prolažahu mimo njih onijem putem. I bi javljeno Avimelehu. Potom dođe Gal sin Evedov sa svojom braćom, i uljezoše u Sihem, i Sihemljani se pouzdaše u nj. I izašavši u polje braše vinograde svoje i gaziše grožđe, i veseliše se; i uđoše u kuću boga svojega, i jedoše i piše, i psovaše Avimeleha. I Gal sin Evedov reče: ko je Avimeleh i šta je Sihem, da mu služimo? Nije li sin Jerovalov? a Zevul nije li njegov pristav? Služite sinovima Emora oca Sihemova. A što bismo služili tomu? O kad bi taj narod bio pod mojom rukom, da smetnem Avimeleha! I reče Avimelehu: prikupi vojsku svoju, i izidi. A kad ču Zevul, upravitelj gradski, riječi Gala sina Evedova, razgnjevi se vrlo. I posla tajno poslanike k Avimelehu i poruči mu: evo Gal sin Evedov i braća mu dođoše u Sihem, i evo pobuniše grad na te. Nego ustani noću ti i narod što je s tobom, i zasjedi u polju. A ujutru kad sunce ograne, digni se i udari na grad; i evo on i narod koji je s njim izaći će preda te, pa učini s njim što ti može ruka. I Avimeleh usta noću i sav narod što bješe s njim; i zasjedoše Sihemu u četiri čete. A Gal sin Evedov izide i stade pred vratima gradskim; a Avimeleh i narod što bješe s njim izide iz zasjede. A Gal vidjev narod reče Zevulu: eno narod slazi svrh gore. A Zevul mu odgovori: od sjena gorskoga čine ti se ljudi. Opet progovori Gal i reče: eno narod slazi s visa, i četa jedna ide putem k šumi Meonenimskoj. A Zevul mu reče: gdje su ti sada usta, kojima si govorio: ko je Avimeleh da mu služimo? Nije li to onaj narod koji si prezirao? Izidi sada, i bij se s njim. I izide Gal pred Sihemljanima, i pobi se s Avimelehom. Ali Avimeleh ga potjera, i on pobježe od njega; i padoše mnogi pobijeni do samijeh vrata gradskih. I Avimeleh osta u Arumi; a Zevul istjera Gala i braću njegovu, te ne mogahu sjedeti u Sihemu. A sjutradan izide narod u polje, i bi javljeno Avimelehu. A on uze narod svoj i razdijeli ga u tri čete, i namjesti ih u zasjedu u polju; i kad vidje gdje narod izlazi iz grada, skoči na njih i pobi ih. Jer Avimeleh i četa koja bijaše s njim udariše i stadoše kod vrata gradskih; a druge dvije čete udariše na sve one koji bijahu u polju, i pobiše ih. I Avimeleh bijaše grad ceo onaj dan, i uze ga, i pobi narod koji bješe u njemu, i raskopa grad, i posija so po njemu. A kad to čuše koji bijahu u kuli Sihemskoj, uđoše u kulu kuće boga Verita. I bi javljeno Avimelehu da su se ondje skupili svi koji bijahu u kuli Sihemskoj. Tada Avimeleh izide na goru Salmon, on i sav narod što bješe s njim; i uzev Avimeleh sjekiru u ruku otsiječe granu od drveta i podiže je i metnu je na rame, i reče narodu koji bijaše s njim: što vidjeste da sam ja učinio, brzo činite kao ja. I svaki iz naroda otsiječe sebi granu, i pođoše za Avimelehom i pometaše grane oko kule, i zapališe njima grad; i izgiboše svi koji bijahu u kuli Sihemskoj, oko tisuću ljudi i žena. Potom otide Avimeleh na Teves, i stade u oko kod Tevesa, i uze ga. A bijaše tvrda kula usred grada, i u nju pobjegoše svi ljudi i žene i svi građani, i zatvorivši se popeše se na krov od kule. A Avimeleh dođe do kule i udari na nju, i dođe do vrata od kule da je zapali ognjem. Ali jedna žena baci komad žrvnja na glavu Avimelehu i razbi mu glavu. A on brže viknu momka koji mu nošaše oružje, i reče mu: izvadi mač svoj i ubij me, da ne reku za me: žena ga je ubila. I probode ga sluga njegov, te umrije. A kad vidješe Izrailjci gdje pogibe Avimeleh, otidoše svaki u svoje mjesto. Tako plati Bog Avimelehu za zlo koje je učinio ocu svojemu ubivši sedamdeset braće svoje. I sve zlo ljudi Sihemljana povrati Bog na njihove glave, i steče im se kletva Jotama sina Jerovalova. A poslije Avimeleha usta da izbavi Izrailja Tola sin Fuve sina Dodova, čovjek plemena Isaharova, koji sjeđaše u Samiru u gori Jefremovoj. I bi sudija Izrailju dvadeset i tri godine, pa umrije i bi pogreben u Samiru. Poslije njega usta Jair od plemena Galadova, i bi sudija Izrailju dvadeset i dvije godine; I imaše trideset sinova, koji jahahu na tridesetoro magaradi, i imahu trideset gradova, koji se zovu sela Jairova do danas i jesu u zemlji Galadovoj. I umrije Jair, i bi pogreben u Kamonu. A sinovi Izrailjevi opet činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima i Astarotama, i bogovima Sirskim, i bogovima Sidonskim, i bogovima Moavskim, i bogovima sinova Amonovijeh i bogovima Filistejskim; i ostaviše Gospoda i ne služiše mu. Zato se razgnjevi Gospod na Izrailja, te ih dade u ruke Filistejima i u ruke sinovima Amonovijem. A oni gaziše i satiraše sinove Izrailjeve od one godine osamnaest godina, sve sinove Izrailjeve koji bijahu s onu stranu Jordana, u zemlji Amorejskoj, koja je u Galadu. I prijeđoše sinovi Amonovi preko Jordana da se biju i s Judom i s Venijaminom i s domom Jefremovijem; i bi Izrailj u velikoj nevolji. Tada vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu govoreći: sagriješismo ti što ostavismo Boga svojega i služismo Valima. A Gospod reče sinovima Izrailjevijem: od Misiraca i od Amoreja i od sinova Amonovijeh i od Filisteja, I od Sidonjana i od Amalika i od Maonaca, koji vas mučiše, nijesam li vas izbavljao kad vapijaste k meni? Ali vi ostaviste mene i služiste drugim bogovima; zato vas više neću izbavljati. Idite i vičite one bogove koje ste izabrali, neka vas oni izbave u nevolji vašoj. A sinovi Izrailjevi rekoše Gospodu: sagriješismo; čini s nama što ti je drago, samo nas sada izbavi. I pobacaše između sebe bogove tuđe, i stadoše služiti Gospodu; i sažali mu se radi muke sinova Izrailjevijeh. A sinovi Amonovi skupiše se i stadoše u oko u Galadu; skupiše se i sinovi Izrailjevi i stadoše u oko u Mispi. A narod i knezovi Galadski rekoše jedan drugomu: ko će početi boj sa sinovima Amonovijem? on neka bude poglavar svjema koji žive u Galadu. A Jeftaj od Galada bijaše hrabar junak, ali sin jedne kurve, s kojom Galad rodi Jeftaja. Ali Galadu i žena njegova rodi sinova, pa kad dorastoše sinovi te žene, otjeraše Jeftaja rekavši mu: nećeš imati našljedstva u domu oca našega, jer si sin druge žene. Zato pobježe Jeftaj od braće svoje, i nastani se u zemlji Tovu; i stekoše se k njemu ljudi praznovi, i iđahu s njim. A poslije nekoga vremena zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja; I kad zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja, otidoše starješine Galadske da dovedu Jeftaja iz zemlje Tova. I rekoše Jeftaju: hodi i budi nam vojvoda, da vojujemo sa sinovima Amonovijem. A Jeftaj reče starješinama Galadskim: ne mrzite li vi na me, i ne istjeraste li me iz doma oca mojega? Što ste dakle došli k meni sada kad ste u nevolji? A starješine Galadske rekoše Jeftaju: zato smo sada došli opet k tebi da pođeš s nama i da vojuješ sa sinovima Amonovijem i da nam budeš poglavar svjema koji živimo u Galadu. A Jeftaj reče starješinama Galadskim: kad hoćete da me odvedete natrag da vojujem sa sinovima Amonovijem, ako mi ih da Gospod, hoću li vam biti poglavar? A starješine Galadske rekoše Jeftaju: Gospod neka bude svjedok među nama, ako ne učinimo kako si kazao. Tada otide Jeftaj sa starješinama Galadskim, i narod ga postavi poglavarem i vojvodom nad sobom; i Jeftaj izgovori pred Gospodom u Mispi sve riječi koje bješe rekao. Potom posla Jeftaj poslanike k caru sinova Amonovijeh, i poruči: šta imaš ti sa mnom, te si došao k meni da ratuješ po mojoj zemlji? A car sinova Amonovijeh reče poslanicima Jeftajevim: što je uzeo Izrailj moju zemlju kad dođe iz Misira, od Arnona do Javoka i do Jordana; sada dakle vrati mi je s mirom. Ali Jeftaj posla opet poslanike k caru sinova Amonovijeh, I poruči mu: ovako veli Jeftaj: nije uzeo Izrailj zemlje Moavske ni zemlje sinova Amonovijeh. Nego izašavši iz Misira prijeđe Izrailj preko pustinje do Crvenoga Mora i dođe do Kadisa. I posla Izrailj poslanike k caru Edomskomu i reče: pusti da prođem kroz tvoju zemlju. Ali ne posluša car Edomski. Posla takođe k caru Moavskomu; ali ni on ne htje. I tako staja Izrailj u Kadisu. Potom idući preko pustinje obide zemlju Edomsku i zemlju Moavsku, i došavši s istoka zemlji Moavskoj stade u oko s onu stranu Arnona; ali ne prijeđoše preko međe Moavske, jer Arnon bješe međa Moavska. Nego posla Izrailj poslanike k Sionu caru Amorejskomu, caru Esevonskomu, i reče mu Izrailj: dopusti nam da prođemo kroz tvoju zemlju do svojega mjesta. Ali Sion ne vjerova Izrailju da ga pusti da prijeđe preko međe njegove, nego Sion skupi sav svoj narod i stadoše u oko u Jasi, i pobi se s Izrailjem. A Gospod Bog Izrailjev predade Siona i sav narod njegov u ruke sinovima Izrailjevijem, te ih pobiše; i zadobi Izrailj svu zemlju Amoreja, koji življahu u onoj zemlji. Zadobiše svu zemlju Amorejsku od Arnona do Javoka, i od pustinje do Jordana. Tako je dakle Gospod Bog Izrailjev otjerao Amoreje ispred naroda svojega Izrailja, pa ti li hoćeš da je zemlja njihova tvoja? Nije li tvoje ono što ti da da je tvoje Hemos bog tvoj? tako koga god Gospod Bog naš otjera ispred nas, onoga je zemlja naša. Ili si ti po čem bolji od Valaka sina Seforova cara Moavskoga? Je li se on kad svađao s Izrailjem? Je li kad vojevao s nama? Izrailj živi u Esevonu i u selima njegovijem i u Aroiru i selima njegovijem i po svijem gradovima duž Arnona tri stotine godina; zašto ne oteste za toliko vremena? I tako nijesam ja tebi skrivio, nego ti meni činiš zlo ratujući na me. Gospod sudija nek sudi danas između sinova Izrailjevijeh i sinova Amonovijeh. Ali car sinova Amonovijeh ne posluša riječi koje mu poruči Jeftaj. I siđe na Jeftaja duh Gospodnji, te prođe kroz Galad i kroz Manasiju, prođe i Mispu Galadsku, i od Mispe Galadske dođe do sinova Amonovijeh. I zavjetova Jeftaj zavjet Gospodu i reče: ako mi daš sinove Amonove u ruke, Što god izide na vrata iz kuće moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, biće Gospodnje, i prinijeću na žrtvu paljenicu. I tako dođe Jeftaj do sinova Amonovijeh da se bije s njima; i Gospod mu ih dade u ruke. I pobi ih od Aroira pa do Minita u dvadeset gradova i do ravnice vinogradske u boju vrlo velikom; i sinovi Amonovi biše pokoreni pred sinovima Izrailjevijem. A kad se vraćaše Jeftaj kući svojoj u Mispu, gle, kći njegova izide mu na susret s bubnjima i sviralama; ona mu bijaše jedinica, i osim nje ne imaše ni sina ni kćeri. Pa kad je ugleda, razdrije haljine svoje i reče: ah kćeri moja! vele li me obori! ti si od onijeh što me cvijele; jer sam otvorio usta svoja ka Gospodu, i ne mogu poreći. A ona mu reče: oče moj, kad si otvorio usta svoja ka Gospodu, učini mi, kako je izašlo iz usta tvojih, kad te je Gospod osvetio od neprijatelja tvojih, sinova Amonovijeh. Još reče ocu svojemu: učini mi ovo: ostavi me do dva mjeseca da otidem da se popnem na gore da oplačem svoje djevojaštvo s drugama svojim. A on joj reče: idi. I pusti je na dva mjeseca, i ona otide s drugama svojim i oplakiva djevojaštvo svoje po gorama. A kad prođoše dva mjeseca, vrati se k ocu svojemu, i on svrši na njoj zavjet svoj koji bješe zavjetovao. A ona ne pozna čovjeka. I posta običaj u Izrailju Da od godine do godine idu kćeri Izrailjeve da plaču za kćerju Jeftaja od Galada, četiri dana u godini. A ljudi od plemena Jefremova skupiše se, i prešavši na sjever rekoše Jeftaju: zašto si išao u boj na sinove Amonove a nas nijesi pozvao da idemo s tobom? spalićemo ognjem dom tvoj i tebe. A Jeftaj im reče: imah veliku raspru sa sinovima Amonovijem ja i moj narod, i pozvah vas, ali me ne izbaviste iz ruku njegovijeh. Pa videći da me ne izbaviste, stavih dušu svoju u ruku svoju, i otidoh na sinove Amonove, i Gospod mi ih dade u ruke; pa što ste sada došli k meni da se bijete sa mnom? Tada Jeftaj skupi sve ljude od Galada, i udari na Jefrema; i ljudi od Galada pobiše Jefrema; jer govorahu: bjegunci ste Jefremovi vi, ljudi od Galada, koji se bavite među Jefremom i među Manasijom. I Galad uze Jefremu brodove Jordanske. I kad koji od Jefrema dobježe i reče: pusti me da prijeđem, rekoše mu oni od Galada: jesi li od Jefrema? I kad on reče: nijesam, Onda mu rekoše: reci: Šibolet. A on reče: Sibolet, ne mogući dobro izgovoriti. Tada ga uhvatiše i zaklaše na brodu Jordanskom. I pogibe u ono vrijeme iz plemena Jefremova četrdeset i dvije tisuće. I Jeftaj bi sudija Izrailju šest godina; i umrije, i bi pogreben u gradu Galadskom. A poslije njega bi sudija Izrailju Avesan iz Vitlejema. I imaše trideset sinova i trideset kćeri, koje razuda iz kuće, a trideset djevojaka dovede sinovima svojim iz drugih kuća; i bi sudija Izrailju sedam godina. Potom umrije Avesan, i bi pogreben u Vitlejemu. A poslije njega bi sudija Izrailju Elon od Zavulona; on bi sudija Izrailju deset godina. Potom umrije Elon od Zavulona i bi pogreben u Ajalonu u zemlji Zavulonovoj. Poslije njega bi sudija Izrailju Avdon sin Elilov Faratonjanin. On imaše četrdeset sinova i trideset unuka, koji jahahu sedamdesetoro magaradi. I bi sudija Izrailju osam godina. Potom umrije Avdon sin Elilov Faratonjanin, i bi pogreben u Faratonu u zemlji Jefremovoj na gori Amaličkoj. A sinovi Izrailjevi opet činiše što je zlo pred Gospodom, i Gospod ih dade u ruke Filistejima za četrdeset godina. A bijaše jedan čovjek od Saraje od plemena sinova Danovijeh, po imenu Manoje, i žena mu bješe nerotkinja, i ne rađaše. Toj ženi javi se anđeo Gospodnji i reče joj: gle, ti si sad nerotkinja, i nijesi rađala; ali ćeš zatrudnjeti i rodićeš sina. Nego sada čuvaj se da ne piješ vina ni silovita pića, i da ne jedeš ništa nečisto. Jer gle, zatrudnjećeš, i rodićeš sina, i britva da ne prijeđe po njegovoj glavi, jer će dijete biti nazirej Božji od utrobe materine, i on će početi izbavljati Izrailja iz ruku Filistejskih. I žena dođe i reče mužu svojemu govoreći: čovjek Božji dođe k meni, i lice mu bijaše kao lice anđela Božijega, vrlo strašno; ali ga ne zapitah odakle je, niti mi on kaza svojega imena. Nego mi reče: gle, ti ćeš zatrudnjeti, i rodićeš sina; zato sada ne pij vina ni silovita pića i ne jedi ništa nečisto; jer će dijete biti nazirej Božji od utrobe materine pa do smrti. Tada se Manoje pomoli Gospodu i reče: o Gospode! neka opet dođe k nama čovjek Božji, kojega si slao, da nas nauči šta ćemo činiti s djetetom, kad se rodi. I usliši Gospod glas Manojev; i dođe opet anđeo Gospodnji k ženi kad sjeđaše u polju; a Manoje muž njezin ne bješe kod nje. Tada žena brže otrča i javi mužu svojemu govoreći mu: evo, javi mi se onaj čovjek, koji mi je prije dolazio. A Manoje ustavši pođe sa ženom svojom; i kad dođe k čovjeku, reče mu: jesi li ti onaj čovjek što je govorio ovoj ženi? On odgovori: jesam. A Manoje reče: kad bude što si kazao, kako će biti pravilo za dijete i šta će činiti s njim? A anđeo Gospodnji reče Manoju: žena neka se čuva od svega što sam joj kazao. Neka ne jede ništa što dolazi s vinove loze, i vina ni silovita pića neka ne pije, i ništa nečisto neka ne jede. Što sam joj zapovjedio sve neka drži. Tada reče Manoje anđelu Gospodnjemu: radi bismo te ustaviti da ti zgotovimo jare. A anđeo Gospodnji odgovori Manoju: da me i ustaviš, neću jesti tvojega jela; nego ako hoćeš zgotoviti žrtvu paljenicu, prinesi je Gospodu. Jer Manoje nije znao da je anđeo Gospodnji. Opet reče Manoje anđelu Gospodnjemu: kako ti je ime? da ti zahvalimo kad se zbude što si rekao. A anđeo Gospodnji odgovori mu: što pitaš za ime moje? Čudno je. Tada Manoje uze jare i dar, i prinese Gospodu na stijeni; a anđeo učini čudo pred Manojem i ženom njegovom; Jer kad se podiže plamen s oltara k nebu, anđeo Gospodnji podiže se u plamenu s oltara; a Manoje i žena njegova videći to padoše ničice na zemlju; I anđeo se Gospodnji ne javi više Manoju ni ženi njegovoj. Tada Manoje razumje da je anđeo Gospodnji. I reče Manoje ženi svojoj: zacijelo ćemo umrijeti, jer vidjesmo Boga. A žena mu reče: kad bi htio Bog da nas ubije, ne bi primio iz naših ruku žrtve paljenice ni dara, niti bi nam pokazao svega ovoga, niti bi nam sad objavio takih stvari. I tako ta žena rodi sina, i nadje mu ime Samson; i dete odraste, i Gospod ga blagoslovi. I duh Gospodnji poče hoditi s njim po okolu Danovu, između Saraje i Estaola. I siđe Samson u Tamnat, i vidje ondje jednu djevojku između kćeri Filistejskih. I vrativši se kaza ocu svojemu i materi svojoj govoreći: vidjeh djevojku u Tamnatu između kćeri Filistejskih; oženite me njom. A otac i mati rekoše mu: zar nema djevojke među kćerima tvoje braće u svem narodu mom, da ideš da se oženiš između Filisteja neobrezanijeh? A Samson odgovori ocu svojemu: njom me oženi, jer mi je ona omiljela. A otac i mati njegova ne znadijahu da je to od Gospoda, i da traži zadjevicu s Filistejima; jer u ono vrijeme Filisteji vladahu sinovima Izrailjevijem. I tako side Samson s ocem svojim i s materom svojom u Tamnat, i kad dođoše do vinograda Tamnatskih, gle, mlad lav ričući sukobi ga. I duh Gospodnji side na nj, te rastrže lava kao jare nemajući ništa u ruci: i ne kaza ocu ni materi šta je učinio. I tako došavši govori s djevojkom, i ona omilje Samsonu. A poslije nekoliko dana idući opet da je odvede, svrne da vidi mrtvoga lava; a gle, u mrtvom lavu roj pčela i med. I izvadi ga u ruku, i pođe putem jedući; i kad dođe k ocu i materi, dade im te jedoše; ali im ne reče da je iz mrtvoga lava izvadio med. I tako dođe otac njegov k onoj djevojci, i Samson učini ondje veselje, jer tako činjahu momci. I kad ga vidješe Filisteji, izabraše trideset druga da budu s njim. I reče im Samson: ja ću vam zagonenuti zagonetku, pa ako mi je odgonenete za sedam dana dok je veselje i pogodite, daću vam trideset košulja i tridesetore svečane haljine. Ako li ne odgonenete, vi ćete dati meni trideset košulja i tridesetore svečane haljine. A oni mu rekoše: zagoneni zagonetku svoju, da čujemo. Tada im reče: od onoga koji jede izide jelo, i od ljutoga izide slatko. I ne mogoše odgonenuti zagonetke tri dana. I sedmi dan rekoše ženi Samsonovoj: nagovori muža svojega da nam kaže zagonetku, ili ćemo spaliti ognjem tebe i dom oca tvojega. Jeste li nas zato pozvali da nam uzmete imanje? je li tako? I stade plakati žena Samsonova pred njim govoreći: ti mrziš na me, i ti me ne ljubiš; zagonenuo si zagonetku sinovima naroda mojega, a nećeš meni da je kažeš. A on joj reče: gle, ni ocu svojemu ni materi svojoj nijesam je kazao, a tebi da je kažem? I ona plaka pred njim za sedam dana dokle trajaše veselje. A sedmi dan kaza joj, jer bješe navalila na nj; a ona kaza zagonetku sinovima naroda svojega. Tada mu rekoše ljudi grada onoga sedmi dan dok sunce ne zađe: šta je slađe od meda, i šta je ljuće od lava? A on im reče: da nijeste orali na mojoj junici, ne biste pogodili moje zagonetke. I dođe na nj duh Gospodnji, te siđe u Askalon, i pobi ondje trideset ljudi, i uze odijelo s njih i dade svečane haljine onima koji odgonenuše zagonetku; i rasrdi se vrlo i otide kući oca svojega. A žena Samsonova udade se za druga njegova, s kojim se bijaše udružio. A poslije nekoliko dana, o pšeničnoj žetvi, dođe Samson da pohodi ženu svoju donesavši joj jare, i reče: idem k ženi svojoj u ložnicu. Ali mu otac njezin ne dade da uđe. Jer reče otac njezin: ja mišljah zacijelo da ti nije po volji, pa je dadoh drugu tvojemu; nego mlađa sestra njezina nije li ljepša od nje? uzmi nju mjesto one. A Samson im reče: ja neću biti kriv Filistejima kad im učinim zlo. I otišavši Samson uhvati trista lisica, i uze luča, i sveza po dvije za repove, i metnu po jedan luč među dva repa, Pa zapali lučeve, i pusti u ljetinu Filistejsku, i popali ljetinu požnjevenu i nepožnjevenu, i vinograde i maslinike. Tada Filisteji rekoše: ko je to učinio? I odgovoriše: Samson zet Tamnaćaninov, jer mu uze ženu i dade je drugu njegovu. Tada dođoše Filisteji i spališe ognjem nju i oca njezina. A Samson im reče: ako ste i učinili tako, opet ću vam se osvetiti, pa ću se onda okaniti. I polomi ih ljuto nogama po bedrima: potom otide i nastani se u pećini od stijene Itama. Tada izidoše Filisteji i stadoše u oko prema Judi, i raširiše se do Lehije. A ljudi od Jude rekoše: što ste izašli na nas? I odgovoriše: izašli smo da svežemo Samsona i da mu učinimo kako je on nama učinio. Tada izide tri tisuće ljudi iz Jude k pećini u stijeni Itamu, i rekoše Samsonu: ne znaš li da Filisteji vladaju nad nama? zašto si nam dakle to učinio? A on im reče: kako su oni meni učinili tako ja učinih njima. Oni mu rekoše: došli smo da te svežemo i predamo u ruke Filistejima. A Samson im reče: zakunite mi se da nećete vi uložiti na me. Oni mu odgovoriše i rekoše: nećemo; nego ćemo te samo svezati i predati u njihove ruke, ali te nećemo pogubiti. I svezaše ga u dva nova uža i odvedoše ga iz stijene. I kad on dođe do Lehije, Filisteji ga sretoše vičući od radosti; a duh Gospodnji siđe na nj, i uža na rukama njegovima postaše kao konci izgorjeli od vatre, i spadoše sveze s ruku njegovijeh. I on nađe čeljust magareću još sirovu, i pruživ ruku svoju uze je, i pobi njom tisuću ljudi. Potom reče Samson: čeljušću magarećom jednu gomilu, dvije gomile, čeljušću magarećom pobih tisuću ljudi. A kad izreče, baci čeljust iz ruke svoje, i nazva ono mjesto Ramat-Lehija. I bijaše žedan jako, te zavapi ka Gospodu i reče: ti si učinio rukom sluge svojega ovo izbavljenje veliko; a sada hoću li umrijeti od žeđi, ili ću pasti u ruke neobrezanima? Tada Bog rascijepi stijenu u Lehiji, i proteče voda iz nje, te se napi, i povrati mu se duh i oživje. Zato se prozva onaj izvor En-Akore, koji je u Lehiji do današnjega dana. I bi sudija Izrailju za vremena Filistejskoga dvadeset godina. Potom otide Samson u Gazu, i ondje vidje jednu ženu kurvu, i uđe k njoj. I ljudima u Gazi bi kazano: dođe Samson ovamo. I opkoliše i vrebaše ga cijelu noć na vratima gradskim; i stajahu u potaji cijelu noć govoreći: dok svane, ubićemo ga. Ali Samson spavav do ponoći usta u ponoći, i ščepa vrata gradska s oba dovratka i iščupa ih s prijevornicom zajedno, i metnu ih na ramena i odnese navrh gore koja je prema Hevronu. Poslije toga zamilova djevojku na potoku Soriku, kojoj bješe ime Dalida. I dođoše k njoj knezovi Filistejski i rekoše joj: prevari ga i iskušaj gdje mu stoji velika snaga i kako bismo mu dosadili da ga svežemo i svladamo; a mi ćemo ti dati svaki po tisuću i sto srebrnika. I Dalida reče Samsonu: hajde kaži mi gdje stoji tvoja velika snaga i čim bi se mogao svezati i svladati. A Samson joj reče: da me svežu u sedam gužava sirovijeh neosušenijeh, onda bih izgubio snagu i bio kao i drugi čovjek. I donesoše joj knezovi Filistejski sedam gužava sirovijeh, još neosušenijeh, i ona ga sveza njima. A kod nje bijaše zasjeda u sobi; i ona mu reče: eto Filisteja na te, Samsone! A on pokida gužve, kao što se kida konac od kudjelje kad osjeti vatru; i ne dozna se za snagu njegovu. Potom reče Dalida Samsonu: gle, prevario si me, i slagao si mi; nego hajde kaži mi čim bi se mogao svezati. A on joj reče: da me dobro svežu novim užima kojima nije ništa rađeno, tada bih izgubio snagu i bio bih kao drugi čovjek. I Dalida uze nova uža, i sveza ga njima, pak mu reče: eto Filisteja na te, Samsone! A zasjeda bijaše u sobi. A on raskide s ruku uža kao konac. Tada reče Dalida Samsonu: jednako me varaš i lažeš mi; kaži mi čim bi se mogao svezati? A on joj reče: da sedam pramena kose na glavi mojoj priviješ na vratilo. I ona zaglavivši vratilo kocem, reče: evo Filisteja na te, Samsone! A on se probudi od sna, i istrže kolac i osnovu i vratilo. Opet mu ona reče: kako možeš govoriti: ljubim te, kad srce tvoje nije kod mene? Već si me tri puta prevario ne hoteći mi kazati gdje ti je velika snaga. I ona mu dosađivaše svojim riječima svaki dan i navaljivaše na nj, i duša mu prenemože da umre, Te joj otvori cijelo srce svoje, i reče joj: britva nije nikad prešla preko glave moje, jer sam nazirej Božji od utrobe matere svoje; da se obrijem, ostavila bi me snaga moja i oslabio bih, i bio bih kao svaki čovjek. A Dalida videći da joj je otvorio cijelo srce svoje, posla i pozva knezove Filistejske poručivši im: hodite sada, jer mi je otvorio cijelo srce svoje. Tada dođoše knezovi Filistejski k njoj i donesoše novce u rukama svojim. A ona ga uspava na krilu svojem, i dozva čovjeka te mu obrija sedam pramena kose s glave, i ona ga prva svlada kad ga ostavi snaga njegova. I ona reče: eto Filisteja na te, Samsone! A on probudiv se od sna reče: izaći ću kao i prije i oteću se. Jer ne znadijaše da je Gospod otstupio od njega. Tada ga uhvatiše Filisteji, i iskopaše mu oči, i odvedoše ga u Gazu i okovaše ga u dvoje verige mjedene; i meljaše u tamnici. A kosa na glavi njegovoj poče rasti kao što je bila kad ga obrijaše. I knezovi Filistejski skupiše se da prinesu veliku žrtvu Dagonu bogu svojemu, i da se provesele; pa rekoše: predade nam bog naš u ruke naše Samsona neprijatelja našega. Također i narod vidjevši ga hvaljaše boga svojega govoreći: predade nam bog naš u ruke naše neprijatelja našega i zatirača zemlje naše i koji pobi tolike između nas. I kad se razveseli srce njihovo rekoše: zovite Samsona da nam igra. I dozvaše Samsona iz tamnice da im igra, i namjestiše ga među dva stupa. Tada Samson reče momku koji ga držaše za ruku: pusti me, da opipam stupove na kojima stoji kuća, da se naslonim na njih. A kuća bijaše puna ljudi i žena i svi knezovi Filistejski bijahu ondje; i na krovu bijaše oko tri tisuće ljudi i žena, koji gledahu kako Samson igra. Tada Samson zavapi ka Gospodu i reče: Gospode, Gospode! opomeni me se, molim te, i ukrijepi me, molim te, samo sada, o Bože! da se osvetim jedanput Filistejima za oba oka svoja. I zagrli Samson dva stupa srednja, na kojima stajaše kuća, i nasloni se na njih, na jedan desnom a na drugi lijevom rukom svojom. Pa onda reče Samson: neka umrem s Filistejima. I naleže jako, i pade kuća na knezove i na sav narod koji bješe u njoj; i bi mrtvijeh koje pobi umirući više nego onijeh koje pobi za života svojega. Poslije dođoše braća njegova i sav dom oca njegova, i uzeše ga, i vrativši se pogreboše ga između Saraje i Estaola u grobu Manoja oca njegova. A on bi sudija Izrailju dvadeset godina. A bijaše jedan čovjek iz gore Jefremove po imenu Miha. On reče materi svojoj: tisuća i sto srebrnika, što su ti ukradeni, za koje si klela i govorila preda mnom, evo, to je srebro u mene, ja sam ga uzeo. A mati mu reče: Gospod da te blagoslovi, sine! A kad vrati tisuću i sto srebrnika materi svojoj, reče mati njegova: to sam srebro posvetila Gospodu iz svoje ruke za tebe, sine moj, da se načini od njega lik rezan i liven; zato ti ga sada dajem natrag. Ali on opet dade srebro materi svojoj, a mati uze dvjesta srebrnika i dade zlataru, a on načini od njega lik rezan i liven, te bijaše u kući Mišinoj. I taj Miha imaše kuću za bogove, i načini oplećak i likove, i posveti jednoga između sinova svojih da mu bude sveštenik. U to vrijeme ne bješe cara u Izrailju: svaki činjaše što mu bijaše drago. A bješe jedan mladić iz Vitlejema Judina, od porodice Judine, koji bješe Levit i ondje boravljaše. On otide iz toga grada, Vitlejema Judina, da se nastani gdje može; i idući svojim putem dođe u goru Jefremovu do kuće Mišine. A Miha mu reče: otkuda ideš? Odgovori mu Levit: iz Vitlejema Judina, idem da se nastanim gdje mogu. A Miha mu reče: ostani kod mene, i budi mi otac i sveštenik, a ja ću ti dati deset srebrnika na godinu i dvoje haljine i hranu. I otide Levit k njemu. I Levitu bi po volji da ostane kod njega, i bi mu taj mladić kao da mu je sin. I Miha posveti Levita da mu je sveštenik taj mladić, i osta u kući Mišinoj. Tada reče Miha: sada znam da će mi Gospod učiniti dobro zato što imam Levita sveštenika. U to vrijeme ne bješe cara u Izrailju, i u to vrijeme pleme Danovo tražaše sebi našljedstvo gdje bi nastavalo, jer mu dotada ne bješe dopalo našljedstvo među plemenima Izrailjevijem. Zato poslaše sinovi Danovi iz porodice svoje pet ljudi između sebe, hrabre ljude od Saraje i Estaola, da uhode zemlju i dobro razmotre, i rekoše im: idite, razmotrite zemlju. I oni otidoše u goru Jefremovu u kuću Mišinu i zanoćiše ondje. I kad bijahu kod kuće Mišine, poznaše glas onoga mladića Levita, i svrativši se onamo rekoše mu: ko te dovede ovamo? i šta radiš tu? i šta ćeš tu? A on im reče: tako i tako učini mi Miha, i najmi me da mu budem sveštenik. A oni mu rekoše: upitaj Boga da znamo hoće li nam biti srećan put na koji pođosmo. A sveštenik im reče: idite s mirom; po volji je Gospodu put kojim idete. I tako pošavši onijeh pet ljudi dođoše u Lais, i vidješe tamošnji narod gdje živi bez straha po običaju Sidonskom, mirno i bez straha, i da nema nikoga u zemlji ko bi im čimgod dosađivao ili otimao vlast, i da su daleko od Sidonjana niti imaju šta s kim. Pa kad se vratiše k braći svojoj u Saraju i Estaol, rekoše im braća: što je? A oni rekoše: ustajte da idemo na njih; jer vidjesmo zemlju, i vrlo je dobra. I vi ne marite? nemojte se lijeniti, nego pohitajte da uzmete zemlju. Kad dođete, doći ćete k narodu bezbrižnom i u zemlju prostranu; jer je predade Bog u vaše ruke; to je mjesto gdje nema nedostataka ni u čem što ima na zemlji. Tada pođoše odande iz Saraje i Estaola šest stotina ljudi od porodice Danove naoružanijeh. I otišavši stadoše u oko kod Kirijat-Jarima u Judi; zato se prozva ono mjesto Mahane-Dan do danas, i jest iza Kirijat-Jarima. A odande pošavši u goru Jefremovu dođoše u kuću Mišinu. Tada progovoriše petorica što bijahu išli da uhode zemlju Laisku, i rekoše braći svojoj: znate li da u ovijem kućama ima oplećak i likova, i lik rezan i lik liven? Sada dakle gledajte što ćete raditi. A oni svrativši se onamo uđoše u kuću gdje bješe mladić Levit, u kuću Mišinu, i upitaše ga za zdravlje. A šest stotina ljudi naoružanijeh od sinova Danovijeh stadoše pred vratima. A pet ljudi što bjehu išli da uhode zemlju otišavši uđoše i uzeše lik rezan i oplećak i likove i lik liven; a sveštenik stajaše na vratima sa šest stotina ljudi naoružanijeh. I oni što uđoše u kuću Mišinu kad uzeše lik rezani, oplećak, likove i lik liveni, sveštenik im reče: šta radite? A oni mu rekoše: muči, metni ruku na usta, pa hajde s nama, i budi nam otac i sveštenik. Što ti je bolje, biti sveštenik kući jednoga čovjeka ili biti sveštenik plemenu i porodici u Izrailju? I sveštenik se obradova u srcu, i uze oplećak i likove i lik rezani, i uđe među narod. I okrenuvši se pođoše pustivši djecu i stoku i zaklade naprijed. A kad bijahu daleko od kuće Mišine, onda ljudi koji življahu u kućama blizu kuće Mišine skupiše se i pođoše u potjeru za sinovima Danovijem. I vikaše za sinovima Danovijem, a oni obazrevši se rekoše Miši: što ti je, te si skupio tolike ljude? A on reče: uzeli ste moje bogove koje sam načinio, i sveštenika, pa otidoste. Šta još imam? pa još kažete: što ti je? A sinovi Danovi rekoše mu: nemoj da ti se čuje glas za nama, da ne bi udarili na vas ljudi gnjevni, te ćeš izgubiti dušu svoju i dušu doma svojega. I sinovi Danovi otidoše svojim putem, a Miha videći da su jači od njega vrati se i otide kući svojoj. I oni uzevši što bješe načinio Miha, i sveštenika, kojega imaše, dođoše u Lais k narodu mirnom i bezbrižnom; pa ih isjekoše oštrijem mačem, a grad upališe ognjem. I ne bješe nikoga da ih izbavi; jer bijahu daleko od Sidona i ne imahu ništa ni s kim; a grad bijaše u dolini koja je kod Vet-Reova. Poslije sazidaše grad i naseliše se u njemu. I nazvaše grad Dan po imenu Dana oca svojega, koji se rodi Izrailju; a prije se grad zvaše Lais. I sinovi Danovi namjestiše sebi onaj lik rezani; a Jonatan sin Girsona sina Manasijina i sinovi njegovi bijahu sveštenici plemenu Danovu dokle se god ne iseli iz zemlje. I namješten im stajaše onaj lik rezani, koji načini Miha, za sve vrijeme dokle dom Božji bijaše u Silomu. I u to vrijeme, kad ne bješe cara u Izrailju, bješe jedan Levit koji življaše kao došljak kraj gore Jefremove, i uze inoču iz Vitlejema Judina. A inoča njegova činjaše preljubu kod njega, pa otide od njega kući oca svojega u Vitlejem Judin, i osta ondje četiri mjeseca. A muž njezin usta i otide za njom da joj lijepo govori i da je dovede natrag, imajući sa sobom momka svojega, i dva magarca; i ona ga uvede u kuću oca svojega, i kad ga vidje otac njezin obradova se dolasku njegovu. I ustavi ga tast njegov, otac mladičin, i osta kod njega tri dana, i ondje jeđahu i pijahu i noćivahu. A četvrti dan kad ustaše rano, usta i on da ide; ali otac mladičin reče zetu svojemu: potkrijepi srce svoje zalogajem hljeba, pa onda idite. I tako sjedoše i jedoše obojica zajedno i napiše se; pa reče otac mladičin mužu: hajde ostani još noćas, i budi veseo. Ali čovjek usta da ide; ali tast njegov navali na nj, te opet noći ondje. Potom urani petoga dana da ide; i reče mu otac mladičin: potkrijepi srce svoje. I jedući zajedno zabaviše se dokle i dan naže. Tada usta čovjek da ide, on i inoča mu i momak; a tast njegov, otac mladičin, reče mu: eto, dan je već nagao, veče je, prenoćite ovdje; eto dockan je, prenoći ovdje, i budi veseo, pa sjutra uranite na put, i idi k svojemu šatoru. Ali čovjek ne htje noćiti; nego usta i pođe; i dođe do Jevusa, a to je Jerusalim, i s njim dva magarca natovarena i inoča njegova. A kad bijahu blizu Jevusa, dan bijaše nagao vrlo, pa reče sluga gospodaru svojemu: hajde brže da se svratimo u taj grad Jevus, i tu da noćimo. A gospodar mu reče: nećemo svrtati u tuđ grad, koji nije sinova Izrailjevijeh, nego ćemo ići do Gavaje. Još reče momku svojemu: hajde brže da stignemo u koje od tijeh mjesta i da noćimo u Gavaji ili u Rami. I minuše onuda i otidoše; i sunce ih zađe blizu Gavaje Venijaminove. I okretoše onamo da otidu i prenoće u Gavaji; i kad uđe, sjede na ulici gradskoj; i ne bi nikoga da ih primi u kuću da prenoće. I gle, jedan starac vraćaše se s posla svojega iz polja uveče, a bijaše iz gore Jefremove i življaše kao došljak u Gavaji; a ljudi onoga mjesta bjehu sinovi Venijaminovi. I on podigav oči svoje ugleda onoga čovjeka putnika na ulici gradskoj; i reče mu starac: kuda ideš? i otkuda ideš? A on mu odgovori: idemo od Vitlejema Judina do na kraj gore Jefremove; odande sam, pa sam išao do Vitlejema Judina, a sada idem k domu Gospodnjemu, i nema nikoga da me primi u kuću. A imamo i slame i piće za magarce svoje, i hljeba i vina za se i za sluškinju tvoju i za momka koji je sa slugom tvojim imamo svega dosta. A starac mu reče: budi miran; što ti god nedostaje, ja ću se starati za to; samo nemoj noćiti na ulici. I uvede ga u svoju kuću, i položi magarcima; potom opraše noge, i jedoše i piše. A kad se razveseliše, gle, ljudi onoga grada, bezakonici, opkoliše kuću, i stadoše lupati u vrata, i rekoše starcu, gospodaru od kuće, govoreći: izvedi toga čovjeka što je ušao u tvoju kuću, da ga poznamo. I izašav k njima onaj čovjek, gospodar od kuće, reče im: ne, braćo, ne činite zla; kad je čovjek ušao u moju kuću, ne činite toga bezumlja. Evo kći moja djevojka i inoča njegova, njih ću vam izvesti, pa njih osramotite i činite s njima što vam je volja, samo čovjeku ovomu ne činite toga bezumlja. Ali ga ne htješe poslušati oni ljudi; tada onaj čovjek uze inoču svoju i izvede je napolje k njima, i oni je poznaše, i zlostaviše je cijelu noć do zore, i pustiše je kad zora zabijelje. I došavši žena u zoru pade kod vrata od kuće onoga čovjeka gdje bješe gospodar njezin, i leža dokle se ne rasvanu. A gospodar njezin usta ujutru, i kad otvori vrata i izađe da ide svojim putem, a to žena inoča njegova ležaše na vratima kućnijem, i ruke joj na pragu. I reče joj: ustani da idemo. Ali ne bi odgovora; tada je metnu na magarca, i ustavši čovjek pođe u mjesto svoje, I došav kući svojoj uze mač, i uze inoču svoju i isiječe je s kostima na dvanaest komada i razasla u sve krajeve Izrailjeve. I ko god vidje govoraše: nije se učinilo niti se vidjelo tako što otkad izidoše sinovi Izrailjevi iz Misira do danas. Promislite o tom i vijećajte i govorite. Tada izidoše svi sinovi Izrailjevi, i sabra se sav narod jednodušno, od Dana do Virsaveje i do zemlje Galadove, ka Gospodu u Mispu. I glavari svega naroda, svijeh plemena Izrailjevijeh, dođoše na zbor naroda Božijega, četiri stotine tisuća ljudi pješaka koji mahahu mačem. A sinovi Venijaminovi čuše da su sinovi Izrailjevi otišli u Mispu. Sinovi Izrailjevi rekoše: kažite kako se dogodilo to zlo. A Levit, muž ubijene žene, odgovori i reče: dođoh s inočom svojom u Gavaju Venijaminovu da prenoćim. A Gavajani ustaše na me, opkoliše me u kući noću, i htješe me ubiti; i inoču moju zlostaviše tako da umrije. Zato uzev inoču svoju isjekoh je na komade i razaslah je u sve krajeve našljedstva Izrailjeva; jer učiniše grdilo i sramotu u Izrailju. Eto, vi ste svi sinovi Izrailjevi; promislite i vijećajte. A sav narod usta jednodušno i reče: da ne idemo nijedan k šatoru svojemu, i nijedan da se ne vraća kući svojoj. Nego ovo da učinimo Gavaji: da bacimo ždrijeb za nju. Da uzmemo po deset ljudi od stotine po svijem plemenima Izrailjevijem, i po stotinu od tisuće, i po tisuću od deset tisuća, da donese hranu narodu, a on da ide da učini Gavaji Venijaminovoj kako je zaslužila grdilom koje je učinila Izrailju. I skupi se sav narod Izrailjev na onaj grad složivši se jednodušno. Tada poslaše plemena Izrailjeva ljude u sve porodice Venijaminove, i poručiše im: kakvo se to zlo učini među vama? Sada dajte te bezakonike što su u Gavaji, da ih pogubimo i izvadimo zlo iz Izrailja. Ali ne htješe sinovi Venijaminovi poslušati braće svoje, sinova Izrailjevijeh. Nego se skupiše sinovi Venijaminovi iz svojih mjesta u Gavaju da izidu da se biju sa sinovima Izrailjevijem. I nabroji se u to vrijeme sinova Venijaminovijeh iz njihovijeh gradova dvadeset i šest tisuća ljudi koji mahahu mačem osim stanovnika Gavajskih, kojih bješe na broj sedam stotina ljudi odabranijeh. U svem tom narodu bješe sedam stotina ljudi odabranijeh, koji bjehu ljevaci, i svaki gađaše kamenom iz praćke u dlaku ne promašujući. A ljudi Izrailjaca nabroji se osim sinova Venijaminovijeh četiri stotine tisuća ljudi koji mahahu mačem, samijeh vojnika. I ustavši otidoše k domu Boga silnoga, i upitaše Boga i rekoše sinovi Izrailjevi: ko će između nas ići prvi u boj na sinove Venijaminove? A Gospod reče: Juda nek ide prvi. Potom ustavši rano sinovi Izrailjevi stadoše u oko prema Gavaji. I izidoše sinovi Izrailjevi u boj na sinove Venijaminove, i uvrstaše se sinovi Izrailjevi da udare na Gavaju. A sinovi Venijaminovi izidoše iz Gavaje, i povaljaše po zemlji između Izrailjaca u onaj dan dvadeset i dvije tisuće ljudi. Ali se narod sinova Izrailjevijeh oslobodi, te se opet uvrstaše na istom mjestu gdje se bijahu uvrstali prvoga dana. Jer sinovi Izrailjevi otidoše te plakaše pred Gospodom do večera, i upitaše Gospoda govoreći: hoćemo li opet izaći u boj na sinove Venijamina brata svojega? A Gospod im reče: izidite na njih. I izidoše sinovi Izrailjevi na sinove Venijaminove drugi dan. I sinovi Venijaminovi izidoše pred njih iz Gavaje drugi dan; i povaljaše po zemlji između sinova Izrailjevijeh opet osamnaest tisuća ljudi, koji svi mahahu mačem. Tada svi sinovi Izrailjevi i sav narod izidoše i dođoše k domu Boga silnoga, i plakaše i stajaše ondje pred Gospodom, i postiše se onaj dan do večera, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne pred Gospodom. Pa upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda; jer ondje bijaše kovčeg zavjeta Božijega u ono vrijeme; I Fines sin Eleazara sina Aronova stajaše pred njim u ono vrijeme. I rekoše: hoćemo li opet izaći u boj na sinove Venijamina brata svojega ili ćemo se okaniti? A Gospod im reče: izidite, jer ću ih sjutra predati vama u ruke. Tada namjesti Izrailj zasjede oko Gavaje. I sinovi Izrailjevi izidoše treći dan na sinove Venijaminove, i uvrstaše se prema Gavaji kao prvom i drugom. A sinovi Venijaminovi izašavši pred narod odvojiše se od grada, i stadoše biti i sjeći narod kao prvom i drugom po putovima, od kojih jedan ide k domu Boga silnoga a drugi u Gavaju, i po polju, i ubiše do trideset ljudi iz Izrailja. I rekoše sinovi Venijaminovi: padaju pred nama kao prije. A sinovi Izrailjevi rekoše: da bježimo da ih otrgnemo od grada na putove. Tada svi sinovi Izrailjevi kretoše se sa svojega mjesta i uvrstaše se u Val-Tamaru; i zasjede Izrailjeve iskočiše iz mjesta svojega, iz luka Gavajskih. I dođe na Gavaju deset tisuća ljudi izabranijeh iz svega Izrailja, i boj posta žešći, a oni ne opaziše da će ih zlo zadesiti. I Gospod pobi Venijamina pred Izrailjem, i sinovi Izrailjevi pogubiše onaj dan od sinova Venijaminovijeh dvadeset i pet tisuća i sto ljudi, koji svi mačem mahahu. I sinovi Venijaminovi vidješe da su nadbijeni: jer sinovi Izrailjevi uzmakoše ispred sinova Venijaminovijeh uzdajući se u zasjede koje bijahu namjestili kod Gavaje; A oni što bijahu u zasjedi navališe brže u Gavaju, i ušavši isjekoše sve po gradu oštrijem mačem. A bijahu sinovi Izrailjevi ugovorili s onima u zasjedi da za znak zapale vatru da se digne velik dim iz grada. Tako sinovi Izrailjevi stadoše bježati iz boja, a sinovi Venijaminovi počeše ubijati, i isjekoše do trideset ljudi između sinova Izrailjevijeh govoreći: doista padaju pred nama kao u pređašnjem boju. Ali kad se plamen i dim kao stup diže iz grada, obazreše se sinovi Venijaminovi, i gle, oganj se iz grada dizaše do neba. Tada se vratiše sinovi Izrailjevi, a sinovi Venijaminovi smetoše se videći da ih je zlo zadesilo; I pobjegoše ispred sinova Izrailjevijeh k pustinji; ali ih vojska gonjaše, i koji iz gradova izlažahu, biše ih među sobom. Tako opkoliše sinove Venijaminove, goniše ih, tlačiše ih od Menuje do Gavaje k istoku. I pogibe sinova Venijaminovijeh osamnaest tisuća ljudi, samijeh junaka. A onijeh što se okretoše i pobjegoše u pustinju k stijeni Rimonu, napabirčiše ih po putovima pet tisuća ljudi, i tjeraše ih do Gidoma i pobiše ih dvije tisuće ljudi. I tako svega pogibe onaj dan sinova Venijaminovijeh dvadeset i pet tisuća ljudi koji mahahu mačem, sve samijeh junaka. I bješe šest stotina ljudi koji se okretoše i utekoše u pustinju k stijeni Rimonu, i ostaše na stijeni Rimonu četiri mjeseca. Potom sinovi Izrailjevi vrativši se k sinovima Venijaminovijem isjekoše oštrijem mačem i ljude po gradovima i stoku i što se god nađe; i sve gradove koji ostaše popališe ognjem. A sinovi Izrailjevi bijahu se zakleli u Mispi rekavši: nijedan između nas da ne da kćeri svoje za ženu sinu Venijaminovu. Zato otide narod k domu Božijemu, i ostaše ondje do večera pred Bogom, i podigavši glas svoj plakaše vrlo, I rekoše: zašto se, Gospode Bože Izrailjev, dogodi ovo u Izrailju, danas da nestane jednoga plemena iz Izrailja? I sjutradan urani narod, i načini ondje oltar, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne. Tada rekoše sinovi Izrailjevi: ima li ko da nije došao na zbor iz svijeh plemena Izrailjevijeh ka Gospodu? Jer se bijahu teško zakleli za onoga ko ne dođe u Mispu ka Gospodu rekavši: da se pogubi. Jer se sinovima Izrailjevijem sažali za Venijaminom bratom njihovijem, i rekoše: danas se istrijebi jedno pleme iz Izrailja. Šta ćemo činiti s onima što su ostali da bi imali žene, kad se zaklesmo Gospodom da im ne damo kćeri svojih za žene? Pa rekoše: ima li ko iz plemena Izrailjevijeh da nije došao u Mispu ka Gospodu? I gle, ne bješe došao na vojsku, na zbor, niko iz Javisa Galadova. Jer kad se narod prebroji, gle, ne bješe ondje nijednoga od onijeh koji žive u Javisu Galadovu. Zato posla zbor onamo dvanaest tisuća hrabrijeh ljudi, i zapovjedi im govoreći: idite i pobijte stanovnike u Javisu Galadovu oštrijem mačem i žene i djecu. Ovo ćete dakle učiniti: sve muškinje i sve ženskinje što je poznalo čovjeka pobijte. I nađoše među stanovnicima Javisa Galadova četiri stotine djevojaka, koje ne bjehu poznale čovjeka, i dovedoše ih u oko u Silom, koji je u zemlji Hananskoj. Tada posla sav zbor, te govoriše sinovima Venijaminovijem koji bjehu u stijeni Rimonu, i objaviše im mir. Tako se vratiše sinovi Venijaminovi u to vrijeme, i dadoše im žene koje ostaviše u životu između žena iz Javisa Galadova; ali ih ne bješe dosta za njih. A narodu bješe žao Venijamina što Gospod okrnji plemena Izrailjeva. Pa rekoše starješine od zbora: šta ćemo činiti s ovima što su ostali da bi imali žene? jer su izginule žene u plemenu Venijaminovu. Potom rekoše: našljedstvo Venijaminovo pripada onima što su ostali, da se ne bi zatrlo pleme iz Izrailja. A mi im ne možemo dati žena između kćeri svojih; jer su se zakleli sinovi Izrailjevi rekavši: da je proklet ko da ženu sinovima Venijaminovijem. Potom rekoše: evo, godišnji je praznik Gospodnji u Silomu, koji je sa sjevera Vetilju, k istoku, na putu koji ide od Vetilja u Sihem, i s juga Levoni. I zapovjediše sinovima Venijaminovijem govoreći: idite, i zasjedite po vinogradima. I pazite: pa kad izidu kćeri Silomske da igraju, izidite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između kćeri Silomskih; i idite u zemlju Venijaminovu. A kad dođu oci njihovi ili braća njihova k nama da se sude, mi ćemo im kazati: smilujte im se nas radi, jer u ovom ratu nijesmo zarobili žene za svakoga njih; a vi im nijeste dali, i tako nećete biti krivi. Tada sinovi Venijaminovi učiniše tako, i dovedoše žene prema broju svom između igračica koje oteše, i otišavši vratiše se na našljedstvo svoje, i sazidaše opet gradove i naseliše se u njima. I tako razidoše se sinovi Izrailjevi odande u ono vrijeme svaki u svoje pleme i u porodicu svoju, i otidoše odande svaki na svoje našljedstvo. U ono vrijeme ne bješe cara u Izrailju; svaki činjaše što mu bješe drago. A u ono vrijeme kad suđahu sudije bi glad u zemlji; i jedan čovjek iz Vitlejema Judina otide da živi kao došljak u zemlji Moavskoj sa ženom svojom i sa dva sina svoja. A ime tomu čovjeku bješe Elimeleh, a ženi mu ime Nojemina, a imena dvojice sinova njegovijeh Malon i Heleon; i bijahu Efraćani, iz Vitlejema Judina; i dođoše u zemlju Moavsku i nastaniše se ondje. Potom umrije Elimeleh muž Nojeminin i ona osta sa dva sina svoja. Oni se oženiše Moavkama: jednoj bješe ime Orfa a drugoj Ruta; i ondje stajahu do deset godina. Potom umriješe obojica, Malon i Heleon; i žena osta bez dva sina svoja i bez muža svojega. Tada se ona podiže sa snahama svojima da se vrati iz zemlje Moavske, jer ču u zemlji Moavskoj da je Gospod pohodio narod svoj davši im hljeba. I izide iz mjesta gdje bijaše, i obje snahe njezine s njom; pođoše putem da se vrate u zemlju Judinu. Tada reče Nojemina objema snahama svojima: idite, vratite se svaka u dom matere svoje; Gospod neka vam učini milost kao što vi učiniste umrlima i meni. Da vam da Gospod da nađete počinak svaka u domu muža svojega. I poljubi ih; a one povikavši zaplakaše, I rekoše joj: ne, nego ćemo se s tobom vratiti u tvoj narod. A Nojemina im reče: idite natrag, kćeri moje; što biste išle sa mnom? zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi? Vratite se, kćeri moje, idite; jer sam ostarjela i nijesam za udaju. A i da kažem da se nadam i da se još noćas udam, i da rodim sinove, Zar ćete ih vi čekati dok odrastu? zar ćete toga radi stajati neudate? Nemojte, kćeri moje; jer su moji jadi veći od vaših, jer se ruka Gospodnja podigla na me. Tada one podigavši glas svoj plakaše opet; i Orfa poljubi svekrvu svoju; a Ruta osta kod nje. A ona joj reče: eto, jetrva se tvoja vratila narodu svojemu i k bogovima svojim; vrati se i ti za jetrvom svojom. Ali Ruta reče: nemoj me nagovarati da te ostavim i od tebe otidem; jer kuda god ti ideš, idem i ja; i gdje se god ti nastaniš, nastaniću se i ja; tvoj je narod moj narod, i tvoj je Bog moj Bog. Gdje ti umriješ, umrijeću i ja, i ondje ću biti pogrebena. To neka mi učini Gospod i to neka mi doda, smrt će me samo rastaviti s tobom. A ona kad vidje da je tvrdo naumila ići s njom, presta je odvraćati. Tako idoše obje dok ne dođoše u Vitlejem; a kad dođoše u Vitlejem, sav grad uzavre njih radi, i govorahu: je li to Nojemina? A ona im govoraše: ne zovite me više Nojemina, nego me zovite Mara, jer mi velike jade zadade svemogući. Obilna sam otišla, a praznu me vrati Gospod. Zašto me zovete Nojemina, kad me Gospod obori i svemogući me ucvijeli. Tako dođe natrag Nojemina i s njom Ruta Moavka, snaha njezina, vrativši se iz zemlje Moavske; a dođoše u Vitlejem o početku ječmene žetve. A bijaše jedan čovjek, rod mužu Nojemininu, čovjek bogat od porodice Elimelehove, kojemu ime bijaše Voz. I Ruta Moavka reče Nojemini: da idem u polje da pabirčim klasje za onijem pred kim nađem milost. A ona joj reče: idi, kćeri moja. I ona otide, i došavši stade pabirčiti po njivi za žeteocima: i dogodi se, te dođe na njivu koja pripadaše Vozu, koji bijaše od porodice Elimelehove. I gle, dođe Voz iz Vitlejema, i reče žeteocima: Gospod da je s vama! I oni mu rekoše: da te blagoslovi Gospod! Tada reče Voz sluzi svojemu koji bijaše nad žeteocima: čija je ona mladica? A sluga koji bješe nad žeteocima odgovori mu: Moavka je mladica koja se vratila s Nojeminom iz zemlje Moavske. I reče: da pabirčim, da kupim klasje između snopova za žeteocima. I došavši bavi se od jutra dosada; samo je malo bila kod kuće. Tada Voz reče Ruti: čuješ, kćeri moja; nemoj ići na drugu njivu da pabirčiš, niti odlazi odavde, nego se drži mojih djevojaka. Pazi na kojoj njivi oni žanju, pa idi za njima; jer sam zapovjedio momcima svojim da te niko ne dira; a kad ožedniš, idi k sudovima i pij što moje sluge zahitaju. Tada ona pade ničice i pokloni se do zemlje, i reče mu: kako nađoh milost pred tobom, da me pogledaš, kad sam tuđinka? A Voz odgovori i reče joj: čuo sam ja sve što si činila svekrvi svojoj po smrti muža svojega, i kako si ostavila oca svojega i mater svoju i postojbinu svoju, pa si došla k narodu kojega nijesi znala prije. Gospod da ti plati za djelo tvoje, i da ti plata bude potpuna od Gospoda Boga Izrailjeva, kad si došla da se pod krilima njegovijem skloniš. A ona reče: nađoh milost pred tobom, gospodaru, jer si me utješio i milostivo progovorio sluškinji svojoj, ako i nijesam kao jedna od tvojih sluškinja. A Voz joj reče: kad bude vrijeme jesti, dođi ovamo i jedi hljeba i umoči zalogaj svoj u ocat. I ona sjede pokraj žetelaca, i on joj pruži prženijeh zrna, i ona jede i nasiti se, i preteče joj. Potom usta da pabirči. A Voz zapovjedi momcima svojim govoreći: neka pabirči i među snopovima, nemojte da je zastidite. Nego još navlaš ispuštajte rukoveti i ostavljajte joj neka kupi, i ne korite je. I ona pabirči na njivi do večera, i ovrše što napabirči, i dođe oko efe ječma. I uzevši otide u grad, i vidje svekrva njezina šta je napabirčila; a ona izvadi i dade joj i ono što joj je preteklo pošto se nasitila. I reče joj svekrva: gdje si pabirčila danas? i gdje si radila? Da je blagosloven koji te je pogledao! A ona kaza svekrvi svojoj kod koga je radila govoreći: ime je čovjeku kod kojega sam danas radila Voz. A Nojemina reče snasi svojoj: Gospod da ga blagoslovi, kad nije ukratio milosti svoje k živima i k mrtvima. I reče joj Nojemina: taj je čovjek nama rod, i jedan od osvetnika naših. A Ruta Moavka reče: još mi je rekao: drži se moje čeljadi dokle ne požanju sve moje. A Nojemina reče Ruti snasi svojoj: dobro je, kćeri moja, da ideš s njegovijem djevojkama, da te ne bi dirali na drugoj njivi. I tako se držaše djevojaka Vozovijeh pabirčeći dokle se ne svrši žetva ječmena i žetva pšenična; i življaše kod svekrve svoje. Potom reče joj Nojemina svekrva njezina: kćeri moja, ne treba li da ti potražim počinka, da bi ti dobro bilo? Evo, nije li nam rod Voz, kod kojega si bila s djevojkama njegovijem? evo, on će ovu noć vijati ječam na gumnu. Umij se dakle, i namaži se, i obuci haljine svoje na se, pa idi na gumno; ali da ne dozna za te čovjek dokle ne jede i ne napije se. Pa kad legne, zapamti mjesto gdje legne, pa onda otidi i digni pokrivač s nogu njegovijeh, te lezi ondje; a on će ti kazati šta ćeš raditi. A Ruta joj reče: što mi god kažeš, učiniću. I otide na gumno i učini sve što joj zapovjedi svekrva. A Voz jedavši i pivši i proveselivši se otide te leže kod stoga; a ona dođe polako, podiže pokrivač s nogu njegovijeh i leže. A kad bi oko ponoći trže se čovjek i obrnu se, a gle, žena ležaše kod nogu njegovijeh. I on joj reče: ko si? Odgovori: ja sam Ruta sluškinja tvoja; raširi krilo svoje na sluškinju svoju, jer si mi osvetnik. A on reče: Gospod da te blagoslovi, kćeri moja; ova potonja milost koju mi pokazuješ veća je od prve, što nijesi tražila mladića, ni siromašna ni bogata. Zato sada, kćeri moja, ne boj se; što god rečeš učiniću ti; jer zna cijelo mjesto naroda mojega da si poštena žena. Jest istina, ja sam ti osvetnik; ali ima jošte bliži od mene. Prenoći ovdje; pa sjutra ako te htjedbude uzeti, dobro, neka uzme; ako li ne htjedbude uzeti, ja ću te uzeti, tako živ bio Gospod! Spavaj do jutra. I ona spava kod nogu njegovijeh do jutra; potom usta dok još ne mogaše čovjek čovjeka raspoznati, jer Voz reče: da se ne dozna da je žena dolazila na gumno. I reče: daj ogrtač koji imaš na sebi; i drži ga. I ona ga podrža, a on joj izmjeri šest mjerica ječma, i naprti joj i ona otide u grad. I dođe svekrvi svojoj, koja joj reče: šta bi, kćeri moja? A ona joj kaza sve što joj učini onaj čovjek. I reče: ovijeh šest mjerica ječma dade mi, jer mi reče: nemoj se vratiti prazna k svekrvi svojoj. A ona joj reče: počekaj, kćeri moja, dok doznaš kako će izaći; jer onaj čovjek neće se smiriti dok ne svrši stvar danas. A Voz izide na vrata gradska, i sjede ondje. I gle, naiđe onaj osvetnik, za kojega Voz govoraše, i reče mu Voz: hodi ovamo, sjedi ovdje. I on dođe i sjede. Potom uze Voz deset ljudi između starješina gradskih i reče: posjedajte ovdje. I posjedaše. Tada reče onomu osvetniku: njivu koja je bila brata našega Elimeleha prodala je Nojemina, koja se vratila iz zemlje Moavske. Zato rekoh: da javim tebi, i kažem ti: uzmi njivu pred ovima što sjede ovdje i pred starješinama naroda mojega; ako ćeš otkupiti, otkupi; ako li nećeš otkupiti, kaži mi da znam; jer osim tebe nema drugoga koji bi otkupio, a poslije tebe idem ja. A on reče: ja ću otkupiti. A Voz reče: u koji dan uzmeš njivu iz ruke Nojeminine, treba da uzmeš i Rutu Moavku ženu umrloga, da podigneš ime umrlomu u našljedstvu njegovu. Tada reče onaj osvetnik: ne mogu otkupiti, da ne raspem svojega našljedstva; otkupi ti što bi trebalo da ja otkupim, jer ja ne mogu otkupiti. A bijaše od starine običaj u Izrailju o otkupljivanju i promijenjivanju, da bi svaka stvar bila tvrda, da jedan izuje obuću svoju i da drugomu, i to bijaše svedodžba u Izrailju. Kad dakle onaj osvetnik reče Vozu: uzmi ti, izu obuću svoju. A Voz reče starješinama i svemu narodu: vi ste svjedoci danas da sam otkupio iz ruke Nojeminine što je god bilo Elimelehovo i što je god bilo Heleonovo i Malonovo; I da sam uzeo za ženu Rutu Moavku ženu Malonovu da podignem ime umrlomu u našljedstvu njegovu, da ne bi poginulo ime umrlomu među braćom njegovom i u mjestu njegovu; vi ste svjedoci danas. I sav narod koji bijaše na vratima gradskim i starješine rekoše: svjedoci smo; da da Gospod da žena koja dolazi u dom tvoj bude kao Rahilja i Lija, koje obje sazidaše dom Izrailjev; bogati se u Efrati, i proslavi ime svoje u Vitlejemu! I od sjemena koje ti Gospod da od te žene, da postane dom tvoj kao dom Faresa kojega rodi Tamara Judi. I tako uze Voz Rutu i bi mu žena, i on leže s njom, i Gospod joj dade te zatrudnje, i rodi sina. I rekoše žene Nojemini: da je blagosloven Gospod koji te nije ostavio danas bez osvetnika, da se ime njegovo slavi u Izrailju! On će ti utješiti dušu i biće potpora starosti tvojoj, jer ga rodi snaha tvoja koja te ljubi i koja ti je bolja nego sedam sinova. I uze Nojemina dijete, i metnu ga na krilo svoje, i bješe mu dadilja. I susjede nadješe mu ime govoreći: rodi se sin Nojemini, i prozvaše ga Ovid. On bi otac Jeseja oca Davidova. A ovo je pleme Faresovo: Fares rodi Esroma; A Esrom rodi Arama; a Aram rodi Aminadava; A Aminadav rodi Nasona; a Nason rodi Salmona; A Salmon rodi Voza; a Voz rodi Ovida; A Ovid rodi Jeseja; a Jesej rodi Davida. Bijaše jedan čovjek iz Ramatajim-Sofima, iz gore Jefremove, kojemu ime bješe Elkana sin Jeroama, sina Eliva, sina Tova, sina Sufova, Efraćanin. I imaše dvije žene, jednoj bješe ime Ana a drugoj Fenina; i Fenina imaše djece, a Ana nemaše djece. I iđaše taj čovjek svake godine iz svojega grada da se pokloni i prinese žrtvu Gospodu nad vojskama u Silom; a ondje bijahu dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines, sveštenici Gospodnji. I jedan dan kad Elkana prinese žrtvu, dade Fenini ženi svojoj i svijem sinovima njezinijem i kćerima njezinijem po dio; Ani pak dade dva dijela, jer ljubljaše Anu, a njoj Gospod bješe zatvorio matericu. I protivnica je njezina vrlo cvijeljaše prkoseći joj što joj Gospod bješe zatvorio matericu. Tako činjaše Elkana svake godine, i Ana hođaše u dom Gospodnji, a ona je cvijeljaše, te plakaše i ne jeđaše. A Elkana muž njezin reče joj jednom: Ana, zašto plačeš? i zašto ne jedeš? i zašto je srce tvoje neveselo? Nijesam li ti ja bolji nego deset sinova? A Ana usta, pošto jedoše i piše u Silomu; a Ilije sveštenik sjeđaše na stolici na pragu doma Gospodnjega. I ona tužna u srcu pomoli se Gospodu plačući mnogo. I zavjetova se govoreći: Gospode nad vojskama! ako pogledaš na muku sluškinje svoje, i opomeneš me se, i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daš sluškinji svojoj muško čedo, ja ću ga dati Gospodu dokle je god živ, i britva neće prijeći preko glave njegove. I kad se ona dugo moljaše pred Gospodom, Ilije motraše na usta njezina. Ali Ana govoraše u srcu svojem, usta joj se samo micahu a glas joj se ne čujaše; stoga Ilije pomisli da je pijana. Pa joj reče Ilije: dokle ćeš biti pijana? otrijezni se od vina svojega. Ali Ana odgovori i reče: nijesam pijana, gospodaru, nego sam žena tužna u srcu; nijesam pila vina ni silovita pića; nego izlijevam dušu svoju pred Gospodom. Nemoj jednačiti sluškinje svoje s nevaljalom ženom; jer sam od velike tuge i žalosti svoje govorila dosad. Tada odgovori Ilije i reče: idi s mirom; a Bog Izrailjev da ti ispuni molbu, za što si ga molila. A ona reče: neka nađe sluškinja tvoja milost pred tobom! Tada otide žena svojim putem, i jede, i lice joj ne bješe više kao prije. I sjutradan uraniše, i pokloniše se Gospodu, i vratiše se i dođoše kući svojoj u Ramat. I Elkana pozna Anu ženu svoju, i Gospod se opomenu nje. I kad bi vrijeme pošto Ana zatrudnje rodi sina, i nadje mu ime Samuilo, jer, reče, isprosih ga u Gospoda. Potom pođe onaj čovjek Elkana sa svijem domom svojim da prinese Gospodu godišnju žrtvu i zavjet svoj. Ali Ana ne pođe, jer reče mužu svojemu: dokle odojim dijete, onda ću ga odvesti da izide pred Gospoda i ostane ondje do vijeka. I reče joj Elkana muž njezin: čini kako ti drago; ostani dokle ga ne odojiš; samo da hoće Gospod ispuniti riječ svoju. I tako žena osta; i dojaše sina svojega dokle ga ne odoji. A kad ga odoji, odvede ga sa sobom uzevši tri teleta i efu brašna i mijeh vina, i uvede ga u dom Gospodnji u Silomu; a dijete bijaše još malo. I zaklaše tele, i dovedoše dijete k Iliju. I ona reče: čuj gospodaru, kako je živa duša tvoja, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kod tebe moleći se Gospodu. Molih se za ovo dijete, i ispuni mi Gospod molbu moju, za što sam ga molila. Zato i ja dajem njega Gospodu, dokle je god živ, da je dat Gospodu. I pokloniše se ondje Gospodu. I Ana se pomoli i reče: razveseli se srce moje u Gospodu; podiže se rog moj u Gospodu; otvoriše se usta moja na neprijatelje moje, jer sam radosna radi spasenja tvojega. Nema svetoga kao što je Gospod; jer nema drugoga osim tebe; i nema stijene kao što je Bog naš. Ne govorite više ponosito, i neka ne izlaze iz usta vaših riječi ohole; jer je Gospod Bog koji sve zna, i on udešava namjere. Luk junacima slomi se, i iznemogli opasaše se snagom. Koji bijahu siti, naimaju se za hljeb; a koji bijahu gladni, nijesu više; i nerotkinja rodi sedmoro, a koja imaše djece, iznemože. Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlači. Gospod siromaši, i bogati; ponižuje, i uzvišuje. Siromaha podiže iz praha, i iz bunjišta uzvišuje ubogoga da ga posadi s knezovima, i daje im da naslijede prijesto slave; jer su Gospodnji temelji zemaljski, i na njima je osnovao vasiljenu. Sačuvaće noge milijeh svojih, a bezbožnici će umuknuti u mraku; jer svojom snagom neće čovjek nadjačati. Koji se suprote Gospodu, satrće se; na njih će zagrmjeti s neba; Gospod će suditi krajevima zemaljskim, i daće snagu caru svojemu, i uzvisiće rog pomazaniku svojemu. Potom otide Elkana u Ramat kući svojoj, a dijete služaše Gospodu pred Ilijem sveštenikom. A sinovi Ilijevi bijahu nevaljali, i ne znadijahu za Gospoda. Jer u tijeh sveštenika bješe običaj prema narodu: kad ko prinošaše žrtvu, dolažaše momak sveštenikov dok se kuhaše meso s viljuškama trokrakim u ruci, I zabadaše u sud, ili u kotao, ili u tavu, ili u lonac, i što se god nabode na viljuške uzimaše sveštenik. Tako činjahu svemu Izrailju koji dolažaše u Silom. Tako i prije nego bi zapalili salo, došao bi momak sveštenikov, te bi rekao čovjeku koji prinošaše žrtvu: daj meso da ispečem svešteniku, jer ti neću primiti mesa kuhana, nego sirovo. Ako bi mu tada čovjek odgovorio: neka se prvo zapali salo, pa onda uzmi što ti god duša želi; on bi rekao: ne, nego daj sada, ako li ne daš, uzeću silom. I grijeh onijeh mladića bijaše vrlo velik pred Gospodom, jer ljudi ne marahu za prinos Gospodnji. A Samuilo služaše pred Gospodom još dijete u oplećku lanenom. A mati mu načini mali plašt i donese mu, i tako činjaše svake godine dolazeći s mužem svojim da prinese žrtvu godišnju. A Ilije blagoslovi Elkanu i ženu njegovu govoreći: Gospod da ti da poroda od te žene za ovoga kojega je dala Gospodu! I otidoše u svoje mjesto. I Gospod pohodi Anu, i ona zatrudnje i rodi tri sina i dvije kćeri. A dijete Samuilo rastijaše pred Gospodom. A Ilije bijaše vrlo star, i ču sve što činjahu sinovi njegovi svemu Izrailju, i kako spavahu sa ženama koje dolažahu gomilama na vrata šatora od sastanka. I govoraše im: zašto to radite? jer čujem zle riječi o vama od svega naroda. Nemojte, djeco moja; jer nije dobro što čujem; otpađujete narod Gospodnji. Kad čovjek zgriješi čovjeku, sudiće mu sudija; ali kad ko zgriješi Gospodu, ko će moliti za nj? Ali ne poslušaše oca svojega, jer Gospod šćaše da ih ubije. A dijete Samuilo rastijaše i bijaše mio i Gospodu i ljudima. Tada dođe čovjek Božji k Iliju, i reče mu: ovako veli Gospod: ne javih li se domu oca tvojega, kad bijahu u Misiru u kući Faraonovoj? I izabrah ga između svijeh plemena Izrailjevijeh sebi za sveštenika da prinosi žrtve na oltaru mojem i da kadi kadom i nosi oplećak preda mnom, i dadoh domu oca tvojega sve žrtve ognjene sinova Izrailjevijeh? Zašto gazite žrtvu moju i prinos moj, koje sam zapovjedio da se prinose u šatoru? i paziš sinove svoje većma nego mene, da se gojite prvinama svijeh prinosa Izrailja naroda mojega? Zato Gospod Bog Izrailjev kaže: rekao sam doista: dom tvoj i dom oca tvojega služiće preda mnom do vijeka; ali kaže Gospod: neće biti tako, jer one ću poštovati koji mene poštuju, a koji mene preziru, biće prezreni. Gle, idu dani, kad ću odsjeći tebi ruku i ruku domu oca tvojega, da ne bude starca u domu tvojem. I vidjećeš nevolju u šatoru mjesto svega dobra što je Gospod činio Izrailju; neće biti starca u domu tvojem dovijeka. A koga od tvojih ne istrijebim ispred oltara svojega, onaj će ostati da ti čile oči i da ti se cvijeli duša; i sav podmladak doma tvojega umiraće u najboljim godinama. I ovo da ti je znak što će doći na oba sina tvoja, na Ofnija i Finesa: u jedan dan poginuće obojica. A sebi ću podignuti sveštenika vjerna, on će raditi po srcu mojemu i po duši mojoj; i sazidaću mu tvrd dom, i on će hoditi pred pomazanikom mojim vazda. I ko ostane od doma tvojega, doći će da mu se pokloni za srebrn novac i za komad hljeba, i govoriće: primi me u kaku službu svešteničku da imam komad hljeba. A dijete Samuilo služaše Gospodu pred Ilijem; i riječ Gospodnja bješe rijetka u ono vrijeme, i ne javljahu se utvare. Jednom u to vrijeme Ilije ležaše na svom mjestu; a oči mu počinjahu tamnjeti te ne mogaše vidjeti; I Samuilo ležaše u domu Gospodnjem gdje bijaše kovčeg Božji, i žišci Gospodnji još ne bjehu pogašeni. I viknu Gospod Samuila, a on reče: evo me. I pritrča k Iliju, i reče mu: evo me, što si me zvao? A on reče: nijesam te zvao, idi lezi. I on otide i leže. A Gospod opet viknu Samuila, i Samuilo usta, i otide k Iliju, i reče: evo me, što si me zvao? A on reče: nijesam te zvao, sine; idi lezi. A Samuilo još ne poznavaše Gospoda, i još mu ne bješe javljena riječ Gospodnja. Tada opet viknu Gospod Samuila treći put, i on usta i otide k Iliju, i reče: evo me, što si me zvao? Tada razumje Ilije da Gospod zove dijete. I reče Ilije Samuilu: idi lezi; a ako te zovne, a ti reci: govori Gospode, čuje sluga tvoj. I Samuilo otide, i leže na svoje mjesto. A Gospod dođe i stade; i zovnu kao prije: Samuilo! Samuilo! A Samuilo reče: govori, čuje sluga tvoj. I reče Gospod Samuilu: evo učiniću nešto u Izrailju da će zujati oba uha svakome ko čuje. U taj dan ću učiniti Iliju sve što sam govorio za kuću njegovu, od početka do kraja. Jer sam mu javio da ću suditi domu njegovu dovijeka za nevaljalstvo, za koje je znao da njim navlače na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio. Zato se zakleh domu Ilijevu da se neće očistiti nevaljalstvo doma Ilijeva nikakvom žrtvom ni prinosom dovijeka. I Samuilo spava do jutra, pa otvori vrata doma Gospodnjega. Ali se bojaše Samuilo kazati Iliju za utvaru. A Ilije zovnu Samuila i reče: Samuilo, sine! A on reče: evo me. A on reče: kakve su riječi što ti je kazao? nemoj zatajiti od mene; tako ti učinio Bog i tako ti dodao, ako zatajiš od mene što god što ti je kazao. I Samuilo mu kaza sve, i ništa ne zataji od njega. A on reče: Gospod je, neka čini što mu je volja. A Samuilo rastijaše, i Gospod bijaše s njim, i ne pusti da padne na zemlju nijedna riječ njegova. I sav Izrailj od Dana do Virsaveje pozna da je Samuilo vjeran prorok Gospodnji. I Gospod se stade opet javljati u Silomu, jer se Gospod javljaše Samuilu u Silomu riječju Gospodnjom. I što reče Samuilo, zbi se svemu Izrailju. Jer Izrailj izide na vojsku na Filisteje, i stadoše u oko kod Even-Ezera, a Filisteji stadoše u oko u Afeku. A Filisteji se uvrstaše prema Izrailju, i kad se otvori boj, razbiše Filisteji Izrailja, i izgibe ih u boju u polju oko četiri tisuće ljudi. I kad narod dođe u oko, rekoše starješine Izrailjeve: zašto nas danas razbi Gospod pred Filistejima? da donesemo iz Siloma kovčeg zavjeta Gospodnjega, da bude među nama i izbavi nas iz ruku neprijatelja naših. I narod posla u Silom da donesu odande kovčeg zavjeta Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima; a bijahu ondje kod kovčega zavjeta Gospodnjega dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines. A kad dođe kovčeg zavjeta Gospodnjega u oko, povika sav Izrailj od radosti da zemlja zaječa. A Filisteji čuvši veselu viku rekoše: kakva je to vika vesela u okolu Jevrejskom? I razumješe da je došao kovčeg Gospodnji u oko njihov. I uplašiše se Filisteji kad rekoše: Bog je došao u oko. I govorahu: teško nama! jer to nije bivalo prije. Teško nama! ko će nas izbaviti iz ruku tijeh silnijeh bogova? to su bogovi što pobiše Misirce u pustinji svakojakim mukama. Ohrabrite se, i budite ljudi, o Filisteji! da ne služite Jevrejima kao što su oni vama služili; budite ljudi, i udrite. I Filisteji udariše, i Izrailjci se opet razbiše i pobjegoše k šatorima svojim; i boj bješe vrlo velik, jer pade iz Izrailja trideset tisuća pješaka. I kovčeg Božji bi otet, i dva sina Ilijeva Ofnije i Fines pogiboše. A jedan između sinova Venijaminovih pobježe iz boja, i dođe u Silom isti dan razdrtijeh haljina i glave posute prahom. I kad dođe, gle, Ilije sjeđaše na stolici ukraj puta pogledajući; jer srce njegovo bijaše u strahu za kovčeg Božji. I došav onaj čovjek u grad kaza glase, i stade vika svega grada. A Ilije čuvši viku reče: kakva je to vreva? I čovjek brže dotrča da javi Iliju. A Iliju bijaše devedeset i osam godina, i oči mu bijahu potamnjele, te ne mogaše vidjeti. I reče čovjek Iliju: ja idem iz boja, utekoh danas iz boja. A on reče: šta bi, sine? A glasnik odgovarajući reče: pobježe Izrailj ispred Filisteja, i izgibe mnogo naroda, i oba sina tvoja pogiboše, Ofnije i Fines, i kovčeg Božji otet je. A kad spomenu kovčeg Božji, pade Ilije sa stolice nauznako kod vrata i slomi vrat i umrije, jer bijaše čovjek star i težak. On bi sudija Izrailju četrdeset godina. A snaha njegova, žena Finesova, bijaše trudna i na tom doba, pa čuvši glas da je kovčeg Božji otet i da joj je poginuo svekar i muž, savi se i porodi, jer joj dođoše bolovi. I kad umiraše, rekoše joj koje stajahu kod nje: ne boj se, rodila si sina. Ali ona ne odgovori, niti hajaše za to. Nego djetetu nadje ime Ihavod govoreći: otide slava od Izrailja; jer kovčeg Božji bi otet, i svekar joj i muž pogiboše. Zato reče: otide slava od Izrailja; jer bi otet kovčeg Božji. A Filisteji uzeše kovčeg Božji, i odnesoše iz Even-Ezera u Azot. I uzevši Filisteji kovčeg Božji unesoše ga u dom Dagonov, i namjestiše ga do Dagona. A sjutradan kad ustaše Azoćani rano, a to Dagon ležaše ničice na zemlji pred kovčegom Gospodnjim; i oni uzeše Dagona i metnuše ga opet na njegovo mjesto. A kad sjutradan rano ustaše, gle, opet Dagon ležaše ničice na zemlji pred kovčegom Gospodnjim, a glava Dagonu i obje ruke otsječene bijahu na pragu; samo trup od Dagona bješe ostao. Zato sveštenici Dagonovi i koji god ulaze u dom Dagonov ne staju na prag Dagonov u Azotu do danas. Tada oteža ruka Gospodnja Azoćanima, i moraše ih i udaraše ih šuljevima u Azotu i međama njegovijem. A kad Azoćani vidješe šta je, rekoše: da ne stoji kod nas kovčeg Boga Izrailjeva; jer je ruka njegova teška nad nama i nad Dagonom bogom našim. I poslaše, te sabraše k sebi sve knezove Filistejske, i rekoše im: što ćemo činiti s kovčegom Boga Izrailjeva? A oni rekoše: da se prenese u Gat kovčeg Boga Izrailjeva. I prenesoše kovčeg Boga Izrailjeva. A kad ga prenesoše, bi ruka Gospodnja na gradu s mukom vrlo velikom, i stade biti građane od maloga do velikoga, i dođoše na njih tajni šuljevi. Zato poslaše kovčeg Božji u Akaron; a kad dođe kovčeg Božji u Akaron, povikaše Akaronjani govoreći: donesoše k nama kovčeg Boga Izrailjeva da pomori nas i naš narod. Zato poslaše, te sabraše sve knezove Filistejske, i rekoše: pošljite kovčeg Boga Izrailjeva neka se vrati na svoje mjesto, da ne pomori nas i naroda našega. Jer bijaše smrtan strah po cijelom gradu, i vrlo teška bijaše ruka Gospodnja ondje. Jer ljudi koji ostajahu živi bolovahu od šuljeva tako da se vika u gradu podizaše do neba. I bijaše kovčeg Gospodnji u zemlji Filistejskoj sedam mjeseca. Tada dozvaše Filisteji sveštenike i vrače, pa im rekoše: šta ćemo činiti s kovčegom Gospodnjim? naučite nas kako ćemo ga poslati natrag na njegovo mjesto. A oni rekoše: ako ćete natrag poslati kovčeg Boga Izrailjeva, ne šaljite ga prazna, nego uza nj podajte prinos za grijeh; tada ćete ozdraviti i doznaćete zašto se ruka njegova nije odmakla od vas. A oni rekoše: kakav ćemo mu dati prinos za grijeh? A oni rekoše: prema broju kneževina Filistejskih pet zlatnijeh šuljeva i pet zlatnijeh miševa; jer je zlo jednako na svjema vama i na knezovima vašim. Načinite dakle slike od svojih šuljeva i slike od miševa koji kvare zemlju, i podajte slavu Bogu Izrailjevu. Može biti da će ulakšati ruku svoju nad vama i nad bogovima vašim i nad zemljom vašom. I zašto biste bili uporna srca kao što bijahu uporna srca Misirci i Faraon? i pošto učini čudesa na njima, eda li ih tada ne pustiše, te otidoše? Zato načinite jedna kola nova, i uzmite dvije krave dojilice, na kojima još nije bio jaram, pa upregnite krave u kola, a telad njihovu odvedite od njih kući. Pa uzmite kovčeg Gospodnji i metnite ga na kola; a zaklade zlatne što ćete mu dati za grijeh metnite u kovčežić pokraj njega, i pustite ga neka ide. I gledajte: ako pođe putem k međi svojoj u Vet-Semes, on nam je učinio ovo veliko zlo; ako li ne pođe tako, onda ćemo znati da nas se nije dohvatila ruka njegova, nego nam se dogodilo slučajno. I učiniše tako oni ljudi; i uzevši dvije krave dojilice upregoše ih u kola, a telad njihovu zatvoriše kod kuće. I metnuše kovčeg Gospodnji na kola, i mali kovčežić s mišima zlatnijem i sa slikama svojih šuljeva. I pođoše krave pravo putem u Vet-Semes, i jednako iđahu istijem putem mučući i ne svrćući ni nadesno ni nalijevo; a knezovi Filistejski iđahu za njima do međe Vet-Semeske. A Vet-Semešani žnjahu pšenicu u dolini, i podigavši oči svoje vidješe kovčeg, i obradovaše se vidjevši ga. I dođoše kola na njivu Isusa Vet-Semešanina, i stadoše ondje. A bijaše ondje velik kamen; i iscjepaše drva od kola, i prinesoše one krave na žrtvu paljenicu Gospodu. A Leviti snimivši kovčeg Gospodnji i kovčežić što bješe pokraj njega, u kojem bijahu zakladi zlatni, metnuše na onaj veliki kamen; a ljudi iz Vet-Semesa gotoviše žrtve paljenice i prinosiše žrtve Gospodu onaj dan. A to vidjevši pet knezova Filistejskih vratiše se u Akaron isti dan. A ovo bjehu zlatni šuljevi koje dadoše Filisteji Gospodu za grijeh: za Azot jedan, za Gazu jedan, za Askalon jedan, za Gat jedan, za Akaron jedan. I miši zlatni bjehu prema broju svijeh gradova Filistejskih, u pet kneževina, svijeh zidanijeh gradova i sela neograđenijeh do velikoga kamena, na koji metnuše kovčeg Gospodnji, i koji je i danas u polju Isusa Vet-Semešanina. Ali pobi Gospod neke između Vet-Semešana koji zagledaše u kovčeg Gospodnji, i pobi iz naroda pedeset tisuća i sedamdeset ljudi. I plaka narod što ga Gospod udari velikom pogiblju. I ljudi iz Vet-Semesa rekoše: ko može ostati pred tijem Gospodom Bogom svetijem? i ka kome će otići od nas? I poslaše poslanike k stanovnicima Kirijat-Jarimskim govoreći: donesoše natrag Filisteji kovčeg Gospodnji, hodite, odnesite ga k sebi. Tada dođoše ljudi iz Kirijat-Jarima, i uzeše kovčeg Gospodnji, i odnesoše ga u kuću Avinadavovu na brdu, a Eleazara sina njegova posvetiše da čuva kovčeg Gospodnji. A kad kovčeg osta u Kirijat-Jarimu, prođe mnogo vremena, dvadeset godina, i plakaše sav dom Izrailjev za Gospodom. A Samuilo reče svemu domu Izrailjevu govoreći: ako se svijem srcem svojim obraćate ka Gospodu, povrzite tuđe bogove između sebe i Astarote, i spremite srce svoje za Gospoda, njemu jedinomu služite, pa će vas izbaviti iz ruku Filistejskih. I povrgoše sinovi Izrailjevi Vale i Astarote, i služiše Gospodu jedinomu. Potom reče Samuilo: skupite svega Izrailja u Mispu, da se pomolim Gospodu za vas. I skupiše se u Mispu, i crpući vodu proljevaše pred Gospodom, i postiše onaj dan, i ondje rekoše: sagriješismo Gospodu. I Samuilo suđaše sinovima Izrailjevijem u Mispi. A Filisteji kad čuše da su se sinovi Izrailjevi skupili u Mispu, izidoše knezovi Filistejski na Izrailja. A kad to čuše sinovi Izrailjevi, uplašiše se od Filisteja. I rekoše sinovi Izrailjevi Samuilu: ne prestaj vapiti za nas ka Gospodu Bogu našemu, eda bi nas izbavio iz ruku Filistejskih. Tada Samuilo uze jedno jagnje odojče, i prinese ga svega Gospodu na žrtvu paljenicu; i vapi Samuilo ka Gospodu za Izrailja, i usliši ga Gospod. I kad Samuilo prinošaše žrtvu paljenicu, približiše se Filisteji da udare na Izrailja; ali zagrmje Gospod grmljavinom velikom u onaj dan na Filisteje i smete ih, i biše pobijeni pred Izrailjem. A Izrailjci izidoše iz Mispe, i potjeraše Filisteje, i biše ih do pod Vet-Har. Tada uze Samuilo kamen, i metnu ga između Mispe i Sena, i nazva ga Even-Ezer, jer reče: dovde nam Gospod pomože. Tako biše pokoreni Filisteji, i više ne dolaziše na među Izrailjevu. I ruka Gospodnja bješe protiv Filisteja svega vijeka Samuilova. I povratiše se Izrailju gradovi, koje bjehu uzeli Filisteji Izrailju, od Akarona do Gata, i međe njihove izbavi Izrailj iz ruku Filistejskih; i bi mir među Izrailjem i Amorejima. A Samuilo suđaše Izrailju svega vijeka svojega. I idući svake godine obilažaše Vetilj i Galgal i Mispu, i suđaše Izrailju u svijem tijem mjestima. Potom se vraćaše u Ramu, jer ondje bijaše kuća njegova, i suđaše ondje Izrailju, i ondje načini oltar Gospodu. A kad Samuilo ostarje, postavi sinove svoje za sudije Izrailju. A ime sinu njegovu prvencu bješe Joilo, a drugomu Avija, i suđahu u Virsaveji. Ali sinovi njegovi ne hođahu putovima njegovijem, nego udariše za dobitkom, i primahu poklone i izvrtahu pravdu. Tada se skupiše sve starješine Izrailjeve i dođoše k Samuilu u Ramu. I rekoše mu: eto, ti si ostario, a sinovi tvoji ne hode tvojim putovima: zato postavi nam cara da nam sudi, kao što je u svijeh naroda. Ali Samuilu ne bi po volji što rekoše: daj nam cara da nam sudi. I Samuilo se pomoli Gospodu. A Gospod reče Samuilu: poslušaj glas narodni u svemu što ti govore; jer ne odbaciše tebe, nego mene odbaciše da ne carujem nad njima. Kako činiše od onoga dana kad ih izvedoh iz Misira do danas, i ostaviše me i služiše drugim bogovima, po svijem tijem djelima čine i tebi. Zato sada poslušaj glas njihov; ali im dobro zasvjedoči i kaži način kojim će car carovati nad njima. I kaza Samuilo sve riječi Gospodnje narodu koji iskaše od njega cara; I reče: ovo će biti način kojim će car carovati nad vama: sinove vaše uzimaće i metati ih na kola svoja i među konjike svoje, i oni će trčati pred kolima njegovijem; I postaviće ih da su mu tisućnici i pedesetnici, i da mu oru njive i žnju ljetinu, i da mu grade ratne sprave i što treba za kola njegova. Uzimaće i kćeri vaše da mu grade mirisne masti i da mu budu kuharice i hljebarice. I njive vaše i vinograde vaše i maslinike vaše najbolje uzimaće i razdavati slugama svojim. Uzimaće desetak od usjeva vaših i od vinograda vaših, i davaće dvoranima svojim i slugama svojim. I sluge vaše i sluškinje vaše i mladiće vaše najljepše i magarce vaše uzimaće, i obrtati na svoje poslove. Stada će vaša desetkovati i vi ćete mu biti robovi. Pa ćete onda vikati radi cara svojega, kojega izabraste sebi; ali vas Gospod neće onda uslišiti. Ali narod ne htje poslušati riječi Samuilovijeh, i rekoše: ne, nego car neka bude nad nama, Da budemo i mi kao svi narodi; i neka nam sudi car naš i ide pred nama i vodi naše ratove. A Samuilo čuvši sve riječi narodne, kaza ih Gospodu. A Gospod reče Samuilu: poslušaj glas njihov, i postavi im cara. I Samuilo reče Izrailjcima: idite svaki u svoj grad. A bješe jedan čovjek od plemena Venijaminova, kojemu ime bješe Kis, sin Avila, sina Serora, sina Vehorata, sina Afije, sina jednoga čovjeka od plemena Venijaminova, hrabar junak. On imaše sina po imenu Saula, koji bješe mlad i lijep da ne bješe ljepšega od njega među sinovima Izrailjevijem, a glavom bješe viši od svega naroda. A Kisu ocu Saulovu nesta magarica, pa reče Kis Saulu sinu svojemu: uzmi sa sobom jednoga momka, pa ustani i idi te traži magarice. I on prođe goru Jefremovu, i prođe zemlju Salisku; ali ne nađoše; pa prođoše i zemlju Salimsku, i ne bješe ih; pa prođoše i zemlju Venijaminovu, i ne nađoše. A kad dođoše u zemlju Sufsku, reče Saul momku svojemu koji bijaše s njim: hajde da se vratimo, da se ne bi otac okanio magarica i zabrinuo se za nas. A on mu reče: evo, u ovom gradu ima čovjek Božji, kojega veoma poštuju; što god kaže sve se zbiva; hajdemo k njemu, može biti da će nas uputiti kuda bismo išli. A Saul reče momku svojemu: hajde da idemo; ali šta ćemo odnijeti čovjeku? jer nam je hljeba nestalo u torbama, a dara nemamo da odnesemo čovjeku Božijemu. Šta imamo? A momak opet odgovarajući reče Saulu: eto u mene četvrt sikla srebra; to da dam čovjeku Božijemu da nas uputi. A u staro vrijeme ko bi išao da pita Boga govoraše: hajde da idemo k vidiocu. Jer ko se sada zove prorok u staro se vrijeme zvaše vidjelac. I Saul reče momku svojemu: dobro veliš; hajde da idemo. I pođoše u grad gdje bješe čovjek Božji. I kad iđahu uz brdo gradsko, sretoše djevojke koje izlažahu da zahvataju vodu, pa im rekoše: je li tu vidjelac? A one odgovarajući rekoše: jest, eto pred tobom; pohitaj, jer je danas došao u grad, jer danas narod ima žrtvu na gori. Kako uđete u grad, naći ćete ga prije nego pođe na goru da jede; jer narod neće jesti dokle on ne dođe, jer on treba da blagoslovi žrtvu, pa onda će zvanice jesti; zato idite, jer ćete ga sada naći. I otidoše u grad; a kad dođoše usred grada, gle, Samuilo polazeći na goru srete ih. A Gospod bješe objavio Samuilu dan prije nego dođe Saul, rekavši: Sjutra u ovo doba poslaću k tebi jednoga čovjeka iz zemlje Venijaminove, njega pomaži da bude vođ narodu mojemu Izrailju, i on će izbaviti moj narod iz ruku Filistejskih. Jer pogledah na narod svoj, jer vika njegova dođe do mene. I kad Samuilo ugleda Saula, reče mu Gospod: eto čovjeka za kojega ti rekoh; taj će vladati mojim narodom. I Saul pristupi k Samuilu na vratima, i reče: kaži mi, gdje je kuća vidiočeva? A Samuilo odgovori Saulu i reče: ja sam vidjelac. Hajde preda mnom na goru, i danas ćete sa mnom jesti; a sjutra ću te otpustiti, i što ti je god u srcu, kazaću ti. A za magarice, kojih ti je nestalo prije tri dana, ne brini se; jer su se našle. I čije će biti sve što je najbolje u Izrailju? eda li ne tvoje i svega doma oca tvojega? A Saul odgovori i reče: nijesam li od plemena Venijaminova, najmanjega plemena Izrailjeva, i dom moj najmanji između svijeh domova plemena Venijaminova? što mi dakle govoriš tako? A Samuilo uze Saula i njegova momka, i odvede ih u sobu, i posadi ih u začelje među zvanicama kojih bješe do trideset ljudi. I Samuilo reče kuharu: donesi dio koji ti dadoh i za koji ti rekoh: ostavi ga kod sebe. Tada donese kuhar pleće i što bješe na njemu; a Samuilo ga metnu pred Saula, i reče: evo što je ostalo, uzmi preda se, te jedi, jer je sačuvano doslije za tebe, kad rekoh: pozvao sam narod. Tako jede Saul sa Samuilom onaj dan. Potom siđoše s gore u grad, i Samuilo se razgovara sa Saulom na krovu. A ujutru uraniše, i kad svitaše, zovnu Samuilo Saula na krov, i reče mu: digni se, da te otpustim. I kad se diže Saul, izidoše obojica, on i Samuilo. I kad dođoše na kraj grada, reče Samuilo Saulu: reci momku neka ide naprijed (i on prođe naprijed), a ti stani malo da ti javim riječ Božiju. Tada Samuilo uze uljanicu, i izli mu ulje na glavu, pa ga cjelova, i reče mu: eto, nije li te pomazao Gospod nad našljedstvom svojim da mu budeš vođ? Kad otideš danas od mene, naći ćeš dva čovjeka kod groba Rahiljina u kraju Venijaminovu u Selsi, koji će ti reći: našle su se magarice, koje si pošao da tražiš, i evo otac tvoj ne mareći za magarice zabrinuo se za vas govoreći: šta ću činiti poradi sina svojega? I otišavši odande dalje kad dođeš u ravnicu Tavorsku, srešće te ondje tri čovjeka idući k Bogu u Vetilj, noseći jedan tri jareta, a drugi noseći tri hljeba, a treći noseći mješinu vina. Pa će te upitati za zdravlje, i daće ti dva hljeba, koje primi iz ruku njihovijeh. Potom ćeš doći na hum Božji, gdje je straža Filistejska, i kad uđeš u grad, srešće te gomila proroka slazeći s gore, a pred njima psaltiri i bubnji i svirale i gusle; i oni će prorokovati. I sići će na te duh Gospodnji, te ćeš prorokovati s njima, i postaćeš drugi čovjek. I kad ti dođu ti znaci, čini što ti dođe na ruku, jer je Bog s tobom. Potom ćeš otići prije mene u Galgal, i gle, ja ću doći k tebi da prinesem žrtve paljenice i da prinesem žrtve zahvalne. Sedam dana čekaj dokle dođem k tebi i kažem ti šta ćeš činiti. I kad se okrete da ide od Samuila, Bog mu dade drugo srce; i svi se oni znaci zbiše onaj dan. I kad dođoše na hum, gle, srete ga gomila proroka, i dođe na nj duh Božji, i prorokova među njima. I kad ga vidješe svi koji ga poznavahu od pređe gdje prorokuje s prorocima, rekoše jedan drugome: šta to bi od sina Kisova? eda li je i Saul među prorocima? A jedan odande odgovori i reče: ko li im je otac? Otuda posta priča: eda li je i Saul među prorocima? I prestavši prorokovati dođe na goru. A stric Saulov reče njemu i momku njegovu: kuda ste išli? A on odgovori: da tražimo magarice; i kad vidjesmo da ih nigdje nema, otidosmo k Samuilu. A stric Saulov reče: kaži mi šta vam je rekao Samuilo? A Saul reče stricu svojemu: kazao nam je da su se našle magarice. Ali mu ne reče za carstvo što mu je kazao Samuilo. A Samuilo sazva narod u Mispu ka Gospodu. I reče sinovima Izrailjevijem: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja izvedoh Izrailja iz Misira, i izbavih vas iz ruku Misirskih i iz ruku svijeh carstava koja vas mučahu. A vi danas odbaciste Boga svojega, koji vas sam izbavlja od svijeh zala vaših i nevolja vaših, i rekoste mu: postavi cara nad nama. Sada dakle stanite pred Gospodom po plemenima svojim i po tisućama svojim. I privede Samuilo sva plemena Izrailjeva, i pade na pleme Venijaminovo. Potom privede pleme Venijaminovo po porodicama njegovijem, i pade na porodicu Matrijevu; potom pade na Saula sina Kisova. I tražiše ga, ali se ne nađe. Tada opet upitaše Gospoda: hoće li još doći ovamo taj čovjek? A Gospod reče: eto sakrio se za prtljagom. Tada otrčaše, i dovedoše ga odande. I stade usred naroda, i bijaše glavom viši od svega naroda. I reče Samuilo svemu narodu: vidite li koga je izabrao Gospod da niko nije kao on u svemu narodu? I sav narod povika i reče: da živi car! Tada Samuilo kaza narodu prava carska i napisa u knjigu, i metnu je pred Gospodom. Potom Samuilo raspusti narod da ide svak svojoj kući. I Saul također otide svojoj kući u Gavaju, i s njim otidoše vojnici, kojima Bog taknu srca. A ljudi nevaljali rekoše: taj li će nas izbaviti? I prezirahu ga, niti mu donesoše dara. Ali se on učini kao da nije čuo. Tada dođe Nas Amonac, i stade u oko prema Javisu Galadovu. I svi ljudi iz Javisa rekoše Nasu: učini vjeru s nama, pa ćemo ti služiti. A Nas Amonac odgovori im: ovako ću učiniti vjeru s vama: da vam svakome iskopam desno oko, i tu sramotu učinim svemu Izrailju. A starješine Javiske rekoše mu: ostavi nam sedam dana, da pošljemo poslanike u sve krajeve Izrailjeve; pa ako ne bude nikoga da nas izbavi tada ćemo izaći k tebi. I dođoše poslanici u Gavaju Saulovu, i kazaše ove riječi narodu; tada sav narod podiže glas svoj, i plakahu. A gle, Saul iđaše za govedima svojim iz polja, i reče: šta je narodu te plače? I kazaše mu šta su poručili Javišani. Tada siđe duh Božji na Saula kad ču te riječi, i on se razgnjevi vrlo. Pa uze dva vola, i isiječe ih na komade, i razasla ih u sve krajeve Izrailjeve po istijem poslanicima poručivši: ko ne pođe za Saulom i za Samuilom, ovako će biti s govedima njegovijem. I strah Gospodnji popade narod, te izidoše jednodušno. I izbroji ih u Vezeku, i bješe sinova Izrailjevijeh trista tisuća, a sinova Judinijeh trideset tisuća. Potom rekoše poslanicima koji bijahu došli: ovako recite ljudima u Javisu Galadovu: sjutra ćete se izbaviti, kad ogrije sunce. I poslanici se vratiše, i javiše ovo Javišanima, i oni se obradovaše. I rekoše Javišani Amoncima: sjutra ćemo izaći k vama, da učinite od nas što vam bude drago. I sjutradan razdijeli Saul narod u tri čete, i uđoše usred okola o jutrenjoj straži, i biše Amonce dokle sunce ne ogrija, i koji ostaše, raspršaše se da ne ostaše ni dvojica zajedno. Tada reče narod Samuilu: koji je ono što reče: eda li će Saul carovati nad nama? dajte ih da ih pogubimo. Ali Saul reče: da se ne pogubi danas niko, jer je danas Gospod učinio spasenje u Izrailju. Tad Samuilo reče narodu: hajdete da idemo u Galgal, da ondje ponovimo carstvo. I sav narod otide u Galgal, i postaviše ondje Saula carem pred Gospodom u Galgalu, i ondje prinesoše žrtve zahvalne pred Gospodom. I proveseli se ondje Saul i sav Izrailj veoma. Tada reče Samuilo svemu Izrailju: eto, poslušao sam glas vaš u svemu što mi rekoste, i postavih cara nad vama. I sada eto, car ide pred vama, a ja sam ostario i osijedio; i sinovi moji eto su među vama; i ja sam išao pred vama od mladosti svoje do danas. Evo me; odgovorite mi pred Gospodom i pred pomazanikom njegovijem. Kome sam uzeo vola ili kome sam uzeo magarca? kome sam učinio nasilje? kome sam učinio krivo? ili iz čije sam ruke uzeo poklon, da bih stiskao oči njega radi? pak ću vam vratiti. A oni rekoše: nijesi nam učinio sile niti si kome učinio krivo, niti si uzeo što iz čije ruke. Jošte im reče: svjedok je Gospod na vas, i svjedok je pomazanik njegov danas, da nijeste našli ništa u mojim rukama. I rekoše: svjedok je. Tada reče Samuilo narodu: Gospod je koji je postavio Mojsija i Arona, i koji je izveo oce vaše iz zemlje Misirske. Sada dakle stanite da se prem s vama pred Gospodom za sva dobra što je činio Gospod vama i vašim ocima. Pošto dođe Jakov u Misir, vikaše oci vaši ka Gospodu, i Gospod posla Mojsija i Arona, koji izvedoše oce vaše iz Misira i naseliše ih na ovom mjestu. Ali zaboraviše Gospoda Boga svojega, te ih dade u ruke Sisari vojvodi Asorskom, i u ruke Filistejima, i u ruke caru Moavskomu, koji vojevaše na njih. Ali vikaše ka Gospodu i rekoše: sagriješismo što ostavismo Gospoda i služismo Valima i Astarotama; ali sada izbavi nas iz ruku neprijatelja naših, pa ćemo ti služiti. I Gospod posla Jerovala i Vedana i Jeftaja i Samuila, i ote vas iz ruku neprijatelja vaših unaokolo, te živjeste bez straha. Ali kad vidjeste Nasa cara Amonskoga gdje dođe na vas, rekoste mi: ne, nego car neka caruje nad nama, premda Gospod Bog vaš bješe car vaš. Sada dakle, eto cara kojega izabraste, kojega iskaste; evo, Gospod je postavio cara nad vama. Ako se uzbojite Gospoda, i njemu uzaslužite, i uzaslušate glas njegov i ne usprotivite se zapovijesti Gospodnjoj, tada ćete i vi i car vaš koji caruje nad vama ići za Gospodom Bogom svojim. Ako li ne uzaslušate glasa Gospodnjega, nego se usprotivite zapovijesti Gospodnjoj, tada će biti ruka Gospodnja protiv vas kao što je bila protiv otaca vaših. Ali stanite sada jošte, i vidite ovu stvar veliku koju će učiniti Gospod pred vašim očima. Nije li danas žetva pšenična? Ja ću prizvati Gospoda, i spustiće gromove i dažd, da razumijete i vidite koliko je zlo što učiniste pred Gospodom iskavši sebi cara. Tada Samuilo zavapi ka Gospodu, i Gospod spusti gromove i dažd u taj dan; i sav se narod poboja vrlo Gospoda i Samuila. I reče sav narod Samuilu: moli se za sluge svoje Gospodu Bogu svojemu da ne pomremo; jer dodasmo k svijem grijesima svojim zlo ištući sebi cara. Tada reče Samuilo narodu: ne bojte se, vi ste učinili sve ovo zlo; ali ne otstupajte od Gospoda, nego služite Gospodu svijem srcem svojim. Ne otstupajte; jer biste pošli za ništavim stvarima, koje ne pomažu, niti izbavljaju, jer su ništave. Jer Gospod neće ostaviti naroda svojega radi velikoga imena svojega; jer Gospodu bi volja da vas učini svojim narodom. A meni ne dao Bog da zgriješim Gospodu i prestanem moliti se za vas; nego ću vas upućivati na put dobar i prav. Samo se Bojte Gospoda i služite mu istinito, svijem srcem svojim, jer vidite, kakve je velike stvari učinio za vas. Ako li zlo uščinite, propašćete i vi i car vaš. Kad Saul bi car godinu dana (a carova dvije godine nad Izrailjem), Izabra sebi Saul tri tisuće između sinova Izrailjevih; i bijahu kod Saula dvije tisuće u Mihmasu i u gori Vetiljskoj, a jedna tisuća s Jonatanom u Gavaji Venijaminovoj; a ostali narod raspusti u šatore njihove. I Jonatan pobi stražu Filistejsku koja bješe u Gavaji, i čuše za to Filisteji. A Saul zapovjedi, te trubiše u trube po svoj zemlji govoreći: neka čuju Jevreji. I tako ču sav Izrailj gdje rekoše: pobi Saul stražu Filistejsku; i stoga Izrailj omrznu Filistejima. I sazvan bi narod za Saulom u Galgal. A Filisteji se skupiše da vojuju na Izrailja, trideset tisuća kola i šest tisuća konjika, i mnoštvo naroda kao pijesak na brijegu morskom; i izašavši stadoše u oko u Mihmasu, s istoka od Vet-Avena. I Izrailjci se vidješe u nevolji, jer narod bi pritiješnjen; te se sakri u pećine i u česte i u kamenjake i u rasjeline i u jame. A drugi Jevreji prijeđoše preko Jordana u zemlju Gadovu i Galadovu. A Saul još bijaše u Galgalu, i sav narod što iđaše za njim bijaše u strahu. I počeka sedam dana do roka Samuilova. Ali Samuilo ne dođe u Galgal; te se narod stade razlaziti od njega. Tada reče Saul: dodajte mi žrtvu paljenicu i žrtve zahvalne. I prinese žrtvu paljenicu. I kad prinese žrtvu paljenicu, gle, dođe Samuilo. I Saul izide mu na susret da ga pozdravi. A Samuilo mu reče: šta si učinio? A Saul odgovori: kad vidjeh gdje se narod razlazi od mene, a ti ne dođe do roka, i Filisteji se skupili u Mihmasu, Rekoh: sad će udariti Filisteji na me u Galgal, a ja se još ne pomolih Gospodu; te se usudih i prinesoh žrtvu paljenicu. Tada reče Samuilo Saulu: ludo si radio što nijesi držao zapovijesti Gospoda Boga svojega, koju ti je zapovjedio; jer bi sada Gospod utvrdio carstvo tvoje nad Izrailjem dovijeka. A sada carstvo tvoje neće se održati. Gospod je našao sebi čovjeka po srcu svojemu, i njemu je zapovjedio Gospod da bude vođ narodu njegovu, jer nijesi držao što ti je zapovjedio Gospod. Potom diže se Samuilo i otide iz Galgala u Gavaju Venijaminovu. I Saul izbroji narod koji osta kod njega, i bješe ga do šest stotina ljudi. I Saul i sin mu Jonatan i narod što bješe s njima, stajahu u Gavaji Venijaminovoj; a Filisteji stajahu u okolu u Mihmasu. I izidoše tri čete iz okola Filistejskoga da plijene: jedna četa udari putem k Ofri u zemlju Sovalsku; A druga četa udari putem k Vet-Oronu; a treća udari putem k međi koja gleda prema dolini Sevojimskoj u pustinju. A u cijeloj zemlji Izrailjskoj ne bješe kovača, jer Filisteji rekoše: da ne bi gradili Jevreji mačeva ni kopalja. Zato slažahu svi Izrailjci k Filistejima kad koji šćaše poklepati raonik ili motiku ili sjekiru ili srp. I bijahu se zatupili raonici i motike i vile troroge i sjekire, i same ostane trebaše zaoštriti. Zato kad dođe vrijeme boju, ne nađe se mača ni koplja ni u koga u narodu koji bješe sa Saulom i Jonatanom; samo bijaše u Saula i u Jonatana sina njegova. I straža Filistejska izide u klanac kod Mihmasa. Jedan dan reče Jonatan sin Saulov momku svojemu koji mu nošaše oružje: hajde da idemo k straži Filistejskoj koja je na onoj strani. A ocu svojemu ne kaza ništa. A Saul stajaše kraj brda pod šipkom, koji bijaše u Migronu; i naroda bješe s njim oko šest stotina ljudi. I Ahija sin Ahitova brata Ihavoda sina Finesa sina Ilija sveštenika Gospodnjega u Silomu nošaše oplećak. I narod ne znadijaše da je otišao Jonatan. A u klancu kojim šćaše Jonatan otići k straži Filistejskoj, bijahu dvije strmene stijene, jedna s jedne strane a druga s druge, i jedna se zvaše Voses a druga Sene. I jedna od njih stajaše sa sjevera prema Mihmasu, a druga s juga prema Gavaji. I Jonatan reče momku koji mu nošaše oružje: hajde da otidemo k straži tijeh neobrezanijeh; može biti da će nam učiniti što Gospod, jer Gospodu ne smeta izbaviti s množinom ili s malinom. A onaj što mu nošaše oružje odgovori mu: čini što ti je god u srcu, idi, evo ja ću ići s tobom kuda god hoćeš. A Jonatan mu reče: evo, otići ćemo k tijem ljudima, i pokazaćemo im se. Ako nam reku: čekajte dokle dođemo k vama, tada ćemo se ustaviti na svom mjestu, i nećemo ići k njima. Ako li reku: hodite k nama, tada ćemo otići; jer nam ih Gospod predade u ruke. To će nam biti znak. I pokazaše se obojica straži Filistejskoj; a Filisteji rekoše: gle, izlaze Jevreji iz rupa u koje su se sakrili. I stražari rekoše Jonatanu i momku koji mu nošaše oružje: hodite k nama da vam kažemo nešto. I Jonatan reče onomu što mu nošaše oružje: hajde za mnom, jer ih predade Gospod u ruke Izrailju. Tako puzaše Jonatan rukama i nogama, a za njim momak što mu nošaše oružje; i padahu pred Jonatanom, i ubijaše ih za njim onaj što mu nošaše oružje. I to bi prvi boj, u kom pobi Jonatan i momak što mu nošaše oružje oko dvadeset ljudi, otprilike na po rala zemlje. I uđe strah u oko u polju i u sav narod; i straža i oni koji bjehu izašli da plijene prepadoše se, i zemlja se uskoleba, jer bješe strah od Boga. A straža Saulova u Gavaji Venijaminovoj opazi gdje se mnoštvo uzbunilo i uspropadalo. Tada reče Saul narodu koji bijaše s njim: pregledajte i vidite ko je otišao od nas. I kad pregledaše, gle, ne bješe Jonatana i momka njegova koji mu nošaše oružje. I reče Saul Ahiji: donesi kovčeg Božji; jer kovčeg Božji bijaše tada kod sinova Izrailjevijeh. A dok govoraše Saul svešteniku, zabuna u okolu Filistejskom bivaše sve veća, i Saul reče svešteniku: ostavi. I Saul i sav narod što bješe s njim skupiše se i dođoše do boja, i gle, povadili bjehu mačeve jedan na drugoga, i zabuna bješe vrlo velika. A bijaše s Filistejima Jevreja kao prije, koji iđahu s njima na vojsku svuda; pa i oni pristaše uz Izrailjce, koji bijahu sa Saulom i Jonatanom. I svi Izrailjci koji se bijahu sakrili u gori Jefremovoj kad čuše da bježe Filisteji, naklopiše se i oni za njima bijući ih. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan; i boj otide dori do Vet-Avena. I Izrailjci se vrlo umoriše onaj dan; a Saul zakle narod govoreći: da je proklet koji jede što do večera, da se osvetim neprijateljima svojim. I ne okusi narod ništa. I sav narod one zemlje dođe u šumu, gdje bješe mnogo meda po zemlji. I kad dođe narod u šumu, vidje med gdje teče; ali niko ne prinese ruke k ustima svojim: jer se narod bojaše zakletve. Ali Jonatan ne ču kad otac njegov zakle narod, te pruži štap koji mu bješe u ruci, i zamoči kraj u sat, i primače ruku svoju k ustima svojim, i zasvijetliše mu se oči. A jedan iz naroda progovori i reče: otac je tvoj zakleo narod rekavši: da je proklet ko bi jeo što danas; stoga susta narod. Tada reče Jonatan: smeo je zemlju otac moj; vidite kako mi se zasvijetliše oči, čim okusih malo meda. A da je još narod slobodno jeo danas od plijena neprijatelja svojih, koji nađe! ne bi li polom Filistejski bio još veći? I tako pobiše onaj dan Filisteje od Mihmasa do Ajalona, i narod se vrlo umori. I naklopi se narod na plijen, i nahvataše ovaca i volova i telaca, i poklaše ih na zemlji, i stade narod jesti s krvlju. I javiše Saulu govoreći: evo narod griješi Gospodu jedući s krvlju. A on reče: nevjeru učiniste; dovaljajte sada k meni velik kamen. Zatijem reče Saul: razidite se među narod i recite: dovedite svaki k meni vola svojega i ovcu svoju; i ovdje zakoljite i jedite, i nećete griješiti Gospodu jedući s krvlju. I donese sav narod, svaki svoga vola svojom rukom one noći, i ondje klaše. I načini Saul oltar Gospodu; to bi prvi oltar koji načini Gospodu. Potom reče Saul: hajdemo za Filistejima noćas, da ih plijenimo do jutra, i da ih ne ostavimo nijednoga. A oni rekoše: čini što ti je god volja. Ali sveštenik reče: da pristupimo ovdje k Bogu. I upita Saul Boga: hoću li ići za Filistejima? hoćeš li ih dati u ruke Izrailju? Ali ne odgovori mu onaj dan. Zato reče Saul: pristupite ovamo svi glavari narodni, i tražite i vidite na kom je grijeh danas. Jer kako je živ Gospod koji izbavlja Izrailja, ako bude i na Jonatanu sinu mojem, poginuće zaista. I ne odgovori mu niko iz svega naroda. Potom reče svemu Izrailju: vi budite s jedne strane, a ja i Jonatan sin moj bićemo s druge strane. A narod reče Saulu: čini što ti je drago. Tada reče Saul Gospodu Bogu Izrailjevu: pokaži pravoga. I obliči se Jonatan i Saul, a narod izide prav. I reče Saul: bacite ždrijeb za me i za Jonatana sina mojega. I obliči se Jonatan. Tada reče Saul Jonatanu: kaži mi šta si učinio? I kaza mu Jonatan i reče: samo sam okusio malo meda nakraj štapa koji mi bješe u ruci; evo me; hoću li poginuti? A Saul reče: to neka mi učini Bog i to neka doda, poginućeš, Jonatane! Ali narod reče Saulu: zar da pogine Jonatan, koji je učinio ovo spasenje veliko u Izrailju? Bože sačuvaj! Tako živ bio Gospod, neće pasti na zemlju nijedna dlaka s glave njegove. Jer je s pomoću Božjom učinio to danas. I tako izbavi narod Jonatana, te ne pogibe. Tada se vrati Saul od Filisteja, a Filisteji otidoše u svoje mjesto. I Saul carujući nad Izrailjem ratovaše na sve neprijatelje svoje, na Moavce i na sinove Amonove i na Edomce i na careve Sovske i na Filisteje, i kuda se god obraćaše, nadvlađivaše. Skupi također vojsku i pobi Amalika; i izbavi Izrailja iz ruku onijeh koji ga plijenjahu. A Saul imaše sinove: Jonatana i Isuja i Melhisuja; a dvjema kćerima njegovijem bjehu imena prvenici Merava a mlađoj Mihala. A ženi Saulovoj bješe ime Ahinoama kći Ahimasova; a vojvodi njegovu bješe ime Avenir sin Nira strica Saulova. Jer Kis otac Saulov i Nir otac Avenirov bijahu sinovi Avilovi. I bijaše velik rat s Filistejima svega vijeka Saulova; i koga god viđaše Saul hrabra i junaka, uzimaše ga k sebi. A Samuilo reče Saulu: Gospod me je poslao da te pomažem za cara nad narodom njegovijem, nad Izrailjem; slušaj dakle riječi Gospodnje. Ovako veli Gospod nad vojskama: opomenuh se šta je učinio Amalik Izrailju, kako mu se opro na putu kad je išao iz Misira. Zato idi, i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi i volove i ovce i kamile i magarce. Tada Saul sazva narod, i izbroji ih u Telaimu, i bješe ih dvjesta tisuća pješaka i deset tisuća ljudi od Jude. I dođe Saul do grada Amaličkoga, i namjesti zasjedu u potoku. I reče Saul Kenejima: idite, odvojte se, uklonite se od Amalika, da vas ne bih potro s njima; jer ste vi učinili milost svijem sinovima Izrailjevijem kad su išli iz Misira. I otidoše Keneji od Amalika. I Saul pobi Amalike od Avile do Sura, koji je prema Misiru. I uhvati Agaga cara Amaličkoga živa, a sav narod njegov pobi oštrijem mačem. I Saul i narod njegov poštedje Agaga i najbolje ovce i najbolje volove i ugojenu stoku i jaganjce i sve što bijaše dobro, i ne htješe pobiti; nego što bijaše zlo i bez cijene, ono samo pobiše. Zato dođe riječ Gospodnja k Samuilu govoreći: Kajem se što sam Saula postavio carem, jer je otstupio od mene, i nije izvršio mojih riječi. I rasrdi se Samuilo vrlo, i vikaše ka Gospodu svu noć. I ustavši rano Samuilo pođe pred Saula. I javiše Samuilu govoreći: Saul dođe u Karmil, i eno podiže sebi spomenik, pa se vrati odande i otide dalje i siđe u Galgal. Kad Samuilo dođe k Saulu, reče mu Saul: blagosloven da si Gospodu! izvršio sam riječ Gospodnju. A Samuilo reče: kakva je to bleka ovaca u ušima mojim? i rika volova koju čujem? A Saul reče: od Amalika dognaše ih; jer narod poštedje najbolje ovce i najbolje volove da prinese na žrtvu Gospodu Bogu tvojemu; ostalo pak pobismo kao prokleto. A Samuilo reče Saulu: stani da ti kažem što mi je rekao Gospod noćas. Reče mu: govori. Tada reče Samuilo: nijesi li bio mali sam u svojim očima, pak si postao glava plemenima Izrailjevijem, i Gospod te pomaza za cara nad Izrailjem? I Gospod te posla na ovaj put i reče: idi, pobij grješne Amalike, i vojuj na njih dokle ih ne istrijebite. Zašto dakle ne posluša glasa Gospodnjega, nego se naklopi na plijen, i učini zlo pred Gospodom? A Saul odgovori Samuilu: ta poslušao sam glas Gospodnji, i išao sam putem kojim me posla Gospod, i doveo sam Agaga cara Amaličkoga, a Amalike sam istrijebio. Nego narod uze od plijena ovce i volove, najbolje između prokletijeh stvari, da prinese na žrtvu Gospodu Bogu tvojemu u Galgalu. Ali Samuilo reče: zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas njegov? gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske. Jer je neposlušnost kao grijeh od čaranja, i nepokornost kao sujevjerstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si riječ Gospodnju, zato je i on tebe odbacio da ne budeš više car. Tada reče Saul Samuilu: zgriješio sam što sam prestupio zapovijest Gospodnju i tvoje riječi; jer pobojah se naroda i poslušah glas njegov. Nego sada oprosti mi grijeh moj, i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodu. A Samuilo reče Saulu: neću se vratiti s tobom, jer si odbacio riječ Gospodnju, i zato je tebe Gospod odbacio da ne budeš više car nad Izrailjem. I Samuilo se okrete da ide, ali ga Saul uhvati za skut od plašta njegova, te se odadrije. Tada mu reče Samuilo: odadro je Gospod carstvo Izrailjevo od tebe danas, i dao ga bližnjemu tvojemu, koji je bolji od tebe. I doista junak Izrailjev neće slagati, niti će se raskajati; jer nije čovjek da se kaje. A on reče: zgriješio sam; ali mi sad učini čast pred starješinama naroda mojega i pred Izrailjem, i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodu Bogu tvojemu. I vrativši se Samuilo otide za Saulom, i pokloni se Saul Gospodu. Potom reče Samuilo: dovedite mi Agaga cara Amaličkoga. I dođe k njemu Agag veseo, jer govoraše Agag: zaista, prošla je gorčina smrtna. Ali Samuilo reče: kako je tvoj mač učinio te su žene ostale bez djece, tako će ostati bez djece tvoja majka među ženama. I isiječe Samuilo Agaga pred Gospodom u Galgalu. Potom otide Samuilo u Ramu, a Saul otide kući svojoj u Gavaju Saulovu. I Samuilo više ne vidje Saula do svoje smrti, i plakaše Samuilo za Saulom, što se Gospod pokaja što je postavio Saula carem nad Izrailjem. A Gospod reče Samuilu: dokle ćeš ti plakati za Saulom kad ga ja odbacih da ne caruje više nad Izrailjem? Napuni rog svoj ulja, i hodi da te pošljem k Jeseju Vitlejemcu, jer između njegovijeh sinova izabrah sebi cara. A Samuilo reče: kako da idem? jer će čuti Saul, pa će me ubiti. A Gospod odgovori: uzmi sa sobom junicu iz goveda, pa reci: dođoh da prinesem žrtvu Gospodu. I pozovi Jeseja na žrtvu, a ja ću ti pokazati šta ćeš činiti, i pomaži mi onoga koga ti kažem. I učini Samuilo kako mu kaza Gospod, i dođe u Vitlejem; a starješine gradske uplašivši se istrčaše preda nj, i rekoše mu: jesi li došao dobro? A on reče: dobro; došao sam da prinesem žrtvu Gospodu; osveštajte se i hodite sa mnom na žrtvu. Pa osvešta i Jeseja i sinove njegove i pozva ih na žrtvu. I kad dođoše vidjevši Elijava reče: jamačno je pred Gospodom pomazanik njegov. Ali Gospod reče Samuilu: ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegova, jer sam ga odbacio; jer ne gledam na što čovjek gleda: čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce. I dozva Jesej Avinadava, i reče mu da ide pred Samuila. A on reče: ni toga nije izabrao Gospod. Potom Jesej reče Sami da ide. A on reče: ni toga nije izabrao Gospod. Tako reče Jesej te prođoše sedam sinova njegovijeh pred Samuila; a Samuilo reče Jeseju: nije Gospod izabrao tijeh. Potom reče Samuilo Jeseju: jesu li ti to svi sinovi? A on reče: ostao je još najmlađi; eno ga, pase ovce. Tada reče Samuilo Jeseju: pošlji, te ga dovedi, jer nećemo sjedati za sto dokle on ne dođe. I posla, te ga dovede. A bijaše smeđ, lijepijeh očiju i lijepa stasa. I Gospod reče: ustani, pomaži ga, jer je to. Tada Samuilo uze rog s uljem, i pomaza ga usred braće njegove; i siđe duh Gospodnji na Davida i osta na njemu od toga dana. Potom usta Samuilo i otide u Ramu. A duh Gospodnji otide od Saula, i uznemiravaše ga zao duh od Gospoda. I rekoše Saulu sluge njegove: gle, sada te uznemiruje zli duh Božiji. Neka gospodar naš zapovjedi slugama svojim koje stoje pred tobom, da potraže čovjeka koji zna udarati u gusle, pa kad te napadne zli duh Božji, neka udara rukom svojom, i odlakšaće ti. I reče Saul slugama svojim: potražite čovjeka koji zna dobro udarati u gusle, i dovedite mi ga. A jedan između sluga njegovijeh odgovori i reče: evo, ja znam sina Jeseja Vitlejemca, koji umije dobro udarati u gusle, i hrabar je junak i ubojnik, i pametan je i lijep, i Gospod je s njim. I Saul posla ljude k Jeseju i poruči: pošlji mi Davida sina svojega koji je kod ovaca. A Jesej uze magarca i hljeba i mješinu vina i jedno jare, i posla Saulu po Davidu sinu svojemu. I David dođe k Saulu i izide preda nj, i omilje Saulu veoma, te ga postavi da mu nosi oružje. Potom posla Saul k Jeseju i poruči: neka David ostane kod mene, jer je našao milost preda mnom. I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh otišao od njega. Tada Filisteji skupiše vojsku svoju da vojuju, i skupiše se u Sokotu Judinu, i stadoše u oko između Sokota i Azike na međi Damimskoj. A Saul i Izrailjci skupiše se i stadoše u oko u dolini Ili, i uvrstaše se prema Filistejima. I Filisteji stajahu na brdu odonuda a Izrailjci stajahu na brdu odovuda, a među njima bješe dolina. I izide iz okola Filistejskoga jedan zatočnik po imenu Golijat iz Gata, visok šest lakata i ped. I na glavi mu bješe kapa od mjedi, i oklop pločast na njemu od mjedi; i bijaše oklop težak pet tisuća sikala. I nogavice od mjedi bjehu mu na nogu, i štit od mjedi na ramenima. A kopljača od koplja mu bješe kao vratilo, a gvožđa u koplju mu bješe šest stotina sikala; i koji mu oružje nošaše iđaše pred njim. On stavši vikaše vojsku Izrailjsku, i govoraše im: što ste izašli uvrstavši se? nijesam li ja Filistejin a vi sluge Saulove? izberite jednoga između sebe, pa neka izađe k meni. Ako me nadjača i pogubi me, mi ćemo vam biti sluge; ako li ja njega nadjačam i pogubim ga, onda ćete vi biti nama sluge, i služićete nam. Još govoraše Filistejin: ja osramotih danas vojsku Izrailjsku; dajte mi čovjeka da se bijemo. A kad Saul i sav Izrailj ču šta reče Filistejin, prepadoše se i uplašiše se vrlo. A bijaše David sin jednoga Efraćanina, iz Vitlejema Judina, kojemu ime bješe Jesej, koji imaše osam sinova i bijaše u vrijeme Saulovo star i vremenit među ljudima. I tri najstarija sina Jesejeva otidoše za Saulom na vojsku; a imena trojici sinova njegovijeh koji otidoše na vojsku bijahu prvencu Elijav a drugome Avinadav a trećemu Sama. A David bijaše najmlađi. I ona tri najstarija otidoše za Saulom. A David otide od Saula i vrati se u Vitlejem da pase ovce oca svojega. A Filistejin izlažaše jutrom i večerom, i staja četrdeset dana. A Jesej reče Davidu sinu svojemu: uzmi sada za braću svoju efu ovoga prženoga žita i ovijeh deset hljebova, i odnesi brže u oko braći svojoj. A ovijeh deset mladijeh siraca odnesi tisućniku, i vidi braću svoju kako su, i donesi od njih znak. A Saul i oni i sav Izrailj bijahu u dolini Ili ratujući s Filistejima. I tako David usta rano i ostavi ovce na čuvaru; pa uze i otide kako mu zapovjedi Jesej; i dođe na mjesto gdje bješe oko, i vojska izlažaše da se vrsta za boj, i podizaše ubojnu viku. I stajaše vojska Izrailjska i Filistejska jedna prema drugoj. Tada ostavi David svoj prtljag kod čuvara, koji čuvaše prtljag, i otrča u vojsku, i dođe i zapita braću svoju za zdravlje. I dokle govoraše s njima, gle, onaj zatočnik po imenu Golijat Filistejin iz Gata, izide iz vojske Filistejske i govoraše kao prije, i David ču. A svi Izrailjci kad vidješe toga čovjeka, uzbjegoše od njega, i bješe ih strah veoma. I govorahu Izrailjci: vidjeste li toga čovjeka što izide? Jer izide da sramoti Izrailja. A ko bi ga pogubio, car bi mu dao silno blago, i kćer svoju dao bi mu; i oslobodio bi dom oca njegova u Izrailju. Tada reče David ljudima koji stajahu oko njega govoreći: šta će se učiniti čovjeku koji pogubi toga Filistejina i skine sramotu s Izrailja? Jer ko je taj Filistejin neobrezani da sramoti vojsku Boga živoga? A narod mu odgovori iste riječi govoreći: to će se učiniti onome ko ga pogubi. A kad ču Elijav brat njegov najstariji kako se razgovara s tijem ljudima, razljuti se Elijav na Davida, i reče mu: što si došao? i na kom si ostavio ono malo ovaca u pustinji? znam ja obijest tvoju i zloću srca tvojega; došao si da vidiš boj. A David reče: šta sam sad učinio? zapovjeđeno mi je. Potom okrenu se od njega k drugome i zapita kao prije; i narod mu odgovori kao prije. I kad se čuše riječi koje govoraše David, javiše ih Saulu, a on ga dozva k sebi. I David reče Saulu: neka se niko ne plaši od onoga; sluga će tvoj izaći i biće se s Filistejinom. A Saul reče Davidu: ne možeš ti ići na Filistejina da se biješ s njim, jer si ti dijete a on je vojnik od mladosti svoje. A David reče Saulu: sluga je tvoj pasao ovce oca svojega; pa kad dođe lav ili medvjed i odnese ovcu iz stada, Ja potrčah za njim, i udarih ga i oteh mu iz čeljusti; i kad bi skočio na me, uhvatih ga za grlo, te ga bih i ubih. I lava i medvjeda ubijao je tvoj sluga, pa će i taj Filistejin neobrezani proći kao oni; jer osramoti vojsku Boga živoga. Još reče David: Gospod koji me je sačuvao od lava i medvjeda, on će me sačuvati i od ovoga Filistejina. Tada reče Saul Davidu: idi, i Gospod neka bude s tobom. I Saul dade Davidu svoje oružje, i metnu mu na glavu kapu svoju od mjedi i metnu oklop na nj. I pripasa David mač njegov preko svojega odijela i pođe, ali ne bješe navikao, pa reče David Saulu: ne mogu ići s tijem, jer nijesam navikao. Pa skide David sa sebe. I uze štap svoj u ruku, i izabra na potoku pet glatkih kamena i metnu ih u torbu pastirsku, koju imaše, i uze praću svoju u ruku, i tako pođe ka Filistejinu. A i Filistejin iđaše sve bliže k Davidu, a čovjek koji mu nošaše oružje, iđaše pred njim. A kad Filistejin pogleda i vidje Davida, potsmjehnu mu se, što bješe mlad i smeđ i lijepa lica. I reče Filistejin Davidu: eda li sam pseto, te ideš na me sa štapom? I proklinjaše Filistejin Davida bogovima svojim. I reče Filistejin Davidu: hodi k meni da dam tijelo tvoje pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. A David reče Filistejinu: ti ideš na me s mačem i s kopljem i sa štitom; a ja idem na te u ime Gospoda nad vojskama, Boga vojske Izrailjeve, kojega si ružio. Danas će te Gospod dati meni u ruke, i ubiću te, i skinuću glavu s tebe, i daću danas tjelesa vojske Filistejske pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim, i poznaće sva zemlja da je Bog u Izrailju. I znaće sav ovaj zbor da Gospod ne spasava mačem ni kopljem, jer je rat Gospodnji, zato će vas dati nama u ruke. A kad se Filistejin podiže i dođe bliže k Davidu, David brže istrča na bojište pred Filistejina. I David turi ruku svoju u torbu svoju, i izvadi iz nje kamen, i baci ga iz praće, i pogodi Filistejina u čelo i uđe mu kamen u čelo, te pade ničice na zemlju. Tako David praćom i kamenom nadjača Filistejina, i udari Filistejina i ubi ga; a nemaše David mača u ruci. I pritrčav David stade na Filistejina, i zgrabi mač njegov i izvuče ga iz korica i pogubi ga i otsiječe mu glavu. A Filisteji kad vidješe gdje pogibe junak njihov pobjegoše. A Izrailjci i Judejci ustaše i povikaše i potjeraše Filisteje do doline i do vrata Akaronskih; i padaše pobijeni Filisteji po putu Sarajimskom do Gata i do Akarona. Potom se vratiše sinovi Izrailjevi tjeravši Filisteje, i oplijeniše oko njihov. A David uze glavu Filistejinovu, i odnese je u Jerusalim, a oružje njegovo ostavi u svojoj kolibi. A kad Saul vidje Davida gdje ide pred Filistejina, reče Aveniru vojvodi: čiji je sin taj mladić, Avenire? A Avenir reče: kako je živa duša tvoja, care, ne znam. A car reče: pitaj čiji je sin taj mladić. A kad se vrati David pogubivši Filistejina, uze ga Avenir i izvede ga pred Saula, a u ruci mu bješe glava Filistejinova. I Saul reče mu: čiji si sin, dijete? A David reče: ja sam sin sluge tvojega Jeseja Vitlejemca. I kad svrši razgovor sa Saulom, duša Jonatanova prionu za dušu Davidovu, i Jonatan ga zapazi kao svoju dušu. I uze ga Saul taj dan, i ne dade mu da se vrati kući oca svojega. I Jonatan učini vjeru s Davidom, jer ga ljubljaše kao svoju dušu. I skide Jonatan sa sebe plašt, koji nošaše, i dade ga Davidu, i odijelo svoje i mač svoj i luk svoj i pojas svoj. I iđaše David na što ga god Saul pošiljaše, i bijaše srećan, i postavi ga Saul nad vojnicima, i omilje svemu narodu, pa i slugama Saulovijem. A kad se vraćahu, i kad se David vraćaše ubivši Filistejina, izlaziše žene iz svakoga grada Izrailjeva pjevajući i igrajući na susret caru Saulu, s bubnjima i s veseljem i guslama. I otpijevajući žene jedne drugima uza svirke govorahu: Saul zgubi svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća. I razgnjevi se Saul vrlo, i ne biše mu po volji te riječi, i reče: Davidu dadoše deset tisuća, a meni dadoše tisuću; još mu samo carstvo treba. I od toga dana Saul gledaše poprijeko Davida. A sjutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući, a David mu udaraše rukom svojom u gusle kao prije: a Saulu u ruci bješe koplje. I Saul baci koplje govoreći: da prikujem Davida za zid. Ali mu se David izmače dva puta. I Saula bješe strah od Davida, jer Gospod bješe s njim, a od Saula bješe otstupio. Zato ga ukloni Saul od sebe, i postavi ga tisućnikom; i on odlažaše i dolažaše pred narodom. I David bijaše srećan u svemu što činjaše, jer Gospod bijaše s njim. A Saul videći da je veoma srećan, bojaše ga se. A sav Izrailj i Juda ljubljaše Davida, jer on odlažaše i dolažaše pred njima. I reče Saul Davidu: evo, kćer svoju stariju Meravu daću ti za ženu, samo mi budi hrabar i vodi ratove Gospodnje. Jer Saul govoraše: neću da se digne moja ruka na nj, nego Filistejska ruka neka se digne na nj. A David reče Saulu: ko sam ja i kakav je život moj ili dom oca mojega u Izrailju, da budem zet carev? A kad dođe vrijeme da Meravu kćer Saulovu dadu Davidu, dadoše je Adrilu Meolaćaninu za ženu. Ali Davida ljubljaše Mihala kći Saulova; a kad to javiše Saulu, bi mu po volji. I reče Saul: daću mu je da mu bude zamka i da se diže na nj ruka Filistejska. A Davidu reče Saul: bićeš mi danas zet s drugom. I zapovjedi Saul slugama svojim: recite Davidu tajno i govorite: gle, omilio si caru, i sve sluge njegove ljube te; budi sada zet carev. I sluge Saulove rekoše te riječi Davidu, a David reče: mislite li da je lako biti zet carev? ta ja sam siromah i mali čovjek. I Saulu javiše ovo sluge njegove govoreći: ovako reče David. A Saul reče: ovako recite Davidu: ne traži car uzdarja, nego sto okrajaka Filistejskih, da se car osveti svojim neprijateljima. A Saul mišljaše kako bi David pao u ruke Filistejima. I sluge njegove kazaše Davidu te riječi, i Davidu bi po volji da postane carev zet. I vrijeme se još ne navrši. A David usta i otide sa svojim ljudima, i pobi dvjesta Filisteja. I donese David okrajke njihove, i dadoše ih na broj caru da bi postao carev zet. I Saul mu dade za ženu Mihalu kćer svoju. I Saul vidje i pozna da je Gospod sa Davidom; i Mihala kći Saulova ljubljaše ga. A Saul se još većma poboja Davida; i bijaše Saul jednako neprijatelj Davidu. A knezovi Filistejski udarahu; i kad god udarahu, David bijaše srećniji od svijeh sluga Saulovijeh, i ime se njegovo vrlo proslavi. I Saul govori Jonatanu sinu svojemu i svijem slugama svojim da ubiju Davida; ali Jonatan sin Saulov ljubljaše veoma Davida. I javi Jonatan Davidu i reče mu: Saul otac moj traži da te ubije; nego se čuvaj sjutra, skloni se gdjegod i prikrij se. A ja ću izaći i stajaću pored oca svojega u polju gdje ti budeš, i govoriću o tebi s ocem svojim, i što doznam javiću ti. I Jonatan progovori za Davida Saulu ocu svojemu, i reče mu: da se ne ogriješi car o slugu svojega Davida, jer se on nije ogriješio o tebe, nego je još vrlo dobro za te što je činio. Jer nije mario za život svoj i pobio je Filisteje, i Gospod učini spasenje veliko svemu Izrailju; vidio si i radovao si se; pa zašto bi se ogriješio o krv pravu i ubio Davida ni za što? I posluša Saul Jonatana, i zakle se Saul: tako živ bio Gospod, neće poginuti. Tada Jonatan dozva Davida, i kaza mu Jonatan sve ovo; i dovede Jonatan Davida k Saulu, i opet bi pred njim kao pređe. I nasta opet rat, i David izide i pobi se s Filistejima, i razbi ih veoma, te bježaše od njega. Potom zli duh Gospodnji napade Saula kad sjeđaše kod kuće i držaše koplje u ruci, a David udaraše rukom o gusle. I Saul šćaše Davida kopljem prikovati za zid, ali se on izmače Saulu, te koplje udari u zid, a David pobježe i izbavi se onu noć. A Saul posla ljude ka kući Davidovoj da ga čuvaju i ujutru ubiju. A to javi Davidu žena njegova Mihala govoreći: ako noćas ne izbaviš duše svoje, ujutru ćeš poginuti. Tada Mihala spusti Davida kroz prozor, te otide i pobježe i izbavi se. A Mihala uze lik, i metnu ga u postelju, i metnu mu pod glavu uzglavlje od kostrijeti, i pokri ga haljinom. I kad Saul posla ljude da uhvate Davida, ona reče: bolestan je. A Saul posla opet ljude da vide Davida govoreći: donesite mi ga u postelji da ga pogubim. A kad dođoše poslani, gle, lik u postelji i uzglavlje od kostrijeti pod glavom mu. I reče Saul Mihali: što me tako prevari i pusti neprijatelja mojega da uteče? A Mihala reče Saulu: on mi reče: pusti me, ili ću te ubiti. Tako David uteče i izbavi se, i dođe k Samuilu u Ramu, i pripovjedi mu sve što mu je učinio Saul. I otidoše on i Samuilo, i ostaše u Najotu. A Saulu dođe glas i rekoše mu: eno Davida u Najotu u Rami. Tada posla Saul ljude da uhvate Davida; i oni vidješe zbor proroka gdje prorokuju a Samuilo im starješina. I duh Gospodnji dođe na poslanike Saulove, te i oni prorokovahu. A kad to javiše Saulu, on posla druge poslanike, ali i oni prorokovahu; te Saul opet posla treće poslanike, ali i oni prorokovahu. Tada sam pođe u Ramu, i kad dođe na veliki studenac koji je u Sokotu, zapita govoreći: gdje je Samuilo i David? I rekoše mu: eno ih u Najotu u Rami. I pođe u Najot u Rami; ali i na njega siđe duh Božji, te idući dalje prorokovaše dokle dođe u Najot u Rami. Pa skide i on haljine svoje sa sebe, i prorokova i on pred Samuilom, i padnuvši ležaše go ceo onaj dan i svu noć. Stoga se govori: eda li je i Saul među prorocima? A David pobježe iz Najota u Rami, i dođe i reče Jonatanu: šta sam učinio? kakva je krivica moja? i šta sam zgriješio ocu tvojemu, te traži dušu moju? A on mu reče: sačuvaj Bože! nećeš ti poginuti. Evo otac moj ne čini ništa, ni veliko ni malo, a da meni ne kaže; a kako bi to tajio od mene otac moj? Neće to biti. A David zaklinjući se opet reče: otac tvoj zna dobro da sam našao ljubav u tebe, pa veli: ne treba da dozna za ovo Jonatan, da se ne ožalosti. Ali tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, samo je jedan korak između mene i smrti. A Jonatan reče Davidu: šta želi duša tvoja? Ja ću ti učiniti. I David reče Jonatanu: evo sjutra je mladina, kad treba s carem da jedem, pusti me dakle da se sakrijem u polju do trećega večera. Ako zapita za me otac tvoj, ti reci: vrlo mi se molio David da otrči u Vitlejem grad svoj, jer je ondje godišnja žrtva svega roda njegova. Ako reče: dobro, biće miran sluga tvoj; ako li se razgnjevi, znaj da je zlo naumio. Učini dakle milost sluzi svojemu, kad si vjeru Gospodnju uhvatio sa slugom svojim; ako je kaka krivica na meni, ubij me sam, jer zašto bi me vodio k ocu svojemu? A Jonatan mu reče: Bože sačuvaj; jer da doznam da je otac moj naumio zlo da te zadesi, zar ti ne bih javio? A David reče Jonatanu: ko će mi javiti ako ti otac odgovori što zlo? A Jonatan reče Davidu: hodi da izidemo u polje. I izidoše obojica u polje. I Jonatan reče Davidu: Gospode Bože Izrailjev! kad iskušam oca svojega sjutra u ovo doba ili prekosjutra, i bude dobro po Davida, ako ne pošljem k tebi i ne javim ti, Neka Gospod učini tako Jonatanu i tako neka doda. Ako li otac moj bude naumio da ti učini zlo, ja ću ti javiti, i opraviću te, i otići ćeš s mirom; i Gospod neka bude s tobom kao što je bio s ocem mojim. A i ti, dokle sam živ, činićeš meni milost Gospodnju da ne poginem; I nećeš ukratiti milosti svoje domu mojemu dovijeka, ni onda kad Gospod istrijebi sve neprijatelje Davidove sa zemlje. Tako Jonatan učini vjeru s domom Davidovijem govoreći: Gospod neka traži iz ruku neprijatelja Davidovijeh. I još zakle Jonatan Davida ljubavlju svojom k njemu, jer ga ljubljaše kao svoju dušu. Potom reče mu Jonatan: sjutra je mladina, i pitaće se za te, jer će tvoje mjesto biti prazno. A ti čekaj do trećega dana, pa onda otidi brzo i dođi na mjesto gdje si se bio sakrio kad se ovo radilo, i sjedi kod kamena Ezila. A ja ću baciti tri strijele ukraj toga kamena, kao da gađam biljegu. I evo poslaću momka govoreći mu: idi, nađi strijele. Ako rečem momku: eto strijele su za tobom ovamo bliže, digni ih; tada dođi, dobro je po te, i neće ti biti ništa, tako živ bio Gospod! Ako li ovako rečem momku: eto strijele su pred tobom tamo dalje; onda idi, jer te Gospod šalje. A za ove riječi što rekosmo ja i ti, evo, Gospod je svjedok između mene i tebe dovijeka. Potom se David sakri u polju; i dođe mladina, i car sjede za sto da jede. A kad car sjede na svoje mjesto po običaju na mjesto kod zida, Jonatan usta, a Avenir sjede do Saula, a mjesto Davidovo bješe prazno. I Saul ne reče ništa onaj dan, jer mišljaše: dogodilo mu se štogod, te nije čist, zacijelo nije čist. A sjutradan, drugi dan mjeseca, opet bješe prazno mjesto Davidovo, a Saul reče Jonatanu sinu svojemu: zašto sin Jesejev ne dođe na objed ni juče ni danas? A Jonatan odgovori Saulu: vrlo me je molio David da otide do Vitlejema, Rekavši: pusti me, jer porodica naša ima žrtvu u gradu, i sam mi je brat zapovjedio; ako sam dakle našao milost pred tobom, da otidem i vidim braću svoju. Zato nije došao na carev objed. Tada se razgnjevi Saul na Jonatana, te mu reče: nevaljali i neposlušni sine! zar ja ne znam da si izabrao sina Jesejeva sebi na sramotu i na sramotu svojoj nevaljaloj majci? Jer dokle je živ sin Jesejev na zemlji, nećeš se utvrditi ni ti ni carstvo tvoje; zato pošlji sada i dovedi ga k meni, jer je zaslužio smrt. A Jonatan odgovori Saulu ocu svojemu i reče mu: zašto da se pogubi? šta je učinio? Tada se Saul baci kopljem na nj da ga ubije. Tada vidje Jonatan da je otac njegov naumio ubiti Davida. I usta Jonatan od stola gnjevan, i ništa ne jede drugi dan po mladini; jer se zabrinu za Davida, što ga otac osramoti. A kad bi ujutru, izide Jonatan u polje u vrijeme kako bješe ugovorio s Davidom, i s njim jedno momče. I reče momku svojemu: trči da mi nađeš strijele koje ću pustiti. I momče otrča, a on pusti strijelu preko njega. A kad dođe momak do mjesta kuda bješe zastrijelio Jonatan, viknu Jonatan za momkom govoreći: nije li strijela dalje naprijed? Još viknu Jonatan za momkom: brže, ne stoj. I momak Jonatanov pokupi strijele, i vrati se gospodaru svojemu. Ali momak ne znaše ništa, samo Jonatan i David znahu šta je. I Jonatan dade oružje svoje momku koji bijaše s njim, i reče mu: idi, odnesi u grad. I kad momak otide, David usta s južne strane i pade ničice na zemlju i pokloni se tri puta, i poljubiše se, i plakaše obojica, a David osobito. I reče Jonatan Davidu: idi s mirom, kao što smo se zakleli obojica imenom Gospodnjim rekavši: Gospod da je svjedok između mene i tebe i između mojega sjemena i tvojega sjemena dovijeka. (20:43) I tako David ustavši otide, a Jonatan se vrati u grad. Tada David dođe u Nov k Ahimelehu svešteniku; a Ahimeleh se uplaši i istrča pred Davida, i reče mu: zašto si sam, i nema nikoga s tobom? A David reče Ahimelehu svešteniku: car mi nešto zapovjedi, i reče mi: niko da ne dozna zašto te šaljem i šta sam ti zapovjedio. A sluge sam opravio u to i to mjesto. Nego šta imaš pri ruci? daj mi pet hljebova, ili šta imaš. A sveštenik odgovori Davidu i reče: nemam pri ruci običnoga hljeba; nego ima svetoga hljeba; ali jesu li se momci čuvali od žena? A David odgovori svešteniku i reče mu: nije bilo žena kod nas ni juče ni onomadne, otkako sam pošao, i sudovi su u momaka bili sveti. A ako bi put i nečist bio, osvetiće se danas sudovima. Tada mu dade sveštenik hljebove svete, jer ne bješe hljeba osim hljebova postavljenijeh, koji bijahu uzeti ispred Gospoda da se postave hljebovi topli onaj dan kad se oni uzeše. A ondje bijaše onaj dan jedan od sluga Saulovijeh baveći se pred Gospodom, kojemu ime bješe Doik Idumejac, starješina nad pastirima Saulovijem. I David reče Ahimelehu: imaš li tu kako koplje ili mač? jer ni mača svojega ni oružja ne ponesoh, jer stvar careva bijaše hitna. A sveštenik reče: ovdje je mač Golijata Filistejina, kojega si ubio u dolini Ili, uvijen u platno iza oplećka; ako hoćeš, uzmi ga, jer drugoga osim njega nema ovdje. A David reče: takoga više nema, daj mi ga. Potom se podiže David, i pobježe onaj dan od Saula, i dođe k Ahisu caru Gatskom. A Ahisu rekoše sluge njegove: nije li ovo David car zemaljski? Nijesu li o njemu pjevali igrajući i govoreći: Saul zgubi svoju tisuću, a David svojih deset tisuća? I David metnu ove riječi u srce svoje, i poboja se veoma Ahisa cara Gatskoga. I pretvori se pred njima i učini se lud u rukama njihovijem; i šaraše po vratima, i bacaše pjenu niz bradu svoju. I Ahis reče slugama svojim: eto, vidite da je čovjek lud; što ste mi ga doveli? Zar nemam dosta ludijeh, nego mi dovedoste toga da luduje preda mnom? zar će taj ući u kuću moju? Tada David otide odande i uteče u pećinu Odolamsku. A kad to čuše braća njegova i sav dom oca njegova, dođoše onamo k njemu. I skupiše se oko njega koji god bijahu u nevolji i koji bijahu zaduženi i koji god bijahu tužna srca; i on im posta poglavica; i bješe ih s njim oko četiri stotine ljudi. I odande otide David u Mispu Moavsku, i reče caru Moavskom: dopusti da se otac moj i mati moja sklone kod vas dokle vidim šta će Bog učiniti sa mnom. I izvede ih pred cara Moavskoga, i ostaše kod njega za sve vrijeme dokle David bješe u onom gradu. Ali prorok Gad reče Davidu: nemoj ostati u tom gradu, idi i vrati se u zemlju Judinu. I David otide i dođe u šumu Aret. A Saul ču da se pojavio David i ljudi što bijahu s njim. Tada Saul sjeđaše u Gavaji pod šumom u Rami, s kopljem u ruci, a sve sluge njegove stajahu pred njim. I reče Saul slugama svojim koje stajahu pred njim: čujte sinovi Venijaminovi; hoće li vama svjema sin Jesejev dati njive i vinograde? hoće li sve vas učiniti tisućnicima i stotinicima? Te ste se svi složili na me, i nema nikoga da mi javi da se moj sin složio sa sinom Jesejevijem, i nema nikoga među vama da mari za me i da mi javi da je sin moj podigao slugu mojega na me da mi zasjeda, kao što se danas vidi. Tada odgovori Doik Idumejac, koji stajaše sa slugama Saulovijem, i reče: vidio sam sina Jesejeva gdje dođe u Nov k Ahimelehu sinu Ahitovovu. On pita za nj Gospoda, i dade mu brašnjenice: i mač Golijata Filistejina dade mu. Tada car posla da dovedu Ahimeleha sina Ahitovova sveštenika i sav dom oca njegova, sveštenike, koji bijahu u Novu. I dođoše svi k caru. Tada reče Saul: čuj sada sine Ahitovov. A on odgovori: evo me, gospodaru. A Saul mu reče: zašto ste se složili na me ti i sin Jesejev, te si mu dao hljeba i mač, i pitao si Boga za nj, da bi ustao na me da mi zasjeda, kao što se vidi danas? A Ahimeleh odgovori caru i reče: a ko je između svijeh sluga tvojih kao David, vjeran, i zet carev i poslušan tebi i poštovan u kući tvojoj? Eda li sam sad prvi put pitao Gospoda za nj? Sačuvaj Bože! neka car ne bijedi takim čim sluge svojega niti koga u domu oca mojega; jer nije znao sluga tvoj od svega toga ništa. Ali car reče: poginućeš, Ahimeleše! i ti i sav dom oca tvojega. Tada car reče slugama koje stajahu pred njim: okrenite se i pogubite sveštenike Gospodnje, jer je i njihova ruka s Davidom, i znajući da je pobjegao ne javiše mi. Ali sluge careve ne htješe podignuti ruke svoje da ulože na sveštenike Gospodnje. Tada car reče Doiku: okreni se ti, te uloži na sveštenike. I okrenuvši se Doik Idumejac uloži na sveštenike, i pobi ih onaj dan osamdeset i pet, koji nošahu oplećak laneni. I u Novu, gradu svešteničkom, isiječe oštrijem mačem i ljude i žene i djecu i koja sisahu, i volove, i magarce i sitnu stoku oštrijem mačem. Ali uteče jedan sin Ahimeleha sina Ahitovova, po imenu Avijatar, i pobježe k Davidu. I Avijatar javi Davidu da je Saul pobio sveštenike Gospodnje. A David reče Avijataru: znao sam onoga dana kad je bio ondje Doik Idumejac da će zacijelo kazati Saulu; ja sam kriv za sve duše doma oca tvojega. Ostani kod mene, ne boj se; jer ko traži moju dušu, tražiće i tvoju; kod mene ćeš biti sačuvan. Tada javiše Davidu govoreći: evo Filisteji udariše na Keilu, i haraju gumna. I upita David Gospoda govoreći: hoću li ići i udariti na te Filisteje? A Gospod reče Davidu: idi, i pobićeš Filisteje i izbaviti Keilu. A Davidu rekoše ljudi njegovi: evo nas je strah ovdje u Judinoj zemlji, a šta će biti kad pođemo u Keilu na oko Filistejski. Zato David opet upita Gospoda, a Gospod mu odgovori i reče: ustani, idi u Keilu, jer ću ja predati Filisteje u ruke tvoje. Tada otide David sa svojim ljudima u Keilu, i udari na Filisteje, i otjera im stoku, i pobi ih ljuto; tako izbavi David stanovnike Keilske. A kad Avijatar sin Ahimelehov pobježe k Davidu u Keilu, donese sobom oplećak. Potom javiše Saulu da je David došao u Keilu; i reče Saul: dao ga je Bog u moje ruke, jer se zatvorio ušavši u grad, koji ima vrata i prijevornice. I sazva Saul sav narod na vojsku da ide na Keilu i opkoli Davida i ljude njegove. Ali David doznavši da mu Saul zlo kuje, reče Avijataru svešteniku: uzmi na se oplećak. I reče David: Gospode Bože Izrailjev! čuo je sluga tvoj da se Saul sprema da dođe na Keilu da raskopa grad mene radi. Hoće li me Keiljani predati u njegove ruke? hoće li doći Saul kao što je čuo sluga tvoj? Gospode Bože Izrailjev! kaži sluzi svojemu. A Gospod odgovori: doći će. Opet reče David: Keiljani hoće li predati mene i moje ljude u ruke Saulove? A Gospod odgovori: predaće. Tada se David podiže sa svojim ljudima, oko šest stotina ljudi, i otidoše iz Keile, i idoše kuda mogoše. A kad Saulu javiše da je David pobjegao iz Keile, tada on ne htje ići. A David se bavljaše u pustinji po tvrdijem mjestima, i namjesti se na jednom brdu u pustinji Zifu. A Saul ga tražaše jednako, ali ga Gospod ne dade u njegove ruke. I David videći da je Saul izašao te traži dušu njegovu, osta u pustinji Zifu, u šumi. A Jonatan sin Saulov podiže se i dođe k Davidu u šumu, i ukrijepi mu ruku u Gospodu; I reče mu: ne boj se, jer te neće stignuti ruka cara Saula oca mojega; nego ćeš carovati nad Izrailjem, a ja ću biti drugi za tobom; i Saul otac moj zna to. I učiniše njih dvojica vjeru pred Gospodom; i David osta u šumi, a Jonatan otide kući svojoj. Tada dođoše Zifeji k Saulu u Gavaju, i rekoše: ne krije li se David kod nas po tvrdijem mjestima u šumi na brdu Eheli nadesno od Gesimona? Sada dakle po svoj želji duše svoje, care, izidi, a naše će biti da ga predamo u ruke caru. A Saul reče: Gospod da vas blagoslovi, što me požaliste. Idite sada i doznajte još bolje i razberite i promotrite gdje se sakrio i ko ga je ondje vidio; jer mi kažu da je vrlo lukav. Promotrite i vidite sva mjesta gdje se krije, pa opet dođite k meni kad dobro doznate, i ja ću poći s vama; i ako bude u zemlji, tražiću ga po svijem tisućama Judinijem. Tada ustaše i otidoše u Zif prije Saula; a David i ljudi njegovi bijahu u pustinji Maonu u ravnici nadesno od Gesimona. I Saul izide sa svojim ljudima da ga traži; a Davidu javiše, te on siđe sa stijene i stade u pustinji Maonu. A Saul kad to ču, otide za Davidom u pustinju Maon. I Saul iđaše jednom stranom planine, a David sa svojim ljudima drugom stranom planine; i David hićaše da uteče Saulu, jer Saul sa svojim ljudima opkoljavaše Davida i njegove ljude da ih pohvata. U tom dođe glasnik Saulu govoreći: brže hodi; jer Filisteji udariše na zemlju. Tada se vrati Saul ne tjerajući dalje Davida, i otide pred Filisteje. Otuda se prozva ono mjesto Sela-Amalekot. (24:1) A David otišavši odande stade na tvrdijem mjestima Engadskim. (24:2) I kad se Saul vrati odagnavši Filisteje, rekoše mu govoreći: eno Davida u pustinji Engadskoj. (24:3) Tada uze Saul tri tisuće ljudi izabranijeh iz svega Izrailja, i otide da traži Davida i ljude njegove po vrletima gdje su divokoze. (24:4) I dođe k torovima ovčijim ukraj puta gdje bijaše pećina; i Saul uđe u nju rad sebe; a David i njegovi ljudi sjeđahu u kraju u pećini. (24:5) I rekoše Davidu ljudi njegovi: evo dana, za koji ti reče Gospod: evo ja ti predajem neprijatelja tvojega u ruke da učiniš s njim što ti je volja. I David usta, te polako otsiječe skut od plašta Saulova. (24:6) A poslije zadrhta srce Davidu što otsiječe skut Saulu. (24:7) I reče svojim ljudima: ne dao Bog da to učinim gospodaru svojemu, pomazaniku Gospodnjemu, da podignem ruku svoju na nj. Jer je pomazanik Gospodnji. (24:8) I odvrati riječima David ljude svoje i ne dade im da ustanu na Saula. I Saul izašav iz pećine pođe svojim putem. (24:9) Potom David usta, i izašav iz pećine stade vikati za Saulom govoreći: care gospodine! A Saul se obazre, a David se savi licem do zemlje i pokloni se. (24:10) I reče David Saulu: zašto slušaš što ti kažu ljudi koji govore: eto David traži zlo tvoje? (24:11) Evo, danas vidješe oči tvoje da te je Gospod bio predao danas u moje ruke u ovoj pećini, i rekoše mi da te ubijem: ali te poštedjeh, i rekoh: neću dignuti ruke svoje na gospodara svojega, jer je pomazanik Gospodnji. (24:12) Evo, oče moj, evo vidi skut od plašta svojega u mojoj ruci; otsjekoh skut od plašta tvojega, a tebe ne ubih; poznaj i vidi da nema zla ni nepravde u ruci mojoj, i da ti nijesam zgriješio; a ti vrebaš dušu moju da je uzmeš. (24:13) Gospod neka sudi između mene i tebe, i neka me osveti od tebe; ali ruka se moja neće podignuti na te. (24:14) Kako kaže stara priča: od bezbožnijeh izlazi bezbožnost; zato se ruka moja neće podignuti na te. (24:15) Za kim je izašao car Izrailjev? koga goniš? mrtva psa, buhu jednu. (24:16) Gospod neka bude sudija, i neka rasudi između mene i tebe; on neka vidi i raspravi moju parnicu i izbavi me iz ruke tvoje. (24:17) A kad izgovori David ove riječi Saulu, reče Saul: je li to tvoj glas, sine Davide? I podigavši Saul glas svoj zaplaka. (24:18) I reče Davidu: praviji si od mene, jer si mi vratio dobro za zlo koje sam ja tebi učinio. (24:19) I danas si mi pokazao da mi dobro činiš; jer me Gospod dade tebi u ruke, a ti me opet ne ubi. (24:20) I ko bi našavši neprijatelja svojega pustio ga da ide dobrijem putem? Gospod neka ti vrati dobro za ovo što si mi učinio danas. (24:21) I sada, evo, znam da ćeš zacijelo biti car, i jako će biti u tvojoj ruci carstvo Izrailjevo. (24:22) Zato mi se sada zakuni Gospodom da nećeš istrijebiti sjemena mojega poslije mene, ni imena mojega zatrti u domu oca mojega. (24:23) I zakle se David Saulu; i Saul otide kući svojoj, a David i ljudi njegovi otidoše na tvrdo mjesto. U tom umrije Samuilo i sabra se sav Izrailj, i plakaše za njim, i pogreboše ga u domu njegovu u Rami. A David usta i siđe u pustinju Faransku. A bijaše jedan čovjek u Maonu, a stoka mu bijaše na Karmilu; i bijaše čovjek vrlo bogat, jer imaše tri tisuće ovaca i tisuću koza, i tada strizijaše ovce svoje na Karmilu. I bješe ime tomu čovjeku Naval, a ženi mu ime Avigeja; i ona bijaše žena razumna i lijepa, a on bijaše tvrda srca i opak, a bijaše od roda Halevova. I David ču u pustinji da Naval striže ovce. I posla David deset momaka, i reče David momcima: idite na Karmil, i otidite k Navalu, i pozdravite ga od mene. I recite mu: zdravo! i mir da ti je, i domu tvojemu da je mir, i svemu što imaš da je mir! Čuo sam da strižeš ovce; pastiri su tvoji bivali kod nas, i ne učinismo im nepravde, i ništa im nije nestalo dokle god bijahu na Karmilu. Pitaj sluge svoje, i kazaće ti. Neka ovi momci nađu milost pred tobom, jer dođosmo u dobar dan. Daj slugama svojim i Davidu sinu svojemu što ti dođe do ruke. I dođoše momci Davidovi, i kazaše Navalu u ime Davidovo sve ove riječi, i umučaše. A Naval odgovori slugama Davidovijem i reče: ko je David? i ko je sin Jesejev? Danas ima mnogo sluga koje bježe od svojih gospodara. Eda li ću uzeti hljeb svoj i vodu svoju i meso što sam poklao za ljude koji mi strigu ovce, pa dati ljudima kojih ne znam odakle su? Tada se vratiše momci Davidovi svojim putem, vratiše se, i došavši kazaše mu sve ove riječi. A David reče svojim ljudima: pripašite svaki svoj mač. I pripasaše svaki svoj mač, i David pripasa svoj mač; i pođe za Davidom do četiri stotine ljudi, a dvjesta ostaše kod prtljaga. Ali Avigeji ženi Navalovoj kaza jedan između sluga njegovijeh govoreći: evo, David posla iz pustinje poslanike da pozdravi gospodara našega, a on ih otjera. A ti su nam ljudi bili vrlo dobri, niti nam učiniše krivo, niti nam čega nesta dokle god bijasmo kod njih u polju. Nego nam bijahu zidovi i noću i danju, dokle god bijasmo kod njih pasući ovce. Zato sada gledaj i promisli šta ćeš činiti, jer je gotovo zlo gospodaru našemu i svemu domu njegovu; a on je zao čovjek, da mu se ne može govoriti. Tada Avigeja brže uze dvjesta hljebova i dvije mješine vina i pet ovaca zgotovljenijeh i pet mjerica pržena žita, i sto grozdova suhoga grožđa i dvjesta gruda suhih smokava, i metnu na magarce. I reče momcima svojim: hajdete naprijed, a ja ću ići za vama. A mužu svojemu Navalu ništa ne reče. I sjedavši na magarca iđaše ispod gore, a gle, David i ljudi njegovi slažahu pred nju, i sukobi se s njima. A David govoraše: ele sam zaludu čuvao sve što je taj imao u pustinji da mu ništa ne bješe nestalo od svega što ima; jer mi vrati zlo za dobro. To neka učini Bog neprijateljima Davidovijem i to neka doda, ako mu do zore od svega što ima ostavim i ono što mokri uza zid. A kad Avigeja ugleda Davida, brže siđe s magarca, i pade pred Davidom na lice svoje i pokloni se do zemlje; I padnuvši mu k nogama reče: na meni, gospodaru, neka bude ta krivica; ali da progovori sluškinja tvoja tebi, i čuj riječi sluškinje svoje. Neka gospodar moj ne gleda na toga nevaljaloga čovjeka, Navala, jer je kao ime što mu je; Naval mu je ime, i bezumlje je kod njega. A ja sluškinja tvoja nijesam vidjela momaka gospodara svojega, koje si slao. Zato sada, gospodaru, tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, Gospod ti ne da da ideš na krv i da se osvetiš svojom rukom. Zato sada neka bude neprijateljima tvojim kao Navalu i svjema koji traže zla gospodaru mojemu. Evo dar što je donijela sluškinja gospodaru svojemu, da se da momcima koji idu za gospodarom mojim. Oprosti sluškinji svojoj krivicu; jer će Gospod zacijelo načiniti tvrdu kuću gospodaru mojemu; jer ratove Gospodnje vodi gospodar moj i nije se našlo zlo na tebi nikad tvoga vijeka. I da ustane čovjek da te goni i traži dušu tvoju, duša će gospodara mojega biti vezana u svežnju živijeh kod Gospoda Boga tvojega, a duše će neprijatelja tvojih baciti kao iz praće. I kad Gospod učini gospodaru mojemu svako dobro koje ti je obrekao, i postavi te vođem Izrailju, Neće ti biti spoticanja ni sablazni srcu gospodara mojega da je prolio krv ni za što i da se sam osvetio gospodar moj. I kad učini Gospod dobro gospodaru mojemu, opomenućeš se sluškinje svoje. Tada reče David Avigeji: da je blagosloven Gospod Bog Izrailjev, koji te danas posla meni na susret! I da su blagoslovene riječi tvoje, i ti da si blagoslovena, koja me odvrati danas da ne idem na krv i osvetim se svojom rukom. Doista, tako živ bio Gospod Bog Izrailjev, koji mi ne dade da ti učinim zlo, da mi nijesi brže izašla na susret, ne bi ostalo Navalu do zore ni ono što uza zid mokri. I primi David iz ruke njezine što mu bješe donijela, i reče joj: idi s mirom kući svojoj; eto, poslušah te, i pogledah na te. Potom se Avigeja vrati k Navalu; a gle, kod njega gozba u kući, kao carska gozba, i srce Navalu bješe veselo, i bijaše pijan vrlo. Zato mu ona ne reče ništa do jutra. A ujutru, kad se Naval otrijezni, kaza mu žena sve ovo; a u njemu obamrije srce njegovo, i on posta kao kamen. A kad prođe do deset dana, udari Gospod Navala, te umrije. A kad David ču da je umro Naval, reče: da je blagosloven Gospod, koji osveti sramotu moju od Navala, i zadrža slugu svojega oda zla, a obrati Gospod Navalu na glavu zloću njegovu. Potom posla David i poruči Avigeji da će je uzeti za ženu. I sluge Davidove dođoše k Avigeji na Karmil, i rekoše joj govoreći: David nas posla k tebi da te uzme za ženu. A ona usta i pokloni se licem do zemlje, i reče: evo sluškinje tvoje, da služi i da pere noge slugama gospodara svojega. Potom brže usta Avigeja, i sjede na magarca, i pet djevojaka njezinijeh pođe za njom, i otide za poslanicima Davidovijem, i posta mu žena. A David uze i Ahinoamu iz Jezraela: i obje mu bjehu žene. Jer Saul dade Mihalu kćer svoju, ženu Davidovu, Faltiju sinu Laisovu iz Galima. Opet dođoše Zifeji k Saulu u Gavaju govoreći: ne krije li se David na brdu Eheli prema Gesimonu? A Saul se podiže i siđe u pustinju Zifsku, i s njim tri tisuće ljudi izabranijeh iz Izrailja, da traži Davida u pustinji Zifskoj. I stade Saul u oko na brdu Eheli prema Gesimonu kraj puta; a David osta u pustinji, i opazi da Saul ide za njim u pustinju. I posla David uhode, i od njih dozna zacijelo da je došao Saul. Tada se podiže David i dođe na mjesto gdje Saul bijaše s vojskom. I David vidje mjesto gdje spavaše Saul i Avenir sin Nirov vojvoda njegov; a spavaše Saul među kolima a narod ležaše oko njega. I David progovori i reče Ahimelehu Hetejinu i Avisaju sinu Serujinu bratu Joavovu: ko će sići sa mnom k Saulu u oko? A Avisaj odgovori: ja ću sići s tobom. I tako David i Avisaj dođoše noću k narodu; a gle, Saul ležaše i spavaše između kola, i koplje mu bješe čelo glave pobodeno u zemlju; Avenir pak i narod ležahu oko njega. Tada reče Avisaj Davidu: danas ti dade Bog neprijatelja tvojega u ruke; zato sada da ga probodem kopljem za zemlju jedanput, neću više. A David reče Avisaju: nemoj ga ubiti; jer ko će podignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjega i biti prav? Još reče David: tako živ bio Gospod, Gospod će ga ubiti, ili će doći dan njegov da umre, ili će izaći u boj i poginuti. Ne dao mi Bog da dignem ruku svoju na pomazanika Gospodnjega! Nego uzmi sada koplje što mu je čelo glave i čašu za vodu, pa da idemo. I David uze koplje i čašu za vodu, što bješe čelo glave Saulu, i otidoše; i niko ih ne vidje ni osjeti, niti se koji probudi, nego svi spavahu; jer bješe napao na njih tvrd san od Gospoda. I David prešav na drugu stranu stade navrh brda izdaleka; i bješe između njih mnogo mjesta. I stade David vikati narod i Avenira sina Nirova govoreći: što se ne odzivaš, Avenire? A Avenir se odazva i reče: koji si ti što vičeš cara? A David reče Aveniru: nijesi li ti junak? i ko je kao ti u Izrailju? Zašto nijesi čuvao cara gospodara svojega? Jer je išao jedan iz naroda da ubije gospodara tvojega. Nijesi dobro radio. Tako da je živ Gospod, zaslužili ste smrt što nijeste čuvali gospodara svojega, pomazanika Gospodnjega. Eto, gledaj, gdje je koplje carevo i čaša za vodu što mu bješe čelo glave? Tada Saul pozna glas Davidov, i reče: je li to tvoj glas, sine Davide? A David reče: moj je glas, care gospodaru! Još reče: zašto gospodar moj goni slugu svojega? jer šta sam učinio? i kako je zlo u ruci mojoj? Zato sada care gospodaru moj, poslušaj riječi sluge svojega. Ako te Gospod draži na mene, neka mu je ugodan prinos tvoj; ako li sinovi čovječiji, prokleti su pred Gospodom, jer me izagnaše danas da se ne držim našljedstva Gospodnjega, i rekoše: idi, služi tuđim bogovima. Ali sada da ne padne krv moja na zemlju daleko od očiju Gospodnjih; jer car Izrailjev izide da traži buhu jednu, kao kad ko goni jarebicu po planini. Tada reče Saul: zgriješio sam; vrati se, sine Davide, neću ti otsele činiti zla, kad ti danas draga bi duša moja; evo, ludo sam radio i pogriješio sam veoma. A David odgovori i reče: evo koplja careva; neka dođe koji od momaka i neka ga uzme. A Gospod će platiti svakome po pravdi njegovoj i po vjeri njegovoj. Jer te bješe predao Gospod danas u ruke moje, ali ne htjeh dignuti ruke svoje na pomazanika Gospodnjega. I zato, evo, kako je danas meni draga bila duša tvoja, tako neka bude draga moja duša pred Gospodom, i neka me izbavi iz svake nevolje. A Saul reče Davidu: da si blagosloven, sine moj Davide! izvršićeš i nadvladaćeš. Tada David otide svojim putem, a Saul se vrati u svoje mjesto. Ali David reče u srcu svojem: poginuću kadgod od ruke Saulove; nema bolje za me nego da pobjegnem u zemlju Filistejsku, te će me se Saul okaniti i neće me više tražiti po krajevima Izrailjevijem; tako ću se izbaviti iz ruku njegovijeh. Tada se podiže David i otide sa šest stotina ljudi koji bijahu s njim k Ahisu sinu Maohovu caru Gatskom. I osta David kod Ahisa u Gatu i ljudi njegovi, svaki sa svojom porodicom, David sa dvije žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela i Avigejom iz Karmila ženom Navalovom. I kad javiše Saulu da je David utekao u Gat, presta ga tražiti. A David reče Ahisu: ako sam našao milost pred tobom, neka mi dadu mjesto u kom gradu ove zemlje, da sjedim ondje, jer zašto da sjedi sluga tvoj s tobom u carskom gradu? I dade mu Ahis onoga dana Siklag. Zato Siklag pripada carevima Judinijem do današnjega dana. I osta David u zemlji Filistejskoj godinu i četiri mjeseca. I izlažaše David sa svojim ljudima, i udaraše na Gesureje i Gerzeje i na Amalike; jer ti narodi življahu od starine u onoj zemlji od Sura pa do zemlje Misirske. I pustošaše David onu zemlju ne ostavljajući u životu ni čovjeka ni žene, i otimaše ovce i volove i magarce i kamile i ruho, i vraćajući se dolažaše k Ahisu. I Ahis pitaše: gdje ste danas udarali? A David govoraše: na južnu stranu Judinu, i na južnu stranu Jerameilsku, i na južnu stranu Kenejsku. Ali ne ostavljaše David u životu ni čovjeka ni žene da dovede u Gat govoreći: da nas ne tuže govoreći: tako je uradio David. I taki mu bijaše običaj za sve vrijeme dokle bijaše u zemlji Filistejskoj. I Ahis vjerovaše Davidu, i govoraše: baš se omrazio s narodom svojim Izrailjem; zato će mi biti sluga dovijeka. I u ono vrijeme skupiše Filisteji vojsku svoju da zavojšte na Izrailja; i reče Ahis Davidu: znaj da ćeš ići sa mnom na vojsku ti i tvoji ljudi. A David reče Ahisu: sad ćeš vidjeti šta će učiniti tvoj sluga. A Ahis reče Davidu: zato ću te postaviti da si čuvar glave moje svagda. A Samuilo bijaše umro, i plaka za njim sav Izrailj, i pogreboše ga u Rami, u njegovu gradu. I Saul bijaše istrijebio iz zemlje gatare i vračare. I Filisteji skupivši se dođoše i stadoše u oko kod Sunima; skupi i Saul sve Izrailjce, i stadoše u oko kod Gelvuje. Saul pak videći vojsku Filistejsku uplaši se, i srce mu uzdrhta veoma. I upita Saul Gospoda, ali mu Gospod ne odgovori ni u snu ni preko Urima, ni preko proroka. I Saul reče slugama svojim: tražite mi ženu s duhom vračarskim, da otidem k njoj i upitam je. A sluge mu rekoše: evo u Endoru ima žena u kojoj je duh vračarski. Tada se Saul preruši obukav druge haljine, i otide sa dva čovjeka, i dođe k onoj ženi noću; i on joj reče: hajde vračaj mi duhom vračarskim, i dozovi mi onoga koga ti kažem. Ali mu žena reče: ta ti znaš šta je učinio Saul i kako je istrijebio iz zemlje gatare i vračare; zašto dakle mećeš zamku duši mojoj da me ubiješ? A Saul joj se zakle Gospodom govoreći: tako živ bio Gospod! neće ti biti ništa za to. Tada reče žena: koga da ti dozovem? A on reče: Samuila mi dozovi. A kad žena vidje Samuila, povika iza glasa, i reče žena Saulu govoreći: zašto si me prevario? ta ti si Saul. A car joj reče: ne boj se; nego šta si vidjela? A žena reče Saulu: bogove sam vidjela gdje izlaze iz zemlje. On joj opet reče: kakav je? Ona mu reče: star čovjek izlazi ogrnut plaštem. Tada razumje Saul da je Samuilo, i savi se licem do zemlje i pokloni se. A Samuilo reče Saulu: zašto si me uznemirio i izazvao? Odgovori Saul: u nevolji sam velikoj, jer Filisteji zavojštiše na me, a Bog je otstupio od mene, i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snu, zato pozvah tebe da mi kažeš šta ću činiti. A Samuilo reče: pa što mene pitaš, kad je Gospod otstupio od tebe i postao ti neprijatelj? Gospod je učinio kako je kazao preko mene; jer je Gospod istrgao carstvo iz tvoje ruke i dao ga bližnjemu tvojemu Davidu; Jer nijesi poslušao glasa Gospodnjega, niti si izvršio žestokoga gnjeva njegova na Amaliku; zato ti je danas Gospod to učinio. I Gospod će predati i Izrailja s tobom u ruke Filistejima; te ćeš sjutra ti i sinovi tvoji biti kod mene; i oko Izrailjski predaće Gospod u ruke Filistejima. A Saul ujedanput pade na zemlju kolik je dug, jer se vrlo uplaši od riječi Samuilovijeh, i ne bješe snage u njemu, jer ne bješe ništa jeo ceo dan i svu noć. Tada žena pristupi k Saulu, i videći ga vrlo uplašena reče mu: evo, sluškinja te je tvoja poslušala, i nijesam za život svoj marila da bih te poslušala što si mi kazao. Nego sada i ti poslušaj šta će ti sluškinja tvoja kazati: postaviću ti malo hljeba, te jedi da se okrijepiš da se možeš vratiti svojim putem. A on ne htje, i reče: neću jesti. Ali navališe na nj sluge njegove i žena, te ih posluša, i ustavši sa zemlje sjede na postelju. A žena imaše kod kuće tele ugojeno, i brže ga zakla, i uze brašna te umijesi i ispeče hljebove prijesne. Potom postavi Saulu i slugama njegovijem, te jedoše. A poslije ustaše i otidoše iste noći. A Filisteji skupiše svu vojsku svoju kod Afeka, a Izrailj stade u oko kod izvora u Jezraelu. I knezovi Filistejski iđahu sa stotinama i tisućama; a David i njegovi ljudi iđahu najposlije s Ahisom. I rekoše knezovi Filistejski: što će ti Jevreji? A Ahis reče knezovima Filistejskim: nije li ovo David sluga cara Izrailjskoga Saula, koji je kod mene toliko vremena, toliko godina, i ne nađoh na njemu ništa otkako je dobjegao do ovoga dana? Ali se rasrdiše na nj knezovi Filistejski, i rekoše mu knezovi Filistejski: pošlji natrag toga čovjeka, neka se vrati u svoje mjesto gdje si ga postavio, i neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene na nas u boju; jer čim bi se opet umilio gospodaru svojemu ako ne glavama ovijeh ljudi? Nije li to David o kojem se pjevalo igrajući i govorilo: zgubi Saul svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća? Tada Ahis dozva Davida, i reče mu: tako bio živ Gospod, ti si pošten, i milo mi je da hodiš sa mnom u boj; jer ne nađoh nikakoga zla na tebi otkako si došao k meni do ovoga dana; ali nijesi po volji knezovima. Nego vrati se i idi s mirom da ne učiniš što što ne bi bilo milo knezovima Filistejskim. A David reče Ahisu: Ali šta sam učinio? šta li si našao na sluzi svojem otkako sam kod tebe do ovoga dana, da ne idem da se bijem s neprijateljima gospodara svojega cara? A Ahis odgovarajući reče Davidu: znam; doista si mi mio kao anđeo Božji; ali knezovi Filistejski rekoše: neka ne ide s nama u boj. Nego ustani sjutra rano sa slugama gospodara svojega koje su došle s tobom; ustanite rano čim svane, pa idite. I urani David i ljudi njegovi, i otide rano, i vrati se u zemlju Filistejsku; a Filisteji otidoše u Jezrael. I treći dan dođe David sa svojim ljudima u Siklag, a Amalici bijahu udarili na južnu stranu i na Siklag, i razvalili Siklag i ognjem ga spalili. I bjehu zarobili ženskinje koje bješe ondje, i malo i veliko; ali ne bjehu ubili nikoga, nego ih bjehu odveli i otišli svojim putem. I kad David dođe sa svojim ljudima u grad, a to grad spaljen ognjem, i žene njihove i sinovi i kćeri njihove zarobljene. I podiže David i narod koji bijaše s njim glas svoj, i plakaše dokle već ne mogoše plakati. I obje žene Davidove zarobiše se, Ahinoama iz Jezraela i Avigeja iz Karmila žena Navalova. I David bješe na muci velikoj, jer narod govoraše da ga zaspu kamenjem; jer žalostan bješe sav narod, svaki za sinovima svojim i za kćerima svojim; ali se David ohrabri u Gospodu Bogu svojem. I reče David Avijataru svešteniku sinu Ahimelehovu: uzmi oplećak za me. I uze Avijatar oplećak za Davida. I upita David Gospoda govoreći: hoću li potjerati tu četu? hoću li je stignuti? A Gospod mu reče: potjeraj, jer ćeš zacijelo stignuti i izbavićeš. I pođe David sa šest stotina ljudi što bijahu s njim, i dođoše do potoka Vosora; i ondje ostaše jedni. A David sa četiri stotine ljudi potjera dalje, a dvjesta ljudi osta, koji sustaše te ne mogoše prijeći preko potoka Vosora. I nađoše jednoga Misirca u polju, i dovedoše ga k Davidu, i dadoše mu hljeba da jede i vode da pije, I dadoše mu grudu smokava i dva grozda suha. I pojedavši oporavi se, jer tri dana i tri noći ne bješe ništa jeo niti vode pio. Tada mu reče David: čiji si ti? i odakle si? A on reče: ja sam rodom Misirac, sluga jednoga Amalika, a gospodar me ostavi, jer se razboljeh prije tri dana. Udarismo na južnu stranu Heretejsku i na Judinu i na južnu stranu Halevovu, i Siklag spalismo ognjem. A David mu reče: bi li me mogao odvesti k toj četi? A on reče: zakuni mi se Bogom da me nećeš pogubiti ni izdati u ruke mojemu gospodaru, pa ću te odvesti k toj četi. I odvede ga; i gle, oni se bijahu raširili po svoj zemlji onoj jedući i pijući i veseleći se velikim plijenom koji zaplijeniše iz zemlje Filistejske i iz zemlje Judine. I David ih bi od večera do večera drugoga dana, te niko ne uteče, osim četiri stotine mladića, koji sjedavši na kamile pobjegoše. I tako izbavi David sve što bijahu uzeli Amalici, i obje žene svoje izbavi David. I ništa ne izgubiše, ni malo ni veliko, ni sinove ni kćeri, ni što od plijena i od svega što im bijahu uzeli; sve povrati David. Također uze David i ostale sve ovce i volove, koje goneći pred svojom stokom govorahu: ovo je plijen Davidov. I kad se vrati David k onijem dvjesta ljudi koji bjehu sustali te ne mogoše ići za Davidom, i koje ostavi na potoku Vosoru, izidoše na susret Davidu i narodu koji bijaše s njim. I David pristupivši k narodu pozdravi ih. Tada progovoriše svi zli i nevaljali ljudi između onijeh koji su išli s Davidom, i rekoše: što nijesu išli s nama, zato da im ne damo od plijena koji izbavismo, nego svaki ženu svoju i sinove svoje neka uzmu, pa nek idu. Ali David reče: nemojte tako činiti, braćo moja, s onijem što nam je dao Gospod koji nas je sačuvao i dao nam u ruke četu koja bješe izašla na nas. I ko će vas poslušati u tome? jer kakav je dio onome koji ide u boj taki je i onome koji ostane kod prtljaga; jednako treba da podijele. Tako bi od toga dana unapredak, i to posta uredba i zakon u Izrailju do danas. I kad dođe David u Siklag, posla od plijena starješinama Judinijem, prijateljima svojim, govoreći: evo vam dar od plijena neprijatelja Gospodnjih; Onima u Vetilju, i onima u Ramotu na jugu, i onima u Jatiru, I onima u Aroiru, i onima u Sifmotu, i onima u Estemoji, I onima u Rahalu, i onima u gradovima Jerameilskim, i onima u gradovima Kenejskim, I onima u Ormi, i onima u Hor-Asanu, i onima u Atahu, I onima u Hevronu i po svijem mjestima u koja je dolazio David s ljudima svojim. A Filisteji se pobiše s Izrailjcima, i pobjegoše Izrailjci ispred Filisteja, i padahu mrtvi na gori Gelvuji. I stigoše Filisteji Saula i sinove njegove; i pogubiše Filisteji Jonatana i Avinadava i Melhi-Suva, sinove Saulove. I boj posta žešći oko Saula, i nađoše ga strijelci, i on se vrlo uplaši od strijelaca. I reče Saul momku koji mu nošaše oružje: izvadi mač svoj i probodi me, da ne dođu ti neobrezani i probodu me i narugaju mi se. Ali ne htje momak što mu nošaše oružje, jer ga bješe vrlo strah. Tada Saul uze mač, i baci se na nj. A kad momak koji nošaše oružje vidje Saula mrtva, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. Tako pogibe Saul i tri sina njegova i momak koji mu nošaše oružje i svi ljudi njegovi zajedno onoga dana. A Izrailjci koji bijahu s ovu stranu potoka i s ovu stranu Jordana kad vidješe gdje Izrailjci pobjegoše i gdje pogibe Saul i njegovi sinovi, ostaviše gradove i pobjegoše, te dođoše Filisteji i ostaše u njima. A sjutradan dođoše Filisteji da svlače mrtve; i nađoše Saula i tri sina njegova gdje leže na gori Gelvuji. I otsjekoše mu glavu, i skidoše oružje s njega, i poslaše u zemlju Filistejsku na sve strane da se objavi u kući njihovijeh lažnijeh bogova i po narodu. I ostaviše oružje njegovo u kući Astarotinoj, a tijelo njegovo objesiše na zid Vet-sanski. A čuše stanovnici u Javisu Galadovu šta učiniše Filisteji od Saula. I podigoše se svi ljudi hrabri, i išavši svu noć skidoše tijelo Saulovo i tjelesa sinova njegovijeh sa zida Vet-sanskoga, pa se vratiše u Javis, i ondje ih spališe. I uzeše kosti njihove i pogreboše ih pod drvetom u Javisu, i postiše sedam dana. A po smrti Saulovoj, kad se David vrati pobivši Amalike i osta u Siklagu dva dana, Trećega dana, gle, dođe jedan iz vojske Saulove razdrtijeh haljina i glave posute prahom; i došav k Davidu pade na zemlju i pokloni se. I reče mu David: otkuda ideš? A on mu reče: iz okola Izrailjskoga utekoh. A David mu reče: šta bi? kaži mi. A on reče: narod pobježe iz boja; i mnogo naroda pade i izgibe, pogibe i Saul i sin mu Jonatan. A David reče momku koji mu donese glas: kako znaš da je poginuo Saul i sin mu Jonatan? A momak koji mu donese glas reče: slučajno dođoh na goru Gelvuju, a to se Saul naslonio na koplje svoje, kola i konjici približavahu se k njemu. A on obazrevši se natrag ugleda me, pa me viknu, a ja mu rekoh: evo me. A on mi reče: ko si? A ja mu rekoh: Amalik sam. A on mi reče: pristupi k meni ubij me; jer me obuzeše muke, a još je sasvijem duša u meni. I pristupih k njemu i ubih ga, jer sam znao da neće ostati živ pošto pade; i uzeh vijenac carski koji mu bješe na glavi i grivnu koja mu bješe na ruci, i evo donesoh gospodaru svojemu. Tada David zgrabi haljine na sebi i razdrije ih; tako i svi ljudi koji bijahu s njim. I ridaše i plakaše, i postiše do večera za Saulom i za Jonatanom sinom njegovijem i za narodom Gospodnjim i za domom Izrailjevijem što izgiboše od mača. I reče David momku koji mu donese glas: odakle si? A on reče: ja sam sin jednoga došljaka Amalika. Reče mu David: kako te nije bilo strah podići ruku svoju i ubiti pomazanika Gospodnjega? I dozva David jednoga između momaka svojih i reče: hodi, pogubi ga. A on ga udari, te umrije. I reče mu David: krv tvoja na tvoju glavu; jer tvoja usta svjedočiše na te govoreći: ja sam ubio pomazanika Gospodnjega. Tada David narica ovako za Saulom i za Jonatanom sinom njegovijem, I izgovori, da bi se učili sinovi Judini luku, i eto je napisano u knjizi istinitoga: Diko Izrailjeva! na tvojim visinama pobijeni su; kako padoše junaci? Ne kazujte u Gatu, i ne razglašujte po ulicama Askalonskim, da se ne vesele kćeri Filistejske i da ne igraju kćeri neobrezanijeh. Gore Gelvujske! ne padala rosa ni dažd na vas, i ne rodilo polje za prinos, jer je tu bačen štit s junaka, štit Saulov, kao da nije pomazan uljem. Bez krvi pobijenijeh i bez masti od junaka nije se vraćao luk Jonatanov, niti je mač Saulov dolazio natrag prazan. Saul i Jonatan, mili i dragi za života, ni na smrti se ne rastaviše; lakši od orlova bijahu. Kćeri Izrailjeve! plačite za Saulom, koji vas je oblačio u skerlet lijepo, i kitio vas zlatnijem zakladima po haljinama vašim. Kako padoše junaci u boju! Jonatan kako pogibe na tvojim visinama! Žao mi je za tobom, brate Jonatane; bio si mi mio vrlo; veća mi je bila ljubav tvoja od ljubavi ženske. Kako padoše junaci, i propade oružje ubojito! A poslije toga David upita Gospoda govoreći: hoću li otići u koji grad Judin? A Gospod mu reče: otidi. A David reče: u koji da otidem? Reče: Hevron. I David otide onamo sa dvije žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela i Avigejom koja prije bješe žena Navala iz Karmila. I ljude koji bijahu s njim odvede David, sve s porodicama njihovijem, i nastaniše se po gradovima Hevronskim. I dođoše ljudi od Jude, i pomazaše ondje Davida za cara nad domom Judinijem. I javiše Davidu govoreći: ljudi iz Javisa Galadova pogreboše Saula. I David posla poslanike k ljudima u Javisu Galadovu, i reče im: da ste blagosloveni Gospodu što učiniste milost gospodaru svojemu, Saulu, i pogreboste ga. Zato da učini Gospod vama milost i vjeru; a ja ću vam učiniti dobro, što ste to učinili. I neka vam se ukrijepe ruke i budite hrabri; jer Saul gospodar vaš pogibe, a dom Judin pomaza mene za cara nad sobom. Ali Avenir sin Nirov vojvoda Saulov uze Isvosteja sina Saulova, i odvede ga u Mahanajim. I zacari ga nad Galadom i nad Asurom i Jezraelom i Jefremom i Venijaminom i nad svijem Izrailjem. Četrdeset godina bješe Isvosteju sinu Saulovu kad poče carovati nad Izrailjem; i carova dvije godine. Samo dom Judin držaše se Davida. A David carova u Hevronu nad domom Judinijem sedam godina i šest mjeseca. Potom izide Avenir sin Nirov i sluge Isvosteja sina Saulova iz Mahanajima u Gavaon. Takođe i Joav sin Serujin i sluge Davidove izidoše i sretoše se s njima kod jezera Gavaonskoga, i stadoše jedni s jedne strane jezera a drugi s druge strane. Tada reče Avenir Joavu: neka ustanu momci i neka se proigraju pred nama. I reče Joav: neka ustanu. I ustaše, i izidoše na broj: dvanaest od Venijamina sa strane Isvosteja sina Saulova, i dvanaest između sluga Davidovijeh. I uhvatiše jedan drugoga za glavu, i tisnu jedan drugomu mač svoj u bok, i popadaše zajedno. Otuda se prozva ono mjesto Halkat-Asurim kod Gavaona. I bi žestok boj onoga dana; i sluge Davidove razbiše Avenira i Izrailjce. A ondje bijahu tri sina Serujina: Joav i Avisaj i Asailo. A Asailo bijaše lak na nogu kao srna u polju; I potjera Asailo Avenira, i ne svrnu ni nadesno ni nalijevo iza Avenira. I Avenir obazre se natrag i reče: jesi li ti, Asailo? A on reče: ja sam. A Avenir mu reče: svrni nadesno ili nalijevo, i uzmi jednoga od tijeh momaka, i skini odoru s njega. Ali ne htje Asailo svrnuti iza njega. I Avenir opet reče Asailu: otstupi od mene; zašto da te sastavim sa zemljom? i kako bih smeo pogledati u Joava brata tvojega? Ali on ne htje otstupiti; i Avenir ga udari kopljem pod peto rebro, i izađe mu koplje na leđa, te on pade ondje i umrije na mjesto. I ko god dođe na ono mjesto gdje pade i pogibe Asailo, ustavljaše se. Ali Joav i Avisaj potjeraše Avenira, i sunce zađe kad dođoše do brda Ame, koja je prema Giji na putu u pustinju Gavaonsku. I skupiše se sinovi Venijaminovi za Avenirom, te se načini četa, i stadoše na vrh jednoga brda. I Avenir viknu Joava i reče: hoće li mač proždirati dovijeka? ne znaš li da jadi bivaju napošljetku? zašto već ne kažeš narodu da se prođu braće svoje? A Joav reče: tako živ bio Bog, da nijesi kazao, narod bi još jutros otišao, nijedan ne bi tjerao brata svojega. Tada zatrubi Joav u trubu, i ustavi se sav narod i prestaše tjerati Izrailja, i ne biše se više. I tako Avenir i ljudi njegovi idoše preko polja cijelu onu noć, i prijeđoše preko Jordana, i prošavši sav Vitron dođoše u Mahanajim. A Joav se vrati od Avenira, i kad skupi sav narod, ne bješe od sluga Davidovijeh devetnaest ljudi i Asaila. Ali sluge Davidove pobiše sinova Venijaminovijeh, ljudi Avenirovijeh, tri stotine i šezdeset ljudi, koji izgiboše. A Asaila uzeše i pogreboše u grobu oca njegova koji bijaše u Vitlejemu. I Joav i ljudi njegovi idoše svu noć, i osvanuše u Hevronu. I dugo bijaše rat između doma Saulova i doma Davidova; ali David sve većma jačaše a dom Saulov postajaše sve slabiji. I Davidu se rodiše sinovi u Hevronu: prvenac mu bješe Amnon od Ahinoame Jezraeljanke; Drugi bješe Hileav od Avigeje žene Navala Karmilca; treći Avesalom sin Mahe kćeri Talmaja cara Gesurskoga; Četvrti Adonija sin Agitin; i peti Sefatija sin Avitalin; I šesti Itram od Egle žene Davidove. Ti se rodiše Davidu u Hevronu. I dok bijaše rat između doma Saulova i doma Davidova, Avenir branjaše dom Saulov. A Saul imaše inoču po imenu Resfu kćer Ajinu; i Isvostej reče Aveniru: zašto si spavao kod inoče oca mojega? I Avenir se razgnjevi na riječi Isvostejeve i reče: jesam li ja pasja glava, koji sada činim na Judi milost domu Saula oca tvojega i braći njegovoj i prijateljima njegovijem, i nijesam te pustio u ruke Davidove, te danas tražiš na meni zlo radi te žene? Tako neka učini Bog Aveniru, i tako neka doda, ako ne učinim Davidu kako mu se Gospod zakleo, Da se prenese ovo carstvo od doma Saulova, i da se utvrdi prijesto Davidov nad Izrailjem i nad Judom, od Dana do Virsaveje. I on ne može više ništa odgovoriti Aveniru, jer ga se bojaše. I Avenir posla poslanike k Davidu od sebe i poruči: čija je zemlja? I poruči mu: učini vjeru sa mnom, i evo ruka će moja biti s tobom, da obratim k tebi svega Izrailja. A on odgovori: dobro; ja ću učiniti vjeru s tobom; ali jedno ištem od tebe, i to: da ne vidiš lica mojega ako mi prvo ne dovedeš Mihalu kćer Saulovu, kad dođeš da vidiš lice moje. I posla David poslanike k Isvosteju sinu Saulovu, i poruči mu: daj mi ženu moju Mihalu, koju isprosih za sto okrajaka Filistejskih. I Isvostej posla te je uze od muža, od Faltila, sina Laisova. A muž njezin pođe s njom, i jednako plakaše za njom do Vaurima. Tada mu reče Avenir: idi, vrati se natrag. I on se vrati. Potom Avenir govori starješinama Izrailjskim, i reče im: pređe tražiste Davida da bude car nad vama. Eto sada učinite; jer je Gospod rekao za Davida govoreći: preko Davida sluge svojega izbaviću narod svoj Izrailja iz ruku Filistejskih i iz ruku svijeh neprijatelja njihovijeh. Tako govori Avenir i sinovima Venijaminovijem. Potom otide Avenir i u Hevron da kaže Davidu sve što za dobro nađe Izrailj i sav dom Venijaminov. I kad dođe Avenir k Davidu u Hevron i s njim dvadeset ljudi, učini David gozbu Aveniru i ljudima koji bijahu s njim. I reče Avenir Davidu: da ustanem i idem da skupim k caru gospodaru svojemu sav narod Izrailjev da učine vjeru s tobom, pa da caruješ kako ti duša želi. I David otpusti Avenira da ide s mirom. A gle, sluge Davidove vraćahu se s Joavom iz boja, i tjerahu sa sobom velik plijen; a Avenir već ne bješe kod Davida u Hevronu, jer ga otpusti, te otide s mirom. Joav dakle i sva vojska što bješe s njim dođoše onamo; i javiše Joavu govoreći: Avenir sin Nirov dolazio je k caru, i on ga otpusti te otide s mirom. I Joav otide k caru i reče: šta učini? Gle, Avenir je dolazio k tebi; zašto ga pusti te otide? Poznaješ li Avenira sina Nirova? dolazio je da te prevari, da vidi kuda hodiš i da dozna sve šta radiš. Potom otišav Joav od Davida posla ljude za Avenirom da ga vrate od studenca Sire, a David ne znadijaše za to. I kad se vrati Avenir u Hevron, odvede ga Joav na stranu pod vrata kao da govori s njim nasamo; ondje ga udari pod peto rebro, te umrije za krv Asaila brata njegova. A kad David poslije to ču, reče: ja nijesam kriv ni carstvo moje pred Gospodom dovijeka za krv Avenira sina Nirova. Neka padne na glavu Joavovu i na sav dom oca njegova; i neka dom Joavov ne bude nikad bez čovjeka bolna od tečenja ili gubava ili koji ide o štapu ili koji padne od mača ili koji nema hljeba. Tako Joav i Avisaj brat njegov ubiše Avenira što on pogubi Asaila brata njihova kod Gavaona u boju. I reče David Joavu i svemu narodu koji bijaše s njim: razderite haljine svoje i pripašite kostrijet, i plačite za Avenirom. I car David iđaše za nosilima. A kad pogreboše Avenira u Hevronu, car podiže glas svoj i plaka na grobu Avenirovu; plaka i sav narod. I naričući za Avenirom reče: umrije li Avenir kako umire bezumnik? Ruke tvoje ne biše vezane, niti noge tvoje u okov okovane; pao si kao što se pada od nevaljalijeh ljudi. Tada još većma plaka za njim sav narod. I dođe sav narod nudeći Davida da jede što, dok još bijaše dan; ali se David zakle i reče: Bog neka mi učini tako, i tako neka doda, ako okusim hljeba ili što drugo dok ne zađe sunce. I sav narod ču to, i bi im po volji; što god činjaše car, bješe po volji svemu narodu. I pozna sav narod i sav Izrailj u onaj dan da nije bilo od cara što pogibe Avenir sin Nirov. I car reče slugama svojim: ne znate li da je vojvoda i to veliki poginuo danas u Izrailju? Ali ja sam sada još slab, ako i jesam pomazani car; a ovi ljudi, sinovi Serujini, vrlo su mi silni. Neka Gospod plati onome koji čini zlo prema zloći njegovoj. A kad ču sin Saulov da je poginuo Avenir u Hevronu, klonuše mu ruke, i sav se Izrailj smete. A imaše sin Saulov dvije vojvode nad četama; jednom bješe ime Vana, a drugom bješe ime Rihav, sinovi Rimona Viroćanina, od sinova Venijaminovijeh; jer se i Virot brojaše Venijaminu; A Viroćani bijahu pobjegli u Gitajim, gdje ostaše kao došljaci do današnjega dana. I imaše Jonatan sin Saulov sina hroma na nogu, kojemu bijaše pet godina kad dođe glas o smrti Saulovoj i Jonatanovoj iz Jezraela, te ga uze dadilja njegova i pobježe, i kad brzo bježaše, on pade i ohronu; a ime mu bijaše Mefivostej. I pođoše sinovi Rimona Viroćanina, Rihav i Vana, i dođoše u podne u kuću Isvostejevu; a on počivaše u podne. I uđoše u kuću kao da uzmu pšenice, i probodoše ga pod peto rebro Rihav i Vana, i pobjegoše. Kad uđoše u kuću, on ležaše na postelji svojoj u klijeti gdje spavaše, te ga probodoše i ubiše, i otsjekoše mu glavu i uzeše je, pa otidoše putem preko polja cijelu onu noć. I donesoše glavu Isvostejevu Davidu u Hevron, i rekoše caru: evo glave Isvosteja sina Saulova, neprijatelja tvojega, koji je tražio dušu tvoju; i Gospod osveti danas cara gospodara mojega od Saula i sjemena njegova. Ali David odgovarajući Rihavu i Vani bratu njegovu, sinovima Rimona Viroćanina, reče im: tako da je živ Gospod, koji je izbavio dušu moju iz svake nevolje. Kad onoga koji mi javi govoreći: gle, pogibe Saul, i mišljaše da će mi javiti dobre glase, uhvatih i ubih u Siklagu, i to mu bi od mene dar za glase njegove, Akamoli ljude bezbožne, koji ubiše čovjeka prava, u kući njegovoj, na postelji njegovoj! neću li iskati krvi njegove iz vaših ruku, i vas istrijebiti sa zemlje? I zapovjedi David momcima svojim, te ih pogubiše, i otsjekoše im ruke i noge, i objesiše kod jezera Hevronskoga; a glavu Isvostejevu uzeše i pogreboše u grobu Avenirovu u Hevronu. Tada dođoše sva plemena Izrailjeva k Davidu u Hevron, i rekoše mu govoreći: evo, mi smo kost tvoja i tijelo tvoje. I prije, dok Saul bijaše car nad nama, ti si odvodio i dovodio Izrailja; i Gospod ti je rekao: ti ćeš pasti narod moj Izrailja i ti ćeš biti vođ Izrailju. Tako dođoše sve starješine Izrailjeve k caru u Hevron, i učini s njima car David vjeru u Hevronu pred Gospodom; i pomazaše Davida za cara nad Izrailjem. Trideset godina bijaše Davidu kad se zacari, i carova četrdeset godina. U Hevronu carova nad Judom sedam godina i šest mjeseca; a u Jerusalimu carova trideset i tri godine nad svijem Izrailjem i Judom. A car otide sa svojim ljudima u Jerusalim na Jevuseje, koji življahu u onoj zemlji. I oni rekoše Davidu govoreći: nećeš ući ovamo dok ne uzmeš slijepe i hrome, hoteći kazati: neće ući ovamo David. Ali David uze kulu Sion, to je grad Davidov. Jer reče David u onaj dan: ko god pobije Jevuseje i dođe do jaza, i do slijepijeh i hromijeh, na koje mrzi duša Davidova, biće vojvoda. Zato se kaže: slijepi i hromi da ne ulaze u ovu kuću. I sjede David u kuli, i nazva je gradom Davidovijem: i pogradi je David unaokolo od Milona i unutra. I David jednako napredovaše, jer Gospod Bog nad vojskama bješe s njim. I Hiram car Tirski posla poslanike k Davidu, i kedrovijeh drva i drvodjelja i kamenara, i sagradiše kuću Davidu. I razumje David da ga je Gospod utvrdio za cara nad Izrailjem, i da je uzvisio carstvo njegovo radi naroda svojega Izrailja. I uze David još inoča i žena iz Jerusalima, pošto dođe iz Hevrona; i rodi se Davidu još sinova i kćeri. I ovo su imena onijeh koji mu se rodiše u Jerusalimu: Samuja i Sovav i Natan i Solomun, I Jevar i Elisuja i Nafig i Jafija, I Elisama i Elijada i Elifalet. A Filisteji čuvši da su pomazali Davida za cara nad Izrailjem, izidoše svi Filisteji da traže Davida; a David čuvši to, otide u kulu. I Filisteji došavši raširiše se po dolini Rafajskoj. Tada David upita Gospoda govoreći: hoću li izaći na Filisteje? Hoćeš li ih dati u moje ruke? A Gospod reče Davidu: izađi; doista ću dati Filisteje u tvoje ruke. Tada David dođe u Val-Ferasim, i pobi ih ondje, i reče: prodrije Gospod neprijatelje moje preda mnom kao kad voda prodire. Otuda se prozva ono mjesto Val-Ferasim. I ostaviše ondje lažne bogove svoje; a David i ljudi njegovi odnesoše ih. I opet nanovo dođoše Filisteji, i raširiše se u dolini Rafajskoj. I David upita Gospoda, koji reče: ne idi pred njih, nego im zađi za leđa, pa udari na njih prema dudovima. Pa kad čuješ da zašušti po vrhovima od dudova, onda se kreni, jer će onda poći Gospod pred tobom da pobije vojsku Filistejsku. I David učini tako kako mu zapovjedi Gospod, i pobi Filisteje od Gavaje do Gezera. Poslije skupi opet David sve ljude izabrane iz Izrailja, trideset tisuća. Pa se podiže David i sav narod što bijaše s njim i otide iz Vale Judine da prenese otuda kovčeg Božji, kod kojega se prizivlje ime, ime Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima. I metnuše kovčeg Božji na nova kola, i povezoše ga iz kuće Avinadavove, koja bijaše na brdu; a Uza i Ahijo sinovi Avinadavovi upravljahu novijem kolima. I odvezoše kovčeg Božji iz kuće Avinadavove, koja bijaše na brdu, i Ahijo iđaše pred kovčegom. A David i sav dom Izrailjev udarahu pred Gospodom u svakojake sprave od drveta kedrova, u gusle, u psaltire, u bubnje, u svirale i u kimvale. A kad dođoše do gumna Nahonova, Uza se maši za kovčeg Božji i prihvati ga, jer volovi potegoše na stranu. I Gospod se razgnjevi na Uzu, i udari ga Bog ondje za tu nepažnju, te umrije ondje kod kovčega Božijega. I ožalosti se David što Gospod ubi Uzu. Zato se prozva ono mjesto Fares-Uza do danas. I uplaši se David od Gospoda u onaj dan, i reče: kako će doći k meni kovčeg Gospodnji? I ne htje David odvesti kovčega Gospodnjega k sebi u grad Davidov; nego ga skloni David u kuću Ovid-Edoma Getejina. I osta kovčeg Gospodnji u kući Ovid-Edoma Getejina tri mjeseca, i blagoslovi Gospod Ovid-Edoma i sav dom njegov. I javiše caru Davidu govoreći: Gospod blagoslovi dom Ovid-Edomov i sve što ima radi kovčega Božijega. Tada otide David, i prenese kovčeg Božji iz kuće Ovid-Edomove u grad Davidov s veseljem. I kad oni koji nošahu kovčeg Gospodnji postupiše šest koraka, prinese na žrtvu vola i debela ovna. I David igraše iz sve snage pred Gospodom, i bješe ogrnut oplećkom lanenijem. Tako David i sav dom Izrailjev nošahu kovčeg Gospodnji podvikujući i trubeći u trube. A kad kovčeg Gospodnji ulažaše u grad Davidov, Mihala kći Saulova gledajući s prozora vidje cara Davida gdje skače i igra pred Gospodom, i podrugnu mu se u srcu svojem. A kad donesoše kovčeg Gospodnji, namjestiše ga na njegovo mjesto u šatoru koji mu razape David. I prinese David žrtve paljenice i žrtve zahvalne pred Gospodom. Potom prinesavši David žrtve paljenice i žrtve zahvalne blagoslovi narod u ime Gospoda nad vojskama. I razdade među sav narod, među sve mnoštvo Izrailjevo, i ljudima i ženama, svakome po jedan hljeb i komad mesa i žban vina. Potom otide narod, svak svojoj kući. I David se vrati da blagoslovi svoj dom; a Mihala kći Saulova izide na susret Davidu, i reče: kako je slavan bio danas car Izrailjev, kad se danas otkrivao pred sluškinjama sluga svojih, kao što se otkrivaju nikaki ljudi! A David reče Mihali: pred Gospodom, koji me je izabrao preko oca tvojega i preko svega doma njegova, te mi zapovjedio da budem vođ narodu Gospodnjemu, Izrailju, igrao sam, i igraću pred Gospodom. I još ću se većma poniziti, i još ću manji sebi biti; i opet ću biti slavan pred sluškinjama, za koje govoriš. I Mihala kći Saulova ne ima poroda do smrti svoje. A kad car sjeđaše kod kuće svoje, i Gospod mu dade mir svuda unaokolo od svijeh neprijatelja njegovijeh, Reče car Natanu proroku: vidi, ja stojim u kući od kedrova drveta, a kovčeg Božji stoji pod zavjesima. A Natan reče caru: šta ti je god u srcu, idi, čini, jer je Gospod s tobom. Ali onu noć dođe riječ Gospodnja k Natanu govoreći: Idi i reci sluzi mojemu Davidu: ovako veli Gospod: ti li ćeš mi načiniti kuću da u njoj nastavam? Kad nijesam nastavao u kući od kad izvedoh sinove Izrailjeve iz Misira do danas, nego sam hodio u šatoru i u naslonu, Kuda sam god hodio sa svijem sinovima Izrailjevim, jesam li jednu riječ rekao kome od sudija Izrailjevijeh, kojima zapovijedah da pasu narod moj Izrailja, i kazao: zašto mi ne načinite kuće od kedra? Ovako dakle reci Davidu sluzi mojemu: ovako veli Gospod nad vojskama: ja te uzeh od tora, od ovaca, da budeš vođ narodu mojemu, Izrailju; I bjeh s tobom kuda si god hodio, i istrijebih sve neprijatelje tvoje ispred tebe, i stekoh ti ime veliko, kao što je ime velikijeh ljudi koji su na zemlji. I odrediću mjesto narodu svojemu Izrailju, i posadiću ga, te će nastavati u svom mjestu, i neće se više pretresati, niti će ih više mučiti nepravednici kao prije, I od onoga dana kad postavih sudije nad narodom svojim Izrailjem; i smiriću te od svijeh neprijatelja tvojih. Jošte ti javlja Gospod da će ti Gospod načiniti kuću. Kad se navrše dani tvoji, i počineš kod otaca svojih, podignuću sjeme tvoje nakon tebe, koje će izaći iz utrobe tvoje, i utvrdiću carstvo njegovo. On će sazidati dom imenu mojemu, i utvrdiću prijesto carstva njegova dovijeka. Ja ću mu biti otac, i on će mi biti sin; ako učini što zlo, karaću ga prutom ljudskim i udarcima sinova čovječijih. Ali milost moja neće se ukloniti od njega kao što sam je uklonio od Saula, kojega uklonih ispred tebe. Nego će tvrd biti dom tvoj i carstvo tvoje dovijeka pred tobom, i prijesto će tvoj stajati dovijeka. Po svijem ovijem riječima i po svoj ovoj utvari kaza Natan Davidu. Tada dođe car David i stade pred Gospodom, i reče: ko sam ja, Gospode, Gospode, i šta je moj dom, te si me doveo dovde? Pa i to ti se još čini malo, Gospode, Gospode, nego si govorio i za dom sluge svojega na dugo vremena. Je li to zakon čovječji, Gospode, Gospode! Ali šta će jošte David da ti govori? ta ti znaš slugu svojega, Gospode, Gospode! Radi riječi svoje i po srcu svojemu učinio si sve ove velike stvari obznanjujući ih sluzi svojemu. Zato si velik, Gospode Bože, nema takoga kakav si ti; i nema Boga osim tebe, po svemu što čusmo svojim ušima. Jer koji je narod na zemlji kao tvoj narod Izrailj? kojega je radi Bog išao da ga iskupi da mu bude narod i da steče sebi ime i da vam učini velika i strašna djela u zemlji tvojoj, pred narodom tvojim, koji si iskupio sebi iz Misira, od naroda i bogova njihovijeh. Jer si utvrdio sebi narod svoj Izrailja da ti bude narod dovijeka; a ti si im, Gospode, Bog. I tako, Gospode Bože, riječ koju si obrekao sluzi svojemu i domu njegovu, potvrdi zasvagda, i učini kako si rekao. Neka se veliča ime tvoje do vijeka, da se govori: Gospod je nad vojskama Bog nad Izrailjem; i dom sluge tvojega Davida neka stoji tvrdo pred tobom. Jer si ti, Gospode nad vojskama, Bože Izrailjev, javio sluzi svojemu govoreći: dom ću sazidati tebi. Zato sluga tvoj nađe u srcu svojem da ti se pomoli ovom molitvom. Tako, Gospode, Gospode, ti si Bog, i riječi su tvoje istina; ti si ovo dobro obrekao sluzi svojemu. Budi dakle voljan i blagoslovi dom sluge svojega da bude dovijeka pred tobom; jer si ti, Gospode, rekao, i tvojim će blagoslovom biti blagosloven dom sluge tvojega dovijeka. Poslije toga razbi David Filisteje, i pokori ih, i uze David Meteg-Amu iz ruku Filistejskih. Razbi i Moavce, i izmjeri ih užem povaljavši ih po zemlji, i izmjeri ih dva uža da se pogube a jedno uže da se ostave u životu. I Moavci postaše sluge Davidove, i plaćahu mu danak. David razbi i Adad-Ezera sina Reovova cara Sovskoga, izašav da raširi vlast svoju do rijeke Efrata. I zarobi ih David tisuću i sedam stotina konjanika i dvadeset tisuća pješaka, i podreza David žile svijem konjma kolskim, samo ostavi za sto kola. I bijahu došli Sirci iz Damaska u pomoć Adad-Ezeru caru Sovskom, i David pobi dvadeset i dvije tisuće Siraca. I namjesti David vojsku u Siriji što je pod Damaskom, i Sirci postaše sluge Davidove plaćajući mu danak. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše. I David uze zlatne štitove koje imahu sluge Adad-Ezerove, i donese ih u Jerusalim. I iz Vetaha i iz Virotaja gradova Adad-Ezerovijeh odnese car David silnu mjed. A kad ču Toja car Ematski da je David pobio svu vojsku Adad-Ezerovu, Posla Toja Jorama sina svojega k caru Davidu da ga pozdravi i da mu čestita što je vojevao na Adad-Ezera i ubio ga, jer Toja imaše rat s Adad-Ezerom; i donese Joram zaklada zlatnijeh i srebrnijeh i mjedenijeh. Pa i to car David posveti Gospodu sa srebrom i zlatom što bješe posvetio od svijeh naroda koje pokori, Od Siraca i od Moavaca i od sinova Amonovijeh i od Filisteja i od Amalika, i od plijena Adad-Ezera sina Reovova cara Sovskoga. I David steče ime kad se vrati pobiv Sirce, osamnaest tisuća, u slanoj dolini. I namjesti vojsku po Idumeji, po svoj Idumeji namjesti vojsku, i svi Edomci postaše sluge Davidove. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše. Tako carova David nad svijem Izrailjem, sudeći i dajući pravdu svemu narodu svojemu. I Joav sin Serujin bješe nad vojskom; a Josafat sin Ahiludov pametar; A Sadok sin Ihitovov i Ahimeleh sin Avijatarov sveštenici; a Seraja pisar; A Venaja sin Jodajev bješe nad Heretejima i Feletejima; a sinovi Davidovi knezovi. I reče David: ima li jošte ko da je ostao od doma Saulova? da mu učinim milost radi Jonatana. A bijaše jedan sluga doma Saulova, po imenu Siva; i dozvaše ga k Davidu. I reče mu car: jesi li ti Siva? A on reče: ja sam, sluga tvoj. A car reče: ima li jošte ko od doma Saulova da mu učinim milost Božiju? A Siva reče caru: još ima sin Jonatanov, hrom na nogu. I reče mu car: gdje je? A Siva reče caru: eno ga u domu Mahira sina Amilova u Lodevaru. Tada posla car David da ga dovedu iz Lodevara iz doma Mahira sina Amilova. A kad dođe k Davidu Mefivostej sin Jonatana sina Saulova, pade na lice svoje i pokloni se. A David reče: Mefivosteju! A on reče: evo sluge tvojega. A David mu reče: ne boj se; jer ću ti učiniti milost Jonatana radi oca tvojega, daću ti natrag sve njive Saula oca tvojega; a ti ćeš svagda jesti za mojim stolom. A on se pokloni i reče: ko sam ja sluga tvoj, te si pogledao na mrtva psa kao što sam ja? I car dozva Sivu slugu Saulova, i reče mu: što je god bilo Saulovo i svega doma njegova, dao sam sinu tvojega gospodara. Radi mu dakle zemlju ti i sinovi tvoji i sluge tvoje, i donosi da sin gospodara tvojega ima hljeba da jede; ali Mefivostej sin gospodara tvojega ješće svagda za mojim stolom. Siva pak imaše petnaest sinova i dvadeset sluga. I reče Siva caru: kako je car gospodar moj zapovjedio sluzi svojemu, sve će činiti sluga tvoj. Ali Mefivostej, reče car, ješće za mojim stolom kao carski sin. A Mefivostej imaše maloga sina, kojemu ime bješe Miha; a svi koji življahu u domu Sivinu bijahu sluge Mefivostejeve. A Mefivostej sjeđaše u Jerusalimu, jer svagda jeđaše za carevijem stolom, a bješe hrom na obje noge. A poslije toga umrije car sinova Amonovijeh, i zacari se Anun sin njegov na njegovo mjesto. I reče David: da učinim milost Anunu sinu Nasovu, kao što je otac njegov meni učinio milost. I posla David da ga potješi za ocem preko sluga svojih. I dođoše sluge Davidove u zemlju sinova Amonovijeh. A knezovi sinova Amonovijeh rekoše Anunu gospodaru svojemu: misliš da je David zato poslao ljude da te potješe, što je rad učiniti čast ocu tvojemu? a nije zato poslao David k tebi sluge svoje da promotri grad i uhodi, pa poslije da ga raskopa? Tada Anun uhvati sluge Davidove, i obrija im brade do pola i otsiječe im haljine po pole, do zadnjice, i opravi ih natrag. A kad to javiše Davidu, on posla pred njih, jer ljudi bijahu grdno osramoćeni, i poruči im car: sjedite u Jerihonu dokle vam naraste brada, pa onda dođite natrag. Tada sinovi Amonovi videći gdje se omraziše s Davidom, poslaše sinovi Amonovi, te najmiše Siraca od Vet-Reova i Siraca od Sove dvadeset tisuća pješaka, i u cara od Mahe tisuću ljudi, i od Is-Tova dvanaest tisuća ljudi. A David kad to ču, posla Joava sa svom hrabrom vojskom svojom. I izidoše sinovi Amonovi, i uvrstaše se pred vratima, a Sirci iz Sove i iz Reova i ljudi iz Is-Tova i iz Mahe bijahu za sebe u polju. I Joav videći namještenu vojsku prema sebi sprijed i ozad, uze odabrane iz sve vojske Izrailjske, i namjesti ih prema Sircima; A ostali narod predade Avisaju bratu svojemu da ih namjesti prema sinovima Amonovijem. I reče: ako Sirci budu jači od mene, dođi mi u pomoć; ako li sinovi Amonovi budu jači od tebe, ja ću doći tebi u pomoć. Budi hrabar, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svojega; a Gospod neka učini što mu je po volji. Tada Joav i narod koji bješe s njim primakoše se da udare na Sirce, ali oni pobjegoše ispred njega. A sinovi Amonovi videći gdje pobjegoše Sirci, pobjegoše i oni ispred Avisaja, i uđoše u svoj grad. I vrati se Joav od sinova Amonovijeh, i dođe u Jerusalim. Ali Sirci kad vidješe gdje ih nadbiše Izrailjci, skupiše se opet. I Adarezer posla, te dovede Sirce ispreko rijeke, koji dođoše u Elam; a Sovak vojvoda Adarezerov iđaše pred njima. Kad to javiše Davidu, on skupi sve Izrailjce, i prijeđe preko Jordana i dođe u Elam; i Sirci se namjestiše protiv Davida i pobiše se s Davidom. Ali pobjegoše Sirci ispred Izrailja, i pobi David Siraca sedam stotina i četrdeset tisuća konjika; i Sovaka vojvodu njihova ubi, te pogibe ondje. I kad vidješe svi carevi, sluge Adarezerove, da ih razbi Izrailj, učiniše mir s Izrailjem, i služahu im, i Sirci ne smijahu više pomagati sinovima Amonovijem. A kad prođe godina, u vrijeme kad carevi idu na vojsku, posla David Joava i sluge svoje s njim, i svega Izrailja, te potirahu sinove Amonove, i opkoliše Ravu; a David osta u Jerusalimu. I pred veče usta David s postelje svoje, i hodajući po krovu carskoga dvora ugleda s krova ženu gdje se mije, a žena bijaše vrlo lijepa na oči. I David posla da propitaju za ženu i rekoše: nije li to Vitsaveja kći Elijamova žena Urije Hetejina? I David posla poslanike da je dovedu; i kad dođe k njemu, on leže s njom, a ona se bješe očistila od nečistote svoje; poslije se vrati svojoj kući. I zatrudnje žena, te posla i javi Davidu govoreći: trudna sam. Tada David posla k Joavu i poruči: pošlji mi Uriju Hetejina. I posla Joav Uriju k Davidu. I kad Urija dođe k njemu, zapita ga David kako je Joav i kako je narod i kako ide rat. Potom reče David Uriji: idi kući svojoj, i operi noge svoje. I Urija izide iz careva dvora, a za njim iznesoše jelo carsko. Ali Urija leže na vratima dvora careva sa svijem slugama gospodara svojega, i ne otide kući svojoj. I javiše Davidu govoreći: Urija nije otišao kući svojoj. A David reče Uriji: nijesi li došao s puta? zašto ne ideš kući svojoj? A Urija reče Davidu: kovčeg i Izrailj i Juda stoje po šatorima, i Joav gospodar moj i sluge gospodara mojega stoje u polju, pa kako bih ja ušao u kuću svoju da jedem i pijem i spavam sa ženom svojom? Tako ti bio živ i tako bila živa duša tvoja, neću to učiniti. Tada reče David Uriji: ostani ovdje još danas, pa ću te sjutra otpustiti. Tako osta Urija u Jerusalimu onaj dan i sjutradan. I pozva ga David da jede i pije s njim, te ga opije. A uveče otide, te leže na postelju svoju sa slugama gospodara svojega, a kući svojoj ne otide. A ujutru napisa David knjigu Joavu, i posla po Uriji. A u knjizi pisa i reče: namjestite Uriju gdje je najžešći boj, pa se uzmaknite od njega da bi ga ubili da pogine. I Joav opkolivši grad namjesti Uriju na mjesto gdje je znao da su najhrabriji ljudi. I izidoše ljudi iz grada i pobiše se s Judom. I pogibe iz naroda nekoliko sluga Davidovijeh; pogibe i Urija Hetejin. Tada Joav posla k Davidu, i javi mu sve što bi u boju. I zapovjedi glasniku govoreći: kad pripovjediš caru sve što je bilo u boju, Ako se razgnjevi car i reče ti: zašto ste išli tako blizu grada da se bijete? zar nijeste znali kako se strijelja s grada? Ko je ubio Avimeleha sina Jeruvesetova? nije li žena bacila na nj komad žrvnja sa zida, te pogibe u Tevesu? zašto ste išli blizu zida? tada reci: poginuo je i sluga tvoj Urija Hetejin. I otide glasnik, i došavši javi Davidu sve za što ga je poslao Joav. I reče glasnik Davidu: bijahu jači od nas, i izidoše u polje na nas, ali ih uzbismo do vrata gradskih. A strijelci stadoše strijeljati na sluge tvoje sa zida, i pogibe nekoliko sluga carevijeh, tako i sluga tvoj Urija Hetejin pogibe. Tada reče David glasniku: ovako reci Joavu: ne budi zlovoljan za to; jer mač proždire sad ovoga sad onoga; udri još jače na grad i raskopaj ga. Tako ga ohrabri. A žena Urijina čuvši da je poginuo muž njezin Urija, plaka za mužem svojim. A kad prođe žalost, posla David i uze je u kuću svoju, i ona mu posta žena, i rodi mu sina. Ali ne bješe po volji Gospodu što učini David. I posla Gospod Natana k Davidu; i on došav k njemu reče mu: u jednom gradu bijahu dva čovjeka, jedan bogat a drugi siromah. Bogati imaše ovaca i goveda vrlo mnogo; A siromah nemaše ništa do jednu malu ovčicu, koju bješe kupio, i hranjaše je, te odraste uza nj i uz djecu njegovu, i jeđaše od njegova zalogaja, i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše, i bijaše mu kao kći. A dođe putnik k bogatome čovjeku, a njemu bi žao uzeti iz svojih ovaca ili goveda da zgotovi putniku koji dođe k njemu; nego uze ovcu onoga siromaha, i zgotovi je čovjeku, koji dođe k njemu. Tada se David vrlo razgnjevi na onoga čovjeka, i reče Natanu: tako živ bio Gospod, zaslužio je smrt onaj koji je to učinio. I ovcu neka plati učetvoro, što je to učinio i nije mu žao bilo. Tada reče Natan Davidu: ti si taj. Ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja sam te pomazao za cara nad Izrailjem, i ja sam te izbavio iz ruku Saulovijeh. I dao sam ti dom gospodara tvojega, i žene gospodara tvojega na krilo tvoje, dao sam ti dom Izrailjev i Judin; i ako je malo, dodao bih ti to i to. Zašto si prezreo riječ Gospodnju čineći što njemu nije po volji? Uriju Hetejina ubio si mačem i uzeo si ženu njegovu sebi za ženu, a njega si ubio mačem sinova Amonovijeh. Zato neće se odmaći mač od doma tvojega dovijeka, što si me prezreo i uzeo ženu Urije Hetejina da ti bude žena. Ovako veli Gospod: evo, ja ću podignuti na te zlo iz doma tvojega, i uzeću žene tvoje na tvoje oči, i daću ih bližnjemu tvojemu, te će spavati sa ženama tvojim na vidiku svakomu. Jer ti si učinio tajno, ali ću ja ovo učiniti pred svijem Izrailjem i svakomu na vidiku. Tada reče David Natanu: sagriješih Gospodu. A Natan reče Davidu: i Gospod je pronio grijeh tvoj; nećeš umrijeti. Ali što si tijem djelom dao priliku neprijateljima Gospodnjim da hule, zato će ti umrijeti sin koji ti se rodio. Potom Natan otide svojoj kući. A Gospod udari dijete koje rodi žena Urijina Davidu, te se razbolje na smrt. I David se moljaše Bogu za dijete, i pošćaše se David, i došavši ležaše preko noć na zemlji. I starješine doma njegova ustaše oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htje, niti jede što s njima. A kad bi sedmi dan, umrije dijete; i ne smijahu sluge Davidove javiti mu da je dijete umrlo, jer govorahu: evo, dok dijete bijaše živo, govorasmo mu, pa nas ne htje poslušati; a kako ćemo mu kazati: umrlo je dijete? hoće ga ucvijeliti. A David videći gdje sluge njegove šapću među sobom, dosjeti se da je umrlo dijete; i reče David slugama svojim: je li umrlo dijete? A oni rekoše: umrlo je. Tada David usta sa zemlje, i umi se, i namaza se i preobuče se; i otide u dom Gospodnji, i pokloni se. Potom opet dođe kući svojoj, i zaiska da mu donesu da jede; i jede. A sluge njegove rekoše mu: šta to radiš? dok bijaše dijete živo, postio si i plakao; a kad umrije dijete, ustao si i jedeš. A on reče: dok dijete bijaše živo, postio sam i plakao, jer govorah: ko zna, može se smilovati Gospod na me da dijete ostane živo. A sada umrlo je; što bih postio? mogu li ga povratiti? ja ću otići k njemu, ali on neće se vratiti k meni. Potom David utješi Vitsaveju ženu svoju, i otide k njoj, i leže s njom. I ona rodi sina, kojemu nadje ime Solomun. I mio bješe Gospodu. I posla Natana proroka, te mu nadje ime Jedidija, radi Gospoda. A Joav bijući Ravu sinova Amonovih, uze carski grad. I posla poslanike k Davidu, i reče: bih Ravu, i uzeh grad na vodi. Nego sada skupi ostali narod, i stani u oko prema gradu, i uzmi ga, da ga ne bih ja uzeo i moje se ime spominjalo na njemu. I David skupiv sav narod otide na Ravu, i udari na nju, i uze je. I uze caru njihovu s glave krunu, u kojoj bješe talanat zlata, s dragim kamenjem, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod koji bijaše u njemu izvede i metnu ih pod pile i pod brane gvozdene i pod sjekire gvozdene, i sagna ih u peći gdje se opeke peku. I tako učini svijem gradovima sinova Amonovijeh. Potom se vrati David sa svijem narodom u Jerusalim. A potom se dogodi: Avesalom sin Davidov imaše lijepu sestru po imenu Tamaru, i zamilova je Amnon sin Davidov. I tužaše Amnon tako da se razbolje radi Tamare sestre svoje; jer bješe djevojka, te se Amnonu činjaše teško da joj učini što. A imaše Amnon prijatelja, kojemu ime bješe Jonadav sin Same brata Davidova; i Jonadav bješe vrlo domišljat. I reče mu: što se tako sušiš, carev sine, od dana na dan? ne bi li mi kazao? A Amnon mu reče: ljubim Tamaru sestru Avesaloma brata svojega. Tada mu reče Jonadav: lezi u postelju svoju, i učini se bolestan; pa kad dođe otac tvoj da te vidi, ti mu reci: neka dođe Tamara sestra moja da me nahrani, i da zgotovi pred mojim očima jelo da gledam, i iz njezine ruke da jedem. I Amnon leže i učini se bolestan; i kad dođe car da ga vidi, reče Amnon caru: neka dođe Tamara sestra moja i zgotovi preda mnom dva jelca da jedem iz njezine ruke. Tada David posla k Tamari kući, i poruči joj: idi u kuću brata svojega Amnona i zgotovi mu jelo. I Tamara otide u kuću brata svojega Amnona, i on ležaše; i uze brašna i zamijesi i zgotovi jelo pred njim i skuha. Potom uze tavicu i izruči preda nj; ali Amnon ne htje jesti, nego reče: kažite neka izidu svi koji su kod mene. I izidoše svi. Tada reče Amnon Tamari: donesi to jelo u klijet da jedem iz tvoje ruke. I Tamara uze jelo što bješe zgotovila, i donese Amnonu bratu svojemu u klijet. A kad mu pruži da jede, on je uhvati i reče joj: hodi, lezi sa mnom, sestro moja! A ona mu reče: ne, brate, nemoj me osramotiti, jer se tako ne radi u Izrailju, ne čini toga bezumlja. Kuda bih ja sa sramotom svojom? a ti bi bio kao koji od najgorih ljudi u Izrailju. Nego govori caru; on me neće tebi odreći. Ali je on ne htje poslušati, nego savladavši je osramoti je i obleža je. A poslije omrze na nju Amnon veoma, te mržnja kojom mržaše na nju bješe veća od ljubavi kojom je prije ljubljaše. I reče joj Amnon: ustani, odlazi. A ona mu reče: to će biti veće zlo od onoga koje si mi učinio što me tjeraš. Ali je on ne htje poslušati. Nego viknu momka koji ga služaše, i reče mu: vodi ovu od mene napolje, i zaključaj vrata za njom. A ona imaše na sebi šarenu haljinu, jer take haljine nošahu carske kćeri dok su djevojke. I sluga njegov izvede je napolje, i zaključa za njom vrata. Tada Tamara posu se pepelom po glavi i razdrije šarenu haljinu koju imaše na sebi, i metnu ruku svoju na glavu, i otide vičući. A brat njezin Avesalom reče joj: da nije Amnon brat tvoj bio s tobom? ali, sestro moja, ćuti, brat ti je, ne misli o tom. I tako osta Tamara osamljena u kući brata svojega Avesaloma. I car David čuvši sve ovo razgnjevi se vrlo. Avesalom pak ne govoraše s Amnonom ni ružno ni lijepo; jer Avesalom mržaše na Amnona što mu osramoti sestru Tamaru. A poslije dvije godine kad se strizijahu ovce Avesalomove u Val-Asoru, koji je kod Jefrema, on pozva sve sinove careve. I dođe Avesalom k caru i reče mu: evo, sad se strigu ovce sluzi tvojemu; neka pođe car i sluge njegove sa slugom svojim. Ali car reče Avesalomu: nemoj, sine, nemoj da idemo svi, da ti ne budemo na tegotu. I premda navaljivaše, opet ne htje ići, nego ga blagoslovi. A Avesalom reče: kad ti nećeš, a ono neka ide s nama Amnon brat moj. A car mu reče: što da ide s tobom? Ali navali Avesalom na nj, te pusti s njim Amnona i sve sinove carske. Tada Avesalom zapovjedi momcima svojim govoreći: pazite, kad se srce Amnonu razveseli od vina, i ja vam rečem: ubijte Amnona; tada ga ubijte; ne bojte se, jer vam ja zapovijedam, budite slobodni i hrabri. I učiniše s Amnonom sluge Avesalomove kako im zapovjedi Avesalom. Tada ustaše svi sinovi carevi i pojahaše svak svoju mazgu i pobjegoše. A dokle još bijahu na putu, dođe glas Davidu da je Avesalom pobio sve sinove careve, da nije ostao od njih nijedan. Tada ustavši car razdrije haljine svoje, i leže na zemlju, i sve sluge njegove koje stajahu oko njega razdriješe haljine svoje. A Jonadav sin Same brata Davidova progovori i reče: neka ne govori gospodar moj da su pobili svu djecu, careve sinove; poginuo je samo Amnon, jer Avesalom bješe tako naumio od onoga dana kad Amnon osramoti Tamaru sestru njegovu. Neka dakle car gospodar moj ne misli o tom u srcu svojem govoreći: svi sinovi carevi pogiboše; jer je samo Amnon poginuo. A Avesalom pobježe. A momak na straži podiže oči svoje i ugleda, a to mnogi narod ide k njemu pokraj gore. I Jonadav reče caru: evo idu sinovi carevi; kao što je kazao sluga tvoj, tako je bilo. I kad izreče, a to sinovi carevi dođoše, i podigavši glas svoj plakaše; a i car i sve sluge njegove plakaše vrlo. Avesalom pak pobježe i otide k Talmaju sinu Amijudovu caru Gesurskom. A David plakaše za sinom svojim svaki dan. A kad Avesalom uteče i dođe u Gesur, osta ondje tri godine. Potom zaželje car David otići k Avesalomu, jer se utješi za Amnonom što pogibe. A Joav sin Serujin opazi da se srce carevo obratilo k Avesalomu. I posla Joav u Tekuju te dozva otuda ženu lukavu, pa joj reče: učini se kao da si u žalosti, i obuci žalosne haljine, i nemoj se namazati uljem, nego budi kao žena koja odavna žali za mrtvijem. I otidi k caru, i govori mu tako i tako. I nauči je Joav šta će govoriti. I kad otide žena Tekujanka k caru da govori, pade ničice na zemlju i pokloni se, i reče: pomagaj, care! A car joj reče: što ti je? A ona reče: udovica sam, umro mi je muž. A imaše sluškinja tvoja dva sina, pa se svadiše u polju, a ne bješe nikoga da ih razvadi, te jedan udari drugoga i ubi ga. I gle, sav dom usta na sluškinju tvoju govoreći: daj toga što je ubio brata svojega da ga pogubimo za dušu brata njegova, kojega je ubio, i da istrijebimo našljednika; i tako hoće da ugase iskru koja mi je ostala, da ne ostave imena mužu mojemu ni ostatka na zemlji. A car reče ženi: idi kući svojoj, a ja ću narediti za te. A žena Tekujanka reče caru: care gospodaru! neka na me i na dom oca mojega padne krivica, a car i njegov prijesto neka je prav. A car reče: ko uzgovori na te, dovedi ga k meni, i neće te se više dotaći. A ona reče: neka se opomene car Gospoda Boga svojega, da se ne umnože osvetnici koji ubijaju, i da ne ubiju sina mojega. A on reče: tako živ bio Gospod, nijedna dlaka s tvojega sina neće pasti na zemlju. A žena reče: da kaže sluškinja tvoja nešto caru gospodaru. A on reče: govori. A žena reče: a zašto si namislio taku stvar narodu Božijemu? jer car kao da je kriv govoreći tako, jer neće car da dozove natrag onoga koga je odagnao. Jer ćemo doista pomrijeti, i jesmo kao voda koja se prospe na zemlju i više se ne može skupiti; jer mu Bog nije uzeo života, nego je naumio da odagnani ne ostane odagnan od njega. I tako dođoh da kažem ovo caru gospodaru svojemu, jer me narod uplaši; zato reče sluškinja tvoja: da govorim caru, može biti da će učiniti car što sluškinja njegova kaže. Jer će car uslišiti i izbaviti sluškinju svoju iz ruke onoga koji hoće da istrijebi mene i sina mojega iz našljedstva Božijega. I sluškinja tvoja reče: riječ cara gospodara mojega biće mi utjeha, jer je car gospodar moj kao anđeo Božji, te sluša i dobro i zlo, i Gospod će Bog tvoj biti s tobom. A car odgovori i reče ženi: nemoj tajiti od mene što ću te pitati. A žena reče: neka govori car gospodar moj. Tada car reče: da nije Joavov posao u svemu tome što činiš? A žena odgovori i reče: tako da je živa duša tvoja, care gospodaru, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza car gospodar moj; jer sluga tvoj Joav zapovijedio mi je i naučio sluškinju tvoju sve ovo da govorim. Sluga je tvoj Joav učinio, te sam ovako izvila besjedu svoju; ali je gospodar moj mudar kao anđeo Božji, te zna sve što biva na zemlji. Tada reče car Joavu: evo, ti si učinio to, idi, dovedi natrag dijete Avesaloma. Tada pade Joav licem na zemlju, i pokloni se i blagoslovi cara, i reče Joav: danas vidi sluga tvoj da sam našao milost pred tobom, care gospodaru, kad je car učinio što mu sluga njegov reče. Potom se podiže Joav i otide u Gesur, i dovede natrag u Jerusalim Avesaloma. I car reče: neka ide svojoj kući, a lica mojega da ne vidi. I otide Avesalom svojoj kući, i ne vidje lica careva. A ne bješe čovjeka tako lijepa kao Avesalom u svem Izrailju, da ga tako hvale; od pete do tjemena ne bješe na njemu mane. I kad bi strigao glavu (a imaše običaj svake godine strići je, jer mu bijaše teško), mjerio bi kosu s glave svoje, i bivaše je dvjesta sikala carskom mjerom. I rodiše se Avesalomu tri sina i jedna kći, kojoj bijaše ime Tamara, i ona bijaše lijepa. I Avesalom osta cijele dvije godine u Jerusalimu, a lica careva ne vidje. Tada posla Avesalom po Joava da ga pošlje k caru; ali on ne htje doći k njemu; i posla opet drugi put, ali on ne htje doći. Tada reče slugama svojim: vidite li njivu Joavovu pored moje? na njoj je ječam; idite i upalite je. I upališe sluge Avesalomove onu njivu. Tada se podiže Joav, i dođe k Avesalomu u kuću, i reče mu: zašto sluge tvoje upališe moju njivu? Avesalom reče Joavu: eto slao sam k tebi govoreći: hodi ovamo da te pošljem k caru da mu kažeš: zašto sam došao iz Gesura? bolje bi bilo da sam još ondje. Zato da vidim lice carevo; ako li ima kaka krivica na meni, neka me pogubi. I otide Joav k caru, i kaza mu. I dozva Avesaloma; a on došavši k caru pokloni se licem do zemlje pred carem, i car cjelova Avesaloma. A poslije toga nabavi sebi Avesalom kola i konja i pedeset ljudi, koji trčahu pred njim. I ustajaše rano Avesalom, i stajaše kraj puta kod vrata; i ko god imaše parnicu i iđaše caru na sud, Avesalom ga dozivaše k sebi i govoraše: iz koga si grada? A kad bi onaj odgovorio: sluga je tvoj iz toga i toga plemena Izrailjeva, Tada bi mu rekao Avesalom: vidiš, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali te nema ko saslušati kod cara. Još govoraše Avesalom: kad bih ja bio postavljen da sudim u zemlji! da svaki k meni dolazi koji ima posla na sudu, ja bih mu dao pravicu. I kad bi mu ko pristupio da mu se pokloni, on bi pružio ruku svoju, te bi ga uhvatio i poljubio. Tako činjaše Avesalom sa svakim Izrailjcem, koji dolažaše na sud k caru; i Avesalom primamljivaše srca ljudi Izrailjaca. A kad prođe četrdeset godina, reče Avesalom caru: da otidem u Hevron da izvršim zavjet koji sam zavjetovao Gospodu. Jer kad sjeđah u Gesuru u Siriji, učini zavjet sluga tvoj rekavši: ako me Gospod odvede natrag u Jerusalim, poslužiću Gospodu. A car mu reče: idi s mirom. I on se podiže i otide u Hevron. I razasla Avesalom po svijem plemenima Izrailjevim uhode poručivši: kad čujete trube da zatrube, recite: zacari se Avesalom u Hevronu. A s Avesalomom otide dvjesta ljudi iz Jerusalima pozvanijeh; ali otidoše u prostoti svojoj ne znajući ništa. A Avesalom posla i po Ahitofela Gilonjanina, savjetnika Davidova, da dođe iz grada svojega Gilona, kad prinošaše žrtve. I buna posta jaka, i narod se sve više stjecaše k Avesalomu. Tada dođe glasnik k Davidu i reče: srce Izrailju prista za Avesalomom. A David reče svijem slugama svojim koje bijahu s njim u Jerusalimu: ustajte, da bježimo; inače nećemo uteći od Avesaloma; brže pohitajte, da ne pohita on i ne stigne nas i obori na nas zlo, i grada ne okrene pod mač. A sluge careve rekoše caru: što je god volja caru gospodaru našemu, evo sluga tvojih. I otide car pješice i sav dom njegov; samo deset žena inoča ostavi car da mu čuvaju kuću. I kad otide car i sav narod pješice, ustaviše se na jednom mjestu podaleko. A sve sluge njegove iđahu uza nj, i svi Hereteji i svi Feleteji; i svi Geteji, šest stotina ljudi, koji bijahu došli pješke iz Gata, iđahu pred carem. I reče car Itaju Getejinu: što i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod cara; jer si stranac i opet ćeš otići u svoje mjesto. Juče si došao, pa zar danas da te krećem da se potucaš s nama? Ja ću ići kuda mogu, a ti se vrati i odvedi natrag braću svoju. Neka milost i vjera bude s tobom. A Itaj odgovori caru i reče: tako živ da je Gospod i tako da je živ car gospodar moj, gdje bude car gospodar moj, bilo na smrt ili na život, ondje će biti i sluga tvoj. Tada reče David Itaju: a ti hodi. I tako pođe Itaj Getejin sa svijem ljudima svojim i svom djecom što bijahu s njim. I sva zemlja plakaše iza glasa i sav narod prelažaše. I tako car prijeđe preko potoka Kedrona, i sav narod prijeđe idući k pustinji. A gle i Sadok bijaše ondje i svi Leviti s njim noseći kovčeg zavjeta Božijega; i spustiše kovčeg Božji, a pođe i Avijatar, dokle sav narod izide iz grada. I reče car Sadoku: nosi kovčeg Božji natrag u grad; ako nađem milost pred Gospodom, on će me dovesti natrag, i daće mi da opet vidim njega i dom njegov. Ako li ovako reče: nijesi mi mio; evo me, neka učini sa mnom što mu bude volja. Još reče car Sadoku svešteniku: nijesi li ti vidjelac? vrati se u grad s mirom, i Ahimas sin tvoj i Jonatan sin Avijatarov, dva sina vaša s vama. Vidite, ja ću se zabaviti u polju u pustinji dokle ne dođe od vas glasnik da mi javi. I tako Sadok i Avijatar odnesoše kovčeg Božji natrag u Jerusalim, i ostaše ondje. A David iđaše uz goru Maslinsku, i idući plakaše, i pokrivene glave i bos iđaše; tako i sav narod, koji bješe s njim, svaki pokrivene glave iđaše, i idući plakaše. Tada javiše Davidu i rekoše mu: Ahitofel je među onima koji se pobuniše s Avesalomom. A David reče: razbij namjeru Ahitofelovu, Gospode! I kad David dođe navrh gore, gdje se šćaše pokloniti Bogu, gle, srete ga Husaj Arhijanin razdrte haljine i glave posute prahom. I reče mu David: ako pođeš sa mnom bićeš mi na tegotu. Ali da se vratiš u grad i rečeš Avesalomu: biću tvoj sluga, care! bio sam dugo sluga tvome ocu, a sada ću tako biti tebi sluga; razbićeš mi namjeru Ahitofelovu. I sveštenici Sadok i Avijatar neće li biti s tobom? Što god čuješ iz kuće careve, dokaži Sadoku i Avijataru sveštenicima. Eto, ondje su s njima dva sina njihova, Ahimas Sadokov i Jonatan Avijatarov, po njima mi javljajte što god dočujete. I otide u grad Husaj prijatelj Davidov, i Avesalom dođe u Jerusalim. A kad David prijeđe malo preko vrha, gle, Siva, momak Mefivostejev, srete ga, sa dva magarca natovarena, na kojima bješe dvjesta hljebova i sto grozdova suhih i sto gruda smokava i mijeh vina. I reče car Sivi: šta će ti to? A Siva mu reče: magarci su za čeljad carevu, da jašu, a hljebovi i voće da jedu momci, a vino da pije ko se umori u pustinji. A car mu reče: a gdje je sin tvoga gospodara? Reče Siva caru: eno ga, ostao je u Jerusalimu, jer reče: danas će mi dom Izrailjev vratiti carstvo oca mojega. Tada reče car Sivi: evo, tvoje je sve što je bilo Mefivostejevo. A Siva reče: klanjam ti se, da nađem milost pred tobom, care gospodaru! I dođe car David do Vaurima; a gle, izide odande jedan od roda doma Saulova, po imenu Simej, sin Girin, i idući psovaše. I bacaše se kamenjem na Davida i na sluge cara Davida, kojemu i s desne i s lijeve strane bijaše sav narod i svi junaci. A Simej ovako govoraše psujući: odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče! Obrati Gospod na tebe sve krvi doma Saulova, na čije si se mjesto zacario, i predade Gospod carstvo u ruke Avesalomu sinu tvojemu; eto te sada u tvom zlu, jer si krvopija. Tada reče caru Avisaj sin Serujin: zašto da psuje ovaj mrtvi pas cara gospodara mojega? Idem da mu skinem glavu. Ali car reče: šta je vama do mene, sinovi Serujini? neka psuje; jer mu je Gospod rekao: psuj Davida. Pa ko smije kazati: zašto tako činiš? Još reče David Avisaju i svijem slugama svojim: eto, moj sin, koji je izašao od bedara mojih, traži dušu moju, a kako neće ovaj sin Venijaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je Gospod zapovjedio. Da ako Gospod pogleda na nevolju moju, i vrati mi Gospod dobro za psovku njegovu današnju. I tako David sa svojim ljudima iđaše svojim putem; a Simej iđaše pokraj gore prema njemu jednako psujući i bacajući se kamenjem na nj, i podižući prah. I dođe car i sav narod što bijaše s njim, umorni, i odmoriše se ondje. A Avesalom i sav narod Izrailjev dođoše u Jerusalim, i Ahitofel s njim. A kad Husaj Arhijanin prijatelj Davidov dođe k Avesalomu, reče Husaj Avesalomu: da živi car! da živi car! A Avesalom reče Husaju: taka li je ljubav tvoja prema prijatelju tvojemu? zašto nijesi otišao s prijateljem svojim? A Husaj reče Avesalomu: ne; nego koga je izabrao Gospod i ovaj narod i svi Izrailjci, njegov ću biti i kod njega ću ostati. Svrh toga, kome bih služio? eda li ne sinu njegovu? kako sam služio ocu tvojemu, tako ću i tebi. A Avesalom reče Ahitofelu: svjetuj šta ćemo činiti. A Ahitofel reče Avesalomu: lezi s inočama oca svojega, koje je ostavio da mu čuvaju kuću, pa kad čuje sav Izrailj kako si se omrazio s ocem svojim, osiliće ruka svjema koji su s tobom. Tada razapeše Avesalomu šator na krovu, i Avesalom leže s inočama oca svojega na vidiku svjemu Izrailju. I svjet koji davaše Ahitofel u ono vrijeme bijaše kao da bi ko Boga upitao; taki bijaše svaki svjet Ahitofelov i u Davida i u Avesaloma. Još reče Ahitofel Avesalomu: da odaberem dvanaest tisuća ljudi, pa da idem i tjeram Davida noćas. Pa ću ga stignuti dok je umoran i iznemoglijeh ruku; i uplašiću ga, te će pobjeći sav narod što je s njim, pa ću ubiti cara samoga. I obratiću sav narod k tebi; jer za onijem koga tražiš stoji da se svi vrate k tebi; tada će se sav narod umiriti. I to se učini dobro Avesalomu i svijem starješinama Izrailjevijem. Ali reče Avesalom: dozovite i Husaja Arhijanina da čujemo što će i on reći. A kad dođe Husaj k Avesalomu, reče mu Avesalom govoreći: tako i tako reče Ahitofel; hoćemo li činiti kako on reče ili nećemo? kaži ti. A Husaj reče Avesalomu: nije dobar svjet što je sada svjetovao Ahitofel. Još reče Husaj: ti znaš oca svojega i ljude njegove da su hrabri i da su ljuta srca kao medvjedica kad joj otmu medvjediće u polju; svrh toga, tvoj je otac ratnik, neće noćiti s narodom. Gle, on se je sada sakrio u kaku jamu ili na drugo kako mjesto. Pa ako u prvi mah koji od ovijeh poginu, ko god čuje svaki će reći: pobijen je narod koji prista za Avesalomom. A tada će najhrabriji, u kojih je srce kao srce lavovo, klonuti. Jer sav Izrailj zna da je tvoj otac junak i da su hrabri koji su s njim. Zato ja svjetujem da skupiš k sebi sve Izrailjce od Dana do Virsaveje da ih bude kao pijeska na moru, pa ti glavom idi u boj. Tada ćemo poći na nj, gdje bi se god nalazio, i napašćemo na nj kao što rosa pada na zemlju, da mu ne ostane nijedan od svijeh ljudi što su s njim. Ako li uteče u grad, sav narod Izrailjski neka donese uža pod onaj grad, pa ćemo ga svući u potok, da se ni kamen ne nađe ondje. Tada reče Avesalom i svi Izrailjci: bolji je svjet Husaja Arhijanina nego svjet Ahitofelov. Jer Gospod bješe naredio da se razbije svjet Ahitofelov, koji bješe bolji, da bi Gospod navukao zlo na Avesaloma. Potom reče Husaj sveštenicima Sadoku i Avijataru: tako i tako svjetova Ahitofel Avesaloma i starješine Izrailjeve, a ja svjetovah tako i tako. Nego brže pošljite, te javite Davidu i recite: nemoj noćas noćiti u polju u pustinji, nego prijeđi prijeko, da ne bude proždrt car i sav narod što je s njim. A Jonatan i Ahimas stajahu kod studenca Rogila, i dođe jedna sluškinja i kaza im, da bi otišli te javili caru Davidu; jer se ne smijahu pokazati ni ući u grad. Ali ih vidje jedan momak, te kaza Avesalomu; a oni obojica brže otidoše, i dođoše u Vaurim u kuću jednoga čovjeka, koji imaše na dvoru studenac, te se spustiše u nj. I žena uze i razastrije ponjavu povrh studenca, i povrh nje razasu prekrupu. I tako se ne dozna. Jer dođoše sluge Avesalomove k onoj ženi u kuću, i rekoše joj: gdje je Ahimas i Jonatan? A žena im reče: otidoše preko potoka. Tako traživši i ne našavši vratiše se u Jerusalim. A kad otidoše, oni ižljezoše iz studenca, i otidoše te javiše caru Davidu, i rekoše mu: ustanite i prijeđite brže preko vode; jer je tako i tako svjetovao Ahitofel na vas. Tada usta David i sav narod što bijaše s njim, i prijeđoše preko Jordana prije zore, ne osta nijedan da ne prijeđe preko Jordana. Ahitofel pak videći gdje se ne učini kako on svjetova, osedla svojega magarca, pa se podiže i otide kući svojoj, u svoj grad, i naredivši za svoju kuću objesi se te umrije, i bi pogreben u grobu oca svojega. A David dođe u Mahanajim; Avesalom pak prijeđe preko Jordana i sav Izrailj što bješe s njim. I postavi Avesalom Amasu nad vojskom, na mjesto Joavovo; a Amasa bješe sin nekoga čovjeka po imenu Itre Izrailjca, koji obleža Avigeju kćer Nasovu, sestru Seruje matere Joavove. I stade u oko Izrailj s Avesalomom u zemlji Galadovoj. A kad dođe David u Mahanajim, Sovije sin Nasov iz Rave sinova Amonovijeh i Mahir sin Amilov iz Lodevara i Varzelaj od Galada iz Rogelima Donesoše postelje i čaša i sudova zemljanijeh i pšenice i ječma i brašna i prekrupe i boba i leća i prženijeh zrna, I meda i masla i ovaca i sira kravljega; donesoše Davidu i narodu što bješe s njim da jedu. Jer govorahu: narod je gladan i umoran i žedan u toj pustinji. I prebroji David narod što bijaše s njim, i postavi im tisućnike i stotinike. I predade David trećinu naroda Joavu, i trećinu Avisaju sinu Serujinu bratu Joavovu, i trećinu Itaju Getejinu. Pa onda reče car narodu: i ja ću ići s vama. Ali narod reče: nemoj ti ići; jer i da pobjegnemo, neće mariti za to; ili da nas pola izgine, neće mariti za to; jer si ti sam kao nas deset tisuća, zato je bolje da nam iz grada pomažeš. A car im reče: što vam se čini da je dobro učiniću. I car stade kod vrata, i sav narod izlažaše po sto i po tisuću. I zapovjedi car Joavu i Avisaju i Itaju, i reče: čuvajte mi dijete Avesaloma. I sav narod ču kako car zapovjedi svijem vojvodama za Avesaloma. I tako izide narod u polje pred Izrailja, i zametnu se boj u šumi Jefremovoj. Ondje razbiše narod Izrailjev sluge Davidove, i mnogo izgibe ondje u onaj dan, dvadeset tisuća. Jer se boj raširi po svoj zemlji, i više proždrije naroda u onaj dan šuma nego što proždrije mač. A Avesalom se sukobi sa slugama Davidovijem, i Avesalom jahaše na mazgi, i mazga naiđe pod granat veliki hrast, te on zape glavom za hrast i osta viseći između neba i zemlje, a mazga ispod njega otrča. Vidjevši to jedan čovjek javi Joavu, i reče: gle, vidjeh Avesaloma gdje visi o hrastu. A Joav reče čovjeku koji mu to kaza: gle, vidje, pa zašto ga ne ubi i ne svali ga na zemlju? Ja bih ti dao deset sikala srebra i jedan pojas. A čovjek reče Joavu: da mi je u rukama izmjereno tisuća sikala srebra, ne bih digao ruke svoje na sina careva; jer smo čuli kako je car zapovjedio tebi i Avisaju i Itaju govoreći: čuvajte mi svi dijete Avesaloma. Ili da sam učinio nevjeru na svoju dušu, ništa se ne može od cara zatajiti, i ti bi sam ustao na me. A Joav reče: neću ja dangubiti s tobom. Pa uzev tri strijele u ruku, zastrijeli ih u srce Avesalomu, jošte živu o hrastu. Potom opkoliše Avesaloma deset momaka, koji nošahu oružje Joavu, i biše ga i ubiše. Tada Joav zatrubi u trubu, i narod presta goniti Izrailja, jer Joav ustavi narod. I uzeše Avesaloma i baciše u šumi u veliku jamu, i nabacaše na nj vrlo veliku gomilu kamenja; a Izrailjci svi pobjegoše svaki k svome šatoru. Avesalom pak bješe podigao sebi spomenik za života u dolini carskoj; jer govoraše: nemam sina, da se sačuva spomen imenu mojemu. I nazva onaj spomenik svojim imenom, koji se zove mjesto Avesalomovo do današnjega dana. Tada reče Ahimas sin Sadokov: da otrčim da odnesem glas caru, da ga je Gospod izbavio iz ruku neprijatelja njegovijeh. A Joav mu reče: nemoj danas biti glasnik, nego ćeš javiti drugi dan; a danas nemoj nositi glasa, jer je sin carev poginuo. Zatijem reče Joav Husiju: idi, javi caru što si vidio. I pokloni se Husije Joavu, i otrča. A Ahimas sin Sadokov opet reče Joavu: što mu drago, da trčim i ja za Husijem. Reče Joav: što bi trčao, sine, kad nemaš dobra glasa? Opet reče: što mu drago, da trčim. Odgovori mu: a ti trči. I otrča Ahimas prečim putem, i preteče Husija. A David sjeđaše među dvojim vratima, i stražar izide na krov od vrata, na zid, i podigavši oči svoje ugleda, a to jedan čovjek trči. Pa povika stražar i javi caru. A car reče: ako je jedan, glas nosi. I onaj iđaše sve bliže. Potom ugleda stražar drugoga čovjeka gdje trči. I povika stražar k vrataru i reče: evo još jedan, trči sam. A car reče: i on nosi glas. I reče stražar: trk prvoga čini mi se kao da je trk Ahimasa sina Sadokova. Reče car: dobar je čovjek, i ide s dobrijem glasom. Tada povika Ahimas i reče caru: sretno! I pokloni se caru licem do zemlje, i reče: da je blagosloven Gospod Bog tvoj, koji predade ljude koji podigoše ruke svoje na cara gospodara mojega. A car mu reče: je li zdravo dijete Avesalom? Odgovori Ahimas: vidio sam veliku vrevu, kad Joav posla slugu careva i mene slugu tvojega, ali ne znam šta bješe. A car mu reče: ukloni se, i stani tamo. I on se ukloni, i stade. Tada, gle, dođe Husije i reče: glas caru i gospodaru mojemu da te je Gospod izbavio danas iz ruku svijeh koji ustaše na te. A car reče Husiju: je li zdravo dijete Avesalom? A Husije reče: neka neprijatelji gospodara mojega cara i koji god ustaju na te zla radi, neka prođu kao to dijete. Tada se car sneveseli, i pope se u gornju klijet nad vratima, i stade plakati, a idući govoraše: sine moj Avesalome, sine moj, sine moj Avesalome! kamo da sam ja umro mjesto tebe! Avesalome sine moj, sine moj! I javiše Joavu: evo car plače i tuži za Avesalomom. I pobjeda onoga dana pretvori se u žalost svemu narodu, jer narod ču u onaj dan gdje govore: žali car sina svojega. I narod se u onaj dan krijaše ulazeći u grad kao što se krije narod koji se stidi kad pobjegne iz boja. A car pokri lice svoje; i vikaše iza glasa: sine moj Avesalome! Avesalome sine moj, sine moj! Tada uđe Joav k caru u kuću, i reče: posramio si danas sve sluge svoje, koje ti danas dušu sačuvaše, i sinovima tvojim i kćerima tvojim i ženama tvojim i inočama tvojim. Jer ljubiš one koji mrze na te, a mrziš na one koji te ljube; jer si pokazao danas da ne mariš za vojvode i za sluge; i vidim danas da bi ti milo bilo da je Avesalom živ a mi svi da smo izginuli. Zato ustani sada, i izidi i progovori lijepo slugama svojim; jer zaklinjem se Gospodom, ako ne izideš, neće nijedan ostati kod tebe ovu noć, i to će biti gore po te negoli sva zla koja su te snalazila od mladosti tvoje do sada. Tada usta car, i sjede na vratima; i kazaše svemu narodu govoreći: evo, sjedi car na vratima. I dođe sav narod pred cara. Ali Izrailjci bjehu pobjegli, svak u svoj šator. I sav se narod svađaše među sobom po svijem plemenima Izrailjevim govoreći: car nas je izbavio iz ruku neprijatelja naših, i izbavio nas je iz ruku Filistejskih; a sada je pobjegao iz zemlje od Avesaloma. Avesalom pak, kojega pomazasmo za cara nad sobom, pogibe u boju. Sada dakle zašto oklijevate te ne dovedete natrag cara? Zato car David posla k Sadoku i Avijataru sveštenicima i poruči: govorite starješinama Judinijem i recite: zašto vi da budete pošljednji koji će cara natrag dovesti u kuću njegovu? Jer govor svega Izrailja dođe do cara u kuću njegovu. Vi ste moja braća, vi ste kost moja i tijelo moje. Zašto biste dakle bili pošljednji koji će natrag dovesti cara? Recite i Amasi: nijesi li kost moja i tijelo moje? Bog neka mi učini tako i tako neka doda, ako mi ne budeš vojvoda dok si živ namjesto Joava. I skloni srca svijeh ljudi od roda Judina kao jednoga čovjeka, te poslaše k caru govoreći: vrati se sa svijem slugama svojim. I tako se car vrati, i dođe do Jordana; a Juda dođe do Galgala da srete cara i da ga prevede preko Jordana. Pohitje i Simej sin Girin od Venijamina, koji bijaše iz Vaurima, i siđe s ljudima roda Judina na susret caru Davidu; I tisuća ljudi bješe s njim od roda Venijaminova; također i Siva sluga doma Saulova s petnaest sinova svojih i dvadeset sluga svojih; i prijeđoše preko Jordana pred cara. Preturiše i lađu da prevezu čeljad carevu i da učine što bi mu bilo ugodno. A Simej sin Girin pade pred carem, kad šćaše da prijeđe preko Jordana, I reče caru: ne primi mi bezakonja, gospodaru moj, i ne pominji pakosti koju je učinio sluga tvoj u onaj dan kad je car gospodar moj izašao iz Jerusalima; neka car ne misli o tom. Jer sluga tvoj vidi da je zgriješio; i evo došao sam danas prvi iz svega doma Josifova da sretem cara gospodara svojega. Ali odgovori Avisaj sin Serujin i reče: eda li toga radi neće poginuti Simej što je psovao pomazanika Gospodnjega? A David reče: šta je vama do mene, sinovi Serujini, te ste mi danas protivnici? zar će danas poginuti ko u Izrailju? jer zar ne znam da sam danas postao car nad Izrailjem? I reče car Simeju: nećeš poginuti. I zakle mu se car. Tako i Mefivostej sin Saulov dođe caru na susret; on pak ne opra nogu svojih, niti brade svoje očešlja, ni opra haljine svoje od onoga dana kad otide car do dana kad se vrati s mirom. I srete cara kad se vraćaše u Jerusalim; i reče mu car: zašto ne pođe sa mnom, Mefivosteju? A on reče: caru gospodaru moj, prevari me sluga moj; jer sluga tvoj reče: osedlaću sebi magarca i uzjahaću ga i poći ću s carem; jer je hrom sluga tvoj. I on opade slugu tvojega kod gospodara mojega cara; ali je car gospodar moj kao anđeo Božji; zato čini što ti je drago. Jer sav dom oca mojega bijahu ljudi koji zaslužiše smrt pred carem gospodarem mojim, a ti posadi slugu svojega među one koji jedu za stolom tvojim. Pa kakvo imam još pravo, i kako se mogu još tužiti caru? A car mu reče: šta bi mi više govorio? kazao sam: ti i Siva podijelite njivu. A Mefivostej reče caru: neka uzme sve, kad se car gospodar moj vratio na miru u dom svoj. I Varzelaj od Galada dođe iz Rogelima, i pođe s carem preko Jordana da ga prati preko Jordana. A bješe Varzelaj vrlo star, bješe mu osamdeset godina, i hranjaše cara dok bijaše u Mahanajimu, jer bješe vrlo bogat čovjek. I reče car Varzelaju: hajde sa mnom; ja ću te hraniti kod sebe u Jerusalimu. Ali Varzelaj reče caru: koliko ima vijeka mojega, da idem s carem u Jerusalim? Ima mi danas osamdeset godina; mogu li raspoznavati dobro i zlo? može li sluga tvoj kusom razlikovati što će jesti i što će piti? mogu li jošte slušati glas pjevačima i pjevačicama? i zašto bi sluga tvoj još bio na tegotu caru gospodaru mojemu? Malo će proći sluga tvoj preko Jordana s carem; a zašto bi mi car tako naplatio? Neka se sluga tvoj vrati, da umrem u svom gradu kod groba oca svojega i matere svoje. Nego evo, sluga tvoj Himam neka ide s carem gospodarem mojim, učini njemu što ti bude drago. A car reče: neka ide sa mnom Himam; ja ću mu učiniti što bude tebi drago, i što god zaišteš u mene, sve ću ti učiniti. I kad prijeđe sav narod preko Jordana i car prijeđe, cjelova car Varzelaja i blagoslovi ga, i on se vrati u mjesto svoje. Otuda car otide u Galgal, i Himam otide s njim. I tako sav narod Judin doprati cara, i polovina naroda Izrailjeva. A gle, svi ljudi Izrailjci dođoše k caru i rekoše mu: zašto te ukradoše braća naša, ljudi Judini, i prevedoše preko Jordana cara i dom njegov i sve ljude Davidove s njim? A svi ljudi od Jude odgovoriše ljudima od Izrailja: jer je car nama rod; pa što se srdite toga radi? jesmo li što pojeli caru? je li nas darom darivao? Tada odgovoriše ljudi od Izrailja ljudima od Jude, i rekoše: mi imamo deset dijelova u cara, i Davidu smo više nego vi; zašto dakle ne mariste za nas? nijesmo li mi prvi govorili da dovedemo natrag cara svojega? Ali besjeda ljudi od Jude bješe tvrđa od besjede ljudi od Izrailja. A ondje se desi nevaljao čovjek, po imenu Seva sin Vihrijev, od Venijamina. On zatrubi u trubu i reče: mi nemamo dijela s Davidom, ni našljedstva sa sinom Jesejevijem; svak u svoj šator, o Izrailju! Tako svi Izrailjci otstupiše od Davida i otidoše za Sevom sinom Vihrijevim; ljudi pak od Jude držaše se cara svojega i otpratiše ga od Jordana do Jerusalima. A kad car David dođe u kuću svoju u Jerusalim, uze car deset žena inoča, koje bješe ostavio da mu čuvaju kuću, i metnu ih u zatvor, gdje ih hranjaše ali ne lijegaše s njima, nego ostaše zatvorene do smrti svoje i življahu kao udovice. Potom reče car Amasi: sazovi mi ljude od Jude do tri dana, i nađi se i ti ovdje. I otide Amasa da sazove narod Judin; ali se zabavi preko roka koji mu bješe određen. A David reče Avisaju: sad će nam Seva sin Vihrijev činiti gore nego Avesalom. Nego uzmi sluge gospodara svojega, i goni ga da ne nađe za se koji tvrd grad i ne umakne nam iz očiju. Tako izidoše za njim ljudi Joavovi, i Hereteji i Feleteji i svi junaci, izidoše iz Jerusalima da gone Sevu sina Vihrijeva. I kad bijahu kod velikoga kamena u Gavaonu, srete ih Amasa. A Joav bijaše opasan preko haljine koju imaše na sebi, i ozgo bijaše pripasao mač uz bedricu u koricama. I kad pođe, mač mu ispade. Tada reče Joav Amasi: jesi li zdravo, brate? I dohvati se Joav desnom rukom svojom brade Amasi da ga cjeluje. A Amasa ne uzimaše na um mača, koji bijaše Joavu u ruci; a on ga udari njim pod peto rebro, i prosu mu crijeva na zemlju, te od jednoga udarca umrije. Potom Joav i Avisaj brat njegov otidoše u potjeru za Sevom sinom Vihrijevim. A jedan od momaka Joavovijeh stade kod njega i reče: ko ljubi Joava i ko je Davidov, za Joavom! A Amasa se valjaše u svojoj krvi nasred puta. I videći onaj čovjek gdje se ustavlja sav narod odvuče Amasu s puta u polje i baci haljinu na nj, kad vidje gdje se ustavlja svaki ko naiđe na nj. I kad bi uklonjen s puta prođoše svi za Joavom da tjeraju Sevu sina Vihrijeva. I on prođe kroz sva plemena Izrailjeva do Avela i do Vetmahe sa svijem Viranima, koji se okupiše te iđahu za njim. I došavši opkoliše ga u Avel-Vet-Masi, i iskopaše opkop oko grada tako da stajahu pred zidom; i sav narod što bješe s Joavom navaljivaše da obori zid. Tada viknu jedna mudra žena iz grada: čujte, čujte! Kažite Joavu: pristupi ovamo da govorim s tobom. A kad on pristupi k njoj, reče žena: jesi li ti Joav? A on reče: jesam. A ona reče: poslušaj riječi sluškinje svoje. A on reče: da čujem. A ona reče govoreći: od starine se govori: valja pitati u Avelu. I tako se izvršivaše. Ja sam jedan od mirnijeh i vjernijeh gradova u Izrailju, a ti hoćeš da zatreš grad, i to majku u Izrailju. Zašto hoćeš da proždreš našljedstvo Gospodnje? A Joav odgovori i reče: sačuvaj Bože! sačuvaj Bože! neću da proždrem ni da raskopam. Nije tako; nego jedan iz gore Jefremove, po imenu Seva sin Vihrijev, podigao je ruku svoju na cara Davida; dajte samo njega, pa ću otići od grada. A žena reče Joavu: evo, glava njegova baciće ti se preko zida. I žena otide k svemu narodu s mudrošću svojom; i otsjekoše glavu Sevi sinu Vihrijevu, i baciše je Joavu. A on zatrubi u trubu, te se razidoše od grada svak u svoj šator. A Joav se vrati u Jerusalim k caru. A bijaše Joav nad svom vojskom Izrailjevom; a Venaja sin Jodajev bijaše nad Heretejima i Feletejima; A Adoram bješe nad dancima; a Josafat sin Ahiludov bješe pametar; Seja pisar; a Sadok i Avijatar sveštenici. I Ira Jairanin bješe knez Davidu. I bi glad za vremena Davidova tri godine zasopce. I David potraži lice Gospodnje; a Gospod mu reče: to je sa Saula i s doma njegova krvničkoga, što pogubi Gavaonjane. Tada car sazva Gavaonjane i govori im. A Gavaonjani ne bjehu od sinova Izrailjevijeh, nego ostatak od Amoreja, kojima se bjehu zakleli sinovi Izrailjevi, ali Saul gledaše da ih pobije revnujući za sinove Izrailjeve i Judine. I reče David Gavaonjanima: šta da vam učinim i čim da vas namirim, da blagoslovite dostojanje Gospodnje? A Gavaonjani mu rekoše: ne tražimo ni srebra ni zlata od Saula ili od doma njegova, niti da se ko pogubi u Izrailju. A on reče: šta dakle velite da vam učinim? Tada rekoše caru: ko nas je potro i radio da nas istrijebi, da nas ne bude nigdje u međama Izrailjevijem, Od njegovijeh sinova neka nam se da sedam ljudi da ih objesimo Gospodu u Gavaji Saula izbranika Gospodnjega. I reče car: ja ću dati. Ali car poštjede Mefivosteja sina Jonatana sina Saulova radi zakletve Gospodnje, koja bi među njima, među Davidom i Jonatanom sinom Saulovijem. I uze car dva sina Resfe kćeri Ajine, koje rodi Saulu, Armonija i Mefivosteja, i pet sinova Mihale kćeri Saulove, koje rodi Adrilu sinu Varzelaja Meolaćanina. I dade ih u ruke Gavaonjanima, a oni ih objesiše na gori pred Gospodom; i sva sedmorica pogiboše zajedno; a biše ubijeni prvijeh dana žetve, u početku ječmene žetve. A Resfa kći Ajina uze vreću, i prostrije po stijeni u početku žetve dokle ne pade na njih dažd s neba, i ne dadijaše pticama nebeskim da padaju na njih danju ni zvjerima poljskim noću. I javiše Davidu šta učini Resfa kći Ajina, inoča Saulova. I David otide te uze kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova od građana u Javisu Galadovu, koji ih bijahu ukrali s ulice Vet-Sanske, gdje ih objesiše Filisteji kad ubiše Filisteji Saula na Gelvuji. I odnese odande kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova, pa skupiše i kosti obješenijeh. I pogreboše ih s kostima Saulovijem i Jonatana sina njegova u zemlji Venijaminovoj u Sili u grobu Kisa oca njegova, i učiniše sve kako zapovjedi car. Tako se poslije toga umilostivi Gospod zemlji. I nasta opet rat između Filisteja i Izrailja, i David otide sa slugama svojim, i biše se s Filistejima tako da David susta. Tada Jesvi-Venov, koji bješe od sinova Rafajevijeh, i u koplju mu bješe trista sikala mjedi, i imaše novo oružje, šćaše da ubije Davida. Ali mu pomože Avisaj sin Serujin, i udari Filistejina i ubi ga. Tada se zakleše ljudi Davidovi rekavši mu: nećeš više ići s nama u boj da ne ugasiš vidjela Izrailjeva. Poslije toga nasta opet rat s Filistejima u Govu; i tada Sivehaj Husaćanin ubi Safa, koji bijaše od sinova Rafajevih. I opet nasta drugi rat u Govu s Filistejima; i tada Elhanan sin Jare-Oregimov Vitlejemac ubi brata Golijata Getejina, kojemu kopljača bješe kao vratilo. I opet nasta rat u Gatu, gdje bijaše jedan čovjek vrlo visok, koji imaše po šest prsta na rukama i na nogama, svega dvadeset i četiri, i on bijaše također roda Rafajeva. I ružaše Izrailja te ga ubi Jonatan sin Same brata Davidova. Ta četvorica bijahu sinovi istoga Rafaja iz Gata, i pogiboše od ruke Davidove i od ruke sluga njegovijeh. I izgovori David Gospodu riječi ove pjesme, kad ga izbavi Gospod iz ruku svijeh neprijatelja njegovijeh i iz ruke Saulove; I reče: Gospod je moja stijena i grad moj i izbavitelj moj. Bog i stijena moja, u njega ću se uzdati, štit moj i rog spasenja mojega, zaklon moj i utočište moje, spasitelj moj, koji me izbavlja od sile. Prizivljem Gospoda, kojega valja hvaliti, i opraštam se neprijatelja svojih. Jer obuzeše me smrtni bolovi, potoci nevaljalijeh ljudi uplašiše me. Bolovi grobni opkoliše me, stegoše me zamke smrtne. U tjeskobi svojoj prizvah Gospoda, i k Bogu svojemu povikah, on ču iz dvora svojega glas moj, i vika moja dođe mu do ušiju. Zatrese se i pokoleba se zemlja, temelji nebesima zadrmaše se i pomjeriše se, jer se on razgnjevi. Podiže se dim iz nozdara njegovijeh i iz usta njegovijeh oganj koji proždire, živo ugljevlje otskakaše od njega. Savi nebesa i siđe; a mrak bijaše pod nogama njegovijem. I sjede na heruvima i poletje, i pokaza se na krilima vjetrnijem. Od mraka načini oko sebe šator, od mračnijeh voda, oblaka vazdušnijeh. Od sijevanja pred njim goraše živo ugljevlje. Zagrmje s nebesa Gospod, i višnji pusti glas svoj. Pusti strijele svoje, i razmetnu ih; munje, i razasu ih. Pokazaše se dubine morske, i otkriše se temelji vasiljenoj od prijetnje Gospodnje, od dihanja duha iz nozdara njegovijeh. Tada pruži s visine ruku i uhvati me, izvuče me iz vode velike. Izbavi me od neprijatelja mojega silnoga i od mojih nenavidnika, kad bijahu jači od mene. Ustaše na me u dan nevolje moje, ali mi Gospod bi potpora. I izvede me na prostrano mjesto, izbavi me, jer sam mu mio. Dade mi Gospod po pravdi mojoj, po čistoti ruku mojih dariva me. Jer se držah putova Gospodnjih, i ne odmetnuh se Boga svojega. Nego su svi zakoni njegovi preda mnom, i zapovijesti njegovijeh ne uklanjam od sebe. I bih mu vjeran, i čuvah se od bezakonja svojega. Dade mi Gospod po pravdi mojoj, po čistoti mojoj pred očima njegovima. Sa svetima postupaš sveto, s čovjekom vjernijem vjerno; S čistijem čisto postupaš, a s nevaljalijem nasuprot njemu. Jer pomažeš narodu nevoljnom, a na ponosite spuštaš oči svoje i ponižavaš ih. Ti si vidjelo moje, Gospode, i Gospod prosvjetljuje tamu moju. S tobom razbijam vojsku, s Bogom svojim skačem preko zida. Put je Božji vjeran, riječ Gospodnja čista. On je štit svjema koji se uzdaju u nj. Jer ko je Bog osim Gospoda? i ko je stijena osim Boga našega? Bog je krjepost moja i sila moja, i čini da mi je put bez mane. Daje mi noge kao u jelena, i na visine moje stavlja me. Uči ruke moje boju, te lome luk mjedeni mišice moje. Ti mi daješ štit spasenja svojega, i milost tvoja čini me velika. Širiš korake moje poda mnom, te se ne omiču gležnji moji. Tjeram neprijatelje svoje, i potirem ih, i ne vraćam se dokle ih ne istrijebim. I istrebljujem ih, i obaram ih da ne mogu ustati, nego padaju pod noge moje. Jer me ti opasuješ snagom za boj: koji ustanu na me, obaraš ih poda me. Neprijatelja mojih pleći ti mi obraćaš, i potirem nenavidnike svoje. Obziru se, ali nema pomagača: viču ka Gospodu, ali ih ne sluša. Satirem ih kao prah zemaljski, kao blato po ulicama gazim ih i razmećem. Ti me izbavljaš od bune naroda mojega, čuvaš me da sam glava narodima; narod kojega ne poznavah služi mi. Tuđini laskaju mi, čujući pokoravaju mi se. Tuđini blijede, dršću u gradovima svojim. Živ je Gospod, i da je blagoslovena stijena moja. Da se uzvisi Bog, stijena spasenja mojega. Bog, koji mi daje osvetu, i pokorava mi narode, Koji me izvodi iz neprijatelja mojih, i podiže me nad one koji ustaju na me, i od čovjeka žestoka izbavlja me. Toga radi hvalim te, Gospode, po narodima, i pojem imenu tvojemu, Koji slavno izbavljaš cara svojega, i činiš milost pomazaniku svojemu Davidu i sjemenu njegovu dovijeka. A ovo su pošljednje riječi Davidove: Reče David sin Jesejev, reče čovjek koji bi postavljen visoko, pomazanik Boga Jakovljeva, i ljubak u pjesmama Izrailjevim: Duh Gospodnji govori preko mene, i besjeda njegova bi na mojem jeziku. Reče Bog Izrailjev, kaza mi stijena Izrailjeva: koji vlada ljudima neka je pravedan, vladajući u strahu Božijem; I biće kao svjetlost jutrenja, kad sunce izlazi jutrom bez oblaka, i kao trava koja raste iz zemlje od svjetlosti iza dažda. Ako i nije taki dom moj pred Bogom, ipak je učinio zavjet vječan sa mnom, u svemu dobro uređen i utvrđen. I to je sve spasenje moje i sva želja moja, ako i ne da da raste. A bezakonici će svikoliki biti kao trnje počupani, koje se ne hvata rukom. Nego ko hoće da ga se dohvati, uzme gvožđe ili kopljaču; i sažiže se ognjem na mjestu. Ovo su imena junaka Davidovijeh: Josev-Vasevet Tahmonac prvi između trojice; njemu milina bi udariti s kopljem na osam stotina, i pobi ih ujedanput. Za njim Eleazar sin Dodona sina Ahohova, između tri junaka koji bijahu s Davidom, i osramotiše Filisteje skupljene na boj, kad Izrailjci otidoše; On se podiže, i bi Filisteje dokle mu se ruka ne umori i ukoči se pri maču; i Gospod dade veliko spasenje onaj dan, te se narod vrati za njim samo da pokupi plijen. A za njim Sama sin Agejev Araranin; kad se Filisteji skupiše u gomilu, i ondje bješe njiva puna leća, i narod pobježe od Filisteja, Stade usred njive, i odbrani je, i pobi Filisteje, i Bog dade veliko spasenje. I ta tri prva između trideset siđoše i dođoše o žetvi k Davidu u pećinu Odolamsku, kad vojska Filistejska stajaše u okolu u dolini Rafajskoj. A David bijaše onda u gradu, i bješe onda straža Filistejska u Vitlejemu. A David zaželje, i reče: ko bi mi donio vode da pijem iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata! Tada ona tri junaka prodriješe kroz oko Filistejski, i zahvatiše vode iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata, i donesoše i dadoše Davidu; ali on je ne htje piti, nego je proli pred Gospodom; I reče: ne daj Bože da bih to učinio. Nije li to krv ovijeh ljudi, koji ne mareći za život svoj idoše. I ne htje piti. To učiniše ova tri junaka. I Avisaj brat Joavov sin Serujin bješe prvi između trojice; on mahnu kopljem svojim na tri stotine, i pobi ih, i proslavi se među trojicom. Između te trojice bješe najslavniji, i posta im poglavar; ali one trojice ne stiže. I Venaja sin Jodajev, sin čovjeka junaka, velik djelima, iz Kavseila; on pogubi dva junaka Moavska, i sišav ubi lava u jami kad bješe snijeg. On ubi i jednoga Misirca, znatna čovjeka; imaše Misirac koplje u ruci, a on izide na nj sa štapom, i istrže Misircu koplje iz ruke, i ubi ga njegovijem kopljem. To učini Venaja sin Jodajev, i bi slavan među ova tri junaka. Bješe najslavniji između tridesetorice, ali one trojice ne stiže; i David ga postavi nad pratiocima svojim. Asailo brat Joavov bješe među tridesetoricom, a to bjehu: Elhanan sin Dodonov iz Vitlejema, Sama Arođanin, Elika Arođanin. Helis Falćanin, Ira sin Ikisov Tekojanin, Avijazer Anatoćanin, Mevunej Husaćanin, Salmon Ahošanin, Maraj Netofaćanin, Helev sin Vanin Netofaćanin, Itaj sin Rivejev iz Gavaje sinova Venijaminovih, Venaja Piratonjanin, Idaj iz doline Gasa. Avi-Alvon Arvaćanin, Azmavet Varumljanin, Elijava Salvonjanin, Jonatan od sinova Jasinovih, Sama Araranin, Ahijam sin Sararov Araranin, Elifelet, sin Asveja Mahaćanina, Elijam sin Ahitofela Gilonjanina, Esraj Karmilac, Farej Arvljanin, Igal sin Natanov iz Sove, Vanija od Gada, Selek Amonac, Naraj Viroćanin, koji nošaše oružje Joavu sinu Serujinu, Ira Jetranin, Gariv Jetranin, Urija Hetejin; svega trideset i sedam. A Gospod se opet razgnjevi na Izrailja, i nadraži Davida na njih govoreći: hajde izbroj Izrailja i Judu. I reče car Joavu, vojvodi svom: prođi po svijem plemenima Izrailjevijem od Dana do Virsaveje, i izbrojte narod, da znam koliko ima naroda. A Joav reče caru: neka doda Gospod Bog tvoj k narodu koliko ga je sad još sto puta toliko, i da car gospodar moj vidi svojim očima; ali zašto car gospodar moj hoće to? Ali riječ careva bi jača od Joava i vojvoda; i otide Joav i vojvode od cara da prebroje narod Izrailjev. I prešavši preko Jordana stadoše u oko u Aroiru, s desne strane grada, koji je na sredini potoka Gadova, i kod Jazira. Potom dođoše u Galad, i u donju zemlju Odsiju, a odatle otidoše u Dan-Jan i u okolinu Sidonsku. Potom dođoše do grada Tira i u sve gradove Jevejske i Hananejske; i otidoše na južnu stranu Judinu u Virsaveju. I obišavši svu zemlju vratiše se u Jerusalim poslije devet mjeseci i dvadeset dana. I Joav dade caru broj prepisanoga naroda; i bješe od Izrailja osam stotina tisuća ljudi za vojsku koji mahahu mačem, a ljudi od Jude pet stotina tisuća. Tada Davida taknu u srce, pošto prebroji narod, i reče David Gospodu: sagriješih veoma što to uradih. Ali, Gospode, uzmi bezakonje sluge svojega, jer veoma ludo radih. A kad David usta ujutru, dođe riječ Gospodnja Gadu proroku, koji bijaše Davidu vidjelac, i reče: Idi i kaži Davidu: ovako veli Gospod: troje ti dajem, izberi jedno da ti učinim. I dođe Gad k Davidu, i kaza mu govoreći: hoćeš li da bude sedam gladnijeh godina u zemlji tvojoj, ili da bježiš tri mjeseca od neprijatelja svojih i oni da te gone, ili da bude tri dana pomor u tvojoj zemlji? Sad promisli i gledaj šta ću odgovoriti onome koji me je poslao. A David reče Gadu: u tjeskobi sam ljutoj; ali neka zapadnemo Gospodu u ruke, jer je milost njegova velika; a ljudima da ne zapadnem u ruke. I tako pusti Gospod pomor na Izrailja od jutra do određenoga vremena, i pomrije naroda od Dana do Virsaveje sedamdeset tisuća ljudi. A kad anđeo pruži ruku svoju na Jerusalim da ga ubija, sažali se Gospodu sa zla, i reče anđelu koji ubijaše narod: dosta, spusti ruku. A anđeo Gospodnji bijaše kod gumna Orne Jevusejina. A David kad vidje anđela gdje bije narod, progovori i reče Gospodu: evo, ja sam zgriješio, ja sam zlo učinio, a te ovce što su učinile? neka se ruka tvoja obrati na mene i na dom oca mojega. Potom opet dođe Gad k Davidu isti dan, i reče mu: idi, načini Gospodu oltar na gumnu Orne Jevusejina. I otide David po riječi Gadovoj, kako Gospod zapovjedi. Tada Orna obazrevši se ugleda cara i sluge njegove gdje idu k njemu; i otide Orna i pokloni se caru licem do zemlje, I reče: što je došao car gospodar moj sluzi svojemu? A David reče: da kupim od tebe to gumno, da načinim na njemu oltar Gospodu da bi prestao pomor u narodu. A Orna reče Davidu: neka uzme car gospodar moj i prinese na žrtvu što mu je volja; evo volova za žrtvu paljenicu, i kola i jarmova volujskih za drva. Sve to davaše caru Orna kao car, i reče Orna caru: Gospod Bog tvoj neka te milostivo primi. A car reče Orni: ne; nego ću kupiti od tebe po cijeni, niti ću prinijeti Gospodu Bogu svojemu žrtve paljenice poklonjene. I tako kupi David gumno i volove za pedeset sikala srebra. I ondje načini David oltar Gospodu, i prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne. I Gospod se umilostivi zemlji, i presta pomor u Izrailju. A car David ostarje i bi vremenit, i koliko ga pokrivahu haljinama ne mogaše se zagrijati. Tada mu rekoše sluge njegove: neka potraže caru gospodaru našemu mladu djevojku, pa ona neka stoji pred carem i dvori ga, i na krilu neka mu spava, da se zagrijeva car gospodar naš. I potražiše lijepu djevojku po svijem krajevima Izrailjskim, i nađoše Avisagu Sunamku, te je dovedoše caru. A ta djevojka bijaše vrlo lijepa, i dvoraše cara i služaše mu: ali je car ne pozna. A Adonija sin Agitin podiže se govoreći: ja ću biti car. I nabavi sebi kola i konjika, i pedeset ljudi koji trčahu pred njim. I otac ga nigda ne nakara, niti mu reče: zašto radiš tako? A on bješe vrlo lijep, i mati ga rodi iza Avesaloma. I dogovaraše se s Joavom sinom Serujinim i s Avijatarom sveštenikom, koji pomagahu Adoniji. Ali Sadok sveštenik i Venaja sin Jodajev i Natan prorok i Semej i Rej i junaci Davidovi ne pristaše za Adonijom. Tada nakla Adonija ovaca i volova i ugojene stoke kod kamena Zoeleta, koji je kod izvora Rogila, i pozva svu braću svoju, sinove careve, i sve ljude od Jude, sluge careve; Ali ne pozva Natana proroka, ni Venaje, ni ostalijeh junaka, ni Solomuna brata svojega. Tada reče Natan Vitsaveji materi Solomunovoj govoreći: jesi li čula da se zacario Adonija sin Agitin? a gospodar naš David ne zna. Nego sada hajde, ja ću te svjetovati kako ćeš izbaviti dušu svoju i dušu sina svojega Solomuna. Hajde, otidi k caru Davidu i reci mu: nijesi li se ti, gospodaru moj care, zakleo sluškinji svojoj govoreći: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem? Zašto se dakle zacari Adonija? I gle, dok ti još budeš ondje govoreći s carem, ja ću doći za tobom, i dopuniću tvoje riječi. I tako uđe Vitsaveja k caru u klijet. A car bijaše vrlo star; i Avisaga Sunamka dvoraše ga. I savivši se Vitsaveja pokloni se caru; a car joj reče: šta ćeš? A ona mu reče: gospodaru moj, ti si se zakleo Gospodom Bogom svojim sluškinji svojoj: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem. A sada evo Adonija se zacari, a ti, gospodaru moj care, i ne znaš. Naklao je volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozvao sve sinove careve, i Avijatara sveštenika i Joava vojvodu; a Solomuna sluge tvojega nije pozvao. Sada, care gospodaru moj, oči su svega Izrailja uprte u tebe, da im kažeš ko će sjesti na prijesto tvoj, gospodaru moj care, poslije tebe. Inače kad gospodar moj car počine kod otaca svojih, bićemo ja i sin moj Solomun krivi. I gle, dok ona još govoraše caru, dođe prorok Natan. I javiše caru govoreći: evo Natana proroka. I on stupivši pred cara pokloni se caru licem do zemlje. I reče Natan: care, gospodaru moj, jesi li ti kazao: Adonija će biti car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem? Jer otide danas i nakla volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozva sve sinove careve i vojvode i Avijatara sveštenika; i eno jedu i piju s njim i govore: da živi car Adonija. Mene pak, sluge tvojega, ne pozva, ni Sadoka sveštenika, ni Venaje sina Jodajeva, ni Solomuna sluge tvojega. Je li to car gospodar moj naredio? ne kazav sluzi svojemu ko će sjesti na prijesto gospodara mojega cara poslije njega. A car David odgovori i reče: zovite mi Vitsaveju. I ona dođe pred cara, i stade pred carem. Tada se zakle car govoreći: tako da je živ Gospod, koji je izbavio dušu moju od svake nevolje, Kako sam ti se zakleo Gospodom Bogom Izrailjevim rekavši: Solomun sin tvoj biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem mjesto mene, tako ću učiniti danas. Tada Vitsaveja savi se licem do zemlje i pokloni se caru, pa reče: da živi gospodar moj car David dovijeka! Potom reče car David: zovite mi Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju sina Jodajeva. I oni dođoše pred cara. A car im reče: uzmite sa sobom sluge gospodara svojega, i posadite Solomuna sina mojega na moju mazgu i odvedite ga do Giona; I neka ga ondje Sadok sveštenik i Natan prorok pomažu za cara nad Izrailjem, i zatrubite u trubu i recite: da živi car Solomun! Potom se vratite za njim, i on neka dođe i sjede na prijesto moj i caruje mjesto mene; jer sam njega odredio da bude vođ Izrailju i Judi. A Venaja sin Jodajev odgovori caru i reče: amin! neka tako reče Gospod Bog gospodara mojega cara. Kako je Gospod bio s gospodarem mojim carem tako neka bude i sa Solomunom, i neka podigne prijesto njegov još više nego prijesto gospodara mojega cara Davida. I tako otide Sadok sveštenik i Natan prorok i Venaja sin Jodajev i Hereteji i Feleteji, i posadiše Solomuna na mazgu cara Davida i odvedoše ga do Giona. I Sadok sveštenik uze rog s uljem iz šatora, i pomaza Solomuna. Potom zatrubiše u trubu i sav narod reče: da živi car Solomun! I sav narod pođe za njim, i narod sviraše u svirale i veseljaše se veoma da se zemlja razlijegaše od vike njihove. I začu Adonija i sve zvanice koje bijahu s njim, pošto jedoše; začu i Joav glas trubni, pa reče: kaka je to vika i vreva u gradu? I dokle on još govoraše, gle, dođe Jonatan sin Avijatara sveštenika; i Adonija mu reče: hodi, jer si junak i nosiš dobre glase. A Jonatan odgovori i reče Adoniji: ta, gospodar naš car David postavi Solomuna carem. Jer car posla s njim Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju sina Jodajeva, i Hereteje i Feleteje, i posadiše ga na carevu mazgu. I pomazaše ga Sadok sveštenik i Natan prorok kod Giona za cara, i otidoše odande veseleći se tako da je grad uzavreo; to je vika koju čuste. I Solomun je već sjeo na carski prijesto. I došle su sluge careve, i blagosloviše gospodara našega cara Davida govoreći: da Bog proslavi ime Solomunovo još većma nego tvoje, i prijesto njegov da podigne još više nego tvoj. I pokloni se car na postelji svojoj. Još ovako reče car: da je blagosloven Gospod Bog Izrailjev, koji dade danas ko će sjedjeti na prijestolu mojemu, da vide moje oči. Tada se prepadoše, i ustaše sve zvanice Adonijine, i otidoše svak svojim putem. A Adonija bojeći se Solomuna usta i otide, i uhvati se za rogove oltaru. I javiše Solomunu govoreći: eno, Adonija se uplašio od cara Solomuna, i eno ga, uhvatio se za rogove oltaru, i veli: neka mi se zakune car Solomun da neće ubiti sluge svojega mačem. A Solomun reče: ako bude pošten čovjek, ni dlaka s glave njegove neće pasti na zemlju; ali ako se nađe zlo na njemu, poginuće. I tako posla car Solomun, te ga dovedoše od oltara; i kad dođe, pokloni se caru Solomunu; a Solomun mu reče: idi kući svojoj. A kad dođe vrijeme Davidu da umre, zapovjedi Solomunu sinu svojemu govoreći: Ja idem kuda ide sve na zemlji; a ti budi hrabar i budi čovjek. I drži što ti je Gospod Bog tvoj zapovjedio da držiš, hodeći putovima njegovim i držeći uredbe njegove i zapovijesti njegove i zakone njegove i svjedočanstva njegova, kako je napisano u zakonu Mojsijevu, da bi napredovao u svemu što uzradiš i za čim se god okreneš, Da bi Gospod ispunio riječ svoju koju mi je rekao govoreći: ako uspaze sinovi tvoji na put svoj hodeći preda mnom vjerno, svijem srcem svojim i svom dušom svojom, tada ti neće nestati čovjeka na prijestolu Izrailjevu. A ti znaš šta mi je učinio Joav sin Serujin, šta je učinio dvjema vojvodama Izrailjevijem, Aveniru sinu Nirovu i Amasi sinu Jeterovu, koje ubi prolivši u miru krv kao u ratu, i okalja krvlju kao u ratu pojas svoj oko sebe, i obuću svoju na nogu. Učini dakle po mudrosti svojoj, i nemoj dati da se sijeda glava njegova spusti s mirom u grob. Sinovima pak Varzelaja od Galada učini milost, i neka budu među onima koji jedu za tvojim stolom, jer su tako došli k meni kad sam bježao od Avesaloma brata tvojega. I eto, kod tebe je Simej sin Girin od Venijamina iz Vaurima, koji me je ljuto ružio kad iđah u Mahanajim; ali mi dođe na susret na Jordan, i zakleh mu se Gospodom rekavši: neću te ubiti mačem. Ali mu ti nemoj oprostiti, jer si mudar čovjek i znaćeš šta ćeš mu učiniti, da opraviš sijedu glavu njegovu s krvlju u grob. Tako počinu David kod otaca svojih, i bi pogreben u gradu Davidovu. A carova David nad Izrailjem četrdeset godina: u Hevronu carova sedam godina, a u Jerusalimu carova trideset i tri godine. I Solomun sjede na prijesto Davida oca svojega, i carstvo se njegovo utvrdi jako. Tada dođe Adonija sin Agitin k Vitsaveji materi Solomunovoj; a ona reče: jesi li dobro došao? A on reče: dobro. Potom reče: imam nešto da ti kažem. A ona reče: govori. Tada reče: ti znaš da je moje bilo carstvo, i da je u mene bio upro oči sav Izrailj da ja budem car; ali se carstvo prenese i dopade bratu mojemu, jer mu ga Gospod dade. Zato te sada molim za jedno; nemoj me odbiti. A ona mu reče: govori. A on reče: govori caru Solomunu, jer ti on neće odbiti, neka mi da za ženu Avisagu Sunamku. A Vitsaveja reče: dobro, ja ću govoriti caru za te. I dođe Vitsaveja k caru Solomunu da mu govori za Adoniju; a car usta i srete je i pokloniv joj se sjede na svoj prijesto, i zapovjedi te namjestiše stolicu materi njegovoj, i ona sjede njemu s desne strane. Tada ona reče: iskala bih od tebe jednu malu stvar, nemoj me odbiti. A car joj reče: išti, majko, neću te odbiti. Ona reče: podaj Avisagu Sunamku Adoniji bratu svojemu za ženu. A car Solomun odgovori materi svojoj i reče: zašto išteš Avisagu Sunamku za Adoniju? išti i carstvo za nj, jer je on brat moj stariji i ima uza se Avijatara sveštenika i Joava sina Serujina. I zakle se car Solomun Gospodom govoreći: tako da mi učini Bog i tako da doda, sebi na smrt kaza to Adonija danas. I zato, tako da je živ Gospod, koji me je utvrdio i posadio me na prijestolu Davida oca mojega, i koji mi je načinio kuću kao što je rekao, danas će poginuti Adonija. I posla car Solomun Venaju sina Jodajeva, koji uloži na nj, te pogibe. A Avijataru svešteniku reče car: idi u Anatot na njivu svoju, jer si zaslužio smrt, ali te neću danas pogubiti, jer si nosio kovčeg Gospodnji pred Davidom ocem mojim i podnosio si sve nevolje koje je podnosio otac moj. Tako Solomun svrgne Avijatara da ne bude sveštenik Gospodnji, da ispuni riječ Gospodnju što reče u Silomu za dom Ilijev. I ovaj glas dođe do Joava; a Joav bješe pristao za Adonijom, premda za Avesalomom ne bješe pristao; i uteče Joav u šator Gospodnji i uhvati se za rogove oltaru. I javiše caru Solomunu: Joav uteče u šator Gospodnji, i eno ga kod oltara. A Solomun posla Venaju sina Jodajeva govoreći: idi, uloži na nj. I ušav Venaja u šator Gospodnji reče mu: car je kazao: izidi. A on reče: neću; nego ovdje hoću da umrem. A Venaja javi caru govoreći: tako reče Joav i tako mi odgovori. A car mu reče: učini kako je rekao, uloži na nj, i pogrebi ga, i skini s mene i s doma oca mojega krv pravu koju je prolio Joav. I neka Gospod obrati krv njegovu na njegovu glavu, što uloži na dva čovjeka pravednija i bolja od sebe, i ubi ih mačem bez znanja oca mojega Davida: Avenira sina Nirova vojvodu Izrailjeva i Amasu sina Jeterova vojvodu Judina; Neka se dakle krv njihova vrati na glavu Joavovu i na glavu sjemena njegova dovijeka; a Davidu i sjemenu njegovu i domu njegovu i prijestolu njegovu neka bude mir dovijeka od Gospoda. I otide Venaja sin Jodajev, i uloži na nj i pogubi ga, i bi pogreben kod kuće svoje u pustinji. Tada postavi car Venaju sina Jodajeva na njegovo mjesto nad vojskom, a Sadoka sveštenika postavi car na mjesto Avijatarovo. Potom posla car i dozva Simeja, i reče mu: sagradi sebi kuću u Jerusalimu, pa tu sjedi, i ne izlazi odatle nikuda. Jer u koji dan izideš i prijeđeš preko potoka Kedrona, znaj zacijelo da ćeš poginuti, i krv će tvoja pasti na tvoju glavu. A Simej reče caru: dobra je ta riječ; kako je rekao gospodar moj car, tako će učiniti sluga tvoj. I sjedje Simej u Jerusalimu dugo vremena. Ali se dogodi poslije tri godine, te utekoše dvije sluge Simejeve k Ahisu sinu Mašinu caru Gatskom. I bi javljeno Simeju: eno ti slugu u Gatu. Tada usta Simej, i osamari svoga magarca, i otide u Gat k Ahisu da traži sluge svoje. I vrati se Simej, i dovede natrag sluge svoje iz Gata. I javiše Solomunu da je Simej bio otišao iz Jerusalima u Gat, i da se vratio. Tada car poslav dozva Simeja, i reče mu: nijesam li te zakleo Gospodom i nijesam li ti tvrdo rekao: u koji dan izideš kuda mu drago, znaj zacijelo da ćeš poginuti? I ti mi reče: dobra je ta riječ koju čuh. Zašto dakle nijesi držao zakletve Gospodnje i zapovijesti koju sam ti zapovjedio? Potom reče car Simeju: ti znaš sve zlo za koje zna srce tvoje, što si učinio Davidu ocu mojemu; Gospod vraća tvoje zlo na tvoju glavu. A car će Solomun biti blagosloven i prijesto Davidov utvrđen pred Gospodom dovijeka. I zapovjedi car Venaji sinu Jodajevu, te izide i uloži na nj, te pogibe. I carstvo se utvrdi u ruci Solomunovoj. A Solomun se oprijatelji s Faraonom carem Misirskim, i oženi se kćerju Faraonovom, i dovede je u grad Davidov dokle ne dovrši svoj dom i dom Gospodnji i zid oko Jerusalima. Ali narod prinošaše žrtve na visinama; jer još ne bješe sazidan dom imenu Gospodnjemu do tada. A Solomun ljubljaše Gospoda hodeći po uredbama oca svojega Davida, samo što na visinama prinošaše žrtve i kađaše. Zato otide car u Gavaon da ondje prinese žrtvu, jer to bijaše velika visina; i Solomun prinese tisuću žrtava paljenica na onom oltaru. I javi se Gospod Solomunu u Gavaonu noću u snu, i reče Bog: išti što hoćeš da ti dam. A Solomun reče: ti si učinio veliku milost sluzi svojemu Davidu ocu mojemu, kao što je hodio pred tobom vjerno i pravedno i s pravijem srcem prema tebi; i sačuvao si mu ovu veliku milost, te mu dao sina da sjedi na prijestolu njegovu, kao što se vidi danas. I tako, Gospode Bože moj, ti si postavio slugu svojega carem na mjesto Davida oca mojega, a ja sam mlad, niti znam polaziti ni dolaziti. I tvoj je sluga među narodom tvojim, koji si izabrao, narodom velikim, koji se ne može izbrojiti ni proračunati od množine. Daj dakle sluzi svojemu srce razumno da može suditi narodu tvojemu i raspoznavati dobro i zlo. Jer ko može suditi narodu tvojemu tako velikom? I bi milo Gospodu što Solomun to zaiska. I reče mu Bog: kad to išteš, a ne išteš duga života niti išteš blaga niti išteš duša neprijatelja svojih nego išteš razuma da umiješ suditi; Evo učinih po tvojim riječima; evo ti dajem srce mudro i razumno da takoga kakav si ti ni prije tebe nije bilo niti će poslije tebe nastati taki kakav si ti. A svrh toga dajem ti i što nijesi iskao, i blago i slavu, da takoga kakav ćeš ti biti neće biti među carevima svega vijeka tvojega. I ako uzideš mojim putovima držeći uredbe moje i zapovijesti moje, kao što je išao David otac tvoj, produljiću dane tvoje. Tada se probudi Solomun, i gle, ono bješe san. I dođe u Jerusalim, i stavši pred kovčeg zavjeta Gospodnjega prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne, i počasti sve sluge svoje. Tada dođoše dvije žene kurve k caru, i stadoše pred njim. I reče jedna žena: ah, gospodaru; ja i ova žena sjedimo u jednoj kući, i porodih se kod nje u istoj kući. A treći dan poslije moga porođaja porodi se i ova žena, i bijasmo zajedno i ne bijaše niko drugi s nama u kući, samo nas dvije bijasmo u kući. I umrije sin ove žene noćas, jer ona leže na nj. Pa ustavši u ponoći uze sina mojega iskraj mene, kad sluškinja tvoja spavaše, i stavi ga sebi u naručje, a svoga sina mrtvoga stavi meni u naručje. A kad ustah ujutru da podojim sina svojega, a to, mrtav; ali kad razgledah ujutru, a to, ne bješe moj sin, kojega ja rodih. Tada reče druga žena: nije tako; nego je moj sin ovaj živi, a tvoj je sin onaj mrtvi. Ali ona reče: nije tako, nego je tvoj sin onaj mrtvi, a moj je sin ovaj živi. Tako govorahu pred carem. A car reče: ova kaže: ovaj je živi moj sin, a tvoj je sin ovaj mrtvi; a ona kaže: nije tako, nego je tvoj sin onaj mrtvi, a moj je sin ovaj živi. I reče car: dajte mi mač. I donesoše mač pred cara. Tada reče car: rasijecite živo dijete na dvoje, i podajte polovinu jednoj i polovinu drugoj. Tada žena kojoj sin bješe živi reče caru, jer joj se uskoleba utroba za sinom: ah, gospodaru, podajte njojzi dijete živo, a nemojte ga ubijati. A ona reče: neka ne bude ni meni ni tebi, rasijecite ga. Tada odgovori car i reče: podajte onoj živo dijete, nemojte ga ubiti, ona mu je mati. I sav Izrailj ču sud koji izreče car, i pobojaše se cara; jer vidješe da je u njemu mudrost Božija da sudi. A car Solomun carovaše nad svijem Izrailjem. A ovo bijahu knezovi njegovi: Azarija, sin Sadokov, namjesnik; Elioref i Ahija, sinovi Sisini, pisari; Josafat, sin Ahiludov, pametar; Venaja, sin Jodajev, vojvoda; a Sadok i Avijatar sveštenici; A Azarija, sin Natanov, bješe nad pristavima; a Zavud, sin Natanov, prvi vijećnik, prijatelj carev; A Ahisar upravitelj dvorski; a Adoniram sin Avdin nad carskim poslenicima. I imaše Solomun dvanaest pristava po svemu Izrailju, koji hranjahu cara i sav dom njegov; po mjesec dana u godini svaki bijaše dužan hraniti. A ovo su im imena: sin Urov u gori Jefremovoj; Sin Dekerov u Makasu i u Salvimu i Vetsemesu i Elonu Vet-ananskom; Sin Esedov u Aruvotu; pod njim bijaše Sohot i sva zemlja Eferova; Sin Avinadavov nad svijem krajem Dorskim; žena mu bješe Tafata kći Solomunova; Vana sin Ahiludov nad Tenahom i Megidonom i svijem Vet-Sanom, koji je do Sartane pod Jezraelom, od Vet-Sana do Avel-Meola, do preko Jok-Meama; Sin Geverov u Ramotu Galadskom; imaše sela Jaira sina Manasijina u Galadu i kraj Argovski u Vasanu, šezdeset velikih gradova sa zidovima i prijevornicama mjedenijem; Ahinadav sin Idov u Mahanajimu; Ahimas u Neftalimu; i on bješe oženjen kćerju Solomunovom Vasematom; Vana sin Husajev u Asiru i u Alotu; Josafat sin Farujin u Isaharu; Simej sin Ilin u Venijaminu; Gever sin Urijev u zemlji Galadskoj, u zemlji Siona cara Amorejskoga i Oga cara Vasanskoga; jedan bješe pristav u toj zemlji. Jude i Izrailja bijaše mnogo kao pijeska pokraj mora; i jeđahu i pijahu i veseljahu se. A Solomun vladaše svijem carstvima od rijeke do zemlje Filistejske i do međe Misirske, i donošahu dare i služahu Solomunu svega vijeka njegova. A hrana Solomunova bijaše na dan trideset kora bijeloga brašna, i šezdeset kora drugoga brašna; Deset volova ugojenijeh i dvadeset s paše, i sto ovaca, osim jelena i srna i divokoza i ugojenijeh ptica. Jer on vladaše svuda s ovu stranu rijeke od Tapse do Gaze, nad svijem carevima s ovu stranu rijeke, i bješe miran sa sviju strana unaokolo. I življahu Juda i Izrailj bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom, od Dana do Virsaveje, svega vijeka Solomunova. I imaše Solomun četrdeset tisuća konja za jaslima za kola svoja, i dvadeset tisuća konjika. I pristavi hranjahu cara Solomuna i sve koji dolažahu za sto cara Solomuna, svaki svoga mjeseca, i ne dadijahu da se čega premakne. A ječam i slamu za konje i za mazge donošahu na mjesto gdje bijahu, svaki kako mu bijaše određeno. I Bog dade mudrost Solomunu i razum vrlo velik i srce prostrano kao pijesak na brijegu morskom. Jer mudrost Solomunova bijaše veća od mudrosti svijeh istočnijeh naroda i od sve mudrosti Misirske. Mudriji bijaše od svakoga čovjeka, i od Etana Ezraita i od Emana i od Halkola i od Darde, sinova Maolovijeh; i razglasi se ime njegovo po svijem narodima unaokolo. I izgovori tri tisuće priča, i bijaše pjesama njegovijeh tisuća i pet. Govorio je i o drveću, od kedra na Livanu do isopa koji niče iz zida; govorio je i o stoci i o pticama i o bubinama i o ribama. I dolažahu iz svijeh naroda da čuju mudrost Solomunovu, od svijeh careva na zemlji, koji čuše za mudrost njegovu. I Hiram car Tirski posla sluge svoje k Solomunu čuvši da su ga pomazali za cara namjesto oca njegova, jer Hiram ljubljaše Davida svagda. A Solomun posla ka Hiramu i poruči mu: Ti znaš da David otac moj nije mogao sagraditi doma imenu Gospoda Boga svojega od ratova kojima ga opkoliše, dokle ih Gospod ne položi pod noge njegove. A sada Gospod Bog moj dao mi je mir otsvuda, nemam nijednoga neprijatelja ni zle smetnje. Zato, evo, velim da sagradim dom imenu Gospoda Boga svojega, kao što je rekao Gospod Davidu ocu mojemu govoreći: sin tvoj, kojega ću posaditi mjesto tebe na prijesto tvoj, on će sagraditi dom imenu mojemu. Zato zapovjedi sada neka mi nasijeku drva kedrovijeh na Livanu, a sluge će moje biti sa slugama tvojim, a platu slugama tvojim daću ti kako god rečeš; jer ti znaš da u nas nema ljudi koji umiju sjeći drva kao Sidonci. I kad Hiram ču riječi Solomunove, obradova se veoma i reče: da je blagosloven Gospod danas, koji dade Davidu mudra sina nad onijem narodom velikim. I posla Hiram Solomunu, i poruči: čuo sam čega radi si slao k meni; ja ću učiniti svu volju tvoju za drva kedrova i za drva jelova. Moje će sluge snijeti s Livana na more, i ja ću ih povezati u splavove i spustiti morem do mjesta koje mi kažeš, i ondje ću razvezati, pa ih nosi; a ti ćeš učiniti moju volju i dati hranu čeljadi mojoj. I tako davaše Hiram Solomunu drva kedrova i drva jelova, koliko mu bješe volja. A Solomun davaše Hiramu dvadeset tisuća kora pšenice za hranu čeljadi njegovoj, i dvadeset kora ulja cijeđenoga; toliko davaše Solomun Hiramu svake godine. I Gospod dade mudrost Solomunu kako mu bješe obrekao, i bješe mir između Hirama i Solomuna, i uhvatiše vjeru među sobom. I odredi Solomun ljude iz svega Izrailja, i bi određenijeh trideset tisuća ljudi. I slaše ih na Livan po deset tisuća svakoga mjeseca naizmjence; jedan mjesec bijahu na Livanu, a dva mjeseca kod kuća svojih. A Adoniram bješe nad ovijem poslenicima. I imaše Solomun sedamdeset tisuća nosilaca i osamdeset tisuća tesača u planini, Osim nastojnika Solomunovijeh, koji bijahu nad tijem poslom, tri tisuće i trista, koji upravljahu narodom koji poslovaše taj posao. I zapovjedi car da snose veliko kamenje, skupocjeno kamenje za temelj domu, tesano kamenje. I tesahu poslenici Solomunovi i poslenici Hiramovi i Givleji, i pripravljahu drvo i kamenje da se zida dom. Četiri stotine i osamdesete godine po izlasku sinova Izrailjevijeh iz zemlje Misirske, četvrte godine carovanja Solomunova nad Izrailjem, mjeseca Zifa, a to je drugi mjesec, poče zidati dom Gospodu. A dom što ga zida car Solomun Gospodu bijaše u dužinu od šezdeset lakata, a u širinu od dvadeset lakata, a u visinu od trideset lakata. I bijaše trijem pred crkvom dvadeset lakata dug, prema širini doma, a deset lakata širok pred domom. I načini prozore na domu iznutra široke a spolja uske. I uza zid domu načini hodnike svuda unaokolo uza zid domu oko crkve i svetinje nad svetinjama, i načini klijeti svuda unaokolo. Najdonji hodnik bješe pet lakata širok, a srednji šest lakata širok, a treći sedam lakata širok; jer načini zasjeke na domu spolja unaokolo, da se grede ne ulažu u zid od doma. A kad zidahu dom, zidahu od kamena, koji dovožahu sasvijem prigotovljen, te se ni čekić ni sjekira niti kako oruđe gvozdeno ne ču u domu kad se zidaše. Vrata od srednjega hodnika bijahu na desnoj strani doma, i izlažaše se na zavojnicu na srednji hodnik, i iz srednjega na treći. Tako sazida dom, i dovrši ga, i pokri dom gredama i daskama kedrovijem. I načini hodnike oko cijeloga doma od pet lakata u visinu svaki, i sastavljahu ih s domom grede kedrove. Tada dođe riječ Gospodnja Solomunu govoreći: To je dom što gradiš; ako uzideš po mojim uredbama, i ustvoriš moje zakone i uzdržiš sve moje zapovijesti hodeći po njima, potvrdiću ti riječ svoju, koju sam rekao Davidu ocu tvojemu. I stanovaću među sinovima Izrailjevijem, i neću ostaviti naroda svojega Izrailja. I tako sazida Solomun dom, i dovrši ga. I obloži zidove domu iznutra daskama kedrovijem, od poda doma do vrh zidova obloži drvetom iznutra; i pod domu obloži daskama jelovijem. I načini pregradu od dvadeset lakata od jedne strane doma do druge od dasaka kedrovijeh, od poda do vrh zidova; i to načini unutra za šator, za svetinju nad svetinjama. A dom, crkva naprijed, bijaše od četrdeset lakata. A po daskama kedrovijem unutra u domu bjehu izrezane jabuke i cvjetovi razvijeni, sve od kedra tako da se ne viđaše nigdje kamen. I svetinju nad svetinjama uredi unutra u domu, da se ondje namjesti kovčeg zavjeta Gospodnjega. A svetinja nad svetinjama unutra bješe dvadeset lakata duga, i dvadeset lakata široka, i dvadeset lakata visoka, i obloži je čistijem zlatom; tako obloži i oltar od kedra. I tako obloži Solomun dom iznutra čistijem zlatom, i zateže zlatne lance pred svetinjom nad svetinjama, koju takođe obloži zlatom. I sav dom obloži zlatom; tako i sav oltar pred svetinjom nad svetinjama obloži zlatom. A u svetinji nad svetinjama načini dva heruvima od drveta maslinova; deset lakata bješe visok svaki. A od pet lakata bješe jedno krilo u heruvima, i od pet lakata drugo krilo u heruvima; deset lakata bješe od kraja jednoga krila do kraja drugoga krila. Tako i drugi heruvim bijaše od deset lakata; jedne mjere i jedne naprave bjehu oba heruvima. Deset lakata bješe visok jedan heruvim, tako i drugi. I namjesti heruvime usred unutrašnjeg doma, i raširiše heruvimi krila svoja tako da krilo jednoga ticaše u jedan zid a krilo drugoga heruvima ticaše u drugi zid, a usred doma ticahu krila jedno u drugo. I obloži heruvime zlatom. A sve zidove domu unaokolo iskiti rezanijem heruvimima i palmama i razvijenijem cvjetovima iznutra i spolja. I pod domu obloži zlatom iznutra i spolja. I na ulasku u svetinju nad svetinjama načini dvokrilna vrata od drveta maslinova, kojima pragovi s dovratnicima bjehu na pet uglova. I na tijem dvokrilnijem vratima od drveta maslinova izreza heruvime i palme i razvijene cvjetove, i obloži ih zlatom, i heruvime i palme obloži zlatom. Tako i na ulasku u crkvu načini pragove od drveta maslinova na četiri ugla; I vrata dvokrilna od drveta jelova; na dvije se strane otvoraše jedno krilo, i na dvije strane otvoraše se drugo krilo. I izreza na njima heruvime i palme i razvijene cvjetove, i obloži zlatom sve što bješe izrezano. Potom načini trijem unutrašnji od tri reda tesanoga kamena i jednoga reda drveta kedrova strugana. Četvrte godine mjeseca Zifa bi postavljen temelj domu Gospodnjemu; A jedanaeste godine mjeseca Vula, koji je osmi mjesec, svrši se dom sa svijem stvarima svojim i sa svijem što mu pripada. Tako ga sazida za sedam godina. Potom zida Solomun sebi dom trinaest godina, i svrši ga. Sazida i dom iz šume Livanske, sto lakata dug i pedeset lakata širok i trideset lakata visok, na četiri reda stupova kedrovijeh, s gredama kedrovijem svrh stupova. I bješe pokriven drvetom kedrovijem gore na gredama, koje bijahu na četrdeset i pet stupova, po petnaest u jednom redu. I prozora bijahu tri reda, prozor nad prozorom u tri reda. I sva vrata i pragovi bjehu na četiri ugla, i prozori, i jedan prozor bješe prema drugom u tri reda. I načini trijem od stupova, pedeset lakata dug i trideset lakata širok; i taj trijem bješe sprijed, i stupovi i grede bijahu sprijed. I načini trijem u kojem bješe prijesto, gdje suđaše, trijem sudski, koji bijaše obložen kedrom od poda do vrha. I u njegovoj kući gdje življaše bijaše drugi trijem iza onoga trijema, posao bijaše isti. Načini dom i kćeri Faraonovoj, kojom se oženi Solomun, kao taj trijem. Sve ovo bješe od skupocjenoga kamena, tesanoga na mjeru i pilom sječenoga, iznutra i spolja od poda do krova, i spolja do velikoga trijema. I temelj bijaše od kamenja skupocjenoga, kamenja velikoga, od deset lakata i od osam lakata. A ozgo bijaše kamenje skupocjeno na mjeru tesano i daske kedrove. I veliki trijem unaokolo imaše tri reda kamenja tesanoga i jedan red kedrovijeh brvana, kao trijem unutrašnji doma Gospodnjega i kao trijem istoga doma. I posla car Solomun i pozva Hirama iz Tira. A on bijaše sin jedne udovice od plemena Neftalimova a otac mu bješe iz Tira, umjetnik mjedarski, vrlo vješt i razuman, te umijaše svašta graditi od mjedi; on došav k caru Solomunu izradi mu sav posao. Sali dva stupa od mjedi, jedan stup bješe od osamnaest lakata u visinu a unaokolo od dvanaest lakata; taki bješe i drugi stup. I načini dva oglavlja da se metnu ozgo na stupove, salivena od mjedi; pet lakata bješe visoko jedno oglavlje i pet lakata bješe visoko drugo oglavlje. I pletenice isprepletane i vrvce kao verige načini na oglavlja, koja bijahu navrh stupova, sedam na jedno oglavlje i sedam na drugo oglavlje. Tako načini na stupove i dva reda šipaka na jednu pletenicu unaokolo da pokrivaju oglavlje koje bijaše na vrhu; tako načini i na drugom oglavlju. I na ta dva oglavlja navrh stupova u trijemu bijahu načinjeni ljiljani od četiri lakta. I na dva oglavlja na dva stupa bijahu ozgo i prema sredini pod pletenicama šipci, kojih bijaše dvjesta u dva reda unaokolo na jednom i na drugom oglavlju. I postavi te stupove u trijemu crkvenom, i postavivši desni stup nazva ga Jahin, potom postavivši stup lijevi nazva ga Voas. I navrh stupova namjesti izrađeno cvijeće ljiljanovo. I tako se svršiše stupovi. I sali more; deset lakata bješe mu od jednoga kraja do drugoga, okruglo unaokolo, a pet lakata bješe visoko, a unaokolo mu bješe trideset lakata. I ispod kraja njegova bijahu ispupčene kao jabuke svuda unaokolo po deset na jedan lakat, kojima bješe optočeno more unaokolo, dva reda jabuka bješe saliveno s njim. I stajaše na dvanaest volova; tri gledahu na sjever, tri gledahu na zapad, tri gledahu na jug, a tri gledahu na istok; a more stajaše na njima ozgo, i zadnja strana svijeh njih bijaše unutra. Debljina mu bijaše s podlanice, a kraj mu bijaše kao kraj u čaše, kao cvijet ljiljanov, a primaše dvije tisuće vata. I načini deset podnožja od mjedi, u dužinu od četiri lakta bješe svako podnožje, a u širinu od četiri lakta, a u visinu od tri lakta. A naprava bješe u svakoga podnožja ovaka: oplata bijaše u njih unaokolo, i oplata bijaše između uglova. A na oplati među uglovima bijahu lavovi i volovi i heruvimi; a na uglovima bijaše stupac ozgo, a ispod lavova i volova bijaše vijenac kovan. I pod svakim podnožjem bijahu po četiri točka od mjedi s pločama mjedenijem, i na četiri ugla bijahu kao ramena, i pod svakom umivaonicom bijahu ta ramena salivena prema svakom vijencu. Dubina umivaonici od vrha do dna nad stupcem bijaše s lakta, i u vrhu bijaše okrugla kao i stupac koji bijaše od podrug lakta, i po vrhu joj bijaše rezano, a oplata joj bijaše na četiri ugla, ne okrugla. I tako po četiri točka bijahu pod tom oplatom, i osovine točkovima izlažahu na podnožju, i svaki točak bijaše visok podrug lakta. I naprava u tijeh točkova bijaše kao naprava u točkova kolskih; osovine njihove, glavčine, naplaci i paoci, sve bješe liveno. I četiri ramena bijahu na četiri ugla u svakoga podnožja, iz podnožja izlažahu njegova ramena. A ozgo u podnožja bijaše visine po lakta, koja bješe svuda okrugla, i ozgo na podnožju bjehu strane njegove i oplate koje izlažahu iz njega. I po stranama njegovijem i po oplatama njegovijem izreza heruvime, lavove i palme, jedno do drugoga uz vijence unaokolo. Na taj način načini deset podnožja; sva bijahu jednako salivena, jedne mjere i jedne naprave. I načini deset umivaonica od mjedi; po četrdeset vata uzimaše jedna umivaonica, i svaka umivaonica bijaše od četiri lakta; po jedna umivaonica stajaše na svakom podnožju od deset podnožja. I namjesti pet podnožja na desnoj strani doma, a pet na lijevoj strani doma, a more namjesti na desnu stranu doma prema istoku s juga. Tako načini Hiram umivaonice i lopate i kotliće; i svrši Hiram sav posao koji radi caru Solomunu za dom Gospodnji: Dva stupa i dva oglavlja okrugla navrh dva stupa, i dvije pletenice da pokrivaju ona dva oglavlja okrugla navrh stupova; I četiri stotine šipaka na dvije pletenice; dva reda šipaka na svakoj pletenici, da pokrivaju dva oglavlja okrugla navrh stupova; I deset podnožja, i deset umivaonica na njima; I more jedno, i volova dvanaest pod morem; I lonce i lopate i kotliće; a svi sudovi što načini Hiram caru Solomunu za dom Gospodnji bjehu od mjedi uglađene. To je car salivao u ravnici Jordanskoj u zemlji ilovači između Sohota i Sartana. I Solomun ne izmjeri tijeh sudova, jer ih bješe vrlo mnogo, ne tražiše težine mjedi. Načini Solomun i sve drugo posuđe za dom Gospodnji: zlatni oltar, i zlatni sto, na kom stajahu hljebovi postavljeni, I pet svijetnjaka s desne strane i pet s lijeve strane pred svetinjom od čistoga zlata, i cvjetove i žiške i usekače od zlata, I čaše i viljuške i kotliće i kadionice i mašice od čistoga zlata; i čepovi na vratima unutrašnjega doma, svetinje nad svetinjama, i čepovi na vratima crkvenijem bijahu od zlata. I tako se svrši sav posao, koji uradi car Solomun domu Gospodnjemu; i unese Solomun što bješe posvetio David otac njegov, srebro i zlato i sudove, i ostavi u riznicu doma Gospodnjega. Tada sabra Solomun starješine Izrailjeve i sve glavare plemenske, knezova domova otačkih sinova Izrailjevijeh, k sebi u Jerusalim da se prenese kovčeg zavjeta Gospodnjega iz grada Davidova, a to je Sion. I skupiše se k caru Solomunu svi ljudi Izrailjevi mjeseca Etanima na praznik, a taj je mjesec sedmi. I kad dođoše sve starješine Izrailjeve, podigoše sveštenici kovčeg; I prenesoše kovčeg Gospodnji i šator od sastanka i sve sude svete što bjehu u šatoru; prenesoše ih sveštenici i Leviti. A car Solomun i sav zbor Izrailjev, koji se sabra k njemu, prinesoše s njim pred kovčegom ovaca i goveda toliko da se ne mogaše ni izbrojiti ni proračunati od mnoštva. I unesoše sveštenici kovčeg zavjeta Gospodnjega na njegovo mjesto, u unutrašnji dom, u svetinju nad svetinjama, pod krila heruvimima. Jer heruvimima bijahu raširena krila nad mjestom gdje će stajati kovčeg, i zaklanjahu heruvimi kovčeg i poluge njegove ozgo. I povukoše mu poluge tako da se krajevi viđahu u svetinji na prednjoj strani svetinje nad svetinjama, ali se napolje ne viđahu; i ondje ostaše do današnjega dana. U kovčegu ne bješe ništa osim dvije ploče kamene, koje metnu u nj Mojsije na Horivu, kad Gospod učini zavjet sa sinovima Izrailjevijem pošto izidoše iz zemlje Misirske. A kad sveštenici izidoše iz svetinje, oblak napuni dom Gospodnji, Te ne mogahu sveštenici stajati da služe od oblaka; jer se slave Gospodnje napuni dom Gospodnji. Tada reče Solomun: Gospod je rekao da će nastavati u mraku. Sazidah dom tebi za stan, mjesto, da u njemu nastavaš dovijeka. I okrenuvši se licem svojim car blagoslovi sav zbor Izrailjev, a sav zbor Izrailjev stajaše. I reče: blagosloven da je Gospod Bog Izrailjev, koji je govorio svojim ustima Davidu ocu mojemu i ispunio rukom svojom, govoreći: Od onoga dana kad izvedoh iz Misira narod svoj Izrailja ne izabrah nijednoga grada među svijem plemenima Izrailjevijem da se sazida dom gdje bi bilo ime moje, nego izabrah Davida da bude nad narodom mojim Izrailjem. I naumi David otac moj da sazida dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. Ali Gospod reče Davidu ocu mojemu: što si naumio sazidati dom imenu mojemu, dobro si učinio što si to naumio; Ali nećeš ti sazidati toga doma, nego sin tvoj, koji će izaći iz bedara tvojih, on će sazidati dom imenu mojemu. I tako ispuni Gospod riječ svoju koju reče; jer ustah na mjesto oca svojega Davida, i sjedoh na prijesto Izrailjev, kao što reče Gospod, i sazidah ovaj dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. I odredih ovdje mjesto kovčegu u kom je zavjet Gospodnji što je učinio s ocima našim kad ih je izveo iz zemlje Misirske. Potom stade Solomun pred oltar Gospodnji pred svijem zborom Izrailjevijem, i podiže ruke svoje k nebu, I reče: Gospode Bože Izrailjev! nema Boga takoga kakav si ti gore na nebu ni dolje na zemlji, koji čuvaš zavjet i milost slugama svojim, koje hode pred tobom svijem srcem svojim; Koji si ispunio sluzi svojemu Davidu ocu mojemu što si mu rekao; što si ustima svojim rekao to si rukom svojom ispunio, kao što se vidi danas. Sada dakle, Gospode Bože Izrailjev, drži sluzi svojemu Davidu ocu mojemu što si mu rekao govoreći: neće ti nestati čovjeka ispred mene koji bi sjedio na prijestolu Izrailjevu, samo ako sinovi tvoji uščuvaju put svoj hodeći preda mnom, kao što si ti hodio preda mnom. Sada dakle, Bože Izrailjev, neka se potvrdi riječ tvoja koju si rekao sluzi svojemu Davidu ocu mojemu. Ali hoće li doista Bog stanovati na zemlji? Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazidah? Ali pogledaj na molitvu sluge svojega i na molbu njegovu, Gospode Bože moj, čuj viku i molitvu, kojim ti se danas moli sluga tvoj; Da budu oči tvoje otvorene nad domom ovijem dan i noć, nad ovijem mjestom, za koje si rekao: tu će biti ime moje; da čuješ molitvu kojom će se moliti sluga tvoj na ovom mjestu. Čuj molbu sluge svojega i naroda svojega Izrailja, kojom će se moliti na ovom mjestu; čuj s mjesta gdje stanuješ, s neba, čuj, i smiluj se. Kad ko zgriješi bližnjemu svojemu te mu se da zakletva da se zakune, i zakletva dođe pred tvoj oltar u ovom domu, Ti čuj s neba, i učini i sudi slugama svojim, osuđujući krivca i djela njegova obraćajući na njegovu glavu, a pravoga pravdajući i plaćajući mu po pravdi njegovoj. Kad razbiju neprijatelji narod tvoj Izrailja zato što ti zgriješe, pa se obrate k tebi i dadu slavu imenu tvojemu, i pomole ti se i zamole te u ovom domu, Ti čuj s neba, i oprosti grijeh narodu svojemu Izrailju, i dovedi ih opet u zemlju koju si dao ocima njihovijem. Kad se zatvori nebo, te ne bude dažda zato što zgriješe tebi, pa ti se zamole na ovom mjestu i dadu slavu imenu tvojemu, i od grijeha se svojega obrate, kad ih namučiš, Ti čuj s neba, i oprosti grijeh slugama svojim i narodu svojemu Izrailju pokazav im put dobri kojim će hoditi, i pusti dažd na zemlju svoju, koju si dao narodu svojemu u našljedstvo. Kad bude glad u zemlji, kad bude pomor, suša, medljika, skakavci, gusjenice, ili kad ga pritijesni neprijatelj njegov u zemlji njegovoj vlastitoj, ili kako god zlo, kaka god bolest, Svaku molbu i svaku molitvu, koja bude od koga god čovjeka ili od svega tvojega naroda Izrailja, ko pozna muku srca svojega i podigne ruke svoje u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i smiluj se i učini i podaj svakome po svijem putovima njegovijem, koje znaš u srcu njegovu; jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih; Da te se boje dokle su god živi na zemlji koju si dao ocima našim. I stranac, koji nije od tvojega naroda Izrailja, nego dođe iz daljnje zemlje imena tvojega radi, (Jer će se čuti za ime tvoje veliko i za ruku tvoju krjepku i mišicu tvoju podignutu) kad dođe i pomoli se u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali ime tvoje svi narodi na zemlji i bojali se tebe kao narod tvoj Izrailj, i da bi znali da je ime tvoje prizvano nad ovijem domom, koji sazidah. Kad narod tvoj izide na vojsku na neprijatelja svojega putem kojim ga pošlješ, i pomole se Gospodu obrativši se ka gradu, koji si izabrao, i k domu, koji sam sazidao imenu tvojemu, Čuj s neba molbu njihovu, i podaj im pravicu. Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih daš ih neprijateljima njihovijem, te ih zarobe i odvedu u zemlju neprijateljsku daleko ili blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji onijeh koji ih zarobiše, i reku: sagriješismo i zlo učinismo, skrivismo, I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji neprijatelja svojih, koji ih zarobe, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj, koju si dao ocima njihovijem, ka gradu, koji si izabrao, i k domu, koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i podaj im pravicu, I oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili, i sve prijestupe kojima ti budu prestupili, i umilostivi im one koji ih zarobe da se smiluju na njih. Jer su tvoj narod i tvoje našljedstvo, koje si izveo iz Misira, isred peći gvozdene. Neka budu oči tvoje otvorene na molbu sluge tvojega i na molbu naroda tvojega Izrailja, i čuj ih kad te god prizovu. Jer si ih ti odvojio sebi za našljedstvo od svijeh naroda na zemlji, kao što si rekao preko Mojsija sluge svojega, kad si izveo oce naše iz Misira, Gospode, Gospode! A kad Solomun moleći se Gospodu svrši svu ovu molbu i molitvu, usta ispred oltara Gospodnjega, gdje bješe klekao i ruke svoje podigao k nebu; I stojeći blagoslovi sav zbor Izrailjev, glasom velikim govoreći: Blagosloven da je Gospod koji je smirio narod svoj Izrailja, kao što je govorio; nije izostala nijedna riječ od svijeh dobrijeh riječi njegovijeh, koje je govorio preko Mojsija sluge svojega. Da Gospod Bog naš bude s nama kao što je bio s ocima našim, da nas ne ostavi i ne napusti. Nego neka prigne srce naše k sebi da bismo hodili svijem putovima njegovijem i držali zapovijesti njegove i uredbe njegove i zakone njegove, što je zapovjedio ocima našim. I neka budu ove riječi moje, kojima se molih Gospodu, blizu Gospoda Boga našega dan i noć, da bi davao pravicu sluzi svojemu i narodu svojemu Izrailju u svako doba; Da bi poznali svi narodi na zemlji da je Gospod sam Bog i da nema drugoga. I neka srce vaše bude cijelo prema Gospodu Bogu našem, da hodite po uredbama njegovijem i držite zapovijesti njegove kao danas. Tada car i sav Izrailj s njim prinesoše žrtve pred Gospodom. I Solomun prinese na žrtvu zahvalnu, koju prinese Gospodu, dvadeset i dvije tisuće volova i sto i dvadeset tisuća ovaca. Tako posvetiše dom Gospodnji car i svi sinovi Izrailjevi. U taj dan posveti car sredinu trijema koji je pred domom Gospodnjim; jer ondje prinese žrtve paljenice i dare i pretilinu od žrtava zahvalnijeh; jer mjedeni oltar koji bijaše pred Gospodom bijaše malen i ne mogahu na nj stati žrtve paljenice i dari i pretilina od žrtava zahvalnijeh. I u to vrijeme praznova Solomun praznik i sav Izrailj s njim, sabor velik od ulaska u Emat do potoka Misirskoga, pred Gospodom Bogom našim, sedam dana i opet sedam dana, to je četrnaest dana. A u osmi dan otpusti narod; i blagosloviše cara i otidoše k šatorima svojim radujući se i veseleći se u srcu za sve dobro što učini Gospod Davidu sluzi svojemu i Izrailju narodu svojemu. A kad Solomun svrši dom Gospodnji i dom carski i sve što željaše Solomun i rad bijaše načiniti, Javi se Gospod Solomunu drugi put, kao što mu se bješe javio u Gavaonu; I reče mu Gospod: uslišio sam molbu tvoju i molitvu tvoju, kojom si mi se molio; posvetio sam taj dom koji si sazidao da tu namjestim ime svoje dovijeka; i oči će moje i srce moje biti ondje vazda. A ti ako uzideš preda mnom kako je išao David otac tvoj s cijelijem i pravijem srcem tvoreći sve što sam ti zapovjedio i držeći uredbe moje i zakone moje, Utvrdiću prijesto carstva tvojega nad Izrailjem navijek, kao što sam kazao Davidu ocu tvojemu govoreći: neće ti nestati čovjeka na prijestolu Izrailjevu. Ali ako se vi i sinovi vaši odvratite od mene i ne uzdržite zapovijesti mojih i uredaba mojih koje sam vam dao, i otidete i stanete služiti drugim bogovima i klanjati im se, Tada ću istrijebiti Izrailja sa zemlje, koju sam vam dao, i ovaj dom, koji sam posvetio imenu svojemu, odbaciću od sebe, i Izrailj će postati priča i potsmijeh među svijem narodima; A dom ovaj koliko je slavan, ko god prođe mimo nj, začudiće se i zapištaće, i reći će: zašto učini Gospod ovo od ove zemlje i od ovoga doma? I odgovaraće se: jer odustaše Gospoda Boga svojega, koji izvede oce njihove iz zemlje Misirske, i uzeše druge bogove, i klanjaše im se i služiše im; zato pusti na njih Gospod sve ovo zlo. A kad prođe dvadeset godina, u koje sazida Solomun ova dva doma, dom Gospodnji i dom carski, A Hiram car Tirski dade Solomunu drva kedrovijeh i drva jelovijeh i zlata koliko mu god volja bješe, tada car Solomun dade Hiramu dvadeset gradova u zemlji Galilejskoj. I dođe Hiram iz Tira da vidi gradove koje mu dade Solomun, ali ne biše mu po volji. Pa reče: kakvi su to gradovi što si mi ih dao, brate? I nazva ih: zemlja Kavul; i osta im to ime do danas. A Hiram bješe poslao caru sto i dvadeset talanata zlata. I tako car Solomun odredi ljude, te sazida dom Gospodnji i dom svoj i Milon, i zidove oko Jerusalima, i Asor i Megidon i Gezer. Jer Faraon car Misirski izide i uze Gezer, i spali ga ognjem, i pobi Hananeje koji življahu u gradu, i dade ga u prćiju kćeri svojoj, ženi Solomunovoj. A Solomun sazida Gezer i Vet-Oron donji. I Valat i Tadmor u pustinji u zemlji, I sve gradove u kojima Solomun imaše žitnice, i gradove u kojima mu bijahu kola, i gradove u kojima mu bijahu konjici, i što god Solomunu bi volja zidati u Jerusalimu i na Livanu i u svoj zemlji carstva svojega. I sav narod koji bješe ostao od Amoreja, Heteja, Ferezeja, Jeveja i Jevuseja, koji ne bijahu od sinova Izrailjevijeh, Sinove njihove, koji bjehu ostali iza njih u zemlji, kojih ne mogoše sinovi Izrailjevi istrijebiti, njih Solomun nagna da plaćaju danak i robuju do današnjega dana. A od sinova Izrailjevijeh ne učini nijednoga robom, nego bijahu vojnici i sluge njegove i knezovi, vojvode njegove, i zapovjednici nad kolima njegovijem i nad konjicima njegovijem. I bješe glavnijeh nastojnika nad poslom Solomunovijem pet stotina i pedeset, koji upravljahu narodom koji rađaše posao. A kći Faraonova preseli se iz grada Davidova u dom svoj, koji joj sazida. Tada sazida i Milon. I Solomun prinošaše tri puta na godinu žrtve paljenice i žrtve zahvalne na oltaru koji načini Gospodu, i kađaše na oltaru koji bješe pred Gospodom, kad svrši dom. I lađe načini car Solomun u Esion-Gaveru, koji je kod Elota na brijegu Crvenoga Mora u zemlji Edomskoj. I posla Hiram na tijem lađama sluge svoje, lađare vješte moru, sa slugama Solomunovijem; I dođoše u Ofir, i uzeše odande zlata četiri stotine i dvadeset talanata, i donesoše caru Solomunu. A carica Savska ču glas o Solomunu i o imenu Gospodnjem, i dođe da ga iskuša zagonetkama. I dođe u Jerusalim sa silnom pratnjom, s kamilama koje nošahu mirisa i zlata vrlo mnogo i dragoga kamenja; i došavši k Solomunu govori s njim o svemu što joj bješe u srcu. I Solomun joj odgovori na sve riječi njezine; ne bješe od cara sakriveno ništa da joj ne bi odgovorio. A kad carica Savska vidje svu mudrost Solomunovu i dom koji bješe sazidao, I jela na stolu njegovu i stanove sluga njegovijeh i dvorbu dvorana njegovijeh i odijelo njihovo, i peharnike njegove i žrtve njegove paljenice koje prinošaše u domu Gospodnjem, ona dođe izvan sebe; Pa reče caru: istina je što sam čula u svojoj zemlji o stvarima tvojim i o mudrosti tvojoj. Ali ne htjeh vjerovati što se govoraše dokle ne dođe i vidim svojim očima; a gle, ni pola mi nije kazano; tvoja mudrost i dobrota nadvišuje glas koji sam slušala. Blago ljudima tvojim, blago slugama tvojim, koji jednako stoje pred tobom i slušaju mudrost tvoju. Da je blagosloven Gospod Bog tvoj kojemu si omilio, te te posadi na prijesto Izrailjev; jer Gospod ljubi Izrailja uvijek, i postavi te carem da sudiš i dijeliš pravicu. Potom dade caru sto i dvadeset talanata zlata i vrlo mnogo mirisa i dragoga kamenja: nigda više ne dođe toliko takih mirisa koliko dade carica Savska caru Solomunu. I lađe Hiramove, koje donošahu zlato iz Ofira, donesoše iz Ofira vrlo mnogo drveta almugima i dragoga kamenja. I načini car od toga drveta almugima zagradu u domu Gospodnjem i u domu carskom, i harfe i psaltire za pjevače; nigdje se više nije dovezlo takoga drveta almugima niti se vidjelo do današnjega dana. A car Solomun dade carici Savskoj što god zaželje i zaiska osim onoga što joj dade sam po mogućstvu cara Solomuna. Potom ona otide i vrati se u zemlju svoju sa slugama svojim. A zlata što dohođaše Solomunu svake godine, bješe šest stotina i šezdeset i šest talanata, Osim onoga što dohođaše od trgovaca i onijeh koji prodavahu mirise i od svijeh careva Arapskih i upravitelja zemaljskih. I car Solomun načini dvjesta štitova od kovanoga zlata, šest stotina sikala zlata dajući na jedan štit: I tri stotine malijeh štitova od kovanoga zlata, po tri mine zlata dajući na svaki štitić; i ostavi ih car u domu od šume Livanske. I načini car velik prijesto od slonove kosti, i obloži ga čistijem zlatom. Šest basamaka bješe u prijestola, i vrh okrugao bješe ozad na prijestolu, i ručice bjehu s obje strane sjedišta, i dva lava stajahu pokraj tijeh ručica. I dvanaest lavova stajahu na šest basamaka otud i odovud. Ne bi taki načinjen ni u kojem carstvu. I svi sudovi iz kojih pijaše car Solomun bijahu zlatni, i svi sudovi u domu od šume Livanske bijahu od čistoga zlata; od srebra ne bješe ništa; srebro bješe ništa za vremena Solomunova. Jer car imaše lađe Tarsiske na moru s lađama Hiramovijem: jedanput u tri godine vraćahu se lađe Tarsiske donoseći zlato i srebro, slonove kosti, majmune i paune. Tako car Solomun bijaše veći od svijeh careva zemaljskih bogatstvom i mudrošću. I iz cijele zemlje tražahu da vide Solomuna, da čuju mudrost njegovu, koju mu dade Gospod u srce. I donošahu mu svi dare, sudove srebrne i sudove zlatne, i haljine i oružje i mirise i konje i mazge, svake godine. Tako nakupi Solomun kola i konjika, i imaše tisuću i četiri stotine kola i dvanaest tisuća konjika, koje razredi po gradovima, gdje mu bijahu kola, i kod sebe u Jerusalimu. I učini car, te u Jerusalimu bijaše srebra kao kamenja, i kedrovijeh drva kao divljih smokava koje rastu po polju, tako mnogo. I dovođahu Solomunu konje iz Misira i svakojaki trg, jer trgovci carevi uzimahu trg različan za cijenu. I dolažahu kola iz Misira po šest stotina sikala srebra, a konj po sto i pedeset. I tako svi carevi Hetejski i carevi Sirski dobijahu konje preko njih. Ali car Solomun ljubljaše mnoge žene tuđinke osim kćeri Faraonove, Moavke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetejke, Od onijeh naroda za koje bješe rekao Gospod sinovima Izrailjevijem: ne idite k njima i oni da ne dolaze k vama, jer će zanijeti srce vaše za svojim bogovima. Za njih prionu Solomun ljubeći ih. Te imaše žena carica sedam stotina, i tri stotine inoča; i žene njegove zanesoše srce njegovo. I kad ostarje Solomun, žene zanesoše srce njegovo za tuđim bogovima; i srce njegovo ne bi cijelo prema Gospodu Bogu njegovu kao što je bilo srce Davida oca njegova. I Solomun hođaše za Astarotom, boginjom Sidonskom, i za Melhomom, gadom Amonskim. I činjaše Solomun što bješe zlo pred Gospodom, i ne hođaše sasvijem za Gospodom kao David otac njegov. Tada sagradi Solomun visinu Hemosu, gadu Moavskom, na gori prema Jerusalimu, i Molohu gadu Amonskom. Tako učini svijem ženama tuđinkama, te kađahu i prinošahu žrtve svojim bogovima. A Gospod se razgnjevi na Solomuna što se odvrati srce njegovo od Gospoda Boga Izrailjeva, koji mu se bješe javio dva puta. I bješe mu zapovjedio da ne ide za drugim bogovima, a on ne održa što mu Gospod zapovjedi. I reče Gospod Solomunu: što se to nađe na tebi, i nijesi držao zavjeta mojega ni uredaba mojih, koje sam ti zapovjedio, zato ću otrgnuti od tebe carstvo i daću ga sluzi tvojemu. Ali za tvojega vijeka neću to učiniti radi Davida oca tvojega; nego ću ga otrgnuti iz ruku sina tvojega, Ali neću otrgnuti svega carstva; jedno ću pleme dati sinu tvojemu radi Davida sluge svojega i radi Jerusalima, koji izabrah. I podiže Gospod protivnika Solomunu, Adada Idumejca, koji bijaše od carskoga roda u Idumeji. Jer kad David bijaše u Idumeji i Joav vojvoda dođe da pokopa pobijene, pobi sve muškinje u Idumeji. Jer Joav osta ondje šest mjeseca sa svijem Izrailjem dokle ne pobi sve muškinje u Idumeji. Tada uteče Adad s nekoliko Idumejaca sluga oca svojega, i otide u Misir; a Adad bješe tada dijete. I otišavši iz Madijama dođoše u Faran; i uzevši sa sobom ljudi iz Farana dođoše u Misir k Faraonu caru Misirskom, koji mu dade kuću i odredi mu hranu, a dade mu i zemlje. I Adad nađe veliku milost u Faraona, te ga oženi sestrom žene svoje, sestrom carice Tahpenese. I sestra Tahpenesina rodi mu sina Genuvata, kojega othrani Tahpenesa u dvoru Faraonovu, i bješe Genuvat u dvoru Faraonovu među sinovima Faraonovijem. A kad Adad ču u Misiru da je David počinuo kod otaca svojih i da je umro Joav vojvoda, reče Adad Faraonu: pusti me da idem u svoju zemlju. A Faraon mu reče: a šta ti je malo kod mene, te hoćeš da ideš u svoju zemlju? A on reče: ništa; ali me pusti. Podiže mu Bog još jednoga protivnika, Rezona sina Elijadina, koji bješe pobjegao od gospodara svojega Adadezera cara Sovskoga. I skupiv k sebi ljude posta starješina od čete kad ih David ubijaše; potom otišavši u Damask ostaše ondje i obladaše Damaskom. I bješe protivnik Izrailjev svega vijeka Solomunova, i to osim zla koje činjaše Adad; i mržaše na Izrailja carujući u Siriji. I Jerovoam sin Navatov Efraćanin iz Saride, čija mati bješe po imenu Seruja žena udovica, sluga Solomunov, podiže se na cara. A ovo bi uzrok zašto se podiže na cara: Solomun građaše Milon i zaziđivaše prolom grada Davida oca svojega; A Jerovoam bijaše krjepak i hrabar; zato videći Solomun mladića da nastaje za poslom postavi ga nad svijem dancima doma Josifova. Pa u to vrijeme kad Jerovoam otide iz Jerusalima, nađe ga na putu Ahija Silomljanin prorok imajući na sebi novu haljinu, i bijahu njih dvojica sami u polju. I Ahija uze novu haljinu koja bješe na njemu, i razdrije je na dvanaest komada. I reče Jerovoamu: uzmi deset komada; jer ovako veli Gospod Bog Izrailjev: evo istrgnuću carstvo iz ruke Solomunove, i daću tebi deset plemena. Samo će jedno pleme ostati njemu radi sluge mojega Davida i radi grada Jerusalima, koji izabrah između svijeh plemena Izrailjevih. Jer ostaviše mene i pokloniše se Astaroti boginji Sidonskoj i Hemosu bogu Moavskom i Melhomu bogu sinova Amonovijeh, i ne hodiše putovima mojim čineći što je pravo preda mnom, uredbe moje i zakone moje, kao David otac njegov. Ali neću uzeti carstva iz ruku njegovijeh, nego ću ga ostaviti neka vlada dokle je god živ Davida radi sluge svojega, kojega izabrah, koji je držao zapovijesti moje i uredbe moje. Nego ću uzeti carstvo iz ruku sina njegova, i daću tebi od njega deset plemena. A sinu ću njegovu dati jedno pleme da bude vidjelo Davidu sluzi mojemu vazda preda mnom u gradu Jerusalimu, koji izabrah da u njemu namjestim ime svoje. Tebe ću dakle uzeti da caruješ nad svijem što ti duša želi, i bićeš car nad Izrailjem. I ako uzaslušaš sve što ti zapovjedim, i uzideš mojim putovima i uščiniš što je pravo preda mnom, držeći uredbe moje i zapovijesti moje, kao što je činio David sluga moj, biću s tobom i sazidaću ti tvrd dom, kao što sam sazidao Davidu, i daću ti Izrailja. I mučiću sjeme Davidovo za to, ali ne svagda. Zato tražaše Solomun da ubije Jerovoama; ali se Jerovoam podiže i pobježe u Misir k Sisaku caru Misirskom, i bi u Misiru dok ne umrije Solomun. A ostala djela Solomunova i što je god činio, i mudrost njegova, nije li to zapisano u knjizi djela Solomunovijeh? A carova Solomun u Jerusalimu nad svijem Izrailjem četrdeset godina. I počinu Solomun kod otaca svojih, i bi pogreben u gradu Davida oca svojega; a Rovoam sin njegov zacari se na njegovo mjesto. Tada otide Rovoam u Sihem: jer se ondje skupi sav Izrailj da ga zacare. A Jerovoam sin Navatov, koji još bijaše u Misiru pobjegavši onamo od cara Solomuna, kad ču, on još osta u Misiru. Ali poslaše i dozvaše ga. Tako Jerovoam i sav zbor Izrailjev dođoše i rekoše Rovoamu govoreći: Tvoj je otac metnuo na nas težak jaram; nego ti sada olakšaj ljutu službu oca svojega i teški jaram koji je metnuo na nas, pak ćemo ti služiti. A on im reče: idite, pa do tri dana dođite opet k meni. I narod otide. Tada car Rovoam učini vijeće sa starcima koji stajaše pred Solomunom ocem njegovijem dok bijaše živ, i reče: kako svjetujete da odgovorim narodu? A oni mu odgovoriše govoreći: ako danas ugodiš narodu i poslušaš ih i odgovoriš im lijepijem riječima, oni će ti biti sluge svagda. Ali on ostavi svjet što ga svjetovaše starci, i učini vijeće s mladićima, koji odrastoše s njim i koji stajahu pred njim. I reče im: šta vi svjetujete da odgovorimo narodu, koji mi rekoše govoreći: olakšaj jaram koji je metnuo na nas tvoj otac? Tada mu odgovoriše mladići koji odrastoše s njim, i rekoše: ovako kaži narodu što ti reče: tvoj je otac metnuo na nas težak jaram, nego nam ti olakšaj; ovako im reci: moj je mali prst deblji od bedara oca mojega. Otac je moj metnuo na vas težak jaram, a ja ću još dometnuti na vaš jaram; otac vas je moj šibao bičevima, a ja ću vas šibati bodljivijem bičevima. A treći dan dođe Jerovoam i sav narod k Rovoamu, kako im bješe kazao car rekavši: dođite opet k meni do tri dana. I car odgovori oštro narodu ostavivši svjet što ga svjetovaše starci; I reče im kako ga svjetovaše mladići govoreći: moj je otac metnuo na vas težak jaram, a ja ću još dometnuti na jaram vaš; otac vas je moj šibao bičevima, a ja ću vas šibati bodljivijem bičevima. I car ogluši se naroda, jer Gospod bješe tako uredio da bi potvrdio riječ svoju što je rekao preko Ahije Silomljanina Jerovoamu sinu Navatovu. A kad vidje sav Izrailj gdje ih se car ogluši, odgovori narod caru govoreći: kakav dio mi imamo s Davidom? nemamo našljedstva sa sinom Jesejevijem. U šatore svoje, Izrailju! a ti Davide, sad gledaj svoju kuću. Tako otide Izrailj u šatore svoje. Samo nad sinovima Izrailjevijem, koji življahu po gradovima Judinijem, zacari se Rovoam. I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom; ali ga sav Izrailj zasu kamenjem, te pogibe; a car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim. Tako otpade Izrailj od doma Davidova do današnjega dana. I kad ču sav Izrailj da se vratio Jerovoam, poslavši dozvaše ga na skupštinu, i postaviše ga carem nad svijem Izrailjem. Ne prista za domom Davidovijem nijedno pleme osim samoga plemena Judina. A Rovoam došav u Jerusalim sazva sav dom Judin i pleme Venijaminovo, sto i osamdeset tisuća odabranijeh vojnika, da zavojšte na dom Izrailjev da povrate carstvo Rovoamu sinu Solomunovu. Ali dođe riječ Božja Semeju, čovjeku Božijemu, govoreći: Kaži Rovoamu sinu Solomunovu caru Judinu i svemu domu Judinu i Venijaminovu i ostalome narodu, i reci: Ovako veli Gospod: ne idite, i ne bijte se s braćom svojom, sinovima Izrailjevijem; vratite se svak svojoj kući, jer sam ja naredio tako da bude. I oni poslušaše riječ Gospodnju i vrativši se otidoše kako Gospod reče. Potom sazida Jerovoam Sihem u gori Jefremovoj i naseli se u njemu; a poslije otide odande i sazida Fanuil. I reče Jerovoam u srcu svom: može se carstvo povratiti domu Davidovu. Ako ovaj narod stane ići u Jerusalim da prinosi žrtve u domu Gospodnjem, srce će se narodu obratiti ka gospodaru njegovu Rovoamu caru Judinu, te će me ubiti, i povratiće se k Rovoamu caru Judinu. Zato car smisli, te načini dva teleta od zlata, pa reče narodu: ne treba više da idete u Jerusalim; evo bogova tvojih, Izrailju, koji su te izveli iz zemlje Misirske. I namjesti jedno u Vetilju a drugo namjesti u Danu. I to bi na grijeh, jer narod iđaše k jednome do Dana. I načini kuću na visini, i postavi sveštenike od prostoga naroda koji ne bijahu od sinova Levijevih. I učini Jerovoam praznik osmoga mjeseca petnaestoga dana, kao što je praznik u zemlji Judinoj, i prinese žrtve na oltaru; tako učini i u Vetilju prinoseći žrtve teocima koje načini; i postavi u Vetilju sveštenike visinama koje načini. I petnaestoga dana osmoga mjeseca, koji bješe smislio u srcu svom, prinošaše žrtve na oltaru koji načini u Vetilju, i praznovaše praznik sa sinovima Izrailjevijem, i pristupi k oltaru da kadi. A gle, čovjek Božji dođe iz zemlje Judine s riječju Gospodnjom u Vetilj, kad Jerovoam stajaše kod oltara da kadi. I povika put oltara riječju Gospodnjom govoreći: oltare! oltare! Ovako veli Gospod: evo, rodiće se sin domu Davidovu po imenu Josija, koji će na tebi klati sveštenike visina, koji kade na tebi, i ljudske će kosti spaliti na tebi. I učini znak istoga dana govoreći: ovo je znak da je Gospod to rekao: eto, oltar će se raspasti, i prosuće se pepeo što je na njemu. A kad car Jerovoam ču riječi čovjeka Božijega koje vikaše oltaru Vetiljskom, pruži ruku svoju s oltara govoreći: držite ga! Ali usahnu mu ruka koju pruži na nj, i ne mogaše je povratiti k sebi. A oltar se raspade, i prosu se pepeo s oltara po znaku koji učini čovjek Božji riječju Gospodnjom. Tada car reče čovjeku Božijemu: pripadni ka Gospodu Bogu svojemu, i pomoli se za me da mi se povrati ruka. I čovjek se Božji pomoli Gospodu, i povrati se caru ruka i posta kao što je bila. I reče car čovjeku Božijemu: hodi sa mnom kući mojoj, i potkrijepi se, i daću ti dar. Ali čovjek Božji reče caru: da mi daš po kuće svoje, ne bih išao s tobom niti bih jeo hljeba ni vode pio u ovom mjestu. Jer mi je tako zapovjedio svojom riječju Gospod govoreći: ne jedi hljeba ni pij vode, niti se vraćaj istijem putem kojim otideš. I otide drugim putem, a ne vrati se onijem kojim bješe došao u Vetilj. A u Vetilju življaše jedan star prorok, kojemu dođe sin njegov i pripovjedi sve što učini prorok Božji onaj dan u Vetilju, i riječi koje reče caru; i pripovjediše sinovi toga proroka ocu svojemu. A otac im reče: kojim je putem otišao? I pokazaše sinovi put kojim otide čovjek Božji koji bješe došao iz zemlje Judine. A on reče sinovima svojim: osamarite mi magarca. I osamariše mu magarca, te usjede na nj. I pođe za čovjekom Božjim, i nađe ga a on sjedi pod hrastom, pa mu reče: jesi li ti čovjek Božji što dođe iz zemlje Judine? On mu odgovori: ja sam. A on mu reče: hodi sa mnom mojoj kući da jedeš hljeba. Ali on odgovori: ne mogu se vratiti s tobom ni ići s tobom; niti ću jesti hljeba ni piti vode s tobom u ovom mjestu. Jer mi je rečeno riječju Gospodnjom: ne jedi hljeba ni pij vode ondje, niti se vraćaj putem kojim otideš. A on mu reče: i ja sam prorok kao ti, i anđeo Gospodnji reče mi riječju Gospodnjom govoreći: vrati ga sa sobom u svoju kuću neka jede hljeba i pije vode. Ali mu slaga. I vrati se s njim, te jede hljeba u njegovoj kući i pi vode. A kad sjeđahu za stolom, dođe riječ Gospodnja proroku koji ga bješe vratio; I povika na čovjeka Božijega koji bješe došao iz zemlje Judine, i reče: ovako veli Gospod: što nijesi poslušao riječi Gospodnje, i nijesi držao zapovijesti koju ti je zapovjedio Gospod Bog tvoj, Nego si se vratio i jeo hljeba i pio vode na mjestu za koje ti je rekao: ne jedi hljeba ni pij vode; zato neće tvoje tijelo doći u grob tvojih otaca. I pošto se prorok kojega bješe vratio najede hljeba i pošto se napi, osamari mu magarca. A kad otide, udesi ga lav na putu i zakla ga. I tijelo njegovo ležaše na putu, i magarac stajaše kod njega; također i lav stajaše kod tijela. I gle, ljudi prolazeći vidješe tijelo gdje leži na putu i lava gdje stoji kod tijela, i došavši javiše u gradu u kojem življaše stari prorok. A kad to ču prorok koji ga bješe vratio s puta, reče: ono je čovjek Božji, koji ne posluša riječi Gospodnje, zato ga dade Gospod lavu da ga rastrgne i usmrti po riječi Gospodnjoj koju mu reče. I reče sinovima svojim govoreći: osamarite mi magarca. I osamariše. I otišav nađe tijelo gdje leži na putu, i magarca i lava gdje stoje kod tijela: lav ne bješe izjeo tijela ni magarca rastrgao. Tada prorok podiže tijelo čovjeka Božijega, i metnuv ga na magarca odnese ga natrag, i dođe u grad stari prorok da ga ožali i pogrebe. I metnu tijelo u svoj grob, i plakahu nad njim govoreći: jaoh brate! A pošto ga pogrebe, reče sinovima svojim govoreći: kad umrem, pogrebite me u grobu gdje je pogreben čovjek Božji, pokraj kostiju njegovijeh metnite kosti moje. Jer će se zacijelo zbiti što je oglasio po riječi Gospodnjoj za oltar Vetiljski i za sve kuće visina koje su po gradovima Samarijskim. Pošto ovo bi, opet se Jerovoam ne vrati sa svojega zloga puta; nego opet načini iz prostoga naroda sveštenike visinama; ko god hoćaše, tome on posvećivaše ruke i taj postajaše sveštenik visinama. I to bi na grijeh domu Jerovoamovu da bi se istrijebio i da bi ga nestalo sa zemlje. U to vrijeme razbolje se Avija sin Jerovoamov. I Jerovoam reče ženi svojoj: ustani i preobuci se da te ne poznadu da si žena Jerovoamova; pak idi u Silom. Eto, ondje je Ahija prorok, koji mi je kazao da ću biti car nad ovijem narodom. I ponesi deset hljebova i kolača i žban meda, pa otidi k njemu; on će ti kazati šta će biti od djeteta. I učini tako žena Jerovoamova, i ustavši otide u Silom i uđe u kuću Ahijinu. Ahija pak ne mogaše vidjeti, jer mu oči bijahu potamnjele od starosti. Ali Gospod reče Ahiji: eto ide žena Jerovoamova da te pita za sina svojega, jer je bolestan; ti joj kaži to i to; a ona kad dođe učiniće se da je druga. I Ahija čuvši šuštanje nogu njezinijeh kad uđe na vrata, reče: hodi, ženo Jerovoamova; što se činiš da si druga? Ja sam poslan k tebi da ti zlo kažem. Idi, reci Jerovoamu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: što sam te podigao između naroda i postavio te vođem narodu svojemu Izrailju, I otrgav carstvo od doma Davidova dadoh tebi, a ti ne bi kao sluga moj David, koji je držao zapovijesti moje i hodio za mnom svijem srcem svojim čineći samo što je pravo preda mnom; Nego si radio gore od svijeh koji biše prije tebe, i otišao si i načinio sebi druge bogove i likove livene da bi me dražio, pa si me bacio za leđa svoja; Zato, evo, ja ću pustiti zlo na dom Jerovoamov, i istrijebiću Jerovoamu i ono što mokri uza zid, i uhvaćenoga i ostavljenoga u Izrailju, i dom ću Jerovoamov omesti kao što se mete kao da ga ne ostane ništa. Ko Jerovoamov pogine u gradu, izješće ga psi, a ko pogine u polju, izješće ga ptice nebeske; jer Gospod reče. A ti ustani, idi kući svojoj; i kad stupiš nogama svojim u grad, odmah će umrijeti dijete. I sav će Izrailj plakati za njim, i pogrepšće ga; jer će on sam od doma Jerovoamova doći u grob, jer se na njemu samom u domu Jerovoamovu nađe nešto dobra pred Gospodom Bogom Izrailjevijem. A Gospod će podignuti sebi cara nad Izrailjem, koji će istrijebiti dom Jerovoamov u onaj dan; da, šta? sad već. I udariće Gospod Izrailja da će se zaljuljati kao što se ljulja trska u vodi, i iščupaće Izrailja iz ove dobre zemlje, koju je dao ocima njihovijem, i razasuće ih daleko preko rijeke zato što načiniše sebi lugove gnjeveći Gospoda. I napustiće Izrailja za grijehe Jerovoamove, kojima je griješio i na grijeh naveo Izrailja. Tada usta žena Jerovoamova, i otide i dođe u Tersu; i kad stupi na prag kućni umrije dijete. I pogreboše ga, i sav Izrailj plaka za njim po riječi Gospodnjoj, koju reče preko sluge svojega Ahije proroka. A ostala djela Jerovoamova, kako je vojevao i kako je carovao, eno zapisana su u dnevniku careva Izrailjevijeh. A carova Jerovoam dvadeset i dvije godine; i počinu kod otaca svojih, a Nadav sin njegov zacari se na njegovo mjesto. A Rovoam sin Solomunov carovaše nad Judom; bješe Rovoamu četrdeset i jedna godina kad poče carovati, i carova sedamnaest godina u Jerusalimu gradu, koji izabra Gospod između svijeh plemena Izrailjevijeh da ondje namjesti ime svoje. Materi njegovoj bješe ime Nama Amonka. I Juda činjaše što je zlo pred Gospodom; i grijesima svojim kojim griješahu dražiše ga većma nego oci njihovi svijem što činiše. Jer i oni načiniše sebi visine i stupove i lugove na svakom visokom humu i pod svakim zelenim drvetom. A bijaše i adžuvana u zemlji, i činjahu sve gadove naroda koje bješe istjerao Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. A pete godine carovanja Rovoamova dođe Sisak car Misirski na Jerusalim. I uze blago iz doma Gospodnjega i blago iz doma careva, sve to uze; i uze sve štitove zlatne koje načini Solomun. I na njihovo mjesto načini car Rovoam štitove od mjedi, i predade ih starješinama nad stražarima, koji čuvahu vrata doma careva. I kad car iđaše u dom Gospodnji, nošahu ih stražari, a poslije ih opet ostavljahu u riznicu svoju. A ostala djela Rovoamova, i sve što je činio, nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? A bijaše rat između Rovoama i Jerovoama jednako. I počinu Rovoam kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davidovu. A ime materi njegovoj bješe Nama Amonka. A na mjesto njegovo zacari se Avijam sin njegov. A osamnaeste godine carovanja Jerovoama sina Navatova zacari se Avijam nad Judom. I carova tri godine u Jerusalimu. A materi mu bješe ime Maha kći Avesalomova. On hođaše u svijem grijesima oca svojega, koje je činio pred njim, i ne bješe srce njegovo cijelo prema Gospodu Bogu njegovu kao srce Davida oca njegova. Ali radi Davida dade mu Gospod Bog njegov vidjelo u Jerusalimu podigav sina njegova nakon njega i utvrdiv Jerusalim; Jer je David činio što je pravo pred Gospodom niti je otstupao od čega što mu je zapovjedio svega vijeka svojega osim stvari s Urijom Hetejinom. A rat bješe između Rovoama i Jerovoama do njegova vijeka. A ostala djela Avijamova i sve što je činio nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? A bijaše rat između Avijama i Jerovoama. I Avijam počinu kod otaca svojih, i pogreboše ga u gradu Davidovu, a na njegovo mjesto zacari se Asa sin njegov. Godine dvadesete carovanja Jerovoamova nad Izrailjem zacari se Asa nad Judom. Četrdeset i jednu godinu carova u Jerusalimu. A materi mu bješe ime Maha kći Avesalomova. I tvoraše Asa što je pravo pred Gospodom kao David otac mu. Jer istrijebi adžuvane iz zemlje i ukide sve gadne bogove koje bjehu načinili oci njegovi. I mater svoju Mahu svrže s vlasti, jer ona načini idola u lugu; i Asa izlomi idola i sažeže na potoku Kedronu. Ali visine ne biše oborene; ali srce Asino bješe cijelo prema Gospodu svega vijeka njegova. I unese u dom Gospodnji što bješe posvetio otac njegov i što on posveti, srebro i zlato i sudove. I bješe rat između Ase i Vase cara Izrailjeva svega vijeka njihova. Jer Vasa car Izrailjev izide na Judu i stade zidati Ramu da ne da nikome otići k Asi caru Judinu ni od njega doći. Ali Asa uzev sve srebro i zlato što bješe ostalo u riznici Gospodnjoj i u riznici doma careva dade ga slugama svojim, i posla ih car Asa Ven-Adadu sinu Tavrimona sina Esionova, caru Sirskom, koji stanovaše u Damasku, i poruči: Vjera je između mene i tebe, između oca tvojega i oca mojega; evo šaljem ti dar, srebro i zlato; hajde, pokvari vjeru koju imaš s Vasom carem Izrailjevim, eda bi otišao od mene. I posluša Ven-Adad cara Asu, i posla vojvode svoje na gradove Izrailjeve i pokori Ijon i Dan i Avel-Vetmahu i sav Hinerot i svu zemlju Neftalimovu. A kad Vasa to ču, presta zidati Ramu, i vrati se u Tersu. Tada car Asa sazva sav narod Judin, nikoga ne izuzimajući; te odnesoše kamenje iz Rame i drva, čim zidaše Vasa, i od njega sazida car Asa Gevu Venijaminovu i Mispu. A ostala sva djela Asina i sva junaštva njegova, i što je god činio i koje je gradove sagradio, nije li sve zapisano u dnevniku careva Judinijeh? Ali u starosti svojoj bolovaše od nogu. I Asa počinu kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davida oca svojega. A na njegovo mjesto zacari se Josafat sin njegov. A Nadav sin Jerovoamov poče carovati nad Izrailjem druge godine carovanja Asina nad Judom; i carova nad Izrailjem dvije godine. I činjaše što je zlo pred Gospodom hodeći putem oca svojega i u grijehu njegovu, kojim navede na grijeh Izrailja. I diže bunu na nj Vasa sin Ahijin od doma Isaharova, i ubi ga Vasa kod Givetona, koji bijaše Filistejski, kad Nadav i sav Izrailj bjehu opkolili Giveton. I tako ga ubi Vasa treće godine carovanja Asina nad Judom, i zacari se na njegovo mjesto. A kad se zacari, pobi sav dom Jerovoamov, i ne ostavi nijedne duše od roda Jerovoamova dokle sve ne istrijebi po riječi Gospodnjoj, koju reče preko sluge svojega Ahije Silomljanina, Za grijehe Jerovoamove, kojima je griješio i kojima je na grijeh naveo Izrailja, i za draženje kojim je dražio Gospoda Boga Izrailjeva. A ostala djela Nadavova i sve što je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I bješe rat između Ase i Vase cara Izrailjeva svega vijeka njihova. Treće godine carovanja Asina nad Judom zacari se Vasa sin Ahijin nad svijem Izrailjem u Tersi, i carova dvadeset i četiri godine. I činjaše što je zlo pred Gospodom hodeći putem Jerovoamovijem i u grijehu njegovu, kojim navede na grijeh Izrailja. I dođe riječ Gospodnja Juju sinu Ananijevu za Vasu govoreći: Što te podigoh iz praha i postavih vođem narodu svojemu Izrailju, a ti ideš putem Jerovoamovijem i navodiš na grijeh narod moj Izrailja da me gnjevi grijesima svojim, Evo, ja ću zatrti natražje Vasino i natražje doma njegova, i učiniću s domom tvojim kao s domom Jerovoama sina Navatova. Ko Vasin pogine u gradu, izješće ga psi, a ko pogine u polju, izješće ga ptice nebeske. A ostala djela Vasina i što je činio, i junaštvo njegovo, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Vasa kod otaca svojih, i bi pogreben u Tersi; a na njegovo mjesto zacari se Ila sin njegov. I tako preko proroka Juja sina Ananijeva dođe riječ Gospodnja protiv Vase i doma njegova za sve zlo što učini pred Gospodom gnjeveći ga djelima svojih ruku, te bi kao dom Jerovoamov, i zato što ga pobi. Dvadeset šeste godine carovanja Asina nad Judom zacari se Ila sin Vasin nad Izrailjem, i carova dvije godine u Tersi. A sluga njegov Zimrije, starješina nad polovinom kola, diže bunu na Ilu, kad pijaše u Tersi i opi se u kući Arse, koji upravljaše domom njegovijem u Tersi. I dođe Zimrije i ubi ga i pogubi ga dvadeset osme godine carovanja Asina nad Judom, i zacari se na njegovo mjesto. A čim se zacari i sjede na prijesto svoj, pobi sav dom Vasin, ne ostavi mu ni što uza zid mokri, i rodbinu njegovu i prijatelje njegove. Tako Zimrije zatr sav dom Vasin po riječi Gospodnjoj koju reče za Vasu preko Juja proroka, Za sve grijehe Vasine i za grijehe Ile sina njegova, kojima griješiše i kojima na grijeh navodiše Izrailja gnjeveći Gospoda Boga Izrailjeva taštinama svojim. A ostala djela Ilina i sve što je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? Godine dvadeset sedme carovanja Asina nad Judom zacari se Zimrije, i carova sedam dana u Tersi; a narod tada stajaše u okolu kod Givetona, koji bješe Filistejski. I narod što bješe u okolu kad ču da je Zimrije digao bunu i cara ubio, isti dan sav Izrailj u okolu postavi carem nad Izrailjem Amrija vojvodu. I Amrije i sav Izrailj s njim otidoše od Givetona i opkoliše Tersu. A Zimrije kad vidje gdje osvojiše grad, otide u dvor carski, i zapali nad sobom dvor carski, te pogibe, Za grijehe svoje kojima je griješio čineći što je zlo pred Gospodom, hodeći putem Jerovoamovijem i u grijehu njegovu, kojim je griješio navodeći na grijeh Izrailja. A ostala djela Zimrijeva i buna koju podiže, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? Tada se razdijeli narod Izrailjev na dvoje: polovina naroda prista za Tivnijom sinom Ginatovijem da ga učini carem, a druga polovina prista za Amrijem. Ali narod koji prista za Amrijem bi jači od naroda koji prista za Tivnijom sinom Ginatovijem. I umrije Tivnija, a carova Amrije. Trideset prve godine carovanja Asina nad Judom poče carovati Amrije nad Izrailjem, i carova dvanaest godina; u Tersi carova šest godina. I kupi goru Samarijsku od Semera za dva talanta srebra, i sagradi grad na gori, i nazva grad koji sagradi Samarija po imenu Semera gospodara od gore. A Amrije činjaše što je zlo pred Gospodom, i gore činjaše od svijeh koji bijahu prije njega. Jer hođaše svijem putovima Jerovoama sina Navatova i u grijehu njegovu, kojim je naveo na grijeh Izrailja gnjeveći Gospoda Boga Izrailjeva taštinama svojim. A ostala djela Amrijeva i sve što je činio, i junaštva koja je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Amrije kod otaca svojih, i bi pogreben u Samariji; a na njegovo se mjesto zacari Ahav sin njegov. I Ahav sin Amrijev poče carovati nad Izrailjem trideset osme godine carovanja Asina nad Judom, i carova Ahav sin Amrijev nad Izrailjem u Samariji dvadeset i dvije godine. I činjaše Ahav sin Amrijev što je zlo pred Gospodom, više od svijeh koji bijahu prije njega. I malo mu bijaše što hođaše u grijesima Jerovoama sina Navatova, nego se još oženi Jezaveljom kćerju Etvala cara Sidonskoga, i otide, te služaše Valu i klanjaše mu se. I načini oltar Valu u domu Valovu koji sazida u Samariji. I načini Ahav gaj, i učini Ahav više od svijeh careva Izrailjevijeh koji bijaše prije njega, da bi razgnjevio Gospoda Boga Izrailjeva. Za njegova vremena Hil Vetiljanin sazida Jerihon. Na Avironu prvencu svojem osnova ga, a na Seguvu mjezincu svojem metnu mu vrata po riječi Gospodnjoj, koju reče preko Isusa sina Navina. Tada reče Ahavu Ilija Tesvićanin, jedan od naseljenika Galadskih: tako da je živ Gospod Bog Izrailjev, pred kojim stojim, ovijeh godina neće biti rose ni dažda dokle ja ne rečem. Potom dođe njemu riječ Gospodnja govoreći: Idi odavde, i obrati se na istok, i sakrij se kod potoka Horata prema Jordanu. I iz onoga potoka pij, a gavranima sam zapovjedio da te hrane ondje. I on otide i učini po riječi Gospodnjoj, i otišav stani se kod potoka Horata, koji je prema Jordanu. I ondje mu gavrani donošahu hljeba i mesa jutrom i večerom, a iz potoka pijaše. Ali poslije godinu dana presahnu potok, jer ne bješe dažda u zemlji. Tada dođe njemu riječ Gospodnja govoreći: Ustani, idi u Sareptu Sidonsku, i sjedi ondje; evo zapovjedio sam ondje ženi udovici da te hrani. I ustavši otide u Sareptu; i kad dođe na vrata gradska, gle, žena udovica kupljaše ondje drva; i on je dozva i reče joj: donesi mi malo vode u sudu da se napijem. I ona pođe da donese; a on je viknu i reče: donesi mi i hljeba malo. A ona reče: tako da je živ Gospod Bog tvoj, nemam pečena hljeba do grst brašna u zdjeli i malo ulja u krčagu; i eto kupim drvaca da otidem i zgotovim sebi i sinu svojemu, da pojedemo, pa onda da umremo. A Ilija joj reče: ne boj se, idi, zgotovi kako si rekla; ali umijesi prvo meni jedan kolačić od toga, i donesi mi, pa poslije gotovi sebi i sinu svojemu. Jer ovako veli Gospod Bog Izrailjev: brašno se iz zdjele neće potrošiti niti će ulja u krčagu nestati dokle ne pusti Gospod dažda na zemlju. I ona otide i učini kako reče Ilija; i jede i ona i on i dom njezin godinu dana; Brašno se iz zdjele ne potroši niti ulja u krčagu nesta po riječi Gospodnjoj, koju reče preko Ilije. A poslije toga razbolje se sin ženi domaćici, i bolest njegova bi vrlo teška, tako da izdahnu. I ona reče Iliji: šta je tebi do mene, čovječe Božji? Jesi li došao k meni da spomeneš bezakonje moje i da mi umoriš sina? A on joj reče: daj mi sina svojega. I uzev ga iz naručja njezina odnese ga u gornju klijet, gdje on sjeđaše, i položi ga na postelju svoju. Tada zavapi ka Gospodu i reče: Gospode Bože moj, zar si i ovu udovicu kod koje sam gost tako ucvijelio umorivši joj sina? I pruživ se nad djetetom tri puta zavapi ka Gospodu govoreći: Gospode Bože moj, neka se povrati u dijete duša njegova. I Gospod usliši glas Ilijin, te se povrati u dijete duša njegova, i oživje. A Ilija uzev dijete snese ga iz gornje klijeti u kuću, i dade ga materi njegovoj, i reče Ilija: vidi, živ je tvoj sin. A žena reče Iliji: sada znam da si čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istina. Poslije mnogo vremena, treće godine, dođe riječ Gospodnja Iliji govoreći: idi, pokaži se Ahavu, i pustiću dažd na zemlju. I otide Ilija da se pokaže Ahavu, a bijaše velika glad u Samariji. I Ahav dozva Avdiju, koji bijaše upravitelj dvora njegova; a Avdija se bojaše Gospoda veoma. Jer kad Jezavelja ubijaše proroke Gospodnje, uze Avdija sto proroka, i sakri ih, po pedeset u jednu pećinu, i hrani ih hljebom i vodom. I reče Ahav Avdiji: pođi po zemlji na izvore i na potoke, eda bismo našli trave da sačuvamo u životu konje i mazge, da nam ne izgine stoka. I podijeliše među se zemlju kuda će ići; Ahav otide jednijem putem sam, a Avdija otide drugim putem sam. A kad Avdija bijaše na putu, gle, srete ga Ilija; i on ga pozna, i pade ničice, i reče: jesi li ti, gospodaru moj Ilija? A on mu reče: ja sam; idi, kaži gospodaru svojemu: evo Ilije. A on reče: šta sam zgriješio, da slugu svojega predaš u ruke Ahavu da me pogubi? Tako da je živ Gospod Bog tvoj, nema naroda ni carstva kuda nije slao gospodar moj da te traže: i rekoše: nema ga. A on zakle carstva i narode da te ne mogu da nađu. A ti sada kažeš: idi, kaži gospodaru svojemu: evo Ilije. A kad ja otidem od tebe, duh će te Gospodnji odnijeti, a ja neću znati kuda; pa da otidem i prokažem Ahavu, a on da te ne nađe, ubiće me; a sluga se tvoj boji Gospoda od mladosti svoje. Nije li kazano gospodaru mojemu šta sam učinio kad Jezavelja ubijaše proroke Gospodnje? kako sakrih stotinu proroka Gospodnjih, po pedeset u jednu pećinu, i hranih ih hljebom i vodom. A ti sada kažeš: idi, kaži gospodaru svojemu: evo Ilije. Ubiće me. A Ilija reče: tako da je živ Gospod nad vojskama, pred kojim stojim, danas ću mu se pokazati. Tada otide Avdija pred Ahava, i kaza mu; i Ahav otide pred Iliju. A kad vidje Ahav Iliju, reče mu Ahav: jesi li ti onaj što nesreću donosiš na Izrailja? A on reče: ne donosim ja nesreće na Izrailja, nego ti i dom oca tvojega ostavivši zapovijesti Gospodnje i pristavši za Valima. Nego sada pošlji i saberi k meni svega Izrailja na goru Karmilsku, i četiri stotine i pedeset proroka Valovijeh i četiri stotine proroka iz luga, koji jedu za stolom Jezaveljinim. I posla Ahav k svijem sinovima Izrailjevijem, i sabra one proroke na goru Karmilsku. Tada pristupi Ilija ka svemu narodu i reče: dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Gospod Bog, idite za njim; ako li je Val, idite za njim. Ali narod ne odgovori mu ni riječi. A Ilija reče narodu: ja sam sam ostao prorok Gospodnji; a proroka Valovijeh ima četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca, i neka oni izberu sebi jednoga, i neka ga isijeku na komade i metnu na drva, ali ognja da ne podmeću; a ja ću prigotoviti drugoga junca, i metnuću ga na drva, ali ognja neću podmetati. Tada prizovite ime svojih bogova, a ja ću prizvati ime Gospodnje, pa koji se Bog odzove ognjem onaj neka je Bog. I sav narod odgovori i reče: dobro reče. Potom reče Ilija prorocima Valovijem: izaberite sebi jednoga junca i prigotovite ga prvo, jer je vas više; i prizovite ime bogova svojih, ali ognja ne podmećite. I uzeše junca, kojega im dade, i prigotoviše, i stadoše prizivati ime Valovo od jutra do podne govoreći: Vale, usliši nas! Ali ni kaka glasa ni koga da odgovori. I skakahu oko oltara, koji načiniše. A kad bi u podne, stade im se rugati Ilija govoreći: vičite većma; jer je on bog! valjada se nešto zamislio, ili je u poslu, ili na putu, ili može biti spava, da se probudi. A oni stadoše vikati iza glasa, i parati se nožima i šilima po svom običaju, dokle ih krv ne obli. A kad prođe podne, stadoše prorokovati dokle dođe vrijeme da se prinese dar; ali ni kaka glasa ni koga da odgovori, ni koga da čuje. Tada reče Ilija svemu narodu: pristupite k meni. I pristupi k njemu sav narod. Tada on opravi oltar Gospodnji koji bješe razvaljen. I uze Ilija dvanaest kamena prema broju plemena sinova Jakova, kojemu dođe riječ Gospodnja govoreći: Izrailj će ti biti ime. I načini od toga kamenja oltar u ime Gospodnje, i oko oltara iskopa opkop širok da bi se mogle posijati dvije mjere žita. I namjesti drva, i junca isječena na komade metnu na drva. I reče: napunite četiri vijedra vode, i izlijte na žrtvu i na drva. Pa opet reče: učinite još jednom. I učiniše još jednom. Pa opet reče: učinite i trećom. I učiniše trećom, Te voda poteče oko oltara, i napuni se opkop vode. A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Ilija prorok i reče: Gospode Bože Avramov, Isakov i Izrailjev, neka danas poznadu da si ti Bog u Izrailju i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. Usliši me, Gospode, usliši me, da bi poznao ovaj narod da si ti Gospode Bog, kad opet obratiš srca njihova. Tada pade oganj Gospodnji i spali žrtvu paljenicu i drva i kamen i prah, i vodu u opkopu popi. A narod kad to vidje sav popada ničice, i rekoše: Gospod je Bog, Gospod je Bog. Tada im reče Ilija: pohvatajte te proroke Valove da nijedan ne uteče. I pohvataše ih, i Ilija ih odvede na potok Kison, i pokla ih ondje. I reče Ilija Ahavu: idi, jedi i pij, jer uji veliki dažd. I otide Ahav da jede i pije; a Ilija se pope na vrh Karmila, i saže se k zemlji i metnu lice svoje među koljena svoja. A momku svojemu reče: idi, pogledaj put mora. A on otišav pogleda, pa reče: nema ništa. I reče mu: idi opet sedam puta. A kad bi sedmi put, reče: eno, mali oblak kao dlan čovječji diže se od mora. Tada reče: idi, reci Ahavu: preži i idi, da te ne uhvati dažd. Utom se zamrači nebo od oblaka i vjetra, i udari velik dažd. A Ahav sjedavši na kola otide u Jezrael. A ruka Gospodnja dođe nad Iliju, i on opasavši se otrča pred Ahavom dokle dođe u Jezrael. A Ahav pripovjedi Jezavelji sve što je učinio Ilija i kako je sve proroke isjekao mačem. Tada Jezavelja posla glasnike k Iliji i poruči mu: tako da učine bogovi i tako da dodadu, ako sjutra u ovo doba ne učinim od tebe što je od kojega god tijeh. A on videći to usta i otide duše svoje radi, i dođe u Virsaveju Judinu, i ondje ostavi momka svojega. A sam otide u pustinju dan hoda; i došav sjede pod smreku, i zaželje da umre, i reče: dosta je već, Gospode, primi dušu moju, jer nijesam bolji od otaca svojih. Potom leže i zaspa pod smrekom. A gle, anđeo taknu ga i reče mu: ustani, jedi. A on pogleda, i gle, čelo glave mu hljeb na ugljenu pečen i krčag vode. I jede i napi se, pa leže opet. A anđeo Gospodnji dođe opet drugom, i taknu ga govoreći: ustani, jedi, jer ti je put dalek. A on ustavši jede i napi se; potom okrijepiv se onijem jelom ide četrdeset dana i četrdeset noći dokle dođe na goru Božiju Horiv. A ondje uđe u jednu pećinu i zanoći u njoj; i gle, riječ Gospodnja dođe mu govoreći: šta ćeš ti tu, Ilija? A on reče: revnovah veoma za Gospoda Boga nad vojskama; jer sinovi Izrailjevi ostaviše zavjet tvoj, tvoje oltare razvališe, i proroke tvoje pobiše mačem; a ja ostah sam, pa traže dušu moju da mi je uzmu. A on reče: izidi i stani na gori pred Gospodom. I gle, Gospod prolažaše, a pred Gospodom velik i jak vjetar, koji brda razvaljivaše i stijene razlamaše; ali Gospod ne bješe u vjetru; a iza vjetra dođe trus; ali Gospod ne bješe u trusu; A iza trusa dođe oganj; ali Gospod ne bješe u ognju. A iza ognja dođe glas tih i tanak. A kad to ču Ilija, zakloni lice svoje plaštem i izašav stade na vratima od pećine. I gle, dođe mu glas govoreći: šta ćeš ti tu, Ilija? A on reče: revnovah veoma za Gospoda Boga nad vojskama; jer sinovi Izrailjevi ostaviše zavjet tvoj, tvoje oltare razvališe, i proroke tvoje pobiše mačem; a ja ostah sam, pa traže moju dušu da mi je uzmu. Tada mu reče Gospod: idi, vrati se svojim putem u pustinju Damaštansku, i kad dođeš pomaži Azaila za cara nad Sirijom. A Juja sina Nimsijina pomaži za cara nad Izrailjem, a Jelisija sina Safatova iz Avel-Meole pomaži za proroka mjesto sebe. Jer ko uteče od mača Azailova njega će pogubiti Juj; a ko uteče od mača Jujeva njega će pogubiti Jelisije. Ali sam ostavio u Izrailju sedam tisuća, koji nijedan ne saviše koljena pred Valom, niti ga ustima svojim cjelivaše. I otide odande, i nađe Jelisija sina Safatova gdje ore, a dvanaest jarmova pred njim, i sam bijaše kod dvanaestoga; i idući mimo nj Ilija baci na nj plašt svoj. A on ostavi volove, i otrča za Ilijom i reče: da cjelujem oca svojega i mater svoju; pa ću ići za tobom. A on mu reče: idi, vrati se, jer šta sam ti učinio? I on se vrati od njega, i uze jaram volova i zakla ih, i na drvima od pluga skuha meso i dade ga narodu, te jedoše; potom ustavši otide za Ilijom i služaše mu. A Ven-Adad car Sirski skupi vojsku svoju, i imaše sa sobom trideset i dva cara, i konje i kola; i otišavši opkoli Samariju i stade je biti. I posla poslanike k Ahavu caru Izrailjevu u grad, I poruči mu: ovako veli Ven-Adad: srebro tvoje i zlato tvoje moje je, tako i žene tvoje i tvoji lijepi sinovi moji su. A car Izrailjev odgovori i reče: kao što si rekao, gospodaru moj care, ja sam tvoj i sve što imam. A poslanici opet dođoše i rekoše: ovako veli Ven-Adad: poslao sam k tebi i poručio: srebro svoje i zlato svoje i žene svoje i sinove svoje da mi daš. Zato ću sjutra u ovo doba poslati sluge svoje k tebi da pregledaju kuću tvoju i kuće sluga tvojih, i što ti je god milo, oni će uzeti i odnijeti. Tada dozva car Izrailjev sve starješine zemaljske i reče: gledajte i vidite kako ovaj traži zlo; jer posla k meni po mene i po sinove moje i po srebro moje i po zlato moje, i ja mu ne branih. A sve starješine i sav narod rekoše mu: ne slušaj ga i ne pristaj. I reče poslanicima Ven-Adadovijem: kažite caru gospodaru mojemu: što si prvo poručio sluzi svojemu sve ću učiniti; ali ovo ne mogu učiniti. Tako otidoše poslanici i odnesoše mu taj odgovor. A Ven-Adad posla k njemu i poruči: tako da mi učine bogovi i tako dodadu! neće biti dosta praha od Samarije da svemu narodu koji ide za mnom dopadne po jedna grst. A car Izrailjev odgovori i reče: kažite: neka se ne hvali onaj koji se opasuje kao onaj koji se raspasuje. A kad on to ču pijući s carevima pod šatorima, reče slugama svojim: dižite se. I digoše se na grad. Tada gle, pristupi jedan prorok k Ahavu caru Izrailjevu, i reče: ovako veli Gospod: vidiš li sve ovo mnoštvo? evo, ja ću ti ga dati u ruke danas da poznaš da sam ja Gospod. A Ahav reče: preko koga? A on reče: ovako veli Gospod: preko momaka knezova zemaljskih. Opet reče: ko će zametnuti boj? A on reče: ti. Tada prebroji momke knezova zemaljskih, i bješe ih dvjesta i trideset i dva; poslije njih prebroji sav narod, sve sinove Izrailjeve, i bješe ih sedam tisuća. I izidoše u podne; a Ven-Adad pijući opi se u šatorima s trideset i dva cara koji mu dođoše u pomoć. I izidoše prvo momci knezova zemaljskih; a Ven-Adad posla, i javiše mu i rekoše: izidoše ljudi iz Samarije. A on reče: ako su izašli mira radi, pohvatajte ih žive; ako su izašli na boj, pohvatajte ih žive. I izidoše iz grada momci knezova zemaljskih, i vojska za njima. I svaki ubi s kojim se sukobi, te Sirci pobjegoše a Izrailjci ih potjeraše. I Ven-Adad car Sirski pobježe na konju s konjicima. I car Izrailjev izide i pobi konje i kola, i učini velik pokolj među Sircima. Potom dođe prorok k caru Izrailjevu i reče mu: idi, budi hrabar; i promisli i vidi šta ćeš činiti, jer će do godine opet doći car Sirski na te. A caru Sirskom rekoše sluge njegove: njihovi su bogovi gorski bogovi, zato nas nadjačaše; nego da se bijemo s njima u polju, zacijelo ćemo ih nadjačati. Učini dakle ovako: ukloni te careve s mjesta njihovijeh, i postavi vojvode mjesto njih. Pa skupi vojsku kakva je bila ona koja ti je izginula, i konje kakvi su bili oni konji, i kola kao ona kola; pa da se pobijemo s njima u polju; zacijelo ćemo ih nadjačati. I posluša ih, i učini tako. A kad prođe godina, Ven-Adad prebroji Sirce, i pođe u Afek da vojuje na Izrailja. I sinovi Izrailjevi prebrojiše se, i ponesavši hrane izidoše pred njih. I stadoše u oko sinovi Izrailjevi prema njima, kao dva mala stada koza, a Sirci bijahu prekrilili zemlju. Tada dođe čovjek Božji, i progovori caru Izrailjevu i reče: ovako veli Gospod: što Sirci rekoše da je Gospod gorski Bog a nije Bog poljski, zato ću ti dati u ruke sve ovo mnoštvo veliko da znate da sam ja Gospod. I stajahu u okolu jedni prema drugima sedam dana; a sedmoga dana pobiše se, i sinovi Izrailjevi pobiše Siraca sto tisuća pješaka u jedan dan. A ostali pobjegoše u grad Afek, i pade zid na dvadeset i sedam tisuća ljudi koji bijahu ostali. I Ven-Adad pobjegav u grad uđe u najtajniju klijet. A sluge mu rekoše: evo čuli smo da su carevi doma Izrailjeva milostivi carevi; da vežemo kostrijet oko sebe i da metnemo uzice sebi oko vratova, pa da izidemo pred cara Izrailjeva, da ako ostavi u životu dušu tvoju. I vezaše kostrijet oko sebe, i metnuše uzice sebi oko vratova, i dođoše k caru Izrailjevu i rekoše: sluga tvoj Ven-Adad veli: ostavi u životu dušu moju. A on reče: je li još živ? brat mi je. A ljudi uzeše to za dobar znak, i odmah da bi ga uhvatili za riječ rekoše: brat je tvoj Ven-Adad. A on reče: idite, dovedite ga. Tada Ven-Adad izide k njemu; a on ga posadi na svoja kola. Tada mu reče Ven-Adad: gradove koje je uzeo otac moj tvome ocu, vratiću, i načini sebi ulice u Damasku kao što je otac moj učinio u Samariji. A on odgovori: s tom vjerom otpustiću te. I učini vjeru s njim, i otpusti ga. Tada jedan između sinova proročkih reče drugome po riječi Gospodnjoj: bij me. Ali ga onaj ne htje biti. A on mu reče: što ne posluša glasa Gospodnjega, zato, evo kad otideš od mene, lav će te zaklati. I kad otide od njega, sukobi ga lav i zakla ga. Opet našav drugoga reče mu: bij me. A onaj ga izbi i izrani ga. Tada otide prorok i stade na put kuda će car proći, i nagrdi se pepelom po licu. A kad car prolažaše, on viknu cara i reče: tvoj sluga bijaše izašao u boj, a jedan došavši dovede mi čovjeka i reče: čuvaj ovoga čovjeka; ako li ga nestane, biće tvoja duša za njegovu dušu, ili ćeš platiti talanat srebra. A kad tvoj sluga imaše posla tamo amo, njega nesta. Tada mu reče car Izrailjev: to ti je sud, sam si otsudio. A on brže ubrisa pepeo s lica, i car Izrailjev pozna ga da je jedan od proroka. A on mu reče: ovako veli Gospod: što si pustio iz ruku čovjeka kojega sam ja osudio da se istrijebi, duša će tvoja biti za njegovu dušu i narod tvoj za njegov narod. I otide car Izrailjev kući svojoj zlovoljan i ljutit, i dođe u Samariju. A poslije ovijeh stvari dogodi se: Navutej Jezraeljanin imaše vinograd u Jezraelu do dvora Ahava cara Samarijskoga. I reče Ahav Navuteju govoreći: daj mi svoj vinograd da načinim od njega vrt za zelje, jer je blizu do dvora mojega; a ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili ako voliš, daću ti u novcu šta vrijedi. A Navutej reče Ahavu: Sačuvaj Bože da bih ti dao našljedstvo otaca svojih. Tada Ahav dođe kući zlovoljan i ljutit radi riječi koju mu reče Navutej Jezraeljanin govoreći: ne dam ti našljedstva otaca svojih. I leže na postelju svoju, i okrenu lice svoje na stranu, i ne jede hljeba. Tada dođe k njemu Jezavelja žena njegova i reče mu: zašto je duša tvoja zlovoljna te ne jedeš hljeba? A on joj reče: jer govorih s Navutejem Jezraeljaninom i rekoh mu: daj mi vinograd svoj za novce, ili ako voliš, daću ti drugi vinograd za taj. A on reče: ne dam ti svoga vinograda. Tada mu reče Jezavelja žena njegova: ti li si car nad Izrailjem? Ustani, jedi hljeba i budi veseo. Ja ću ti dati vinograd Navuteja Jezraeljanina. I napisa knjigu na ime Ahavovo, i zapečati je pečatom njegovijem i posla knjigu starješinama i glavarima koji bijahu u gradu njegovu, koji nastavahu s Navutejem. A u knjizi napisa ovo: oglasite post, i posadite Navuteja među glavare narodne. I postavite dva nevaljala čovjeka prema njemu, pa neka zasvjedoče na nj govoreći: hulio si na Boga i na cara. Tada ga izvedite i zaspite kamenjem, da pogine. I učiniše ljudi onoga grada, starješine i glavari, koji življahu u gradu njegovu, kako im zapovjedi Jezavelja, kako bijaše napisano u knjizi koju im posla. I oglasiše post, i posadiše Navuteja među glavare narodne. I dođoše dva nevaljala čovjeka, i sjedoše prema njemu; i svjedočiše na Navuteja ti nevaljali ljudi pred narodom govoreći: Navutej je hulio na Boga i na cara. I izvedoše ga iza grada, i zasuše ga kamenjem, te pogibe. Potom poslaše k Jezavelji i poručiše joj: zasut je kamenjem Navutej, i poginuo je. A kad Jezavelja ču da je Navutej zasut kamenjem i poginuo, reče Ahavu Jezavelja: ustani, uzmi vinograd Navuteja Jezraeljanina, kojega ti ne htje dati za novce, jer Navutej nije živ nego je umro. A kad ču Ahav da je umro Navutej, usta i pođe u vinograd Navuteja Jezraeljanina da ga uzme. Ali dođe riječ Gospodnja k Iliji Tesvićaninu govoreći: Ustani, izidi na susret Ahavu caru Izrailjevu, koji sjedi u Samariji; eno ga u vinogradu Navutejevu, kuda je otišao da ga uzme. I reci mu i kaži: ovako veli Gospod: nijesi li ubio i nijesi li prisvojio? Pa mu kaži i reci: ovako veli Gospod: kako psi lizaše krv Navutejevu, tako će lizati psi i tvoju krv. A Ahav reče Iliji: nađe li me, neprijatelju moj? A on reče: nađoh, jer si se prodao da činiš što je zlo pred Gospodom. Evo, pustiću zlo na te, i uzeću natražje tvoje, i istrijebiću Ahavu i ono što uza zid mokri, i uhvaćenoga i ostavljenoga u Izrailju. I učiniću s domom tvojim kao s domom Jerovoama sina Navatova i kao s domom Vase sina Ahijina, što si me gnjevio i što si naveo na grijeh Izrailja. Takođe i za Jezavelju reče Gospod govoreći: psi će izjesti Jezavelju ispod zidova Jezraelskih. Ko Ahavov pogine u gradu izješće ga psi, a ko pogine u polju izješće ga ptice nebeske. I ne bi takoga kao Ahav, koji se prodade da čini što je zlo pred Gospodom, jer ga podgovaraše žena njegova Jezavelja. I počini vrlo grdna djela idući za gadnim bogovima sasvijem kao što činiše Amoreji, koje izagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. A kad Ahav ču te riječi, razdrije haljine svoje, i priveza kostrijet oko tijela svojega, i pošćaše, i spavaše u kostrijeti, i hođaše polagano. I dođe riječ Gospodnja Iliji Tesvićaninu govoreći: Jesi li vidio kako se Ahav ponizio preda mnom? Zato što se tako ponizio preda mnom, neću pustiti onoga zla za njegova života; nego za sina njegova pustiću ono zlo na dom njegov. I prođoše tri godine bez rata između Siraca i Izrailjaca. A treće godine dođe Josafat car Judin k caru Izrailjevu. I reče car Izrailjev slugama svojim: ne znate li da je naš Ramot u Galadu? a mi ne radimo da ga uzmemo iz ruku cara Sirskoga. I reče Josafatu: hoćeš li ići sa mnom na vojsku na Ramot Galadski? A Josafat reče caru Izrailjevu: ja kao ti, narod moj kao tvoj narod, konji moji kao tvoji konji. Još reče Josafat caru Izrailjevu: upitaj danas šta će Gospod reći. Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im: hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti? A oni rekoše: idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru. A Josafat reče: ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo? A car Izrailjev reče Josafatu: ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin. A Josafat reče: neka car ne govori tako. Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu: brže dovedi Miheju sina Jemlina. A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče: ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš. Tako i svi proroci prorokovahu govoreći: idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke. A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći: evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro. A Miheja reče: tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže. I kad dođe k caru, reče mu car: Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti? A on mu reče: idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke. A car mu reče: koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje? Tada reče: vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom. Tada reče car Izrailjev Josafatu: nijesam li ti rekao da mi neće prorokovati dobra nego zlo? A Miheja mu reče: zato čuj riječ Gospodnju; vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu svojem, a sva vojska nebeska stajaše mu s desne i s lijeve strane. I reče Gospod: ko će prevariti Ahava da otide i padne kod Ramota Galadskoga? I jedan reče ovo a drugi ono. Tada izide jedan duh i stavši pred Gospoda reče: ja ću ga prevariti. A Gospod mu reče: kako? Odgovori: izaći ću i biću lažljiv duh u ustima svijeh proroka njegovijeh. A Gospod mu reče: prevarićeš ga i nadvladaćeš, idi i učini tako. Zato sada eto, Gospod je metnuo lažljiv duh u usta svijem tvojim prorocima, a Gospod je izrekao zlo po te. Tada pristupi Sedekija sin Hananin, i udari Miheju po obrazu govoreći: kuda je otišao duh Gospodnji od mene da govori s tobom? A Miheja mu reče: eto, vidjećeš u onaj dan kad otideš u najtajniju klijet da se sakriješ. Tada car Izrailjev reče: uhvati Miheju i odvedi ga k Amonu zapovjedniku gradskom i k Joasu sinu carevu; I reci im: ovako veli car: metnite ovoga u tamnicu, i dajite mu po malo hljeba i po malo vode dokle se ne vratim u miru. A Miheja reče: ako se vratiš u miru, nije Gospod govorio preko mene. Još reče: čujte, svi narodi! I otide car Izrailjev s Josafatom carem Judinijem na Ramot Galadski. I reče car Izrailjev Josafatu: ja ću se preobući kad pođem u boj; a ti obuci svoje odijelo. I preobuče se car Izrailjev i otide u boj. A car Sirski zapovjedi vojvodama, kojih bijahu trideset i dvije nad kolima njegovijem, i reče: ne udarajte ni na maloga ni na velikoga, nego na samoga cara Izrailjeva. I kad vojvode od kola vidješe Josafata, rekoše: zacijelo je car Izrailjev. I okrenuše se na nj da udare; ali Josafat povika. A vojvode od kola vidješe da nije car Izrailjev, te otstupiše od njega. A jedan zastrijeli iz luka nagonom, i ustrijeli cara Izrailjeva gdje spuča oklop. A on reče svojemu vozaču: savij rukom svojom i izvezi me iz boja, jer sam ranjen. I boj bi žestok onoga dana; a car zaosta na kolima svojim prema Sircima, pa umrije uveče, i krv iz rane njegove tecijaše u kola. I prođe glasnik po vojsci o zahodu sunčanom govoreći: svak u svoj grad, i svak u svoju zemlju. Tako umrije car, i odnesoše ga u Samariju; i pogreboše cara u Samariji. A kad prahu kola na jezeru Samarijskom, lizaše psi krv njegovu, tako i kad prahu oružje njegovo, po riječi koju reče Gospod. A ostala djela Ahavova i sve što je učinio, i za kuću od slonove kosti koju je sagradio, i za sve gradove što je sagradio, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? Tako počinu Ahav kod otaca svojih, i na njegovo se mjesto zacari Ohozija sin njegov. A Josafat sin Asin zacari se nad Judom četvrte godine carovanja Ahavova nad Izrailjem; I imaše Josafat trideset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i pet godina u Jerusalimu. A materi mu bješe ime Azuva kći Silejeva. I hođaše putem Ase oca svojega sasvijem, i ne otstupi od njega čineći sve što je pravo pred Gospodom. (22:44) Ali visina ne oboriše; narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. (22:45) I učini mir Josafat s carem Izrailjevijem. (22:46) A ostala djela Josafatova i junaštva što učini i kako vojeva, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? (22:47) On istrijebi iz zemlje svoje ostatak adžuvana, koji bijahu ostali za života Ase oca njegova. (22:48) U to vrijeme ne bijaše cara u Idumeji, nego bijaše namjesnik carev. (22:49) I Josafat načini lađe Tarsiske da idu u Ofir po zlato; ali ne otidoše; jer se lađe razbiše u Esion-Gaveru. (22:50) Tada reče Ohozija sin Ahavov Josafatu: neka idu moje sluge s tvojim slugama na lađama. Ali Josafat ne htje. (22:51) I počinu Josafat kod otaca svojih, i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u gradu Davida oca njegova; a na njegovo se mjesto zacari Joram sin njegov. (22:52) Ohozija sin Ahavov zacari se nad Izrailjem u Samariji sedamnaeste godine carovanja Josafatova nad Judom; i carova nad Izrailjem dvije godine. (22:53) I činjaše što je zlo pred Gospodom, i hođaše putem oca svojega i putem matere svoje i putem Jerovoama sina Navatova, koji navede na grijeh Izrailja. (22:54) I služaše Valu i klanjaše mu se, i gnjevljaše Gospoda Boga Izrailjeva sasvijem kako je činio otac njegov. A po smrti Ahavovoj odmetnuše se Moavci od Izrailja. A Ohozija pade kroz rešetku iz gornje sobe svoje u Samariji, i razbolje se; pa posla poslanike i reče im: idite, pitajte Velzevula boga Akaronskoga hoću li ozdraviti od ove bolesti. Ali anđeo Gospodnji reče Iliji Tesvićaninu: ustani, izidi na susret poslanicima cara Samarijskoga i reci im: eda li nema Boga u Izrailju, te idete da pitate Velzevula boga u Akaronu? A zato ovako veli Gospod: nećeš se dignuti sa postelje na koju si legao, nego ćeš umrijeti. Potom otide Ilija. A sluge se vratiše k Ohoziji, i on im reče: što ste se vratili? A oni mu rekoše: srete nas jedan čovjek, i reče nam: idite, vratite se k caru koji vas je poslao, i recite mu: ovako veli Gospod: eda li nema Boga u Izrailju, te šalješ da pitaš Velzevula boga u Akaronu? Zato nećeš se dignuti s postelje na koju si legao, nego ćeš umrijeti. A on im reče: kakav bješe na oči taj čovjek koji vas srete i to vam reče? A oni mu odgovoriše: bješe sav kosmat i opasan kožnijem pojasom. A on reče: to je Ilija Tesvićanin. Tada posla k njemu pedesetnika s njegovom pedesetoricom; i on otide k njemu; i gle, on sjeđaše navrh gore; i pedesetnik mu reče: čovječe Božji, car je zapovjedio, siđi. A Ilija odgovarajući reče pedesetniku: ako sam čovjek Božji, neka siđe oganj s neba i proždre tebe i tvoju pedesetoricu. I siđe oganj s neba i proždrije njega i njegovu pedesetoricu. Opet posla k njemu drugog pedesetnika s njegovom pedesetoricom, koji progovori i reče mu: čovječe Božji, car je tako zapovjedio, siđi brže. A Ilija odgovori i reče im: ako sam čovjek Božji, neka siđe oganj s neba i proždre tebe i tvoju pedesetoricu. I siđe oganj Božji s neba i proždrije njega i njegovu pedesetoricu. Tada opet posla trećega pedesetnika s njegovom pedesetoricom. A ovaj treći pedesetnik kad dođe, kleče na koljena svoja pred Ilijom, i moleći ga reče mu: čovječe Božji, da ti je draga duša moja i duša ove pedesetorice, sluga tvojih. Eto, sišao je oganj s neba i proždro prva dva pedesetnika s njihovom pedesetoricom; ali sada da ti je draga duša moja. A anđeo Gospodnji reče Iliji: idi s njim, i ne boj ga se. I usta Ilija i otide s njim k caru. I reče mu: ovako veli Gospod: zato što si slao poslanike da pitaju Velzevula boga u Akaronu kao da nema Boga u Izrailju da bi ga pitao, nećeš se dignuti s postelje na koju si legao, nego ćeš umrijeti. I umrije po riječi Gospodnjoj, koju reče Ilija, a na njegovo se mjesto zacari Joram druge godine carovanja Jorama sina Josafatova nad Judom, jer on nema sina. A ostala djela Ohozijina što je činio, nijesu li zapisana u dnevniku careva Izrailjevih? A kad Gospod šćaše uzeti Iliju u vihoru na nebo, pođoše Ilija i Jelisije iz Galgala. I reče Ilija Jelisiju: ostani ti ovdje, jer mene Gospod šalje do Vetilja. Ali Jelisije reče: tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, neću te ostaviti. I dođoše u Vetilj. Tada dođoše k Jelisiju sinovi proročki koji bijahu u Vetilju, i rekoše mu: znaš li da će danas Gospod uzeti gospodara tvojega od tebe? A on reče: znam, mučite. Opet mu reče Ilija: Jelisije, ostani ti tu, jer me Gospod šalje u Jerihon. A on reče: tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, neću te ostaviti. Tako dođoše u Jerihon. A sinovi proročki koji bijahu u Jerihonu pristupiše k Jelisiju, i rekoše mu: znaš li da će danas uzeti Gospod od tebe gospodara tvojega? A on reče: znam, mučite. Opet mu reče Ilija: ostani ti tu, jer me Gospod šalje na Jordan. A on reče: tako živ bio Gospod i tako bila živa tvoja duša, neću te ostaviti. Tako otidoše obojica. I pedeset ljudi između sinova proročkih otidoše i stadoše prema njima izdaleka, a oni obojica ustaviše se kod Jordana. I uze Ilija plašt svoj, i saviv ga udari njim po vodi, a ona se rastupi tamo i amo, te prijeđoše obojica suhim. A kad prijeđoše, reče Ilija Jelisiju: išti šta hoćeš da ti učinim, dokle se nijesam uzeo od tebe. A Jelisije reče: da budu dva dijela duha tvojega u mene. A on mu reče: zaiskao si tešku stvar; ali ako me vidiš kad se uzmem od tebe, biće ti tako; ako li ne vidiš, neće biti. I kad iđahu dalje razgovarajući se, gle, ognjena kola i ognjeni konji rastaviše ih, i Ilija otide u vihoru na nebo. A Jelisije videći to vikaše: oče moj, oče moj! kola Izrailjeva i konjici njegovi! I ne vidje ga više; potom uze haljine svoje i razdrije ih na dva komada. I podiže plašt Ilijin, koji bješe spao s njega, i vrativ se stade na brijegu Jordanskom. I uzev plašt Ilijin, koji bješe spao s njega, udari po vodi i reče: gdje je Gospod Bog Ilijin? A kad i on udari po vodi, rastupi se voda tamo i amo, i prijeđe Jelisije. A kad s druge strane vidješe sinovi proročki, koji bijahu u Jerihonu, rekoše: počinu duh Ilijin na Jelisiju. I sretoše ga i pokloniše mu se do zemlje. I rekoše mu: evo ima u sluga tvojih pedeset junaka, neka idu i traže tvojega gospodara, da ga ne bude uzeo duh Gospodnji i bacio ga na kakvo brdo ili u kakav do. A on reče: ne šaljite. Ali oni navaljivahu na nj dokle mu se ne dosadi, te reče: pošljite. I poslaše pedeset ljudi koji ga tražiše tri dana, ali ne nađoše. I vratiše se k njemu, a on bijaše u Jerihonu, pa im reče: nijesam li vam govorio da ne idete? Tada građani rekoše Jelisiju: gle, dobro je živjeti u ovom gradu, kao što gospodar naš vidi; ali je voda zla i zemlja nerodna. A on im reče: donesite mi nov kutao, i metnite u nj soli. I donesoše mu. A on izide na izvor i baci u nj so, govoreći: ovako veli Gospod: iscijelih ovu vodu, da ne bude više od nje smrti ni nerodnosti. I voda posta zdrava do današnjega dana po riječi Jelisijevoj, koju izreče. Potom otide odande u Vetilj; i kad iđaše putem, izidoše mala djeca iz grada i rugahu mu se govoreći mu: hodi, ćelo! hodi, ćelo! A Jelisije obazre se i videći ih prokle ih imenom Gospodnjim. Tada izidoše dvije medvjedice iz šume, i rastrgoše četrdeset i dvoje djece. Odande otide na goru Karmilsku, a odande se vrati u Samariju. A Joram sin Ahavov zacari se nad Izrailjem u Samariji osamnaeste godine carovanja Josafatova nad Judom, i carova dvanaest godina. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ali ne kao otac njegov i kao mati njegova, jer obori lik Valov koji bješe načinio otac njegov. Ali osta u grijesima Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja, i ne otstupi od njih. A Misa car Moavski imaše mnogo stoke, i davaše caru Izrailjevu sto tisuća jaganjaca i sto tisuća ovnova pod runom. Ali kad umrije Ahav, odmetnu se car Moavski od cara Izrailjeva. A car Joram izide u to vrijeme iz Samarije i prebroji svega Izrailja. I otide, te posla k Josafatu caru Judinu i poruči mu: car Moavski odmetnu se od mene; hoćeš li ići sa mnom na vojsku na Moavce? A on reče: hoću, ja kao ti, moj narod kao tvoj narod, moji konji kao tvoji konji. Iza toga reče: a kojim ćemo putem ići? A on reče: preko pustinje Edomske. I tako izide car Izrailjev i car Judin i car Edomski, i idoše putem sedam dana, i ne bijaše vode vojsci ni stoci, koja iđaše za njima. I reče car Izrailjev: jaoh! dozva Gospod ova tri cara da ih preda u ruke Moavcima. A Josafat reče: ima li tu koji prorok Gospodnji da upitamo Gospoda preko njega? A jedan između sluga cara Izrailjeva odgovori i reče: ovdje je Jelisije sin Safatov, koji je Iliji poljevao vodom ruke. Tada reče Josafat: u njega je riječ Gospodnja. I otidoše k njemu car Izrailjev i Josafat i car Edomski. A Jelisije reče caru Izrailjevu: šta je meni do tebe? idi ka prorocima oca svojega i ka prorocima matere svoje. A car Izrailjev reče mu: ne, jer Gospod dozva ova tri cara da ih preda u ruke Moavcima. A Jelisije reče: tako da je živ Gospod nad vojskama, pred kojim stojim, da ne gledam na Josafata cara Judina, ne bih mario za te niti bih te pogledao. Nego sada dovedite mi gudača. I kad gudač guđaše, dođe ruka Gospodnja nada nj; I reče: ovako veli Gospod: načinite po ovoj dolini mnogo jama. Jer ovako veli Gospod: nećete osjetiti vjetra niti ćete vidjeti dažda, ali će se dolina ova napuniti vode, te ćete piti i vi i ljudi vaši i stoka vaša. Pa i to je malo Gospodu, nego i Moavce će vam predati u ruke. I raskopaćete sve tvrde gradove, i sve izabrane gradove, i posjeći ćete sva dobra drveta i zaroniti sve izvore vodene, i svaku njivu dobru potrćete kamenjem. A ujutru kad se prinosi dar, gle, dođe voda od Edomske, i napuni se zemlja vode. A svi Moavci čuvši da su izišli carevi da udare na njih, sazvaše sve koji se počinjahu pasati i starije i stadoše na međi. A ujutru kad ustaše i sunce ogranu nad onom vodom, ugledaše Moavci prema sebi vodu gdje se crveni kao krv. I rekoše: krv je; pobili su se carevi, i jedan drugoga pogubili; sada dakle na plijen, Moavci! A kad dođoše do okola Izrailjeva, podigoše se Izrailjci i razbiše Moavce, te pobjegoše ispred njih, a oni uđoše u zemlju Moavsku bijući ih. I gradove njihove raskopaše, i na svaku dobru njivu bacajući svaki po kamen zasuše je, i sve izvore vodene zaroniše, i sva dobra drveta posjekoše tako da samo ostaviše kamenje u Kirarasetu. I opkolivši ga praćari stadoše ga biti. A car Moavski kad vidje da će ga nadvladati vojska, uze sa sobom sedam stotina ljudi, koji mahahu mačem, da prodru kroz vojsku cara Edomskoga, ali ne mogoše. Tada uze sina svojega prvenca koji šćaše biti car na njegovo mjesto, i prinese ga na žrtvu paljenicu na zidu. Tada se podiže veliki gnjev na Izrailja, te otidoše odande i vratiše se u svoju zemlju. A jedna između žena sinova proročkih povika k Jelisiju govoreći: sluga tvoj, muž moj, umrije, i ti znaš da se sluga tvoj bojao Gospoda; pa sada dođe rukodavalac da mi uzme dva sina u roblje. A Jelisije joj reče: što ću ti? kaži mi šta imaš u kući? A ona reče: sluškinja tvoja nema u kući ništa do sudić ulja. A on joj reče: idi, išti u naruč praznijeh sudova u svijeh susjeda svojih, nemoj malo da išteš. Pa otidi, i zatvori se u kuću sa sinovima svojim, pa onda naljevaj u sve sudove, i kad se koji napuni, kaži neka uklone. I ona otide od njega, i zatvori se u kuću sa sinovima svojim; oni joj dodavahu a ona naljevaše. A kad se sudovi napuniše, ona reče sinu svojemu: daj još jedan sud. A on joj reče: nema više. Tada stade ulje. Potom ona otide i kaza čovjeku Božijemu; a on joj reče: idi, prodaj ulje, i oduži se; a što preteče, onijem se hrani sa svojim sinovima. Poslije toga jednom iđaše Jelisije kroz Sunam, a ondje bijaše bogata žena, koja ga ustavi da jede hljeba; i otada kad god prolažaše, uvraćaše se k njoj da jede hljeba. I ona reče mužu svojemu: gle, vidim da je svet čovjek Božji ovaj što sve prolazi ovuda. Da načinimo malu klijet, i da mu namjestimo postelju i sto i stolicu i svijetnjak, pa kad dođe k nama, neka se tu skloni. Potom on dođe jednom onamo, i ušav u klijet počinu ondje. I reče momku svojemu Gijeziju: zovi Sunamku. I on je dozva; i ona stade pred njim. I on reče Gijeziju: kaži joj: eto staraš se za nas svakojako; šta hoćeš da ti učinim? imaš li što da govorim caru ili vojvodi? A ona reče: ja živim usred svojega naroda. A on reče: šta bih joj dakle učinio? A Gijezije reče: eto nema sina, a muž joj je star. A on reče: zovi je. I on je dozva, i ona stade na vratima. A on reče: do godine u ovo doba grlićeš sina. A ona reče: nemoj gospodaru moj, čovječe Božji, nemoj varati sluškinje svoje. I zatrudnje žena, i rodi sina druge godine u isto doba, kao što joj reče Jelisije. I dijete odraste. I jednom izide k ocu svojemu k žeteocima; I reče ocu svojemu: jaoh glava, jaoh glava! A on reče momku: nosi ga materi. I on ga uze i odnese materi njegovoj, i leža na krilu njezinu do podne, pa umrije. Tada otide ona gore, i namjesti ga u postelju čovjeka Božijega, i zatvorivši ga izide. Potom viknu muža svojega i reče mu: pošlji mi jednoga momka i jednu magaricu da otrčim do čovjeka Božijega i da se vratim. A on reče: zašto danas hoćeš da ideš k njemu? niti je mladina ni subota. A ona reče: ne brini se. I ona osamarivši magaricu reče momku svojemu: vodi i idi i nemoj zastajati mene radi na putu dokle ti ne kažem. Tako pošavši dođe k čovjeku Božijemu na goru Karmilsku. A kad je čovjek Božji ugleda gdje ide k njemu, reče Gijeziju sluzi svojemu: evo Sunamke. Trči sad pred nju i reci joj: jesi li zdravo? je li zdravo muž tvoj? je li zdravo sin tvoj? A ona reče: zdravo smo. A kad dođe k čovjeku Božijemu na goru, zagrli mu noge, a Gijezije pristupi da je otjera; ali čovjek Božji reče: ostavi je, jer joj je duša u jadu, a Gospod sakri od mene i ne javi mi. A ona reče: jesam li iskala sina od gospodara svojega? nijesam li kazala: nemoj me varati? A on reče Gijeziju: opaši se i uzmi štap moj u ruku, pa idi; ako sretneš koga, nemoj ga pozdravljati, i ako te ko pozdravi, nemoj mu odgovarati, i metni moj štap na lice djetetu. A mati djetinja reče: tako da je živ Gospod i tako da je živa duša tvoja, neću te se ostaviti. Tada on usta i pođe za njom. A Gijezije otide naprijed i metnu štap na lice djetetu, ali ne bi glasa ni osjećanja. Tada se vrati preda nj, i javi mu govoreći: ne probudi se dijete. I Jelisije uđe u kuću, i gle, dijete mrtvo leži na njegovoj postelji. I ušav zatvori se s djetetom, i pomoli se Gospodu. Potom stade na postelju i leže na dijete metnuv usta svoja na usta djetetu, i oči svoje na oči njegove, i dlanove svoje na njegove dlanove, i pruži se nad njim, te se zagrija tijelo djetetu. Potom usta, i prijeđe po kući jednom tamo i jednom amo, potom otide opet i pruži se nad djetetom. I kihnu dijete sedam puta, i otvori dijete oči svoje. Tada dozva Gijezija i reče mu: zovi Sunamku. I on je dozva, te dođe k njemu. I on joj reče: uzmi sina svojega. I ona ušavši pade k nogama njegovijem, i pokloni mu se do zemlje, i uzevši sina svojega otide. Potom vrati se Jelisije u Galgal. A bijaše glad u onoj zemlji, i sinovi proročki sjeđahu pred njim; a on reče momku svojemu: pristavi veliki lonac i skuhaj zelja sinovima proročkim. A jedan otide u polje da nabere zelja, i nađe divlju lozu i nabra s nje divljih tikvica pun plašt, i došavši sasiječe ih u lonac gdje bješe zelje, jer ih ne poznavahu. I usuše ljudma da jedu; a kad stadoše jesti onoga zelja, povikaše govoreći: smrt je u loncu, čovječe Božji! I ne mogahu jesti. A on reče: donesite brašna. I sasu brašno u lonac, i reče: uspi ljudma, neka jedu. I ne bi više nikakoga zla u loncu. A dođe neko iz Val-Salise, i donese čovjeku Božijemu hljeba od prvina, dvadeset hljebova ječmenijeh, i novijeh zrna u klasu. A on reče: postavi narodu, neka jedu. A sluga mu reče: kako ću to postaviti pred sto ljudi? Opet reče: postavi narodu, neka jedu; jer je tako kazao Gospod: ješće, i preteći će. A on im postavi, te jedoše; i preteče po riječi Gospodnjoj. I bješe Neman vojvoda cara Sirskoga čovjek velik u gospodara svojega i u časti, jer preko njega sačuva Gospod Siriju; ali taj veliki junak bješe gubav. A iz Sirije izide četa i zarobi u zemlji Izrailjskoj malu djevojku, te ona služaše ženu Nemanovu. I ona reče svojoj gospođi: o da bi moj gospodar otišao k proroku u Samariji! on bi ga oprostio od gube. Tada on otide k svome gospodaru i javi mu govoreći: tako i tako kaže djevojka iz zemlje Izrailjske. A car Sirski reče mu: hajde idi, a ja ću poslati knjigu caru Izrailjevu. I on otide, i ponese deset talanata srebra i šest tisuća sikala zlata i desetore stajaće haljine. I odnese knjigu caru Izrailjevu, koja ovako govoraše: eto, kad ti dođe ova knjiga, znaj da šaljem k tebi Nemana slugu svojega da ga oprostiš gube. A kad car Izrailjev pročita knjigu, razdrije haljine svoje i reče: zar sam ja Bog da mogu ubiti i povratiti život, te šalje k meni da oprostim čovjeka gube? Pazite i vidite kako traži zadjevice sa mnom. A kad ču Jelisije čovjek Božji da je car Izrailjev razdro haljine svoje, posla k caru i poruči: zašto si razdro haljine svoje? neka dođe k meni, da pozna da ima prorok u Izrailju. I tako dođe Neman s konjma i kolima svojim, i stade na vratima doma Jelisijeva. A Jelisije posla k njemu i poruči: idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i ozdraviće tijelo tvoje, i očistićeš se. Tada se rasrdi Neman i pođe govoreći: gle! ja mišljah, on će izaći k meni, i staće, i prizvaće ime Gospoda Boga svojega, i metnuti ruku svoju na mjesto, i očistiti gubu. Nijesu li Avana i Farfar vode u Damasku bolje od svijeh voda Izrailjskih? ne bih li se mogao u njima okupati i očistiti? I okrenuvši se otide gnjevan. Ali sluge njegove pristupivši rekoše mu govoreći: oče, da ti je kazao prorok što veliko, ne bi li učinio? a zašto ne bi kad ti reče: okupaj se, pa ćeš se očistiti? I tako siđe, i zaroni u Jordan sedam puta po riječi čovjeka Božijega, i tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta, i očisti se. Tada se vrati k čovjeku Božijemu sa pratnjom svojom, i došav stade pred njim, i reče: evo sad vidim da nema Boga nigdje na zemlji do u Izrailju. Nego uzmi dar od sluge svojega. Ali on reče: tako da je živ Gospod, pred kojim stojim, neću uzeti. I on navaljivaše na nj da uzme; ali on ne htje. Tada reče Neman: kad nećeš, a ono neka se da sluzi tvojemu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi žrtava paljenica ni drugih žrtava drugim bogovima, nego Gospodu. A Gospod neka oprosti ovo sluzi tvojemu: kad gospodar moj uđe u dom Rimonov da se pokloni ondje, pa se prihvati za moju ruku, da se i ja poklonim u domu Rimonovu, neka oprosti Gospod sluzi tvojemu kad se tako poklonim u domu Rimonovu. A on mu reče: idi s mirom. I on otide od njega, i prijeđe jedno potrkalište. Tada reče Gijezije sluga Jelisija čovjeka Božijega: gle, gospodar moj ne htje primiti iz ruku toga Nemana Sirca što bješe donio. Ali tako da je živ Gospod, potrčaću za njim i uzeću što od njega. I Gijezije otrča za Nemanom. A kad ga vidje Neman gdje trči za njim, skoči s kola svojih i srete ga, pa mu reče: je li dobro? A on reče: dobro je. Gospodar moj posla me da ti kažem: evo, baš sad dođoše k meni dva mladića iz gore Jefremove, proročki sinovi, daj za njih talanat srebra i dvoje stajaće haljine. A Neman reče: uzmi i dva talanta. I natjera ga; i sveza dva talanta srebra u dva toboca, i dvoje stajaće haljine, i dade dvojici momaka svojih, da nose pred njim. A on kad dođe na brdo, uze iz ruku njihovijeh i ostavi u jednoj kući, a ljude otpusti, te otidoše. Potom došavši stade pred gospodarom svojim. A Jelisije mu reče: otkle Gijezije? A on reče: nije išao sluga tvoj nikuda. Ali mu on reče: zar srce moje nije išlo onamo kad se čovjek vrati s kola svojih preda te? Zar je to bilo vrijeme uzimati srebro i uzimati haljine, maslinike, vinograde, ovce, goveda, sluge i sluškinje? Zato guba Nemanova neka prione za te i za sjeme tvoje dovijeka. I otide od njega gubav, bio kao snijeg. A sinovi proročki rekoše Jelisiju: gle, mjesto gdje sedimo pred tobom tijesno nam je. Nego hajde da otidemo na Jordan, pa da uzmemo ondje svaki po brvno i načinimo ondje mjesto gdje ćemo boraviti. A on reče: idite. A jedan reče: budi voljan, pođi i ti sa slugama svojim. A on reče: hoću. I tako pođe s njima. I došavši na Jordan sjekoše drva. A kad jedan od njih sijecijaše drvo, pade mu sjekira u vodu; a on povika govoreći: avaj gospodaru, još je u naruč uzeta. A čovjek Božji reče mu: gdje je pala? A kad mu pokaza mjesto, on otsiječe drvo i baci ga onamo, i učini te sjekira ispliva. A on reče: uzmi je. I čovjek pruži ruku, te je uze. A kad car Sirski vojevaše na Izrailja, vijećaše sa slugama svojim, i reče: tu i tu neka stane vojska moja. A čovjek Božji posla k caru Izrailjevu i poruči: čuvaj se da ne ideš onuda, jer su ondje Sirci u zasjedi. I car Izrailjev posla na ono mjesto, za koje reče čovjek Božji i opomenu ga, te se čuvaše. I to ne bi jedanput ni dva puta. I smuti se srce caru Sirskom zato, i sazvavši sluge svoje reče im: hoćete li mi kazati ko od naših dokazuje caru Izrailjevu? A jedan od sluga njegovijeh reče mu: niko, care gospodaru moj; nego Jelisije prorok u Izrailju dokazuje caru Izrailjevu riječi koje govoriš u ložnici svojoj. Tada reče: idite, vidite gdje je, da pošljem da ga uhvate. I javiše mu govoreći: eno ga u Dotanu. I posla onamo konje i kola s velikom vojskom; i oni došavši noću opkoliše grad. A ujutru sluga čovjeka Božijega ustavši izide, a to vojska oko grada i konji i kola. I reče mu sluga: jaoh gospodaru, šta ćemo sad? A on mu reče: ne boj se, jer je više naših nego njihovijeh. I pomoli se Jelisije govoreći: Gospode, otvori mu oči da vidi. I Gospod otvori oči momku, te vidje, a to gora puna konja i kola ognjenijeh oko Jelisija. A kad pođoše Sirci k njemu, pomoli se Jelisije Gospodu i reče: oslijepi ovaj narod. I oslijepi ih po riječi Jelisijevoj. Tada im reče Jelisije: nije ovo put, nije ovo grad; hodite za mnom i odvešću vas čovjeku kojega tražite. I odvede ih u Samariju. A kad dođoše u Samariju, reče Jelisije: Gospode, otvori im oči da vide. I Gospod im otvori oči, i vidješe, a to bijahu usred Samarije. A car Izrailjev reče Jelisiju kad ih ugleda: hoću li biti, hoću li biti, oče moj? A on reče: nemoj biti; eda li ćeš one pobiti koje zarobiš mačem svojim i lukom svojim? Iznesi im hljeba i vode neka jedu i piju, pa onda neka idu gospodaru svojemu. I ugotovi im gozbu veliku, te jedoše i piše; pa ih otpusti, a oni otidoše gospodaru svojemu; i otada ne dolaziše čete Sirske u zemlju Izrailjevu. A poslije toga Ven-Adad car Sirski skupi svu vojsku svoju, i izide i opkoli Samariju. I nasta velika glad u Samariji, jer gle, bješe opkoljena toliko da glava magareća bijaše za osamdeset sikala srebra, a četvrt kava golubinjega kala za pet sikala srebra. I kad car iđaše po zidovima, jedna žena povika k njemu govoreći: pomagaj, care gospodaru! A on reče: Gospod ti ne pomaže, kako ću ti ja pomoći? s gumna li, ili iz kace? Još joj reče car: što ti je? A ona reče: ova žena reče mi: daj sina svoga da ga pojedemo danas, a sjutra ćemo pojesti moga sina. I skuhasmo sina mojega i pojedosmo ga, a sjutradan rekoh joj: daj sina svojega da ga pojedemo. Ali ona sakri svoga sina. A kad car ču riječi ženine, razdrije haljine svoje; i kad iđaše po zidu, vidje narod gdje kostrijet bijaše ozdo na tijelu njegovu. Tada reče car: tako da mi učini Bog i tako da doda, ako glava Jelisija sina Safatova ostane danas na njemu. A Jelisije sjeđaše u svojoj kući, i starješine sjeđahu kod njega. I posla car jednoga od onijeh što stajahu pred njim; a dok još ne dođe poslani k njemu, on reče starješinama: vidite li gdje onaj krvnički sin posla da mi otsiječe glavu? Gledajte kad dođe poslani, zaključajte vrata, i odbijte ga od vrata; eto, i bahat nogu gospodara njegova za njim. I dok još govoraše s njima, gle, poslani dođe k njemu, i reče; gle, ovo je zlo od Gospoda; čemu ću se još nadati od Gospoda? Tada reče Jelisije: čujte riječ Gospodnju: tako veli Gospod: sjutra će u ovo doba biti mjera bijeloga brašna za sikal a dvije mjere ječma za sikal na vratima Samarijskim. A vojvoda, na kojega se ruku car naslanjaše, odgovori čovjeku Božijemu i reče: da Gospod načini okna na nebu, bi li moglo to biti? A Jelisije reče: eto, ti ćeš vidjeti svojim očima, ali ga nećeš jesti. A bijahu na vratima četiri čovjeka gubava, i rekoše jedan drugomu: što sjedimo ovdje da umremo? Da rečemo: da uđemo u grad, glad je u gradu, te ćemo umrijeti ondje: a da ostanemo ovdje, opet ćemo umrijeti; nego hajde da uskočimo u oko Sirski: ako nas ostave u životu, ostaćemo u životu, ako li nas pogube, poginućemo. I tako ustavši u sumrak pođoše u oko Sirski, i dođoše do kraja okola Sirskoga, i gle, ne bješe nikoga. Jer Gospod učini te se u okolu Sirskom ču lupa kola i konja i velike vojske, te rekoše jedan drugomu: eto car je Izrailjev najmio na nas careve Hetejske i careve Misirske da udare na nas. Te se podigoše i pobjegoše po mraku ostavivši šatore svoje i konje svoje i magarce svoje i oko kao što je bio, i pobjegoše radi duša svojih. Pa kad dođoše gubavci na kraj okola, uđoše u jedan šator, i najedoše se i napiše se, i pokupiše iz njega srebro i zlato i haljine, i otidoše te sakriše. Pa se vratiše i uđoše u drugi šator, pa pokupiše i iz njega, i otidoše te sakriše. Tada rekoše među sobom: ne radimo dobro; ovaj je dan dan dobrijeh glasova; a mi šutimo. Ako uščekamo do zore, stignuće nas bezakonje. Zato sada hajde da idemo i javimo domu carevu. I tako došavši dozvaše vratara gradskoga i kazaše mu govoreći: idosmo u oko Sirski, i gle, nema nikoga, ni glasa čovječijega; nego konji povezani i magarci povezani, i šatori kako su bili. A on dozva ostale vratare, i javiše u dom carev. A car ustavši po noći reče slugama svojim: kazaću vam sada šta su nam učinili Sirci. Znadu da gladujemo, zato otidoše iz okola da se sakriju u polju govoreći: kad izidu iz grada, pohvataćemo ih žive i ući ćemo u grad. A jedan od sluga njegovijeh odgovori i reče: da uzmemo pet ostalijeh konja što još ima u gradu; gle, to je sve što je ostalo od mnoštva konja Izrailjskih; to je sve što nije izginulo od mnoštva konja Izrailjskih; da pošljemo da vidimo. I uzeše dva konja kolska, koje posla car za vojskom Sirskom, govoreći: idite i vidite. I otidoše za njima do Jordana, i gle, po svemu putu bijaše puno haljina i sudova, koje pobacaše Sirci u hitnji. Tada se vratiše poslanici i javiše caru. Tada izide narod i razgrabi oko Sirski; i bješe mjera bijeloga brašna za sikal, i dvije mjere ječma za sikal, po riječi Gospodnjoj. I car postavi na vrata onoga vojvodu, na kojega se ruku naslanjaše, a narod ga izgazi na vratima, te umrije, po riječi čovjeka Božijega, koju reče kad car k njemu dođe. Jer kad čovjek Božji reče caru: dvije mjere ječma za sikal i mjera bijeloga brašna za sikal biće sjutra u ovo doba na vratima Samarijskim, A onaj vojvoda odgovori čovjeku Božijemu govoreći: da Gospod načini okna na nebu, bi li moglo biti što kažeš? A Jelisije reče: ti ćeš vidjeti svojim očima, ali ga nećeš jesti. I zbi mu se to, jer ga izgazi narod na vratima, te umrije. I govori Jelisije ženi kojoj sina povrati u život, i reče: ustani i idi s domom svojim, i skloni se gdje možeš; jer je Gospod dozvao glad koja će doći i biti na zemlji sedam godina. A žena usta, i učini kako reče čovjek Božji, jer otide s domom svojim i osta u zemlji Filistejskoj sedam godina. A kad prođe sedam godina, vrati se žena iz zemlje Filistejske, i otide da moli cara za kuću svoju i za njivu svoju. A car govoraše s Gijezijem, momkom čovjeka Božijega, i reče: pripovjedi mi sva velika djela koja je učinio Jelisije. A kad on pripovjedaše caru kako je mrtva oživio, gle, žena, kojoj je sina oživio, stade moliti cara za kuću svoju i za njivu svoju. A Gijezije reče: gospodaru moj, care, ovo je ona žena i ovo je sin njezin, kojega je Jelisije oživio. Tada car zapita ženu, i ona mu pripovjedi. I car joj dade jednoga dvoranina i reče mu: povrati joj sve što je njezino i sve prihode od njiva od dana kad je ostavila zemlju dori do sada. Poslije toga dođe Jelisije u Damasak, a car Sirski Ven-Adad bijaše bolestan, i javiše mu govoreći: došao je čovjek Božji ovamo. A car reče Azailu: uzmi sa sobom dar i idi na susret čovjeku Božijemu, i preko njega pitaj Gospoda hoću li ozdraviti od ove bolesti. Tada otide Azailo na susret njemu ponesavši dar, svakojakih dobrijeh stvari iz Damaska natovarenijeh na četrdeset kamila; i došav stade pred njim i reče: sin tvoj Ven-Adad car Sirski posla me k tebi govoreći: hoću li ozdraviti od ove bolesti? A Jelisije mu reče: idi, reci mu: ozdravićeš; ali mi je Gospod pokazao da će umrijeti. I uprvši oči u nj gledaše dugo i zaplaka se čovjek Božji. A Azailo mu reče: što plače gospodar moj? A on reče: jer znam kakvo ćeš zlo učiniti sinovima Izrailjevijem, gradove ćeš njihove paliti ognjem, i mladiće ćeš njihove sjeći mačem, i djecu ćeš njihovu razbijati i trudne žene njihove rastrzati. A Azailo reče: a šta je sluga tvoj, pas, da učini tako veliku stvar? A Jelisije mu reče: pokazao mi je Gospod da ćeš ti biti car u Siriji. Tada otišav od Jelisija dođe ka gospodaru svojemu; a on mu reče: što ti reče Jelisije? A on odgovori: reče mi da ćeš ozdraviti. Ali sjutradan uze Azailo pokrivač i zamočivši ga u vodu prostrije mu po licu, te umrije. A na njegovo mjesto zacari se Azailo. Pete godine carovanja Jorama sina Ahavova nad Izrailjem, kad Josafat bješe car Judin, poče carovati Joram sin Josafatov car Judin. Imaše trideset i dvije godine kad poče carovati, i carova osam godina u Jerusalimu. I hođaše putem careva Izrailjevijeh, kao što je činio dom Ahavov; jer kći Ahavova bješe mu žena, te on činjaše što je zlo pred Gospodom. Ali Gospod ne htje zatrti Jude radi Davida sluge svojega, kao što mu bješe rekao da će mu dati vidjelo između sinova njegovijeh dovijeka. Za njegova vremena odvrže se Edom da ne bude pod Judom, i postavi cara nad sobom. Zato otide Joram u Sair i sva kola njegova s njim; i usta noću i udari na Edomce, koji ga bijahu opkolili, i na zapovjednike od kola, i pobježe narod u svoje šatore. Ipak se odvrgoše Edomci da ne budu pod Judom, do današnjega dana. U isto vrijeme odmetnu se i Livna. A ostala djela Joramova i sve što je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? I Joram počinu kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davidovu. A na njegovo se mjesto zacari sin njegov Ohozija. Godine dvanaeste carovanja Jorama sina Ahavova nad Izrailjem poče carovati Ohozija sin Joramov, car Judin. Imaše Ohozija dvadeset i dvije godine kad se zacari, i carova godinu dana u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Gotolija, kći Amrija cara Izrailjeva. On hođaše putem doma Ahavova, i činjaše što je zlo pred Gospodom, kao dom Ahavov, jer bješe zet domu Ahavovu. Zato pođe s Joramom sinom Ahavovijem na vojsku na Azaila cara Sirskoga u Ramot Galadski; ali Sirci razbiše Jorama. I vrati se car Joram da se liječi u Jezraelu od rana koje mu zadaše Sirci u Rami, kad se bijaše s Azailom carem Sirskim; a Ohozija sin Joramov car Judin otide da vidi Jorama sina Ahavova u Jezraelu, jer bijaše bolestan. A Jelisije prorok dozva jednoga između sinova proročkih, i reče mu: opaši se i uzmi ovu uljanicu, pa idi u Ramot Galadski. I kad dođeš onamo, vidjećeš ondje Juja sina Josafata sina Nimsijina, i ušavši izvedi ga između braće njegove i odvedi ga u najtajniju klijet. I uzmi uljanicu i izlij mu na glavu, i reci: ovako veli Gospod: pomazah te za cara nad Izrailjem. Zatijem otvori vrata i bježi, i ne zabavljaj se. I otide mladić, momak prorokov, u Ramot Galadski. I kad uđe, gle, sjeđahu vojvode; a on reče: vojvodo, imam nešto da ti kažem. A Juj mu reče: kome između svijeh nas? A on reče: tebi, vojvodo. Tada usta, i uđe u kuću, a on mu izli na glavu ulje, i reče mu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: pomazah te za cara nad narodom Gospodnjim, Izrailjem. I pobij dom Ahava gospodara svojega, jer hoću da pokajem krv sluga svojih proroka, i krv svijeh sluga Gospodnjijeh od ruke Jezaveljine. I tako će izginuti sav dom Ahavov, i istrijebiću Ahavu i ono što uza zid mokri, i uhvaćenoga i ostavljenoga u Izrailju. I učiniću s domom Ahavovijem kao s domom Jerovoama sina Navatova i kao s domom Vase sina Ahijina. I Jezavelju će izjesti psi u polju Jezraelskom i neće biti nikoga da je pogrebe. Potom otvori vrata i pobježe. A Juj izide k slugama gospodara svojega, i zapitaše ga: je li dobro? što je došao taj bezumnik k tebi? A on im reče: znate čovjeka i besjedu njegovu. A oni rekoše: nije istina; kaži nam. A on im reče: tako i tako reče mi govoreći: ovako veli Gospod: pomazah te za cara nad Izrailjem. Tada brže uzeše svak svoju haljinu, i metnuše poda nj na najvišem basamaku, i zatrubiše u trubu i rekoše: Juj posta car. Tako se pobuni Juj sin Josafata sina Nimsijina na Jorama; a Joram čuvaše Ramot Galadski sa svijem Izrailjem od Azaila cara Sirskoga. A bješe se vratio car Joram da se liječi u Jezraelu od rana koje mu zadaše Sirci, kad se bijaše s Azailom carem Sirskim. I reče Juj: ako vam je volja, neka niko ne izlazi iz grada da otide i javi u Jezrael. I Juj sjede na kola i otide u Jezrael, jer Joram ležaše ondje; i Ohozija car Judin bješe došao da vidi Jorama. A stražar koji stajaše na kuli u Jezraelu, kad ugleda ljudstvo Jujevo gdje ide, reče: neko ljudstvo vidim. Tada reče Joram: uzmi konjika i pošlji ga pred njih, i neka zapita: je li mir? I otide konjik preda nj, i reče: ovako veli car: je li mir? A Juj reče: šta je tebi do mira? hajde za mnom. A stražar javi govoreći: glasnik dođe do njih, ali se ne vraća. I posla drugoga konjika, koji kad dođe k njima reče: ovako veli car: je li mir? A Juj reče: šta je tebi do mira? hajde za mnom. Opet javi stražar govoreći: dođe do njih, ali se ne vraća; a hod kao da je hod Jujev, jer ide pomamno. Tada reče Joram: preži. I upregoše u kola njegova. Tako izide Joram car Izrailjev i Ohozija car Judin, svaki na svojim kolima, i otidoše na susret Juju, i sretoše ga na njivi Navuteja Jezraeljanina. I kad Joram ugleda Juja, reče mu: je li mir, Juju? A on odgovori: kakav mir? dok je tolikoga kurvanja Jezavelje matere tvoje i čaranja njezinijeh. Tada Joram okrete se i pobježe govoreći Ohoziji: izdaja, Ohozija! Ali Juj zgrabi luk svoj i ustrijeli Jorama među pleći da mu strijela prođe kroz srce, te pade u kolima svojim. Tada reče Juj Vadekaru vojvodi svom: uzmi ga, i baci ga na njivu Navuteja Jezraeljanina; jer opomeni se kad ja i ti zajedno jahasmo za Ahavom ocem njegovijem, kako Gospod izreče za nj ovo zlo: Zaista, krv Navutejevu i krv sinova njegovijeh vidjeh sinoć, reče Gospod, i platiću ti na ovoj njivi, reče Gospod. Zato uzmi ga sad i baci na tu njivu po riječi Gospodnjoj. A Ohozija car Judin vidjevši to pobježe k domu u vrtu; ali ga potjera Juj, i reče: ubijte i toga na njegovijem kolima. I raniše ga na brdu Guru, koje je kod Ivleama. I uteče u Megidon, i ondje umrije. I sluge ga njegove metnuše na kola i odvezoše u Jerusalim, i pogreboše ga u grobu njegovu kod otaca njegovijeh u gradu Davidovu. A jedanaeste godine carovanja Jorama sina Ahavova poče carovati Ohozija nad Judom. Iza toga Juj dođe u Jezrael. A Jezavelja kad ču, namaza lice svoje i nakiti glavu svoju, pa gledaše s prozora. I kad Juj ulažaše na vrata, reče ona: je li mir, Zimrije, krvniče gospodara svojega? A on pogleda na prozor i reče: ko je sa mnom? ko? Tada pogledaše u nj dva tri dvoranina. A on im reče: bacite je dolje. I baciše je, i pršte krv njezina po zidu i po konjma, i pogazi je. Potom ušavši jede i pi, pa reče: vidite onu prokletnicu, i pogrebite je, jer je carska kći. I otidoše da je pogrebu, i ne nađoše od nje ništa do lubanju i stopala i šake. I dođoše natrag i javiše, a on reče: to je riječ Gospodnja, koju je rekao preko sluge svojega Ilije Tesvićanina govoreći: u polju Jezraelskom izješće psi tijelo Jezaveljino. Neka bude tijelo Jezaveljino kao gnoj na njivi u polju Jezraelskom da se ne može kazati: ovo je Jezavelja. A Ahav imaše sedamdeset sinova u Samariji; i Juj napisa knjigu i posla je u Samariju ka glavarima Jezraelskim, starješinama i hraniteljima Ahavovijem, i reče: Kako ova knjiga dođe k vama, u kojih su sinovi gospodara vašega i kola i konji i grad tvrdi i oružje, Gledajte koji je najbolji i najvještiji između sinova gospodara vašega, te ga posadite na prijesto oca njegova, i bijte se za dom gospodara svoga. Ali se oni vrlo uplašiše i rekoše: eto, dva cara ne odolješe mu, a kako ćemo mu mi odoljeti? I koji bijaše nad domom, i koji bijaše nad gradom, i starješine i hranitelji poslaše k Juju govoreći: mi smo sluge tvoje, činićemo sve što nam kažeš; nećemo nikoga postavljati carem; čini što ti je volja. I on im napisa drugu knjigu govoreći: ako ste moji i slušate mene, uzmite glave svijeh sinova gospodara svojega i dođite k meni sjutra u ovo doba u Jezrael. A sinovi carevi, sedamdeset ljudi, bijahu kod najznatnijih građana, koji ih hranjahu. I kad im dođe ova knjiga, uzeše sinove careve i poklaše, sedamdeset ljudi, i metnuvši glave njihove u kotarice poslaše mu u Jezrael. I dođe glasnik, koji mu javi govoreći: donesoše glave sinova carevijeh. A on reče: složite ih u dvije gomile na vratima, neka stoje do sjutra. A ujutru izašav stade i reče svemu narodu: vi nijeste krivi; eto, ja se podigoh na gospodara svojega i ubih ga; ali ko pobi sve ove? Vidite sada da nije izostala nijedna riječ Gospodnja koju reče Gospod za dom Ahavov, nego je Gospod učinio što je govorio preko sluge svojega Ilije. Potom pobi Juj sve koji bijahu ostali od doma Ahavova u Jezraelu i sve vlastelje njegove i prijatelje njegove i sveštenike njegove, da ne osta nijedan. Potom se podiže i pođe da ide u Samariju; i kad bijaše kod kolibe pastirske na putu, Nađe Juj braću Ohozije cara Judina, i reče: ko ste? Oni rekoše: mi smo braća Ohozijina i idemo da pozdravimo sinove careve i sinove caričine. Tada reče: pohvatajte ih žive. I pohvataše ih žive i poklaše ih na studencu kod kolibe pastirske, njih četrdeset, i ne ostavi nijednoga od njih. Potom otišav odande nađe Jonadava sina Rihavova, koji ga srete. A on ga pozdravi i reče mu: je li srce tvoje pravo kao što je moje srce prema tvome? A Jonadav odgovori: jest. Ako jest, odgovori Juj, daj mi ruku. I dade mu ruku; a on ga uze k sebi u kola. I reče: hajde sa mnom, i vidi moju revnost za Gospoda. I odvezoše ga na njegovijem kolima. I kad dođe u Samariju, pobi sve što bješe ostalo od doma Ahavova u Samariji dokle ga ne istrijebi po riječi koju Gospod reče Iliji. Potom sabra Juj sav narod i reče mu: Ahav je malo služio Valu, Juj će mu služiti više. Zato dozovite mi sve proroke Valove, sve sluge njegove i sve sveštenike njegove, nijedan da ne izostane, jer veliku žrtvu hoću da prinesem Valu; ko ne dođe, poginuće. A Juj činjaše tako iz prijevare hoteći pobiti sluge Valove. I reče Juj: svetkujte svetkovinu Valu. I oglasiše je. I posla Juj po svemu Izrailju, te dođoše sve sluge Valove, i ne izosta ni jedan da ne dođe; i uđoše u kuću Valovu, i napuni se kuća Valova od kraja do kraja. Tada reče onomu koji bijaše nad riznicom: iznesi haljine svijem slugama Valovijem. I iznese im haljine. Zatijem uđe Juj s Jonadavom sinom Rihavovijem u kuću Valovu, i reče slugama Valovijem: promotrite i vidite da nije tu s vama koji sluga Gospodnji, nego same sluge Valove. I tako uđoše da prinesu prinose i žrtve paljenice, a Juj namjesti napolju osamdeset ljudi, i reče: ako uteče koji od ovijeh ljudi koje vam dajem u ruke, duša će vaša biti za dušu njegovu. A kad se svrši žrtva paljenica, zapovjedi Juj vojnicima i vojvodama: uđite, pobijte ih, da ne izađe nijedan. I tako ih pobiše oštrijem mačem i pobacaše ih vojnici i vojvode; potom otidoše u svaki grad gdje bješe kuća Valova. I izbaciše likove iz kuće Valove, i spališe ih. I izlomiše lik Valov i raskopaše kuću Valovu, i od nje načiniše prohode do današnjega dana. Tako Juj istrijebi Vala iz Izrailja. Ali ne otstupi Juj od grijehova Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja, od zlatnijeh telaca, koji bijahu u Vetilju i u Danu. A Gospod reče Juju: što si dobro svršio što je pravo preda mnom, i što si učinio domu Ahavovu sve što mi je bilo u srcu, zato će sinovi tvoji sjedjeti na prijestolu Izrailjevu do četvrtoga koljena. Ali Juj ne pažaše da hodi po zakonu Gospoda Boga Izrailjeva svijem srcem svojim, ne otstupi od grijehova Jerovoamovijeh, kojima navede na grijeh Izrailja. U to vrijeme poče Gospod krnjiti Izrailja, jer ih pobi Azailo po svijem međama Izrailjevim. Od Jordana k istoku sunčanom, svu zemlju Galadsku, Gadovu i Ruvimovu i Manasijinu, od Aroira na potoku Arnonu, i Galad i Vasan. A ostala djela Jujeva i sve što je činio, i sva junaštva njegova, nijesu li zapisana u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Juj kod otaca svojih, i pogreboše ga u Samariji; a na njegovo se mjesto zacari Joahaz sin njegov. A carova Juj nad Izrailjem u Samariji dvadeset i osam godina. A Gotolija mati Ohozijina vidjevši da joj pogibe sin usta i pobi sav rod carski. Ali Josaveja kći cara Jorama sestra Ohozijina, uze Joasa sina Ohozijina, i ukrade ga između sinova carevijeh, koje ubijahu, i s dojkinjom njegovom sakri ga od Gotolije u ložnicu, te ne pogibe. I bi sakriven s njom u domu Gospodnjem šest godina, a Gotolija carovaše u zemlji. A sedme godine posla Jodaj i dozva stotinike i vojvode i vojnike, i uvede ih k sebi u dom Gospodnji, i uhvati vjeru s njima, i zakle ih u domu Gospodnjem, i pokaza im sina careva. I zapovjedi im govoreći: ovo učinite: vas trećina, koji dolazite u subotu, neka čuvaju stražu u dvoru carskom. A trećina neka bude na vratima Surskim, a trećina na vratima koja su iza vojnika; i čuvajte dom od sile. A dva dijela vas svijeh koji odlaze u subotu neka čuvaju stražu u domu Gospodnjem oko cara. I opkolite cara svaki sa svojim oružjem u ruci, i ko bi navalio među vrste neka se pogubi, i budite s carem kad stane izlaziti i ulaziti. I stotinici učiniše sve kako zapovjedi Jodaj sveštenik; i uzeše svaki svoje ljude koji dolažahu u subotu s onima koji odlažahu u subotu, i dođoše k svešteniku Jodaju. I sveštenik dade stotinicima koplja i štitove cara Davida, što bijahu u domu Gospodnjem. I vojnici stadoše svaki sa svojim oružjem u ruci od desne strane doma do lijeve strane doma prema oltaru i prema domu oko cara. Tada izvede sina careva, i metnu mu vijenac na glavu, i dade mu svjedočanstvo, i postaviše ga carem, i pomazaše ga, i pljeskajući rukama govorahu: da živi car! A kad Gotolija ču viku naroda, koji se stjecaše, dođe k narodu u dom Gospodnji; I pogleda, i gle, car stajaše kod stupa po običaju, i knezovi i trube oko cara, i sav narod iz zemlje radovaše se, i trube trubljahu. Tada Gotolija razdrije haljine svoje i povika: buna! buna! A sveštenik Jodaj zapovjedi stotinicima koji bijahu nad vojskom, i reče im: izvedite je iz vrsta napolje, i ko pođe za njom pogubite ga mačem; jer reče sveštenik: da ne pogine u domu Gospodnjem. I načiniše joj mjesto; i kad dođe na put kojim se ide u dom carski konjskim vratima, ondje je ubiše. Tada Jodaj učini zavjet između Gospoda i cara i naroda da će biti narod Gospodnji, također i između cara i naroda. Potom sav narod zemaljski otide u dom Valov, i raskopaše dom i oltar, i izlomiše likove njegove sasvijem; a Matana sveštenika Valova ubiše pred oltarima. A sveštenik opet uredi službu u domu Gospodnjem. I uze stotinike i vojvode i vojnike i sav narod zemaljski, i izvedoše cara iz doma Gospodnjega, i uđoše u dom carski putem na vrata vojnička. I sjede na carski prijesto. I radovaše se sav narod zemaljski, i grad se umiri pošto Gotoliju ubiše mačem kod carskoga doma. Joasu bješe sedam godina kad se zacari. Sedme godine Jujeve poče carovati Joas, i carova četrdeset godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Sivija iz Virsaveje. I činjaše Joas što je pravo pred Gospodom dokle ga god učaše sveštenik Jodaj. Ali visine ne biše oborene; narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. I Joas reče sveštenicima: sav novac posvećeni, što se donosi u dom Gospodnji, novac onijeh koji idu u broj, i novac od ucjene svačije, i sav novac što ko donosi od svoje volje u dom Gospodnji, Neka sveštenici uzimaju, svaki od svojega poznanika, i oni neka opravljaju što je trošno u domu gdje se god nađe da treba opraviti. Ali do godine dvadeset treće carovanja Joasova sveštenici još ne opraviše što bijaše trošno u domu. Tada car Joas dozva Jodaja sveštenika i ostale sveštenike, i reče im: zašto ne opravljate što je trošno u domu? Otsele ne uzimajte novaca od svojih poznanika, jer treba da vratite da se opravi što je trošno u domu. I sveštenici pristaše da ne uzimaju novaca od naroda i da ne opravljaju što je trošno u domu. Tada sveštenik Jodaj uze jedan kovčeg, i proreza rupu na zaklopcu, i metnu ga kod oltara s desne strane kako se ulazi u dom Gospodnji; i sveštenici koji čuvahu vrata metaše u nj sve novce koji se donošahu u dom Gospodnji. A kad viđahu da ima mnogo novaca u kovčegu, tada dolažaše pisar carev s poglavarom svešteničkim, i izbrojivši svezivahu novce koji bi se našli u domu Gospodnjem. Potom davahu gotove novce onima koji upravljahu poslom i starahu se za dom Gospodnji, a oni ih izdavahu drvodjeljama i poslenicima koji opravljahu dom Gospodnji, I zidarima i kamenarima, i da se dobavlja drvo i tesano kamenje, da se opravi što bješe trošno u domu Gospodnjem, i da se dobavi sve što trebaše da se opravi dom. Ali novcima koji se donošahu u dom Gospodnji ne građahu čaša srebrnijeh za dom Gospodnji, ni viljušaka, ni kotlića, ni truba, niti kakih sudova zlatnijeh ni srebrnijeh; Nego ih davahu onima koji bijahu nad poslom da se opravi za njih dom Gospodnji. I ne tražahu računa od ljudi kojima predavahu novce da izdaju poslenicima, jer vjerno rađahu. Novci za prijestup i novci za grijehe ne donošahu se u dom Gospodnji; pripadahu sveštenicima. Tada izide Azailo car Sirski, i udari na Gat i uze ga; potom se okrete Azailo da ide na Jerusalim. A Joas car Judin uze sve posvećene stvari, što Josafat i Joram i Ohozija oci njegovi carevi Judini bijahu posvetili, i sve što sam bješe posvetio, i sve zlato što se nađe u riznicama doma Gospodnjega i doma careva, i posla Azailu caru Sirskom; i tako otide od Jerusalima. A ostala djela Joasova i sve što je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? A sluge njegove podigoše se i pobuniše se, i ubiše Joasa u domu Milonu, kuda se ide u Silu. Joazahar sin Simeatov i Jozavad sin Somirov, sluge njegove, ubiše ga, te umrije; i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u gradu Davidovu; a na njegovo mjesto zacari se Amasija sin njegov. Godine dvadeset treće carovanja Joasa sina Ohozijina nad Judom zacari se Joahaz sin Jujev nad Izrailjem u Samariji, i carova sedamnaest godina. I činjaše što je zlo pred Gospodom, jer hođaše za grijesima Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja i ne otstupi od njih. Zato se razgnjevi Gospod na Izrailja i dade ih u ruke Azailu caru Sirskom i u ruke Ven-Adadu sinu Azailovu za sve ono vrijeme. Ali se Joahaz pomoli Gospodu, i Gospod ga usliši, jer vidje nevolju Izrailjevu, kako ih muči car Sirski. I dade Gospod Izrailju izbavitelja, te se oprostiše ruke Sirske, i življahu sinovi Izrailjevi u šatorima svojim kao prije. Ali ne otstupiše od grijehova doma Jerovoamova kojima na grijeh navede Izrailja, nego hodiše u njima, i sam lug još stajaše u Samariji. A ne osta Joahazu naroda više od pedeset konjika i deset kola i deset tisuća pješaka; nego ih pobi car Sirski i satr ih, te biše kao prah kad se vrše. A ostala djela Joahazova i sve što je činio, i junaštva njegova, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Joahaz kod otaca svojih, i pogreboše ga u Samariji; a na mjesto njegovo zacari se Joas sin njegov. Godine trideset sedme carovanja Joasova nad Judom zacari se Joas sin Joahazov nad Izrailjem u Samariji, i carova šesnaest godina. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ne otstupi ni od jednoga grijeha Jerovoama sina Navatova, koji navede Izrailja na grijeh, nego u njima hođaše. A ostala djela Joasova, i sve što je činio, i junaštva njegova, kako je vojevao s Amasijom carem Judinijem, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Joas kod otaca svojih, a Jerovoam sjede na prijesto njegov; i pogreboše Joasa u Samariji kod careva Izrailjevijeh. A Jelisije razbolje se od bolesti, od koje i umrije; i Joas car Izrailjev dođe k njemu, i plačući pred njim govoraše: oče moj, oče moj, kola Izrailjeva i konjici njegovi! A Jelisije mu reče: uzmi luk i strijele. I on uze luk i strijele. Tada reče caru Izrailjevu: nategni luk rukom svojom. I nateže luk rukom svojom. A Jelisije metnu ruke svoje caru na ruke. I reče: otvori prozor s istoka. I otvori, a Jelisije reče: pusti strijelu. I on pusti strijelu, a Jelisije reče: strijela izbavljenja Gospodnjega, strijela izbavljenja od Siraca; jer ćeš pobiti Sirce u Afeku, i satrćeš ih. Još reče: uzmi strijele. I uze, a on reče caru Izrailjevu: udari u zemlju. I udari tri puta, pa stade. Tada se rasrdi na nj čovjek Božji i reče: da si udario pet puta ili šest puta, tada bi pobio Sirce sasvijem; a sada ćeš ih samo tri puta razbiti. Potom umrije Jelisije, i pogreboše ga. A druge godine udariše čete Moavske na zemlju. I dogodi se kad pogrebavahu nekoga čovjeka, ugledaše četu i baciše čovjeka u grob Jelisijev; i kad čovjek pade i dotače se kostiju Jelisijevih, oživje i usta na noge svoje. A Azailo car Sirski mučaše Izrailja svega vijeka Joahazova. Ali se Gospodu sažali za njima i smilova se na njih i pogleda na njih zavjeta radi svojega s Avramom, Isakom i Jakovom, i ne htje ih istrijebiti i ne odvrže ih od sebe dosada. I umrije Azailo car Sirski, i na njegovo se mjesto zacari Ven-Adad sin njegov. A Joas sin Joahazov povrati iz ruke Ven-Adada sina Azailova gradove koje bješe Azailo uzeo ratom Joahazu ocu njegovu; tri puta ga razbi Joas, i povrati gradove Izrailjeve. Druge godine carovanja Joasa sina Joahazova nad Izrailjem zacari se Amasija sin Joasov nad Judom. Bijaše mu dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i devet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Joadana, iz Jerusalima. I činjaše što je pravo pred Gospodom, ali ne kao David otac njegov; sasvijem činjaše onako kako je činio otac njegov Joas. Jer visine ne biše oborene: narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. A kad se utvrdi carstvo u ruci njegovoj, on pobi sluge svoje koje su ubile cara oca njegova. Ali sinova tijeh krvnika ne pobi, kao što piše u knjizi zakona Mojsijeva, gdje je zapovjedio Gospod govoreći: ocevi da ne ginu za sinove niti sinovi za oceve, nego svaki za svoj grijeh neka gine. On pobi deset tisuća Edomaca u slanoj dolini, i uze Selu ratom, i prozva je Jokteil, koje osta do danas. Tada posla Amasija poslanike k Joasu sinu Joahaza sina Jujeva, caru Izrailjevu, i reče: dođi da se ogledamo. A Joas car Izrailjev posla k Amasiji caru Judinu i poruči mu: trn na Livanu posla ka kedru na Livanu, i poruči: daj svoju kćer sinu mojemu za ženu; ali naiđe zvijerje Livansko, i izgazi trn. Pobio si Edomce, pa se ponese srce tvoje; hvali se, i sjedi kod kuće svoje; zašto bi se zapletao u zlo da padneš i ti i Juda s tobom? Ali ne posluša Amasija; i podiže se Joas car Izrailjev, i ogledaše se, on i Amasija car Judin, u Vetsemesu Judinu. Ali Judu razbi Izrailj, te pobjegoše svaki k svojemu šatoru. A Amasiju cara Judina, sina Joasa sina Ohozijina, uhvati Joas car Izrailjev u Vetsemesu; potom dođe u Jerusalim i obori zid Jerusalimski od vrata Jefremovijeh do vrata na uglu četiri stotine lakata. I uze sve zlato i srebro i sve posuđe što se nađe u domu Gospodnjem i u riznicama doma careva, i taoce, pa se vrati u Samariju. A ostala djela Joasova, što je učinio, i junaštva njegova, i kako je vojevao s Amasijom carem Judinijem, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Joas kod otaca svojih, i bi pogreben u Samariji kod careva Izrailjevijeh, a na njegovo se mjesto zacari Jerovoam sin njegov. Amasija pak sin Joasov car Judin poživje petnaest godina po smrti Joasa sina Joahazova, cara Izrailjeva. A ostala djela Amasijina nijesu li zapisana u dnevniku careva Judinijeh? I digoše bunu na nj u Jerusalimu, te pobježe u Lahis, a oni poslaše za njim u Lahis i ubiše ga ondje. A odande ga donesoše na konjma, i bi pogreben u Jerusalimu kod otaca svojih u gradu Davidovu. Tada sav narod Judin uze Azariju, kome bijaše šesnaest godina, i zacariše ga na mjesto oca njegova Amasije. On sazida Elat povrativ ga Judi pošto car počinu kod otaca svojih. Godine petnaeste carovanja Amasije sina Joasova nad Judom zacari se Jerovoam sin Joasov nad Izrailjem u Samariji, i carova četrdeset i jednu godinu. I činjaše što je zlo pred Gospodom i ne otstupi ni od jednoga grijeha Jerovoama sina Navatova kojima navede na grijeh Izrailja. On povrati međe Izrailjeve od Emata do mora uz polje, po riječi Gospoda Boga Izrailjeva, koju reče preko sluge svojega Jone sina Amatijina, proroka iz Gatefera. Jer Gospod vidje da je u ljutoj nevolji Izrailj, i da nema ništa ni od uhvaćenoga ni od ostavljenoga, i da nema nikoga da pomože Izrailju. I ne bješe rekao Gospod da zatre ime Izrailjevo pod nebom; zato ih izbavi preko Jerovoama sina Joasova. A ostala djela Jerovoamova, i sve što je činio, i junaštva njegova, kako je vojevao i kako je povratio Damasak i Emat od Jude Izrailju, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? Potom počinu Jerovoam kod otaca svojih, careva Izrailjevijeh, a na njegovo se mjesto zacari Zaharija sin njegov. Godine dvadeset sedme carovanja Jerovoamova nad Izrailjem zacari se Azarija sin Amasijin nad Judom. Bješe mu šesnaest godina kad se zacari, i carova pedeset i dvije godine u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Jeholija, iz Jerusalima. On činjaše što je pravo pred Gospodom sasvijem kao što je činio Amasija otac njegov. Ali visine ne biše oborene: narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. A Gospod udari cara, te bi gubav do smrti svoje; i življaše u odvojenom domu; a Jotam sin carev upravljaše dvorom i suđaše narodu u zemlji. A ostala djela Azarijina i sve što je činio, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? I počinu Azarija kod otaca svojih, i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u gradu Davidovu; a na njegovo se mjesto zacari Jotam sin njegov. Trideset osme godine carovanja Azarijina nad Judom zacari se Zaharija sin Jerovoamov nad Izrailjem u Samariji, i carova šest mjeseca. I činjaše što je zlo pred Gospodom kao što su činili oci njegovi; ne otstupi od grijehova Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja. I pobuni se na nj Salum sin Javisov, i ubi ga pred narodom i pogubi ga, i zacari se na njegovo mjesto. A ostala djela Zaharijina, eno zapisana su u dnevniku careva Izrailjevijeh. To je riječ Gospodnja koju reče Juju govoreći: sinovi tvoji do četvrtoga koljena sjedeće na prijestolu Izrailjevu. I zbi se tako. Salum sin Javisov zacari se trideset devete godine carovanja Ozijina nad Judom, a carova mjesec dana u Samariji. Jer Menajim sin Gadijev iz Terse podiže se i dođe u Samariju i ubi Saluma sina Javisova u Samariji, i pogubi ga, i zacari se na njegovo mjesto. A ostala djela Salumova i buna koju podiže, eto, to je zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh. Tada Menajim raskopa Tapsu i pobi sve koji bijahu u njoj i u međama njezinijem od Terse, jer mu ne otvoriše, zato ih pobi i sve trudne žene njihove raspori. Godine trideset devete carovanja Azarijina nad Judom zacari se Menajim sin Gadijev nad Izrailjem, i carova deset godina u Samariji. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ne otstupi svega vijeka svojega od grijehova Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja. Tada Ful car Asirski udari na zemlju, a Menajim dade Fulu tisuću talanata srebra da bi mu pomogao da utvrdi carstvo u svojoj ruci. A te novce uze Menajim od Izrailja, od svijeh bogatijeh ljudi, da ih da caru Asirskom, od svakoga po pedeset sikala. Tako se vrati car Asirski, i ne zabavi se ondje u zemlji. A ostala djela Menajimova i što je god činio, nije li zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? I počinu Menajim kod otaca svojih, a na njegovo se mjesto zacari Fakija sin njegov. Godine pedesete carovanja Azarijina nad Judom zacari se Fakija sin Menajimov nad Izrailjem u Samariji, i carova dvije godine. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ne otstupi od grijehova Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja. I pobuni se na nj Fekaj sin Remalijin, vojvoda njegov, i ubi ga u Samariji u carskom dvoru, s Argovom i Arijem i s pedeset ljudi sinova Galadovijeh; i ubivši ga zacari se na njegovo mjesto. A ostala djela Fakijina i što je god činio, eno je zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh. Godine pedeset druge Azarije cara Judina zacari se Fekaj sin Remalijin nad Izrailjem u Samariji, i carova dvadeset godina. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ne otstupi od grijehova Jerovoama sina Navatova, kojima navede na grijeh Izrailja. U vrijeme Fekaja cara Izrailjeva dođe Teglat-Felasar car Asirski, i uze Ijon i Avel-Vetmahu i Janoh i Kedes i Asor i Galad i Galileju, svu zemlju Neftalimovu, i preseli narod odande u Asiriju. Tada se pobuni Osija sin Ilin na Fekaja sina Remalijina i ubi ga i pogubi ga, i zacari se na njegovo mjesto dvadesete godine Jotama sina Ozijina. A ostala djela Fekajeva i sve što je činio, eno je zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh. Druge godine carovanja Fekaja sina Remalijina nad Izrailjem zacari se Jotam sin Ozijin nad Judom. Bijaše mu dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Jerusa, kći Sadokova. I činjaše što je pravo pred Gospodom, sasvijem činjaše kako je činio Ozija otac njegov. Ali visine ne biše oborene: narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. On načini najviša vrata na domu Gospodnjem. A ostala djela Jotamova i sve što je činio, nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? U to vrijeme poče Gospod puštati na Judu Resina cara Sirskoga i Fekaja sina Remalijina. I Jotam počinu kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davida oca svojega; a na njegovo se mjesto zacari Ahaz sin njegov. Godine sedamnaeste Fekaja sina Remalijina zacari se Ahaz sin Jotamov car Judin. Dvadeset godina bijaše Ahazu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu, ali ne činjaše što je pravo pred Gospodom Bogom njegovijem kao David otac njegov. Jer hođaše putem careva Izrailjevijeh, pa i sina svojega pusti kroz oganj po gadnijem djelima naroda koje odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. I prinošaše žrtve i kađaše na visinama i po humovima i pod svakim zelenijem drvetom. Tada dođe Resin car Sirski i Fekaj sin Remalijin car Izrailjev, dođoše da biju Jerusalim, i opkoliše Ahaza; ali ga ne mogoše osvojiti. U to vrijeme Resin car Sirski povrati Sircima Elat, i izagna Judeje iz Elata, i dođoše Sirci u Elat i ostaše ondje do danas. Ali Ahaz posla poslanike k Teglat-Felasaru caru Asirskom i poruči mu: sluga sam tvoj, hodi i izbavi me iz ruku cara Sirskoga i iz ruku cara Izrailjeva, koji se podigoše na me. I uze Ahaz zlato i srebro što se nađe u domu Gospodnjem i u riznicama doma carskoga, i posla na dar caru Asirskom. I posluša ga car Asirski, i dođe na Damasak i uze ga, i preseli narod odande u Kir, a Resina pogubi. Tada car Ahaz otide na susret Teglat-Felasaru caru Asirskom u Damasak; i vidje car Ahaz oltar koji bijaše u Damasku, pa posla svešteniku Uriji sliku od toga oltara i od sve naprave njegove. I načini sveštenik Urija oltar sasvijem kako posla car Ahaz iz Damaska, onako načini Urija sveštenik, dokle se vrati car Ahaz iz Damaska. Pa kad se car vrati iz Damaska i vidje oltar, pristupi k njemu i prinese žrtvu na njemu. I zapali žrtvu svoju paljenicu i dar svoj, i izli naljev svoj, i pokropi oltar krvlju zahvalnijeh žrtava svojih. A mjedeni oltar što bješe pred Gospodom prenese s prednje strane doma da ne stoji između njegova oltara i doma Gospodnjega, i namjesti ga pokraj svoga oltara k sjeveru. I zapovjedi car Ahaz Uriji svešteniku govoreći: na velikom oltaru pali žrtvu paljenicu jutrenju i dar večernji i žrtvu paljenicu carevu s darom njezinijem i žrtvu paljenicu svega naroda zemaljskoga s darovima njihovijem i naljevima njihovijem; i po njemu kropi svakom krvlju od žrtava paljenica i svakom krvlju od drugih žrtava. A za oltar mjedeni promisliću. I učini sveštenik Urija sve kako mu zapovjedi car Ahaz. I oplate s podnožja skide car Ahaz i uze s njih umivaonice, i more skide s volova mjedenijeh koji bijahu pod njim, i metnu ga na pod kameni. I strehu subotnu, koju bijahu načinili u domu, i ulazak carski, koji bijaše spolja, ukloni također od doma Gospodnjega, bojeći se cara Asirskoga. A ostala djela Ahazova što je činio, nijesu li zapisana u dnevniku careva Judinijeh? I počinu Ahaz kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davidovu; a na njegovo se mjesto zacari Jezekija sin njegov. Dvanaeste godine carovanja Ahazova nad Judom zacari se u Samariji nad Izrailjem Osija sin Ilin, i carova devet godina. I činjaše što je zlo pred Gospodom, ali ne kao carevi Izrailjevi koji biše prije njega. Na njega dođe Salmanasar car Asirski, i Osija mu posta sluga, te mu plaćaše danak. Ali car Asirski opazi da Osija hoće da se odmetne, jer Osija posla poslanike k Soju caru Misirskom i ne posla danka godišnjega caru Asirskom; zato ga opkoli car Asirski i svezavši baci ga u tamnicu. I car Asirski prođe svu zemlju i dođe na Samariju, i bi je tri godine. Devete godine Osijine uze car Asirski Samariju i odvede Izrailja u Asiriju i naseli u Alaju i u Avoru na vodi Gozanu i u gradovima Midskim. A to bi što sinovi Izrailjevi griješiše Gospodu Bogu svojemu, koji ih je izveo iz zemlje Misirske ispod ruke Faraona cara Misirskoga, i bojaše se drugih bogova, I hodiše po uredbama naroda koji odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh, i kako činiše carevi Izrailjevi; I tajno činiše sinovi Izrailjevi što nije pravo pred Gospodom Bogom njihovijem, i pogradiše visine po svijem gradovima svojim, od kule stražarske do gradova ozidanijeh. I podigoše likove i lugove na svakom visokom humu i pod svakim zelenijem drvetom. I kađahu onuda po svijem visinama kao narodi koje odagna Gospod ispred njih, i činjahu zle stvari gnjeveći Gospoda. I služahu gadnijem bogovima, za koje im bješe Gospod rekao: ne činite to. I Gospod opominjaše Izrailja i Judu preko svijeh proroka i svijeh vidjelaca govoreći: vratite se sa zlijeh putova svojih i držite zapovijesti moje i uredbe moje po svemu zakonu koji sam zapovjedio ocima vašim i koji sam vam poslao po slugama svojim prorocima. Ali ne poslušaše; nego bjehu tvrdovrati kao i oci njihovi, koji ne vjerovaše Gospodu Bogu svojemu. I odbaciše uredbe njegove i zavjet njegov, koji učini s ocima njihovijem, i svjedočanstva njegova, kojima im svjedočaše, i hodiše za ništavilom i postaše ništavi, i za narodima koji bijahu oko njih, za koje im bješe zapovjedio Gospod da ne čine kao oni. I ostaviše sve zapovijesti Gospoda Boga svojega, i načiniše sebi livene likove, dva teleta, i lugove, i klanjaše se svoj vojsci nebeskoj, i služiše Valu. I provodiše sinove svoje i kćeri svoje kroz oganj, i davaše se na vračanje i gatanje, i prodaše se da čine zlo pred Gospodom gnjeveći ga. Zato se Gospod razgnjevi vrlo na Izrailja, i odbaci ih od sebe, te ne osta nego samo pleme Judino. Pa ni Juda ne držaše zapovijesti Gospoda Boga svojega, nego hođaše po uredbama koje načiniše Izrailjci. Zato Gospod povrže sve sjeme Izrailjevo, i muči ih, i predade ih u ruke onima koji ih plijene, dokle ih i odbaci od sebe. Jer se ocijepiše Izrailjci od doma Davidova, i postaviše carem Jerovoama sina Navatova, a Jerovoam odbi Izrailjce od Gospoda i navede ih da griješe grijehom velikim. I hodiše sinovi Izrailjevi u svijem grijesima Jerovoamovijem koje je on činio, i ne otstupiše od njih; Dokle Gospod ne odbaci Izrailja od sebe kao što je govorio preko svijeh sluga svojih proroka, i tako preseljen bi Izrailj iz zemlje svoje u Asirsku do današnjega dana. Potom dovede car Asirski ljude iz Vavilona i iz Hute i iz Ave i iz Emata i iz Sefarvima, i naseli ih u gradovima Samarijskim mjesto Izrailjaca, i naslijediše Samariju, i življahu po gradovima njezinijem. A kad počeše živjeti ondje, ne bojahu se Gospoda, a Gospod posla na njih lavove, koji ih davljahu. Zato rekoše caru Asirskom govoreći: ovi narodi koje si doveo i naselio u gradovima Samarijskim ne znaju zakona Boga one zemlje; zato posla na njih lavove, koji ih eto more, jer ne znaju zakona Boga one zemlje. Tada zapovjedi car Asirski i reče: odvedite onamo jednoga od sveštenika koje ste doveli odande, pa neka ide i sjedi ondje, neka ih uči zakonu Boga one zemlje. I tako jedan od sveštenika, koje bijahu odveli iz Samarije, dođe i nastani se u Vetilju, i učaše ih kako će se bojati Gospoda. Ali načiniše sebi svaki narod svoje bogove, i pometaše ih u kuće visina, koje bijahu načinili Samarijani, svaki narod u svojim gradovima u kojima življahu. Jer Vavilonjani načiniše Sokot-Venotu, a Hućani načiniše Nergala, a Emaćani načiniše Asima; I Avljani načiniše Nivaza i Tartaka, a Sefarvimci spaljivahu sinove svoje ognjem Adramelehu i Anamelehu bogovima Sefarvimskim. Ali se bojahu Gospoda, i postaviše između sebe sveštenike visinama, koji im služahu u domovima visina; Bojahu se Gospoda, ali i svojim bogovima služahu po običaju onijeh naroda iz kojih ih preseliše. I do današnjega dana rade po starijem običajima; ne boje se Gospoda a ne rade ni po svojim uredbama i običajima, ni po zakonu i zapovijesti što je zapovjedio Gospod sinovima Jakova, kojemu nadje ime Izrailj; S kojima učini Gospod zavjet i zapovjedi im i reče: ne bojte se drugih bogova niti im se klanjajte niti im služite niti im prinosite žrtava; Nego Gospoda, koji vas je izveo iz zemlje Misirske silom velikom i mišicom podignutom, njega se bojte i njemu se klanjajte i njemu prinosite žrtve; I uredbe i pravila i zakon i zapovijesti što vam je napisao držite izvršujući ih vazda, i ne bojte se drugih bogova. I ne zaboravljajte zavjeta koji je učinio s vama, i ne bojte se drugih bogova. Nego Gospoda Boga svojega bojte se, i on će vas izbaviti iz ruku svijeh neprijatelja vaših. Ali ne poslušaše, nego radiše po starom svom običaju. Tako ovi narodi bojahu se Gospoda i idolima svojim služahu; i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovijeh čine do današnjega dana onako kako su činili oci njihovi. A treće godine carovanja Osije sina Ilina nad Izrailjem zacari se Jezekija sin Ahazov nad Judom. Bijaše mu dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i devet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Avija, kći Zaharijina. I činjaše što je pravo pred Gospodom sasvijem kao što je činio David otac njegov. On obori visine, i izlomi likove i isječe lugove, i razbi zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije, jer joj dotada kađahu sinovi Izrailjevi; i prozva je Neustan. Uzdaše se u Gospoda Boga Izrailjeva, i ne bi takoga između svijeh careva Judinijeh poslije njega ni prije njega. Jer prionu za Gospoda, ne otstupi od njega, nego drža zapovijesti koje zapovjedi Gospod Mojsiju. I Gospod bijaše s njim; kuda god iđaše napredovaše; i odmetnu se od cara Asirskoga, te mu ne bi sluga. On pobi Filisteje do Gaze i međe njezine, od kule stražarske do grada ozidana. A četvrte godine carovanja Jezekijina, a to je sedma godina carovanja Osije sina Ilina nad Izrailjem, podiže se Salmanasar car Asirski na Samariju, i opkoli je. I poslije tri godine uze je; šeste godine carovanja Jezekijina, a devete godine carovanja Osijina nad Izrailjem, bi uzeta Samarija. I odvede car Asirski Izrailjce u Asiriju, i naseli ih u Alaju i u Avoru na vodi Gozanu i po gradovima Midskim. Jer ne slušaše glasa Gospoda Boga svojega i prestupaše zavjet njegov, sve što im je zapovjedio Mojsije sluga Gospodnji, ne slušaše niti tvoriše. A četrnaeste godine carovanja Jezekijina podiže se Senahirim car Asirski na sve tvrde gradove Judine, i uze ih. Tada Jezekija car Judin posla u Lahis k caru Asirskom i poruči mu: zgriješio sam; vrati se od mene, što god nametneš na me nosiću. A car Asirski nametnu na Jezekiju cara Judina trista talanata srebra i trideset talanata zlata. I dade car Jezekija sve srebro što se nađe u domu Gospodnjem i u riznicama carskoga dvora. U to vrijeme car Jezekija raskopa vrata na crkvi Gospodnjoj i pragove koje sam bješe okovao, i dade caru Asirskom. Ali car Asirski posla Tartana i Ravsarisa i Ravsaka iz Lahisa k caru Jezekiji u Jerusalim s velikom vojskom; i oni se podigoše i dođoše u Jerusalim; i podigavši se i došavši stadoše kod jaza gornjega jezera, koji je pokraj puta u polju bjeljarevu. I stadoše vikati cara. Tada dođe k njima Elijakim sin Helkijin, koji bijaše nad dvorom, i Somna pisar i Joah sin Asafov pametar. I reče im Ravsak: kažite caru Jezekiji: ovako kaže veliki car, car Asirski: kakva je to uzdanica, u koju se uzdaš? Ti veliš, ali su prazne riječi, da imaš svjeta i sile za rat. U što se dakle uzdaš, te si se odmetnuo od mene? Gle, uzdaš se u Misir, u štap od trske slomljene, na koji ako se ko nasloni, ući će mu u ruku i probošće je; taki je Faraon car Misirski svima koji se uzdaju u nj. Ako li mi rečete: uzdamo se u Gospoda Boga svojega; nije li to onaj čije je visine i oltare oborio Jezekija i zapovjedio Judi i Jerusalimu: pred ovijem oltarom klanjajte se u Jerusalimu. Hajde, zateci se mojemu gospodaru caru Asirskom; i daću ti dvije tisuće konja, ako možeš dobaviti koji će jahati na njima. Kako ćeš dakle odbiti i jednoga vojvodu između najmanjih sluga gospodara mojega? Ali se ti uzdaš u Misir za kola i konjike. Svrh toga, eda li sam ja bez Gospoda došao na ovo mjesto da ga zatrem? Gospod mi je rekao: idi na tu zemlju, i zatri je. Tada Elijakim sin Helkijin i Somna i Joah rekoše Ravsaku: govori slugama svojim Sirski, jer razumijemo, a nemoj nam govoriti Judejski da sluša narod na zidu. A Ravsak im reče: eda li me je gospodar moj poslao ka gospodaru tvojemu ili k tebi da kažem ove riječi? nije li k tijem ljudima, što sjede na zidu, da jedu svoju nečist i da piju svoju mokraću s vama? Tada stade Ravsak i povika iza glasa Judejski, i reče govoreći: čujte riječ velikoga cara, cara Asirskoga. Ovako kaže car: nemojte da vas vara Jezekija; jer vas ne može izbaviti iz moje ruke. Nemojte da vas nagovori Jezekija da se pouzdate u Gospoda, govoreći: Gospod će nas izbaviti, i ovaj se grad neće dati u ruke caru Asirskom. Ne slušajte Jezekije; jer ovako kaže car Asirski: učinite mir sa mnom, i hodite k meni, pa jedite svaki sa svoga čokota i svaki sa svoje smokve, i pijte svaki iz svojega studenca. Dokle ne dođem i odnesem vas u zemlju kao što je vaša, u zemlju obilnu žitom i vinom, u zemlju obilnu hljebom i vinogradima, u zemlju obilnu maslinom i uljem i medom, pa ćete živjeti i nećete izginuti. Ne slušajte Jezekije, jer vas vara govoreći: Gospod će nas izbaviti. Je li koji između bogova drugih naroda izbavio svoju zemlju iz ruke cara Asirskoga? Gdje su bogovi Ematski i Arfadski? gdje su bogovi Sefarvimski, Enski i Avski? jesu li izbavili Samariju iz mojih ruku? Koji su između svijeh bogova ovijeh zemalja izbavili zemlju svoju iz moje ruke? a Gospod će izbaviti Jerusalim iz moje ruke? Ali narod mučaše, i ne odgovoriše mu ni riječi, jer car bješe zapovjedio i rekao: ne odgovarajte mu. Tada Elijakim sin Helkijin, koji bijaše nad dvorom, i Somna pisar i Joah sin Asafov, pametar, dođoše k Jezekiji razdrvši haljine, i kazaše mu riječi Ravsakove. A kad to ču car Jezekija, razdrije haljine svoje i veza oko sebe kostrijet, pa otide u dom Gospodnji. I posla Elijakima, koji bijaše nad dvorom, i Somnu pisara i najstarije sveštenike obučene u kostrijet k Isaiji proroku sinu Amosovu. I rekoše mu: ovako veli Jezekija: ovo je dan nevolje i kara i ruga; jer prispješe djeca do porođaja, a nema snage da se rode. Da ako je čuo Gospod Bog tvoj sve što reče Ravsak, kojega posla car Asirski gospodar njegov da ruži Boga živoga i da ga vrijeđa riječima, koje je čuo Gospod Bog tvoj; pomoli se za ostatak koji se nalazi. I dođoše k Isaiji sluge cara Jezekije. I reče im Isaija: ovako recite gospodaru svojemu: ovako veli Gospod: ne plaši se od riječi koje si čuo, kojima huliše na me sluge cara Asirskoga. Evo, ja ću pustiti na nj duh, te će čuti glas i vratiti se u svoju zemlju, i učiniću da pogine od mača u svojoj zemlji. I tako vrativši se Ravsak nađe cara Asirskoga gdje bije Livnu, jer bješe čuo da je otišao od Lahisa. A on ču za Tiraku cara Huskoga gdje kazaše: evo ide da se bije s tobom. Zato opet posla poslanike k Jezekiji govoreći: Ovako recite Jezekiji caru Judinu: nemoj da te vara Bog tvoj, u kojega se uzdaš govoreći: neće se dati Jerusalim u ruke caru Asirskom. Eto čuo si šta su učinili carevi Asirski svijem zemljama potrvši ih sasvijem; a ti li ćeš se izbaviti? Jesu li narode koje satrše oci moji izbavili bogovi njihovi, Gosance, Harance, Resefe i sinove Edenove, koji bijahu u Telasaru? Gdje je car Ematski i car Arfadski i car od grada Sefarvima, od Ene i Ave? A kad Jezekija primi knjigu iz ruku poslanika i pročita je, otide u dom Gospodnji, i razvi je Jezekija pred Gospodom. I pomoli se Jezekija Gospodu govoreći: Gospode Bože Izrailjev, koji sjediš na heruvimima, ti si sam Bog svijem carstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju, Prigni, Gospode, uho svoje i čuj; otvori, Gospode, oči svoje i vidi; čuj riječi Senahirima, koji posla da ruži Boga živoga. Istina je, Gospode, opustošili su carevi Asirski one narode i zemlje njihove; I pobacali su bogove njihove u oganj, jer ne bijahu bogovi, nego djelo ruku čovječijih, drvo i kamen; zato ih potrše. I zato, Gospode Bože naš, izbavi nas iz ruku njegovijeh, da poznadu sva carstva na zemlji da si ti Gospode sam Bog. Tada posla Isaija sin Amosov k Jezekiji, i poruči mu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: uslišio sam za što si mi se molio radi Senahirima cara Asirskoga. Ovo je riječ koju izreče Gospod za nj: ruga ti se i potsmijeva ti se djevojka, kći Sionska, za tobom maše glavom kći Jerusalimska. Koga si ružio i hulio? i na koga si podigao glas? i podigao u vis oči svoje? Na sveca Izrailjeva. Preko poslanika svojih ružio si Gospoda i rekao si: s mnoštvom kola svojih izidoh na visoke gore, na strane Livanske, i posjeći ću visoke kedre njegove i lijepe jele njegove, i ući ću u krajnji stan njegov, u šumu njegova Karmila. Ja sam kopao i pio vodu tuđu, i isušio sam stopama svojim sve potoke gradovima. Nijesi li čuo da ja to odavna činim i od iskona da sam tako uredio? sada puštam to, da prevratiš tvrde gradove u puste gomile. Zato koji u njima žive iznemogoše, uplašiše se i smetoše se, postaše kao trava poljska, kao zelena travica, kao trava na krovovima, koja se suši prije nego sazri. Znam sjeđenje tvoje, i polaženje tvoje i dolaženje tvoje znam, i kako bjesniš na me. Jer bjesniš na me, i tvoja obijest dođe do mojih ušiju; zato ću metnuti brnjicu svoju na nozdrve tvoje i uzdu svoju u gubicu tvoju, pa ću te odvesti natrag putem kojim si došao. A tebi ovo neka bude znak: ješćete ove godine što samo od sebe rodi, i druge godine što opet samo od sebe rodi; a treće godine sijte i žanjite i sadite vinograde i jedite rod s njih. Jer ostatak doma Judina, što ostane, opet će pustiti žile ozdo i roditi ozgo. Jer će iz Jerusalima izaći ostatak, i iz gore Siona, koji se sačuvaju. Revnost Gospoda nad vojskama učiniće to. Zato ovako veli Gospod za cara Asirskoga: neće ući u ovaj grad niti će baciti amo strijele, neće se primaći ka njemu sa štitom, niti će iskopati opkopa oko njega. Vratiće se putem kojim je došao, a u grad ovaj neće ući, veli Gospod. Jer ću braniti taj grad, i sačuvaću ga sebe radi i radi Davida sluge svojega. I istu noć anđeo Gospodnji izide i pobi u okolu Asirskom sto i osamdeset i pet tusuća; i kad ustaše ujutru, a to sve sami mrtvaci. Te se podiže Senahirim car Asirski, i otide, i vrativši se osta u Nineviji. I kad se klanjaše u domu Nisroka boga svojega, Adrameleh i Sarasar sinovi njegovi ubiše ga mačem, a sami pobjegoše u zemlju Araratsku, i na njegovo se mjesto zacari Esaradon sin njegov. U to vrijeme razbolje se Jezekija na smrt; i dođe k njemu prorok Isaija sin Amosov i reče mu: ovako veli Gospod: naredi za kuću svoju, jer ćeš umrijeti i nećeš ostati živ. A on se okrete licem k zidu, i pomoli se Gospodu govoreći: Oh, Gospode, opomeni se da sam jednako hodio pred tobom vjerno i s cijelijem srcem, i tvorio što je tebi ugodno. I plaka Jezekija veoma. I Isaija još ne bješe otišao do polovine dvora, a dođe mu riječ Gospodnja govoreći: Vrati se i reci Jezekiji, vođu naroda mojega: ovako veli Gospod Bog Davida oca tvojega: čuo sam molitvu tvoju, i vidio sam suze tvoje; evo iscijeliću te, do tri dana ići ćeš u dom Gospodnji. I dodaću ti vijeku petnaest godina, i izbaviću tebe i ovaj grad iz ruku cara Asirskoga, i braniću ovaj grad sebe radi i radi Davida sluge svojega. Potom reče Isaija: donesite grudu suhih smokava. I donesavši priviše mu na otok, i iscijeli se. A Jezekija reče Isaiji: šta će biti znak da će me Gospod iscijeliti i da ću do tri dana otići u dom Gospodnji? A Isaija reče: ovo neka ti bude znak od Gospoda da će učiniti Gospod što je rekao: hoćeš li da otide sjen deset koljenaca naprijed ili da se vrati deset koljenaca natrag? A Jezekija reče: lako je da sjen otide naprijed deset koljenaca; nemoj, nego neka se vrati sjen deset koljenaca natrag. I Isaija prorok zavapi ka Gospodu, i vrati Gospod sjen po koljencima po kojima bijaše otišao na sunčaniku Ahazovu natrag za deset koljenaca. U to vrijeme Verodah-Valadan, sin Valadanov, car Vavilonski posla knjigu s darom Jezekiji; jer bješe čuo da je bolestan Jezekija. I Jezekija saslušav poslanike pokaza im sve riznice svoje, srebro i zlato i mirise, i najbolje ulje, i kuću gdje mu bješe oružje, i što se god nalažaše u riznicama njegovijem, ne osta ništa da im ne pokaza Jezekija u kući svojoj i u svemu gospodstvu svojem. Tada dođe prorok Isaija k caru Jezekiji i reče mu: šta su govorili ti ljudi i odakle su došli k tebi? A Jezekija reče: iz daljne zemlje došli su, iz Vavilona. A on reče: šta su vidjeli u tvom dvoru? A Jezekija reče: vidjeli su sve što ima u mom dvoru; nije ostalo ništa u riznicama mojim da im nijesam pokazao. Tada reče Isaija Jezekiji: čuj riječ Gospodnju. Evo doći će vrijeme kad će se odnijeti u Vavilon sve što ima u kući tvojoj, i što su sabirali oci tvoji do danas, neće ostati ništa, veli Gospod. I sinove tvoje, koji će izaći od tebe, koje ćeš roditi, uzeće da budu dvorani u dvoru cara Vavilonskoga. A Jezekija reče Isaiji: dobra je riječ Gospodnja, koju si rekao. Još reče: je li? za mojega vijeka biće mir i vjera? A ostala djela Jezekijina i sva junaštva njegova, i kako je načinio jezero, i vodu doveo u grad, nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? I počinu Jezekija kod otaca svojih, a na njegovo se mjesto zacari Manasija sin njegov. Dvanaest godina bješe Manasiji kad poče carovati, i carova pedeset i pet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Efsiva. I činjaše što je zlo pred Gospodom po gadnijem djelima naroda, koje Gospod odagna ispred sinova Izrailjevijeh; Jer opet načini visine, koje bješe potro Jezekija otac njegov, i podiže oltare Valu, i načini lug kao što bješe načinio Ahav car Izrailjev, i klanjaše se svoj vojsci nebeskoj i služaše joj. I načini oltare u domu Gospodnjem, za koji bješe rekao Gospod: u Jerusalimu ću namjestiti ime svoje; Načini oltare svoj vojsci nebeskoj u dva trijema doma Gospodnjega. I sina svojega provede kroz oganj, i vračaše i gataše, i uredi one što se dogovaraju s duhovima i vračare; i činjaše vrlo mnogo što je zlo pred Gospodom, gnjeveći ga. I postavi rezan lik šumski koji načini u domu, za koji bješe rekao Gospod Davidu i Solomunu sinu njegovu: u ovom domu i u Jerusalimu, koji izabrah između svijeh plemena Izrailjevijeh, namjestiću ime svoje dovijeka; I neću više dati da se makne noga sinovima Izrailjevijem iz zemlje koju dadoh ocima njihovijem, ako samo uzdrže i ustvore sve što sam im zapovjedio, i sav zakon koji im je zapovjedio moj sluga Mojsije. Ali ne poslušaše, jer ih zavede Manasija, te činiše gore nego narodi koje istrijebi Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. A Gospod govoraše preko sluga svojih proroka govoreći: Što učini Manasija car Judin ta gadna djela čineći gore od svega što su činili Amoreji koji prije njega biše, i navede na grijeh i Judu gadnijem bogovima svojim; Zato ovako veli Gospod Bog Izrailjev: evo, ja ću pustiti zlo na Jerusalim i na Judu, da će svakome ko čuje zujati oba uha. Jer ću zategnuti nad Jerusalimom uže Samarijsko i mjerila doma Ahavova, i zbrisaću Jerusalim, kao što se briše zdjela, izbriše se pa se izvrne. I ostaviću ostatak našljedstva svojega, i daću ih u ruke neprijateljima njihovijem da budu plijen i grabež svijem neprijateljima svojim. Jer činiše što je zlo preda mnom, i gnjeviše me od dana kad izidoše oci njihovi iz Misira do danas. Još i pravu krv veoma mnogu proli Manasija tako da napuni Jerusalim od kraja do kraja, osim grijeha svojega kojim navede Judu na grijeh da čini što je zlo pred Gospodom. A ostala djela Manasijina i sve što je činio, i grijeh, kojim je griješio, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? I počinu Manasija kod otaca svojih, i bi pogreben u vrtu kod doma svojega, u vrtu Ozinu; a na njegovo mjesto zacari se Amon sin njegov. Dvadeset i dvije godine imaše Amon kad poče carovati, i carova dvije godine u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Mesulemeta, kći Arusova, iz Joteve. On činjaše što je zlo pred Gospodom, kao što je činio Manasija otac njegov. I hođaše svijem putem kojim je hodio otac njegov, i služaše gadnijem bogovima, kojima je služio otac njegov, i klanjaše im se. I ostavi Gospoda Boga otaca svojih, i ne hodi putem Gospodnjim. A sluge Amonove pobuniše se na nj, i ubiše cara u dvoru njegovu. A narod zemaljski pobi sve koji se bijahu pobunili na cara Amona; i zacari narod zemaljski na njegovo mjesto Josiju sina njegova. A ostala djela Amonova, što je činio, nijesu li zapisana u dnevniku careva Judinijeh? I pogreboše ga u njegovu grobu u vrtu Ozinu; i Josija sin njegov bi car na njegovo mjesto. Osam godina bijaše Josiji kad poče carovati, i carova trideset i jednu godinu u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Jedida, kći Adajeva, iz Voskata. On činjaše što je pravo pred Gospodom, i hođaše svijem putem Davida oca svojega i ne otstupaše ni nadesno ni nalijevo. A osamnaeste godine carovanja Josijina posla car Safana sina Azalije sina Mesulamova, pisara, u dom Gospodnji, govoreći: Idi ka Helkiji poglavaru svešteničkom, neka izbroji novce donesene u dom Gospodnji, što su nakupili od naroda vratari. I neka ih da poslenicima koji nadgledaju dom Gospodnji, pa neka daju poslenicima koji rade oko doma Gospodnjega da se opravi što je trošno u domu, Drvodjeljama i kamenarima i zidarima, i da se kupuje drvo i kamen tesani da se opravi dom. Ali da im se ne traže računi od novaca koji im se dadu, jer će vjerno raditi. Tada reče Helkija poglavar sveštenički Safanu pisaru: nađoh zakonik u domu Gospodnjem. I Helkija dade knjigu Safanu, i on je pročita. A Safan pisar otide k caru, i javi caru govoreći: pokupiše sluge tvoje novce što se nađoše u domu, predaše ih poslenicima koji nadgledaju dom Gospodnji. I kaza Safan pisar caru govoreći: knjigu mi dade Helkija sveštenik. I pročita je Safan caru. A kad car ču riječi u zakoniku, razdrije haljine svoje. I zapovjedi car Helkiji svešteniku i Ahikamu sinu Safanovu i Ahvoru sinu Mihejinu i Safanu pisaru i Asaji sluzi carevu, govoreći: Idite, upitajte Gospoda za me i za narod i za svega Judu radi riječi ove knjige što se nađe; jer je velik gnjev Gospodnji koji se raspalio na nas zato što oci naši ne slušaše riječi ove knjige da čine sve onako kako nam je napisano. I tako otide Helkija sveštenik i Ahikam i Ahvor i Safan i Asaja k proročici Oldi ženi Saluma sina Tekuja sina Arasa rizničara; a ona stajaše u Jerusalimu u drugom kraju; i govoriše s njom. A ona im reče: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: Ovako veli Gospod: evo pustiću zlo na to mjesto i na stanovnike njegove, sve što govori knjiga koju je pročitao car Judin, Zato što me ostaviše, i kadiše drugim bogovima da bi me gnjevili svijem djelima ruku svojih; zato se gnjev moj raspalio na to mjesto, i neće se ugasiti. A caru Judinu, koji vas je poslao da upitate Gospoda, ovako mu kažite: ovako veli Gospod Bog Izrailjev za riječi koje si čuo: Što je umeknulo srce tvoje, i ponizio si se pred Gospodom kad si čuo šta sam govorio za to mjesto i za stanovnike njegove da će biti pustoš i prokletinja, i što si razdro haljine svoje i plakao preda mnom, zato i ja usliših tebe, veli Gospod. Zato, evo, ja ću te pribrati k ocima tvojim i na miru ćeš biti pribran u grob svoj, i nećeš očima svojim vidjeti zla koje ću pustiti na to mjesto. I kazaše to caru. Tada posla car, te se skupiše k njemu sve starješine Judine i Jerusalimske. I otide car u dom Gospodnji i s njim svi ljudi iz zemlje Judine i svi Jerusalimljani i sveštenici i proroci i sav narod, malo i veliko, i pročita im sve riječi knjige zavjetne, koja se nađe u domu Gospodnjem. I car stojeći kod stupa učini zavjet pred Gospodom da će oni ići za Gospodom i držati zapovijesti njegove i svjedočanstva njegova i uredbe njegove svijem srcem i svom dušom, vršeći riječi toga zavjeta napisane u toj knjizi. I sav narod prista na zavjet. Tada zapovjedi car Helkiji poglavaru svešteničkom i sveštenicima drugoga reda i onima koji čuvahu vrata, da iznesu iz crkve Gospodnje sve stvari koje bijahu načinjene Valu i gaju i svoj vojsci nebeskoj; i spali ih iza Jerusalima u polju Kedronskom, i odnese pepeo od njih u Vetilj. I svrže sveštenike idolske koje bijahu postavili carevi Judini da kade po visinama u gradovima Judinijem i oko Jerusalima; tako i one koji kađahu Valu, suncu i mjesecu i zvijezdama i svoj vojsci nebeskoj. I iznese gaj iz doma Gospodnjega iza Jerusalima na potok Kedron, i spali ga na potoku Kedronu i satr u prah, i prosu prah na grobove sinova narodnijeh. I pokvari kuće kurvarske koje bijahu u domu Gospodnjem, u kojima žene tkahu zastirače za gaj. I dovedavši sve sveštenike iz gradova Judinijeh oskvrni visine gdje kađahu sveštenici od Geve do Virsaveje, i pokvari visine na vratima, i koja bijaše na ulasku na vratima Isusa zapovjednika gradskoga nalijevo od vrata gradskih. Ali sveštenici onijeh visina ne pristupahu k oltaru Gospodnjemu u Jerusalimu, nego jeđahu prijesne hljebove među braćom svojom. Oskvrni i Tofet, koji bijaše u dolini sinova Enomovijeh, da ne bi niko više vodio sina svojega ni kćeri svoje kroz oganj Molohu. I ukloni konje koje bijahu postavili carevi Judini suncu od ulaska u dom Gospodnji do kuće Natan-Meleha dvoranina, koja bijaše u Farurimu; a kola sunčana sažeže ognjem. I oltare na krovu sobe Ahazove, koje bijahu načinili carevi Judini, i oltare koje bijaše načinio Manasija u oba trijema doma Gospodnjega, pokvari car, i uzevši ih odande baci prah od njih u potok Kedron. I visine prema Jerusalimu s desne strane na gori Maslinskoj, koje bijaše načinio Solomun car Izrailjev Astaroti gadu Sidonskom i Hemosu gadu Moavskom i Melhomu gadu sinova Amonovijeh, oskvrni car. I izlomi likove i isiječe gajeve, i mjesta njihova napuni kostiju ljudskih. I oltar, koji bješe u Vetilju, visinu, koju bješe načinio Jerovoam sin Navatov, koji navede na grijeh Izrailja, i oltar i visinu pokvari, i spalivši visinu satr je u prah, i spali gaj. I obazrevši se Josija vidje grobove koji bijahu ondje na gori, i posla te izvadiše kosti iz grobova, i sažeže ih na oltaru i oskvrni ga, po riječi Gospodnjoj, koju reče čovjek Božji, koji naprijed kaza te stvari. I reče: kakav je ono spomenik što vidim? Rekoše mu građani: ono je grob čovjeka Božijega koji dođe iz Jude i naprijed kaza to što si učinio na oltaru u Vetilju. A on reče: ostavite ga, niko da mu ne kreće kosti. Tako se sačuvaše kosti njegove s kostima onoga proroka koji dođe iz Samarije. I sve domove visina po gradovima Samarijskim koje načiniše carevi Izrailjevi gnjeveći Gospoda, pokvari Josija; i učini s njima sve onako kako učini u Vetilju. I pokla sve sveštenike visina, koji bijahu onuda, na oltarima, i sažeže kosti ljudske na njima; potom se vrati u Jerusalim. Tada zapovjedi car svemu narodu govoreći: praznujte pashu Gospodu Bogu svojemu, kao što piše u knjizi zavjetnoj. Jer ne bi praznovana ovako pasha od vremena sudija koje sudiše Izrailju i za sve vrijeme careva Izrailjevijeh i careva Judinijeh. Kao što bi osamnaeste godine cara Josije praznovana pasha Gospodu u Jerusalimu. I one što se dogovaraju s duhovima i vračare, i likove i gadne bogove i sve gadove koji se viđahu u zemlji Judinoj i u Jerusalimu istrijebi Josija da izvrši riječi zakona napisane u knjizi koju nađe Helkija sveštenik u domu Gospodnjem. Ni prije njega ne bješe takvoga cara, koji bi se obratio ka Gospodu svijem srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom, sasvijem po zakonu Mojsijevu, niti poslije njega nasta taki kao on. Ali se Gospod ne povrati od žestine velikoga gnjeva svojega, kojom se bješe raspalio gnjev njegov na Judu za sve draženje kojim ga bješe dražio Manasija. I reče Gospod: i Judu ću odbaciti od sebe kao što sam odbacio Izrailja, i grad ću ovaj odbaciti, koji sam izabrao, Jerusalim, i dom, za koji rekoh: tu će biti ime moje. A ostala djela Josijina i sve što je činio, nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? U njegovo vrijeme izide Faraon Nehaon car Misirski na cara Asirskoga k rijeci Efratu, i car Josija izide preda nj, a on kako ga vidje ubi ga u Megidonu. I mrtva metnuše ga sluge njegove na kola, i odvezoše ga iz Megidona u Jerusalim, i pogreboše ga u grobu njegovu; i narod zemaljski uze Joahaza sina Josijina, i pomazaše ga i zacariše ga na mjesto oca njegova. Dvadeset i tri godine bješe Joahazu kad poče carovati, i carova tri mjeseca u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Amutala, kći Jeremijina, iz Livne. On činjaše što je zlo pred Gospodom sasvijem kako su činili oci njegovi. I sveza ga Faraon Nehaon u Rivli u zemlji Ematskoj da više ne caruje u Jerusalimu, i oglobi zemlju sto talanata srebra i talanat zlata. A carem postavi Faraon Nehaon Elijakima sina Josijina na mjesto Josije oca njegova, i predje mu ime Joakim; a Joahaza uze i otide u Misir, a on umrije ondje. A ono srebro i zlato dade Joakim Faraonu razrezavši na zemlju da bi dao novce po zapovijesti Faraonovoj, od svakoga uzimajući kako bješe cijenjen, srebro i zlato po narodu u zemlji, da da Faraonu Nehaonu. Dvadeset i pet godina bijaše Joakimu kad poče carovati, i carova jedanaest godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Zevuda, kći Fedajeva, iz Rume. A on činjaše što je zlo pred Gospodom sasvijem kako su činili oci njegovi. Za njegova vremena dođe Navuhodonosor car Vavilonski; i Joakim mu bi sluga tri godine; potom odusta i odmetnu se od njega. I Gospod posla na nj čete Haldejske i čete Sirske i čete Moavske i čete sinova Amonovijeh; posla ih na Judu da ga potru, po riječi Gospodnjoj koju govori preko sluga svojih proroka. Po zapovijesti Gospodnjoj zbi se to Judi da bi ga odbacio od sebe za grijehe Manasijine po svemu što bješe učinio; I za krv pravu koju bješe prolio napunivši Jerusalim krvi prave; zato Gospod ne htje oprostiti. A ostala djela Joakimova i sve što je učinio, nije li zapisano u dnevniku careva Judinijeh? I počinu Joakim kod otaca svojih; a na njegovo se mjesto zacari Joahin. A car Misirski ne izide više iz zemlje svoje, jer car Vavilonski uze od rijeke Misirske do rijeke Efrata sve što bješe cara Misirskoga. Osamnaest godina bijaše Joahinu kad se zacari, i carova tri mjeseca u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Neusta, kći Elnatanova, iz Jerusalima. I on činjaše zlo pred Gospodom sasvijem kako je činio otac njegov. U to vrijeme dođoše sluge Navuhodonosora cara Vavilonskoga na Jerusalim, i grad bi opkoljen. Dođe i Navuhodonosor car Vavilonski na grad kad ga sluge njegove opkoliše. Tada Joahin car Judin izide k caru Vavilonskom s materom svojom i sa slugama svojim i s knezovima svojim i s dvoranima svojim; a car ga Vavilonski zarobi osme godine svojega carovanja. I odnese sve blago doma Gospodnjega i blago doma carskoga, i polupa sve sudove zlatne, koje bješe načinio Solomun car Izrailjev za crkvu Gospodnju, kao što bješe rekao Gospod. I preseli sav Jerusalim, sve knezove i sve junake, deset tisuća robova, i sve drvodjelje i sve kovače, ne osta ništa osim siromašnoga naroda po zemlji. Odvede i Joahina u Vavilon i mater carevu i žene careve i dvorane njegove, i glavare zemaljske odvede u ropstvo iz Jerusalima u Vavilon. I sve junake, na broj sedam tisuća, i drvodjelje i kovače, tisuću, sve što bijahu za vojsku odvede car Vavilonski u Vavilon u ropstvo. I postavi carem car Vavilonski na mjesto Joahinovo Mataniju strica njegova, i predje mu ime Sedekija. Dvadeset i jedna godina bješe Sedekiji kad poče carovati, i carova jedanaest godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Amutala, kći Jeremijina, iz Livne. On činjaše što je zlo pred Gospodom sasvijem kako je činio Joakim. Jer od gnjeva Gospodnjega zbi se to Jerusalimu i Judi, da ih odbaci od sebe. A Sedekija se odmetnu od cara Vavilonskoga. I tako devete godine njegova carovanja, desetoga mjeseca desetoga dana dođe Navuhodonosor car Vavilonski sa svom vojskom svojom na Jerusalim, i stadoše u oko pod njim, i načiniše opkope oko njega. I grad bi opkoljen do jedanaeste godine carovanja Sedekijina. I devetoga dana mjeseca četvrtoga posta velika glad u gradu, te narod zemaljski nemaše hljeba. Tada grad bi provaljen, a vojnici svi pobjegoše noću na vrata između dva zida uz vrt carev; a Haldeji bijahu svuda oko grada; i car otide putem k pustinji. Ali vojska Haldejska potjera cara, i stigoše ga u polju Jerihonskom, a sva vojska što bijaše s njim razbježe se od njega. I uhvatiše cara, i odvedoše ga k caru Vavilonskom u Rivlu, i ondje mu sudiše. I sinove Sedekijine poklaše na njegove oči, pa onda Sedekiji iskopaše oči, i svezaše ga u dva lanca mjedena, i odvedoše ga u Vavilon. A sedmoga dana petoga mjeseca godine devetnaeste carovanja Navuhodonosora cara Vavilonskoga dođe u Jerusalim Nevuzardan zapovjednik stražarski, sluga cara Vavilonskoga. I popali dom Gospodnji i dom carski i sve domove u Jerusalimu; sve velike kuće popali ognjem. I zidove Jerusalimske unaokolo razvali sva vojska Haldejska, koja bijaše sa zapovjednikom stražarskim. A ostatak naroda što osta u gradu, i prebjege što prebjegoše k caru Vavilonskom, i ostali prosti narod odvede Nevuzardan zapovjednik stražarski. Samo od siromaha u zemlji ostavi zapovjednik stražarski koji će biti vinogradari i ratari. I stupove mjedene što bijahu u domu Gospodnjem, i podnožja, i more mjedeno koje bijaše u domu Gospodnjem, izlomiše Haldejci, i mjed od njih odnesoše u Vavilon. I lonce i lopate i viljuške i kadionice i sve sudove mjedene kojima služahu, uzeše, I kliješta i kotliće, što god bješe zlatno i što god bješe srebrno, uze zapovjednik stražarski, Dva stupa, jedno more i podnožja, što načini Solomun za dom Gospodnji; ne bješe mjere mjedi od svijeh tijeh sudova; Osamnaest lakata bijaše visok jedan stup, i ozgo na njemu bijaše oglavlje mjedeno, i oglavlje bijaše visoko tri lakta, i pletenice i šipci oko oglavlja, sve od mjedi; taki bijaše i drugi stup s pletenicom. Uze zapovjednik stražarski i Seraju prvoga sveštenika i Sofoniju drugoga sveštenika, i tri vratara. A iz grada uze jednoga dvoranina, koji bijaše nad vojnicima, i pet ljudi koji stajahu pred carem, koji se nađoše u gradu, i prvoga pisara vojničkoga, koji popisivaše narod po zemlji u vojsku, i šezdeset ljudi iz naroda zemaljskoga, koji se nađoše u gradu. Uze ih Nevuzardan zapovjednik stražarski, i odvede k caru Vavilonskom u Rivlu. A car ih Vavilonski pobi i pogubi u Rivli u zemlji Ematskoj. Tako bi preseljen Juda iz zemlje svoje. A nad narodom koji osta u zemlji Judinoj, koji ostavi Navuhodonosor car Vavilonski, nad njim postavi Godoliju sina Ahikama sina Safanova. A kad čuše sve vojvode i ljudi njihovi da je car Vavilonski postavio Godoliju, dođoše ka Godoliji u Mispu, na ime: Ismailo sin Netanijin, i Joanan sin Karijajev, i Seraja sin Tanumetov iz Netofata, i Jazanija sin Mahatov, oni i ljudi njihovi. I Godolija se zakle njima i ljudima njihovijem i reče: ne bojte se službe Haldejima; sjedite u zemlji i služite caru Vavilonskom, i biće vam dobro. Ali sedmoga mjeseca dođe Ismailo sin Netanije sina Elisamova, roda carskoga, i deset ljudi s njim, i ubiše Godoliju, te pogibe; tako i Judeje i Haldeje koji bijahu s njim u Mispi. Tada se podiže sav narod, malo i veliko, i vojvode, te otidoše u Misir, jer se pobojaše Haldeja. A trideset sedme godine otkako se zarobi Joahin car Judin, dvanaestoga mjeseca, dvadeset sedmoga dana Evil-Merodah car Vavilonski iste godine zacariv se izvadi iz tamnice Joahina cara Judina. I lijepo govori s njim, i namjesti mu prijesto više prijestola drugih careva koji bijahu kod njega u Vavilonu. I promijeni mu haljine tamničke, i on jeđaše svagda s njim svega vijeka svojega. I hrana mu se jednako davaše od cara svaki dan svega vijeka njegova do smrti njegove. Adam, Sit, Enos, Kajinan, Maleleilo, Jared, Enoh, Matusal, Lameh, Noje, Sim, Ham i Jafet. Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Mosoh i Tiras. A sinovi Gomerovi: Ashenas i Rafat i Togarma. A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim. Sinovi Hamovi: Hus i Misraim, Fut i Hanan. A sinovi Husovi: Sava i Avila i Savata i Regma i Savataka. A sinovi Regmini: Sava i Dedan. I Hus rodi Nevroda. On prvi bi silan na zemlji. A Misraim rodi Ludeje i Anameje i Leaveje i Naftuheje, I Patruseje i Hasluheje, od kojih izidoše Filisteji i Kaftoreji. A Hanan rodi Sidona prvenca svojega, i Heta, I Jevuseje i Amoreje i Gergeseje, I Jeveje i Arukeje i Aseneje, I Arvadeje i Samareje i Amateje. Sinovi Simovi: Elam i Asur i Arfaksad i Lud i Aram i Uz i Ul i Geter i Meseh. A Arfaksad rodi Salu, a Sala rodi Evera. A Everu se rodiše dva sina; jednome beše ime Faleg, jer se u njegovo vrijeme razdijeli zemlja; a ime bratu njegovu Jektan. A Jektan rodi Almodada i Salefa i Asarmota i Jaraha, I Adorama i Uzala i Diklu, I Evala i Avimaila i Savu, I Ofira i Evilu i Jovava: ti svi bjehu sinovi Jektanovi. Sim, Arfaksad, Sala, Ever, Falet, Ragav, Seruh, Nahor, Tara, Avram, to je Avraam. Sinovi Avramovi: Isak i Ismailo. Ovo je pleme njihovo: prvenac Ismailov Navajot, pa Kidar i Avdeilo i Mivsam. Misma i Duma, Masa, Adad i Tema, Jetur, Nafis i Kedma; to su sinovi Ismailovi. A sinovi Heture inoče Avramove: ona rodi Zemrana i Joksana i Madana i Madijana i Jesvoka i Suja. A sinovi Joksanovi: Sava i Dedan. A sinovi Madijanovi: Gefa i Efer i Enoh i Avida i Eldaga. Ti svi bjehu sinovi Heturini. Tako Avram rodi Isaka; a sinovi Isakovi bjehu Isav i Izrailj. Sinovi Isavovi: Elifas, Raguilo i Jeus i Jeglom i Korej. Sinovi Elifasovi: Teman i Omar, Sofar i Gotom, Kenez i Tamna i Amalik. Sinovi Raguilovi: Nahat, Zara i Soma i Moza. A sinovi Sirovi: Lotan i Soval i Sevegon i Ana i Dison i Eser i Disan. A sinovi Lotanovi: Horije i Emam; a sestra Lotanova Tamna. Sinovi Sovalovi: Elan i Manahat i Eval, Sefija i Onam. A sinovi Sevegonovi: Aja i Ana. Sinovi Anini: Dison, i sinovi Disonovi Amram i Asvan i Itran i Haran. Sinovi Eserovi: Valan i Zavan i Jakan. Sinovi Disanovi: Uz i Aran. A ovo su carevi koji carovaše u zemlji Edomskoj prije nego se zacari car nad sinovima Izrailjevijem: Valak sin Veorov, a gradu mu bješe ime Denava. A kad umrije Valak, zacari se na njegovo mjesto Jovav sin Zarin od Vosore. A kad umrije Jovav, zacari se na njegovo mjesto Asom od zemlje Temanovske. A kad umrije Asom, zacari se na njegovo mjesto Adad sin Varadov, koji isiječe Madijance u polju Moavskom; a gradu mu bješe ime Getem. A kad umrije Adad, zacari se na njegovo mjesto Samada iz Masekasa. A kad umrije Samada, zacari se na njegovo mjesto Saul iz Rovota na rijeci. A kad umrije Saul, zacari se na njegovo mjesto Valenon sin Ahovorov. A kad umrije Valenon, zacari se na njegovo mjesto Adad; a grad mu se zvaše Fogor, a ženi mu bješe ime Meteveila kći Matraide kćeri Mezovove. A kad umrije Adad, nastaše knezovi u Edomskoj: knez Tamna, knez Alva, knez Jetet, Knez Olivema, knez Ila, knez Finon, Knez Kenez, knez Teman, knez Mivsar, Knez Magedilo, knez Iram. To bjehu knezovi Edomski. Ovo su sinovi Izrailjevi: Ruvim, Simeun, Levije i Juda, Isahar i Zavulon, Dan, Josif i Venijamin, Neftalim, Gad i Asir. Sinovi Judini: Ir i Avnan i Sila; ta mu tri rodi kći Suvina Hananejka; ali Ir prvenac Judin bješe nevaljao pred Gospodom, te ga ubi. A Tamara snaha njegova rodi mu Faresa i Zaru. Svega pet bješe sinova Judinijeh. Sinovi Faresovi: Esron i Amul. A sinovi Zarini: Zimrije i Etan i Eman i Halkol i Dara; svega pet. I sinovi Harmijini: Ahan, koji smuti Izrailja ogriješiv se o stvari proklete. A sinovi Etanovi: Azarija. A sinovi Esronovi, što mu se rodiše: Jerameilo i Aram i Halev. A Aram rodi Aminadava, a Aminadav rodi Nasona, kneza sinova Judinijeh; A Nason rodi Salmona; a Salmon rodi Voza; A Voz rodi Ovida; a Ovid rodi Jeseja; A Jesej rodi prvenca svojega Elijava, i Avinadava drugoga i Samu trećega, Natanaila četvrtoga, Radaja petoga, Osema šestoga, Davida sedmoga, I sestre im Seruju i Avigeju. A sinovi Serujini bjehu Avisaj i Joav i Asailo, trojica. A Avigeja rodi Amasu; a otac Amasin bješe Jeter Ismailjac. A Halev sin Esronov rodi s Azuvom ženom svojom i s Jeriotom sinove, i sinovi mu bjehu Jeser i Sovav i Ardon. A kad umrije Azuva, Halev se oženi Efratom, koja mu rodi Ora; A Or rodi Uriju, a Urija rodi Veseleila. Potom otide Esron ka kćeri Mahira oca Galadova, i oženi se njom kad mu bijaše šezdeset godina, i ona mu rodi Seguva. A Seguv rodi Jaira, koji imaše dvadeset i tri grada u zemlji Galadskoj. Jer uze Gesurejima i Sircima sela Jairova i Kenat sa selima njegovijem, šezdeset gradova. To sve uzeše sinovi Mahira oca Galadova. I kad umrije Esron u Halev-Efrati, žena Esronova Avija rodi mu Ashora oca Tekojanima. A sinovi Jerameila prvenca Esronova bjehu: prvenac Aram, pa Vuna i Oren i Osem i Ahija. Imaše i drugu ženu Jerameilo, po imenu Ataru, ona je mati Onamova. A sinovi Arama prvenca Jerameilova bjehu: Mas i Jamin i Eker. I sinovi Onamovi bjehu: Samaj i Jadaj; a sinovi Samajevi: Nadav i Avisur. I ime ženi Avisurovoj bješe Avihaila, koja mu rodi Avana i Molida. A sinovi Nadavovi: Seled i Apaim; ali Seled umrije bez djece. A sinovi Apailovi: Jesej; a sinovi Jesejevi: Sisan, i kći Sisanova Alaja. A sinovi Jadaja brata Samajeva: Jeter i Jonatan; ali Jeter umrije bez djece. A sinovi Jonatanovi: Falet i Zaza. Ti bijahu sinovi Jerameilovi. A Sisan ne imaše sinova nego kćeri; i imaše Sisan slugu Misirca po imenu Jaraju. Zato Sisan dade kćer svoju Jaraji sluzi svojemu za ženu; a ona mu rodi Ataja. A Ataj rodi Natana; a Natan rodi Zavada; A Zavad rodi Eflala; a Eflal rodi Ovida; A Ovid rodi Juja; a Juj rodi Azariju; A Azarija rodi Helisa; a Helis rodi Eleasu; A Eleasa rodi Sisamaja; a Sisamaj rodi Saluma; A Salum rodi Jekamiju; a Jekamija rodi Elisama. A sinovi Haleva brata Jerameilova bjehu: Misa prvenac njegov, otac Zifejima; pa sinovi Marise oca Hevronova. A sinovi Hevronovi: Korej i Tafuja i Rekem i Sema. A Sema rodi Rama oca Jorkoamova; a Rekem rodi Samaja. A sin Samajev bješe Maon, a taj Maon bi otac Vet-Suru. I Gefa inoča Halevova rodi Harana i Mosu i Gazesa. A sinovi Jadajevi: Regem i Jotam i Gisan i Felet i Gefa i Sagaf. Maha inoča Halevova rodi Severa i Tirhanu. Rodi i Sagafa oca Madmancima i Sevu oca Mahvincima i Gavajanima; a kći Halevova bijaše Ahsa. Ovo bijahu sinovi Haleva sina Ora prvenca Efratina; Soval otac Kirijat-Jarimu, Salma otac Vitlejemu, Aref otac Vet-Gaderu. A imaše sinove Soval otac Kirijat-Jarimu: Aroja i Asi-Amenuhota. A porodice Kirijat-jarimske bjehu: Jetrani i Fućani i Sumaćani i Misrajani. Od njih izidoše Saraćani i Estaoljani. Sinovi Salmini: Vitlejemci i Netofaćani, Ataroćani od doma Joavova, i Zorani, polovina Manahaćana, I porodice pisarske u Javisu, Tiraćani, Simeaćani, Suhaćani; to su Keneji, koji se narodiše od Emata, oca doma Rihavova. A ovo su sinovi Davidovi koji mu se rodiše u Hevronu: prvenac Amnon od Ahinoame Jezraeljanke, drugi Danilo od Avigeje Karmilke, Treći Avesalom, sin Mahe kćeri Talmaja cara Gesurskoga, četvrti Adonija, sin Agitin, Peti Sefatija od Avitale, šesti Itram od Egle žene njegove. Šest mu se rodi u Hevronu, gdje carova sedam godina i šest mjeseca, a trideset i tri carova u Jerusalimu. A ovi mu se rodiše u Jerusalimu: Samaja i Sovav i Natan i Solomun, četiri, od Vitsaveje kćeri Amilove. I Jevar i Elisama i Elifalet, I Noga i Nefeg i Jafija, I Elisama i Elijada i Elifelet, devet, Sve sinovi Davidovi osim sinova inoča njegovijeh i osim Tamare sestre njihove. A sin Solomunov bijaše Rovoam, a njegov sin Avija, a njegov sin Asa, a njegov sin Josafat, A njegov sin Joram, a njegov sin Ohozija, a njegov sin Joas, A njegov sin Amasija, a njegov sin Azarija, a njegov sin Jotam, A njegov sin Ahaz, a njegov sin Jezekija, a njegov sin Manasija, A njegov sin Amon, a njegov sin Josija. A sinovi Josijini: prvenac Joanan, drugi Joakim, treći Sedekija, četvrti Salum. A sinovi Joakimovi: Jehonija sin mu, i njegov sin Sedekija. A sinovi Jehonije sužnja: Salatilo sin mu. A njegovi sinovi Malhiram i Fedaja i Senasar, Jekamija, Osama i Nedavija. A sinovi Fedajini: Zorovavelj i Simej; a sinovi Zorovaveljevi: Mesulam i Ananija i sestra im Selometa. A sinovi Mesulamovi: Asuva i Oilo i Varahija i Asadija i Jusavesed, pet. A sinovi Ananijini: Felatija i Jesaja, sinovi Refajini, sinovi Arnanovi, sinovi Ovadijini, sinovi Sehanijini. A sinovi Sehanijini: Semaja, i sinovi Semajini: Hatus i Igeal i Varija i Nearija i Safat, šest. A sinovi Nearijini: Elioinaj i Jezekija i Azrikam, tri. A sinovi Elioinajevi: Odaja i Eliasiv i Felaja i Akuv i Joanan i Dalaja i Anan, sedam. Sinovi Judini bjehu: Fares, Esron i Harmija i Or i Soval. A Reaja sin Sovalov rodi Jata, a Jat rodi Ahumaja i Lada. To su porodice Saratske. A ovo su od oca Itama: Jezrael i Jesma i Jedvas, a sestri njihovoj bješe ime Aselelfonija. I Fanuilo bješe otac Gedoru, i Eser otac Husin. To bijahu sinovi Ora prvenca Efrate oca Vitlejemcima. A Ashor otac Tekujanima imaše dvije žene, Elu i Naru. I Nara mu rodi Ahuzama i Efera i Temana i Ahastara. To su sinovi Narini. A sinovi Elini: Sered, Jesoar i Etnan. A Kos rodi Anuva i Sovivu i porodice Aharila sina Arumova. A Javis bješe slavniji od svoje braće, i mati mu nadje ime Javis govoreći: rodih ga s bolom. I Javis prizva Boga Izrailjeva govoreći: o da bi me blagoslovio i raširio međe moje, i ruka tvoja da bi bila sa mnom, i da bi me sačuvao oda zla da me ne ucvijeli! I učini Bog za što ga moli. A Heluv brat Sujin rodi Mehira. On bi otac Estonov. A Eston rodi Vet-Rafu i Feseju i Tehinu oca gradu Nasu. To su ljudi Rihavovi. A sinovi Kenezovi bjehu Gotonilo i Seraja. A sinovi Gotonilovi: Atat. A Meonotaj rodi Ofru; a Seraja rodi Joava, oca onijeh što žive u dolini drvodjeljskoj, jer bijahu drvodjelje. A sinovi Haleva sina Jefonijina bijahu Ir, Ila i Nam. A sin Ilin bješe Kenez. A sinovi Jeleleilovi: Zif i Zifa, Tirija i Asareilo. A sinovi Ezrini: Jeter i Mered i Efer i Jalon; a žena Meredova rodi Marijama i Samaja i Jesvu, oca Estemoji. A žena njegova Judija rodi Jereda oca Gedoru, i Evera oca Sohotu, i Jekutila oca Zanoji. A to bijahu sinovi Vitije kćeri Faraonove, kojom se oženi Mered. A sinovi žene Odijine sestre Nama oca Keili bijahu Garmija i Estemoja Mahaćanin. A sinovi Simonovi: Amnon i Rina i Ven-Anan i Tilon. A sinovi Jesejevi: Zohet i Ven-Zohet. A sinovi Sile sina Judina: Ir otac Lihu, i Lada otac Marisi, i porodice doma platnarskoga, doma Asvejina. I Jokim i Hasivljani, i Joas i Saraf, koji vladahu u Moavskoj, i Jasuvi-Lehem. Ali to su stare stvari. To bijahu lončari i življahu u sadovima i zabranima, i bijahu ondje kod cara za njegove poslove. Sinovi Simeunovi: Nemuilo i Jamin, Jariv, Zera, Saul; A njegov sin Salum, a njegov sin Mivsam, a njegov sin Misma. A sinovi Mismini: Amuilo sin mu, i njegov sin Zahur, i njegov sin Simej. A Simej imaše šesnaest sinova i šest kćeri; a braća njegova nemahu mnogo sinova, i sve porodice njihove ne bješe tako mnogo kao sinova Judinijeh. A življahu u Virsaveji i Moladi i Asar-Sualu, I u Vali i u Asemu i u Toladu, I u Vetuilu i u Ormi i u Siklagu, I u Vet-Marhavotu i u Asar-Susimu i u Vet-Vireju i u Saraimu. To bjehu gradovi njihovi do cara Davida. A sela njihova bijahu Itam i Ajin, Rimon i Tohen i Asan, pet gradova, I sva sela njihova što bijahu oko tijeh gradova do Vala. To bijahu stanovi njihovi po rodu njihovu. A Mesovav i Jamlih i Josa sin Amasijin, I Joilo i Juj sin Josivije sina Seraje sina Asilova, I Elioinaj i Jakova i Jesohaja i Asaja i Adilo i Jesimilo i Venaja, I Zisa sin Sifija sina Alona sina Jedaje sina Simrija sina Semajina; Ti imenovani bijahu knezovi u porodicama svojim, i domovi otaca njihovijeh umnožiše se veoma. I zato otidoše u Gedor do istočne strane doline da traže pašu stoci svojoj. I nađoše pašu obilatu i dobru i zemlju prostranu i mirnu i rodnu, jer prije ondje življahu koji bijahu od Hama. Ti dakle zapisani po imenu došavši za Jezekije cara Judina razbiše šatore njihove i stanovnike koji se nađoše ondje, i pobiše ih kao proklete da ne osta nijedan do danas, i naseliše se mjesto njih, jer ondje bijaše paše za stoku njihovu. A između njih, sinova Simeunovijeh, izide na goru Sir pet stotina ljudi, a poglavice im bijahu Felatija i Nearija i Refaja i Ozilo, sinovi Jesejevi. I pobiše ostatak što bijahu utekli između Amalika, i naseliše se ondje do današnjega dana. A sinovi Ruvima prvenca Izrailjeva, jer on bijaše prvenac, ali kad oskrvni postelju oca svojega, dano bi njegovo prvenaštvo sinovima Josifa sina Izrailjeva, ali ne tako da se broji prvenac, Jer Juda bi najsilniji među braćom svojom i od njega je vođ, ali prvenaštvo dobi Josif; Sinovi Ruvima prvenca Izrailjeva bijahu: Anoh i Faluj, Esron i Harmija, Sinovi Joilovi: Semaja sin mu, a njegov sin Gog, a njegov sin Simej, A njegov sin Miha, a njegov sin Reaja, a njegov sin Val, A njegov sin Veira, kojega odvede Telgat-Felnasar car Asirski; on bijaše knez plemena Ruvimova. A braći njegovoj po porodicama njihovijem kad se izbrojiše po koljenima svojim, bješe knez Jeilo i Zaharija, I Vela sin Azaza sina Seme sina Joilova; on življaše u Aroiru i do Nevona i Valmeona. Potom življaše k istoku dori do pustinje od rijeke Efrata, jer im se stoka umnoži u zemlji Galadskoj. I za vremena Saulova vojevaše na Agarene, koji izgiboše od ruke njihove; i tako se naseliše u šatorima njihovijem po svemu istočnom kraju zemlje Galadske. A sinovi Gadovi življahu prema njima u zemlji Vasanskoj do Salhe. Joilo im bijaše poglavar, a Safan drugi, pa Janaj i Safat u Vasanu. A braća njihova po domovima otačkim bijahu: Mihailo i Mesulam i Seva i Joraj i Jahan i Zije i Ever, sedmorica. Ti bijahu sinovi Avihaila sina Urija sina Jaroje sina Galada sina Mihaila sina Jesisaja sina Jadona sina Vuzova. Ahije sin Avdila sina Gunijeva bijaše poglavar u domu otaca njihovijeh. I življahu u Galadu, u Vasanu i u selima njegovijem i u svijem podgrađima Saronskim do međa njegovijeh. Svi ovi biše izbrojeni za vremena Jotama cara Judina i za vremena Jerovoama cara Izrailjeva. Sinova Ruvimovijeh i Gadovijeh i polovine plemena Manasijina, hrabrijeh ljudi, što nošahu štit i mač, i zatezahu luk, i vještijeh boju, bijaše četrdeset i četiri tisuće i sedam stotina i šezdeset, koji iđahu na vojsku; I vojevaše na Agarene, na Jetureje i Nafiseje i Nodaveje, I dođe im pomoć suprot njih, i Agareni im biše dani u ruke i sve što imahu; jer zavapiše k Bogu u boju, i usliši ih, jer se pouzdaše u nj. I zaplijeniše stoku njihovu, pedeset tisuća kamila i dvjesta i pedeset tisuća ovaca i dvije tisuće magaraca i sto tisuća duša ljudskih. A ranjenijeh mnogo pade; jer taj boj bi od Boga; i nastavaše na mjestu njihovu do seobe svoje. A sinovi polovine plemena Manasijina življahu u toj zemlji od Vasana do Val-Ermona i Senira, do gore Ermona; bijahu se umnožili. A ovo bijahu poglavari u domu otaca njihovijeh: Efer i Jesej i Elilo i Azrilo i Jeremija i Odavija i Jadilo, ljudi hrabri i na glasu, poglavari u domu otaca svojih. Ali kad zgriješiše Bogu otaca svojih i činiše preljubu za bogovima naroda one zemlje, koje Bog istrijebi ispred njih, Podiže Bog Izrailjev duh Fula cara Asirskoga i duh Telgat-Felnasara cara Asirskoga, i preseliše pleme Ruvimovo i pleme Gadovo i polovinu plemena Manasijina, i odvedoše ih u Alu i u Avor i u Aru, i na rijeku Gozan, gdje ostaše do danas. Sinovi Levijevi bijahu: Girson, Kat i Merarije. A sinovi Katovi: Amram, Isar i Hevron i Ozilo. A sinovi Amramovi: Aron i Mojsije, i kći Marija. A sinovi Aronovi: Nadav i Avijud i Eleazar i Itamar. Eleazar rodi Finesa; a Fines rodi Avisuju; A Avisuja rodi Vukija; a Vukije rodi Oziju; A Ozija rodi Zeraju; a Zeraja rodi Merajota; A Merajot rodi Amariju; a Amarija rodi Ahitova; A Ahitov rodi Sadoka; a Sadok rodi Ahimasa; A Ahimas rodi Azariju; a Azarija rodi Joanana; A Joanan rodi Azariju, koji bi sveštenik u domu što sazida Solomun u Jerusalimu; A Azarija rodi Amariju; a Amarija rodi Ahitova; A Ahitov rodi Sadoka; a Sadok rodi Saluma; A Salum rodi Helkiju; a Helkija rodi Azariju; A Azarija rodi Seraju; a Seraja rodi Josedeka. A Josedek otide kad Gospod preseli Judeje i Jerusalim rukom Navuhodonosorovom. Sinovi Levijevi bijahu: Girson, Kat i Merarije. A ovo su imena sinovima Girsonovijem: Lovenije i Simej. A sinovi Katovi bjehu: Amram i Isar i Hevron i Ozilo. Sinovi Merarijevi: Molija i Musija. I ovo su porodice Levitske po ocima svojim: Girsonova: Lovenije sin mu, a njegov sin Jat, a njegov sin Zima, A njegov sin Joah, a njegov sin Ido, a njegov sin Zera, a njegov sin Jetraj. Sinovi Katovi: Aminadav sin mu, a njegov sin Korej, a njegov sin Asir. A njegov sin Elkana, a njegov sin Evijasaf, a njegov sin Asir, A njegov sin Tahat, a njegov sin Urilo, a njegov sin Ozija, a njegov sin Saul. A sinovi Elkanini: Amasaj i Ahimot, Elkana; sinovi Elkanini: Sufija sin mu, a njegov sin Mahat; A njegov sin Elijav, a njegov sin Jeroam, a njegov sin Elkana. A sinovi Samuilovi: Vasnija prvenac, pa Avija. Sinovi Merarijevi: Molija, a njegov sin Lovenije, a njegov sin Simej, a njegov sin Uza, A njegov sin Simaja, a njegov sin Agija, a njegov sin Asaja. A ovo su koje postavi David da pjevaju u domu Gospodnjem, kad se namjesti kovčeg, Koji služahu pred šatorom od sastanka pjevajući, dok ne sazida Solomun dom Gospodnji u Jerusalimu, i stajahu po redu svom u službi svojoj; Ovi su što stajahu i sinovi njihovi: od sinova Katovijeh Eman pjevač, sin Joila sina Samuila, Sina Elkane, sina Jeroama, sina Elila, sina Toje, Sina Sufa, sina Elkane, sina Mata, sina Amasaja, Sina Elkane, sina Joila, sina Azarije, sina Sofonije, Sina Tahate, sina Asira, sina Aviasafa, sina Koreja, Sina Isara, sina Kata, sina Levija, sina Izrailjeva. I brat mu Asaf, koji mu stajaše s desne strane; a Asaf bijaše sin Varahije, sina Simeje, Sina Mihaila, sina Vasije, sina Malhije, Sina Etnija, sina Zera, sina Adaje, Sina Etana, sina Zime, sina Simeja, Sina Jata, sina Girsona, sina Levijeva. A sinovi Merarijevi, braća njihova, stajahu s lijeve strane: Etan sin Kisije, sina Avdija, sina Maluha, Sina Asavije, sina Amasije, sina Helkije, Sina Amsije, sina Vanije, sina Samira, Sina Molije, sina Musije, sina Merarija, sina Levijeva. A braća njihova, ostali Leviti, biše određeni na svu službu u šatoru doma Božijega. A Aron i sinovi njegovi paljahu na oltaru za žrtve paljenice i na oltaru kadionom, vršeći sve poslove u svetinji nad svetinjama, i čineći očišćenje za Izrailja po svemu kako je zapovjedio Mojsije sluga Božji. A ovo su sinovi Aronovi: Eleazar sin mu, a njegov sin Fines, a njegov sin Avisuja, A njegov sin Vukije, a njegov sin Ozije, a njegov sin Zeraja, A njegov sin Merajot, a njegov sin Amarija, a njegov sin Ahitov, A njegov sin Sadok, a njegov sin Ahimas. A ovo su im stanovi po gradovima njihovijem u međama njihovijem: sinovima Aronovijem od porodice Katove dopade ždrijebom, I dadoše im Hevron u zemlji Judinoj, i podgrađa njegova oko njega; A polje gradsko i sela njegova dadoše Halevu sinu Jefonijinu; Dadoše dakle sinovima Aronovijem gradove Judine: Hevron utočište, i Livnu i podgrađa njezina, i Jatir i Estemoju i podgrađa njezina, I Ilon i podgrađa njegova, Devir i podgrađa njegova, I Asan i podgrađa njegova, i Vet-Semes i podgrađa njegova; A od plemena Venijaminova: Gavaju i podgrađa njezina, i Alemet i podgrađa njegova, i Anatot i podgrađa njegova; svega gradova njihovijeh trinaest po porodicama njihovijem. I ostalijem sinovima Katovijem od porodice toga plemena daše ždrijebom od polovine plemena, od polovine Manasijine deset gradova. A sinovima Girsonovijem po porodicama njihovijem trinaest gradova od plemena Isaharova i od plemena Asirova i od plemena Neftalimova i od plemena Manasijina u Vasanu. Sinovima Merarijevim po porodicama njihovijem daše ždrijebom od plemena Ruvimova i od plemena Gadova i od plemena Zavulonova dvanaest gradova. Tako daše sinovi Izrailjevi Levitima te gradove i podgrađa njihova. I daše ždrijebom od plemena sinova Judinijeh i od plemena sinova Simeunovijeh i od plemena sinova Venijaminovijeh te gradove, koje imenovaše poimence. I onima koji bijahu od roda sinova Katovijeh a gradovi njihovi i međe njihove bijahu u plemenu Jefremovu, Njima daše grad za utočište Sihem i podgrađa njegova u gori Jefremovoj, i Gezer i podgrađa njegova, I Jokmeam i podgrađa njegova, i Vet-Oron i podgrađa njegova, I Ejalon i podgrađa njegova, i Gat-Rimon i podgrađa njegova, I od polovine plemena Manasijina Anir i podgrađa njegova, i Vileam i podgrađa njegova, porodicama sinova Katovijeh ostalijem. A sinovima Girsonovijem daše od porodice polovine plemena Manasijina Golan u Vasanu i podgrađa njegova, i Astarot i podgrađa njegova; A od plemena Isaharova Kedes i podgrađa njegova, Davrat i podgrađa njegova, I Ramot i podgrađa njegova, i Anim i podgrađa njegova; A od plemena Asirova Masal i podgrađa njegova, i Avdon i podgrađa njegova, I Hukok i podgrađa njegova, i Reov i podgrađa njegova; A od plemena Neftalimova Kedes u Galileji i podgrađa njegova, i Amon i podgrađa njegova, i Kirijatajim i podgrađa njegova. Sinovima Merarijevim ostalijem daše od plemena Zavulonova Rimon i podgrađa njegova, Tavor i podgrađa njegova; A preko Jordana prema Jerihonu na istočnoj strani Jordana, od plemena Ruvimova Vosor u pustinji i podgrađa njegova, i Jasu i podgrađa njezina, I Kedimot i podgrađa njegova, i Mifat i podgrađa njegova; A od plemena Gadova Ramot u Galadu i podgrađa njegova, i Mahanajim i podgrađa njegova, I Esevon i podgrađa njegova, i Jazir i podgrađa njegova. A sinovi Isaharovi bijahu: Tola i Fuja i Jasuv i Simron, četvorica. A sinovi Tolini: Ozije i Refaja i Jerilo i Jamaj i Jefsam i Samuilo, poglavari otačkih domova svojih od Tole, hrabri ljudi u porodicama svojim; bješe ih za vremena Davidova na broj dvadeset i dvije tisuće i šest stotina. A sinovi Ozijevi: Izraja, i sinovi Izrajini: Mihailo i Ovadija i Joilo i Jesija, skupa pet poglavara. I s njima u porodicama njihovijem po domovima otaca njihovijeh bješe vojnika trideset i šest tisuća, jer imahu mnogo žena i sinova. I braće njihove po svijem domovima Isaharovijem, hrabrijeh ljudi, bijaše osamdeset i sedam tisuća, svega izbrojenijeh. Sinovi Venijaminovi: Vela i Veher i Jediailo, trojica. A sinovi Velini: Esvon i Ozije i Ozilo i Jerimot i Irije, pet poglavara domova otačkih, hrabri ljudi; na broj ih bješe dvadeset i dvije tisuće i trideset i četiri. A sinovi Veherovi: Zemira i Joas i Elijezer i Elioinaj i Amrije i Jerimot i Avija i Anatot i Alamet, svi sinovi Veherovi. I izbrojenijeh po porodicama svojim, po poglavarima otačkoga doma svojega, bješe ih dvadeset tisuća i dvjesta hrabrijeh ljudi. A sinovi Jediailovi: Valan, i sinovi Valanovi: Jeus i Venijamin i Ehud i Hanana i Zitan i Tarsis i Ahisar. Svijeh ovijeh sinova Jediailovih po poglavarima porodica otačkih, hrabrijeh ljudi, bješe sedamdeset tisuća i dvjesta, koji iđahu na vojsku. I Sufeji i Upeji bijahu sinovi Irovi, i Useji sinovi Ahirovi. Sinovi Neftalimovi: Jasilo i Gunije i Jeser i Salum, sinovi Valini. Sinovi Manasijini: Azrilo, kojega mu žena rodi; inoča njegova Sirka rodi Mahira, oca Galadova; A Mahir se oženi od Upeja i Sufeja, a ime sestri njihovoj bješe Maha; a ime drugomu bješe Salpad; a Salpad imaše kćeri. A Maha žena Mahirova rodi sina, kojemu nadje ime Fares, a bratu mu nadje ime Seres, a njegovi sinovi bjehu Ulam i Rakem. I sinovi Ulamovi: Vedan. To su sinovi Galada sina Mahira sina Manasijina. A sestra njegova Amoleketa rodi Isuda i Avijezera i Malu. A sinovi Semidini bejahu Ahijan i Sihem i Lihija i Anijam. A sinovi Jefremovi: Sutala, a njegov sin Vered, a njegov sin Tahat, a njegov sin Eleada, a njegov sin Tahat, A njegov sin Zavad, a njegov sin Sutala i Eser i Elead. A njih ubiše ljudi iz Gata, rođeni u zemlji, jer sidoše da im uzmu stoku. Zato tužaše Jefrem otac njihov dugo vremena, i dođoše braća njegova da ga tješe. Potom leže sa ženom svojom, a ona zatrudnje i rodi sina, i on mu nadje ime Verija, jer nesreća zadesi dom njegov. I kći mu bješe Sera, koja sazida Vetoron donji i gornji i Uzen-Seru. I sin mu bješe Refa i Resef, a njegov sin bješe Tela, a njegov sin Tahan, A njegov sin Ladan, a njegov sin Amijud, a njegov sin Elisama, A njegov sin Non, a njegov sin Isus. A dostojanje njihovo i naselje bješe Vetilj i sela njegova, i s istoka Naran, a sa zapada Gezer i sela njegova, i Sihem i sela njegova do Gaze i sela njezinijeh. I pokraj sinova Manasijinih Vet-San i sela njegova, Tanah i sela njegova, Megidon i sela njegova, Dor i sela njegova; tu nastavahu sinovi Josifa sina Izrailjeva. Sinovi Asirovi bijahu Jemna i Jesva i Jesvaj i Verija, i Sera sestra njihova. A sinovi Verijini: Ever i Malhilo; ovaj je otac Virzavitov. A Ever rodi Jaflita i Somira i Hotama i Suju sestru njihovu. A sinovi Jaflitovi bijahu: Fasah i Vimal i Asvat; to bijahu sinovi Jaflitovi. A sinovi Somirovi: Ahije i Roga, Jehuva i Aram. A sinovi Elema brata njegova: Sofa i Jemna i Selis i Amal. Sinovi Sofini: Suja i Arnefer i Sogal i Verije i Jemra, I Vosor i Od i Sama i Silisa i Itran i Veira. A sinovi Jeterovi: Jefonija i Fispa i Ara. I sinovi Ulini: Arah i Anilo i Risija. Svi ovi bijahu sinovi Asirovi, poglavari domova otačkih, izabrani, hrabri ljudi, poglavari među knezovima. Bješe ih za vojsku na broj dvadeset i šest tisuća ljudi. A Venijamin rodi Velu prvenca svojega, Asvila drugoga, i Aru trećega, Noja četvrtoga, i Rafu petoga. A sinovi Velini bijahu: Adar i Gira i Avijud, I Avisuja i Naman i Ahoja, I Gira i Sefuvan i Uram. A ovi bijahu sinovi Ehudovi, bijahu poglavari domova otačkih onima koji življahu u Gavaji, te ih preseliše u Manahat: Naman i Ahija i Gira, on ih preseli; i rodi Uzu i Ahijuda. A Sarajim, pošto ih posla, rodi sinove u zemlji Moavskoj s Usimom i Varom ženama svojim. Rodi s Odesom ženom svojom Jovava i Siviju i Misu i Malhama, I Jeusa i Sahiju i Mirmu; ti bijahu sinovi njegovi, poglavari domova otačkih. A s Usimom rodi Avitova i Elfala. I sinovi Elfalovi bjehu: Ever i Misam i Samed; on sazida Onon i Lod i sela njegova; I Verija i Sema, koji bijahu poglavari domova otačkih onima koji življahu u Ejalonu; oni istjeraše stanovnike Gatske; A Ahijo, Sasak i Jeremot, I Zevadija i Arad i Ader, I Mihailo i Jespa i Joha bjehu sinovi Verijini; A Zavadija i Mesulam i Ezekije i Ever, I Ismeraj i Jezlija i Jovav bjehu sinovi Elfalovi; A Jakim i Zihrije i Zavdije, I Elinaj i Ziltaj i Elilo, I Adaja i Veraja i Simrat bjehu sinovi Semini; A Jesvan i Ever i Elilo, I Avdon i Zihrije i Anan, I Ananija i Elam i Antonija, I Jefedija i Fanuilo bjehu sinovi Sasakovi; A Samseraj i Searija i Gotolija, I Jaresija i Ilija i Zihrije bjehu sinovi Jeroamovi. To bjehu poglavari domova otačkih po porodicama svojim, i nastavahu u Jerusalimu. A u Gavaonu nastavaše otac Gavaonu; a ženi mu bješe ime Maha. A sin prvenac njegov bješe Avdon, pa Sur i Kis i Val i Nadav, I Gedor i Ahijo i Zaher, I Miklot, koji rodi Simeju. I oni življahu prema braći svojoj u Jerusalimu s braćom svojom. A Nir rodi Kisa; a Kis rodi Saula; a Saul rodi Jonatana i Malhisuja i Avinadava i Esvala. A sin Jonatanov bješe Merival; a Merival rodi Mihu; A Mišini sinovi bjehu: Fiton i Meleh i Tareja i Ahaz. A Ahaz rodi Joadu; a Joada rodi Alemeta i Azmaveta i Zimrija. A Zimrije rodi Mosu; A Mosa rodi Vineju; a njegov sin bješe Rafa, a njegov sin Eleasa, a njegov sin Asilo. A Asilo imaše šest sinova, kojima su imena: Azrikam, Voheruj i Ismailo i Searija, i Ovadija i Anan. Ti svi bjehu sinovi Asilovi. A sinovi Iseka brata njegova: Ulam prvenac mu, Jeus drugi, i Elifelet treći. I bijahu sinovi Ulamovi junaci, koji natezahu luk, i imahu mnogo sinova i unuka, sto i pedeset. Svi ti bjehu od sinova Venijaminovijeh. I tako sav Izrailj bi izbrojen, i eto zapisani su u knjizi o carevima Izrailjevijem i Judinijem; i biše preseljeni u Vavilon za bezakonje svoje. A koji prije nastavahu na dostojanju svojem po gradovima svojim, Izrailjci, sveštenici, Leviti i Netineji, Nastavahu u Jerusalimu i od sinova Judinijeh i sinova Venijaminovijeh i od sinova Jefremovijeh i Manasijinih: Gutaj sin Amijuda sina Amrija, sina Imrija, sina Venija, od sinova Faresa sina Judina; I od sinova Silonovijeh: Asaja prvenac i sinovi njegovi; A od sinova Zerinijeh Jeuilo i braće njegove šest stotina i devedeset; A od sinova Venijaminovijeh Saluj sin Mesulama sina Oduje, sina Asenujina, I Jevnija sin Jeroamov, i Ila sin Ozija sina Mahrijeva, i Mesulam sin Sefatije sina Raguila, sina Ivnijina; I braće njihove po porodicama svojim devet stotina pedeset i šest; svi bjehu ljudi poglavari od porodica po domovima otaca svojih. A od sveštenika: Jedaja i Jojariv i Jahin, I Azarija sin Helkije sina Mesulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahitovova, starješina u domu Gospodnjem, I Adaja sin Jeroama sina Pashora, sina Malhijina, i Masaj sin Adila sina Jazire, sina Mesulama, sina Mesilemita, sina Imirova; I braće njihove, poglavara otačkih domova svojih, tisuća i sedam stotina i šezdeset ljudi vrijednijeh na poslu u službi u domu Gospodnjem. A od Levita Semaja sin Asuva, sina Azrikama, sina Asavijina, između sinova Merarijevih; I Vakvakar i Eres i Galal i Matanija, sin Mihe sina Zihrija, sina Asafova; I Ovadija sin Semaje sina Galala, sina Jedutunova, i Varahija sin Ase sina Elkanina, koji stanovaše u selima Netofatskim. I vratari: Salum i Akuv i Talmon i Ahiman, i braća njihova; a Salum bješe poglavar. On do sada bijaše na vratima carskim k istoku; to bijahu vratari po četama sinova Levijevih. A Salum sin Koreja sina Evijasafa, sina Korejeva, i braća njegova od doma oca njegova, sinovi Korejevi, u poslu službenom čuvahu pragove kod šatora, kao što oci njihovi u okolu Gospodnjem čuvahu ulazak; A nad njima bješe starješina Fines sin Eleazarov, i Gospod bijaše s njim. Zaharija sin Meselemijin bijaše vratar na vratima šatora od sastanka. Svijeh ovijeh izabranijeh za vratare na pragovima bijaše dvjesta i dvanaest; biše popisani po selima svojim; David i Samuilo vidjelac postaviše ih radi vjernosti njihove, Da oni i sinovi njihovi čuvaju stražu na vratima doma Gospodnjega, doma od šatora. Na četiri strane bijahu vratari: na istoku, na zapadu, na jugu i na sjeveru. I braća njihova po selima svojim dolažahu svakih sedam dana za svoje vrijeme da su s njima. Jer u službi bijahu svagda četiri prva vratara, Levita, i bijahu postavljeni nad klijetima i nad riznicama doma Božijega; I oko doma Božijega noćivahu, jer na njima bijaše straža i dužni bijahu otvorati svako jutro. I neki od njih bijahu nad posuđem službenijem, jer ga na broj unošahu i na broj iznošahu. A neki od njih bijahu postavljeni nad drugim stvarima i nad svijem stvarima posvećenijem, nad brašnom i vinom i uljem i kadom i mirisima. A neki sinovi sveštenički gotovljahu mast od tijeh mirisa. A Matatija između Levita, prvenac Salumov od porodice Korejeve, bijaše nad stvarima koje se peku u tavi. A između sinova Katovijeh, braće njihove, bijahu neki nad hljebom postavljenijem, gotoveći ga svake subote. Između njih bijahu i pjevači poglavari domova otačkih među Levitima, koji stanovahu po klijetima bez drugoga posla, jer dan i noć bijahu u svom poslu. To su poglavari domova otačkih među Levitima, po porodicama svojim, poglavari, i življahu u Jerusalimu. A u Gavaonu stanovaše Jehilo otac Gavaonu; a ime ženi njegovoj bješe Maha; A sin mu prvenac bješe Avdon, pa Sur i Kis i Val i Nir i Nadav, I Gedor, i Ahijo i Zaharija i Miklot; A Miklot rodi Simeama; i oni nastavahu prema braći svojoj u Jerusalimu s braćom svojom. A Nir rodi Kisa; a Kis rodi Saula; a Saul rodi Jonatana i Malhisuja i Avinadava i Esvala. A sin Jonatanov bješe Merival; a Merival rodi Mihu. A sinovi Mišini bjehu: Fiton i Meleh i Tareja. A Ahaz rodi Jaru; a Jara rodi Alemeta i Azmaveta i Zimrija; a Zimrije rodi Mosu; A Mosa rodi Vineju; a njegov sin bješe Refaja, a njegov sin Eleasa, a njegov sin Asilo. Asilo pak imaše šest sinova, kojima su imena: Azrikam, Voheruj i Ismailo i Searija i Ovadija i Anan. To su sinovi Asilovi. A Filisteji se pobiše s Izrailjem, i pobjegoše Izrailjci ispred Filisteja, i padahu mrtvi na gori Gelvuji. I stigoše Filisteji Saula i sinove njegove, i pogubiše Filisteji Jonatana i Avinadava i Malhisuja, sinove Saulove. I boj posta žešći oko Saula, i nađoše ga strijelci, i on se uplaši od strijelaca. I reče Saul momku koji mu nošaše oružje: izvadi mač svoj, i probodi me da ne dođu ti neobrezani i narugaju mi se. Ali ne htje momak koji mu nošaše oružje, jer ga bješe vrlo strah. Tada Saul uze mač i baci se na nj. A kad momak koji mu nošaše oružje vidje gdje umrije Saul, baci se i on na svoj mač, i umrije. Tako pogibe Saul; i tri sina njegova i sva čeljad njegova pogiboše zajedno. A kad svi Izrailjci koji bijahu u dolini vidješe gdje pobjegoše Izrailjci i gdje pogibe Saul i sinovi njegovi, ostaviše gradove svoje i pobjegoše, te dođoše Filisteji i ostaše u njima. A sjutradan dođoše Filisteji da svlače mrtve, i nađoše Saula i sinove njegove gdje leže na gori Gelvuji. I svukavši ga uzeše glavu njegovu i oružje njegovo, i poslaše u zemlju Filistejsku na sve strane da se objavi kod lažnijeh bogova njihovijeh i po narodu. I ostaviše oružje njegovo u kući bogova svojih, a glavu mu objesiše u kući Dagonovoj. A kad čuše svi u Javisu Galadskom sve što učiniše Filisteji od Saula, Podigoše se svi junaci i uzeše tijelo Saulovo i tjelesa sinova njegovijeh, i donesoše ih u Javis, i pogreboše kosti njihove pod hrastom u Javisu, i postiše sedam dana. I tako pogibe Saul za bezakonje svoje, koje učini Gospodu što ne sluša riječi Gospodnje i što traži da pita duh vračarski, A ne pita Gospoda; zato ga ubi, i prenese carstvo na Davida sina Jesejeva. I sabraše se svi Izrailjci k Davidu u Hevron, i rekoše: evo, mi smo kost tvoja i tijelo tvoje. I pređe dok Saul bijaše car ti si odvodio i dovodio Izrailja; i Gospod Bog tvoj rekao ti je: ti ćeš pasti narod moj Izrailja; i ti ćeš biti vođ narodu mojemu Izrailju. Tako dođoše sve starješine Izrailjeve k caru u Hevron, i učini s njima David vjeru u Hevronu pred Gospodom, i pomazaše Davida za cara nad Izrailjem kao što bješe rekao Gospod preko Samuila. Potom otide David sa svijem Izrailjem na Jerusalim, a to je Jevus, jer ondje bijahu Jevuseji, koji življahu u onoj zemlji. I rekoše Jevušani Davidu: nećeš ući ovamo. Ali David uze kulu Sion, to je grad Davidov. Jer David reče: ko prvi nadbije Jevuseje, biće knez i vojvoda. I Joav sin Serujin izide prvi, i posta knez. Poslije sjeđaše David u tom gradu, zato ga prozvaše grad Davidov. I sazida grad unaokolo, od Milona unaokolo; a Joav opravi ostatak grada. I David jednako napredovaše i siljaše se, jer Gospod nad vojskama bješe s njim. A ovo su poglavice među junacima Davidovijem, koji junački radiše uza nj za carstvo njegovo sa svijem Izrailjem da bude car nad Izrailjem po riječi Gospodnjoj; I ovo je broj junaka Davidovijeh: Jasoveam sin Ahmonijev, prvi između trideset; on mahnu kopljem svojim na tri stotine, i pobi ih ujedanput. A za njim Eleazar sin Dodov Ahošanin, on bijaše jedan od tri junaka. On bijaše s Davidom u Fas-Damimu, kad se Filisteji skupiše na boj; i ondje bijaše njiva puna ječma, i narod pobježe od Filisteja, A oni stadoše usred njive, i odbraniše je pobivši Filisteje; i Gospod dade izbavljenje veliko. I ta tri prva između trideset sidoše ka stijeni k Davidu u pećinu Odolamsku, kad vojska Filistejska stajaše u okolu u dolini Rafajskoj. A David bijaše onda u gradu, a straža Filistejska bijaše tada u Vitlejemu. I David zaželje i reče: ko bi mi donio vode da pijem iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata? Tada ta trojica prodriješe kroz oko Filistejski, i zahvatiše vode iz studenca Vitlejemskoga koji je kod vrata, i donesoše i dadoše Davidu; a David ne htje piti, nego je izli Gospodu. I reče: ne dao mi Bog moj da to učinim! eda li ću piti krv tijeh ljudi koji ne mariše za život svoj? jer je donesoše ne mareći za život svoj. I ne htje je piti. To učiniše ta tri junaka. I Avisaj brat Joavov bješe prvi između trojice. I on mahnu kopljem svojim na tri stotine, i pobi ih, i proslavi se među trojicom; Među trojicom bješe slavniji od druge dvojice i bješe im poglavica; ali one trojice ne stiže. Venaja sin Jodajev, sin čovjeka junaka iz Kavseila, koji učini velika djela, on pogubi dva junaka Moavska, i sišav ubi lava u jami kad bješe snijeg. On ubi i nekoga Misirca visoka pet lakata. Imaše Misirac u ruci koplje kao vratilo, a on izide na nj sa štapom, i istrže Misircu koplje iz ruke, i ubi ga njegovijem kopljem. To učini Venaja sin Jodajev, i bi slavan među ova tri junaka. Bješe najslavniji između tridesetorice, ali one trojice ne stiže. I David ga postavi nad pratiocima svojim. Junaci između vojnika bijahu: Asailo brat Joavov, Elhanan sin Dodov iz Vitlejema, Samot Arorarin, Helis Felonjanin, Ira sin Ikisov iz Tekoje, Avijezer iz Anatota, Sivehaj iz Husata, Ilaj iz Ahoha, Maraj iz Netofata, Heled sin Vanin iz Netofata, Itaj sin Rivajev iz Gavaje sinova Venijaminovih, Venaja iz Faratona, Uraj od potoka Gaskih, Avilo iz Arvata, Azmavet iz Varuma, Elijava iz Salvona, Sinovi Asima Gizonjanina, Jonatan sin Sagijin Araranin, Ahijam sin Saharov Araranin, Elifal sin Urov, Efer iz Mehirata, Ahija iz Felona, Esro Karmilac, Naraj sin Esvajev, Joilo brat Natanov, Mivar sin Agirijev, Selek Amonac, Naraj Viroćanin, koji nošaše oružje Joavu sinu Serujinu, Ira Jetranin, Gariv Jetranin, Urija Hetejin, Zavad sin Alajev, Adina sin Sizin od sinova Ruvimovijeh, poglavar sinova Ruvimovijeh, i trideset s njim, Anan sin Mašin, i Josafat iz Mitne, Ozija iz Asterota, Sama i Jehilo sinovi Hotana Aroiranina, Jediailo sin Simrijev i Joha brat mu iz Tise, Elilo Mavljanin, i Jerivaj i Josavija sinovi Elnamovi, i Jetema Moavac, Elilo i Ovid i Jasilo iz Mesovaje. A ovo su koji dođoše k Davidu u Siklag dok se još krijaše od Saula sina Kisova, i bijahu među junacima pomažući u ratu, Naoružani lukom, iz desne ruke i iz lijeve gađahu kamenjem i iz luka strijelama, između braće Saulove, od plemena Venijaminova: Poglavar Ahijezer i Joas sinovi Semaje iz Gavaje, Jezilo i Felet sinovi Azmavetovi, i Veraha i Juj iz Anatota, I Ismaja Gavaonjanin, junak među tridesetoricom i nad tridesetoricom, i Jeremija i Jazilo i Joanan i Jozavad od Gedirota, Eluzaj i Jerimot i Valija i Semarija i Sefatija od Arufa, Elkana i Jesija i Azareilo i Joezer i Jasoveam Korijani, I Joila i Zevadija sinovi Jeroamovi iz Gedora. I od plemena Gadova prebjegoše k Davidu u grad u pustinju hrabri junaci, vješti boju, naoružani štitom i kopljem, kojima lice bijaše kao lice lavovsko, i bijahu brzi kao srne po gorama: Eser prvi, Ovadija drugi, Elijav treći, Mismana četvrti, Jeremija peti, Ataj šesti, Elilo sedmi, Joanan osmi, Elzaval deveti, Jeremija deseti, Mohvanaj jedanaesti. To bijahu između sinova Gadovijeh poglavari u vojsci, najmanji nad stotinom a najveći nad tisućom. Oni prijeđoše preko Jordana prvoga mjeseca kad se razli preko svijeh bregova svojih, i otjeraše sve iz dolina na istok i na zapad. A dođoše i od sinova Venijaminovijeh i Judinijeh k Davidu u grad. I izide im David na susret, i govoreći reče im: ako mira radi idete k meni, da mi pomožete, srce će se moje združiti s vama; ako li ste došli da me izdate neprijateljima mojim, nepravde nema na meni, neka vidi Gospod otaca naših i neka sudi. Tada duh dođe na Amasaja poglavara među vojvodama, te reče: tvoji smo, Davide, i s tobom ćemo biti, sine Jesejev; mir, mir tebi i pomagačima tvojim, jer ti pomaže Bog tvoj. Tako ih primi David, i postavi ih među poglavare nad četama. I od sinova Manasijinih neki prebjegoše Davidu kad iđaše s Filistejima na Saula u boj, ali im ne pomogoše; jer knezovi Filistejski dogovorivši se vratiše ga govoreći: na pogibao našu prebjegnuće gospodaru svojemu Saulu. Kad se vraćaše u Siklag, prebjegoše k njemu iz plemena Manasijina: Adna i Jozavad i Jediailo i Mihailo i Jozavad i Eliuj i Saltaj, tisućnici u plemenu Manasijinu. I oni pomagahu Davidu protivu četi, jer hrabri junaci bjehu svi, te postaše vojvode u njegovoj vojsci. Jer svaki dan dolažahu k Davidu u pomoć, dokle posta velika vojska kao vojska Božija. A ovo je broj ljudi naoružanijeh za vojsku koji dođoše k Davidu u Hevron da prenesu carstvo Saulovo na nj po riječi Gospodnjoj: Sinova Judinijeh koji nošahu štit i koplje šest tisuća i osam stotina naoružanijeh za vojsku; Sinova Simeunovijeh hrabrijeh vojnika sedam tisuća i sto; Sinova Levijevih četiri tisuće i šest stotina; I Jodaj poglavar između sinova Aronovijeh i s njim tri tisuće i sedam stotina; I Sadok mladić, hrabar junak, i od doma oca njegova dvadeset i dva kneza; I sinova Venijaminovih, braće Saulove, tri tisuće; jer ih se mnogi još držahu doma Saulova; I sinova Jefremovijeh dvadeset tisuća i osam stotina hrabrijeh junaka, ljudi na glasu u porodicama otaca svojih; A od polovine plemena Manasijina osamnaest tisuća, koji biše imenovani poimence da dođu da postave Davida carem; I sinova Isaharovijeh, koji dobro razumijevahu vremena da bi znali šta će činiti Izrailj, knezova njihovijeh dvjesta, i sva braća njihova slušahu ih; Sinova Zavulonovijeh, koji iđahu na vojsku i naoružani bijahu za boj svakojakim oružjem, pedeset tisuća, koji se postavljahu u vrste pouzdana srca; A od plemena Neftalimova tisuća poglavara i s njima trideset i sedam tisuća sa štitovima i kopljima; A od plemena Danova dvadeset i osam tisuća i šest stotina naoružanijeh za boj; A od plemena Asirova četrdeset tisuća vojnika vještijeh postaviti se za boj; A onijeh ispreko Jordana, od plemena Ruvimova i Gadova i od polovine plemena Manasijina, sto i dvadeset tisuća sa svakojakim oružjem ubojitijem. Svi ovi vojnici u vojničkom redu dođoše cijela srca u Hevron da postave Davida carem nad svijem Izrailjem. A i ostali svi Izrailjci bijahu složni da carem postave Davida. I bijahu ondje s Davidom tri dana jedući i pijući, jer im braća bijahu pripravila. A i oni koji bijahu blizu njih, dori do Isahara i Zavulona i Neftalima, donošahu hljeba na magarcima i na kamilama i na mazgama i na volovima, jela, brašna, smokava i suhoga grožđa i vina i ulja, volova, ovaca izobila; jer bijaše radost u Izrailju. I David učini vijeće s tisućnicima i sa stotinicima i sa svijem vojvodama, I reče David svemu zboru Izrailjevu: ako vam je po volji, i ako je od Gospoda Boga našega, da pošaljemo na sve strane k braći svojoj ostaloj po svijem krajevima Izrailjevijem, i k sveštenicima i Levitima po gradovima i podgrađima njihovijem, da se skupe k nama, Pa da donesemo k sebi kovčeg Boga svojega, jer ga ne tražismo za vremena Saulova. A sav zbor reče da se tako učini, jer to bi po volji svemu narodu. I tako David sabra sav narod Izrailjev od Sihora Misirskoga dori do Emata, da donesu kovčeg Božji iz Kirijat-Jarima. I otide David sa svijem Izrailjem u Valu, u Kirijat-Jarim Judin, da prenesu odande kovčeg Boga Gospoda, koji sjedi na heruvimima, čije se ime prizivlje. I povezoše kovčeg Božji na novijem kolima iz kuće Avinadavove; a Uza i Ahijo upravljahu kolima. A David i sav narod Izrailjev igrahu pred Bogom iz sve snage pjevajući i udarajući u gusle i u psaltire i u bubnje i u kimvale i trubeći u trube. A kad dođoše do gumna Hidonova, Uza se maši rukom da prihvati kovčeg, jer volovi potegoše na stranu. I Gospod se razgnjevi na Uzu, i udari ga što se maši rukom za kovčeg, te umrije ondje pred Bogom. I ožalosti se David što Gospod ubi Uzu: zato se prozva ono mjesto Fares-Uza do danas. I uplaši se David od Boga u onaj dan, i reče: kako ću donijeti k sebi kovčeg Božji? I ne prenese David kovčega k sebi u grad Davidov, nego ga skloni u kuću Ovid-Edoma Getejina. I osta kovčeg Božji kod porodice Ovid-Edomove u kući njegovoj tri mjeseca. I Gospod blagoslovi dom Ovid-Edomov i sve što imaše. A Hiram car Tirski posla poslanike k Davidu i drva kedrovijeh i zidara i drvodjelja da mu sagrade kuću. I razumje David da ga je Gospod utvrdio za cara nad Izrailjem i da se carstvo njegovo podiže visoko radi naroda njegova Izrailja. I David uze jošte žena u Jerusalimu i izrodi još sinova i kćeri. I ovo su imena onijeh koji mu se rodiše u Jerusalimu: Samuja i Sovav, Natan i Solomun, I Jevar i Elisuja i Elfalet, I Noga i Nefeg i Jafija, I Elisama i Velijada i Elifalet. A Filisteji čuvši da je David pomazan za cara nad svijem Izrailjem, izidoše svi Filisteji da traže Davida; a David čuvši to izide pred njih. I Filisteji došavši raširiše se po dolini Rafajskoj. Tada David upita Gospoda govoreći: hoću li izaći na Filisteje? i hoćeš li ih dati u moje ruke? A Gospod mu reče: izađi, i daću ih u tvoje ruke. Tada otidoše u Val-Ferasim, i pobi ih ondje David, i reče David: prodrije Bog neprijatelje moje mojom rukom, kao što voda prodire. Otuda se prozva mjesto Val-Ferasim. I ostaviše ondje bogove svoje; a David zapovjedi, te ih spališe ognjem. A Filisteji opet po drugi put raširiše se po onom dolu. I David opet upita Boga, a Bog mu reče: ne idi za njima, nego se vrati od njih, pa udari na njih prema dudovima. I kad čuješ da zašušti po vrhovima od dudova, tada izidi u boj; jer će poći Bog pred tobom da pobije vojsku Filistejsku. I učini David kako mu zapovjedi Bog, i pobiše vojsku Filistejsku od Gavaona do Gezera. I razglasi se ime Davidovo po svijem zemljama; i Gospod zadade strah od njega svijem narodima. I načini sebi David kuće u gradu Davidovu, i spremi mjesto za kovčeg Božji, i razape mu šator. Tada reče David: ne valja da nosi kovčeg Božji niko osim Levita, jer je njih izabrao Gospod da nose kovčeg Božji i da mu služe dovijeka. I skupi David sve sinove Izrailjeve u Jerusalim da prenesu kovčeg Gospodnji na mjesto njegovo, koje mu bješe spremio. Skupi David i sinove Aronove i Levite, Od sinova Katovijeh: Urila poglavara i braće njegove sto i dvadeset; Od sinova Merarijevih: Asaju poglavara i braće njegove dvjesta i dvadeset; Od sinova Girsonovijeh: Joila poglavara i braće njegove sto i trideset; Od sinova Elisafanovih: Semaju poglavara i braće njegove dvjesta; Od sinova Hevronovijeh: Elila poglavara i braće njegove osamdeset; Od sinova Ozilovijeh: Aminadava poglavara i braće njegove sto i dvanaest. Tada dozva David Sadoka i Avijatara sveštenike, i Levite Urila i Asaju i Joila i Samaju i Elila i Aminadava, I reče im: vi ste poglavari porodica otačkih među Levitima; osveštajte sebe i braću svoju, da donesete kovčeg Gospoda Boga Izrailjeva na mjesto koje sam mu spremio. Jer što pređe ne učiniste toga, Gospod Bog naš prodrije nas; jer ga ne tražismo kako treba. I osveštaše se sveštenici i Leviti da prenesu kovčeg Gospoda Boga Izrailjeva. I nosiše sinovi Levitski kovčeg Božji kao što je zapovjedio Mojsije po riječi Gospodnjoj na ramenima svojim i polugama. I reče David poglavarima Levitskim da postave između braće svoje pjevače sa spravama muzičkim, sa psaltirima i guslama i kimvalima, da pjevaju u glas veselo. I postaviše Leviti Emana sina Joilova, i od braće njegove Asafa sina Varahijina, i od sinova Merarijevih, braće njihove, Etana sina Kisajina; I s njima braću njihovu drugoga reda: Zahariju i Vena i Jazila i Semiramota i Jehila i Unija i Elijava i Venaju i Masiju i Matatiju i Elifela i Mikneju i Ovid-Edoma i Jeila, vratare. I pjevači Eman i Asaf i Etan udarahu u kimvale mjedene; A Zaharija i Ozilo i Semiramot i Jehilo i Unije i Elijav i Masija i Venaja u psaltire visoko, A Matatija i Elifel i Mikneja i Ovid-Edom i Jeilo i Azazija u gusle nisko. A Henanija poglavar među Levitima koji nošahu kovčeg uređivaše kako će se nositi, jer bješe vješt. A Varahija i Elkana bjehu vratari kod kovčega. A Sevanija i Josafat i Natanailo i Amasaj i Zaharija i Venaja i Elijezer, sveštenici, trubljahu u trube pred kovčegom Božjim; a Ovid-Edom i Jehija bjehu vratari kod kovčega. I tako David i starješine Izrailjeve i tisućnici iđahu prateći kovčeg zavjeta Gospodnjega iz kuće Ovid-Edomove s veseljem. I kad Bog pomože Levitima koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega prinesoše sedam volova i sedam ovnova. I David bijaše ogrnut plaštem od tankoga platna, tako i svi Leviti koji nošahu kovčeg i pjevači, i Henanija koji upravljaše nosiocima među pjevačima. I David imaše na sebi oplećak lanen. I tako sav narod Izrailjev praćaše kovčeg zavjeta Gospodnjega klikujući i trubeći u trube i u rogove i udarajući u kimvale i u psaltire i u gusle. A kad kovčeg zavjeta Gospodnjega ulažaše u grad Davidov, Mihala kći Saulova gledajući s prozora vidje cara Davida gdje skače i igra, i podrugnu mu se u srcu svom. I kad donesoše kovčeg Božji, namjestiše ga usred šatora, koji mu razape David; i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne pred Bogom. Potom prinesavši David žrtve paljenice i žrtve zahvalne, blagoslovi narod u ime Gospodnje. I razdade svijem Izrailjcima, i ljudima i ženama, svakom po jedan hljeb i komad mesa i vrč vina. Potom postavi pred kovčegom Gospodnjim sluge između Levita da pominju i slave i hvale Gospoda Boga Izrailjeva: Asafa poglavara, a drugoga za njim Zahariju, i Jeila i Semiramota i Jehila i Matatiju i Elijava i Venaju i Ovid-Edoma; i Jeilo udaraše u psaltire i gusle, a Asaf u kimvale, A Venaja i Jazilo sveštenici bijahu jednako s trubama pred kovčegom zavjeta Gospodnjega. U taj dan naredi David prvi put da hvale Gospoda Asaf i braća njegova: Hvalite Gospoda; glasite ime njegovo; javljajte po narodima djela njegova. Pjevajte mu, slavite ga, kazujte sva čudesa njegova. Hvalite se svetijem imenom njegovijem; neka se veseli srce onijeh koji traže Gospoda. Tražite Gospoda i silu njegovu; tražite lice njegovo bez prestanka. Pamtite čudesa njegova, koja je učinio, znake njegove i sudove usta njegovijeh. Sjeme Izrailjevo sluge su njegove, sinovi Jakovljevi izbrani njegovi. On je Gospod Bog naš, po svoj su zemlji sudovi njegovi. Pamtite uvijek zavjet njegov, riječ koju je dao na tisuću koljena. Što je zavjetovao Avramu i za što se kleo Isaku, To je postavio Jakovu za zakon i Izrailju za zavjet vječni, Govoreći: tebi ću dati zemlju Hanansku u našljedni dio. Tada vas još bijaše malo na broj, bijaše vas malo, i bijaste došljaci. Iđahu od naroda do naroda, i iz jednoga carstva k drugomu plemenu. Ne dade nikomu da im naudi, i karaše za njih careve: Ne dirajte u pomazanike moje, i prorocima mojim ne činite zla. Pjevaj Gospodu, sva zemljo! javljajte od dana na dan spasenje njegovo. Kazujte po narodima slavu njegovu, po svijem plemenima čudesa njegova. Jer je velik Gospod i valja ga hvaliti veoma; strašniji je od svijeh bogova. Jer su svi bogovi u naroda ništa; a Gospod je nebesa stvorio. Slava je i veličanstvo pred njim, sila i radost u stanu njegovu. Dajte Gospodu, plemena narodna, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu prema imenu njegovu, nosite dare i idite preda nj, poklonite se Gospodu i svetoj krasoti. Strepi pred njim, sva zemljo; zato je vasiljena tvrda i neće se pomjestiti. Nek se vesele nebesa i zemlja se raduje; i neka govore po narodima: Gospod caruje. Neka pljeska more i što je u njemu; neka skače polje i sve što je na njemu. Tada neka se raduju drveta šumska pred Gospodom, jer ide da sudi zemlji. Hvalite Gospoda, jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova. I recite: spasi nas, Bože spasenja našega, i skupi nas i izbavi nas od naroda da slavimo sveto ime tvoje, da se hvalimo tvojom slavom. Blagosloven Gospod Bog Izrailjev od vijeka i do vijeka. Tada sav narod reče: amin; i hvališe Gospoda. I ostavi ondje pred kovčegom zavjeta Gospodnjega Asafa i braću njegovu da služe pred kovčegom bez prestanka kao što treba od dana na dan, I Ovid-Edoma i braću njegovu, šezdeset i osam, Ovid-Edoma sina Jedutunova i Osu, da budu vratari; A Sadoka sveštenika i braću njegovu sveštenike pred šatorom Gospodnjim na visini u Gavaonu, Da prinose žrtve paljenice Gospodu na oltaru za žrtve paljenice bez prestanka jutrom i večerom, i da čine sve što je napisano u zakonu Gospodnjem što je zapovjedio Izrailju, I s njima Emana i Jedutuna i druge izabrane, koji biše poimence imenovani da hvale Gospoda, jer je dovijeka milost njegova, S njima Emana i Jedutuna, da trube u trube i udaraju u kimvale i u druge sprave muzičke Bogu; a sinove Jedutunove da budu vratari. Potom se razide sav narod, svak svojoj kući, a David se vrati da blagoslovi dom svoj. A kad David sjeđaše kod kuće svoje, reče David Natanu proroku: gle, ja stojim u kući od kedrova drveta, a kovčeg zavjeta Gospodnjega pod zavjesima. A Natan reče Davidu: što ti je god u srcu, čini, jer je Bog s tobom. Ali onu noć dođe riječ Božija Natanu govoreći: Idi i reci Davidu sluzi mojemu: ovako veli Gospod: ti mi nećeš sazidati kuće da u njoj nastavam. Kad nijesam nastavao u kući otkad izvedoh Izrailja do danas, nego sam išao od šatora do šatora i od naslona do naslona, Kuda sam god hodio sa svijem Izrailjem, jesam li jednu riječ rekao kome između sudija Izrailjevijeh kojima zapovijedah da pasu narod moj, i kazao: zašto mi ne načinite kuću od kedra? Ovako dakle reci sluzi mojemu Davidu: ovako veli Gospod nad vojskama: ja te uzeh od tora, od ovaca, da budeš vođ narodu mojemu Izrailju. I bjeh s tobom kuda si god išao, i istrijebih sve neprijatelje tvoje ispred tebe, i stekoh ti ime kao što je ime velikih ljudi na zemlji. I odrediću mjesto narodu svojemu Izrailju, i posadiću ga, te će nastavati u svom mjestu, i neće se više pretresati; niti će im više dosađivati nepravednici kao prije, I od onoga dana kad sam postavio sudije nad narodom svojim Izrailjem; i pokorih sve neprijatelje tvoje; nego ti javljam da će ti Gospod sazidati kuću. I kad se navrše dani tvoji da otideš k ocima svojim, podignuću sjeme tvoje nakon tebe, koje će biti između sinova tvojih, i utvrdiću carstvo njegovo. On će mi sazidati dom, i utvrdiću prijesto njegov dovijeka. Ja ću mu biti otac, i on će mi biti sin; a milosti svoje neću ukloniti od njega kao što sam uklonio od onoga koji bješe prije tebe. Nego ću ga utvrditi u domu svom i u carstvu svom dovijeka, i prijesto će njegov stajati dovijeka. Po svijem ovijem riječima i po svoj ovoj utvari kaza Natan Davidu. Tada dođe car David i stade pred Gospodom, i reče: ko sam ja, Gospode Bože, i šta je dom moj, te si me doveo dovde? I to ti se čini malo, Bože, nego si govorio i za dom sluge svojega na dugo vremena, i postarao si mi se za tu slavu zakonom čovječijim, Gospode Bože. Šta će još David da ti govori o časti sluge tvojega, kad ti znaš slugu svojega? Gospode, sluge svojega radi i po srcu svojemu činiš svu ovu veliku stvar, obznanjujući sve ove velike stvari. Gospode, nema takoga kakav si ti, i nema Boga osim tebe, po svemu što čusmo svojim ušima. Jer koji je narod na zemlji kao tvoj narod Izrailj? radi kojega je Bog išao da ga iskupi da mu bude narod, i da steče sebi ime velikim i strašnim djelima izgoneći narode ispred naroda svojega, koji si iskupio iz Misira. Jer si učinio narod svoj Izrailja svojim narodom dovijeka; a ti si im, Gospode, Bog. I tako, Gospode, riječ koju si obrekao sluzi svojemu i domu njegovu neka bude tvrda dovijeka, i učini kako si rekao. Neka bude tvrda, da se veliča ime tvoje dovijeka i da se govori: Gospod nad vojskama, Bog Izrailjev jest Bog nad Izrailjem, i dom Davida sluge tvojega neka stoji tvrdo pred tobom. Jer si ti, Bože moj, javio sluzi svojemu da ćeš mu sazidati dom, zato se sluga tvoj usudi da ti se pomoli. Tako Gospode, ti si Bog, i obrekao si sluzi svojemu to dobro. Budi dakle voljan i blagoslovi dom sluge svojega da bude dovijeka pred tobom; jer kad ti, Gospode, blagosloviš, biće blagosloven dovijeka. A poslije toga pobi David Filisteje i pokori ih, i uze Gat i sela njegova iz ruku Filistejskih. Pobi i Moavce, i postaše Moavci sluge Davidove i plaćahu mu danak. Razbi David i Adar-Ezera cara Sovskoga u Ematu izašav da raširi vlast svoju do rijeke Efrata. I uze mu David tisuću kola i sedam tisuća konjika i dvadeset tisuća pješaka, i podreza David žile svijem konjma kolskim, samo ostavi za sto kola. A bijahu došli Sirci iz Damaska u pomoć Adar-Ezeru caru Sovskomu, i David pobi dvadeset i dvije tisuće Siraca. I namjesti David vojsku u Siriji što je pod Damaskom, i Sirci postaše sluge Davidove plaćajući mu danak. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše. I David uze zlatne štitove koje imahu sluge Adar-Ezerove, i donese ih u Jerusalim. I iz Tivata i iz Huna gradova Adar-Ezerovijeh odnese David silnu mjed, od koje Solomun načini more mjedeno i stupove i posuđe mjedeno. A kad ču Toja car Ematski da je David pobio svu vojsku Adar-Ezera cara Sovskoga, Posla Adorama sina svojega k caru Davidu da ga pozdravi i da mu čestita što je vojevao na Adar-Ezera i ubio ga, jer Toja imaše rat s Adar-Ezerom, i svakojakih zaklada zlatnijeh i srebrnijeh i mjedenijeh. Pa i to car David posveti Gospodu sa srebrom i zlatom što bješe uzeo od svijeh naroda, od Edomaca i od Moavaca i od sinova Amonovijeh i od Filisteja i od Amalika. I Avisaj sin Serujin pobi osamnaest tisuća Idumejaca u slanoj dolini. I namjesti vojsku po Idumeji, i svi Idumejci postaše sluge Davidove. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše. Tako carova David nad svijem Izrailjem sudeći i dajući pravdu svemu narodu svojemu. I Joav sin Serujin bješe nad vojskom, a Josafat sin Ahiludov pametar, A Sadok sin Ahitovov i Avimeleh sin Avijatarov sveštenici, a Susa pisar, A Venaja sin Jodajev bješe nad Heretejima i Feletejima, a sinovi Davidovi prvi do cara. A poslije toga umrije Nas car sinova Amonovijeh, i zacari se sin njegov na njegovo mjesto. I reče David: da učinim milost Anunu sinu Nasovu, jer je otac njegov učinio meni milost. I posla David poslanike da ga potješe za ocem. I dođoše sluge Davidove u zemlju sinova Amonovijeh k Anunu da ga potješe. A knezovi sinova Amonovijeh rekoše Anunu gospodaru svojemu: misliš da je David zato poslao ljude da te potješe što je rad učiniti čast ocu tvojemu? a nijesu zato došle sluge njegove k tebi da promotre i uhode i obore zemlju? Tada Anun uhvati sluge Davidove, i obrija ih i otsiječe im haljine po pole do zadnjice, i opravi ih natrag. A kad neki otidoše, te javiše Davidu za te ljude, on posla pred njih, jer ljudi bijahu grdno osramoćeni, i poruči im car: sjedite u Jerihonu dok vam naraste brada, pa onda dođite natrag. A kad vidješe sinovi Amonovi gdje se omraziše s Davidom, onda Anun i sinovi Amonovi poslaše tisuću talanata srebra da najme kola i konjika iz Mesopotamije i iz Sirije Mahe i iz Sove. I najmiše trideset i dvije tisuće kola i cara od Mahe s narodom njegovijem, koji dođoše i stadoše u oko prema Medevi. A i sinovi Amonovi skupiše se iz gradova svojih i dođoše na boj. A David kad to ču, posla Joava sa svom hrabrom vojskom. I izidoše sinovi Amonovi i uvrstaše se pred vratima gradskim; a carevi koji dođoše bijahu za se u polju. I Joav vidjeći namještenu vojsku prema sebi sprijed i sastrag, uze odabrane iz sve vojske Izrailjske, i namjesti ih prema Sircima. A ostali narod predade Avisaju bratu svojemu; i namjestiše ih prema sinovima Amonovijem. I reče: ako Sirci budu jači od mene, dođi mi u pomoć; ako li sinovi Amonovi budu jači od tebe, ja ću tebi doći u pomoć. Budi junak i držimo se junački za svoj narod i za gradove Boga svojega; a Gospod neka učini što mu je drago. Tada Joav i narod koji bijaše s njim primakoše se da udare na Sirce; ali oni pobjegoše ispred njih. A sinovi Amonovi kad vidješe gdje pobjegoše Sirci, pobjegoše i oni ispred Avisaja brata njegova i uđoše u svoj grad. Potom se Joav vrati u Jerusalim. Ali Sirci kad vidješe gdje ih nadbiše Izrailjci, poslaše poslanike te dovedoše Sirce ispreko rijeke; a Sofak vojvoda Adar-Ezerov iđaše pred njima. Kad to javiše Davidu, on skupi sve Izrailjce, i prijeđe preko Jordana, i dođe k njima i namjesti vojsku prema njima; a kad namjesti David vojsku prema njima, pobiše se s njim. Ali pobjegoše Sirci ispred Izrailja, i pobi David Siraca sedam tisuća kola i četrdeset tisuća pješaka, i Sofaka vojvodu pogubi. I kad vidješe sluge Adar-Ezerove da ih razbi Izrailj, učiniše mir s Davidom i služahu mu; i ne htješe više Sirci pomagati sinovima Amonovijem. A kad prođe godina, u vrijeme kad carevi idu na vojsku, Joav izvede vojsku, te potiraše zemlju sinova Amonovijeh, i došavši opkoli Ravu; a David bješe ostao u Jerusalimu. I Joav osvoji Ravu i raskopa je. I David uze caru njihovu s glave krunu, i nađe da poteže talanat zlata, i drago kamenje bješe u njoj; i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod što bijaše u njemu izvede i isiječe ih pilama i gvozdenijem branama i sjekirama. I tako učini David svijem gradovima sinova Amonovijeh. Potom se vrati David sa svijem narodom u Jerusalim. A poslije toga nasta rat u Gezeru s Filistejima; tada Sivehaj Husaćanin ubi Sifaja koji bijaše roda divovskoga, i biše pokoreni. Nasta opet rat s Filistejima, u kom Elhanan sin Jairov ubi Lamiju brata Golijata Getejina, kojemu kopljača bijaše kao vratilo. I opet nasta rat u Gatu, gdje bijaše jedan čovjek vrlo visok, koji imaše po šest prsta, skupa dvadeset i četiri; i on bijaše roda divovskoga. I ružaše Izrailja, te ga ubi Jonatan sin Samaje brata Davidova. Ti bijahu sinovi istoga diva iz Gata, i pogiboše od ruke Davidove i od ruke sluga njegovijeh. Ali usta sotona na Izrailja i navrati Davida da izbroji Izrailja. I reče David Joavu i knezovima narodnijem: idite, izbrojte sinove Izrailjeve od Virsaveje dori do Dana, pa mi javite da znam koliko ih ima. Ali Joav reče: neka doda Gospod narodu svojemu koliko ga je sada još sto puta toliko; nijesu li, care gospodaru moj, svi sluge gospodaru mojemu? zašto traži to gospodar moj? zašto da bude na grijeh Izrailju? Ali riječ careva nadjača Joava. I tako otide Joav i obide svega Izrailja, pa se vrati u Jerusalim. I dade Joav broj prepisanoga naroda Davidu; i bijaše svega naroda Izrailjeva tisuća tisuća i sto tisuća ljudi koji mahahu mačem, a naroda Judina četiri stotine i sedamdeset tisuća ljudi koji mahahu mačem. A plemena Levijeva i Venijaminova ne izbroji s njima, jer mrska bješe Joavu zapovijest careva. A ne bješe mila Bogu ta stvar; zato udari Izrailja. I David reče Bogu: sagriješih veoma što to uradih; ali uzmi bezakonje sluge svojega, jer veoma ludo radih. A Gospod reče Gadu vidiocu Davidovu govoreći: Idi kaži Davidu i reci: ovako veli Gospod: troje ti dajem, izberi jedno da ti učinim. I dođe Gad k Davidu i reče mu: tako veli Gospod, biraj: Ili glad za tri godine, ili tri mjeseca da bježiš od neprijatelja svojih i mač neprijatelja tvojih da te stiže, ili tri dana mač Gospodnji i pomor da bude u zemlji i anđeo Gospodnji da ubija po svijem krajevima Izrailjevijem. Sada dakle gledaj što ću odgovoriti onomu koji me je poslao. A David reče Gadu: u tjeskobi sam ljutoj; ali neka zapadnem Gospodu u ruke, jer je veoma velika milost njegova; a ljudima da ne zapadnem u ruke. I tako pusti Gospod pomor na Izrailja, te pade Izrailja sedamdeset tisuća ljudi. I posla Gospod anđela u Jerusalim da ga ubija; i kad ubijaše, pogleda Gospod i sažali mu se sa zla; i reče anđelu koji ubijaše: dosta, spusti ruku svoju. A anđeo Gospodnji stajaše kod gumna Ornana Jevusejina, A David podiže oči svoje i vidje anđela Gospodnjega gdje stoji između zemlje i neba a u ruci mu go mač, kojim bješe zamahnuo na Jerusalim; i pade David i starješine ničice, obučeni u kostrijet. I reče David Bogu: nijesam li ja zapovjedio da se izbroji narod? ja sam dakle zgriješio i zlo učinio; a te ovce šta su učinile? Gospode Bože moj, neka se ruka tvoja obrati na me i na dom oca mojega; ali ne na taj narod da ga potre. Tada anđeo Gospodnji reče Gadu da kaže Davidu da izide gore i načini oltar Gospodu na gumnu Ornana Jevusejina. I izide David po riječi Gadovoj, koju mu reče u ime Gospodnje. A Ornan okrenuv se ugleda anđela, i sakri se sa četiri sina svoja. Jer Ornan vrsijaše pšenicu. Utom dođe David do Ornana; i pogledav Ornan kad vidje Davida izide iz gumna i pokloni se Davidu licem do zemlje. Tada reče David Ornanu: daj mi to gumno da načinim na njemu oltar Gospodu; za novce koliko vrijedi daj mi ga, da bi prestao pomor u narodu. A Ornan reče Davidu: uzmi i neka čini gospodar moj car što mu je drago; evo dajem i volove za žrtve paljenice, i kola za drva, i pšenicu za dar; sve to dajem. A car David reče Ornanu: ne, nego ću kupiti za novce šta vrijedi, jer neću da prinesem Gospodu što je tvoje ni da prinesem žrtve paljenice poklonjene. I dade David Ornanu za ono mjesto na mjeru šest stotina sikala zlata. I ondje načini David oltar Gospodu, i prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne; i prizva Gospoda, i usliši ga spustivši oganj s neba na oltar žrtve paljenice. I zapovjedi Gospod anđelu, te vrati mač svoj u korice. U ono vrijeme vidjev David da ga Gospod usliši na gumnu Ornana Jevusejina prinošaše žrtve ondje. A šator Gospodnji, koji načini Mojsije u pustinji, i oltar za žrtve paljenice bijaše u to vrijeme na visini u Gavaonu. I David ne može ići k njemu da traži Boga, jer se uplaši od mača anđela Gospodnjega. I reče David: ovo je kuća Gospoda Boga i ovo je oltar za žrtvu paljenicu Izrailju. I zapovjedi David da se skupe inostranci koji bijahu u zemlji Izrailjevoj, i odredi kamenare da tešu kamen da se gradi dom Božji. I gvožđa mnogo za kline na krila vratima i na sastavke pripravi David, i mjedi mnogo bez mjere, I drva kedrovijeh bez broja; jer dovožahu Sidonci i Tirci mnogo drva kedrovijeh Davidu. Jer David govoraše: Solomun je sin moj dijete mlado, a dom koji treba zidati Gospodu treba da bude vrlo velik za slavu i diku po svijem zemljama; zato ću mu pripraviti što treba. I pripravi David mnoštvo prije smrti svoje. Potom dozva sina svojega Solomuna i zapovjedi mu da sazida dom Gospodu Bogu Izrailjevu. I reče David Solomunu: sine! bio sam naumio da sazidam dom imenu Gospoda Boga svojega. Ali mi dođe riječ Gospodnja govoreći: mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio; nećeš ti sazidati doma imenu mojemu, jer si mnogo krvi prolio na zemlju preda mnom. Evo, rodiće ti se sin, on će biti miran čovjek i smiriću ga od svijeh neprijatelja njegovijeh unaokolo; zato će mu biti ime Solomun; i mir i pokoj daću Izrailju za njegova vremena. On će sazidati dom imenu mojemu, i on će mi biti sin, a ja njemu otac, i utvrdiću prijesto carstva njegova nad Izrailjem dovijeka. Zato, sine, Gospod će biti s tobom, i bićeš srećan, te ćeš sazidati dom Gospoda Boga svojega kao što je govorio za te. Samo da ti da Gospod razum i mudrost kad te postavi nad Izrailjem da držiš zakon Gospoda Boga svojega. Tada ćeš biti srećan, ako uzdržiš i ustvoriš uredbe i zakone koje je zapovjedio Gospod preko Mojsija Izrailju. Budi slobodan i hrabar, ne boj se i ne plaši se. I evo, u nevolji svojoj pripravio sam za dom Gospodnji sto tisuća talanata zlata i tisuću tisuća talanata srebra; a mjedi i gvožđa bez mjere, jer ga ima mnogo, također i drva i kamena pripravio sam; a ti dodaj još. A imaš i poslenika mnogo, kamenara i zidara i drvodjelja, i svakojakih ljudi vještijeh svakom poslu. Ima zlata, srebra, i mjedi i gvožđa bez mjere; nastani dakle i radi, i Gospod će biti s tobom. Potom zapovjedi David svijem knezovima Izrailjevijem da pomažu Solomunu sinu njegovu: Nije li s vama Gospod Bog vaš, koji vam je dao mir otsvuda? jer je dao u ruke moje stanovnike ove zemlje, i zemlja je pokorena Gospodu i narodu njegovu. Sada dakle upravite srce svoje i dušu svoju da tražite Gospoda Boga svojega; nastanite i zidajte svetinju Gospodu Bogu da unesete kovčeg zavjeta Gospodnjega i sveto posuđe Božije u dom koji će se sazidati imenu Gospodnjemu. I tako David star i sit života postavi Solomuna sina svojega carem nad Izrailjem. I sabra sve knezove Izrailjeve i sveštenike i Levite. I biše izbrojeni Leviti od trideset godina i više, i bješe ih na broj s glave na glavu trideset i osam tisuća ljudi. Između njih bijaše dvadeset i četiri tisuće određenijeh na posao u domu Gospodnjem, a šest tisuća upravitelja i sudija; A četiri tisuće vratara i četiri tisuće koji hvaljahu Gospoda uz oruđa koja načini za hvalu. I razdijeli ih David u redove po sinovima Levijevim, Girsonu, Katu i Merariju. Od Girsona bijahu: Ladan i Simej; Sinovi Ladanovi: poglavar Jehilo i Zetam i Joilo, trojica; Sinovi Simejevi: Selomit i Azilo i Haran, trojica. To su poglavari otačkih porodica Ladanovijeh. A sinovi Simejevi: Jat, Zina i Jeus i Verija, ta su četvorica sinovi Simejevi. A Jat bijaše poglavar, a Ziza drugi; a Jeus i Verija nemahu mnogo djece, zato se brojahu u jedan dom otački. Sinovi Katovi: Amram, Isar, Hevron i Ozilo, četvorica. Sinovi Amramovi: Aron i Mojsije. Ali Aron bi odvojen da osvećuje svetinju nad svetinjama, on i sinovi njegovi dovijeka, da kade pred Gospodom, da mu služe i da blagosiljaju u ime njegovo dovijeka. A sinovi Mojsija čovjeka Božijega broje se u pleme Levijevo. Sinovi Mojsijevi: Girsom i Elijezer. Sinovi Girsomovi: Sevuilo poglavar. A sinovi Elijezerovi: Reavija poglavar. A nemaše Elijezer više sinova, nego se sinovi Reavijini umnožiše veoma. Sinovi Isarovi: Selomit poglavar. Sinovi Hevronovi: Jerija prvi, Amarija drugi, Jazilo treći, i Jekameam četvrti. Sinovi Ozilovi: Miha prvi i Jesija drugi. Sinovi Merarijevi: Malije i Musije. Sinovi Malijevi: Eleazar i Kis. A Eleazar umrije i ne imaše sinova nego samo kćeri, i njima se oženiše sinovi Kisovi, braća njihova. Sinovi Musijevi: Malije i Eder i Jeremot, trojica. To su sinovi Levijevi po otačkim domovima svojim, poglavari domova otačkih, koji biše izbrojeni po broju imena s glave na glavu, koji rađahu posao za službu u domu Gospodnjem, od dvadeset godina i više. Jer David reče: mir dade Gospod Bog Izrailjev narodu svojemu, i nastavaće u Jerusalimu dovijeka. I Leviti neće više nositi šatora i posuđa njegova za službu njegovu. Jer po pošljednjoj naredbi Davidovoj biše izbrojeni sinovi Levijevi od dvadeset godina i više; Jer određeni bijahu da pomažu sinovima Aronovijem u službi u domu Gospodnjem u trijemovima i u klijetima, i da čiste sve svete stvari i da rade oko službe u domu Gospodnjem, I oko hljebova postavljenijeh, i oko bijeloga brašna za dar i oko kolača prijesnijeh i oko tavica, i oko svega što se prži, i oko svake mjere, I da stoje jutrom i hvale i slave Gospoda, i tako večerom, I kad se god prinose žrtve paljenice Gospodu, u subote, i na mladine i praznike, u broju po redu svom svagda pred Gospodom, I da rade što treba raditi u šatoru od sastanka i u svetinji, i za sinove Aronove, braću svoju, u službi u domu Gospodnjem. A među sinovima Aronovijem ovi su redovi: sinovi Aronovi bjehu Nadav i Avijud, Eleazar i Itamar. Ali Nadav i Avijud umriješe prije oca svojega i nemahu djece; zato biše sveštenici Eleazar i Itamar. I razdijeli ih David: Sadoka, koji bijaše od sinova Eleazarovijeh, i Ahimeleha, koji bijaše od sinova Itamarovijeh, po redu njihovu u službi njihovoj. I nađe se sinova Eleazarovijeh više poglavica nego sinova Itamarovijeh, kad ih razdijeliše: od sinova Eleazarovijeh bijaše poglavica po domovima otačkim šesnaest, a od sinova Itamarovijeh osam po domovima otačkim. I biše razdijeljeni ždrijebom i jedan i drugi; jer poglavari u svetinji i poglavari pred Bogom bijahu i od sinova Eleazarovijeh i od sinova Itamarovijeh. I popisa ih Semaja sin Natanailov pisar od plemena Levijeva pred carem i knezovima i Sadokom sveštenikom i Ahimelehom sinom Avijatarovijem i pred poglavarima porodica otačkih među sveštenicima i Levitima, jedan dom otački uzevši za Eleazara a jedan za Itamara. I pade prvi ždrijeb na Jojariva, drugi na Jedaju, Treći na Harima, četvrti na Seorima, Peti na Malhiju, šesti na Mejamina, Sedmi na Akosa, osmi na Aviju, Deveti na Isuja, deseti na Sehaniju, Jedanaesti na Elijasiva, dvanaesti na Jakima, Trinaesti na Ufu, četrnaesti na Jesevava, Petnaesti na Vilgu, šesnaesti na Imira, Sedamnaesti na Ezira, osamnaesti na Afisisa, Devetnaesti na Petaju, dvadeseti na Jezekila, Dvadeset prvi na Jahina, dvadeset drugi na Gamula, Dvadeset treći na Delaju, dvadeset četvrti na Maziju. To je red njihov za službu njihovu, kojim idu u dom Gospodnji na posao svoj po naredbi Arona oca svojega, kako mu bješe zapovjedio Gospod Bog Izrailjev. A od ostalijeh sinova Levijevih bijaše od sinova Amramovijeh Suvailo; od sinova Suvailovijeh Jedaja, Od Reavije, od sinova Reavijinih poglavar Jesija; Od sinova Isarovijeh Selomot, od sinova Selomotovijeh Jat; A od sinova Jerijinih Amarija drugi, Jazilo treći, Jekameam četvrti; Od sinova Uzilovijeh Miha; od sinova Mišinijeh Samir; Brat Mišin Jesija; od sinova Jesijinih Zaharija. Sinovi Merarijevi: Malije i Musije; od sinova Jazijinih Veno. Sinovi Merarijevi od Jazije: Veno i Soam i Zahur i Ivrije; Od Malija Eleazar, koji nemaše sinova; Od Kisa, od sinova Kisovijeh: Jerameilo; I od sinova Musijevih Malije i Eder i Jerimot. To bijahu sinovi Levitski po domovima otaca svojih. I oni bacaše ždrijeb prema braći svojoj, sinovima Aronovijem, pred Davidom i Sadokom i Ahimelehom i poglavarima domova otačkih među sveštenicima i Levitima, od domova otačkih svaki poglavar prema bratu svojemu mlađemu. I odvoji David s vojvodama za službu sinove Asafove i Emanove i Jedutunove, koji će prorokovati uz gusle i psaltire i kimvale; i biše između njih izbrojeni ljudi za posao u svojoj službi: Od sinova Asafovijeh: Zahur i Josif i Netanija i Asarila, sinovi Asafovi, pod rukom Asafa, koji prorokovaše po naredbi carevoj; Od Jedutuna: šest sinova Jedutunovijeh: Gedalija i Sorije i Jesaija, Asavija i Matatija i Simej pod rukom oca svojega Jedutuna, koji prorokovaše uz gusle hvaleći i slaveći Gospoda; Od Emana: sinovi Emanovi: Vukija, Matanija, Ozilo, Sevuilo i Jerimot, Ananija i Ananije, Elijata, Gidaltija i Romamti-Ezer, Josvekasa, Malotije, Otir i Maziot. Ti svi bijahu sinovi Emana vidioca careva u riječima Božijim da se uzvišuje rog; jer Bog dade Emanu četrnaest sinova i tri kćeri. Svi oni bijahu pod rukom oca svojega pjevajući u domu Gospodnjem uz kimvale i psaltire i gusle za službu u domu Božijem, kako car naređivaše Asafu i Jedutunu i Emanu. I bješe ih na broj s braćom njihovom obučenom pjesmama Gospodnjim, dvjesta i osamdeset i osam, samijeh vještaka. I baciše ždrijeb za službu svoju, mali kao veliki, učitelj kao učenik; I pade prvi ždrijeb za Asafa na Josifa, drugi na Gedaliju s braćom i sinovima njegovijem, njih dvanaest; Treći na Zahura, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Četvrti na Iserija, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Peti na Netaniju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Šesti na Vukiju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Sedmi na Jesarilu, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Osmi na Jesaiju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Deveti na Mataniju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Deseti na Simeja, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Jedanaesti na Azareila, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvanaesti na Asaviju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Trinaesti na Savuila, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Četrnaesti na Matatiju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Petnaesti na Jeremota, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Šesnaesti na Ananiju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Sedamnaesti na Josvekasu, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Osamnaesti na Ananija, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Devetnaesti na Malotija, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvadeseti na Elijatu, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvadeset prvi na Otira, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvadeset drugi na Gidaltiju, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvadeset treći na Maziota, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest; Dvadeset četvrti na Romamti-Ezera, sinove njegove i braću njegovu, njih dvanaest. A redovi vratarski bijahu: od sinova Korejevih bijaše Meselemija sin Korejev između sinova Asafovijeh; A sinovi Meselemijini: Zaharija prvenac, Jediailo drugi, Zevadija treći, Jatnilo četvrti, Elam peti, Joanan šesti, Elioinaj sedmi; I Ovid-Edomovi sinovi: Semaja prvenac, Jozavad drugi, Joah treći i Sahar četvrti i Natanailo peti, Amilo šesti, Isahar sedmi, Feultaj osmi; jer ga blagoslovi Bog. I Semaji sinu njegovu rodiše se sinovi, koji starješovahu u domu oca svojega, jer bijahu dobri junaci. Sinovi Semajini: Gotnije i Rafailo i Ovid i Elzavad braća njegova, hrabri ljudi, Eliuj i Semahija. Svi ovi bijahu od sinova Ovid-Edomovijeh, i oni i sinovi njihovi i braća njihova, svi hrabri ljudi, krjepki za službu, bijaše ih šezdeset i dva od Ovid-Edoma. A Meselemijinih sinova i braće, hrabrijeh ljudi, bijaše osamnaest. A Osini sinovi, od sinova Merarijevih: Simrije poglavar, premda ne bješe prvenac, ali ga otac postavi poglavarem; Helkija drugi, Tevalija treći, Zaharija četvrti; svijeh sinova i braće Osine bijaše trinaest. Od njih bijahu redovi vratarski po poglavarima da čuvaju stražu naizmjence s braćom svojom služeći u domu Gospodnjem. Jer metaše ždrijeb za maloga kao i za velikoga po domovima svojih otaca, za svaka vrata. I pade ždrijeb na istok Selimiji; a Zahariji sinu njegovu, mudromu savjetniku, kad baciše ždrijeb, pade mu ždrijeb na sjever; A Ovid-Edomu na jug, a sinovima njegovijem na riznicu; Sufimu i Osi na zapad s vratima Salehetskim na putu koji ide gore; straža bješe prema straži: S istoka šest Levita; sa sjevera četiri na dan; s juga na dan četiri; a kod riznice po dva; Na Parvaru sa zapada četiri na putu, dva kod Parvara. To su redovi vratarski među sinovima Korejevim i sinovima Merarijevim. I ovi još bijahu Leviti: Ahija nad blagom doma Božijega, nad blagom od posvećenijeh stvari. Od sinova Ladanovijeh između sinova Girsonovijeh od Ladana, između glavara domova otačkih od Ladana sina Girsonova bijaše Jehilo, Sinovi Jehilovi: Zetam i Joilo brat mu bijahu nad blagom doma Gospodnjega; Od sinova Amramovijeh, Isarovijeh, Hevronovijeh, Ozilovijeh, Bijaše Sevuilo sin Girsona sina Mojsijeva starješina nad blagom. A braća njegova od Elijezera: Reavija sin mu, a njegov sin Jesaija, a njegov sin Joram, a njegov sin Zihrije, a njegov sin Selomit; Ovaj Selomit i braća njegova bijahu nad svijem blagom od posvećenijeh stvari, koje posveti car David i poglavari domova otačkih i tisućnici i stotinici i vojvode; Od ratova i od plijena posvetiše da se opravi dom Gospodnji; I što god bješe posvetio Samuilo vidjelac i Saul sin Kisov i Avenir sin Nirov i Joav sin Serujin; ko god posvećivaše, davaše u ruke Selomitu i braći njegovoj. Od sinova Isarovijeh: Henanija i sinovi njegovi bijahu nad spoljašnjim poslovima u Izrailju, upravitelji i sudije. Od sinova Hevronovijeh Asavija i braća njegova, tisuća i sedam stotina hrabrijeh ljudi, bijahu nad Izrailjem s ovu stranu Jordana na istoku za svaki posao Gospodnji i za službu carsku. Između sinova Hevronovijeh bijaše Jerija poglavar sinovima Hevronovijem po porodicama njihovijem i domovima otačkim. Četrdesete godine carovanja Davidova potražiše ih i nađoše među njima hrabrijeh junaka u Jaziru Galadskom. I braće njegove, hrabrijeh ljudi, bijaše dvije tisuće i sedam stotina glavara u domovima otačkim; i postavi ih car David nad sinovima Ruvimovijem i Gadovijem i polovinom plemena Manasijina za sve poslove Božije i carske. A sinovi Izrailjevi po svom broju, glavari domova otačkih, tisućnici i stotinici i upravitelji njihovi, služahu caru u svakom poslu u redovima, koji dolažahu i odlažahu od mjeseca do mjeseca, svakoga mjeseca u godini; a u svakom redu bijaše ih dvadeset i četiri tisuće. Nad prvijem redom prvoga mjeseca bijaše Jasoveam sin Zavdilov, i u njegovu redu bijaše dvadeset i četiri tisuće. Od sinova Faresovijeh bijaše poglavar nad svijem starješinama u vojsci prvoga mjeseca. A nad redom drugoga mjeseca bijaše Dodaj Ahošanin, i vojvoda u njegovu redu bješe Miklot; i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Treći vojvoda trećega mjeseca bješe Venaja sin Jodaja sveštenika, poglavar; i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Ovaj Venaja bješe junak među tridesetoricom i nad tridesetoricom; i nad redom njegovijem bješe Amizavad sin mu. Četvrti, četvrtoga mjeseca Asailo brat Joavov, i za njim Zevadija sin mu; i u redu njegovu bješe dvadeset i četiri tisuće. Peti, petoga mjeseca, poglavar Samut Jezrajanin, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Šesti, šestoga mjeseca, Ira sin Ikisov Tekojanin, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Sedmi, sedmoga mjeseca, Helis Felonjanin od sinova Jefremovijeh, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Osmi, osmoga mjeseca, Sivehaj Husaćanin od sinova Zarinijeh, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Deveti, devetoga mjeseca, Avijezer Anatoćanin od sinova Venijaminovih, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Deseti, desetoga mjeseca, Maraj Netofaćanin od sinova Zarinijeh, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Jedanaesti, jedanaestoga mjeseca, Venaja Faratonjanin od sinova Jefremovijeh, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. Dvanaesti, dvanaestoga mjeseca, Heldaj Netofaćanin od Gotonila, i u njegovu redu bješe dvadeset i četiri tisuće. A nad plemenima Izrailjevijem bijahu: nad plemenom Ruvimovijem knez Elijezer sin Zihrijev; nad Simeunovijem Sefatija sin Mašin; Nad Levijevim Asavija sin Kemuilov; nad Aronovijem Sadok; Nad Judinijem Eliuj od braće Davidove; nad Isaharovijem Amrije sin Mihailov; Nad Zavulonovijem Ismaja sin Ovadijin; nad Neftalimovim Jerimot sin Azrilov; Nad sinovima Jefremovijem Isus sin Azazijev; nad polovinom plemena Manasijina Joilo sin Fedajin; Nad drugom polovinom plemena Manasijina u Galadu Ido sin Zaharijin; nad Venijaminovim Jasilo sin Avenirov; Nad Danovijem Azareilo sin Jeroamov. To bijahu knezovi plemena Izrailjevijeh. A ne izbroji David onijeh koji imahu manje od dvadeset godina, jer Gospod bješe rekao da će umnožiti sinove Izrailjeve kao zvijezde nebeske. Joav sin Serujin poče brojiti, ali ne dovrši; jer dođe gnjev Božji za to na Izrailja; zato taj broj ne dođe u knjigu o caru Davidu. Nad blagom carevijem bijaše Azmavet sin Adilov, a nad blagom po zemlji, po gradovima i po selima i po kulama Jonatan sin Ozijin. A nad ratarima, koji rađahu zemlju, bijaše Ezrije sin Heluvov; A nad vinogradarima Simej Ramaćanin; a nad rodom vinogradskim i nad pivnicama Zavdije Sifmejin; A nad maslinama i smokvama po poljima Val-Anan Gederanin; a nad uljem Joas; Nad govedima što pasijahu u Saronu Sitraj Saronjanin, a nad govedima po dolinama Safat Adlajev; Nad kamilama Ovil Ismailjac; nad magarcima Jedaja Meronoćanin; A nad ovcama Jaziz Agarejin. Svi ovi bijahu nastojnici nad blagom cara Davida. A Jonatan stric Davidov bijaše savjetnik, mudar čovjek i književnik; on i Jehilo sin Ahmonijev bijahu sa sinovima carevijem. I Ahitofel bijaše savjetnik carev, i Husaj Arhijanin prijatelj carev. A poslije Ahitofela bijaše Jodaj sin Venajin i Avijatar, a vojvoda carev bješe Joav. I David sabra u Jerusalim sve poglavare Izrailjeve, poglavare plemenske i poglavare od redova koji služahu caru, i tisućnike i stotinike, i koji bijahu nad svijem blagom i stokom carevom, i sinove svoje i dvorane i junake i sve ljude hrabre, I ustavši car David na noge reče: čujte me, braćo moja i narode moj! ja bijah naumio da sazidam dom gdje bi počivao kovčeg Gospodnji i da bude podnožje nogama Boga našega, i pripravih što treba za zidanje. Ali mi Bog reče: nećeš sazidati doma imenu mojemu, jer si ratnik i krv si proljevao. Ali Gospod Bog Izrailjev izabra me iz svega doma oca mojega da budem car nad Izrailjem dovijeka; jer Judu izabra za vođa, i iz doma Judina dom oca mojega; i između sinova oca mojega bi mu volja da mene postavi carem nad svijem Izrailjem. A tako između svijeh sinova mojih (jer mnogo sinova dade mi Gospod) izabra Solomuna sina mojega da sjedi na prijestolu carstva Gospodnjega nad Izrailjem. I reče mi: Solomun sin tvoj sazidaće moj dom i trijemove moje; jer njega izabrah sebi za sina, i ja ću mu biti otac. I utvrdiću carstvo njegovo dovijeka, ako bude postojan da izvršuje zapovijesti moje i zakone moje kao danas. Sada dakle pred svijem Izrailjem, zborom Gospodnjim, i da čuje Bog naš, kažem vam: držite i tražite sve zapovijesti Gospoda Boga svojega, da biste držali ovu dobru zemlju i ostavili je u našljedstvo sinovima svojim nakon sebe dovijeka. A ti, Solomune sine, znaj Boga oca svojega, i služi mu cijelim srcem i dušom dragovoljnom; jer sva srca ispituje Gospod i svaku pomisao zna; ako ga ustražiš, naći ćeš ga; ako li ga ostaviš, odbaciće te zasvagda. Vidi sada da te je Gospod izabrao da sazidaš dom za svetinju; budi hrabar i radi. Tada predade David Solomunu sinu svojemu sliku od trijema i od kuća njegovijeh, i od riznica i od soba i od klijeti unutrašnjih, i od mjesta za zaklopac očišćenja, I sliku od svega što bješe smislio za trijemove doma Gospodnjega i za sve klijeti unaokolo i za riznicu doma Božijega i za riznicu od svetijeh stvari, I za redove svešteničke i Levitske i za svaki posao u službi u domu Gospodnjem i za sve posuđe u domu Gospodnjem; Zlato pod mjeru za sudove zlatne za svaku službu, i srebro za sve sudove srebrne pod mjeru, za sve sudove za svaku službu; Pod mjeru za svijetnjake zlatne i žiške zlatne, po težini svakoga svijetnjaka i žižaka njegovijeh, i za svijetnjake srebrne po težini svakoga svijetnjaka i žižaka njegovijeh, prema potrebi svakoga svijetnjaka; I zlata pod mjeru za stolove na kojima će stajati hljebovi postavljeni, za svaki sto; i srebra za stolove srebrne; I za viljuške i za kotliće i za zdjele zlata čistoga, i za zlatne čaše pod mjeru, za svaku čašu, i za srebrne čaše srebra pod mjeru za svaku; I za oltar kadioni čistoga zlata pod mjeru; i sliku od kola zlatnijeh heruvima, koji će raširivši krila zaklanjati kovčeg zavjeta Gospodnjega. To mi je sve došlo pisano rukom Gospodnjom da bih znao sve kako što treba uraditi. I tako reče David Solomunu sinu svojemu: budi slobodan i hrabar, i radi, ne boj se i ne plaši se, jer će Gospod Bog, Bog moj, biti s tobom, neće te ostaviti niti će otstupiti od tebe, dokle ne svršiš sav posao za službu u domu Gospodnjem. A evo redovi sveštenički i Levitski za svaku službu u domu Božijem; i imaš uza se za svaki posao ljudi dragovoljnijeh i vještijeh svakom poslu, i poglavare i sav narod za svaku zapovijest svoju. Potom reče car David svemu zboru: jednoga Solomuna sina mojega izabrao je Gospod, mlado dijete, a ovo je velik posao; jer neće biti čovjeku taj dvor nego Gospodu Bogu. Ja koliko mogoh pripravih za dom Boga svojega zlata za stvari zlatne, srebra za srebrne, mjedi za mjedene, gvožđa za gvozdene, i drva za drvene, kamenja onihova, i kamenja za ukivanje, i kamenja za nakit i za vez, i svakojakoga dragoga kamenja, i kamena mramora izobila. I još iz ljubavi k domu Boga svojega, što imam svoga zlata i srebra, osim svega što sam pripravio za dom sveti, dajem i to na dom Boga svojega: Tri tisuće talanata zlata Ofirskoga, i sedam tisuća talanata čistoga srebra, da se oblože zidovi domovima. Zlato za zlatne stvari, a srebro za srebrne i za svako djelo ruku umjetničkih. A bi li jošte ko htio dragovoljno što danas priložiti Gospodu? Tada dragovoljno priložiše knezovi domova otačkih i knezovi plemena Izrailjevijeh i tisućnici i stotinici i knezovi nad poslovima carskim. I dadoše za službu u domu Božijem zlata pet tisuća talanata i deset tisuća zlatica, i srebra deset tisuća talanata, i mjedi osamnaest tisuća talanata, i gvožđa sto tisuća talanata. I kamenja u koga god bijaše svi dadoše u riznicu doma Gospodnjega u ruke Jehila od sinova Girsonovijeh. I radovaše se narod što dragovoljno prilagahu, jer prilagahu cijelijem srcem Gospodu; i car se David radovaše veoma. Potom David blagoslovi Gospoda pred svijem zborom, i reče David: blagosloven si Gospode Bože Izrailja oca našega od vijeka do vijeka. Tvoje je, Gospode, veličanstvo i sila i slava i vječnost i čast, i sve što je na nebu i na zemlji; tvoje je, Gospode, carstvo, i ti si uzvišen svrh svega poglavar; Bogatstvo i slava od tebe je, i ti vladaš svijem, i u tvojoj je ruci moć i sila, i u tvojoj je ruci uzvisiti i ukrijepiti sve. Sada dakle, Bože naš, hvalimo te i slavimo ime tvoje slavno. Jer ko sam ja i šta je moj narod da bi smo mogli ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? jer je od tebe sve, i iz tvojih ruku primivši dasmo ti. Jer smo došljaci pred tobom i gosti kao svi oci naši; dani su naši na zemlji kao sjen i nema stajanja. Gospode Bože naš, sve ovo blago što ti pripravismo za građenje doma imenu tvojemu svetome, iz tvoje je ruke, i sve je tvoje. Ali znam, Bože moj, da ti ispituješ srca i što je pravo hoćeš; ja pravijem srcem dragovoljno prinesoh sve ovo, i s radošću vidjeh narod tvoj koji je ovdje kako ti dragovoljno prinosi. Gospode Bože Avrama, Isaka i Izrailja, otaca naših, sačuvaj dovijeka ovu volju i pomisao srdačnu naroda svojega, i upravljaj srce njihovo k sebi. I Solomunu sinu mojemu podaj srce pravo da bi držao zapovijesti tvoje, svjedočanstva tvoja i uredbe tvoje, i da bi otvorio sve i da bi sazidao dvor ovaj za koji sam pripravio. Potom reče David svemu zboru: blagoslovite sada Gospoda Boga svojega. I sav zbor blagoslovi Gospoda Boga otaca svojih, i savivši se pokloniše se Gospodu i caru. I prinesoše Gospodu žrtve, i prinesoše Gospodu žrtve paljenice sjutradan: tisuću volova, tisuću ovnova, tisuću jaganjaca s naljevima njihovijem, i drugih žrtava mnogo za sav narod. I jedoše i piše pred Gospodom onaj dan veseleći se veoma. I postaviše drugom Solomuna sina Davidova carem, i pomazaše ga Gospodu za vođa a Sadoka za sveštenika. I tako sjede Solomun na prijesto Gospodnji da caruje mjesto Davida oca svojega, i bijaše srećan, i slušaše ga sav Izrailj. I svi knezovi i junaci i svi sinovi cara Davida dadoše ruke da će biti pokorni caru Solomunu. I Gospod uzvisi veoma Solomuna pred svijem Izrailjem i dade mu slavu carsku kakve nijedan car prije njega nije imao u Izrailju. Tako David sin Jesejev carova nad svijem Izrailjem. A vremena za koje carova nad Izrailjem bijaše četrdeset godina: a u Hevronu carova sedam godina, a u Jerusalimu carova trideset i tri godine. I umrije u dobroj starosti, sit života, bogatstva i slave; i zacari se Solomun sin njegov na njegovo mjesto. A djela cara Davida prva i pošljednja eno su zapisana u knjizi Samuila vidioca i u knjizi Natana proroka i u knjizi Gada vidioca, Sa svijem carovanjem njegovijem i silom njegovom i s vremenima koja prođoše preko njega i Izrailja i svijeh carevina zemaljskih. I Solomun sin Davidov utvrdi se u carstvu svom, i Gospod Bog njegov bješe s njim, i uzvisi ga veoma. I Solomun reče svemu Izrailju, tisućnicima i stotinicima i sudijama i svijem knezovima svega Izrailja, glavarima domova otačkih, Te otidoše, Solomun i sav zbor s njim, na visinu koja bijaše u Gavaonu; jer ondje bijaše šator od sastanka Božijega, koji načini Mojsije sluga Gospodnji u pustinji. A kovčeg Božji bješe prenio David iz Kirijat-Jarima na mjesto koje mu spremi David; jer mu razape šator u Jerusalimu. I oltar mjedeni koji načini Veseleilo, sin Urija sina Orova, bijaše ondje pred šatorom Gospodnjim. I potraži ga Solomun i sav zbor. I prinese Solomun ondje pred Gospodom na oltaru mjedenom, koji bijaše pred šatorom od sastanka, prinese na njemu tisuću žrtava paljenica. Onu noć javi se Bog Solomunu i reče mu: išti šta hoćeš da ti dam. A Solomun reče Bogu: ti si učinio veliku milost Davidu ocu mojemu i postavio si mene carem na njegovo mjesto. Neka dakle, Gospode Bože, bude tvrda riječ tvoja, koju si rekao Davidu ocu mojemu, jer si me postavio carem nad narodom kojega ima mnogo kao praha na zemlji. Zato daj mi mudrost i znanje da polazim pred narodom ovijem i dolazim, jer ko može suditi narodu tvojemu tako velikomu? Tada reče Bog Solomunu: što ti je to u srcu, a ne išteš bogatstva, blaga ni slave, ni duša nenavidnika svojih, niti išteš duga života, nego išteš mudrosti i znanja da možeš suditi narodu mojemu, nad kojim te postavih carem, Mudrost i znanje daje ti se; a daću ti i bogatstva i slave, kakove nijesu imali carevi prije tebe niti će poslije tebe imati. I vrati se Solomun s visine koja bijaše u Gavaonu ispred šatora od sastanka u Jerusalim, i carovaše nad Izrailjem. I nakupi Solomun kola i konjika, i imaše tisuću i četiri stotine kola i dvanaest tisuća konjika, koje namjesti po gradovima gdje mu bijahu kola i kod sebe u Jerusalimu. I učini car te bijaše u Jerusalimu srebra i zlata kao kamena, a kedrovijeh drva kao divljih smokava koje rastu po polju, tako mnogo. I dovođahu Solomunu konje iz Misira i svakojaki trg, jer trgovci carevi uzimahu svakojaki trg za cijenu. I odlažahu, te dogonjahu iz Misira kola po šest stotina sikala srebra, a konje po sto pedeset; i tako svi carevi Hetejski i carevi Sirski preko njih dobivahu. I naumi Solomun da zida dom imenu Gospodnjemu i dom carski sebi. I odbroji Solomun sedamdeset tisuća nosilaca i osamdeset tisuća koji će tesati u gori, i tri tisuće i šest stotina nastojnika nad njima. I posla Solomun ka Hiramu caru Tirskom i poruči mu: kako si činio Davidu ocu mojemu i slao mu drva kedrovijeh da zida sebi kuću gdje će sjedjeti, učini tako i meni. Evo rad sam zidati dom imenu Gospoda Boga svojega da mu ga posvetim da se kadi pred njim kadom mirisnijem i da se postavljaju hljebovi vazda i da se prinose žrtve paljenice jutrom i večerom, i u subote i na mladine i na praznike Gospoda Boga našega, što treba da biva u Izrailju dovijeka. A dom koji ću zidati biće velik, jer je Bog naš veći od svijeh bogova. A ko bi mogao njemu sazidati dom kad ga nebo i nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti? i ko sam ja da mu sazidam dom? nego samo da se kadi pred njim. Tako sada pošlji mi čovjeka vješta, koji umije raditi od zlata i od srebra i od mjedi i od gvožđa i od skerleta i od crvca i od porfire, i koji zna rezati, da radi s umjetnicima koje imam kod sebe u Judeji i u Jerusalimu, koje je dobavio David otac moj. I pošlji mi drva kedrovijeh i jelovijeh i algumima s Livana, jer znam da sluge tvoje umiju sjeći drva Livanska; a evo sluge će moje biti s tvojim slugama, Da mi priprave mnogo drva, jer dom što ću zidati biće velik i divan. A evo, poslenicima koji će sjeći drvo, slugama tvojim, daću pšenice ovršene dvadeset tisuća kora, i dvadeset tisuća kora ječma, i vina dvadeset tisuća vata, i ulja dvadeset tisuća vata. I odgovori Hiram car Tirski u knjizi koju posla Solomunu: što Gospod ljubi svoj narod zato te postavi carem nad njim. I govoraše Hiram: blagosloven da je Gospod Bog Izrailjev, koji je stvorio nebo i zemlju, što je dao caru Davidu sina mudra, pametna i razumna, koji će sazidati dom Gospodu i carski dom sebi. Šaljem ti dakle čovjeka vješta i razumna, Hirama Aviva, Sina jedne žene između kćeri Danovijeh, kojemu je otac bio Tirac; on umije raditi od zlata i od srebra, od mjedi, od gvožđa, od kamena i od drveta, od skerleta, od porfire i od tankoga platna i od crvca, i rezati svašta, i izmisliti svašta vješto što mu se da, neka radi s tvojim umjetnicima i s umjetnicima gospodara mojega Davida oca tvojega. Neka dakle pšenicu i ječam, ulje i vino, što je rekao gospodar moj, pošlje slugama svojim. A mi ćemo nasjeći drva na Livanu koliko ti god treba, i spustićemo ih u splavovima morem u Jopu, a ti ih odande vozi u Jerusalim. Tada Solomun izbroji sve inostrance koji bijahu u zemlji Izrailjevoj poslije brojenja kad ih izbroji David otac njegov, i nađe ih se sto i pedeset i tri tisuće i šest stotina; I odredi od njih sedamdeset tisuća koji će nositi, i osamdeset tisuća koji će tesati u planini, a tri tisuće i šest stotina nastojnika da nastoje da radi narod. I poče Solomun zidati dom Gospodnji u Jerusalimu na brdu Moriji, koje bi pokazano Davidu ocu njegovu na mjestu koje bješe pripravio David, na gumnu Ornana Jevusejina. A poče zidati drugoga dana drugoga mjeseca četvrte godine carovanja svojega. A ovako zasnova Solomun da zida dom Božji: u dužinu šezdeset lakata po staroj mjeri, a u širinu dvadeset lakata. A trijem koji bijaše pred dužinom uz širinu doma imaše dvadeset lakata, a u visinu sto i dvadeset; i obloži ga iznutra čistijem zlatom. A dom veliki obloži drvetom jelovijem, potom ga obloži čistijem zlatom, i ozgo načini palme i lance. I obloži dom kamenjem dragim da je nakićen, a zlato bijaše Parvajimsko. Obloži zlatom dom, grede, pragove i zidove i vrata, i izreza heruvime po zidovima. I načini dom za svetinju nad svetinjama, dug uz širinu doma dvadeset lakata i širok dvadeset lakata, i obloži ga čistijem zlatom, kojega otide do šest stotina talanata. A na kline dade pedeset sikala zlata; i klijeti obloži zlatom. I načini u domu svetinje nad svetinjama dva heruvima, naprave umjetničke, i obloži ih zlatom. I krila tijeh heruvima imahu u dužinu dvadeset lakata: jedno krilo bijaše od pet lakata, i ticaše u zid od doma, i drugo krilo bijaše od pet lakata, i ticaše u krilo drugoga heruvima; Tako i drugoga heruvima krilo bijaše od pet lakata, i ticaše u zid od doma, i drugo mu krilo bijaše od pet lakata i sastavljaše se s krilom drugoga heruvima. Krila tijem heruvimima bijahu raširena na dvadeset lakata, a oni stajahu na nogama svojim, licem okrenutim u dom. I načini zavjes od porfire, od skerleta, od crvca i od tankoga platna, i po njemu načini heruvime. I načini pred domom dva stupa, u visinu od trideset i pet lakata, i oglavlja ozgo na svakom od pet lakata. I načini lance kao u svetinji, i metnu ih na vrh stupova, i načini sto šipaka, i metnu ih među lance. I postavi stupove pred crkvom, jedan s desne strane a drugi s lijeve, i desni nazva Jahin a lijevi Voas. I načini oltar od mjedi, dvadeset lakata dug i dvadeset lakata širok, a deset lakata visok. I sali more, deset lakata bješe mu od jednoga kraja do drugoga, okruglo unaokolo, pet lakata visoko; a unaokolo mu bješe trideset lakata. A pod njim bijahu likovi volovski, koji stajahu svuda unaokolo, po deset na jednom laktu, te okružavahu more: dva reda bijaše tijeh volova, salivenijeh s morem. I stajaše more na dvanaest volova, tri gledahu na sjever, a tri gledahu na zapad, a tri gledahu na jug, a tri gledahu na istok, a more stajaše ozgo na njima, i zadnja strana svijeh njih bijaše unutra. Debljina mu bijaše s podlanice, a kraj mu bijaše kao kraj u čaše, kao cvijet ljiljanov, a primaše tri tisuće vata. I načini deset umivaonica, i metnu ih pet s desne strane, a pet s lijeve, da se u njima pere, što god trebaše za žrtvu paljenicu, u njima prahu; a more bijaše za sveštenike da se u njemu umivaju. I načini deset svijetnjaka od zlata, oblika kaki im trebaše, i namjesti ih u crkvi, pet s desne strane a pet s lijeve. I načini deset stolova, i namjesti ih u crkvi, pet s desne strane a pet s lijeve; i načini stotinu čaša od zlata. I načini trijem sveštenički i veliki trijem, i vrata na trijemu, i okova vrata u mjed. A more metnu na desnu stranu k istoku s juga. Još načini Hiram lonce i lopate i kotliće, i svrši Hiram posao, koji radi caru Solomunu za dom Božiji: Dva stupa, i dva oglavlja okrugla navrh stupova, i pletenice dvije da pokrivaju dva oglavlja navrh stupova; I četiri stotine šipaka na dvije pletenice, dva reda šipaka na svakoj pletenici, da pokrivaju dva oglavlja navrh stupova; I načini podnožja, i umivaonice načini na podnožja; Jedno more, i dvanaest volova pod njim; I lonce i lopate i viljuške, i sve sprave za njih načini Hiram Aviv caru Solomunu za dom Gospodnji od uglađene mjedi. To je car saljevao u ravni Jordanskoj u zemlji ilovači između Sohota i Saridate. I načini Solomun svega ovoga posuđa vrlo mnogo, da se nije tražila mjera mjedi. Načini Solomun i sve druge sprave za dom Božji, i oltar od zlata i stolove na kojima stajahu hljebovi postavljeni; I svijetnjake sa žišcima njihovijem od čistoga zlata da gore pred svetinjom nad svetinjama po običaju; I cvijetove i žiške i usekače od zlata; a to zlato bijaše veoma dobro; I noževe i kotliće i kadionice i kliješta od čistoga zlata; i vrata od doma, vrata unutrašnja od svetinje nad svetinjama, i vrata od doma na koja se ulažaše u crkvu, bijahu od zlata. I tako se svrši sav posao što uradi Solomun za dom Gospodnji; i unese Solomun što bješe posvetio David otac njegov, i srebro i zlato i sudove, i ostavi u riznicu doma Božijega. Tada sabra Solomun starješine Izrailjeve i sve glavare plemenske, knezove domova otačkih sinova Izrailjevijeh u Jerusalim da prenesu kovčeg zavjeta Gospodnjega iz grada Davidova, koje je Sion. I skupiše se k caru svi ljudi Izrailjevi na praznik koji biva sedmoga mjeseca. I kad dođoše sve starješine Izrailjeve, uzeše Leviti kovčeg. I prenesoše kovčeg i šator od sastanka i sve sudove svete što bjehu u šatoru, prenesoše sveštenici i Leviti. A car Solomun i sav zbor Izrailjski koji se sabra k njemu prinesoše pred kovčegom na žrtvu ovaca i goveda toliko da se ne mogaše od mnoštva ni izbrojiti ni proračunati. I unesoše sveštenici kovčeg zavjeta Gospodnjega na mjesto njegovo, u unutrašnji dom, u svetinju nad svetinjama, pod krila heruvimima. Jer heruvimima bijahu raširena krila nad mjestom gdje će stajati kovčeg i zaklanjahu heruvimi kovčeg i poluge njegove ozgo. I povukoše mu poluge tako da im se krajevi viđahu od kovčega na prednjoj strani svetinje nad svetinjama, ali se napolje ne viđahu, i ostaše ondje do danas. U kovčegu ne bješe ništa osim dvije ploče koje metnu Mojsije na Horivu kad Gospod učini zavjet sa sinovima Izrailjevijem pošto izidoše iz Misira. A kad sveštenici izidoše iz svetinje, jer sveštenici koji se nađoše osveštaše se ne pazeći na red, I Leviti pjevači svi, koji bijahu uz Asafa i Emana i Jedutuna, i sinovi njihovi i braća njihova, obučeni u tanko platno, stajahu s kimvalima i psaltirima i s guslama s istočne strane oltaru, i s njima sto i dvadeset sveštenika, koji trubljahu u trube, I kad oni koji trubljahu u trube i koji pjevahu, složno jednijem glasom hvaljahu i slavljahu Gospoda, i kad podizahu glas uz trube i kimvale i gusle, hvaleći Gospoda da je dobar, da je dovijeka milost njegova, tada se napuni oblaka dom Gospodnji, Te ne mogahu sveštenici stajati da služe od oblaka, jer se slave Gospodnje napuni dom Božji. Tada reče Solomun: Gospod je rekao da će nastavati u mraku. A ja sazidah dom tebi za stan i mjesto da u njemu nastavaš dovijeka. I okrenuvši se licem svojim car blagoslovi sav zbor Izrailjev, a sav zbor Izrailjev stajaše. I reče: blagosloven da je Gospod Bog Izrailjev, koji je govorio svojim ustima Davidu ocu mojemu i ispunio rukom svojom, govoreći: Od onoga dana kad izvedoh narod svoj iz zemlje Misirske, ne izabrah grada među svijem plemenima Izrailjevijem da se sazida dom gdje bi bilo ime moje, niti izabrah čovjeka koji bi bio vođ narodu mojemu Izrailju, Nego izabrah Jerusalim da u njemu bude ime moje, i izabrah Davida da bude nad narodom mojim Izrailjem. I naumi David otac moj da sazida dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. Ali Gospod reče Davidu ocu mojemu: što si naumio sazidati dom imenu mojemu, dobro si učinio što si to naumio. Ali nećeš ti sazidati toga doma, nego sin tvoj koji će izaći iz bedara tvojih, on će sazidati dom imenu mojemu. I tako ispuni Gospod riječ svoju koju je rekao, jer ustah na mjesto oca svojega Davida i sjedoh na prijesto Izrailjev, kao što je rekao Gospod, i sazidah ovaj dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. I namjestih ovdje kovčeg, u kom je zavjet Gospodnji što je učinio sa sinovima Izrailjevijem. Potom stade Solomun pred oltar Gospodnji pred svijem zborom Izrailjevijem, i podiže ruke svoje. A bješe načinio Solomun podnožje od mjedi i metnuo ga nasred trijema, pet lakata dugo i pet lakata široko, a tri lakta visoko; pa stade na nj, i kleče na koljena pred svijem zborom Izrailjevijem, i podiže ruke svoje k nebu. I reče: Gospode Bože Izrailjev! nema Boga takoga kakav si ti ni na nebu ni na zemlji, koji čuvaš zavjet i milost slugama svojim, koje hode pred tobom svijem srcem svojim; Koji si ispunio sluzi svojemu Davidu ocu mojemu što si mu rekao; što si ustima svojim rekao to si rukom svojom ispunio, kao što se vidi danas. Sada dakle, Gospode Bože Izrailjev, drži Davidu ocu mojemu što si mu rekao govoreći: neće ti nestati čovjeka ispred mene koji bi sjedio na prijestolu Izrailjevu, samo ako uščuvaju sinovi tvoji put svoj hodeći po zakonu mojemu, kao što si ti hodio preda mnom. Sada dakle, Gospode Bože Izrailjev, neka se potvrdi riječ tvoja koju si rekao sluzi svojemu Davidu. Ali hoće li doista Bog stanovati s čovjekom na zemlji? Eto, nebo, i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazidah. Ali pogledaj na molitvu sluge svojega i na molbu njegovu, Gospode Bože moj, čuj viku i molitvu kojom ti se danas moli sluga tvoj. Da budu oči tvoje otvorene nad domom ovijem danju i noću, nad ovijem mjestom, gdje si rekao da ćeš namjestiti ime svoje, da čuješ molitvu kojom će se moliti sluga tvoj na ovom mjestu. Čuj molbe sluge svojega i naroda svojega Izrailja, kojima će se moliti na ovom mjestu, čuj s mjesta gdje stanuješ, s neba, čuj i smiluj se. Kad ko zgriješi bližnjemu svojemu, te mu se da zakletva, da se zakune, i zakletva dođe pred tvoj oltar u ovom domu, Ti čuj s neba, i učini, i sudi slugama svojim plaćajući krivcu i djela njegova obraćajući na njegovu glavu, a pravoga pravdajući i plaćajući mu po pravdi njegovoj. I kad se razbije pred neprijateljem narod tvoj Izrailj zato što ti zgriješe, pa se obrate i dadu slavu imenu tvojemu i pomole ti se i zamole te u ovom domu, Ti čuj s neba, i oprosti grijeh narodu svojemu Izrailju, i dovedi ih opet u zemlju, koju si dao njima i ocima njihovijem. Kad se zatvori nebo, te ne bude dažda zato što zgriješe tebi, pa ti se zamole na ovom mjestu i dadu slavu imenu tvojemu i od grijeha se svojega obrate, kad ih namučiš, Ti čuj s neba, i oprosti grijeh slugama svojim i narodu svojemu Izrailju pokazav im put dobri kojim će hoditi, i pusti dažd na zemlju svoju koju si dao narodu svojemu u našljedstvo. Kad bude glad u zemlji, kad bude pomor, suša ili medljika, skakavci ili gusjenice kad budu, ili ga stegne neprijatelj njegov u zemlji njegovoj vlastitoj, ili kako god zlo i kaka god bolest, Svaku molbu i svaku molitvu, koja bude od koga god čovjeka ili od svega naroda tvojega Izrailja, ko pozna muku svoju i bol svoj i podigne ruke svoje u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i oprosti i podaj svakome po putovima njegovijem, što znaš u srcu njegovu, jer ti sam znaš srca sinova čovječijih; Da te se boje hodeći putovima tvojim dokle su god živi na zemlji, koju si dao ocima našim. I inostranac koji nije od naroda tvojega Izrailja, nego dođe iz daleke zemlje imena radi tvojega velikoga i ruke tvoje krjepke i mišice tvoje podignute, kad dođe i pomoli se u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali svi narodi na zemlji ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrailj, i da bi znali da je ime tvoje prizvano nad ovaj dom, koji sazidah. Kad narod tvoj izide na vojsku na neprijatelje svoje putem kojim ga pošlješ, i pomole ti se okrenuvši se ka gradu ovomu, koji si izabrao, i k ovomu domu, koji sam sazidao imenu tvojemu, Čuj s neba molbu njihovu i molitvu njihovu, i dobavi im pravicu. Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih daš ih neprijateljima, te ih zarobe i odvedu u zemlju daljnu ili koja je blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji ropstva svojega, i reku: sagriješismo i zlo učinismo i skrivismo; I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji ropstva svojega, u koju budu odvedeni u ropstvo, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj, koju si dao ocima njihovijem, i ka gradu, koji si izabrao, i k domu, koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i dobavi im pravicu, i oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili. Tako, Bože moj, neka budu oči tvoje otvorene i uši tvoje prignute na molbu u ovom mjestu. I tako, stani, Gospode Bože, na počivalištu svojem, ti i kovčeg sile tvoje; sveštenici tvoji, Gospode Bože, neka se obuku u spasenje, i sveci tvoji neka se raduju dobru. Gospode Bože, nemoj odvratiti lica svojega od pomazanika svojega; opominji se milosti obećane Davidu sluzi tvojemu. A kad svrši Solomun molitvu, siđe oganj s neba i spali žrtvu paljenicu i druge žrtve, i slave Gospodnje napuni se dom, Te ne mogahu sveštenici ući u dom Gospodnji, jer se slave Gospodnje napuni dom Gospodnji. A svi sinovi Izrailjevi videći gdje siđe oganj i slava Gospodnja na dom saviše se licem k zemlji do poda i pokloniše se i hvališe Gospoda, jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova. I car i sav narod prinesoše žrtve pred Gospodom. I prinese car Solomun na žrtvu dvadeset i dvije tisuće volova i sto i dvadeset tisuća ovaca, i tako posvetiše dom Božji car i sav narod. A sveštenici stajahu na službi svojoj, i Leviti sa spravama za pjesme Gospodnje što ih bješe načinio car David da hvale Gospoda, jer je dovijeka milost njegova, pjesmom Davidovom koju im dade; a drugi sveštenici trubljahu u trube prema njima, a svi sinovi Izrailjevi stajahu. I posveti Solomun sredinu trijema koji je pred domom Gospodnjim, jer ondje prinese žrtve paljenice i pretilinu od žrtava zahvalnijeh, jer na mjedenom oltaru koji načini Solomun, ne mogoše stati žrtve paljenice i dari i pretilina njihova. U to vrijeme svetkova Solomun svetkovinu sedam dana i sav Izrailj s njim, sabor veoma velik od Emata do potoka Misirskoga. I u osmi dan praznovaše praznik, jer posvećivanje oltara svetkovaše sedam dana, i svetkovinu sedam dana. A dvadeset trećega dana sedmoga mjeseca otpusti narod k šatorima njihovijem, i bijahu radosni i veseli radi dobra što učini Gospod Davidu i Solomunu i Izrailju narodu svojemu. I svrši Solomun dom Gospodnji i dom carski, i bi srećan u svemu što bješe naumio da načini u domu Gospodnjem i u domu svom. Potom javi se Gospod Solomunu noću i reče mu: uslišio sam molbu tvoju i izabrao sam to mjesto da mi bude dom za žrtve. Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili ako zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili ako pustim pomor na narod svoj, I ponizi se narod moj, na koji je prizvano ime moje, i pomole se, i potraže lice moje, i povrate se od zlijeh putova svojih, i ja ću tada uslišiti s neba i oprostiću im grijeh njihov, i iscijeliću zemlju njihovu. I oči će moje biti otvorene i uši moje prignute k molitvi s toga mjesta. Jer sada izabrah i posvetih dom taj da bude ime moje tu dovijeka; i biće tu oči moje i srce moje vazda. A ti ako uzideš preda mnom kako je išao David otac tvoj, tvoreći sve što sam ti zapovjedio i držeći uredbe moje i zakone moje, Utvrdiću prijesto carstva tvojega kako sam obećao Davidu ocu tvojemu govoreći: neće ti nestati čovjeka koji bi vladao u Izrailju. Ali ako se odvratite, i ostavite uredbe moje i zapovjesti moje, koje sam vam dao, i otidete i stanete služiti drugim bogovima i klanjati im se, Tada ću ih istrijebiti iz zemlje svoje koju sam im dao, i ovaj dom koji sam posvetio imenu svojemu odbaciću od sebe, i učiniću od njega priču i potsmijeh među svijem narodima. I dom ovaj koliko je slavan, ko god prođe mimo nj, začudiće mu se i reći će: zašto učini ovo Gospod od ove zemlje i od ovoga doma? I odgovoriće se: jer odustaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih izvede iz zemlje Misirske, i uzeše druge bogove i klanjaše im se i služiše im, zato pusti na njih sve ovo zlo. A kad prođe dvadeset godina, u koje sazida Solomun dom Gospodnji i dom svoj, Pogradi Solomun gradove, koje mu dade Hiram, i naseli onuda sinove Izrailjeve. Potom otide Solomun na Emat Sovski, i osvoji ga. I sazida Tadmor u pustinji i sve gradove za žitnice sazida u Ematu. Sazida i Vet-Oron gornji i Vet-Oron donji, tvrde gradove, sa zidovima, vratima i prijevornicama, I Valat i sve gradove u kojima Solomun imaše žitnice, i gradove u kojima mu bijahu kola, i gradove u kojima bijahu konjici, i što god Solomunu bi volja zidati u Jerusalimu i na Livanu i u svoj zemlji carstva svojega. I sav narod što bješe ostao od Heteja i od Amoreja i od Ferezeja i od Jeveja i od Jevuseja, koji ne bijahu od Izrailja, Od sinova njihovijeh koji bjehu ostali iza njih u zemlji, kojih ne potrše sinovi Izrailjevi, njih nagna Solomun da plaćaju danak do današnjega dana. A od sinova Izrailjevijeh, kojih ne učini Solomun robovima za svoj posao, nego bijahu vojnici i poglavari nad vojvodama njegovijem, i zapovjednici nad kolima i konjicima njegovijem, Od njih bijaše glavnijeh nastojnika, koje imaše car Solomun, dvjesta i pedeset, koji upravljahu narodom. I kćer faraonovu preseli Solomun iz grada Davidova u dom koji joj sazida, jer reče: neće sjedjeti žena moja u domu Davida cara Izrailjeva, jer je svet što je došao u nj kovčeg Gospodnji. Tada prinošaše Solomun žrtve paljenice Gospodu na oltaru Gospodnjem koji načini pred trijemom, Što trebaše od dana na dan prinositi po zapovijesti Mojsijevoj, u subote i na mladine i na praznike, tri puta u godini, na praznik prijesnijeh hljebova i na praznik sedmica i na praznik sjenica. I postavi po naredbi Davida oca svojega redove svešteničke prema službi njihovoj, i Levitske prema dužnosti njihovoj, da hvale Boga i služe pred sveštenicima kako treba svaki dan, i vratare po redovima njihovijem nad svakim vratima; jer taka bijaše zapovijest Davida čovjeka Božijega. I ne otstupiše od zapovijesti careve za sveštenike i Levite ni u čem, ni za riznice. Tako se svrši sve djelo Solomunovo od onoga dana kad bi osnovan dom Gospodnji pa dokle ga ne dovrši, i gotov bi dom Gospodnji. Tada otide Solomun u Esion-Gaver i u Elot na brijegu morskom u zemlji Edomskoj. A Hiram posla mu po svojim slugama lađe i sluge vješte moru, i otidoše sa slugama Solomunovijem u Ofir i uzeše odande četiri stotine i pedeset talanata zlata i donesoše caru Solomunu. A carica Savska ču glas o Solomunu, pa dođe u Jerusalim da iskuša Solomuna zagonetkama sa silnom pratnjom i s kamilama koje nošahu mirisa i zlata vrlo mnogo i dragog kamenja; i došavši k Solomunu govori s njim o svemu što joj bješe u srcu. I Solomun joj odgovori na sve riječi njezine; ne bješe od cara sakriveno ništa da joj ne bi odgovorio. A kad carica Savska vidje mudrost Solomunovu i dom koji bješe sazidao, I jela na stolu njegovu, i stanove sluga njegovijeh i dvorbu dvorana njegovijeh i odijelo njihovo, i peharnike njegove i njihovo odijelo, i njegove žrtve paljenice koje prinošaše u domu Gospodnjem, ona dođe izvan sebe, Pa reče caru: istina je što sam čula u svojoj zemlji o stvarima tvojim i o mudrosti tvojoj. Ali ne htjeh vjerovati što govorahu dokle ne dođem i vidim svojim očima; a gle, ni pola mi nije kazano o velikoj mudrosti tvojoj; nadvisio si glas koji sam slušala. Blago ljudima tvojim i blago svijem slugama tvojim, koje jednako stoje pred tobom i slušaju mudrost tvoju. Da je blagosloven Gospod Bog tvoj, kojemu si omilio, te te posadi na prijesto svoj da caruješ mjesto Gospoda Boga svojega; jer Bog tvoj ljubi Izrailja da bi ga utvrdio dovijeka, zato im postavi tebe carem da sudiš i dijeliš pravicu. Potom dade caru sto i dvadeset talanata zlata i vrlo mnogo mirisa i dragoga kamenja; nigda više ne bi takvih mirisa kakve dade carica Savska caru Solomunu. I sluge Hiramove i sluge Solomunove koje donesoše zlata iz Ofira, dovezoše drveta almugima i dragoga kamenja. I načini car od toga drveta almugima put u dom Gospodnji i u dom carev, i gusle i psaltire za pjevače; nigda se prije nijesu vidjele take stvari u zemlji Judinoj. A car Solomun dade carici Savskoj što god zaželje i zaiska osim uzdarja za ono što bješe donijela caru. Potom ona otide i vrati se u zemlju svoju sa slugama svojim. A zlata što dohođaše Solomunu svake godine bješe šest stotina i šezdeset i šest talanata, Osim onoga što donošahu trgovci i oni koji prodavahu mirise; i svi carevi arapski i glavari zemaljski donošahu Solomunu zlato i srebro. I načini car Solomun dvjesta štitova od kovanoga zlata, šest stotina sikala kovanoga zlata dajući na jedan štit, I tri stotine malijeh štitova od kovanoga zlata, dajući trista sikala zlata na jedan štitić. I ostavi ih car u domu od šume Livanske. I načini car velik prijesto od slonove kosti, i obloži ga čistijem zlatom. A bijaše šest basamaka u prijestola, i podnožje od zlata sastavljeno s prijestolom, i ručice s obje strane sjedišta, i dva lava stajahu pokraj ručica. I dvanaest lavova stajaše na šest basamaka otud i odovud. Ne bi taki načinjen ni u kojem carstvu. I svi sudovi iz kojih pijaše car Solomun bijahu zlatni, i svi sudovi u domu od šume Livanske bijahu od čistoga zlata; od srebra ne bješe ništa; srebro bješe ništa za vremena Solomunova. Jer careve lađe hođahu u Tarsis sa slugama Hiramovijem: jedanput u tri godine vraćahu se lađe Tarsiske donoseći zlato i srebro, slonove kosti i majmune i paune. Tako car Solomun bijaše veći od svijeh careva zemaljskih bogatstvom i mudrošću. I svi carevi zemaljski tražahu da vide Solomuna da čuju mudrost njegovu, koju mu dade Gospod u srce. I donošahu mu svi dare, sudove srebrne i sudove zlatne, i haljine i oružje i mirise, konje i mazge svake godine, Tako da imaše Solomun četiri tisuće staja za konje i kola, i dvanaest tisuća konjika, koje namjesti po gradovima gdje mu bijahu kola i kod sebe u Jerusalimu. I vladaše nad svijem carevima od rijeke do zemlje Filistejske i do međe Misirske. I učini car, te u Jerusalimu bješe srebra kao kamena, a kedrovijeh drva kao divljih smokava koje rastu po polju, tako mnogo. I dovođahu Solomunu konje iz Misira i iz svijeh zemalja. A ostala djela Solomunova prva i pošljednja nijesu li zapisana u knjizi Natana proroka i u proročanstvu Ahije Silomljanina i u utvari Ida vidioca o Jerovoamu sinu Navatovu? A carova Solomun u Jerusalimu nad svijem Izrailjem četrdeset godina. I počinu Solomun kod otaca svojih, i pogreboše ga u gradu Davida oca njegova; a na njegovo mjesto zacari se Rovoam sin njegov. Tada otide Rovoam u Sihem, jer se ondje skupi sav Izrailj da ga zacare. A kad ču Jerovoam sin Navatov, koji bijaše u Misiru pobjegav onamo od cara Solomuna, vrati se Jerovoam iz Misira. Jer poslaše, te ga dozvaše; i dođe Jerovoam i sav Izrailj i rekoše Rovoamu govoreći: Tvoj je otac metnuo na nas težak jaram; nego ti sada olakšaj ljutu službu oca svojega i teški jaram koji je metnuo na nas, pa ćemo ti služiti. A on im reče: do tri dana dođite opet k meni. I narod otide. Tada car Rovoam učini vijeće sa starcima koji stajaše pred Solomunom ocem njegovijem dok bijaše živ, i reče: kako svjetujete da odgovorim narodu? A oni mu odgovoriše govoreći: ako se udobriš narodu i ugodiš im i odgovoriš im lijepim riječima, oni će ti biti sluge svagda. Ali on ostavi svjet, što ga svjetovaše starci, i učini vijeće s mladićima koji odrastoše s njim i koji stajahu pred njim; I reče im: šta vi svjetujete da odgovorimo narodu koji mi rekoše govoreći: olakšaj jaram koji je metnuo na nas tvoj otac. Tada mu odgovoriše mladići koji odrastoše s njim, i rekoše: ovako kaži narodu što ti reče: otac je tvoj metnuo na nas težak jaram, nego nam ti olakšaj; ovako im reci: moj mali prst deblji je od bedara oca mojega. Otac je moj metnuo na vas težak jaram, a ja ću još dometnuti na vaš jaram; otac vas je moj šibao bičevima, a ja ću vas šibati bodljivijem bičevima. A treći dan dođe Jerovoam i sav narod k Rovoamu kako im bješe kazao car rekav: dođite opet k meni do tri dana. I car im odgovori oštro, jer ostavi car Rovoam svjet starački, I odgovori im kako ga svjetovaše mladići, govoreći: moj je otac metnuo na vas težak jaram, a ja ću još dometnuti na nj; otac vas je moj šibao bičevima, a ja ću bodljivijem bičevima. I car se ogluši naroda, jer Bog bješe tako uredio da bi potvrdio Gospod riječ svoju što je rekao preko Ahije Silomljanina Jerovoamu sinu Navatovu. A kad vidje sav Izrailj da ih se car ogluši, odgovori narod caru govoreći: kakav dio mi imamo s Davidom? nemamo našljedstva sa sinom Jesejevijem. Svak u svoj šator, Izrailju! A ti, Davide, sad gledaj svoju kuću. Tako otide sav Izrailj u šatore svoje. Samo nad sinovima Izrailjevijem koji življahu po gradovima Judinijem zacari se Rovoam. I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom, ali ga sinovi Izrailjevi zasuše kamenjem, te pogibe. Tada car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim. Tako otpade Izrailj od doma Davidova do današnjega dana. A kad dođe Rovoam u Jerusalim, sazva dom Judin i Venijaminov, sto i osamdeset tisuća odabranijeh vojnika, da zavojšte na Izrailja da povrate carstvo Rovoamu. Ali dođe riječ Gospodnja Semaji čovjeku Božijemu govoreći: Kaži Rovoamu sinu Solomunovu caru Judinu i svijem sinovima Izrailjevijem od Jude i Venijamina, i reci: Ovako veli Gospod: ne idite i ne bijte se s braćom svojom, vratite se svak svojoj kući, jer sam ja naredio tako da bude. I oni poslušaše riječ Gospodnju i vratiše se i ne idoše na Jerovoama. I Rovoam sjede u Jerusalimu, i sazida tvrde gradove u zemlji Judinoj; Sazida Vitlejem i Itam i Tekuju, I Vet-Sur i Sohot i Odolam, I Gat i Marisu i Zif, I Adoraim i Lahis i Aziku, I Saraju i Ejalon i Hevron, koji su u zemlji Judinoj i Venijaminovoj tvrdi gradovi. A kad utvrdi te gradove, namjesti u njima zapovjednike, i staje za žito i za ulje i za vino, I u svakom gradu štitova i kopalja, i utvrdi ih jako. Tako njegov bijaše Juda i Venijamin. I sveštenici i Leviti, koji bijahu po svemu Izrailju, sabraše se k njemu iz svijeh krajeva svojih. Jer ostaviše Leviti podgrađa svoja i dostojanja svoja, i otidoše u Judejsku i u Jerusalim, jer ih otjera Jerovoam i sinovi njegovi da ne vrše službe svešteničke Gospodu. I postavi sebi sveštenike za visine i za đavole i za teoce, koje načini. A za njima iz svijeh plemena Izrailjevijeh koji upraviše srce svoje da traže Gospoda Boga Izrailjeva, dođoše u Jerusalim da prinesu žrtvu Gospodu Bogu otaca svojih. I tako utvrdiše carstvo Judino, i ukrijepiše Rovoama sina Solomunova za tri godine, jer za te tri godine hođahu putem Davidovijem i Solomunovijem. A Rovoam se oženi Maeletom kćerju Jerimota sina Davidova i Avihailom kćerju Esijava sina Jesejeva, Koja mu rodi sinove: Jeusa i Samariju i Zama. A poslije nje oženi se Mahom kćerju Avesalomovom, koja mu rodi Aviju i Ataja i Zivu i Selomita. A ljubljaše Rovoam Mahu kćer Avesalomovu većma od svijeh žena svojih i inoča svojih; jer imaše osamnaest žena i šezdeset inoča, i rodi dvadeset i osam sinova i šezdeset kćeri. I Rovoam postavi Aviju sina Mašina poglavarom i knezom nad braćom njegovom, jer ga šćaše postaviti carem. I mudro radeći rasturi sve sinove svoje po svijem krajevima Judinijem i Venijaminovijem, po svijem tvrdijem gradovima, i dade im hrane izobila, i dovede im mnogo žena. A kad Rovoam utvrdi carstvo i kad osili, ostavi zakon Gospodnji i sav Izrailj s njim. A pete godine carovanja Rovoamova dođe Sisak car Misirski na Jerusalim, jer zgriješiše Gospodu, S tisuću i dvije stotine kola i sa šezdeset tisuća konjika, i ne bješe broja narodu koji dođe s njim iz Misira, Luvejima, Suhejima i Husejima. I uze tvrde gradove Judine i dođe do Jerusalima. Tada dođe Semaja prorok k Rovoamu i knezovima Judinijem, koji se bijahu skupili u Jerusalim od Sisaka, i reče im: ovako veli Gospod: vi ostaviste mene, zato i ja ostavljam vas u ruke Sisaku. Tada se poniziše knezovi Izrailjevi i car i rekoše: pravedan je Gospod. A kad ih vidje Gospod gdje se poniziše, dođe riječ Gospodnja Semaji govoreći: poniziše se, neću ih potrti, nego ću im sada dati izbavljenje, i neće se izliti jarost moja na Jerusalim preko Sisaka. Nego će mu biti sluge da poznadu šta je meni služiti, šta li služiti carstvima zemaljskim. I tako dođe Sisak car Misirski u Jerusalim i uze blago doma Gospodnjega i blago doma careva, sve to uze; uze i štitove zlatne, koje bješe načinio Solomun; I na njihovo mjesto načini car Rovoam štitove od mjedi, i predade ih starješinama nad stražarima koji čuvahu vrata doma careva. I kad iđaše car u dom Gospodnji dolažahu stražari i nošahu ih, a poslije ih opet ostavljahu u riznicu stražarsku. Što se dakle ponizi, odvrati se od njega gnjev Gospodnji, i ne zatr ga sasvijem; jer još u Judi bješe dobra. I utvrdi se car Rovoam u Jerusalimu, i carova; jer bijaše Rovoamu četrdeset i jedna godina kad se zacari, i sedamnaest godina carova u Jerusalimu gradu, koji izabra Gospod između svijeh plemena Izrailjevijeh da ondje namjesti ime svoje. A materi njegovoj bješe ime Nama, Amonka. Ali on činjaše zlo, jer ne upravi srca svojega da traži Gospoda. Ali djela Rovoamova prva i pošljednja nijesu li zapisana u knjizi proroka Semaje i vidioca Ida, gdje se kazuju koljena a i ratovi koji bijahu jednako među Rovoamom i Jerovoamom? I počinu Rovoam kod otaca svojih, i bi pogreben u gradu Davidovu; a na njegovo se mjesto zacari Avija sin njegov. Godine osamnaeste carovanja Jerovoamova zacari se Avija nad Judom. Tri godine carova u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Mihaja, kći Urilova iz Gavaje. A bijaše rat između Avije i Jerovoama. I Avija izide na boj s hrabrom vojskom, četiri stotine tisuća izabranijeh vojnika; a Jerovoam uvrsta prema njemu vojsku, osam stotina tisuća izabranijeh hrabrijeh vojnika. I sta Avija navrh brda Semarajima u gori Jefremovoj, i reče: čujte me, Jerovoame i sav Izrailju! Ne trebaše li vam znati da je Gospod Bog Izrailjev predao Davidu carstvo nad Izrailjem dovijeka, njemu i sinovima njegovijem zavjetom osoljenijem? Ali usta Jerovoam sin Navatov, sluga Solomuna sina Davidova, i odvrže se od gospodara svojega. I skupiše se k njemu ljudi praznovi i nevaljalci, i odapriješe se Rovoamu sinu Solomunovu, koji bijaše dijete i strašljiva srca, te im se ne odaprije. Pa vi sad velite da se oprete carstvu Gospodnjemu, koje je u ruku sinova Davidovijeh, jer vas je mnogo i imate kod sebe zlatne teoce, koje vam je načinio Jerovoam da su vam bogovi. Nijeste li otjerali sveštenike Gospodnje sinove Aronove i Levite? i načinili sebi sveštenike kao narodi po drugim zemljama? ko god dođe da mu se posvete ruke s teletom i sa sedam ovnova, postaje sveštenik onima koji nijesu bogovi. Ali s nama je Gospod Bog, niti smo ga ostavili, a sveštenici koji služe Gospodu jesu sinovi Aronovi, i Leviti rade svoj posao; I pale Gospodu žrtve paljenice svako jutro i svako veče, i kade mirisima, i hljebovi postavljeni stoje na čistom stolu, i pale se svako veče žišci na zlatnom svijetnjaku; jer držimo što je Gospod Bog naš naredio, a vi ga ostaviste. Zato evo s nama je naprijed Bog i sveštenici njegovi i trube glasne da trube protivu vas. Sinovi Izrailjevi, ne vojujte na Gospoda Boga otaca svojih, jer nećete biti srećni. Ali Jerovoam zavede zasjedu da im zađu za leđa, i tako Judejcima bijahu sprijed jedni a s leđa zasjeda. I kad se obazreše Judejci, a to boj i sprijed i sastrag, te povikaše ka Gospodu a sveštenici zatrubiše u trube. I narod Judin opet povika, i kad vikaše narod Judin, razbi Bog Jerovoama i svega Izrailja pred Avijom i Judom. I pobjegoše sinovi Izrailjevi od Jude, i dade ih Bog njima u ruke. I pobi ih ljuto Avija i narod njegov, i pade od Izrailja pobijenijeh pet stotina tisuća odabranijeh ljudi. Tako biše pokoreni sinovi Izrailjevi u to vrijeme, a sinovi Judini osiliše, jer se pouzdaše u Gospoda Boga otaca svojih. I Avija potjera Jerovoama, i uze mu gradove Vetilj i sela njegova, i Jesanu i sela njezina, i Efron i sela njegova. I Jerovoam se više ne oporavi za života Avijina; i udari ga Gospod, te umrije. A Avija utvrdi se, i uze četrnaest žena, i rodi dvadeset i dva sina i šesnaest kćeri. A ostala djela Avijina i putovi njegovi i besjede njegove zapisane su u knjizi proroka Ida. A kad počinu Avija kod otaca svojih i pogreboše ga u gradu Davidovu, zacari se na njegovo mjesto Asa sin njegov. Za njegova vremena počinu zemlja deset godina. I činjaše Asa što je dobro i pravo pred Gospodom Bogom njegovijem. Jer obori oltare tuđe i visine, i izlomi likove njihove i isiječe lugove njihove. I zapovjedi sinovima Judinijem da traže Gospoda Boga otaca svojih i da izvršuju zakon i zapovijest njegovu. Obori po svijem gradovima Judinijem visine i sunčane likove, i počinu carstvo za njegova vremena. I sazida tvrde gradove u zemlji Judinoj, jer zemlja bijaše u miru, niti bješe rata s njim onijeh godina, jer mu Gospod dade mir. I reče Judi: da sazidamo ove gradove i da ih opašemo zidom i kulama i vratima i prijevornicama, dok je zemlja naša; jer tražismo Gospoda Boga svojega, tražismo ga i dade nam mir otsvuda. I tako zidaše, i biše srećni. I imaše Asa vojske trista tisuća od Jude sa štitovima i kopljima, a od Venijamina dvjesta i osamdeset tisuća sa štitovima i lukovima. Svi bijahu hrabri vojnici. I izide iz njih Zara Etiopljanin s tisuću tisuća vojske i s trista kola, i dođe do Marise. I Asa izide preda nj; i uvrstaše se vojske u dolini Sefati kod Marise. I zavapi Asa ka Gospodu Bogu svojemu govoreći: Gospode, tebi je ništa pomoći množini ili nejakomu; pomozi nam, Gospode Bože naš, jer se u te uzdamo, i u tvoje ime dođosmo na ovo mnoštvo. Gospode, ti si Bog naš, ne daj da može što na te čovjek. I razbi Gospod Etiopljane pred Asom i pred Judom, i pobjegoše Etiopljani. I tjera ih Asa i narod koji bijaše s njim dori do Gerara. I popadaše Etiopljani da ih nijedan ne osta živ, jer se satrše pred Gospodom i pred vojskom njegovom; i oni odnesoše plijen velik veoma. I pobiše sve gradove oko Gerara, jer dođe na njih strah Gospodnji, i oplijeniše sve one gradove, jer bijaše u njima mnogo plijena. Pobiše i po stanovima pastirskim ljude, i odvedoše mnogo ovaca i kamila; i vratiše se u Jerusalim. Tada duh Božji dođe na Azariju sina Odidova; Te otide pred Asu i reče mu: čujte me, Aso i sve pleme Judino i Venijaminovo; Gospod je s vama, jer ste vi s njim; i ako ga ustražite, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će vas ostaviti. Dugo je Izrailj bez pravoga Boga i bez sveštenika učitelja, i bez zakona. A da su se u nevolji svojoj obratili ka Gospodu Bogu Izrailjevu i tražili ga, našli bi ga. Ali u ovo vrijeme ne može se na miru odlaziti ni dolaziti; jer je nemir velik među svijem stanovnicima zemaljskim; I potiru narodi jedan drugi, i gradovi jedan drugi, jer ih Bog smete svakojakim nevoljama. Zato vi budite hrabri i nemojte da vam klonu ruke, jer ima plata za vaš trud. A kad ču Asa te riječi i proroštvo proroka Odida, ohrabri se, i istrijebi gadne bogove iz sve zemlje Judine i Venijaminove i iz gradova koje bješe uzeo u gori Jefremovoj, i ponovi oltar Gospodnji koji bijaše pred trijemom Gospodnjim. Potom sazva sve pleme Judino i Venijaminovo i došljake koji bijahu kod njih od Jefrema i Manasije i Simeuna, jer ih mnogo prebježe k njemu iz naroda Izrailjeva kad vidješe da je Gospod Bog njegov s njim. I skupiše se u Jerusalim trećega mjeseca petnaeste godine carovanja Asina. I u onaj dan prinesoše Gospodu žrtve od plijena koji dognaše, sedam stotina volova i sedam tisuća ovaca. I uhvatiše vjeru da traže Gospoda Boga otaca svojih svijem srcem svojim i svom dušom svojom; A ko god ne bi tražio Gospoda Boga Izrailjeva, da se pogubi, bio mali ili veliki, čovjek ili žena. I zakleše se Gospodu glasom velikim i uz klikovanje i uz trube i rogove. I radovaše se sav narod Judin radi te zakletve, jer iz svega srca svojega zakleše se, i od sve volje svoje tražiše ga i nađoše ga; i Gospod im dade mir otsvuda. Jošte i Mahu mater svoju svrže Asa s vlasti, jer bješe načinila u lugu idola; i Asa obali idola njezina i izlomi ga i sažeže na potoku Kedronu. Ali visine ne biše oborene u Izrailju, ali srce Asino bješe pravo svega vijeka njegova. I unese u dom Božji što bješe posvetio otac njegov i što bješe sam posvetio, srebro i zlato i sudove. I ne bi rata od trideset pete godine carovanja Asina. Godine trideset šeste carovanja Asina izide Vasa car Izrailjev na Judu, i stade zidati Ramu da ne da nikomu otići k Asi caru Judinu ni od njega doći. Tada uze Asa srebro i zlato iz riznica doma Gospodnjega i doma careva, i posla Ven-Adadu caru Sirskomu, koji življaše u Damasku, i poruči: Vjera je između mene i tebe, između oca mojega i oca tvojega, evo šaljem ti srebra i zlata, hajde, pokvari vjeru koju imaš s Vasom carem Izrailjevijem, eda bi otišao od mene. I posluša Ven-Adad cara Asu, i posla vojvode svoje na gradove Izrailjeve, i osvojiše Ijon i Dan i Avel-Majim i sve gradove Neftalimove u kojima bijahu žitnice. A kad Vasa to ču, presta zidati Ramu i ostavi djelo svoje. Tada car Asa uze sav narod Judin, te odnesoše kamenje iz Rame i drvo, čim zidaše Vasa, i od njega sazida Gavaju i Mispu. A u to vrijeme dođe Ananije vidjelac k Asi caru Judinu i reče mu: što si se pouzdao u cara Sirskoga a nijesi se pouzdao u Gospoda Boga svojega, zato se vojska cara Sirskoga izmače iz tvojih ruku. Nijesu li Etiopljani i Luveji imali velike vojske s vrlo mnogo kola i konjika? pa kad si se pouzdao u Gospoda, dade ti ih u ruke. Jer oči Gospodnje gledaju po svoj zemlji da bi pokazivao silu svoju prema onima kojima je srce cijelo prema njemu. Ludo si u tom radio; zato će otsele biti ratovi na te. Tada se Asa razgnjevi na proroka, i vrže ga u tamnicu, jer se rasrdi na nj za to; i potlači Asa neke iz naroda u to vrijeme. Ali gle, djela Asina, prva i pošljednja, eno zapisana su u knjizi o carevima Judinijem i Izrailjevijem. I razbolje se Asa trideset devete godine carovanja svojega od nogu, i bolest njegova bi vrlo teška, ali ni u bolesti svojoj ne traži Gospoda nego ljekare. I tako počinu Asa kod otaca svojih, i umrije četrdeset prve godine carovanja svojega. I pogreboše ga u grobu njegovu, koji iskopa sebi u gradu Davidovu, i metnuše ga na postelju koju bješe napunio mirisavijeh stvari i masti zgotovljenijeh vještinom apotekarskom, i spališe mu ih vrlo mnogo. Tada se zacari Josafat sin njegov na njegovo mjesto, i ukrijepi se na Izrailja. I ponamješta vojsku po svijem tvrdijem gradovima Judinijem, i ponamješta straže po zemlji Judinoj i po gradovima Jefremovijem, koje zadobi Asa otac njegov. I bijaše Gospod s Josafatom, jer hođaše prvijem putovima Davida oca svojega i ne tražaše Vala. Nego Boga oca svojega tražaše i po zapovijestima njegovijem hođaše, i ne činjaše kao sinovi Izrailjevi. Zato utvrdi Gospod carstvo u ruci njegovoj, i sav narod Judin davaše dare Josafatu, te imaše veliko blago i slavu. I srce se njegovo oslobodi na putovima Gospodnjim, te još obori visine i lugove u Judeji. I treće godine svoga carovanja posla knezove svoje Ven-Aila i Ovadiju i Zahariju i Natanaila i Miheju da uče po gradovima Judinijem; I s njima Levite: Semaju i Nataniju i Zevadiju i Asaila i Semiramota i Jonatana i Adoniju i Toviju i Tov-Adoniju, Levite, i s njima Elisamu i Jorama sveštenike. I učahu po Judeji imajući pri sebi knjigu zakona Gospodnjega, i prohođahu sve gradove Judine učeći narod. I dođe strah Gospodnji na sva carstva po zemljama oko Jude, te ne vojevaše na Josafata. I sami Filisteji donošahu Josafatu dare i danak u novcu; i Arapi dogonjahu mu stoku, po sedam tisuća i sedam stotina ovnova i po sedam tisuća i sedam stotina jaraca. Tako napredovaše Josafat i podiže se veoma; i sazida u Judeji kule i gradove za žitnice. I imaše mnogo dobra po gradovima Judinijem, i vojnika, hrabrijeh junaka u Jerusalimu. A ovo je broj njihov po domovima otaca njihovijeh; od Jude tisućnici: Adna vojvoda, s kojim bijaše tri stotine tisuća hrabrijeh junaka. A za njim Joanan vojvoda, s kojim bijaše dvjesta i osamdeset tisuća; A za njim Amasija sin Zihrijev, koji se dragovoljno dade Gospodu, i s njim bijaše dvjesta tisuća hrabrijeh junaka. A od Venijamina: hrabri junak Elijada, s kojim bijaše dvjesta tisuća naoružanijeh lukom i štitom; A za njim Jozavad, s kojim bijaše sto i osamdeset tisuća naoružanijeh za boj. Ovi služahu caru osim onijeh koje ponamješta car po tvrdijem gradovima u svoj zemlji Judinoj. I Josafat imajući veliko blago i slavu oprijatelji se s Ahavom. I poslije nekoliko godina otide k Ahavu u Samariju; i nakla mu Ahav mnogo ovaca i volova i narodu koji bijaše s njim, i nagovaraše ga da pođe na Ramot Galadski. I reče Ahav car Izrailjev Josafatu caru Judinu: hoćeš li ići sa mnom na Ramot Galadski? A on reče: ja kao ti, narod moj kao tvoj narod; hoćemo s tobom na vojsku. Još reče Josafat caru Izrailjevu: pitaj danas šta će Gospod reći. Tada sazva car Izrailjev proroke svoje, četiri stotine ljudi, i reče im: hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski, ili ću se okaniti? A oni rekoše: idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru. A Josafat reče: ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo? A car reče Josafatu: ima još jedan čovjek preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego svagda zlo; to je Miheja sin Jemlin. A Josafat reče: neka car ne govori tako. Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu: brže dovedi Miheju sina Jemlina. A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svom prijestolu obučeni u carske haljine, sjeđahu na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče: ovako veli Gospod: ovijem ćeš biti Sirce dokle ih ne istrijebiš. Tako i svi proroci prorokovahu govoreći: idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod predati caru u ruke. A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći: evo proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao njihova, i govori dobro. A Miheja reče: tako da je živ Gospod, govoriću ono što reče Bog moj. I kad dođe k caru, reče mu car: Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski, ili ću se okaniti? A on reče: idite, bićete srećni, i daće vam se u ruke. A car mu reče: koliko ću te puta zaklanjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje? Tada reče: vidio sam sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira, jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara, neka se vrate svak svojoj kući s mirom. Tada reče car Izrailjev Josafatu: nijesam li ti rekao da mi neće prorokovati dobra nego zlo? A Miheja reče: zato čujte riječ Gospodnju: vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu svom, a sva vojska nebeska stajaše mu s desne i s lijeve strane; I Gospod reče: ko će prevariti Ahava cara Izrailjeva da otide i padne kod Ramota Galadskoga? Još reče: jedan reče ovo a drugi ono. Tada izide jedan duh, i stavši pred Gospoda reče: ja ću ga prevariti. A Gospod mu reče: kako? Odgovori: izići ću, i biću lažljiv duh u ustima svijeh proroka njegovijeh. A Gospod mu reče: prevarićeš ga i nadvladaćeš, idi i učini tako. Zato sada eto, Gospod je metnuo lažljiv duh u usta tijem prorocima tvojim; a Gospod je izrekao zlo po te. Tada pristupi Sedekija sin Hananin, i udari Miheju po obrazu govoreći: kojim je putem otišao duh Gospodnji od mene da govori s tobom? A Miheja mu reče: eto, vidjećeš u onaj dan kad otideš u najtajniju klijet da se sakriješ. Tada car Izrailjev reče: uhvatite Miheju, i odvedite ga k Amonu zapovjedniku gradskom i k Joasu sinu carevu. I recite im: ovako veli car: metnite ovoga u tamnicu, a dajite mu po malo hljeba i po malo vode dokle se ne vratim u miru. A Miheja reče: ako se vratiš u miru, nije Gospod govorio preko mene. Još reče: čujte svi narodi. I otide car Izrailjev s Josafatom carem Judinijem na Ramot Galadski. I reče car Izrailjev Josafatu: ja ću se preobući kad pođem u boj, a ti obuci svoje odijelo. I preobuče se car Izrailjev, i otidoše u boj. A car Sirski zapovjedi vojvodama od kola svojih govoreći: ne udarajte ni na maloga ni na velikoga nego na samoga cara Izrailjeva. A kad vojvode od kola vidješe Josafata, rekoše: to je car Izrailjev. I okrenuše se na nj da udare. Ali Josafat povika, i Gospod mu pomože, i odvrati ih Bog od njega. Jer vidjevši vojvode od kola da nije car Izrailjev, otstupiše od njega. A jedan zastrijeli iz luka nagonom i ustrijeli cara Izrailjeva gdje spuča oklop. A on reče svojemu vozaču: savij rukom svojom i izvezi me iz boja, jer sam ranjen. I boj bi žestok onoga dana, a car Izrailjev zaosta na kolima svojim prema Sircima do večera, i umrije o sunčanom zahodu. A kad se Josafat car Judin vraćaše s mirom kući svojoj u Jerusalim, Izide preda nj Juj sin Ananijev, vidjelac, i reče Josafatu: bezbožniku li pomažeš, i one koji mrze na Gospoda ljubiš? zato se podigao na te gnjev Gospodnji. Ali se našlo dobra na tebi što si istrijebio lugove iz zemlje i što si upravio srce svoje da tražiš Boga. Potom Josafat sjeđaše u Jerusalimu, i opet prođe po narodu od Virsaveje do gore Jefremove, i povrati ih ka Gospodu Bogu otaca njihovijeh. I postavi sudije u zemlji po svijem tvrdijem gradovima Judinijem, u svakom gradu. I reče sudijama: gledajte šta ćete raditi, jer nećete suditi za čovjeka nego za Gospoda, koji je s vama kad sudite. Zato neka bude strah Gospodnji u vama; pazite i radite, jer u Gospoda Boga našega nema nepravde, niti gleda ko je ko, niti prima poklona. Također i u Jerusalimu postavi Josafat od Levita i sveštenika i glavara domova otačkih u Izrailju za sudove Gospodnje i za raspre; jer dolažahu opet u Jerusalim. I zapovjedi im govoreći: tako radite u strahu Gospodnjem, vjerno i cijela srca. I u svakoj parnici koja dođe k vama od braće vaše što sjede po gradovima svojim, da rasudite između krvi i krvi, između zakona i zapovijesti, između uredaba i sudova, obavijestite ih da ne bi griješili Gospodu, da ne bi došao gnjev njegov na vas i na braću vašu; tako činite, te nećete zgriješiti. I evo, Amarija poglavar sveštenički biće nad vama u svijem poslovima Gospodnjim, a Zavdija sin Ismailov vođ doma Judina u svijem poslovima carskim; također Leviti upravitelji biće uz vas. Budite slobodni, i radite, i Gospod će biti s dobrijem. A poslije toga sinovi Moavovi i sinovi Amonovi i s njima koji žive među sinovima Amonovijem, dođoše da vojuju na Josafata. I dođoše te javiše Josafatu govoreći: ide na te veliko mnoštvo ispreko mora, iz Sirije; i eno ih u Asason-Tamaru, a to je En-Gad. A Josafat se uplaši, i obrati lice svoje da traži Gospoda, i oglasi post po svoj zemlji Judinoj. I skupiše se svi sinovi Judini da traže Gospoda, i iz svijeh gradova Judinijeh dođoše da traže Gospoda. Tada stade Josafat u zboru Judinu i Jerusalimskom u domu Gospodnjem pred trijemom novijem, I reče: Gospode Bože otaca naših! nijesi li ti Bog na nebu i vladaš svijem carstvima narodnijem? nije li u tvojoj ruci moć i sila da ti niko ne može odoljeti? Nijesi li ti, Bože naš, odagnao stanovnike ove zemlje ispred naroda svojega Izrailja, i dao je navijek sjemenu Avrama prijatelja svojega? Te se naseliše u njoj, i sagradiše ti u njoj svetinju za ime tvoje govoreći: Kad nas zadesi kako zlo, mač osvetni ili pomor ili glad, staćemo pred ovijem domom i pred tobom, jer je ime tvoje u ovom domu, i vapićemo tebi u nevolji svojoj, usliši i izbavi. A sad evo, sinovi Amonovi i Moavovi i oni iz gore Sira, kroz koje nijesi dao sinovima Izrailjevijem proći kad iđahu iz zemlje Misirske, nego ih obidoše i ne istrijebiše; A evo, oni nam vraćaju došavši da nas istjeraju iz našljedstva tvojega, koje si nam predao. Bože naš, zar im nećeš suditi? jer u nama nema snage da se opremo tome mnoštvu velikom, koje ide na nas, niti mi znamo što bismo činili, nego su oči naše uprte u te. A svi sinovi Judini stajahu pred Gospodom i djeca njihova, žene njihove i sinovi njihovi. Tada siđe duh Gospodnji usred zbora na Jazila sina Zaharije sina Venaje sina Jeila sina Matanijina, Levita između sinova Asafovijeh, I reče: slušajte, svi sinovi Judini i Jerusalimljani, i ti care Josafate, ovako vam veli Gospod: ne bojte se i ne plašite se toga mnoštva velikoga, jer nije vaš rat nego Božji. Sjutra izidite na njih; oni će poći uz brdo Zis, i naći ćete ih nakraj potoka prema pustinji Jeruilu. Ne treba vi da se bijete u ovom boju; postavite se, stojte pa gledajte kako će vas izbaviti Gospod, Judo i Jerusalime! ne bojte se i ne plašite se, sjutra izidite pred njih, i Gospod će biti s vama. Tada se Josafat savi licem k zemlji, i svi Judejci i Jerusalimljani padoše pred Gospodom, i pokloniše se Gospodu. A Leviti od sinova Katovijeh i sinova Korejevijeh ustaše, te hvališe Gospoda Boga Izrailjeva glasom veoma visokim. A ujutru ustavši rano izidoše u pustinju Tekujsku; a kad izlažahu, stade Josafat i reče: čujte me, Judejci i Jerusalimljani: vjerujte Gospodu Bogu svojemu i bićete jaki, vjerujte prorocima njegovijem i bićete srećni. I tako dogovoriv se s narodom postavi pjevače Gospodnje da hvale svetu krasotu idući pred vojskom i govoreći: hvalite Gospoda, jer je dovijeka milost njegova. A kad počeše pjesmu i hvalu, obrati Gospod zasjedu na sinove Amonove i sinove Moavove i na one iz gore Sira, koji izidoše na Judu, te se razbiše. Jer sinovi Amonovi i sinovi Moavovi ustaše na one iz gore Sira da ih pobiju i potru; i kad pobiše one iz gore Sira, udariše jedni na druge, te se potrše. A kad Juda dođe do stražare prema pustinji, i pogleda na mnoštvo, a to mrtva tjelesa leže po zemlji, i nijedan ne bješe ostao živ. Zato dođe Josafat sa narodom svojim da pokupe plijen; i nađoše kod njih mnogo blaga i dragocjenijeh nakita na mrtvacima, i naplijeniše da već ne mogoše nositi; tri dana kupiše plijen, jer ga bješe mnogo. A četvrti dan skupiše se u dolini blagoslovnoj, jer ondje blagosloviše Gospoda; zato se prozva mjesto Dolina Blagoslovna do danas. Potom okrenuše svi Judejci i Jerusalimljani i Josafat pred njima da se vrate u Jerusalim s veseljem, jer ih oveseli Gospod neprijateljima njihovijem. I dođoše u Jerusalim sa psaltirima i guslama i trubama u dom Gospodnji. I strah Božji dođe na sva carstva zemaljska kad čuše da je Gospod vojevao na neprijatelje Izrailjeve. I tako se smiri carstvo Josafatovo, jer mu Bog njegov dade mir otsvuda. I carovaše Josafat nad Judom; trideset i pet godina bijaše mu kad poče carovati; i carova dvadeset i pet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Azuva, kći Silejeva. I hođaše putem oca svojega Ase, niti zađe s njega, čineći što je pravo pred Gospodom. Ali visine ne biše oborene, jer još ne bješe narod upravio srca svojega k Bogu otaca svojih. A ostala djela Josafatova prva i pošljednja, eno zapisana su u knjizi Juja sina Ananijeva, koja je stavljena u knjigu o carevima Izrailjevijem. Potom združi se Josafat car Judin s Ohozijom carem Izrailjevijem, koji činjaše bezakonja. A združi se s njim zato da načine lađe da idu u Tarsis; i načiniše lađe u Esion-Gaveru. Tada prorokova Elijezer sin Dodavin iz Marise za Josafata govoreći: što si se združio s Ohozijom, zato Gospod razmetnu djela tvoja. I razbiše se lađe i ne mogoše ići u Tarsis. Potom počinu Josafat kod otaca svojih, i bi pogreben kod otaca svojih u gradu Davidovu; a na njegovo se mjesto zacari Joram sin njegov. A braća mu, sinovi Josafatovi, bijahu: Azarija i Jehilo i Zaharija i Azarija i Mihailo i Sefatija; ti svi bijahu sinovi Josafata cara Izrailjeva. I otac im dade velike darove, srebra i zlata i zaklada s tvrdijem gradovima u zemlji Judinoj; carstvo pak dade Joramu, jer bješe prvenac. A Joram stupiv na carstvo oca svojega i utvrdiv se, pobi svu braću svoju mačem i neke knezove Izrailjeve. Imaše Joram trideset i dvije godine kad se zacari, i carova osam godina u Jerusalimu. I hođaše putem careva Izrailjevijeh, kao što činjaše dom Ahavov, jer se oženi kćerju Ahavovom; i činjaše što je zlo pred Gospodom. Ali Gospod ne htje zatrti doma Davidova radi zavjeta koji učini s Davidom i što mu bješe rekao da će dati vidjelo njemu i sinovima njegovijem uvijek. Za njegova vremena odvrže se Edom da ne bude pod Judom, i postaviše sebi cara. Zato otide Joram s vojvodama svojim i sa svijem kolima svojim; i usta noću, te pobi Edomce koji ga bijahu opkolili, i zapovjednike od kola. Ipak se odvrgoše Edomci da ne budu pod Judom do danas. U isto vrijeme odvrže se i Livna da ne bude pod njim, jer ostavi Gospoda Boga otaca svojih. Još i visine načini po brdima Judinijem, i navede na preljubu Jerusalimljane i prelasti Judu. Tada mu dođe knjiga od Ilije proroka, gdje mu govoraše: ovako veli Gospod Bog Davida oca tvojega: što nijesi hodio putovima Josafata oca svojega i putovima Ase cara Judina, Nego si hodio putem careva Izrailjevijeh i naveo si na preljubu Judu i Jerusalimljane, kao što je dom Ahavov naveo na preljubu Izrailja, i još si pobio braću svoju, dom oca svojega, bolje od sebe, Evo, Gospod će udariti velikim zlom narod tvoj i sinove tvoje i žene tvoje i sve što imaš. I ti ćeš bolovati teško, od bolesti u crijevima, da će ti crijeva izaći od bolesti, koja će trajati dvije godine. I tako podiže Gospod na Jorama duh Filistejima i Arapima koji žive od Etiopljana. I oni došavši na zemlju Judinu prodriješe u nju, i odnesoše sve blago što se nađe u domu carevu, i sinove njegove i žene njegove, da mu ne osta nijedan sin osim Joahaza najmlađega sina njegova. I poslije svega toga udari ga Gospod bolešću u crijevima, kojoj ne bješe lijeka. I dan po dan prolažaše, i kad se navršiše dvije godine, izidoše mu crijeva s bolešću i umrije od teških bolova, i narod mu ne pali mirisa kao što je činio ocima njegovijem. Imaše trideset i dvije godine kad poče carovati, i carova osam godina u Jerusalimu, i preminu da niko ne zažali za njim; i pogreboše ga u gradu Davidovu, ali ne u grobu carskom. A Jerusalimljani zacariše na njegovo mjesto Ohoziju najmlađega sina njegova, jer starije sve pobi četa koja dođe s Arapima u oko; i tako Ohozija sin Joramov posta car Judin. Imaše Ohozija četrdeset i dvije godine kad poče carovati, i carova godinu dana u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Gotolija, kći Amrijeva. I on hođaše putovima doma Ahavova, jer ga mati nagovaraše na zla djela. I činjaše što je zlo pred Gospodom kao dom Ahavov; jer mu oni bijahu savjetnici po smrti oca njegova na pogibao njegovu. I po njihovu svjetu hodeći izide s Joramom sinom Ahavovijem carem Izrailjevijem na vojsku na Azaila cara Sirskoga u Ramot Galadski; i ondje Sirci raniše Jorama. A on se vrati da se liječi u Jezraelu od rana koje mu zadaše u Rami, kad se bijaše s Azailom carem Sirskim. A Azarija sin Joramov car Judin dođe u Jezrael da vidi Jorama sina Ahavova, jer bijaše bolestan. Ali bijaše od Boga na propast Ohoziji što dođe k Joramu; jer došav otide s Joramom na Juja sina Nimsijina, kojega Gospod pomaza da istrijebi dom Ahavov. Jer kad Juj izvršivaše osvetu na domu Ahavovu, nađe knezove Judine i sinove braće Ohozijine, koji služahu Ohoziji, i pogubi ih. Potom potraži Ohoziju, i uhvatiše ga kad se krijaše u Samariji, i dovedavši ga k Juju pogubiše ga, i pogreboše ga; jer rekoše: sin je Josafata koji je tražio Gospoda svijem srcem svojim. I tako ne bi nikoga od doma Ohozijina koji bi mogao biti car. Zato Gotolija mati Ohozijina vidjevši da joj sin pogibe, usta i pobi sve carsko sjeme doma Judina. Ali Josaveta kći careva uze Joasa sina Ohozijina i ukrade ga između sinova carevijeh, koje ubijahu; i sakri ga s dojkinjom njegovom u ložnicu. I tako Josaveta kći cara Jorama žena Jodaja sveštenika sakri ga od Gotolije, jer bijaše sestra Ohozijina, te ga ne ubi. I bijaše s njima sakriven u domu Božijem šest godina; a Gotolija carovaše u zemlji. A sedme godine oslobodi se Jodaj, i uze k sebi stotinike Azariju sina Jeroamova i Ismaila sina Joananova i Azariju sina Ovidova i Masiju sina Adajeva i Elisafata sina Zihrijeva, i uhvati vjeru s njima, Te prolazeći zemlju Judinu sabraše Levite iz svijeh gradova Judinijeh i glavare porodica otačkih u Izrailju, i dođoše u Jerusalim. I sav zbor učini vjeru u domu Božijem s carem; i Jodaj im reče: evo, sin će carev carovati, kao što je rekao Gospod za sinove Davidove. Ovo učinite: trećina vas koji dolazite u subotu između sveštenika i Levita neka budu vratari na pragu; A druga trećina neka bude u carskom dvoru; a ostala trećina na vratima od temelja, a sav narod u trijemovima doma Gospodnjega. Niko da ne ulazi u dom Gospodnji osim sveštenika i onijeh Levita koji služe; oni neka ulaze, jer su posvećeni, a sav narod neka čini što je Gospod zapovjedio da čini. I Leviti neka opkole cara svaki s oružjem svojim u ruci; i ko bi god ušao u dom, da se pogubi; i budite uz cara kad stane ulaziti i izlaziti. I učiniše Leviti i sav narod Judin sve što zapovjedi sveštenik Jodaj; i uzeše svaki svoje ljude koji dolažahu u subotu i koji odlažahu u subotu; jer Jodaj sveštenik ne otpusti redova. I dade Jodaj sveštenik stotinicima koplja i štitove i štitiće cara Davida što bijahu u domu Božijem. I postavi sav narod sve s oružjem u ruku, od desne strane doma do lijeve prema oltaru i prema domu, oko cara. Tada izvedoše sina careva, i metnuše mu na glavu vijenac, i daše mu svjedočanstvo, i zacariše ga, i Jodaj i sinovi njegovi pomazaše ga i rekoše: da živi car! A kad Gotolija ču viku naroda koji se stjecaše i hvaljaše cara, dođe k narodu u dom Gospodnji. I pogleda, i gle, car stajaše kod svojega stupa na ulasku, a knezovi i trube oko cara, i sav narod zemaljski radovaše se i trube trubljahu i pjevači pjevahu uz oruđa muzička i oni koji počinjahu u pjevanju. Tada razdrije Gotolija haljine svoje i povika: buna! buna! A Jodaj sveštenik zapovjedi da izidu stotinici koji bijahu nad vojskom, i reče im: izvedite je iz vrsta napolje, i ko pođe za njom neka se pogubi mačem; jer reče sveštenik: nemojte je ubiti u domu Gospodnjem. I načiniše joj mjesto, te otide kako se ide vratima konjskim u dom carev, i ondje je pogubiše. Tada Jodaj učini vjeru među sobom i svijem narodom i carem da će biti narod Gospodnji. Potom sav narod otide u dom Valov, i raskopaše ga, i oltare njegove i likove njegove izlomiše, a Matana sveštenika Valova ubiše pred oltarima. I Jodaj uredi opet službu u domu Gospodnjem među sveštenicima i Levitima, koje David bješe odredio domu Gospodnjemu, da bi prinosili žrtve paljenice Gospodu, kao što piše u zakonu Mojsijevu, s veseljem i pjesmama po naredbi Davidovoj. Postavi i vratare na vratima doma Gospodnjega da ne bi ulazio nečist oda šta mu drago. I uze stotinike i znatnije ljude i koji upravljahu narodom, sav narod zemaljski, i izvede cara iz doma Gospodnjega i uđoše visokim vratima u dom carski, i posadiše cara na carski prijesto. I radovaše se sav narod zemaljski, i grad se umiri, kad Gotoliju ubiše mačem. Bijaše Joasu sedam godina kad se zacari, i carova četrdeset godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Sivija iz Virsaveje. I činjaše Joas što je pravo pred Gospodom dokle god bijaše živ Jodaj sveštenik. I Jodaj ga oženi dvjema ženama, te rodi sinove i kćeri. Potom Joas naumi da opravi dom Gospodnji. I sazva sveštenike i Levite, pa im reče: pođite po gradovima Judinijem i kupite od svega Izrailja novaca da se opravlja dom Boga vašega od godine do godine, i vi pohitajte s tijem. Ali ne hitješe Leviti. Zato car dozva Jodaja poglavara i reče mu: zašto ne nastojiš da Leviti donose iz Judeje i Jerusalima priloge koje je naredio Mojsije sluga Gospodnji zboru Izrailjevu na šator od sastanka? Jer bezbožna Gotolija i sinovi njezini oplijeniše dom Gospodnji i sve stvari posvećene domu Gospodnjemu obratiše na Vale. I tako zapovjedi car te načiniše kovčeg, i metnuše ga na vrata doma Gospodnjega spolja. I oglasiše po Judeji i po Jerusalimu da donose Gospodu prilog koji je naredio Mojsije sluga Božji Izrailju u pustinji. I obradovaše se knezovi i sav narod, i donoseći metahu u kovčeg dokle se ne svrši. I kad donošahu Leviti kovčeg po zapovijesti carevoj, vidjevši da ima mnogo novaca, dolažaše pisar carev i poslanik poglavara svešteničkoga, te izručivahu kovčeg, potom ga opet odnošahu i ostavljahu na njegovo mjesto; i tako činjahu svaki dan, i nakupiše mnogo novaca. I davaše ga car Jodaj nastojnicima nad poslom oko doma Gospodnjega, a oni naimahu kamenare i drvodjelje da se obnovi dom Gospodnji, i kovače koji rade od gvožđa i od mjedi, da se opravi dom Gospodnji. I poslovahu poslenici, i opravljanje napredovaše pod njihovijem rukama, te povratiše domu Božijemu obličje njegovo, i utvrdiše ga. A kad svršiše, donesoše pred cara i Jodaja novce što pretekoše; i od toga načini sudove za dom Gospodnji, sudove za službu i za žrtve, i kadionice, i druge sudove zlatne i srebrne. I tako prinošahu žrtve paljenice u domu Gospodnjem jednako svega vijeka Jodajeva. Potom ostarjevši Jodaj sit života umrije; sto i trideset godina bješe mu kad umrije. I pogreboše ga u gradu Davidovu kod careva; jer činjaše dobro Izrailju i Bogu i domu njegovu. A kad umrije Jodaj, dođoše knezovi Judini i pokloniše se caru; tada ih posluša car, Te ostaviše dom Gospoda Boga otaca svojih, i stadoše služiti lugovima i idolima; i podiže se gnjev Gospodnji na Judu i na Jerusalim za taj grijeh njihov. I slaše im proroke da ih vrate ka Gospodu, i oni im svedočahu, ali ih ne poslušaše. I dođe duh Gospodnji na Zahariju sina Jodaja sveštenika, te stade više naroda i reče im: ovako veli Bog: zašto prestupate zapovijesti Gospodnje? nećete biti srećni; što ostaviste Gospoda, zato i on vas ostavi. A oni se pobuniše na nj, i zasuše ga kamenjem po zapovijesti carevoj u trijemu doma Gospodnjega. I ne opomenu se Joas milosti koju mu učini Jodaj otac njegov, nego ubi sina njegova; a on umirući reče: Gospod neka vidi i traži. A kad prođe godina, podiže se na nj vojska Sirska i uđe u zemlju Judejsku i u Jerusalim, i pobiše po narodu sve knezove narodne, i sav plijen od njih poslaše caru u Damasak. Ako i mala bješe vojska Sirska koja dođe, ipak Gospod dade u ruke njihove vrlo veliku vojsku, jer bjehu ostavili Gospoda Boga otaca svojih. I tako na Joasu izvršiše sud. A kad otidoše od njega ostavivši ga u teškoj bolesti, pobuniše se na nj sluge njegove za krv sinova Jodaja sveštenika, i ubiše ga na postelji njegovoj, te pogibe; i pogreboše ga u gradu Davidovu, ali ga ne pogreboše u grobovima carskim. A ovo su što se pobuniše na nj: Zavad sin Simeate Amonke i Jozavad sin Simrite Moavke. A o sinovima njegovijem i o velikoj porezi što bi pod njim, i o građenju doma Božijega, eto zapisano je u knjizi o carevima. A zacari se na njegovo mjesto Amasija sin njegov. Bijaše Amasiji dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i devet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Joadana iz Jerusalima. On činjaše što je pravo pred Gospodom, ali ne cijelijem srcem. I kad se utvrdi u carstvu, pobi sluge svoje koji ubiše cara oca njegova. Ali sinova njihovijeh ne pogubi, nego učini kako piše u zakonu, u knjizi Mojsijevoj, gdje je zapovjedio Gospod govoreći: ocevi da ne ginu za sinove, ni sinovi za oceve, nego svaki za svoj grijeh neka gine. Iza toga skupi Amasija narod Judin, i postavi po domovima otačkim tisućnike i stotinike po svoj zemlji Judinoj i Venijaminovoj, i izbroji ih od dvadeset godina i više, i nađe ih trista tisuća vojnika izabranijeh, koji nošahu koplje i štit. I jošte najmi između Izrailjaca sto tisuća hrabrijeh ljudi za sto talanata srebra. Ali dođe mu čovjek Božji i reče: care, da ne ide s tobom vojska Izrailjska, jer Gospod nije s Izrailjcima niti sa sinovima Jefremovijem. Nego idi ti, i budi hrabar u boju; inače će te oboriti Bog pred neprijateljem, jer Bog može i pomoći i oboriti. Tada reče Amasija čovjeku Božijemu: a šta će biti od sto talanata što sam dao vojsci Izrailjevoj? A čovjek Božji reče: ima Gospod da ti da više od toga. I tako odvoji Amasija vojsku što mu bješe došla od Jefrema da otidu u svoje mjesto; a oni se vrlo rasrdiše na Judu, i vratiše se u svoje mjesto s velikim gnjevom. A Amasija oslobodivši se povede narod svoj i otide u slanu dolinu, i pobi deset tisuća sinova Sirovijeh; I deset tisuća živijeh zarobiše Judejci, i odvedoše na vrh stijene, i pobacaše ih sa vrh stijene da se svi raspadoše. A vojnici koje Amasija posla natrag da ne idu s njim u boj, navališe na gradove Judine od Samarije do Vet-Orona, i pobiše po njima tri tisuće, i zaplijeniše velik plijen. A kad se vrati Amasija razbivši Idumeje, donese bogove sinova Sirovijeh, i postavi ih sebi za bogove, i klanjaše im se i kađaše im. Tada se razgnjevi Gospod na Amasiju, i posla k njemu proroka, koji mu reče: zašto tražiš bogove toga naroda, koji ne izbaviše svojega naroda iz tvoje ruke? I kad govoraše caru, on mu reče: jesi li postavljen caru za savjetnika? prestani; zašto da pogineš? I tako presta prorok, ali reče: znam da te je Bog naumio istrijebiti kad to radiš a ne slušaš svjeta mojega. Tada smisli Amasija car Judin, i posla k Joasu sina Joahaza sina Jujeva, caru Izrailjevu, i poruči: hodi da se ogledamo. A Joas car Izrailjev posla k Amasiji caru Judinu i poruči mu: trn na Livanu posla ka kedru na Livanu, i poruči: daj svoju kćer sinu mojemu za ženu. Ali naiđe zvijerje Livansko i izgazi trn. Veliš, pobio si Edomce, pa se ponese srce tvoje, i tražiš slave; sjedi kod kuće svoje; zašto bi se zapletao u zlo da padneš i ti i Juda s tobom? Ali ne posluša Amasija, jer od Gospoda to bi da ih da u ruke neprijatelju, što tražiše bogove Edomske. I otide Joas car Izrailjev, i ogledaše se, on i Amasija car Judin, u Vet-Semesu Judinu. Ali Judu razbi Izrailj, te pobjegoše svaki ka svojemu šatoru. A Amasiju cara Judina sina Joasa sina Joahazova uhvati Joas car Izrailjev u Vet-Semesu, i odvede ga u Jerusalim; i obori zid Jerusalimski od vrata Jefremovijeh do vrata na uglu, četiri stotine lakata. I uze sve zlato i srebro i sve posuđe što se nađe u domu Božijem u Ovid-Edoma i u riznici doma carskoga, i taoce, pa se vrati u Samariju. I poživje Amasija sin Joasov car Judin po smrti Joasa sina Joahaza cara Izrailjeva petnaest godina. A ostala djela Amasijina prva i pošljednja, eto nijesu li zapisana u knjizi o carevima Judinijem i Izrailjevijem? I pošto Amasija otstupi od Gospoda, digoše bunu na nj u Jerusalimu, a on pobježe u Lahis. Ali poslaše za njim u Lahis, i ubiše ga ondje. I donesoše ga na konjma i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u gradu Judinu. Tada sav narod Judin uze Oziju, kome bijaše šesnaest godina, i zacariše ga na mjesto oca njegova Amasije. On sazida Elot povrativ ga Judi pošto car počinu kod otaca svojih. Oziji bijaše šesnaest godina kad se zacari, i carova pedeset i dvije godine u Jerusalimu. Materi mu bijaše ime Jeholija iz Jerusalima. On činjaše što je pravo pred Gospodom sasvijem kako je činio Amasija otac njegov. I tražaše Boga dokle živ bijaše Zaharija koji razumijevaše utvare Božije; i dokle god tražaše Gospoda, davaše mu sreću Bog. Jer izašav vojevaše s Filistejima, i obori zidove Gatu i zidove Javni i zidove Azotu; i sazida gradove u zemlji Azotskoj i po Filistejima. I Bog mu pomože protiv Filisteja i protiv Arapa, koji življahu u Gurvalu, i protiv Maonaca. I Amonci davahu dare Oziji, i raznese se ime njegovo do Misira, jer osili veoma. I sazida Ozija kule u Jerusalimu na vratima na uglu, i na vratima u dolu, i na uglu, i utvrdi ih. Sazida i u pustinji kule, i iskopa mnogo studenaca, jer imaše mnogo stoke i u dolinama i u ravnicama, i ratara i vinogradara po brdima i na Karmilu, jer mu mila bješe poljska radnja. I imaše Ozija ubojitu vojsku, koja iđaše u rat u četama brojem, kako ih izbroji Jeilo pisar i Masija upravitelj, pod upravom Ananije vojvode careva. Svega na broj bijaše glavara domova otačkih hrabrijeh junaka dvije tisuće i šest stotina, A pod njihovom rukom vojske tri stotine i sedam tisuća i pet stotina hrabrijeh vojnika, da pomažu caru protiv neprijatelja. I načini Ozija svoj vojsci štitove i koplja i šljemove i oklope i lukove i kamenje za praće. I načini u Jerusalimu bojne sprave vrlo vješto izmišljene da stoje na kulama i na uglovima da meću strijele i veliko kamenje; i raznese se ime njegovo daleko, jer mu se divno pomagaše dokle osili. Ali kad osili, ponese se srce njegovo, te se pokvari, i sagriješi Gospodu Bogu svojemu, jer uđe u crkvu Gospodnju da kadi na oltaru kadionom: A za njim uđe Azarija sveštenik i s njim osamdeset sveštenika Gospodnjih hrabrijeh ljudi; I opriješe se caru Oziji govoreći: nije tvoje, Ozija, kaditi Gospodu, nego sveštenika sinova Aronovijeh koji su posvećeni da kade; izidi iz svetinje, jer si zgriješio, i neće ti biti na čast pred Gospodom Bogom. Tada se razgnjevi Ozija držeći u ruci kadionicu da kadi; i kad se gnjevljaše na sveštenike, izide mu guba na čelu pred svijem sveštenicima u domu Gospodnjem kod oltara kadionoga. I pogleda ga Azarija poglavar sveštenički i svi sveštenici, a on gubav na čelu; i brže ga izvedoše napolje, a i sam pohitje da izide, jer ga Gospod udari. I osta car Ozija gubav do smrti svoje, i sjeđaše u odvojenom domu gubav, jer bi odlučen od doma Gospodnjega; a Jotam sin njegov upravljaše domom carevijem i suđaše narodu u zemlji. A ostala djela Ozijina prva i pošljednja napisao je prorok Isaija sin Amosov. I počinu Ozija kod otaca svojih, i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u grobnom polju carskom, jer rekoše: gubav je. I zacari se na njegovo mjesto Jotam sin njegov. Dvadeset i pet godina bijaše Jotamu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu; materi mu bješe ime Jerusa, kći Sadokova. On činjaše što je pravo pred Gospodom sasvijem kako je činio Ozija otac njegov, samo što ne uđe u crkvu Gospodnju; ali narod još bijaše pokvaren. On načini visoka vrata na domu Gospodnjem, i na zidu Ofilu mnogo nazida. Još sazida i gradove u gori Judinoj, i u šumama pogradi dvorove i kule. I vojeva s carem sinova Amonovijeh i svlada ih; i dadoše mu sinovi Amonovi one godine sto talanata srebra i deset tisuća kora pšenice i ječma deset tisuća. Toliko mu dadoše sinovi Amonovi i druge i treće godine. I tako osili Jotam, jer upravi putove svoje pred Gospodom Bogom svojim. A ostala djela Jotamova i svi ratovi njegovi i putovi njegovi, eno su zapisani u knjizi o carevima Izrailjevijem i Judinijem. Dvadeset i pet godina bješe mu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu. I počinu Jotam kod otaca svojih, i pogreboše ga u gradu Davidovu; a na njegovo se mjesto zacari Ahaz sin njegov. Dvadeset godina bijaše Ahazu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu; ali ne činjaše što je pravo pred Gospodom kao David otac njegov. Jer hođaše putovima careva Izrailjevijeh, i još sali likove Valima. I sam kađaše u dolini sina Enomova, i sažizaše sinove svoje ognjem po gadnijem djelima onijeh naroda koje odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. I prinošaše žrtve i kađaše na visinama i po brdima i pod svakim zelenijem drvetom. Zato ga dade Gospod Bog njegov u ruke caru Sirskomu, te ga razbiše i zarobiše mu veliko mnoštvo, i odvedoše ih u Damasak. Još bi dat u ruke i caru Izrailjevu, te ga razbi ljuto. Jer Fekaj sin Remalijin pobi sto i dvadeset tisuća Judejaca u jedan dan, sve hrabrijeh ljudi, jer ostaviše Gospoda Boga otaca svojih. I Zihrije junak od Jefrema ubi Masiju sina careva i Azrikama upravitelja dvorskoga i Elkanu drugoga do cara. I zarobiše sinovi Izrailjevi braći svojoj dvjesta tisuća žena i sinova i kćeri; i zaplijeniše velik plijen od njih, i odnesoše plijen u Samariju. A ondje bijaše prorok Gospodnji po imenu Odid, i izide pred vojsku koja iđaše u Samariju, i reče im: gle, Gospod Bog otaca vaših razgnjevi se na Judejce, zato ih dade u vaše ruke, te ih pobiste ljuto da do neba doprije. I još mislite podvrći sinove Judine i Jerusalimske da vam budu robovi i robinje; a nijeste li i vi sami skrivili Gospodu Bogu svojemu? Zato poslušajte me sada, i vratite natrag to roblje što zarobiste braći svojoj, jer se raspalio gnjev Gospodnji na vas. Tada ustaše poglavari sinova Jefremovijeh: Azarija sin Joananov, Varahija sin Mesilemotov i Jezekija sin Salumov i Amasa sin Adlajev na one što se vraćahu s vojske, I rekoše im: nećete dovesti ovamo toga roblja, jer bi nam bilo na grijeh pred Gospodom što vi mislite domećući na grijehe naše i na krivice naše, jer je velika krivica na nama i gnjev se raspalio na Izrailja. I ostaviše vojnici roblje i plijen svoj pred knezovima i svijem zborom. I ustaše ljudi imenovani i uzeše roblje, i sve gole između njih odješe iz plijena; a kad ih odješe i obuše, nahraniše ih i napojiše i namazaše, i odvedoše na magarcima sve iznemogle, i dovedoše ih u Jerihon grad gdje ima mnogo palama, k braći njihovoj, pa se vratiše u Samariju. U to vrijeme posla car Ahaz k carevima Asirskim da mu pomogu. Jer još i Idumejci dođoše i razbiše Judu i odvedoše roblje; I Filisteji udariše na gradove po ravni i na južnom kraju Judinu, i uzeše Vet-Semes, i Ejalon i Gedirot i Sohot i sela njegova i Tamnu i sela njezina i Gimzon i sela njegova, i naseliše se u njima. Jer Gospod obaraše Judu s Ahaza cara Izrailjeva, jer odvuče Judu da grdno griješi Gospodu. I dođe k njemu Telgat-Felnasar car Asirski, i ojadi ga a ne utvrdi. Jer Ahaz uze dio iz doma Gospodnjega i iz doma carskoga i od knezova, i dade caru Asirskom, ali mu ne pomože. I kad bijaše u nevolji, on još većma griješaše Gospodu; taki bijaše car Ahaz. I prinošaše žrtve bogovima Damaštanskim, koji ga razbiše, i govoraše: kad bogovi careva Sirskih njima pomažu, prinosiću njima žrtve da bi mi pomagali; ali mu oni biše na to da padne on i sav Izrailj. A Ahaz pokupi sudove doma Božijega, i izlomi sudove doma Božijega, i zatvori vrata doma Gospodnjega i načini sebi oltare po svijem uglovima u Jerusalimu. I u svakom gradu Judinu načini visine da kadi bogovima tuđim; i gnjevi Gospoda Boga otaca svojih. A ostala djela njegova i svi putovi njegovi prvi i pošljednji, eto zapisani su u knjizi o carevima Judinijem i Izrailjevijem. I počinu Ahaz kod otaca svojih i pogreboše ga u gradu Jerusalimu; ali ga ne metnuše u grob careva Izrailjevijeh. I zacari se na njegovo mjesto Jezekija sin njegov. Jezekiji bješe dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i devet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Avija, kći Zaharijina. I činjaše što je pravo pred Gospodom sasvijem kako je činio David otac njegov. Prve godine svojega carovanja, prvoga mjeseca, otvori vrata na domu Gospodnjem, i opravi ih. I sazva sveštenike i Levite, i sabra ih na istočnu ulicu, I reče im: čujte me, Leviti, osveštajte se sada i osvetite dom Gospoda Boga otaca svojih, i iznesite nečistotu iz svetinje. Jer sagriješiše oci naši i činiše što je zlo pred Gospodom Bogom našim, i ostaviše ga; i odvratiše lice svoje od šatora Gospodnjega i okrenuše mu leđa; I zatvoriše vrata od trijema, i pogasiše žiške, i kadom ne kadiše, niti žrtava paljenica prinosiše u svetinji Bogu Izrailjevu. Zato se razgnjevi Gospod na Judu i na Jerusalim, te ih dade da se potucaju, i da budu čudo i potsmijeh, kako vidite svojim očima. Jer eto padoše oci naši od mača, i sinovi naši i kćeri naše i žene naše zarobiše se zato. Sada dakle naumio sam zadati vjeru Gospodu Bogu Izrailjevu, da bi se odvratila od nas žestina gnjeva njegova. Sinovi moji, ne oklijevajte više, jer je vas izabrao Gospod da stojite pred njim i služite mu, i da mu budete sluge i da mu kadite. Tada ustaše Leviti Mat sin Amasajev i Joilo sin Azarijin od sinova Katovijeh; a od sinova Merarijevih Kis sin Avdijev i Azarija sin Jaleleilov; i od sinova Girsonovijeh Joah sin Zimin i Eden sin Joahov; I od sinova Elisafanovijeh Simrije i Jeilo, i od sinova Asafovijeh Zaharija i Matanija; I od sinova Amonovijeh Jeilo i Simej, i od sinova Jedutunovijeh Semaja i Ozilo; I skupiše braću svoju, i osveštavši se dođoše, kako bješe zapovjedio car po riječi Gospodnjoj, da očiste dom Gospodnji. I ušavši sveštenici u dom Gospodnji da ga očiste, iznosiše svu nečistotu što nađoše u crkvi Gospodnjoj u trijem doma Gospodnjega; a Leviti kupiše i iznosiše napolje na potok Kedron. A počeše osvećivati prvoga dana prvoga mjeseca; a osmoga dana toga mjeseca uđoše u trijem Gospodnji, i osvećivaše dom Gospodnji osam dana, i šesnaestoga dana prvoga mjeseca svršiše. Potom dođoše k caru Jezekiji i rekoše: očistismo sav dom Gospodnji i oltar za žrtve paljenice i sve sudove njegove i sto za postavljanje i sve sudove njegove, I sve sudove koje bješe bacio car Ahaz dokle carovaše griješeći, i spremismo i osvetismo, i eno ih pred oltarom Gospodnjim. Potom car Jezekija usta rano, i sazva upravitelje gradske, i otide u dom Gospodnji. I dovede sedam junaca i sedam ovnova i sedam jaganjaca i sedam jaraca za grijeh, za carstvo i za svetinju i za Judu; i reče sinovima Aronovijem sveštenicima da prinesu na oltaru Gospodnjem. Tada zaklaše goveda, i sveštenici uzevši krv njihovu pokropiše oltar; zaklaše i ovnove, i krvlju njihovom pokropiše oltar; i zaklaše jaganjce i krvlju njihovom pokropiše oltar. Potom dovedoše jarce za grijeh pred cara i pred zbor, i oni metnuše ruke svoje na njih. I zaklaše ih sveštenici, i očistiše krvlju njihovom oltar na očišćenje svemu Izrailju, jer car zapovjedi da se za sav narod Izrailjev prinese žrtva paljenica i žrtva za grijeh. I postavi Levite u domu Gospodnjem s kimvalima i psaltirima i guslama, kako bješe zapovjedio David i Gad vidjelac carev i Natan prorok; jer od Gospoda bješe zapovijest preko proroka njegovijeh. I tako stajahu Leviti sa spravama Davidovijem a sveštenici s trubama. Tada zapovjedi Jezekija da prinesu žrtvu paljenicu na oltaru. I kad se poče žrtva paljenica, poče se pjesma Gospodnja uz trube i sprave Davida cara Izrailjeva. I sav se zbor klanjaše, i pjevači pjevahu i trubači trubljahu, i to sve dokle se ne svrši žrtva paljenica. A kad svršiše žrtvu, car i svi koji bijahu s njim padoše i pokloniše se. Potom reče car i knezovi Levitima da hvale Gospoda riječima Davidovijem i Asafa vidioca; i hvališe s velikim veseljem, i savivši se pokloniše se. Tada Jezekija progovori i reče: sada posvetiste ruke svoje Gospodu, pristupite i donesite prinose i žrtve zahvalne u dom Gospodnji. I donese sav zbor prinose i žrtve zahvalne, i ko god bješe voljna srca žrtve paljenice. I na broj bješe žrtava paljenica što donese zbor, sedamdeset volova, sto ovnova, dvjesta jaganjaca, sve za žrtvu paljenicu Gospodu; A drugih stvari posvećenijeh bješe šest stotina volova i tri tisuće ovaca. Ali malo bijaše sveštenika, te ne mogahu drijeti svijeh žrtava paljenica; zato im pomagahu braća njihova Leviti, dokle se ne svrši posao i dokle se ne osveštaše drugi sveštenici; jer Leviti bijahu radiji osveštati se nego sveštenici. I bijaše vrlo mnogo žrtava paljenica s pretilinom od žrtava zahvalnijeh i naljeva na žrtve paljenice. Tako bi povraćena služba u domu Gospodnjem. I radovaše se Jezekija i sav narod, što Bog upravi narod, jer ovo bi naglo. Potom posla Jezekija k svemu Izrailju i Judi, i napisa knjige sinovima Jefremovijem i Manasijinim da dođu u dom Gospodnji u Jerusalim da proslave pashu Gospodu Bogu Izrailjevu. Jer car i knezovi njegovi i sav zbor svijećaše u Jerusalimu da slave pashu drugoga mjeseca. Jer je ne mogaše slaviti u to vrijeme, jer ne bijaše dosta sveštenika posvećenijeh i narod se ne bješe skupio u Jerusalim. I to bi po volji caru i svemu zboru. I odrediše da oglase po svemu Izrailju od Virsaveje do Dana da dođu u Jerusalim da proslave pashu Gospodu Bogu Izrailjevu, jer je odavna ne bjehu slavili kako je napisano. I tako otidoše glasnici s knjigama od cara i od knezova po svemu Izrailju i Judi, i po zapovijesti carevoj govorahu: sinovi Izrailjevi, obratite se ka Gospodu Bogu Avramovu, Isakovu i Izrailjevu, pa će se i on obratiti k ostatku koji ste ostali od ruku careva Asirskih. Ne budite kao oci vaši i kao braća vaša što griješiše Gospodu Bogu otaca svojih, te ih dade da budu čudo, kako vidite. Ne budite dakle tvrdovrati kao oci vaši, dajte ruke Gospodu i hodite u svetinju njegovu koju je osvetio navijek, i služite Gospodu Bogu svojemu, pa će se odvratiti od vas žestina gnjeva njegova. Jer ako se obratite ka Gospodu, braća će vaša i sinovi vaši steći milost u onijeh koji ih zarobiše, te će se vratiti u ovu zemlju; jer je Gospod Bog vaš milostiv i žalostiv, i neće odvratiti lica od vas, ako se obratite k njemu. A kad ti glasnici iđahu od grada do grada po zemlji Jefremovoj i Manasijinoj dori do Zavulona, potsmijevahu im se i rugahu im se. Ali neki od Asira i od Manasije i od Zavulona pokorivši se dođoše u Jerusalim. I nad Judu dođe ruka Gospodnja, te im dade jedno srce da učine što bješe zapovjedio car i knezovi po riječi Gospodnjoj. I skupi se u Jerusalim mnoštvo naroda da praznuju praznik prijesnijeh hljebova drugog mjeseca, i bi sabor veoma velik. Tada se podigoše, i oboriše oltare što bijahu u Jerusalimu, i sve oltare kadione oboriše i baciše u potok Kison. Potom zaklaše pashu četrnaestoga dana drugoga mjeseca; a sveštenici i Leviti postidjevši se osveštaše se, i unesoše žrtve paljenice u dom Gospodnji. I stadoše svojim redom kako treba po zakonu Mojsija sluge Božijega; i sveštenici kropiše krvlju primajući iz ruke Levitima. I jer ih mnogo bijaše u zboru koji se ne bjehu osveštali; zato Leviti klahu pashu za svakoga koji ne bješe čist da bi ih posvetili Gospodu. Jer mnoštvo naroda, mnogi od Jefrema i od Manasije i od Isahara i od Zavulona ne očistiše se, nego jedoše pashu ne kako je napisano. Ali se za njih pomoli Jezekija govoreći: Gospod blagi neka očisti svakoga, Ko je upravio srce svoje da traži Boga Gospoda, Boga otaca svojih, ako i ne bi bio čist prema svetom očišćenju. I usliši Gospod Jezekiju, i sačuva narod. I tako sinovi Izrailjevi koji bjehu u Jerusalimu praznovaše praznik prijesnijeh hljebova sedam dana u velikom veselju, i hvaljahu Gospoda svaki dan Leviti i sveštenici uz oruđa za slavu Gospodnju. I Jezekija govori ljubazno sa svijem Levitima koji vješti bijahu službi Gospodnjoj; i jedoše o prazniku sedam dana prinoseći žrtve zahvalne i slaveći Gospoda Boga otaca svojih. I sav zbor dogovori se da praznuje još sedam dana; i praznovaše još sedam dana u veselju. Jer Jezekija car Judin dade zboru tisuću junaca i sedam tisuća ovaca; a knezovi dadoše zboru tisuću junaca i deset tisuća ovaca; i osvešta se mnogo sveštenika. I tako se proveseli sav zbor Judin i sveštenici i Leviti, i sav zbor što bješe došao od Izrailja, i došljaci što bjehu došli iz zemlje Izrailjeve i koji življahu u zemlji Judinoj. I bi veselje veliko u Jerusalimu; jer od vremena Solomuna sina Davidova cara Izrailjeva ne bi tako u Jerusalimu. Potom ustaše sveštenici i Leviti i blagosloviše narod; i uslišen bi glas njihov, i molitva njihova dođe u stan svetinje Gospodnje na nebo. A kad se sve ovo svrši, svi sinovi Izrailjevi što se nađoše ondje, zađoše po gradovima Judinijem, i izlomiše likove i isjekoše lugove, i oboriše visine i oltare po svoj zemlji Judinoj i Venijaminovoj i po zemlji Jefremovoj i Manasijinoj, dokle sve ne svršiše; potom se vratiše svi sinovi Izrailjevi svak na svoje našljedstvo, u svoje gradove. A Jezekija opet uredi redove svešteničke i Levitske po redovima njihovijem, svakoga po službi njegovoj, sveštenike i Levite, za žrtve paljenice i zahvalne, da služe, i da slave i hvale Gospoda na vratima okola njegova. I odredi dio carski od blaga svojega za žrtve paljenice, što se prinose jutrom i večerom i za žrtve paljenice što se prinose u subote i na mladine i na praznike, kako je napisano u zakonu Gospodnjem. I zapovjedi narodu, Jerusalimljanima, da daju dio sveštenicima i Levitima, da se jače drže zakona Gospodnjega. A čim se to razglasi, stadoše donositi sinovi Izrailjevi silu prvina od žita i od vina i od ulja i od meda i svakoga roda zemaljskoga; i desetka od svega donosiše vrlo mnogo. I sinovi Izrailjevi i Judini koji življahu po gradovima Judinijem, donosiše i oni desetak od goveda i ovaca, i desetak od svetijeh stvari posvećenijeh Gospodu Bogu njihovu, i metaše u gomile. Trećega mjeseca počeše metati u gomile, a sedmoga mjeseca svršiše. I dođe Jezekija s knezovima, i vidjevši gomile blagosloviše Gospoda i narod njegov Izrailja. I Jezekija zapita sveštenike i Levite za gomile. A Azarija poglavar sveštenički od doma Sadokova reče mu: otkad počeše donositi ove priloge u dom Gospodnji, jedemo i siti smo i pretječe mnogo, jer je Gospod blagoslovio svoj narod, te je preteklo ovo mnoštvo. Tada zapovjedi Jezekija da se načine klijeti u domu Gospodnjem; i načiniše; I ondje ostavljahu vjerno priloge i desetke i stvari posvećene; i nad tijem bješe poglavar Honanija Levit i Simej brat mu, drugi do njega. A Jehilo i Azazija i Nahat i Asailo i Jerimot i Jozavad i Elilo i Ismahija i Mat i Venaja bijahu nastojnici pod rukom Honanije i brata mu Simeja po naredbi cara Jezekije i Azarije starješine u domu Božijem. A Korej sin Jemne Levita, vratar na istoku, bijaše nad onijem što se dragovoljno prinošaše Bogu, da bi razdjeljivao prinos Gospodnji i stvari svete nad svetijem. A pod njim bješe Eden i Minijamin i Isus i Semaja i Amarija i Sehanija po gradovima svešteničkim, ljudi pouzdani, da razdaju braći svojoj dijelove, velikomu i malomu, Osim muškinja u rodu njihovu od tri godine i više, svakomu koji ulažaše u dom Gospodnji na posao svakidašnji po dužnosti njihovoj u službi njihovoj po redu njihovu, I onima koji biše izbrojeni u rodu svešteničkom po domovima otaca njihovijeh, i Levitima od dvadeset godina i više po službi njihovoj po redovima njihovijem, I porodici njihovoj, svoj djeci njihovoj, ženama njihovijem, sinovima njihovijem i kćerima njihovijem, svemu mnoštvu; jer se vjerno posvetiše svetinji; I sinovima Aronovijem sveštenicima u podgrađima gradova njihovijeh, po svijem gradovima, ljudi imenovani davahu dijelove svakome muškarcu između sveštenika i svakomu roda Levitskoga. I tako učini Jezekija u svoj zemlji Judinoj; i činjaše što je dobro i pravo i istinito pred Gospodom Bogom njegovijem. I u svakom poslu koji poče za službu doma Božijega i u zakonu i u zapovijesti tražeći Boga svojega, truđaše se svijem srcem svojim, i srećan bijaše. Poslije tijeh stvari i pošto se one utvrdiše, dođe Senahirim car Asirski, i uđe u zemlju Judinu, i opkoli tvrde gradove, i mišljaše ih osvojiti. A kad vidje Jezekija gdje dođe Senahirim i gdje se okrenu da udari na Jerusalim, Učini vijeće s knezovima svojim i s junacima svojim da zaroni izvore vodene, koji bijahu iza grada, i pomogoše mu. Jer se sabra mnoštvo naroda, te zaroniše sve izvore i potok koji teče posred zemlje govoreći: zašto kad dođu carevi Asirski da nađu toliko vode? I ohrabri se, te ozida vas zid oboreni, i podiže kule, i spolja ozida još jedan zid; i utvrdi Milon u gradu Davidovu, i načini mnogo oružja i štitova. I postavi vojvode nad narodom, i sabra ih k sebi na ulicu kod vrata gradskih, i govori im ljubazno i reče: Budite slobodni i hrabri, ne bojte se i ne plašite se cara Asirskoga ni svega mnoštva što je s njim, jer je s nama veći nego s njim. S njim je mišica tjelesna a s nama je Gospod Bog naš da nam pomože i da bije naše bojeve. I narod se osloni na riječi Jezekije cara Judina. Potom Senahirim car Asirski dok bješe na Lahisu sa svom silom svojom, posla sluge svoje u Jerusalim k Jezekiji caru Judinu i ka svemu narodu Judinu koji bijaše u Jerusalimu, i poruči: Ovako veli Senahirim car Asirski: u što se uzdate, te stojite u Jerusalimu zatvoreni? Ne nagovara li vas Jezekija da vas pomori glađu i žeđu govoreći: Gospod Bog naš izbaviće nas iz ruku cara Asirskoga? Nije li taj Jezekija oborio visine njegove i oltare njegove, i zapovjedio Judi i Jerusalimljanima govoreći: klanjajte se samo pred jednijem oltarom i na njemu kadite? Eda li ne znate šta sam učinio ja i moji stari od svijeh naroda na zemlji? jesu li bogovi naroda zemaljskih mogli izbaviti zemlju svoju iz mojih ruku? Koji je između svijeh bogova onijeh naroda koje zatrše oci moji, mogao izbaviti svoj narod iz mojih ruku, da bi mogao vaš bog vas izbaviti iz moje ruke? Nemojte dakle da vas vara Jezekija i da vas tako nagovara, i ne vjerujte mu; jer nijedan bog nijednoga naroda ili carstva nije mogao izbaviti naroda svojega iz mojih ruku ni iz ruku mojih otaca, akamoli će vaši bogovi izbaviti vas iz mojih ruku? I još više govoriše sluge njegove na Gospoda Boga i na Jezekiju slugu njegova. A i knjigu napisa ružeći Gospoda Boga Izrailjeva i govoreći na nj riječima: kao što bogovi naroda zemaljskih nijesu izbavili svojega naroda iz mojih ruku, tako neće ni Bog Jezekijin izbaviti naroda svojega iz mojih ruku. I vikahu iza glasa Judejski narodu Jerusalimskom koji bijaše na zidu da ih uplaše i smetu da bi uzeli grad. I govorahu o Bogu Jerusalimskom kao o bogovima naroda zemaljskih, koji su djelo ruku čovječijih. Tada se pomoli toga radi car Jezekija i prorok Isaija sin Amosov, i vapiše k nebu. I posla Gospod anđela, koji pobi sve junake i vojvode i knezove u vojsci cara Asirskoga, te se vrati sa sramotom u svoju zemlju. I kad uđe u kuću svojega boga, ubiše ga ondje mačem koji izidoše od bedara njegovijeh. Tako sačuva Gospod Jezekiju i narod Jerusalimski od ruku Senahirima cara Asirskoga i od ruku svijeh drugih, i čuva ih na sve strane. I mnogi donošahu dare Gospodu u Jerusalim i zaklade Jezekiji caru Judinu; i od tada se uzvisi pred svijem narodima. U to vrijeme razbolje se Jezekija na smrt, i pomoli se Gospodu, koji mu progovori i učini mu čudo. Ali Jezekija ne postupi prema dobru koje mu se učini, jer se ponese srce njegovo; zato se podiže na nj gnjev i na Judu i na Jerusalim. Ali se ponizi Jezekija zato što se bješe ponijelo srce njegovo, i on i Jerusalimljani, te ne dođe na njih gnjev Gospodnji za života Jezekijina. A imaše Jezekija vrlo veliko blago i slavu; i načini sebi riznice za srebro i zlato i za drago kamenje i za mirise i za štitove i za svakojake zaklade, I staje za dohode od žita i od vina i od ulja, i staje za svakojaku stoku, i torove za ovce. I gradove sazida sebi, i imaše mnogo stoke, i ovaca i goveda, jer mu Bog dade veoma veliko blago. Isti Jezekija zagati gornji izvor vode Giona, i pravo je svede dolje na zapadnu stranu grada Davidova; i bijaše srećan Jezekija u svakom poslu svom. Samo kad dođoše poslanici knezova Vavilonskih, koji poslaše k njemu da raspitaju za čudo koje bi u zemlji, ostavi ga Bog da bi ga iskušao da bi se znalo sve što mu je u srcu. A ostala djela Jezekijina i milosti njegove, eto, to je zapisano u utvari proroka Isaije sina Amosova i u knjizi o carevima Judinijem i Izrailjevijem. I počinu Jezekija kod otaca svojih, i pogreboše ga više grobova sinova Davidovijeh; i učiniše mu na smrti čast svi Judejci i Jerusalimljani. A na njegovo se mjesto zacari Manasija sin njegov. Dvanaest godina bješe Manasiji kad poče carovati, i carova pedeset i pet godina u Jerusalimu. A činjaše što je zlo pred Gospodom po gadnijem djelima onijeh naroda koje odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. Jer opet pogradi visine, koje bješe raskopao Jezekija otac njegov, i podiže oltare Valima, i načini lugove, i klanjaše se svoj vojsci nebeskoj i služaše joj. Načini oltare i u domu Gospodnjem, za koji bješe rekao Gospod: u Jerusalimu će biti ime moje dovijeka. Načini oltare svoj vojsci nebeskoj u dva trijema doma Gospodnjega. I provodi sinove svoje kroz oganj u dolini sina Enomova, i gledaše na vremena i gataše i vračaše, i uredi one što se dogovaraju s duhovima i vračare, i činjaše vrlo mnogo što je zlo pred Gospodom gnjeveći ga. I postavi lik rezan koji načini u domu Božijem, za koji bješe rekao Bog Davidu i Solomunu sinu njegovu: u ovom domu i u Jerusalimu, koji izabrah između svijeh plemena Izrailjevijeh, namjestiću ime svoje dovijeka. I neću više krenuti noge sinovima Izrailjevijem iz zemlje koju sam odredio ocima vašim, ako samo uzdrže i ustvore sve što sam im zapovjedio preko Mojsija, sav zakon i uredbe i sudove. Ali Manasija zavede Judu i Jerusalim, te činiše gore nego narodi koje istrijebi Gospod ispred sinova Izrailjevijeh. I Gospod govoraše Manasiji i narodu njegovu, ali ne htješe slušati. Zato dovede Gospod na njih glavare od vojske cara Asirskoga, i uhvatiše Manasiju u trnju, i svezavši ga u dvoje verige mjedene odvedoše ga u Vavilon. I kad bijaše u nevolji, moljaše se Gospodu Bogu svojemu, i ponizi se veoma pred Bogom otaca svojih. I moleći se umoli mu se, te usliši molitvu njegovu i povrati ga u Jerusalim na carstvo njegovo. Tada pozna Manasija da je Gospod Bog. A poslije toga ozida zid iza grada Davidova sa zapada Gionu, od samoga potoka pa do ribljih vrata i oko Ofila, i izvede ga vrlo visoko; i postavi vojvode po svijem tvrdijem gradovima Judinijem. I iznese iz doma Gospodnjega bogove tuđe i lik i sve oltare koje bješe načinio na gori doma Gospodnjega i u Jerusalimu, i baci iza grada. Pa opravi oltar Gospodnji i prinese na njemu žrtve zahvalne i u slavu, i zapovjedi Judejcima da služe Gospodu Bogu Izrailjevu. Ali narod još prinošaše žrtve na visinama, ali samo Gospodu Bogu svojemu. A ostala djela Manasijina i molitva njegova Bogu njegovu i riječi koje mu govoriše vidioci u ime Gospoda Boga Izrailjeva, to je sve u knjizi o carevima Izrailjevijem. A molitva njegova i kako se umolio, i svi grijesi njegovi i prijestupi, i mjesta gdje je pogradio visine i podigao lugove i likove rezane prije nego se ponizi, to je sve zapisano u knjigama proročkim. I počinu Manasija kod otaca svojih, i pogreboše ga u domu njegovu. A na njegovo se mjesto zacari Amon sin njegov. Dvadeset i dvije godine imaše Amon kad poče carovati, i carova dvije godine u Jerusalimu. I činjaše što je zlo pred Gospodom kao što je činio Manasija otac mu; jer svijem likovima rezanijem, koje načini Manasija otac njegov, prinošaše Amon žrtve i služaše im. Ali se ne ponizi pred Gospodom, kao što se ponizi Manasija otac njegov; nego isti Amon još više griješaše. I pobuniše se na nj sluge njegove, i ubiše ga u kući njegovoj. Tada pobi narod zemaljski sve koji se bijahu pobunili na cara Amona, i zacari narod zemaljski Josiju sina njegova na njegovo mjesto. Osam godina bijaše Josiji kad poče carovati, i carova trideset i jednu godinu u Jerusalimu. On činjaše što je pravo pred Gospodom i hođaše putovima Davida oca svojega i ne otstupaše ni nadesno ni nalijevo. Jer osme godine carovanja svojega, dok još bješe dijete, poče tražiti Boga Davida oca svojega; a dvanaeste godine poče čistiti Judeju i Jerusalim od visina i od lugova i od likova rezanijeh i livenijeh. Jer pred njim raskopaše oltare Valima, i likove sunčane koji bijahu na njima isiječe, i gajeve, i likove rezane i livene izlomi i satr, i razasu po grobovima onijeh koji im prinosiše žrtve; A kosti svešteničke sažeže na oltarima njihovijem; i očisti Judeju i Jerusalim; Tako i gradove Manasijine i Jefremove i Simeunove i do Neftalima, i pustoši njihove unaokolo. I tako obori oltare i gajeve, i likove izlomi i satr, i sve likove sunčane isiječe po svoj zemlji Izrailjevoj; potom se vrati u Jerusalim. A osamnaeste godine carovanja svojega pošto očisti zemlju i dom, posla Safana sina Azalijina i Masiju zapovjednika gradskoga i Joaha sina Joahazova, pametara, da se opravi dom Gospoda Boga njegova. I oni otidoše ka Helkiji poglavaru svešteničkom, i predaše novce donesene u dom Božji, koje skupiše Leviti vratari od sinova Manasijinih i Jefremovijeh i od svega ostatka Izrailjeva, i od svega Jude i Venijamina, pa se vratiše u Jerusalim; I dadoše nastojnicima nad poslom, koji bijahu nad domom Gospodnjim, a oni ih davahu poslenicima koji rađahu u domu Gospodnjem opravljajući što je trošno i utvrđujući dom; Davahu drvodjeljama i kamenarima da se kupuje kamenje tesano i drvo za grede i da se pobrvnaju kuće koje bijahu razvalili carevi Judini. A ti ljudi rađahu vjerno posao; i nad njima bijahu postavljeni Jat i Ovadija Leviti od sinova Merarijevih, i Zaharija i Mesulam od sinova Katovijeh da nastoje oko posla; i ti Leviti svi umijahu udarati u sprave muzičke. I bijahu nad nosiocima i nad svijem poslenicima u svakoj službi, i pisari i upravitelji i vratari bijahu Leviti. I kad iznošahu novce donesene u dom Gospodnji, nađe Helkija sveštenik knjigu zakona Gospodnjega danoga preko Mojsija. I kaza Helkija Safanu pisaru i reče: nađoh zakonik u domu Gospodnjem. I dade Helkija knjigu Safanu. A Safan odnese knjigu caru i javi mu govoreći: sluge tvoje rade sve što im je zapovjeđeno. Jer pokupivši novce što se nađoše u domu Gospodnjem, dadoše ih nastojnicima i poslenicima. I još kaza Safan pisar caru govoreći: knjigu mi dade Helkija sveštenik. I pročita je Safan caru. A kad car ču šta govori zakon, razdrije haljine svoje. I zapovjedi car Helkiji i Ahikamu sinu Safanovu i Avdonu sinu Mihejinu i Safanu pisaru i Asaji sluzi carevu, govoreći: Idite upitajte Gospoda za me i za ostatak u Izrailju i Judi radi riječi ove knjige što se nađe, jer je velik gnjev Gospodnji koji se izlio na nas zato što oci naši ne držaše riječi Gospodnje da čine sve onako kako je napisano u ovoj knjizi. I tako otide Helkija i ljudi carevi k Oldi proročici, ženi Saluma sina Tekuja sina Asre rizničara, a ona sjeđaše u Jerusalimu u drugom kraju, i govoriše s njom o tom. A ona im reče: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: Ovako veli Gospod: evo pustiću zlo na to mjesto i na stanovnike njegove, sve kletve napisane u knjizi, koju su pročitali caru Judinu. Zato što me ostaviše i kadiše drugim bogovima da bi me gnjevili svijem djelima ruku svojih, zato će se izliti gnjev moj na to mjesto i neće se ugasiti. A caru Judinu koji vas je poslao da upitate Gospoda, ovako mu recite: ovako veli Gospod Bog Izrailjev za riječi koje si čuo: Što je odmeknulo srce tvoje i ponizio si se pred Bogom kad si čuo što je rekao za to mjesto i za stanovnike njegove, i ponizivši se preda mnom razdro si haljine svoje i plakao preda mnom, zato i ja usliših tebe, veli Gospod. Evo, ja ću te pribrati k ocima tvojim, i na miru ćeš biti pribran u grob svoj, i nećeš vidjeti svojim očima zla koje ću pustiti na to mjesto i na stanovnike njegove. I kazaše to caru. Tada posla car te skupi sve starješine Judine i Jerusalimske. I otide car u dom Gospodnji i svi ljudi iz zemlje Judine i Jerusalimljani, i sveštenici i Leviti i vas narod, malo i veliko, i pročita im sve riječi knjige zavjetne, koja se nađe u domu Gospodnjem. I car stojeći na svom mjestu zadade vjeru pred Gospodom da će ići za Gospodom i držati zapovijesti njegove i svjedočanstva njegova i uredbe njegove svijem srcem i svom dušom svojom vršeći riječi toga zavjeta napisane u toj knjizi. I kaza, te pristaše svi koji se nađoše u Jerusalimu i u plemenu Venijaminovu; i činjahu Jerusalimljani po zavjetu Boga Boga otaca svojih. I ukide Josija sve gadove po svijem krajevima sinova Izrailjevih, i učini, te svi koji bijahu u Izrailju služahu Gospodu Bogu svojemu. Svega vijeka njegova ne otstupiše od Gospoda Boga otaca svojih. I praznova Josija u Jerusalimu pashu Gospodu; i klaše pashu četrnaestoga dana prvoga mjeseca. I postavi sveštenike u službe njihove, i utvrdi ih da služe u domu Gospodnjem. I reče Levitima, koji učahu vas narod Izrailjev i bijahu posvećeni Gospodu: namjestite sveti kovčeg u domu koji je sazidao Solomun sin Davidov car Izrailjev, ne treba više da ga nosite na ramenima; sada služite Gospodu Bogu svojemu i narodu njegovu Izrailju. I pripravite se po domovima otaca svojih po redovima svojim kako je naredio David car Izrailjev i Solomun sin njegov. I stojte u svetinji po redovima domova otačkih braće svoje, sinova narodnijeh, i po redovima domova otačkih među Levitima. I tako zakoljite pashu, i osveštajte se i pripravite braću svoju da bi činili kako je rekao Gospod preko Mojsija. I Josija dade narodu od stoke jaganjaca i jarića, sve za pashu, svjema koji bijahu ondje, na broj dvije tisuće i šest stotina, i tri tisuće goveda, sve od careva blaga. I knezovi njegovi dadoše dragovoljno narodu, sveštenicima i Levitima: Helkija i Zaharija i Jehilo starješine u domu Božijem dadoše sveštenicima za pashu dvije tisuće i šest stotina jaganjaca i jarića i tri stotine goveda. A Honanija i Semaja i Natanailo braća njegova, i Asavija i Jeilo i Jozavad, poglavari Levitski dadoše Levitima za pashu pet tisuća jaganjaca i jarića, i pet stotina goveda. I kad bi spremljeno za službu, stadoše sveštenici na svoje mjesto i Leviti u redovima svojim po zapovijesti carevoj. I klahu pashu, i sveštenici kropljahu krvlju primajući iz njihovijeh ruku, a Leviti derahu. I odvojiše žrtvu paljenicu da dadu narodu po redovima domova otačkih da se prinese Gospodu, kako je napisano u knjizi Mojsijevoj. Tako učiniše i s govedima. I pekoše pashu na ognju po običaju; a druge posvećene stvari kuhaše u loncima i u kotlovima i u tavama, i razdavaše brzo svemu narodu. Potom gotoviše sebi i sveštenicima; jer sveštenici sinovi Aronovi imahu posla oko žrtava paljenica i pretilina do noći; zato Leviti gotoviše i sebi i sveštenicima sinovima Aronovijem. I pjevači sinovi Asafovi stajahu na svom mjestu po zapovijesti Davidovoj i Asafovoj i Emanovoj i Jedutuna vidioca careva; i vratari na svakim vratima; ne micahu se od službe svoje, nego braća njihova, ostali Leviti, gotoviše im. Tako bi uređena sva služba Gospodnja u onaj dan da se proslavi pasha i prinesu žrtve paljenice na oltaru Gospodnjem po zapovijesti cara Josije. I praznovaše sinovi Izrailjevi koji se nađoše ondje pashu u to vrijeme i praznik prijesnijeh hljebova sedam dana. I ne bi pasha praznovana kao ova u Izrailju od vremena Samuila proroka, niti koji careva Izrailjevijeh praznova pashu kao što je praznova Josija sa sveštenicima i Levitima i sa svijem Judom i Izrailjem što ga se nađe, i s Jerusalimljanima. Osamnaeste godine carovanja Josijina praznovana bi ta pasha. Poslije svega toga, kad Josija uredi dom, dođe Nehaon car Misirski da bije Harkemis na Efratu, i Josija izide preda nj. A on posla k njemu poslanike i poruči: šta ja imam s tobom, care Judin? ne idem ja danas na tebe, nego na dom koji vojuje na mene, i Bog mi je zapovjedio da pohitam. Prođi se Boga koji je sa mnom, da te ne ubije. Ali se Josija ne odvrati od njega, nego se preobuče da se bije s njim, i ne posluša riječi Nehaonovijeh iz usta Božjih, nego dođe da se pobije u polju Megidonskom. I strijelci ustrijeliše cara Josiju, i car reče slugama svojim: izvezite me odavde, jer sam ljuto ranjen. I skidoše ga sluge njegove s kola, i metnuše na druga kola koja imaše, i odvezoše ga u Jerusalim; i umrije, i bi pogreben u groblju otaca svojih. I sav Juda i Jerusalim plaka za Josijom. I prorok Jeremija narica za Josijom. I svi pjevači i pjevačice spominjaše u tužbalicama svojim Josiju do današnjega dana, i uvedoše ih u običaj u Izrailju, i eto napisane su u plaču. A ostala djela Josijina i milostinje njegove, kako piše u zakonu Gospodnjem, Djela njegova prva i pošljednja, eto zapisana su u knjizi o carevima Izrailjevijem i Judinijem. Tada uze narod zemaljski Joahaza sina Josijina, i zacariše ga namjesto oca njegova u Jerusalimu. Dvadeset i tri godine imaše Joahaz kad poče carovati, i carova tri mjeseca u Jerusalimu. Jer ga svrže car Misirski u Jerusalimu i oglobi zemlju sto talanata srebra i talanat zlata. I postavi car Misirski Elijakama brata njegova carem nad Judom i Jerusalimom, i predje mu ime Joakim; a Joahaza brata njegova uze Nehaon i odvede ga u Misir. Dvadeset i pet godina bijaše Joakimu kad poče carovati, i carova jedanaest godina u Jerusalimu; i činjaše zlo pred Gospodom Bogom svojim. I dođe na nj Navuhodonosor car Vavilonski, i sveza ga u dvoje verige mjedene i odvede ga u Vavilon. I sudove doma Gospodnjega odnese Navuhodonosor u Vavilon, i metnu ih u crkvu svoju u Vavilonu. A ostala djela Joakimova i gadovi koje je činio, i što se na njemu nađe, eto, to je zapisano u knjizi o carevima Izrailjevijem i Judinijem; i zacari se na njegovo mjesto Joahin sin njegov. Bijaše Joahinu osam godina kad poče carovati, i carova tri mjeseca i deset dana u Jerusalimu; i činjaše što je zlo pred Gospodom. I kad prođe ona godina, posla car Navuhodonosor, te ga odnesoše u Vavilon sa zakladima doma Gospodnjega, a carem postavi Sedekiju brata njegova nad Judom i Jerusalimom. Dvadeset i jedna godina bijaše Sedekiji kad poče carovati, i carova jedanaest godina u Jerusalimu. I činjaše zlo pred Gospodom Bogom svojim, i ne pokori se pred Jeremijom prorokom, koji mu govoraše iz usta Gospodnjih; Nego se još odvrže od cara Navuhodonosora, koji ga bješe zakleo Bogom; i otvrdnu vratom svojim i uprije se srcem svojim da se ne obrati ka Gospodu Bogu Izrailjevu. I svi glavari između sveštenika i narod griješiše veoma mnogo po svijem gadnijem djelima drugih naroda, skvrneći dom Gospodnji, koji bješe osvetio u Jerusalimu. I Gospod Bog otaca njihovijeh slaše k njima zarana jednako glasnike svoje, jer mu bješe žao naroda njegova i stana njegova. A oni se rugahu glasnicima Božjim, i ne marahu za riječi njegove, i smijahu se prorocima njegovijem, dokle se ne raspali gnjev Gospodnji na narod njegov, te ne bi lijeka. I dovede na njih cara Haldejskoga, koji pobi mladiće njihove mačem u domu svetinje njihove, i ne požali ni mladića ni djevojke, ni starca ni nemoćna. Sve mu dade u ruke. I sve sudove doma Božijega, velike i male, i blago doma Gospodnjega i blago carevo i knezova njegovijeh, sve odnese u Vavilon. I upališe dom Božji, i razvališe zid Jerusalimski, i sve dvorove u njemu popališe ognjem, i iskvariše sve dragocjene zaklade njegove. I što ih osta od mača, odnese ih u Vavilon i biše robovi njemu i sinovima njegovijem, dokle ne nasta carstvo Persijsko, Da se ispuni riječ Gospodnja koju reče ustima Jeremijinijem, dokle se zemlja ne izdovolji subotama svojim, jer počivaše za sve vrijeme dokle bješe pusta, dokle se ne navrši sedamdeset godina. Ali prve godine Kira cara Persijskoga, da bi se ispunila riječ Gospodnja koju reče na usta Jeremijina, podiže Gospod duh Kira cara Persijskoga, te oglasi po svemu carstvu svojemu i raspisa govoreći: Ovako veli Kir car Persijski: sva carstva zemaljska dao mi je Gospod Bog nebeski, i on mi je zapovjedio da mu sazidam dom u Jerusalimu u Judeji. Ko je između vas od svega naroda njegova? Gospod Bog njegov neka bude s njim, pa nek ide. Prve godine Kira cara Persijskoga, da bi se ispunila riječ Gospodnja, koju reče na usta Jeremijina, podiže Gospod duh Kira cara Persijskoga, te oglasi po svemu carstvu svojemu i raspisa govoreći: Ovako veli Kir car Persijski: sva carstva zemaljska dao mi je Gospod Bog nebeski, i on mi je zapovjedio da mu sazidam dom u Jerusalimu u Judeji. Ko je između vas od svega naroda njegova? Bog nebeski neka bude s njim, pa nek ide u Jerusalim u Judeji, i neka zida dom Gospoda Boga Izrailjeva, Boga koji je u Jerusalimu. A ko bi ostao u kojem god mjestu gdje se bavi, neka ga ljudi onoga mjesta potpomognu srebrom i zlatom i imanjem i stokom osim dragovoljnoga priloga na dom Božji u Jerusalimu. Tada ustaše glavari porodica otačkih od Jude i Venijamina, i sveštenici i Leviti i svi kojima Bog podiže duh da idu da zidaju dom Gospodnji u Jerusalimu. I potpomogoše ih svi koji bijahu oko njih sudovima srebrnijem i zlatnijem, imanjem i stokom i stvarima skupocjenijem osim svega što dragovoljno priložiše. I car Kir izdade sudove doma Gospodnjega koje bijaše odnio iz Jerusalima car Navuhodonosor i metnuo u dom svojih bogova; A izdade ih Kir car Persijski preko Mitridata rizničara, koji ih izbroji Sasavasaru knezu Judejskom. A ovo im je broj: zdjela zlatnijeh trideset, zdjela srebrnijeh tisuća, noževa dvadeset i devet, Čaša zlatnijeh trideset, drugih čaša srebrnijeh četiri stotine i deset, drugih sudova tisuća; Svega sudova zlatnijeh i srebrnijeh pet tisuća i četiri stotine; sve to ponese Sasavasar kad se vrati iz Vavilona u Jerusalim. A ovo su ljudi one zemlje što pođoše iz ropstva od onijeh koji biše preseljeni, koje preseli Navuhodonosor car Vavilonski u Vavilon, i vratiše se u Jerusalim i u Judeju, svaki u svoj grad: Koji dođoše sa Zorovaveljem, s Isusom, Nemijom, Serajom, Relajom, Mardohejem, Vilsanom, Misparom, Vigvajem, Reumom i Vanom; na broj bješe ljudi naroda Izrailjeva: Sinova Farosovijeh dvije tisuće, sto i sedamdeset i dva; Sinova Sefatijinih trista i sedamdeset i dva; Sinova Arahovijeh sedam stotina i sedamdeset i pet; Sinova Fat-Moavovijeh, od sinova Isusovijeh i Joavovijeh, dvije tisuće osam stotina i dvanaest; Sinova Elamovijeh tisuća i dvjesta i pedeset i četiri; Sinova Zatujevih devet stotina i četrdeset i pet; Sinova Zahajevih sedam stotina i šezdeset; Sinova Vanijevih šest stotina i četrdeset i dva; Sinova Vivajevih šest stotina i dvadeset i tri; Sinova Azgadovijeh tisuća i dvjesta i dvadeset i dva; Sinova Adonikamovih šest stotina i šezdeset i šest; Sinova Vigvajevih dvije tisuće i pedeset i šest; Sinova Adinovijeh četiri stotine i pedeset i četiri; Sinova Atirovijeh od Jezekije devedeset i osam; Sinova Visajevih trista i dvadeset i tri; Sinova Jorinijeh sto i dvanaest; Sinova Asumovijeh dvjesta i dvadeset i tri; Sinova Givarovijeh devedeset i pet; Sinova Vitlejemskih sto i dvadeset i tri; Ljudi iz Netofata pedeset i šest; Ljudi iz Anatota sto i dvadeset i osam; Sinova Azmavetskih četrdeset i dva; Sinova Kirijat-arimskih, Hefirskih i Virotskih sedam stotina i četrdeset i tri; Sinova Ramskih i Gavajskih šest stotina i dvadeset i jedan; Ljudi iz Mihmasa sto i dvadeset i dva; Ljudi iz Vetilja i Gaja dvjesta i dvadeset i tri; Sinova Nevonskih pedeset i dva; Sinova Magvisovih sto i pedeset i šest; Sinova Elama drugoga tisuća i dvjesta i pedeset i četiri; Sinova Harimovijeh trista i dvadeset; Sinova Lodskih, Adidskih i Ononskih sedam stotina i dvadeset i pet; Sinova Jerihonskih trista i četrdeset i pet; Sinova Senajskih tri tisuće i šest stotina i trideset. Sveštenika: sinova Jedajinih od doma Isusova devet stotina i sedamdeset i tri; Sinova Imirovijeh tisuća i pedeset i dva; Sinova Pashorovijeh tisuća i dvjesta i četrdeset i sedam; Sinova Harimovijeh tisuća i sedamnaest; Levita: sinova Isusovih i Kadmilovih između sinova Odujinih sedamdeset i četiri; Pjevača: sinova Asafovijeh sto i dvadeset i osam; Sinova vratarskih: sinova Salumovijeh, sinova Atirovijeh, sinova Talmonovijeh, sinova Akuvovijeh, sinova Atitinih, sinova Sovajevih, svega sto i trideset i devet; Netineja: sinova Sišinijeh, sinova Asufinijeh, sinova Tavaotovijeh, Sinova Kirosovijeh, sinova Sijajinih, sinova Fadonovih, Sinova Levaninih, sinova Agavinih, sinova Akuvovih, Sinova Agavovijeh, sinova Samlajevih, sinova Ananovijeh, Sinova Gidilovijeh, sinova Garovijeh, sinova Reajinih, Sinova Resinovijeh, sinova Nekodinijeh, sinova Gazamovijeh, Sinova Uzinijeh, sinova Fasejinih, sinova Visajevih, Sinova Aseninih, sinova Meunimovijeh, sinova Nefusimovijeh, Sinova Vakvukovijeh, sinova Akufinijeh, sinova Arurovijeh, Sinova Vaslutovijeh, sinova Meidinijeh, sinova Arsinijeh, Sinova Varkosovijeh, sinova Sisarinijeh, sinova Taminijeh, Sinova Nesijinih, sinova Atifinijeh, Sinova sluga Solomunovijeh: sinova Sotajevih, sinova Soferetovijeh, sinova Ferudinijeh, Sinova Jalinijeh, sinova Darkonovijeh, sinova Gidilovijeh, Sinova Sefatijinijeh, sinova Atilovijeh, sinova Fohereta od Sevajima, sinova Amijevijeh, Svega Netineja i sinova sluga Solomunovijeh trista i devedeset i dva. I ovi pođoše iz Tel-Melaha i Tel-Arise, Heruv, Adan i Imir, ali ne mogoše pokazati otačkoga doma svojega i sjemena svojega, eda li su od Izrailja, I sinovi Delajini, sinovi Tovijini, sinovi Nekodini, njih šest stotina i pedeset i dva; I od sinova svešteničkih: sinovi Avajini, sinovi Akosovi, sinovi Varzelaja, koji se oženi jednom između kćeri Varzelaja Galađanina, te se prozva njihovijem imenom. Oni tražiše po knjigama da bi pokazali rod svoj, ali se ne nađoše, zato biše odlučeni od sveštenstva. I zaprijeti im Tirsata da ne jedu od svetinje nad svetinjama dokle ne nastane sveštenik s Urimom i Tumimom. Svega zbora skupa bješe četrdeset i dvije tisuće i tri stotine i šezdeset, Osim sluga njihovijeh i sluškinja njihovijeh, kojih bijaše sedam tisuća i tri stotine i trideset i sedam, a među njima bijaše dvjesta pjevača i pjevačica. Imahu sedam stotina i trideset i šest konja, dvjesta i četrdeset i pet masaka, Četiri stotine i trideset i pet kamila, šest tisuća i sedam stotina i dvadeset magaraca. I neki između domova otačkih došavši k domu Gospodnjemu u Jerusalimu priložiše dragovoljno da se gradi dom Božji na svom mjestu. Po mogućstvu svojemu dadoše u riznicu za posao: zlata šezdeset i jednu tisuću drama, srebra pet tisuća mina, i haljina svešteničkih stotinu. I tako se naseliše sveštenici i Leviti i neki iz naroda i pjevači i vratari i Netineji u gradovima svojim, i sav Izrailj u svojim gradovima. A kad dođe sedmi mjesec i sinovi Izrailjevi bijahu u svojim gradovima, sabra se narod jednodušno u Jerusalim. Tada usta Isus sin Josedekov s braćom svojom sveštenicima i Zorovavelj sin Salatilov s braćom svojom, i zgradiše oltar Boga Izrailjeva da prinose na njemu žrtve paljenice kako piše u zakonu Mojsija čovjeka Božijega. I podigoše oltar na mjestu njegovu, ako i bijahu u strahu od naroda zemaljskih; i prinosiše na njemu žrtve paljenice Gospodu, žrtve paljenice jutrom i večerom; I praznovaše praznik sjenica, kako je pisano, prinoseći žrtve paljenice svaki dan na broj kako je uređeno za svaki dan. A potom prinosiše žrtvu paljenicu svagdašnju, i na mladine i na sve praznike Gospodnje osvećene i od svakoga koji dragovoljno prinošaše prinos Gospodu. Od prvoga dana mjeseca sedmoga počeše prinositi žrtve paljenice Gospodu, a dom Gospodnji još ne bješe osnovan. I dadoše novce kamenarima i drvodjeljama, i hranu i piće i ulje Sidonjanima i Tircima da dovoze drva kedrova s Livana u more Jopsko, kako im bješe dopustio Kir car Persijski. I druge godine po povratku njihovu k domu Božijemu u Jerusalim, drugoga mjeseca počeše Zorovavelj sin Salatilov i Isus sin Josedekov i ostala braća njihova, sveštenici i Leviti, i svi koji dođoše iz ropstva u Jerusalim, i postaviše Levite od dvadeset godina i više da nastoje nad poslom oko doma Gospodnjega. I bi postavljen Isus i sinovi njegovi i braća njegova, i Kadmilo i sinovi njegovi, sinovi Judini, zajedno da nastoje nad poslenicima u domu Božijem, i sinovi Inadadovi i njihovi sinovi i braća njihova Leviti. I kad zidari polagahu temelj crkvi Gospodnjoj, postaviše sveštenike obučene s trubama i Levite sinove Asafove s kimvalima da hvale Gospoda po uredbi Davida cara Izrailjeva. I pjevahu naizmjence hvaleći i slaveći Gospoda: jer je dovijeka milost njegova nad Izrailjem. I sav narod podvikivaše iza glasa hvaleći Gospoda što se osnivaše dom Gospodnji. A mnogi od sveštenika i Levita i glavara domova otačkih starci koji bijahu vidjeli pređašnji dom, plakahu iza glasa gledajući ovaj dom koji se osnivaše, a mnogi opet podvikivahu od radosti, Te narod ne mogaše razaznati vike radosne od vike plačne u narodu, jer narod podvikivaše iza glasa, i vika se čujaše daleko. A kad čuše neprijatelji Judini i Venijaminovi da oni koji se vratiše iz ropstva zidaju crkvu Gospodu Bogu Izrailjevu, Dođoše k Zorovavelju i ka glavarima domova otačkih, i rekoše im: da i mi zidamo s vama, jer ćemo kao i vi tražiti Boga vašega, i njemu prinosimo žrtve od vremena Esaradona cara Asirskoga, koji nas je doveo ovamo. A Zorovavelj i Isus i ostali glavari domova otačkih u Izrailju rekoše im: ne možete vi s nama zidati doma Bogu našemu, nego ćemo mi sami zidati Gospodu Bogu Izrailjevu, kako nam je zapovjedio Kir car Persijski. Tada narod zemaljski dosađivaše narodu Judinu i smetaše ih u zidanju; I naimahu savjetnike suprot njima da rasipaju namjeru njihovu svega vremena Kira cara Persijskoga do vlade Darija cara Persijskoga. A kad se zacari Asvir, u početku njegova carovanja napisaše tužbu na stanovnike Judejske i Jerusalimske. I za vremena Artakserksova pisa Vislam, Mitredat, Taveilo i ostali drugovi njegovi Artakserksu caru Persijskom; a knjiga bješe pisana Sirskim pismom i Sirskim jezikom. Reum starješina u vijeću i Simsaj pisar napisaše jednu knjigu protiv Jerusalima caru Artakserksu ovako: Reum starješina u vijeću i Simsaj pisar i ostali drugovi njihovi, Dinjani, Afarsašani, Tarfaljani, Afaršani, Arhevljani, Vavilonjani, Susanašani, Deavljani, Elamljani, I ostali narodi koje preseli veliki i slavni Asenafar i naseli po gradovima Samarijskim, i ostali s ove strane rijeke, tada i tada. Ovo je prijepis od knjige koju mu poslaše: Caru Artakserksu. Sluge tvoje, ljudi s ove strane rijeke, tada i tada. Da je na znanje caru da Judejci koji pođoše od tebe k nama, dođoše u Jerusalim, i grad odmetnički i opaki zidaju, zidove opravljaju i iz temelja podižu. Nego da je na znanje caru: ako se ovaj grad sazida i zidovi oprave, oni neće davati danka ni poreze ni carine, te će biti šteta riznici carskoj. Što dakle platu od dvora primamo, te nam ne priliči da gledamo štetu carevu, toga radi šaljemo i javljamo caru, Da se potraži u knjizi dnevnika otaca tvojih, pa ćeš naći u knjizi dnevnika i doznati da je ovaj grad odmetnički i da je na štetu carevima i zemljama i da su se u njemu dizale bune od davnina, te zato bi raskopan ovaj grad. Dajemo na znanje caru: ako se ovaj grad sazida i zidovi se njegovi oprave, onda ovaj dio preko rijeke neće više biti tvoj. Tada car posla odgovor Reumu starješini u vijeću i Simsaju pisaru i ostalijem drugovima njihovijem koji seđahu u Samariji i ostalijem s onu stranu rijeke: Pozdravlje, tada i tada. Knjiga koju nam poslaste razgovijetno bi pročitana preda mnom. I zapovjedih te potražiše i nađoše da je taj grad od davnina ustajao na careve i da su u njemu bivali odmeti i bune, I da su silni carevi bivali u Jerusalimu, koji vladahu svijem što je preko rijeke, i davahu im se danci i poreze i carine. Zato naredite da se zabrani onijem ljudima da se onaj grad ne zida dokle ja ne zapovjedim. I pazite da ne pogriješite u tom. Jer zašto bi zlo raslo na štetu carevima? A kad se prijepis od knjige cara Artakserksa pročita pred Reumom i Simsajem pisarem i pred drugovima njihovijem, oni brže otidoše u Jerusalim k Judejcima, te im zabraniše oružanom silom. Tada stade posao oko doma Božijega u Jerusalimu, i staja do druge godine carovanja Darija cara Persijskoga. Tada Agej prorok i Zaharija sin Idov prorok prorokovahu Judejcima koji bijahu u Judeji i u Jerusalimu u ime Boga Izrailjeva. I usta Zorovavelj sin Salatilov I Isus sin Josedekov, i počeše opet zidati dom Božji u Jerusalimu, i bjehu s njima proroci Božji pomažući im. U to vrijeme dođe k njima Tatnaj upravitelj s ovu stranu rijeke, i Setar-Vosnaj i drugovi njihovi, i rekoše im ovako: ko vam je dao vlast da zidate tu kuću i da opravljate te zidove? Tada im odgovorismo imenujući ljude koji građahu tu građevinu. Ali bješe oko Božije na starješinama Judejskim, te im ne zabraniše dokle ne otide stvar do Darija i donesu odgovor o tom. A ovo je prijepis od knjige koji posla caru Dariju Tatnaj upravitelj s ove strane rijeke i Setar-Vosnaj s drugovima svojim Afarsašanima koji bijahu s ove strane rijeke. Poslaše mu knjigu, a u njojzi bješe napisano ovako: Dariju caru svako dobro. Da je na znanje caru da dođosmo u Judejsku zemlju k domu Boga velikoga, koji zidaju od velikoga kamena, i drvlje meću u zidove, i posao se brzo radi i napreduje u rukama njihovijem. I zapitasmo tamošnje starješine rekavši im: ko vam je dao vlast da zidate taj dom i da opravljate te zidove? Pa ih i za imena njihova zapitasmo da bismo ti javili, i zapisasmo imena onijeh koji su glavari među njima. A oni nam odgovoriše ovako govoreći: mi smo sluge Boga nebeskoga i zemaljskoga, i zidamo dom koji je bio sazidan prije mnogo vremena, koji je zidao i podigao velik car Izrailjev. Ali kad oci naši razgnjeviše Boga nebeskoga, dade ih u ruke Navuhodonosoru caru Vavilonskom Haldejcu, koji raskopa ovaj dom a narod preseli u Vavilon. Ali prve godine Kira cara Vavilonskoga, car Kir zapovjedi da se sazida ovaj dom Božji. Još i sudove doma Božijega zlatne i srebrne koje Navuhodonosor bješe uzeo iz crkve Jerusalimske i odnio u crkvu Vavilonsku, iznese ih car Kir iz crkve Vavilonske, i biše dani po imenu Sasavasaru, kojega postavi upraviteljem, I reče mu: uzmi ove sudove pa idi i odnesi ih u crkvu koja je u Jerusalimu, i dom Božji neka se sazida na svojem mjestu. Onda taj Sasavasar dođe i postavi temelj domu Božijemu u Jerusalimu; i od toga vremena dosad zida se i još nije dovršen. Ako je dakle ugodno caru, neka se potraži u riznici carskoj u Vavilonu je li car Kir zapovjedio da se sazida ovaj dom Božji u Jerusalimu, i volju svoju o tom neka nam car pošlje. Tada car Darije zapovjedi te tražiše u knjižici gdje se ostavljaše blago u Vavilonu. I nađoše u Ahmeti u dvoru carskom u zemlji Midskoj knjigu u kojoj bješe zapisan ovaj spomen: Prve godine cara Kira zapovjedi car Kir: dom Božji u Jerusalimu da se sazida da bude mjesto gdje će se prinositi žrtve, i temelji da mu se izidaju, da bude visok šezdeset lakata i širok šezdeset lakata. Tri reda da budu od kamenja velikoga i jedan red od drveta novoga, a trošak da se daje iz carskoga doma. I sudovi doma Božijega zlatni i srebrni što Navuhodonosor bješe uzeo iz crkve Jerusalimske i donio u Vavilon, da se vrate i opet odnesu u crkvu Jerusalimsku na svoje mjesto i da se ostave u domu Božijem. Zato Tatnaju upravitelju s one strane rijeke, Setar-Vosnaju s drugovima svojim Afarsašanima, koji ste s one strane rijeke, uklonite se odatle. Ostavite neka se gradi taj dom Božji, upravitelj Judejski i starješine njihove neka zidaju taj dom Božji na mjestu njegovu. Još zapovijedam šta ćete činiti starješinama Judejskim da bi se sazidao taj dom Božji; od blaga carskoga, od dohodaka s one strane rijeke, da se daje bez oklijevanja trošak onijem ljudima da se ne ustavljaju. I što treba, bilo junaca ili ovnova i jaganjaca za žrtve paljenice Bogu nebeskomu, ili pšenice, soli, vina i ulja, kako reku sveštenici Jerusalimski, da im se daje svaki dan bez odgađanja, Da prinose mirisne žrtve Bogu nebeskomu i da se mole za život carev i sinova njegovijeh. Još zapovijedam: ko bi učinio drukčije, iz njegove kuće da se uzme brvno i pobode, i on na njemu da se pogubi, i njegova kuća da bude bunište za to. I Bog koji je ondje nastanio ime svoje, da obori svakoga cara i svaki narod koji bi digao ruku da promijeni ovo i raskopa taj dom Božji u Jerusalimu. Ja Darije zapovijedam ovo, odmah da se izvrši. Tada Tatnaj upravitelj s ove strane rijeke, Setar-Vosnaj i drugovi njihovi učiniše odmah kako zapovjedi Darije. I starješine Judejske zidaše i napredovaše po proroštvu Ageja proroka i Zaharije sina Idova, zidaše i dovršiše po zapovijesti Boga Izrailjeva i po zapovijesti Kira i Darija i Artakserksa cara Persijskoga. I svrši se taj dom do trećega dana mjeseca Adara šeste godine carovanja cara Darija. I sinovi Izrailjevi, sveštenici i Leviti i ostali između onijeh koji se vratiše iz ropstva posvetiše taj dom Božji radujući se. I prinesoše na posvećenje toga doma Božijega sto junaca, dvjesta ovnova, četiri stotine jaganjaca i dvanaest jaraca na žrtvu za grijeh za svega Izrailja prema broju plemena Izrailjevijeh. I postaviše sveštenike po redovima njihovijem i Levite po redovima njihovijem da služe Bogu u Jerusalimu kako je napisano u knjizi Mojsijevoj. Potom slaviše koji se vratiše iz ropstva pashu četrnaestoga dana prvoga mjeseca. Jer se očistiše i sveštenici i Leviti, te bijahu svi čisti, i klaše pashu za sve koji se vratiše iz ropstva i za braću svoju sveštenike i za sebe same. I jedoše sinovi Izrailjevi koji se vratiše iz ropstva i svi koji se od nečistote naroda zemaljskih odvojiše k njima da traže Gospoda Boga Izrailjeva. I praznovaše praznik prijesnijeh hljebova sedam dana veseleći se; jer ih razveseli Gospod i obrati srce cara Asirskoga k njima da ukrijepi ruke njihove u poslu oko doma Boga, Boga Izrailjeva. A poslije ovijeh stvari za carovanja Artakserksa cara Persijskoga Jezdra, sin Seraje sina Azarije, sina Helkije, Sina Saluma, sina Sadoka, sina Ahitova, Sina Amarije, sina Azarije, sina Merajota, Sina Zeraje, sina Ozije, sina Vukija, Sina Avisuje, sina Finesa, sina Eleazara, sina Arona poglavara svešteničkoga, Taj Jezdra vrati se iz Vavilonske, a bijaše književnik vješt zakonu Mojsijevu, koji dade Gospod Bog Izrailjev, i car mu dade sve što zaiska, jer ruka Gospoda Boga njegova bijaše nad njim, I vratiše se u Jerusalim neki sinovi Izrailjevi i sveštenici i Leviti i pjevači i vratari i Netineji sedme godine cara Artakserksa. A dođe u Jerusalim petoga mjeseca sedme godine toga cara. Jer prvoga dana prvoga mjeseca pođe iz Vavilonske, a prvoga dana petoga mjeseca dođe u Jerusalim, jer dobra ruka Boga njegova bješe nad njim. Jer Jezdra bješe upravio srce svoje da istražuje zakon Gospodnji i da ga izvršuje i da uči Izrailja uredbama i zakonima. A ovo je prijepis od knjige koju dade car Artakserkso Jezdri svešteniku književniku vještomu stvarima što je zapovjedio Gospod i uredbama njegovijem u Izrailju: Artakserkso car nad carevima Jezdri svešteniku, književniku vještomu u zakonu Boga nebeskoga, svako dobro; tada i tada. Ja zapovijedam: ko god u mom carstvu od naroda Izrailjeva i od sveštenika njegovijeh i Levita hoće od svoje volje da ide s tobom u Jerusalim, nek ide. Jer se šalješ od cara i od sedam savjetnika njegovijeh da nadgledaš Judeju i Jerusalim po zakonu Boga svojega koji ti je u ruku, I da odneseš srebro i zlato što car i savjetnici njegovi dragovoljno prinose Bogu Izrailjevu, kojemu je stan u Jerusalimu, I sve srebro i zlato što nakupiš u svojoj zemlji Vavilonskoj s dragovoljnijem prilozima koje narod i sveštenici dragovoljno prilože na dom Boga svojega u Jerusalimu. Pa odmah za te novce kupi junaca i ovnova i jaganjca s darovima njihovijem i naljevima njihovijem, i prinesi ih na oltaru doma Boga vašega u Jerusalimu. I što se tebi i braći tvojoj svidi učiniti s ostalijem srebrom i zlatom, učinite po volji Boga svojega. I sudove koji su ti dati za službu u domu Boga tvojega, ostavi pred Bogom u Jerusalimu. I što bi još trebalo domu Boga tvojega, te bi valjalo dati, podaj iz carske riznice. I još zapovijedam ja car Artakserkso svijem rizničarima s one strane rijeke, da što god zaište od vas Jezdra sveštenik, književnik vješti zakonu Boga nebeskoga, odmah da se učini, Do sto talanata srebra i do sto kora pšenice i do sto vata vina i do sto vata ulja, a soli bez mjere, Što god zapovjedi Bog nebeski, odmah da se učini za dom Boga nebeskoga, da ne dođe gnjev na carstvo, na cara i na sinove njegove. I još vam javljamo da se ni od jednoga između sveštenika i Levita i pjevača i vratara i Netineja i drugih sluga toga doma Božijega ne smije uzimati danak ni poreza ni carina. A ti, Jezdra, po mudrosti Boga svojega koja ti je data postavi upravitelje i sudije da sude svemu narodu što je s one strane rijeke između svijeh koji znadu zakon Boga tvojega, i ko ne zna, učite ga. A ko ne bi izvršivao zakona Boga tvojega i zakona careva, odmah da mu se sudi, bilo da se pogubi ili da se progna ili da se oglobi ili da se baci u tamnicu. Blagosloven da je Gospod Bog otaca naših, koji dade to caru u srce da ukrasi dom Gospodnji u Jerusalimu, I dade mi, te nađoh milost pred carem i savjetnicima njegovijem i pred svijem silnijem knezovima carevijem. I ja se oslobodih, jer ruka Gospoda Boga mojega bješe nada mnom, i skupih glavare iz Izrailja da idu sa mnom. A ovo su glavari domova otačkih i pleme onijeh što pođoše sa mnom iz Vavilona za vlade cara Artakserksa: Od sinova Finesovijeh Girsom; od sinova Itamarovijeh Danilo; od sinova Davidovijeh Hatus; Od sinova Sehanije, koji bješe od sinova Farosovijeh, Zaharija i s njim na broj muškinja sto i pedeset; Od sinova Fat-Moavovijeh Elioinaj sin Zerajin i s njim muškinja dvjesta; Od sinova Sehanijinih sin Jasilov i s njim muškinja tri stotine; I od sinova Adinovijeh Eved sin Jonatanov i s njim muškinja pedeset; I od sinova Elamovijeh Isaija sin Atalijin i s njim muškinja sedamdeset; I od sinova Sefatijinih Zevadija sin Mihailov i s njim muškinja osamdeset; Od sinova Joavovijeh Ovadija sin Jehilov i s njim muškinja dvjesta i osamdeset; I od sinova Selomitovijeh sin Josifijin i s njim muškinja sto i šezdeset; I od sinova Vivajevih Zaharija sin Vivajev i s njim muškinja dvadeset i osam; I od sinova Azgadovijeh Joanan sin Akatanov i s njim muškinja sto i deset; I od sinova Adonikamovijeh pošljednjih po imenu Elifelet, Jeilo i Semaja i s njima muškinja šezdeset; I od sinova Vigvajevijeh Gutaj i Zavud, i s njima muškinja sedamdeset. I sabra ih kod rijeke koja teče u Avu, i ondje stajasmo u okolu tri dana; poslije pregledah narod i sveštenike, ali ne nađoh ondje nijednoga od sinova Levijevih. Zato poslah Elijezera, Arila, Semaju i Elnatana i Jariva i Elnatana i Natana i Zahariju i Mesulama glavare, i Jojariva i Elnatana učitelje, I opravih ih k Idu poglavaru u mjestu Kasifiji, i naučih ih šta će govoriti Idu i braći njegovoj Netinejima u mjestu Kasifiji da bi nam doveli sluge za dom Boga našega. I dovedoše nam, jer dobra ruka Božija bješe nad nama, čovjeka razumna između sinova Malija sina Levija sina Izrailjeva, Sereviju sa sinovima njegovijem i braćom njegovom, njih osamnaest; I Asaviju i s njim Isaiju od sinova Merarijevih, s braćom njegovom i njihovijem sinovima, njih dvadeset, I od Netineja, koje odredi David i knezovi da služe Levitima, dvjesta i dvadeset Netineja, koji svi biše imenovani poimence. Tada oglasih ondje na rijeci Avi post, da bismo se ponizili pred Bogom svojim i izmolili u njega srećan put sebi i djeci svojoj i svemu blagu svojemu. Jer me bijaše stid iskati od cara vojske i konjika da nas brane od neprijatelja putem, jer bijasmo rekli caru govoreći: ruka je Boga našega na dobro nad svima koji ga traže, i jačina je njegova i gnjev na sve koji ga ostavljaju. Tako postismo i molismo Boga svojega za to, i umolismo ga. Tada odvojih između glavara svešteničkih dvanaest, Sereviju, Asaviju i s njima desetoricu braće njihove. I izmjerih im srebro i zlato i sudove, priloge domu Boga našega što priloži car i savjetnici njegovi i knezovi njegovi i sav narod Izrailjev koji se nađe; Izmjerih im u ruke šest stotina i pedeset talanata srebra, i sudova srebrnijeh sto talanata, i sto talanata zlata, I dvadeset čaša zlatnijeh od tisuću drama, i dva suda od mjedi dobre i skupocjene kao zlato. I rekoh im: vi ste sveti Gospodu i ovi su sudovi sveti, i ovo srebro i zlato dragovoljan je prilog Gospodu Bogu otaca vaših. Pazite i čuvajte dokle ne izmjerite pred glavarima svešteničkim i Levitima i glavarima otačkih domova Izrailjevijeh u Jerusalimu u klijetima doma Gospodnjega. I tako primiše sveštenici i Leviti izmjereno srebro i zlato i sudove da odnesu u Jerusalim u dom Boga našega. I pođosmo od rijeke Ave dvanaestoga dana prvoga mjeseca da idemo u Jerusalim, i ruka Boga našega bijaše nad nama i izbavi nas iz ruku neprijateljskih i zasjedačkih na putu. I dođosmo u Jerusalim i stajasmo ondje tri dana. A četvrti dan izmjeri se srebro i zlato i sudovi u domu Boga našega u ruke Merimotu sinu Urijinu svešteniku, s kojim bijaše Eleazar sin Finesov, i s njima Jozavad sin Isusov i Noadija sin Venujev, Leviti. Sve na broj i na mjeru, i mjera bi zapisana od svega u isto vrijeme. I koji biše u ropstvu pa se vratiše iz ropstva prinesoše na žrtvu paljenicu Bogu Izrailjevu dvanaest junaca za svega Izrailja, devedeset i šest ovnova, sedamdeset i sedam jaganjaca, dvanaest jaraca za grijeh, sve to na žrtvu paljenicu Gospodu. I predaše zapovijesti careve namjesnicima carevijem i knezovima s ove strane rijeke, i oni potpomogoše narod i dom Božji. A kad se to svrši, pristupiše k meni knezovi govoreći: narod Izrailjev i sveštenici i Leviti nijesu se odvojili od naroda zemaljskih radi gadova njihovijeh, od Hananeja, Heteja, Ferezeja, Jevuseja, Amonaca, Moavaca, Misiraca i Amoreja. Jer uzeše kćeri njihove sebi i sinovima svojim, te se pomiješa sveto sjeme s narodima zemaljskim; i ruka sveštenička i glavarska bješe prva u tom prijestupu. I kad čuh to, razdrijeh haljinu svoju i plašt svoj, i skuboh kosu s glave svoje i bradu svoju, i sjedoh tužan. I skupiše se k meni svi koji se bojahu riječi Boga Izrailjeva za prijestup onijeh koji dođoše iz ropstva, a ja sjeđah tužan do večernje žrtve. A o večernjoj žrtvi ustah od jada svojega u razdrtoj haljini i plaštu, i klekavši na koljena svoja raširih ruke svoje ka Gospodu Bogu svojemu, I rekoh: Bože moj! stidim se i sramim se podignuti oči svoje k tebi, Bože moj; jer bezakonja naša namnožiše se svrh glave i krivice naše narastoše do neba. Od vremena otaca svojih do danas pod krivicom smo velikom, i za bezakonja svoja bismo predani mi i carevi naši i sveštenici naši u ruke carevima zemaljskim pod mač, u ropstvo, u grabež i u sramotu, kao što se vidi danas. A sada začas dođe nam milost od Gospoda Boga našega, te nam ostavi ostatak i dade nam klin u svetom mjestu svom da bi prosvijetlio oči naše Bog naš i dao nam da malo odahnemo u ropstvu svojem. Jer roblje smo, ali u ropstvu našem nije nas ostavio Bog naš, nego nam dade te nađosmo milost pred carevima Persijskim davši nam da odahnemo da podignemo dom Boga svojega i opravimo pustoline njegove, i davši nam ogradu u Judeji u Jerusalimu. Sada dakle šta da kažemo, Bože naš, poslije toga? jer ostavismo zapovijesti tvoje, Koje si zapovjedio preko sluga svojih proroka govoreći: zemlja u koju idete da je naslijedite zemlja je nečista od nečistote naroda zemaljskih, s gadova njihovijeh, kojima je napuniše od kraja do kraja u nečistoti svojoj. I zato kćeri svojih ne dajite za sinove njihove, i kćeri njihovijeh ne uzimajte za sinove svoje, i ne tražite mira njihova ni dobra njihova dovijeka da biste se okrijepili i jeli dobra one zemlje i ostavili je u našljedstvo sinovima svojim dovijeka. I poslije svega što dođe na nas za zla djela naša i za veliku krivicu našu, jer si nas, Bože naš, pokarao manje nego što grijesi naši zaslužuju, i dao si nam ostatak ovaki, Eda li ćemo opet prestupati zapovijesti tvoje i prijateljiti se s ovijem gadnijem narodima? Ne bi li se razgnjevio na nas dokle nas ne bi potro da nijedan ne ostane i ne izbavi se? Gospode Bože Izrailjev! ti si pravedan, jer ostasmo ostatak, kao što sa vidi danas. Evo mi smo pred tobom s krivicom svojom, premda se ne može stajati pred tobom za to. A kad se moljaše Jezdra i ispovijedaše grijehe plačući i ležeći pred domom Božjim, skupi se k njemu iz Izrailja veliko mnoštva ljudi i žena i djece; i narod plakaše veoma. Tada progovori Sehanija sin Jehilov od sinova Elamovijeh i reče Jezdri: mi smo sagriješili Bogu svojemu što uzesmo žene tuđinke iz naroda zemaljskih; ali još ima nadanja Izrailju za to. Da učinimo sada zavjet Bogu svojemu, da otpustimo sve žene i porod njihov po volji Gospodnjoj i onijeh koji se boje zapovijesti Boga našega, i po zakonu neka bude. Ustani, jer je ovo tvoj posao; a mi ćemo biti uza te, budi slobodan i radi. Tada usta Jezdra, i zakle glavare svešteničke i Levite i svega Izrailja da učine tako. I zakleše se. Potom usta Jezdra ispred doma Božijega, i otide u klijet Joanana sina Eliasivova; i ušavši ne jede hljeba niti vode pi, jer tužaše radi prijestupa onijeh koji biše u ropstvu. Potom oglasiše po Judeji i Jerusalimu svijem koji se vratiše iz ropstva, da se skupe u Jerusalim, A ko ne bi došao za tri dana po dogovoru knezovskom i starješinskom, da se sve imanje njegovo razaspe a sam da se odluči od zbora onijeh koji se vratiše iz ropstva. Tako se skupiše svi ljudi od Jude i Venijamina u Jerusalim za tri dana, mjeseca devetoga. I sjeđaše sav narod na ulici pred domom Božjim dršćući radi te stvari i od dažda. Tada ustavši Jezdra sveštenik reče im: vi sagriješiste što se oženiste tuđinkama, te umnožiste krivicu Izrailjevu. Zato sada ispovjedite se Gospodu Bogu otaca svojih, i učinite volju njegovu, i odvojte se od naroda zemaljskih i žena tuđinaka. I sav zbor odgovori i reče iza glasa: kako nam kaza učinićemo. Ali naroda ima mnogo i ide dažd, ne može se stajati napolju, a taj posao nije za jedan dan ni za dva, jer nas ima mnogo koji sagriješismo u tom. Da se odrede knezovi naši iz svega zbora, pa koji su god u gradovima našim oženjeni tuđinkama neka dolaze u određeno vrijeme i s njima starješine svakoga grada i sudije dokle ne odvratimo od sebe žestoki gnjev Boga svojega za tu stvar. I određen bi na to Jonatan sin Asailov i Jazija sin Tekujev; a Mesulam i Savetaj Leviti pomagaše im. I učiniše tako koji se vratiše iz ropstva. I odvojiše se Jezdra sveštenik i glavari domova otačkih po domovima otaca svojih, svi poimence, i sjedoše prvoga dana desetoga mjeseca da izviđaju stvar. I do prvoga dana prvoga mjeseca svršiše sa svima onima koji se bijahu oženili tuđinkama. A nađoše se između sinova svešteničkih oženjeni tuđinkama: između sinova Isusa sina Josedekova i braće njegove: Masija i Elijezer i Jariv i Gedalija; I dadoše ruke da će pustiti žene svoje; i koji bijahu zgriješili prinesoše po jednoga ovna za krivicu svoju; I od sinova Imirovijeh Ananije i Zevadija; I od sinova Harimovijeh Masija i Ilija i Semaja i Jehilo i Ozija, I od sinova Pashorovijeh Elioinaj, Masija, Ismailo, Natanailo, Jozavad i Elasa, I od Levita Jozavad i Simej i Kelaja, to je Kelita, i Petaja i Juda i Elijezer; I od pjevača Elijasiv; i od vratara Salum i Telem i Urija; A od Izrailja, od sinova Farosovijeh Ramija i Jezija i Malhije i Mijamin i Eleazar i Malhija i Venaja; I od sinova Elamovijeh: Matanija, Zaharija i Jehilo i Avdija i Jeremot i Ilija; I od sinova Zatovijeh Elioinaj, Elijasiv, Matanija i Jerimot i Zavad i Aziza; I od sinova Vivajevijeh Joanan, Ananija, Zavaj, Atlaj, I od sinova Vanijevih Mesulam, Maluh i Adaja, Jasuv i Seal i Ramot; I od sinova Fat-Moavovijeh Adna i Helal, Venaja, Masija, Matanija, Vezeleilo i Vinuj i Manasija; I od sinova Harimovijeh Elijezer, Jesija, Malhija, Semaja, Simeun, Venijamin, Maluh, Semarija; Od sinova Asumovijeh Matenaj, Matata, Zavad, Elifelet, Jeremaj, Manasija, Simej; Od sinova Vanijevih Madaja, Amram i Uilo. Venaja, Vedeja, Heluj, Vanija, Merimot, Elijasiv, Matanija, Matenaj i Jasav, I Vanije, Vinuj, Simej, I Selemija i Natan i Adaja, Mahnadevaj, Sasaj, Saraj, Azareilo i Selemija, Semarija, Salum, Amarija, Josif; Od sinova Nevovijeh: Jesilo, Matanija, Zavad, Zevina, Jadav, Joilo i Venaja. Svi se ovi bijahu oženili tuđinkama i neke između njih bijahu i djecu izrodile. Riječi Nemije sina Ahalijina. Mjeseca Hisleva godine dvadesete kad bijah u Susanu gradu, Dođe Ananije jedan od braće moje s nekima iz Judeje; i zapitah ih za Judejce, za ostatak što bješe ostao od ropstva, i za Jerusalim. A oni mi rekoše: ostatak što osta od ropstva ondje u zemlji, u velikoj je nevolji i sramoti, i zid je Jerusalimski razvaljen i vrata su mu ognjem popaljena. A kad čuh te riječi, sjedoh i plakah, i tužih nekoliko dana, i postih i molih se pred Bogom nebeskim, I rekoh: oh Gospode Bože nebeski, Bože veliki i strašni, koji čuvaš zavjet i milost onima koji te ljube i drže tvoje zapovijesti. Neka bude uho tvoje prignuto i oči tvoje otvorene da čuješ molitvu sluge svojega kojom se sada molim pred tobom dan i noć za sinove Izrailjeve, sluge tvoje, i ispovijedam grijehe sinova Izrailjevijeh kojima ti zgriješismo. Skrivismo ti i ne držasmo zapovijesti ni uredaba ni zakona koje si zapovjedio preko Mojsija sluge svojega. Ali se opomeni riječi koju si zapovjedio Mojsiju sluzi svojemu govoreći: vi ćete zgriješiti i ja ću vas rasijati među narode; Ali ako se obratite k meni i stanete držati zapovijesti moje i tvoriti ih, ako budete zagnani i na kraj svijeta, sabraću vas odande i odvešću vas na mjesto koje sam izabrao da ondje nastanim ime svoje. A ovo su sluge tvoje i narod tvoj, koji si iskupio silom svojom velikom i rukom svojom krjepkom. Oh Gospode! neka bude uho tvoje prignuto k molitvi sluge tvojega i k molitvi sluga tvojih, koji su radi bojati se imena tvojega, i daj danas sreću sluzi svojemu i učini da nađe milost pred ovijem čovjekom. A ja bijah peharnik carev. A mjeseca Nisana godine dvadesete Artakserksa cara bijaše vino pred njim, i ja uzev vino dadoh ga caru. A pređe ne bijah neveseo pred njim. I reče mi car: što si lica nevesela, kad nijesi bolestan? nije drugo nego tuga u srcu. A ja se uplaših vrlo. I rekoh caru: da je živ car dovijeka! kako ne bih bio lica nevesela, kad je grad gdje su grobovi mojih otaca opustio i vrata mu ognjem spaljena? A car mi reče: šta hoćeš? Tada se pomolih Bogu nebeskomu, I rekoh caru: ako je ugodno caru i ako ti je mio sluga tvoj, pošlji me u Judeju u grad gdje su grobovi otaca mojih da ga sagradim. A car mi reče, a žena njegova sjeđaše do njega: koliko ti vremena treba na put, i kad ćeš se vratiti? I bi ugodno caru, i pusti me kad mu kazah vrijeme. Potom rekoh caru: ako je ugodno caru, da mi se da knjiga na knezove preko rijeke da me prate dokle ne dođem u Judeju, I knjiga na Asafa čuvara šume careve da mi da drva za brvna na vrata od dvora uz dom Božji i za zid gradski i za kuću u koju ću ući. I dade mi car, jer dobra ruka Boga mojega bješe nada mnom. I tako dođoh ka knezovima preko rijeke, i dadoh im knjige careve. A car posla sa mnom vojvode i konjike. A kad to ču Sanavalat Oronjanin i Tovija sluga Amonac, bi im vrlo mrsko što dođe čovjek da se postara za dobro sinovima Izrailjevijem. Potom dođoh u Jerusalim, i bih ondje tri dana. Pa ustah noću s nekoliko ljudi, a nikomu ne kazah što mi je Bog moj dao u srce da učinim u Jerusalimu; i ne imah kljuseta sa sobom osim onoga na kom jahah. I izidoh noću na vrata od doline, na izvor zmajevski, i na vrata gnojna, i razgledah zidove Jerusalimske kako bjehu razvaljeni i kako mu vrata bjehu ognjem popaljena. Otuda prođoh na izvorska vrata i na carsko jezero, a ondje ne bješe mjesta da kljuse poda mnom prijeđe. Zato jahah uz potok po noći i razgledah zid, pa se vratih na vrata od doline, i tako dođoh natrag. Ali poglavari ne znadijahu kuda sam išao ni šta sam radio, jer do tada ne bijah ništa rekao ni Judejcima ni sveštenicima ni knezovima ni poglavarima ni drugima koji upravljahu poslom. Zato im rekoh: vidite u kakvom smo zlu, Jerusalim pust i vrata mu popaljena ognjem; dajte da zidamo zidove Jerusalimske, da više ne budemo rug. I kazah im kako je dobra ruka Boga mojega nada mnom i riječi careve koje mi je rekao. Tada rekoše: ustanimo i zidajmo. I ukrijepiše im se ruke na dobro. A kad to ču Sanavalat Oronjanin i Tovija sluga Amonac i Gisem Arapin, potsmijevaše nam se i rugaše nam se govoreći: šta to radite? da se nećete odmetnuti caru? A ja im odgovorih i rekoh: Bog nebeski daće nam sreću, a mi sluge njegove ustasmo i zidamo; ali vi nemate dijela ni prava ni spomena u Jerusalimu. I usta Elijasiv poglavar sveštenički i braća njegova sveštenici i zidaše vrata ovčija, i osvetiše ih i metnuše im krila, i osvetiše ih do kule Meje, do kule Ananeilove. A do njega zidaše Jerihonjani, a do njih zida Zahur sin Imrijev; A vrata riblja zidaše sinovi Asenajini, oni ih pobrvnaše i metnuše krila i brave i prijevornice. A od njih opravlja Merimot sin Urije sina Akosova; a do njih opravlja Mesulam sin Varahije sina Mesizaveilova; a do njih opravlja Sadok sin Vanin. A do njih opravljaše Tekojani, ali poglavice njihove ne saviše vrata svojega na službu Gospodu svojemu. A stara vrata opravlja Jodaj sin Fasejin i Mesulam sin Vesodijin, oni ih pobrvnaše i metnuše krila i brave i prijevornice. A do njih opravljaše Melatija Gavaonjanin i Jadon Meronjanin, ljudi iz Gavaona i iz Mispe do stolice kneza s ove strane rijeke. Do njih opravlja Uzilo sin Arahijin zlatar; a do njega opravlja Ananija sin apotekarski. I ostaviše Jerusalim do širokoga zida. A do njih opravlja Refaja sin Orov poglavar nad polovinom kraja Jerusalimskoga. A do njih opravlja Jedaja sin Arumafov prema svojoj kući, a do njega opravlja Hatus sin Asavnijin. Toliko opravlja Malhija sin Harimov i Asuv sin Fat-Moavov i kulu kod peći. A do njega opravlja Salum sin Loisov, poglavar nad polovinom kraja Jerusalimskoga sa kćerima svojim. Vrata dolinska opravlja Anun sa stanovnicima Zanojskim; oni ih sagradiše i metnuše krila i brave i prijevornice, i tisuću lakata zida do gnojnijeh vrata. A gnojna vrata opravlja Malhija sin Rihavov poglavar nad krajem Vet-Keremskim, on ih sagradi i metnu krila i brave i prijevornice. A vrata izvorska opravlja Salum sin Hol-Ozin, poglavar nad krajem u Mispi, on ih sagradi i pokri i metnu im krila i brave i prijevornice; i zid kod banje Siloamske od vrta careva do basamaka koji slaze iz grada Davidova. Za njim opravlja Nemija sin Azvukov poglavar nad polovinom kraja Vet-Surskoga do prema grobovima Davidovijem i do jezera načinjenoga i do kuće junačke. Za njim opravljaše Leviti, Reum sin Vanijev, a do njega opravlja Asavija poglavar nad polovinom kraja Keilskoga sa svojim krajem. Za njim opravljaše braća njihova, Vavaj sin Inadadov poglavar nad polovinom kraja Keilskoga. A do njega opravlja Eser sin Isusov poglavar od Mispe toliko prema mjestu kuda se ide k riznici na uglu. Za njim razgorjevši se Varuh sin Zavajev opravlja toliko od ugla do vrata od kuće Elijasiva poglavara svešteničkoga. Za njim opravlja Merimot sin Urije sina Akosova toliko od vrata kuće Elijasivove do kraja kuće Elijasivove. A za njim opravljaše sveštenici koji življahu u ravnici. Za njima opravlja Venijamin i Asuv prema svojim kućama; a za njima opravlja Azarija sin Masije sina Ananijina uz svoju kuću. Za njim opravlja Vinuj sin Inadadov toliko od kuće Azarijine do savitka i do ugla. Falal sin Uzajev opravlja prema savitku i prema kuli koja se izdiže iz gornjega doma careva kod trijema tamničkoga; za njim Fedaja sin Farosov; I Netineji koji življahu u Ofilu, do prema vratima vodenijem na istok i kuli visokoj; Za njima opravljaše Tekojani toliko prema velikoj kuli visokoj do zida Ofilskoga; Od vrata konjskih opravljaše sveštenici svaki prema svojoj kući; Za njima opravlja Sadok sin Imirov prema svojoj kući; a za njim opravlja Semaja sin Sehanijin čuvar vrata istočnijeh; Za njim opravlja Ananija sin Selemijin i Anun šesti sin Salafov, toliko; za njima opravlja Mesulam sin Varahijin prema svojoj klijeti; Za njim opravlja Malhija sin zlatarev do kuće Netinejske i trgovačke prema vratima Mifkadskim do uzbrdice na uglu; A između uzbrdice na uglu i ovčjih vrata opravljaše zlatari i trgovci. A kad ču Sanavalat da zidamo zid, razgnjevi se i rasrdi se vrlo, i rugaše se Jevrejima, I govoraše pred braćom svojom i vojnicima Samarijskim: šta rade ti nemoćni Judejci? hoćemo li ih ostaviti? hoće li prinositi žrtve? hoće li sada svršiti? eda li će u život povratiti iz praha kamenje spaljeno? A Tovija Amonac koji bijaše uza nj reče: neka zidaju; da lisica dođe, provaliće kameni zid njihov. Čuj, Bože naš, kako nas preziru; obrati rug njihov na njihovu glavu, i daj da budu grabež u zemlji gdje bi robovali. I ne pokrivaj bezakonja njihova, i grijeh njihov da se ne izbriše pred tobom, jer te dražiše za one koji zidaju. I tako zidasmo zid, i sav se zid sastavi do polovine, i narod imaše volju da radi. A kad ču Sanavalat i Tovija i Arapi i Amonci i Azoćani da se opravlja zid Jerusalimski i da se počelo zatvorati što je provaljeno, razgnjeviše se vrlo; I složiše se svi zajedno da dođu i da udare na Jerusalim i da smetu. A mi se molismo Bogu svojemu i postavljasmo stražu prema njima dan i noć od straha njihova. A Judejci rekoše: klonula je snaga nosiocima, a praha ima mnogo, ne možemo zidati zida. A naši neprijatelji rekoše: da ne doznadu i ne opaze dokle ne dođemo usred njih, pa ćemo ih pobiti i prekinuti posao. Ali dođoše Judejci koji kod njih življahu, i kazaše nam deset puta: čuvajte sva mjesta kuda se ide k nama. Tada namjestih narod u nizima iza zida i na strmenima, postavih narod po porodicama s mačevima i kopljima i lukovima. I razgledavši ustah i rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: ne bojte ih se. Pomenite Gospoda velikoga i strašnoga, i bijte se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje. A kad čuše neprijatelji naši da smo doznali, razbi Gospod njihovu namjeru, i mi se vratismo svi k zidu, svaki na svoj posao. I otada polovina mojih momaka poslovaše, a druga polovina držaše koplja i štitove i lukove i oklope, i knezovi stajahu iza svega doma Judina. I koji zidahu i koji nošahu teret i koji tovarahu, svaki jednom rukom rađaše a u drugoj držaše koplje. A koji zidahu, svaki imahu mač pripisan uz bedricu, i tako zidahu. A trubač stajaše kod mene. Jer rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: posao je velik i dug, i mi smo se rasuli po zidu daleko jedan od drugoga. Gdje čujete trubu da trubi, onamo trčite k nama; Bog naš vojevaće za nas. Tako rađasmo posao, i polovina ih držaše koplja od zore pa dokle zvijezde ne izidu. U to vrijeme još rekoh narodu: svaki s momkom svojim neka noćuje u Jerusalimu da bi nam noću stražili a danju radili. A ja i moja braća i momci moji i stražari što idu za mnom nećemo svlačiti sa sebe haljina; u svakoga da je mač i voda. I stade velika vika ljudi i žena na braću njihovu Judejce. Jer neki govorahu: nas i sinova naših i kćeri naših ima mnogo; da dobavimo žita da jedemo i ostanemo živi. Drugi opet govorahu: da založimo polja svoja i vinograde i kuće da dobijemo žita u ovoj gladi. Još drugi govorahu: da uzajmimo novaca na polja svoja i vinograde za danak carski. A tijelo je naše kao tijelo braće naše, sinovi naši kao njihovi sinovi, i eto treba da damo sinove svoje i kćeri svoje u roblje, i neke kćeri naše već su robinje, a mi ne možemo ništa, jer polja naša i vinograde naše drže drugi. Zato se rasrdih vrlo kad čuh viku njihovu i te riječi. I smislih u srcu svom i ukorih knezove i poglavare, i rekoh im: vi mećete bremena svaki na brata svojega. I sazvah veliki zbor njih radi. I rekoh im: mi otkupismo koliko mogosmo braću svoju Judejce što bjehu prodani narodima; a vi li ćete prodavati braću svoju ili će se prodavati nama? A oni umukoše i ne nađoše što bi odgovorili. I rekoh: nije dobro što radite. Ne treba li vam hoditi u strahu Boga našega da nam se ne rugaju narodi, neprijatelji naši? I ja i braća moja i momci moji davali smo im novaca i žita; ali oprostimo im taj dug. Hajde vratite im danas polja njihova i vinograde i maslinike i kuće i što im na stotinu uzimate od novca i žita i vina i ulja. A oni odgovoriše: vratićemo i nećemo iskati od njih; učinićemo kako veliš. Tada sazvah sveštenike, i zakleh ih da će tako učiniti. I istresoh njedra svoja i rekoh: ovako da istrese Bog svakoga iz kuće njegove i iz truda njegova ko god ne ispuni ove riječi, i ovako da se istrese i bude prazan. I sav zbor reče: amin. I hvališe Gospoda, i učini narod po toj riječi. I otkad mi car zapovjedi da im budem upravitelj u zemlji Judinoj, od godine dvadesete do trideset druge godine cara Artakserksa, dvanaest godina, ja i braća moja ne jedosmo hrane upraviteljske. A pređašnji upravitelji koji bijahu prije mene bijahu teški narodu uzimajući od njega hljeba i vina osim četrdeset sikala srebra, i sluge njihove zapovijedahu po narodu; ali ja tako ne činih bojeći se Boga. Nego i oko građenja zida radih, i ne kupismo njive; i svi momci moji bijahu skupa ondje na poslu. I Judejaca i poglavara sto i pedeset ljudi i koji dolažahu k nama iz okolnijeh naroda bijahu za mojim stolom. I gotovljaše se svaki dan po jedno goveče, šest ovaca izabranijeh, i ptice gotovljahu mi se, i svakih deset dana davaše se svakojakoga vina izobila. I opet ne iskah hrane upraviteljske; jer služba bješe teška narodu. Pomeni me, Bože moj, na dobro za sve što sam činio ovomu narodu. A kad ču Sanavalat i Tovija i Gisem Arapin i ostali naši neprijatelji da sam sazidao zid i da nije ostalo u njemu ništa provaljeno, a do tada još ne bijah namjestio krila na vrata, Posla Sanavalat i Gisem k meni i poruči: hodi da se sastanemo u kom selu u polju Ononskom. A oni mišljahu zlo po me. I poslah k njima glasnike i poručih: u poslu sam velikom, zato ne mogu doći. Jer bi stao posao kad bih ga ostavio da dođem k vama. I slaše tako k meni četiri puta; i ja im onako odgovorih. Tada Sanavalat posla k meni tako peti put slugu svojega s knjigom otvorenom u ruci. A u njoj pisaše: čuje se po narodima i Gasmuj kaže da se ti i Judejci mislite odmetnuti, zato zidaš zid, i hoćeš da im budeš car, kako se govori, I da si postavio proroke da razglašuju za tebe u Jerusalimu i govore: car je u Judeji. A to će doći do cara; nego hodi da se dogovorimo. Tada poslah k njemu i poručih: nije tako kako ti kažeš; nego si sam izmislio. Jer oni svi šćahu nas uplašiti govoreći: klonuće ruke njihove od posla i neće se svršiti. Zato, Bože, ukrijepi ruke moje. Jošte otidoh u kuću Semaji sinu Dalaje sina Metaveliova, koji se bješe zatvorio, i reče mi: da otidemo zajedno u dom Božji usred crkve i da zaključamo vrata crkvi, jer će doći da te ubiju, doći će noću da te ubiju. A ja rekoh: zar će čovjek kakav sam ja bježati? ili ko bi ovaki kakav sam ja ušao u crkvu da ostane u životu? neću ići. I razumjeh da ga nije Bog poslao, nego to proroštvo kaza za me, jer ga Tovija i Sanavalat potkupiše. Zato bješe potkupljen da me uplaši da onako učinim i zgriješim da bih se osramotio da me mogu ružiti. Pomeni, Bože moj, Toviju i Sanavalata po ovijem djelima njihovijem, i Noadiju proročicu i druge proroke koji me šćahu uplašiti. I tako dovrši se zid dvadeset petoga dana mjeseca Elula za pedeset i dva dana. I kad čuše svi neprijatelji naši i vidješe svi narodi koji bijahu oko nas, uplašiše se vrlo, jer poznaše da je Bog naš učinio to djelo. I u one dane mnogi glavari Judejski slahu knjige Toviji, i od Tovije njima dolažahu knjige. Jer mnogi Judejci bijahu mu se zakleli; jer bješe zet Sehaniji sinu Arahovu, i Joanan sin njegov bješe oženjen kćerju Mesulama sina Varahijina. I govorahu preda mnom dobro o njemu, i riječi moje dokazivahu mu; i Tovija slaše knjige da me uplaši. A kad se sazida zid i namjestih vrata, i postavljeni biše vratari i pjevači i Leviti, Zapovjedih Ananiju bratu svojemu i Ananiji zapovjedniku od grada Jerusalimskoga, jer bješe vjeran čovjek i bojaše se Boga više nego mnogi, I rekoh im: da se ne otvoraju vrata Jerusalimska dokle sunce ne ogrije, i kad oni što stoje ondje zatvore vrata, ogledajte, i da se postave stražari između stanovnika Jerusalimskih, svaki na svoju stražu i svaki prema svojoj kući. A grad bijaše širok i velik, ali naroda bješe malo u njemu i kuće ne bjehu pograđene. I Bog moj dade mi u srce, te sabrah glavare i starješine i narod da se izbroje po plemenima. I nađoh knjigu, u kojoj bijaše prijepis onijeh koji se vratiše prvi put; i nađoh u njoj zapisano: Ovo su ljudi iz ovoga kraja što se vratiše iz ropstva između onijeh koji biše preseljeni, koje preseli Navuhodonosor car Vavilonski, pa se vratiše u Jerusalim i u Judeju, svaki u svoj grad, Koji dođoše sa Zorovaveljem, Isusom, Nemijom, Azarijom, Ramijom, Namanijem, Mardohejem, Vilsanom, Misperetom, Vigvajem, Neumom, Vanom; na broj bješe ljudi naroda Izrailjeva: Sinova Farosovijeh dvije tisuće i sto i sedamdeset i dva; Sinova Sefatijinih trista i sedamdeset i dva; Sinova Arahovijeh šest stotina i pedeset i dva; Sinova Fat-Moavovijeh, od sinova Isusovijeh i Joavovijeh dvije tisuće i osam stotina i osamnaest; Sinova Elamovijeh tisuća i dvjesta i pedeset i četiri; Sinova Zatujevih osam stotina i četrdeset i pet; Sinova Zahajevih sedam stotina i šezdeset; Sinova Vinujevih šest stotina i četrdeset i osam; Sinova Vivajevih šest stotina i dvadeset i osam; Sinova Azgadovijeh dvije tisuće i tri stotine i dvadeset i dva; Sinova Adonikamovijeh šest stotina i šezdeset i sedam; Sinova Vigvajevijeh dvije tisuće i šezdeset i sedam; Sinova Adinovijeh šest stotina i pedeset i pet; Sinova Atirovijeh od Jezekije devedeset i osam; Sinova Asumovijeh trista i dvadeset i osam; Sinova Visajevijeh trista i dvadeset i četiri; Sinova Arifovijeh sto i dvanaest; Sinova Gavaonskih devedeset i pet; Ljudi iz Vitlejema i Netofata sto i osamdeset i osam; Ljudi iz Anatota sto i dvadeset i osam; Ljudi iz Vet-Asmaveta četrdeset i dva; Ljudi iz Kirijat-Jarima, Hefire i Virota sedam stotina i četrdeset i tri; Ljudi iz Rame i Gavaje šest stotina i dvadeset i jedan; Ljudi iz Mihmasa sto i dvadeset i dva; Ljudi iz Vetilja i Gaja sto i dvadeset i tri; Ljudi iz drugoga Nevona pedeset i dva; Sinova Elama drugoga tisuća i dvjesta i pedeset; Sinova Harimovijh trista i dvadeset; Sinova Jerihonskih trista i četrdeset i pet; Sinova Lodskih, Adidskih i Ononskih sedam stotina i dvadeset i jedan; Sinova Senajskih tri tisuće i devet stotina i trideset; Sveštenika: sinova Jedajinih od doma Isusova devet stotina i sedamdeset i tri; Sinova Imirovijeh tisuća i pedeset i dva; Sinova Pashorovijeh tisuća i dvjesta i četrdeset i sedam; Sinova Harimovijeh tisuća i sedamnaest; Levita: sinova Isusovijeh i Kadmilovijeh između sinova Odavijinih sedamdeset i četiri; Pjevača: sinova Asafovijeh sto i četrdeset i osam; Vratara: sinova Salumovijeh, sinova Atirovijeh, sinova Talmonovijeh, sinova Akuvovijeh, sinova Atitinijeh, sinova Sovajevijeh sto i trideset i osam; Netineja: sinova Sišinijeh, sinova Asufinijeh, sinova Tavaotovijeh, Sinova Kirosovijeh, sinova Sijajinih, sinova Fadanovijeh, Sinova Levaninih, sinova Agavinih, sinova Salmajevih, Sinova Ananovijeh, sinova Gidilovijeh, sinova Garovijeh, Sinova Reajinih, sinova Resinovijeh, sinova Nekodinijeh, Sinova Gazamovijeh, sinova Uzinijeh, sinova Fasejinih, Sinova Visajevih, sinova Meunimovijeh, sinova Nafusesimovijeh, Sinova Vakvukovijeh, sinova Akufinijeh, sinova Arurovijeh, Sinova Vaslitovijeh, sinova Meidinijeh, sinova Arsinijeh, Sinova Varkosovijeh, sinova Sisarinijeh, sinova Taminijeh, Sinova Nesijinih, sinova Atifinih; Sinova sluga Solomunovijeh: sinova Sotajevih, sinova Soferetovih, sinova Feridinijeh, Sinova Jalinijeh, sinova Darkonovijeh, sinova Gidilovijeh, Sinova Sefatijinih, sinova Atilovijeh, sinova Fohereta od Sevajima, sinova Amonovijeh, Svega Netineja i sinova sluga Solomunovijeh, trista i devedeset i dva. I ovi dođoše iz Tel-Meleha i Tel-Arise, Heruv, Adon i Imir, ali ne mogoše pokazati otačkoga doma svojega i sjemena svojega, eda li su od Izrailja, I sinovi Delajini, sinovi Tovijini, sinovi Nekodini, njih šest stotina i četrdeset i dva, I od sveštenika: sinovi Avajini, sinovi Akosovi, sinovi Varzelaja, koji se oženi između kćeri Varzelaja Galađanina, te se prozva njihovijem imenom. Oni tražiše po knjigama da bi pokazali rod svoj, ali se ne nađe, zato biše odlučeni od sveštenstva. I zaprijeti im Tirsata da ne jedu od svetinje nad svetinjama dokle ne nastane sveštenik s Urimom i Tumimom. Svega zbora skupa bješe četrdeset i dvije tisuće i tri stotine i šezdeset, Osim sluga njihovijeh i sluškinja njihovijeh, kojih bješe sedam tisuća i tri stotine i trideset i sedam; i među njima bješe pjevača i pjevačica dvjesta i četrdeset i pet; Imahu sedam stotina i trideset i šest konja, dvije stotine i četrdeset i pet masaka, Četiri stotine i trideset i pet kamila, šest tisuća i sedam stotina i dvadeset magaraca. Tada neki između glavara domova otačkih priložiše na posao. Tirsata dade u riznicu tisuću drama zlata, pedeset čaša, pet stotina i trideset haljina svešteničkih. A glavari domova otačkih dadoše u riznicu za posao dvadeset tisuća drama zlata, i srebra dvije tisuće i dvjesta mina. A što dade ostali narod bješe dvadeset tisuća drama zlata, i dvije tisuće mina srebra, i šezdeset i sedam haljina svešteničkih. I tako se naseliše sveštenici i Leviti i vratari i pjevači i ljudi iz naroda i Netineji i sav Izrailj u svojim gradovima; i kad dođe sedmi mjesec, sinovi Izrailjevi bijahu u svojim gradovima. Tada se skupi sav narod jednodušno na ulicu koja je pred vratima vodenijem, i rekoše Jezdri književniku da donese knjigu zakona Mojsijeva koji dade Gospod Izrailju. I donese Jezdra sveštenik zakon pred zbor, u kom bjehu ljudi i žene i svi koji mogahu razumjeti, prvoga dana sedmoga mjeseca. I čita je na ulici koja je pred vratima vodenijem od jutra do podne pred ljudima i ženama i onijem koji mogahu razumjeti, i uši svemu narodu bijahu obraćene na knjizi zakonskoj. A Jezdra književnik stajaše na mjestu povisoku, koje bjehu načinili od drveta za to; i do njega stajaše Matatija i Sema i Anaja i Urija i Helkija i Masija s desne strane, a s lijeve Fedaja i Misailo i Malhija i Asum i Asvadana, Zaharija i Mesulam. I otvori Jezdra knjigu na vidiku svemu narodu, jer bijaše više svega naroda, i kad je otvori, usta sav narod. I Jezdra blagoslovi Gospoda Boga velikoga, a sav narod odgovori: amin, amin, podigavši ruke svoje, pa se saviše i pokloniše se Gospodu licem do zemlje. A Isus i Vanije i Serevija, Jamin, Akuv, Savetaj, Odija, Masija, Kelita, Azarija, Jozavad, Anan, Felaja i drugi Leviti poučavahu narod zakonu, i narod stajaše na mjestu. I čitahu knjigu, zakon Božji, razgovijetno, i razlagahu smisao, te se razumijevaše što se čitaše. Potom Nemija, koji je Tirsata, i sveštenik Jezdra književnik i Leviti koji poučavahu narod, rekoše svemu narodu: ovaj je dan svet Gospodu Bogu vašemu; ne tužite ni plačite. Jer plakaše sav narod slušajući što govori zakon. I reče im: idite i jedite pretilo i pijte slatko i šaljite dijelove onima koji nemaju ništa zgotovljeno, jer je ovaj dan svet Gospodu našemu. Zato ne budite žalosni, jer je radost Gospodnja vaša sila. I Leviti utišaše narod govoreći: mučite, jer je ovaj dan svet, i ne budite žalosni. I otide sav narod da jede i pije i da šalje dijelove, i veseliše se veoma što razumješe riječi koje im se kazaše. A sjutradan skupiše se glavari domova otačkih iz svega naroda, sveštenici i Leviti, k Jezdri književniku da uče što zakon govori. I nađoše napisano u zakonu da je Gospod zapovjedio preko Mojsija da sinovi Izrailjevi borave u sjenicama na praznik sedmoga mjeseca. I objaviše i proglasiše po svijem gradovima svojim i u Jerusalimu govoreći: idite u goru, i donesite granja maslinova i granja od divlje masline i granja mirtova i palmova i granja od šumnatijeh drveta, da načinite sjenice, kako je napisano. I narod izide i donese i načini sjenice svaki na svom krovu i u svom trijemu i u trijemovima doma Božijega i na ulici kod vrata vodenijeh i na ulici kod vrata Jefremovijeh. I tako načini sjenice sav zbor, što se bješe vratio iz ropstva, i boravljahu pod sjenicama. A od vremena Isusa sina Navina do toga dana ne činiše tako sinovi Izrailjevi. I bi veselje veoma veliko. I čitaše se knjiga zakona Božijega svaki dan, od prvoga dana do pošljednjega; i praznovaše praznik sedam dana, a osmi dan bi sabor, kako je uređeno. Potom dvadeset četvrtoga dana toga mjeseca skupiše se sinovi Izrailjevi posteći i u kostrijeti i posuvši se zemljom. I odvoji se sjeme Izrailjevo od svijeh tuđinaca, i stadoše te ispovijedahu grijehe svoje i bezakonja otaca svojih. I stajahu na svom mjestu, te im se čitaše zakon Gospoda Boga njihova četvrt dana, a drugu četvrt ispovijedahu se i poklanjahu se Gospodu Bogu svojemu. A Isus i Vanije, Kadmilo, Sevanija, Vunije, Serevija, Vanije i Hananije popevši se na mjesto podignuto za Levite vapijahu glasom velikim ka Gospodu Bogu svojemu. I rekoše Leviti Isus i Kadmilo, Vanije, Asavnija, Serevija, Odija, Sevanija i Petaja: ustanite, blagosiljajte Gospoda Boga svojega od vijeka do vijeka; i da se blagosilja ime tvoje slavno i uzvišeno svrh svakoga blagoslova i hvale. Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja. Ti si Gospod Bog, koji si izabrao Avrama i izveo iz Ura Haldejskoga i nadio mu ime Avraam; I našao si srce njegovo vjerno pred sobom, i učinio si s njim zavjet da ćeš dati zemlju Hanansku, Hetejsku, Amorejsku, Ferezejsku i Jevusejsku i Gergesejsku, da ćeš dati sjemenu njegovu, i ispunio si riječi svoje, jer si pravedan. Jer si pogledao na muku otaca naših u Misiru, i viku njihovu čuo si na Moru Crvenom; I učinio si znake i čudesa na Faraonu i na svijem slugama njegovijem i na svem narodu zemlje njegove, jer si znao da su obijesno postupali s njima; i stekao si sebi ime, kao što se vidi danas. I more si razdvojio pred njima, te prijeđoše posred mora suhim, i bacio si u dubine one koji ih gnahu kao kamen u vodu. I u stupu od oblaka vodio si ih danju a noću u stupu ognjenom svijetleći im putem kojim će ići. I sišao si na goru Sinajsku i govorio s njima s neba, i dao im sudove prave i zakone istinite, uredbe i zapovijesti dobre. I obznanio si im subotu svoju svetu, i dao im zapovijesti i uredbe i zakon preko Mojsija sluge svojega. I hljeb s neba dao si im u gladi njihovoj, i vodu iz kamena izveo si im u žeđi njihovoj, i rekao si im da idu i naslijede zemlju za koju si podigao ruku svoju da ćeš im je dati. Ali oni i oci naši uzobijestiše se i otvrdnuše vratom svojim i ne slušaše zapovijesti tvojih. Ne htješe slušati, i ne opominjaše se čudesa tvojih koja si im činio, nego otvrdnuše vratom svojim, i u odmetu svom postavljaše sebi vođa da se vrate u ropstvo svoje. Ali ti, Bože, koji opraštaš, koji si žalostiv i milostiv, koji dugo trpiš i velike si milosti, nijesi ih ostavio. I onda kad načiniše sebi tele liveno i rekoše: ovo je tvoj Bog koji te je izveo iz Misira, i huliše veoma, Ni onda ih radi velike milosti svoje nijesi ostavio u pustinji; stup od oblaka nije otstupao od njih danju vodeći ih putem, niti stup ognjeni noću svijetleći im putem kojim će ići. I dao si im dobri svoj duh da ih urazumljuje, i mane svoje nijesi ustegao od usta njihovijeh, i vode si im dao u žeđi njihovoj. I četrdeset godina hranio si ih u pustinji, ništa im nije nedostajalo: odijelo im ne ovetša i noge im ne otekoše. I dao si im carstva i narode, i podijelio si ih po krajevima, jer naslijediše zemlju Sionovu, zemlju cara Esevonskoga, i zemlju cara Vasanskoga; I umnožio si sinove njihove kao zvijezde nebeske, i uveo si ih u zemlju za koju si rekao ocima njihovijem da će ući u nju i naslijediti je. I uđoše sinovi njihovi i naslijediše zemlju, i pokorio si im Hananeje stanovnike zemaljske i predao ih u njihove ruke, i careve njihove i narode zemaljske, da čine od njih što im je volja. I tako uzeše tvrde gradove i zemlju rodnu, i naslijediše kuće pune svakoga dobra, studence iskopane, vinograde, maslinike i voćke mnoge, i jedoše i nasitiše se i ugojiše se, i blagovahu po velikoj tvojoj dobroti. Ali te razgnjeviše i odmetnuše se tebe: baciše zakon tvoj za leđa i proroke tvoje pobiše, koji im svjedočahu da bi ih obratili k tebi, i huliše veoma. Zato si ih davao u ruke neprijateljima njihovijem koji ih mučiše. A kad u nevolji svojoj vikaše k tebi, ti si ih uslišio s neba i po velikoj milosti svojoj davao si im izbavitelje, koji ih izbavljaše iz ruku neprijatelja njihovijeh. Ali čim otpočinuše, opet činiše zlo pred tobom, zato si ih ostavljao u ruku neprijatelja njihovijeh da vladaju njima; a kad se obraćaše i vikaše k tebi, ti si ih uslišio s neba i izbavljao ih po milosti svojoj mnogo puta. I opominjao si ih da bi ih obratio k zakonu svojemu, ali oni bijahu obijesni i ne slušaše zapovijesti tvojih i griješiše o tvoje zakone, koje ko vrši živ će biti kroz njih; i izmičući ramena svoja otvrdnuše vratom svojim i ne slušaše. I trpio si ih mnogo godina opominjući ih duhom svojim preko proroka svojih; ali ne slušaše; tada si ih dao u ruke narodima zemaljskim. Ali radi milosti svoje velike nijesi dao da sasvijem propadnu niti si ih ostavio, jer si Bog milostiv i žalostiv. Sada dakle, Bože naš, Bože veliki, silni i strašni, koji čuvaš zavjet i milost, nemoj da je malo pred tobom što nas snađe sva ova muka, careve naše, knezove i sveštenike naše i proroke naše i oce naše i sav narod tvoj od vremena careva Asirskih do danas. Ti si pravedan u svemu što nas je snašlo, jer si ti pravo učinio a mi smo bezbožno radili. I carevi naši, knezovi naši i oci naši ne izvršivaše zakona tvojega niti mariše za zapovijesti tvoje i svjedočanstva tvoja, kojima si im svjedočio. Jer u carstvu svom i u velikom dobru tvom koje si im činio, i u zemlji prostranoj i rodnoj koju si im dao, ne služiše tebi niti se povratiše od zlijeh djela svojih. Evo, mi smo danas robovi; i još u zemlji, koju si dao ocima našim da jedu rod njezin i dobra njezina, evo mi smo robovi u njoj. I ona rod svoj obilati rađa carevima koje si postavio nad nama za grijehe naše, i koji gospodare nad našim tjelesima i nad stokom našom po svojoj volji, te smo u velikoj tjeskobi. A radi svega toga činimo tvrd zavjet i pišemo, a knezovi naši, Leviti naši, sveštenici naši pečate. A koji zapečatiše bjehu ovi: Nemija Tirsata, sin Ahalijin, i Sedekija, Seraja, Azarija, Jeremija, Pashor, Amarija, Malhija, Hatus, Sevanija, Maluh, Harim, Merimot, Ovadija, Danilo, Gineton, Varuh, Mesulam, Avija, Mijamin, Mazija, Vilgaj, Semaja; to bjehu sveštenici; A Leviti: Isus sin Azanijin, Vinuj između sinova Inadadovijeh, Kadmilo, I braća njihova: Sevanija, Odija, Kelita, Felaja, Anan, Miha, Reov, Asavija, Zahur, Serevija, Sevnija, Odija, Vanije, Veninuj; Glavari narodni: Faros, Fat-Moav, Elam, Zatuj, Vanije, Vunije, Azgad, Vivaj, Adonija, Vigvaj, Adin, Atir, Jezekija, Azur, Odija, Asum, Visaj, Arif, Anatot, Nevaj, Magfija, Mesulam, Ezir, Mesizaveilo, Sadok, Jadva, Felatija, Anan, Anaja, Osija, Ananija, Asuv, Lois, Fileja, Sovik, Reum, Asavna, Masija, Ahija, Anan, Ganan, Maluh, Harim, Vana. I ostali narod, sveštenici, Leviti, vratari, pjevači, Netineji i svi koji se odvojiše od naroda zemaljskih k zakonu Božijemu, žene njihove, sinovi njihovi i kćeri njihove, svi koji znahu i razumijevahu, Pristaše s braćom svojom, glavarima svojim, i dođoše te se zakleše i kletvom zavezaše da hodimo po zakonu Božijemu, koji je dat preko Mojsija sluge Božijega, i da držimo i izvršujemo sve zapovijesti Gospoda Boga svojega i zakone njegove i uredbe njegove. I da ne dajemo kćeri svojih narodima zemaljskim, niti kćeri njihovijeh da uzimamo za sinove svoje. I od naroda zemaljskih koji donesu trg ili kaku god hranu u subotu na prodaju, da ne uzimamo u subotu ni u drugi sveti dan, i da ostavljamo sedme godine da počiva zemlja i opraštamo svaki dug. I postavismo sebi uredbu da dajemo svake godine trećinu sikla na službu u domu Boga svojega: Na hljebove postavljene, na dar svagdašnji i žrtvu paljenicu svagdašnju za subote, za mladine i za praznike, i na svetinju i na žrtve za grijeh da se očišća Izrailj, i na svako djelo u domu Boga našega. I bacasmo ždrijeb za sveštenike i Levite i narod radi nošenja drva da se donosi u dom Boga našega po domovima otaca naših na vrijeme od godine do godine, da gori na oltaru Gospoda Boga našega, kako piše u zakonu; I da donosimo prvine od zemlje svoje i prvine od svakoga roda od svakoga drveta od godine do godine u dom Gospodnji; I prvence od sinova svojih i stoke svoje, kako piše u zakonu, i prvence od goveda svojih i od ovaca svojih da donosimo u dom Boga svojega sveštenicima koji služe u domu Boga našega; I prvine tijesta svojega i prinose svoje i rod od svijeh drveta, vino i ulje da donosimo sveštenicima u klijeti doma Boga svojega, i Levitima desetak od zemlje svoje, i Leviti da uzimaju desetak po svijem mjestima gdje uzradimo; I da bude sveštenik sin Aronov s Levitima kad Leviti uzimaju desetak, i da Leviti donose desetak od desetka u dom Boga našega, u klijeti, u spreme njegove. Jer u te klijeti dužni su sinovi Izrailjevi i Leviti donositi prinos od žita, od vina i ulja, gdje su sveti sudovi, i sveštenici koji služe, i vratari i pjevači, da ne ostavljamo doma Boga svojega. I naseliše se knezovi narodni u Jerusalimu, a ostali narod meta ždrijeb da uzmu jednoga od deset da sjedi u Jerusalimu svetom gradu, a ostalijeh devet dijelova po drugim gradovima. I blagoslovi narod sve ljude koji sami od svoje volje pristaše da sjede u Jerusalimu. Ovo su glavari zemaljski koji se naseliše u Jerusalimu, a po ostalijem gradovima Judejskim nastaniše se svaki na svojem našljedstvu po gradovima svojim Izrailjci, sveštenici i Leviti, Netineji i sinovi sluga Solomunovijeh: U Jerusalimu dakle naseliše se neki od sinova Judinijeh i Venijaminovijeh: od sinova Judinijeh: Ataja sin Ozije, sina Zaharije, sina Amarije, sina Sefatije, sina Maleleilova, od sinova Faresovijeh; I Masija sin Varuha sina Holoze sina Azaje, sina Adaje, sina Jojariva, sina Zaharije, sina Silonijeva; Svega sinova Faresovijeh što se naseliše u Jerusalimu, četiri stotine i šezdeset i osam hrabrijeh ljudi; A između sinova Venijaminovijeh: Saluj sin Mesulama, sina Joada, sina Fedaje, sina Kolaje, sina Masije, sina Itila, sina Isaijina, I za njim Gavaj, Salaj, devet stotina i dvadeset i osam; A Joilo sin Zihrijev bješe nad njima, a Juda sin Senujin bješe drugi nad gradom; Od sveštenika: Jedaja sin Jojarivov, Jahin, Seraja sin Helkije, sina Mesulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahitovova, starješina u domu Božijem, A braće njihove što služahu u domu osam stotina i dvadeset i dva; i Adaja sin Jeroama, sina Felalije, sina Amsija, sina Zaharije, sina Pashora, sina Malhijina, I braće njegove glavara u domovima otačkim dvjesta i četrdeset i dva; i Amasaj sin Azareila, sina Azaja, sina Mesilemota, sina Imirova, I braće njihove hrabrijeh ljudi sto i dvadeset i osam, a nad njima bješe Zavdilo sin Gedolimov; I od Levita: Semaja sina Asuva sina Azrikama, sina Asavije, sina Vunijeva; I Savetaj, i Jozavad bijahu nad poslom spoljašnjim za dom Božji između glavara Levitskih, A Matanija sin Mihe sina Zavdija sina Asafova bijaše poglavar koji počinjaše hvale u molitvi, i Vakvukija drugi između braće svoje, i Avda sin Salije sina Galala sina Jedutunova; Svega Levita u svetom gradu bješe dvije stotine i osamdeset i četiri; A od vratara: Akuv, Talmon, i braće njihove što čuvahu stražu na vratima, sto i sedamdeset i dva; A ostatak naroda Izrailjeva, sveštenika i Levita bješe po svijem gradovima Judinijem, svak na svom našljedstvu. A Netineji naseliše se u Ofilu, i Siha i Gispa bjehu nad Netinejima. A nad Levitima u Jerusalimu bješe Ozije sin Vanija, sina Asavije, sina Matanije, sina Mišina. Između sinova Asafovijeh pjevači bijahu u službi za dom Božji. Jer bješe careva zapovijest za njih i bješe određena plata pjevačima za svaki dan. I Petaja sin Mesizaveilov od sinova Zare sina Judina bješe mjesto cara za svaki posao s narodom. A po selima i poljima njihovijem neki od sinova Judinijeh nastaniše se u Kirijat-Arvi i zaseocima njezinijem, i u Divonu i zaseocima njegovijem, i u Jekavseilu i selima njegovijem, I u Jesuji i Moladi i Vet-Feletu, I u Asar-Sualu i Virsaveji i zaseocima njezinijem, I u Siklagu i u Mekoni i zaseocima njezinijem, I u En-Rimonu i u Sareji i u Jarmutu, U Zanoji, u Odolamu i selima njihovijem, u Lahisu s poljem njegovijem, u Azici i zaseocima njezinijem. I tako se naseliše od Virsaveje do doline Enoma. A sinovi Venijaminovi naseliše se od Gavaje u Mihmasu i Aji i Vetilju i zaseocima njegovijem, U Anatotu, u Novu, u Ananiji, U Asoru, u Rami, u Gitajimu, U Adidu, u Sevojimu, u Nevalatu, U Lodu, u Ononu, i u dolini drvodjeljskoj. A Leviti podijeliše se među Judom i Venijaminom. A ovo su sveštenici i Leviti koji dođoše sa Zorovaveljem sinom Salatilovijem i Isusom: Seraja, Jeremija, Jezdra, Amarija, Maluh, Hatus, Sehanija, Reum, Lerimot, Ido, Gineto, Avija, Mijamin, Madija, Vilga, Semaja, Jojariv, Jedaja, Saluj, Amok, Helkija, Jedaja. To bjehu glavari između sveštenika i braće svoje za vremena Isusova. A Leviti: Isus, Vinuj, Kadmilo, Serevija, Juda i Matanija, koji s braćom svojom bješe nad pjevanjem. A Vakvukija i Unije braća njihova bijahu prema njima u redovima svojim. A Isus rodi Joakima, a Joakim rodi Elijasiva, a Elijasiv rodi Jojadu; A Jojada rodi Jonatana, a Jonatan rodi Jadvu. A za vremena Joakimova bjehu sveštenici, glavari domova otačkih: od doma Serajina Meraja, od Jeremijina Ananija, Od Jezdrina Mesulam, od Amarijina Joanan, Oda Melihujeva Jonatan, od Sevanijina Josif, Od Harimova Adna, od Merajotova Elkaj, Od Idova Zaharija, od Ginetova Mesulam, Od Avijina Zihrije, od Minijaminova i Moadijina Filtaj, Od Vilžina Samuja, od Semajina Jonatan, Od Jojarivova Matenaj, od Jedajina Ozije, Od Salajeva Kalaj, od Amokova Ever, Od Helkijina Asavija, od Jedajina Natanailo. A Leviti, glavari doma otačkih, za vremena Elijasiva, Jojade, Joanana i Jadve biše popisani sa sveštenicima do carovanja Darija cara Persijskoga; Sinovi Levijevi, glavari domova otačkih, biše popisani u knjizi dnevnika do vremena Joanana sina Elijasivova; I glavari Levitski bjehu: Asavija, Serevija i Isus sin Kadmilov i braća njihova prema njima da hvale i slave Boga po zapovijesti Davida čovjeka Božijega, red prema redu; Matanija i Vakvukija, Ovadija, Mesulam, Talmon, Akuv, bijahu vratari koji čuvahu stražu kod riznica na vratima. Ti bijahu za vremena Joakima sina Isusa sina Josedekova i za vremena Nemije kneza i sveštenika Jezdre književnika. A kad se osvećivaše zid Jerusalimski, tražiše Levite po svijem mjestima njihovijem da ih dovedu u Jerusalim da se svrši posvećenje s veseljem, hvalom i pjesmama uz kimvale, psaltire i gusle. I skupiše se sinovi pjevački i iz ravnica oko Jerusalima i iz sela Netofatskih, I iz Vet-Gilgala i iz polja Gevskih i Azmavetskih, jer pjevači bijahu naseli sela oko Jerusalima. I očistiše se sveštenici i Leviti, i očistiše narod i vrata i zid. Iza toga zapovjedih knezovima Judejskim da izađu na zid, i postavih dva velika zbora pjevačka, i jedan od njih iđaše nadesno s gornje strane zida k vratima gnojnijem. A za njima iđaše Osaja i polovina knezova Judinijeh, I Azarija, Jezdra i Mesulam, Juda i Venijamin i Semaja i Jeremija, I od sinova svešteničkih s trubama Zaharija sin Jonatana, sina Semaje, sina Matanije, sina Zahura, sina Asafova, I braća njegova Semaja i Azareilo, Milalaj, Gilalaj, Maj, Natanilo i Juda i Ananije sa spravama muzičkim Davida čovjeka Božijega, a Jezdra književnik pred njima; Potom k vratima kod studenca, koja bijahu prema njima, iđahu uz basamake grada Davidova kuda se ida na zid, iznad doma Davidova pa do vrata vodenijeh k istoku. A drugi zbor pjevački iđaše prema onima, i ja za njim, i polovica naroda po zidu iznad kule pećske do širokoga zida, I iznad vrata Jefremovijeh k vratima starijem i k vratima ribljim i ka kuli Ananeilovoj i kuli Meji, pa do vrata ovčijih; i stadoše kod vrata tamničkih. Potom stadoše oba zbora pjevačka u domu Božijem, i ja i polovica glavara sa mnom, I sveštenici Elijakim, Masija, Minijamin, Mihaja, Elioinaj, Zaharija, Ananija s trubama, I Masija i Semaja i Eleazar i Ozije i Joanan i Malhija i Elam i Eser. I pjevači pjevahu glasno s Jezrajom načelnikom svojim. I prinesoše velike žrtve taj dan, i veseliše se; jer ih Bog razveseli veseljem velikim; i žene i djeca veseliše se, i veselje Jerusalimsko čujaše se daleko. I postavljeni biše taj dan ljudi nad klijetima u kojima se ostavljahu prinosi, prvine i desetak, da sabiraju u njih s njiva gradskih zakonite dijelove za sveštenike i za Levite, jer se Juda radovaše sveštenicima i Levitima što stajahu na poslu, I izvršivahu što im je Bog njihov zapovjedio da izvršuju i što trebaše izvršivati za očišćenje, kao i pjevači i vratari po zapovijesti Davida i Solomuna sina njegova. Jer otprije, za vremena Davidova i Asafova biše postavljeni glavari pjevački i pjesme u hvalu i slavu Bogu. I zato sav Izrailj za vremena Zorovaveljeva i za vremena Nemijina davaše dijelove pjevačima i vratarima, svakidašnji obrok, i Levitima što bješe njima posvećeno, a Leviti sinovima Aronovijem što njima bješe posvećeno. U to vrijeme čita se knjiga Mojsijeva narodu, i u njoj se nađe napisano da ne ulazi Amonac ni Moavac u sabor Božji dovijeka; Jer ne sretoše sinova Izrailjevijeh s hljebom i vodom, nego najmiše na njih Valama da ih prokune, ali Bog naš obrati onu kletvu u blagoslov. A kad čuše taj zakon, odlučiše od Izrailja sve tuđince. A prije toga Elijasiv sveštenik, koji bješe nad klijetima doma Boga našega, oprijatelji se s Tovijom, I načini mu veliku klijet, gdje se prije ostavljahu dari i kad i sudovi i desetak od žita, vina i ulja, određeni Levitima i pjevačima i vratarima, i prinosi za sveštenike. A kad to sve bivaše, ne bjeh u Jerusalimu, jer trideset druge godine Artakserksa cara Vavilonskoga vratih se k caru, i poslije nekoliko godina izmolih se opet u cara. I kad dođoh u Jerusalim, vidjeh zlo što učini Elijasiv radi Tovije načinivši mu klijet u trijemu doma Božijega. I bi mi vrlo mrsko, te izbacih sve pokućstvo Tovijino napolje iz klijeti. I zapovjedih, te očistiše klijeti; i unesoh u njih opet posuđe doma Božijega, dare i kad. Potom doznah da se Levitima nijesu davali dijelovi, te su se razbjegli svaki na svoju njivu i Leviti i pjevači, koji rađahu posao. I ukorih starješine i rekoh: zašto je ostavljen dom Božji? I sabrah ih opet i postavih na njihovo mjesto. I svi Judejci donosiše desetke od žita i vina i ulja u spreme. I postavih nastojnike nad spremama, Selemiju sveštenika i Sadoka književnika, i između Levita Fedaju, i uz njih Anana sina Zahura sina Matanijina, jer se za vjerne držahu; i bijaše im posao dijeliti braći svojoj. Pomeni me, Bože moj, za to, i nemoj izbrisati dobara mojih koja učinih domu Boga svojega i službi njegovoj. U to vrijeme vidjeh u Judeji gdje gaze u kacama u subotu i nose snopove natovarivši na magarce, i vino, grožđe i smokve i svakojake tovare, i nose u Jerusalim u subotu, i prekorih ih onaj dan kad prodavahu žitak. I Tirci koji življahu u Jerusalimu donošahu ribu i svakojaki trg i prodavahu u subotu sinovima Judinijem u Jerusalimu. Zato prekorih glavare Judejske i rekoh im: kako je to zlo što činite te skvrnite subotu? Nijesu li tako činili oci vaši, te Bog naš pusti na nas i na ovaj grad sve ovo zlo? I vi još umnožavate gnjev na Izrailja skvrneći subotu. I kad dođe sjen na vrata Jerusalimska uoči subote, zapovjedih te zatvoriše vrata, i zapovjedih da ih ne otvoraju do poslije subote; i postavih nekoliko svojih momaka na vratima da se ne unosi nikakav tovar u subotu. I prenoćiše trgovci i koji prodavahu svakojaki trg iza Jerusalima jednom i drugom. I opomenuh ih i rekoh im: zašto noćujete oko zida? Ako još jednom to učinite, uložiću na vas. Od tada ne dolaziše u subotu. A Levitima zapovjedih da se očiste i da dođu i čuvaju vrata da bude svet dan subotni. I za ovo pomeni me, Bože moj, i oprosti mi po velikoj milosti svojoj. Još vidjeh u to vrijeme Judejce koji se bijahu oženili Azoćankama, Amonkama i Moavkama. I sinovi njihovi govorahu pola Azotski, i ne umijahu govoriti Judejski nego jezikom i jednoga i drugoga naroda. Zato ih karah i psovah, i neke između njih bih i čupah, i zakleh ih Bogom da ne daju kćeri svojih sinovima njihovijem niti da uzimaju kćeri njihovijeh za sinove svoje ili za sebe. Nije li tijem zgriješio Solomun car Izrailjev, ako i ne bješe u mnogim narodima cara njemu ravna i mio bješe Bogu svojemu i Bog ga bješe postavio carem nad svijem Izrailjem? pa opet ga navratiše na grijeh žene tuđinke. A vama li ćemo dopustiti da činite to sve veliko zlo i griješite Bogu našemu uzimajući žene tuđinke? I od sinova Jojade sina Elijasiva pogavara svešteničkoga jedan bješe zet Sanavalatu Oronjaninu, kojega otjerah od sebe. Pomeni ih, Bože moj, što oskvrniše sveštenstvo i zavjet sveštenički i Levitski. I tako ih očistih od svijeh tuđinaca, i opet postavih redove svešteničke i Levitske, svakoga na posao njegov, I da se donose drva za žrtve na rokove, i prvine. Pomeni me, Bože moj, na dobro. U vrijeme Asvirovo, a taj Asvir carovaše od Indije do Etiopije u sto i dvadeset i sedam zemalja, U to vrijeme, kad sjeđaše car Asvir na prijestolu carstva svojega u Susanu carskom gradu, Treće godine carovanja svojega učini gozbu svijem knezovima svojim i slugama svojim, ta bijaše kod njega sila Persijska i Midska, vlastelji i upravitelji zemaljski; I on pokazivaše bogatstvo i slavu carstva svojega i diku i krasotu veličine svoje mnogo dana, sto i osamdeset dana. I poslije tih dana učini car svemu narodu što ga bijaše u Susanu carskom gradu od maloga do velikoga gozbu za sedam dana u trijemu u vrtu od carskoga dvora. Zavjesi bijeli, zeleni i ljubičasti bijahu obješeni vrvcama bijelijem, lanenijem i skerletnijem o biočuzima srebrnijem na stupovima mramornijem; odri bijahu zlatni i srebrni po podu od zelenoga, bijeloga, žutoga i crvenoga mramora. A piće davahu u sudovima zlatnijem, i to u sudovima drugim i drugim, a vina carskoga bješe izobila, kako može biti u cara. I pićem niko ne navaljivaše po naredbi, jer car bješe zapovjedio svijem pristavima doma svojega da čine kako ko hoće. I carica Astina učini gozbu ženama u carskom dvoru cara Asvira. Sedmi dan kad se car razveseli od vina reče Meumanu, Visati, Arvoni, Vikti, Avakti, Zetaru i Harkasu, sedmorici dvorana koji dvorahu pred carem Asvirom, Da dovedu caricu Astinu pred cara pod carskim vijencem, da pokaže narodima i knezovima ljepotu njezinu, jer bijaše lijepa. Ali carica Astina ne htje doći na riječ carevu, koju joj poruči po dvoranima; zato se car vrlo razgnjevi i gnjev se njegov raspali u njemu. I reče car mudarcima koji razumijevahu vremena (jer tako car iznošaše stvari pred sve koji razumijevahu zakon i pravdu, A najbliži do njega bijahu Karsena, Setar, Admata, Tarsis, Meres, Marsena i Memukan, sedam knezova Persijskih i Midskih, koji gledahu lice carevo i sjeđahu na prvijem mjestima u carstvu): Što treba po zakonu činiti s caricom Astinom što nije učinila što je zapovjedio car Asvir preko dvorana? Tada reče Memukan pred carem i knezovima: nije samo caru skrivila carica Astina nego i svijem knezovima i svijem narodima po svijem zemljama cara Asvira. Jer će se djelo caričino razići među sve žene, pa će prezirati muževe svoje govoreći: car Asvir zapovjedi da dovedu preda nj caricu Astinu, a ona ne dođe. I od danas će kneginje Persijske i Midske koje čuju šta je učinila carica tako govoriti svijem knezovima carevijem; te će biti mnogo prkosa i svađe. Ako je ugodno caru, da izide carska zapovijest od njega i da se upiše među zakone Persijske i Midske da je nepromjenito, da Astina ne izlazi više pred cara Asvira i da će car dati njezino carstvo drugoj boljoj od nje. I kad se zapovijest careva koju učini čuje po carstvu njegovu svemu kolikome, sve će žene poštovati svoje muževe od velikoga do maloga. I ovo bi po volji caru i knezovima, i učini car kako reče Memukan. I razasla knjige po svijem zemljama carskim, u svaku zemlju njezinijem pismom i svakomu narodu njegovijem jezikom, da bi svaki muž bio gospodar u svojoj kući; i bi proglašeno jezikom svakoga naroda. Poslije toga, kad se utiša gnjev cara Asvira, on se opomenu Astine i što je učinila i što je naređeno za nju. I rekoše momci carevi, sluge njegove: da potraže caru mladijeh djevojaka lijepijeh; I neka odredi car pristave po svijem zemljama carstva svojega da skupe sve djevojke mlade i lijepe u Susan grad carski u ženski dvor pod ruku Igaja dvoranina careva, čuvara ženskoga, i neka im se daju potrebe za ljepotu. Pa koja djevojka bude po volji caru, neka bude carica na Astinino mjesto. I to bi po volji caru, i učini tako. Bijaše u Susanu carskom gradu Judejac po imenu Mardohej, sin Jaira sina Simeja sina Kisova, od plemena Venijaminova, Koji bi odveden u ropstvo iz Jerusalima s robljem koje bi odvedenu u ropstvo s Jehonijom carem Judinijem, kojega zarobi Navuhodonosor car Vavilonski. On odgajaše Adasu, a to je Jestira, kći strica njegova, jer ne imaše oca ni matere; a djevojka bijaše lijepa stasa i krasna lica, i po smrti oca joj i matere uze je Mardohej za kćer. I kad se razglasi riječ careva i zapovijest, i mnogo se djevojaka skupi u Susan grad carski pod ruku Igajevu, bi i Jestira dovedena u dvor carev pod ruku Igaja čuvara ženskoga. I djevojka mu omilje i nađe milost u njega, te joj odmah dade potrebe za ljepotu i dio njezin, i sedam pristalijeh djevojaka iz carskoga doma, i namjesti je s njezinijem djevojkama na najljepše mjesto u ženskom domu. Jestira ne kaza naroda svojega ni roda svojega, jer joj Mardohej bješe zabranio da ne kazuje. A Mardohej hodaše svaki dan ispred trijema od ženskoga doma da bi doznao kako je Jestira i što će biti od nje. A kad bi došao red na koju djevojku da uđe k caru Asviru, pošto bi joj se činilo po ženskom zakonu dvanaest mjeseca (jer toliko vremena trebaše da se uljepšavaju, šest mjeseca uljem od smirne a šest mjeseca mirisima i drugim stvarima za ljepotu žensku), Tada bi djevojka išla k caru, i što bi god rekla dalo bi joj se da s tijem ide iz ženske kuće u dom carev. Uveče bi ušla, a ujutru bi se vratila u drugu kuću žensku pod ruku Sazgaza dvoranina careva, čuvara inočkoga; više ne bi išla k caru, već ako bi je htio car, te bi bila pozvana po imenu. I tako kad dođe red na Jestiru kćer Avihaila strica Mardohejeva, koju bješe uzeo za kćer, da uđe k caru, ona ne zaiska ništa nego što reče Igaj dvoranin carev, čuvar ženski; i Jestira nalažaše milost u svakoga ko je viđaše. Tako bi Jestira odvedena k caru Asviru u carski dvor njegov desetoga mjeseca, koje je mjesec Tevet, sedme godine carovanja njegova. I caru omilje Jestira mimo sve druge žene, i pridobi milost i ljubav njegovu mimo sve djevojke, te joj metnu carski vijenac na glavu i učini je caricom na mjesto Astinino. I učini car veliku gozbu svijem knezovima svojim i slugama svojim radi Jestire, i pokloni zemljama olakšice i razdade darove kako car može. A kad se drugom skupljahu djevojke, Mardohej sjeđaše na vratima carevijem. A Jestira ne kaza svojega roda ni naroda, kao što joj bješe zapovjedio Mardohej, i Jestira činjaše što joj Mardohej govoraše, kao kad se odgajaše kod njega. U te dane, kad Mardohej sjeđaše na vratima carevijem, rasrdiše se Vihtan i Teres dva dvoranina careva između onijeh koji stražahu na pragu, i gledahu da dignu ruke na cara Asvira. A to dozna Mardohej i javi carici Jestiri, a Jestira kaza caru u ime Mardohejevo. I kad se stvar izvidje i nađe, biše obješena ona obojica na drvo, i to se zapisa u knjigu dnevnika pred carem. Poslije toga podiže car Asvir Amana sina Amedatina, Agageja, i uzvisi ga, i namjesti mu prijesto više svijeh knezova što bijahu kod njega. I sve sluge careve što bijahu na vratima carevijem klanjahu se i padahu pred Amanom, jer tako bješe car zapovjedio za nj. Ali Mardohej ne klanjaše se niti padaše. I sluge careve što bijahu na vratima carevijem govorahu Mardoheju: zašto prestupaš zapovijest carevu? I pošto mu od dana na dan govoriše a on ne posluša, javiše Amanu da vide hoće li ostati riječi Mardohejeve, jer im bješe kazao da je Judejac. A kad vidje Aman da se Mardohej ne klanja niti pada pred njim, napuni se gnjeva Aman. Ali mišljaše da nije vrijedno da digne ruku na Mardoheja samoga, jer mu kazaše kojega naroda bješe Mardohej, nego gledaše da istrijebi sve Judejce što bijahu po svemu carstvu Asvirovu, narod Mardohejev. Prvoga mjeseca, a to je mjesec Nisan, godine dvanaeste carovanja Asvirova, bacaše Fur, to jest ždrijeb, pred Amanom, od dana do dana i od mjeseca do mjeseca, do dvanaestoga mjeseca, a to je mjesec Adar. I Aman reče caru Asviru: ima narod rasijan i rasut po narodima po svijem zemljama carstva tvojega, kojega su zakoni drukčiji od zakona svijeh naroda, i ne izvršuje zakona carevijeh, pa nije probitačno caru da ih ostavi. Ako je caru ugodno, da se piše da se istrijebe; i ja ću izmjeriti deset tisuća talanata srebra u ruke pristavima da donesu u carevu riznicu. Tada car snimi prsten s ruke svoje i dade ga Amanu sinu Amedatinu Agageju neprijatelju Judejskom. I reče Amanu: to srebro neka tebi, a od naroda čini što ti je drago. Zato dozvaše pisare careve prvoga mjeseca trinaestoga dana, i napisa se sve kako zapovjedi Aman, namjesnicima carevijem i vojvodama u svakoj zemlji i knezovima svakoga naroda, svakoj zemlji pismom njezinijem i svakomu narodu jezikom njegovijem, u ime cara Asvira napisa se i prstenom carevijem zapečati se. I razaslaše se knjige po glasnicima u sve zemlje careve da potru, pobiju i istrijebe sve Judejce, staro i mlado, djecu i žene u jedan dan, trinaestoga dana dvanaestoga mjeseca, koje je mjesec Adar, i da razgrabe imanje njihovo. U knjigama se govoraše da se oglasi zapovijest po svijem zemljama i da se objavi svijem narodima da budu gotovi za onaj dan. Glasnici otidoše brzo po zapovijesti carevoj, i zapovijest bi oglašena u Susanu carskom gradu. A car i Aman sjeđahu i pijahu, a grad se Susan smete. A Mardohej doznav sve šta bi, razdrije haljine svoje i obuče se u kostrijet i posu se pepelom i pođe po gradu vičući iza glasa gorko. I dođe do pred vrata careva, jer ne bješe slobodno ući na vrata careva u kostrijeti. I u svijem zemljama, u koje god mjesto dođe riječ careva i zapovijest njegova, bi velika žalost među Jevrejima i post i plač i jauk, i mnogi u kostrijeti i pepelu ležahu. I dođoše djevojke Jestirine i dvorani njezini, i javiše joj: i carica se ožalosti veoma, i posla haljine da preobuku Mardoheja i da skinu s njega kostrijet; ali on ne primi. Tada dozva Jestira Ataha dvoranina careva, kojega joj bješe dao da joj služi, i zapovjedi mu za Mardoheja da razbere šta mu je i zašto. I otide Atah k Mardoheju na ulicu gradsku koja bijaše pred vratima carevijem. I Mardohej mu kaza sve što mu se dogodilo i za srebro što je obrekao Aman dati u carevu riznicu za Judejce da ih istrijebi; I prijepis od zapovijesti koja bi proglašena u Susanu da se istrijebe, dade mu da je pokaže Jestiri i javi, i da joj naruči da otide k caru i da ga umilostivi i da ga moli za svoj narod. I vrativši se Atah kaza Jestiri riječi Mardohejeve. A Jestira reče Atahu i zapovjedi mu da kaže Mardoheju: Znaju sve sluge careve i narod po zemljama carevijem da ko bi god, čovjek ili žena, ušao k caru unutra u dvor ne budući pozvan, jedan je zakon za nj, da se pogubi, osim kome bi car pružio zlatnu palicu, taj ostaje živ; a ja nijesam zvana da uđem k caru, ovo je trideset dana. I kazane biše Mardoheju riječi Jestirine. A Mardohej opet poruči Jestiri: nemoj misliti da ćeš se mimo sve Judejce izbaviti u domu carevu. Jer ako ti uzmučiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane, a ti i dom oca tvojega poginućete; i ko zna nijesi li za ovako vrijeme došla do carstva. Tada reče Jestira da odgovore Mardoheju: Idi, skupi sve Judejce što se nalaze u Susanu, i postite za me, i ne jedite ni pijte za tri dana ni danju ni noću; i ja ću sa svojim djevojkama postiti također, pa ću onda otići k caru, ako i nije po zakonu, i ako poginem, neka poginem. Tada otide Mardohej i učini sve kako mu zapovjedi Jestira. A treći dan obuče se Jestira u carsko odijelo, i stade u trijemu unutrašnjega dvora carskoga prema stanu carevu; a car sjeđaše na carskom prijestolu svom u dvoru carskom prema vratima od dvora. I kad car ugleda caricu Jestiru gdje stoji u trijemu, ona nađe milost pred njim, te car pruži prema Jestiri zlatnu palicu koja mu bješe u ruci, i Jestira pristupi i dotače se kraja od palice. I reče joj car: što ti je, carice Jestiro? i šta želiš? ako je i do polovine carstva, daće ti se. A Jestira reče: ako je ugodno caru, neka dođe car s Amanom danas na objed koji sam mu zgotovila. A car reče: zovite brže Amana da učini što reče Jestira. I dođe car s Amanom na objed koji zgotovi Jestira. Potom car napiv se vina reče Jestiri: šta želiš? daće ti se; i šta moliš? ako je i do polovine carstva, biće. A Jestira odgovarajući reče: želim i molim: Ako sam našla milost pred carem, i ako je ugodno caru da mi da što želim i učini što molim, neka opet dođe car s Amanom na objed koji ću im zgotoviti, i sjutra ću učiniti po riječi carevoj. I tako otide Aman onaj dan veseo i dobre volje. Ali kad vidje Aman Mardoheja na vratima carevijem a on ne usta niti se mače pred njim, napuni se Aman gnjeva na Mardoheja. Ali se uzdrža Aman dokle dođe kući svojoj; potom posla i sazva prijatelje svoje i Seresu ženu svoju. I pripovjedi im Aman o slavi bogatstva svojega i o mnoštvu sinova svojih i o svemu čim ga je podigao car i kako ga je uzvisio svrh knezova i sluga carskih. I doda Aman: pa i carica Jestira nikoga osim mene ne pozva s carem na objed, koji bješe zgotovila, pa i sjutra sam pozvan k njoj s carem. Ali sve to nije mi ni na što dokle god gledam onoga Mardoheja Judejca gdje sjedi na vratima carevijem. Tada mu reče Seresa žena njegova i svi prijatelji njegovi: neka načine vješala visoka pedeset lakata, i ujutru reci caru da se na njima objesi Mardohej, pa idi s carem veseo na objed. I to bi po volji Amanu i pripravi vješala. Onu noć ne mogaše car spavati, i zapovjedi te mu donesoše knjigu od znamenitijeh događaja, dnevnike, te je čitaše caru. I nađe se zapisano kako je Mardohej prokazao za Vihtana i Teresa, dva dvoranina, koji čuvahu stražu na pragu, da gledaju da dignu ruke na cara Asvira. Tada reče car: kaka je čast i kako je dobro učinjeno Mardoheju za to? A momci carevi, sluge njegove, rekoše: nije mu učinjeno ništa. A car reče: ko je u trijemu? A Aman bješe došao u spoljašnji trijem dvora careva da kaže caru da se objesi Mardohej na vješala koja mu je pripravio. A momci carevi rekoše mu: gle, Aman stoji u trijemu. A car reče: neka dođe. I Aman dođe, a car mu reče: šta treba učiniti čovjeku kojega car hoće da proslavi? A Aman reče u sebi: koga bi car htio proslaviti ako ne mene? I reče Aman caru: koga car hoće da proslavi, Treba donijeti carsko odijelo koje car nosi, i dovesti konja na kom car jaše, i metnuti mu na glavu vijenac carski; I odijelo i konja treba dati kome između najvećih knezova carevijeh da obuku čovjeka onoga kojega car hoće da proslavi, pa da ga provedu na konju po ulicama gradskim i viču pred njim: ovako biva čovjeku koga car hoće da proslavi. Tada reče car Amanu: brže uzmi odijelo i konja kao što reče, i učini tako Mardoheju, Judejcu koji sjedi na vratima carevijem; nemoj izostaviti ništa što si rekao. I uze Aman odijelo i konja, i obuče Mardoheja i provede ga na konju po ulicama gradskim vičući pred njim: ovako biva čovjeku koga car hoće da proslavi. Potom se vrati Mardohej na vrata careva, a Aman brže otide kući svojoj žalostan i pokrivene glave. I pripovjedi Aman Seresi ženi svojoj i svijem prijateljima svojim sve što mu se dogodi. Tada mu rekoše mudarci njegovi i Seresa žena njegova: kad je od Judejskoga sjemena Mardohej pred kojim si počeo padati, nećeš mu odoljeti, nego ćeš pasti pred njim. I dok oni još govorahu s njim, dođoše dvorani carevi i brže odvedoše Amana na objed koji zgotovi Jestira. I tako dođe car i Aman na objed carici Jestiri. I reče car Jestiri opet drugi dan napivši se vina: šta želiš, carice Jestiro? daće ti se; i šta moliš? ako je i do polovine carstva, biće. Tada odgovori carica Jestira i reče: ako sam našla milost pred tobom, care, i ako je caru ugodno, neka mi se pokloni život moj na moju želju i narod moj na moju molbu. Jer smo prodani ja i moj narod da nas potru, pobiju i istrijebe. Da smo prodani da budemo sluge i sluškinje, mučala bih, premda neprijatelj ne bi mogao naknaditi štete caru. A car Asvir progovori i reče carici Jestiri: ko je taj? i gdje je taj koji se usudio tako činiti? A Jestira reče: protivnik i neprijatelj ovaj je zlikovac Aman. A Aman se uplaši od cara i od carice. Tada car gnjevan usta od vina i otide u vrt kod dvora, a Aman osta da moli za život svoj caricu Jestiru, jer vidje da je car naumio zlo po nj. Potom se car vrati iz vrta dvorskoga u kuću gdje bješe pio vino; a Aman bješe pao na odar gdje sjeđaše Jestira. I car reče: eda li će i caricu osramotiti kod mene u kući? Čim ta riječ izide iz usta carevijeh, pokriše lice Amanu. I Arvona, jedan od dvorana carevijeh, reče: evo i vješala što je načinio Aman za Mardoheja koji je govorio dobro po cara stoje kod kuće Amanove, visoka pedeset lakata. I reče car: objesite ga na njih. I tako objesiše Amana na vješala koja bješe pripravio Mardoheju. I gnjev carev utiša se. Istoga dana dade car Asvir carici Jestiri kuću Amana neprijatelja Judejskoga. A Mardohej izide pred cara, jer Jestira kaza šta joj je on; I car snimiv prsten svoj, koji bješe uzeo od Amana, dade ga Mardoheju; a Jestira postavi Mardoheja nad kućom Amanovom. Potom Jestira opet govori caru i padnuvši pred noge njegove i plačući moljaše ga da ukloni zloću Amana Agageja i misao njegovu koju bješe smislio na Judejce. Tada car pruži zlatnu palicu prema Jestiri, i Jestira usta i stade pred carem, I reče: ako je ugodno caru i ako sam našla milost pred njim, i ako je pravo pred carem i ako sam mu mila, neka se piše da se poreku knjige u kojima je misao Amana sina Amedatina, Agageja, koje je raspisao da se istrijebe Judejci što su po svijem zemljama carevijem. Jer kako bih mogla gledati zlo koje bi zadesilo moj narod? i kako bih mogla gledati da se potre rod moj? A car Asvir reče carici Jestiri i Mardoheju Judejcu: eto, dao sam kuću Amanovu Jestiri a njega su objesili na vješala zato što šćaše dignuti ruku svoju na Judejce. Vi dakle pišite za Judejce kako vam je drago u ime carevo i zapečatite prstenom carevijem; jer što se piše u ime carevo i zapečati prstenom carevijem ne može se poreći. I dozvaše pisare careve u isto vrijeme, trećega mjeseca, koje je mjesec Sivan, dvadeset trećega dana, i pisa se sve, kako zapovjedi Mardohej, Judejcima i namjesnicima i knezovima i upraviteljima po zemljama, od Indije do Etiopije, sto i dvadeset i sedam zemalja, u svaku zemlju njezinijem pismom i svakom narodu njegovijem jezikom, i Judejcima njihovijem pismom i njihovijem jezikom. A napisa u ime cara Asvira i zapečati prstenom carevijem, i razasla knjige po glasnicima koji jahahu na brzijem konjma i na mladijem mazgama: Da je car dopustio Judejcima što su u kome god gradu da se skupe i brane život svoj, da potru i pobiju i istrijebe svaku vojsku kojega mu drago naroda i zemlje, koji bi udarili na njih, i djecu njihovu i žene njihove, a imanje njihovo da razgrabe. U isti dan po svijem zemljama cara Asvira, trinaestoga dana mjeseca dvanaestoga, koje je mjesec Adar. U knjigama se govoraše da se oglasi zapovijest po svijem zemljama i da se objavi svijem narodima da Judejci budu gotovi za onaj dan da se osvete svojim neprijateljima. Glasnici koji jahahu na brzijem konjma i mazgama otidoše brzo i hitno po zapovijesti carevoj; i zapovijest bi oglašena u Susanu carskom gradu. A Mardohej otide od cara u carskom odijelu ljubičastom i bijelom i pod zlatnijem vijencem velikim i u plaštu od tankoga platna i skerleta, i grad Susan radovaše se i veseljaše se. Judejcima dođe svjetlost i veselje i radost i slava. I u svakoj zemlji i u svakom gradu, gdje god dođe zapovijest careva i naredba njegova, bješe radost i veselje među Judejcima, gozba i blagi dani, i mnogi iz naroda zemaljskih postajahu Judejci, jer ih popade strah od Jevreja. I tako dvanaestoga mjeseca, a to je mjesec Adar, trinaestoga dana, kad dođe da se izvrši riječ careva i zapovijest njegova, istoga dana kad se neprijatelji Judejski nadahu da će obladati njima, preokrenu se, te Judejci obladaše svojim nenavidnicima. Skupiše se Judejci u svojim gradovima po svijem zemljama cara Asvira da dignu ruke na one koji im tražahu zlo; i niko ne mogaše stajati pred njima; jer strah od njih popade sve narode. I svi knezovi zemaljski, namjesnici i upravitelji i koji opravljahu poslove careve, podupirahu Judejce, jer ih popade strah od Mardoheja. Jer velik bijaše Mardohej u domu carevu, i slava njegova prolažaše sve zemlje, jer taj čovjek Mardohej bivaše sve veći. I tako pobiše Judejci sve neprijatelje svoje mačem i potrše i istrijebiše, i učiniše što htješe od nenavidnika svojih. I u Susanu carskom gradu ubiše Judejci i istrijebiše pet stotina ljudi. I Farsandatu i Dalfona i Aspatu, I Poratu i Adaliju i Aridatu, I Farmastu i Arisaja i Aridaja i Vajezatu, Deset sinova Amana sina Amedatina neprijatelja Judejskoga pobiše, ali na plijen ne digoše ruke svoje. U onaj dan kad javiše caru broj pobijenijeh u Susanu carskom gradu, Reče car Jestiri carici: u Susanu carskom gradu pobiše i potrše Judejci pet stotina ljudi i deset sinova Amanovijeh, a šta su učinili po ostalijem zemljama carevijem? Šta želiš? daće ti se; i šta još moliš? biće. A Jestira reče: ako je ugodno caru, da se dopusti Judejcima u Susanu i sjutra da učine po današnjoj naredbi i deset sinova Amanovijeh da objese na vješala. I zapovjedi car da bude tako. I oglašena bi zapovijest u Susanu, i objesiše deset sinova Amanovijeh. I Judejci koji bijahu u Susanu skupivši se i četrnaestoga dana mjeseca Adara pobiše u Susanu tri stotine ljudi, ali na plijen ne digoše ruke svoje. A ostali Judejci koji bijahu po zemljama carevijem skupiše se da brane život svoj i da se smire od neprijatelja svojih; i pobiše sedamdeset i pet tisuća nenavidnika svojih; ali na plijen ne digoše ruke svoje. To bi trinaestoga dana mjeseca Adara; a četrnaestoga počinuše, i praznovaše taj dan gosteći se i veseleći se. A Judejci koji bijahu u Susanu skupiše se trinaestoga i četrnaestoga dana istoga mjeseca, a počinuše petnaestoga, i praznovaše taj dan gosteći se i veseleći se. Zato Judejci seljani, koji žive po mjestima neograđenijem, praznuju četrnaesti dan mjeseca Adara veseleći se i gosteći se i blagujući, i šaljući dijelove jedan drugom. Jer Mardohej napisa ovo, i razasla knjige svijem Judejcima koji bijahu po svijem zemljama cara Asvira, blizu i daleko, Naređujući im da praznuju dan četrnaesti mjeseca Adara i petnaesti dan istoga mjeseca svake godine; Prema danima u koje se smiriše Judejci od neprijatelja svojih i prema mjesecu kad im se pretvori žalost u radost i tuga u veselje, da te dane praznuju gosteći se i veseleći se i šaljući dijelove jedan drugom, i siromasima darove. I primiše svi Judejci da čine što su počeli i što im pisa Mardohej. Jer Aman sin Amedatin Agagej neprijatelj svijeh Judejaca namisli za Judejce da ih istrijebi, i baci Fur, to jest ždrijeb, da ih potre i istrijebi. Ali kad Jestira izide pred cara, on zapovjedi knjigom, te se zla misao njegova koju smisli na Judejce obrati na njegovu glavu, i objesiše njega i sinove njegove na vješala. Zato prozvaše te dane Furim od imena Fur; i radi svijeh riječi te knjige i radi onoga što vidješe, tako i radi onoga što im se dogodi, Postaviše Judejci i primiše na se i na sjeme svoje i na sve koji se udruže s njima da je nepromjenito da slave ta dva dana kao što je napisano za njih i na vrijeme koje je za njih određeno, svake godine, I da se ti dani spominju i slave u svakom naraštaju, u svakoj porodici, u svakoj zemlji i u svakom gradu; i ti dani Furim da ne prestanu među Judejcima i spomen njihov da ne pogine u sjemenu njihovu. I pisa carica Jestira kći Avihailova i Mardohej Judejac svakom tvrđom potvrđujući knjigu za Furim drugi put. I Mardohej razasla knjigu svijem Judejcima u sto i dvadeset i sedam zemalja cara Asvira s riječima ljubaznijem i istinijem, Da tvrdo drže dane Furim na vrijeme kao što im je postavio Mardohej Judejac i carica Jestira i kao što sami postaviše sebi i sjemenu svojemu za spomen postu njihovu i vikanju njihovu. Tako zapovijest Jestirina potvrdi uredbu za Furim, i bi zapisano u knjigu. Potom car Asvir udari danak na zemlju i na ostrva morska. A sva djela vlasti njegove i sile, i pripovijest o veličini Mardohejevoj kako ga je car učinio velikim, to je napisano u knjizi dnevnika careva Midskih i Persijskih. Jer Mardohej Judejac bješe drugi do cara Asvira i velik u Judejaca i mio mnoštvu braće svoje starajući se za dobro svojemu narodu i govoreći za sreću svega sjemena svojega. Bijaše čovjek u zemlji Uzu po imenu Jov; i taj čovjek bijaše dobar i pravedan, i bojaše se Boga, i uklanjaše se oda zla. I rodi mu se sedam sinova i tri kćeri. I imaše stoke sedam tisuća ovaca i tri tisuće kamila i pet stotina jarmova volova i pet stotina magarica, i čeljadi veoma mnogo; i bijaše taj čovjek najveći od svijeh ljudi na istoku. I sinovi njegovi sastajahu se i davahu gozbe kod kuće, svaki svoga dana, i slahu te pozivahu tri sestre svoje da jedu i piju s njima. I kad bi se obredili gozbom, pošiljaše Jov i osvećivaše ih, i ustajući rano prinošaše žrtve paljenice prema broju svijeh njih; jer govoraše Jov: može biti da su se ogriješili sinovi moji i pohulili na Boga u srcu svom. Tako činjaše Jov svaki put. A jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a među njih dođe i Sotona. I Gospod reče Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reče: prohodih zemlju i obilazih. I reče Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla. A Sotona odgovori Gospodu i reče: eda li se uzalud Jov boji Boga? Nijesi li ga ti ogradio i kuću njegovu i sve što ima svuda unaokolo? djelo ruku njegovijeh blagoslovio si, i stoka se njegova umnožila na zemlji. Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, psovaće te u oči. A Gospod reče Sotoni: evo, sve što ima neka je u tvojoj ruci; samo na njega ne diži ruke svoje. I otide Sotona od Gospoda. A jedan dan kad sinovi njegovi i kćeri njegove jeđahu i pijahu vino u kući brata svojega najstarijega, Dođe glasnik Jovu i reče: volovi orahu i magarice pasijahu pokraj njih, A Saveji udariše i oteše ih, i pobiše momke oštrijem mačem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. Dok ovaj još govoraše, dođe drugi i reče: oganj Božji spade s neba i spali ovce i momke, i proždrije ih; i samo ja jedan utekoh da ti javim. Dokle ovaj još govoraše, dođe drugi i reče: Haldejci u tri čete udariše na kamile i oteše ih, i pobiše momke oštrijem mačem; i samo ja jedan utekoh da ti javim. Dokle ovaj još govoraše, dođe drugi i reče: sinovi tvoji i kćeri tvoje jeđahu i pijahu vino u kući brata svojega najstarijega; A to vjetar velik dođe ispreko pustinje i udari u četiri ugla od kuće, te pade na djecu i pogiboše; i samo ja jedan utekoh da ti javim. Tada usta Jov i razdrije plašt svoj, i ostriže glavu, i pade na zemlju i pokloni se, I reče: go nam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje. Uza sve to ne sagriješi Jov, niti reče bezumlja za Boga. Opet jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a dođe i Sotona među njih da stane pred Gospodom. I Gospod reče Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reče: prohodih zemlju i obilazih. I reče Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što. A Sotona odgovori Gospodu i reče: koža za kožu, i sve što čovjek ima daće za dušu svoju. Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaće te u oči. A Gospod reče Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu čuvaj. I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeđaše u pepelu. I reče mu žena: hoćeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. A on joj reče: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim. A tri prijatelja Jovova čuše za sve zlo koje ga zadesi, i dođoše svaki iz svojega mjesta, Elifas Temanac i Vildad Sušanin i Sofar Namaćanin, dogovorivši se da dođu da ga požale i potješe. I podigavši oči svoje izdaleka ne poznaše ga; tada podigoše glas svoj i stadoše plakati i razdriješe svaki svoj plašt i posuše se prahom po glavi bacajući ga u nebo. I sjeđahu kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, i nijedan mu ne progovori riječi, jer viđahu da je bol vrlo velik. Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj. I progovoriv Jov reče: Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: rodi se djetić! Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost! Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani! Noć onu osvojila tama, ne radovala se među danima godišnjim, ne brojila se u mjesece! Gle, noć ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj! Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila! Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala vidjelo i ne dočekala ga, i ne vidjela zori trepavica; Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih očiju. Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeći iz utrobe? Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem? Jer bih sada ležao i počivao; spavao bih, i bio bih miran, S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline, Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuće svoje puniše srebra. Ili zašto ne bih kao nedonošče sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela? Ondje bezbožnici prestaju dosađivati, i ondje počivaju iznemogli, I sužnji se odmaraju i ne čuju glasa nastojnikova. Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara. Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca, Koji čekaju smrt a nje nema, i traže je većma nego zakopano blago, Koji igraju od radosti i vesele se kad nađu grob? Čovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda? Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj. Jer čega se bojah dođe na mene, i čega se strašah zadesi me. Ne počivah niti imah mira niti se odmarah, i opet dođe strahota. Tada odgovori Elifas Temanac i reče: Ako ti progovorimo, da ti neće biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori? Gle, učio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si; Riječi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrđivao si koljena koja klecahu. A sada kad dođe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotače, smeo si se. Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje? Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni? Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju. Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih. Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi lavićima satiru se. Lav gine nemajući lova, i lavići rasipaju se. Još dođe tajno do mene riječ, i uho moje doču je malo. U mislima o noćnijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude, Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje, I duh prođe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se. Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred očima mojima, i mučeći čuh glas: Eda li je čovjek pravedniji od Boga? eda li je čovjek čistiji od tvorca svojega? Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anđela svojih nalazi nedostataka; Akamoli u onijeh koji stoje u kućama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac. Od jutra do večera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi. Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti. Zovi; hoće li ti se ko odazvati? i komu ćeš se između svetijeh obratiti? Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmrćuje srdnja. Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov. Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi. Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo. Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje niče. Nego se čovjek rađa na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeću u vis. Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju, Koji čini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja; Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja; Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju; Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa; Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara; Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noći. On izbavlja ubogoga od mača, od usta njihovijeh i od ruke silnoga. Tako ima nadanja siromahu, a zloća zatiskuje usta svoja. Gle, blago čovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemogućega. Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju. Iz šest nevolja izbaviće te; ni u sedmoj neće te se zlo dotaći. U gladi izbaviće te od smrti i u ratu od mača. Kad jezik šiba, bićeš sakriven, niti ćeš se bojati pustoši kad dođe. Smijaćeš se pustoši i gladi, niti ćeš se bojati zvijerja zemaljskoga. Jer ćeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje će poljsko biti u miru s tobom. I vidjećeš da je mir u šatoru tvom, kućićeš kuću svoju i nećeš se prevariti. Vidjećeš kako će ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod će tvoj biti kao trava na zemlji. Star ćeš otići u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme. Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij. A Jov odgovori i reče: O da bi se dobro izmjerili jadi moji, i zajedno se nevolja moja metnula na mjerila! Pretegla bi pijesak morski; zato mi i riječi nedostaje. Jer su strijele svemogućega u meni, otrov njihov ispija mi duh, strahote Božije udaraju na me. Riče li divlji magarac kod trave? muče li vo kod piće svoje? Jede li se bljutavo bez soli? ima li slasti u biocu od jajca? Čega se duša moja nije htjela dotaknuti, to mi je jelo u nevolji. O da bi mi se ispunila molba, i da bi mi Bog dao što čekam! I da bi Bog htio satrti me, da bi mahnuo rukom svojom, i istrijebio me! Jer mi je još utjeha, ako i gorim od bola niti me žali, što nijesam tajio riječi svetoga. Kaka je sila moja da bih pretrpio? kakav li je kraj moj da bih produljio život svoj? Je li sila moja kamena sila? je li tijelo moje od mjedi? Ima li još pomoći u mene? i nije li daleko od mene što bi me pridržalo? Nesretnomu treba milost prijatelja njegova, ali je on ostavio strah svemogućega. Braća moja iznevjeriše kao potok, kao bujni potoci prođoše, Koji su mutni od leda, u kojima se sakriva snijeg; Kad se otkrave, oteku; kad se zagriju, nestane ih s mjesta njihovijeh. Tamo amo svrću od putova svojih, idu u ništa i gube se. Putnici iz Teme pogledahu, koji iđahu u Sevu uzdahu se u njih; Ali se postidješe što se pouzdaše u njih, došavši do njih osramotiše se. Tako i vi postaste ništa; vidjeste pogibao moju, i strah vas je. Eda li sam vam rekao: dajte mi, ili od blaga svojega poklonite mi; Ili izbavite me iz ruke neprijateljeve, i iz ruke nasilničke iskupite me? Poučite me, i ja ću mučati; i u čemu sam pogriješio, obavijestite me. Kako su jake riječi istinite! Ali šta će ukor vaš? Mislite li da će riječi ukoriti, i da je govor čovjeka bez nadanja vjetar? I na sirotu napadate, i kopate jamu prijatelju svojemu. Zato sada pogledajte me, i vidite lažem li pred vama. Pregledajte; da ne bude nepravde; pregledajte, ja sam prav u tom. Ima li nepravde na jeziku mojem? ne razbira li grlo moje zla? Nije li čovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadničarski? Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadničar čeka da svrši, Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noći mučne određene mi. Kad legnem, govorim: kad ću ustati? i kad će proći noć? i sitim se prevrćući se do svanuća. Tijelo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i raščinja se. Dani moji brži biše od čunka, i prođoše bez nadanja. Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neće više vidjeti dobra, Niti će me vidjeti oko koje me je viđalo; i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti. Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siđe u grob, neće izaći, Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo. Zato ja neću braniti ustima svojim, govoriću u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje. Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene? Kad rečem: potješiće me odar moj, postelja će mi moja oblakšati tužnjavu, Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama, Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje. Dodijalo mi je; neću dovijeka živjeti; prođi me se; jer su dani moji taština. Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj? Da ga pohodiš svako jutro, i svaki čas kušaš ga? Kad ćeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju? Zgriješio sam; šta ću ti činiti, o čuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu? Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, mene neće biti. Tada odgovori Vildad Sušanin i reče: Dokle ćeš tako govoriti? i riječi usta tvojih dokle će biti kao silan vjetar? Eda li Bog krivo sudi? ili svemogući izvrće pravdu? Što su sinovi tvoji zgriješili njemu, zato ih je dao bezakonju njihovu. A ti da potražiš Boga i pomoliš se svemogućemu, Ako si čist i prav, zaista će se prenuti za te i čestit će učiniti pravedan stan tvoj; I početak će tvoj biti malen, a pošljedak će ti biti vrlo velik. Jer pitaj pređašnji naraštaj, i nastani da razbereš od otaca njihovijeh; Jer smo mi jučerašnji, i ne znamo ništa, jer su naši dani na zemlji sjen. Neće li te oni naučiti? neće li ti kazati i iz srca svojega iznijeti riječi? Niče li sita bez vlage? raste li rogoz bez vode? Dok se još zeleni, dok se ne pokosi, suši se prije svake trave. Take su staze svijeh koji zaboravljaju Boga, i nadanje licemjerovo propada. Njegovo se nadanje podlama i uzdanje je njegovo kuća paukova; Nasloni se na kuću svoju, ali ona ne stoji tvrdo; uhvati se za nju, ali se ona ne može održati. Zeleni se na suncu, i uvrh vrta njegova pružaju se ogranci njegovi; Žile njegove zapleću se kod izvora, i na mjestu kamenitu širi se; Ali kad se iščupa iz mjesta svojega, ono ga se odriče: nijesam te vidjelo. Eto, to je radost od njegova puta; a iz praha niče drugi. Gle, Bog ne odbacuje dobroga, ali ne prihvata za ruku zlikovca. Još će napuniti usta tvoja smijeha i usne tvoje popijevanja. Nenavidnici tvoji obući će se u sramotu, i šatora bezbožničkoga neće biti. A Jov odgovori i reče: Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti prav pred Bogom? Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuće na jednu. Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio srećan? On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja. Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; prođe, a ja ga ne opazim. Gle, kad uhvati, ko će ga nagnati da vrati? ko će mu kazati: šta radiš? Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoćnici. A kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega? Da sam i prav, neću mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu. Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je čuo glas moj. Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što. Ne da mi da odahnem, nego me siti grčinama. Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko će mi svjedočiti? Da se pravdam, moja će me usta osuditi; da sam dobar, pokazaće da sam nevaljao. Ako sam dobar, neću znati za to; omrzao mi je život moj. Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire. Kad bi još ubio bič najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh. Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko? Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra. Prođoše kao brze lađe, kao orao kad leti na hranu. Ako rečem: zaboraviću tužnjavu svoju, ostaviću gnjev svoj i okrijepiću se; Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me nećeš opravdati. Biću kriv; zašto bih se mučio uzalud? Da se izmijem vodom šnježanicom, i da očistim sapunom ruke svoje, Tada ćeš me zamočiti u jamu da se gade na me moje haljine. Jer nije čovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud; Niti ima među nama kmeta da bi stavio ruku svoju među nas dvojicu. Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši; Tada ću govoriti, i neću ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe. Dodijao je duši mojoj život moj; pustiću od sebe tužnjavu svoju, govoriću u jadu duše svoje. Reći ću Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom. Je li ti milo da činiš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnički obasjavaš? Jesu li u tebe oči tjelesne? vidiš li kao što vidi čovjek? Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, i godine tvoje kao vijek ljudski, Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš? Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke. Tvoje su me ruke stvorile i načinile, i ti me otsvuda potireš. Opomeni se da si me kao od kala načinio, i opet ćeš me u prah obratiti. Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me? Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me. Životom i milošću darivao si me; i staranje tvoje čuvalo je duh moj. I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe. Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega. Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videći muku svoju. I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet činiš čudesa na meni. Ponavljaš svjedočanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me. Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje! Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen. Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim, Prije nego otidem odakle se neću vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni, U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama. A Sofar Namaćanin odgovori i reče: Zar na mnoge riječi nema odgovora? ili će čovjek govorljiv ostati prav? Hoće li tvoje laži umučkati ljude? i kad se ti rugaš, zar te neće niko posramiti? Jer si rekao: čista je nauka moja, i čist sam pred očima tvojim. Ali kad bi Bog progovorio i usne svoje otvorio na te, I pokazao ti tajne mudrosti, jer ih je dvojinom više, poznao bi da te Bog kara manje nego što zaslužuje tvoje bezakonje. Možeš li ti tajne Božije dokučiti, ili dokučiti savršenstvo svemogućega? To su visine nebeske, šta ćeš učiniti? dublje je od pakla, kako ćeš poznati? Duže od zemlje, šire od mora. Da prevrati, ili zatvori ili sabere, ko će mu braniti? Jer zna ništavilo ljudsko, i videći nevaljalstvo zar neće paziti? Čovjek bezuman postaje razuman, premda se čovjek rađa kao divlje magare. Da ti upraviš srce svoje i podigneš ruke svoje k njemu, Ako je bezakonje u ruci tvojoj, da ga ukloniš, i ne daš da nepravda bude u šatorima tvojim, Tada ćeš podignuti lice svoje bez mane i stajaćeš tvrdo i nećeš se bojati; Zaboravićeš muku, kao vode koja proteče opominjaćeš je se; Nastaće ti vrijeme vedrije nego podne, sinućeš, bićeš kao jutro; Uzdaćeš se imajući nadanje, zakopaćeš se, i mirno ćeš spavati. Ležaćeš, i niko te neće plašiti, i mnogi će ti se moliti. Ali oči će bezbožnicima iščiljeti, i utočišta im neće biti, i nadanje će im biti izdisanje. A Jov odgovori i reče: Da, vi ste ljudi, i s vama će umrijeti mudrost. I ja imam srce kao i vi, niti sam gori od vas; i u koga nema toga? Na potsmijeh sam prijatelju svom, koji kad zove Boga odzove mu se; na potsmijeh je pravedni i dobri. Bačen je luč po mišljenju srećnoga onaj koji hoće da popuzne. Mirne su kolibe lupeške, i bez straha su koji gnjeve Boga, njima Bog daje sve u ruke. Zapitaj stoku, naučiće te; ili ptice nebeske, kazaće ti. Ili se razgovori sa zemljom, naučiće te, i ribe će ti morske pripovjediti. Ko ne zna od svega toga da je ruka Gospodnja to učinila? Kojemu je u ruci duša svega živoga i duh svakoga tijela čovječijega. Ne raspoznaje li uho riječi kao što grlo kuša jelo? U staraca je mudrost, i u dugom vijeku razum. U njega je mudrost i sila, u njega je savjet i razum. Gle, on razgradi, i ne može se opet sagraditi; zatvori čovjeka, i ne može se otvoriti. Gle, ustavi vode, i presahnu; pusti ih, i isprevrću zemlju. U njega je jačina i mudrost, njegov je koji je prevaren i koji vara. On dovodi savjetnike u ludilo, i sudije obezumljuje. On razdrešuje pojas carevima, i opasuje bedra njihova. On dovodi knezove u ludilo, i obara jake. On uzima besjedu rječitima, i starcima uzima razum. On sipa sramotu na knezove, i raspasuje junake. On otkriva duboke stvari ispod tame, i izvodi na vidjelo sjen smrtni. On umnožava narode i zatire ih, rasipa narode i sabira. On oduzima srce glavarima naroda zemaljskih, i zavodi ih u pustinju gdje nema puta, Da pipaju po mraku bez vidjela, i čini da tumaraju kao pijani. Eto, sve je to vidjelo oko moje, čulo uho moje, i razumjelo. Što vi znate, znam i ja, nijesam gori od vas. Ipak bih govorio sa svemogućim, i rad sam s Bogom pravdati se. Jer vi izmišljate laži, svi ste zaludni ljekari. O da biste sasvijem mučali! bili biste mudri. Čujte moj odgovor, i slušajte razloge usta mojih. Treba li da govorite za Boga nepravdu ili prijevaru da govorite za nj? Treba li da mu gledate ko je? treba li da se prepirete za Boga? Hoće li biti dobro kad vas stane ispitivati? hoćete li ga prevariti kao što se vara čovjek? Zaista će vas karati, ako tajno uzgledate ko je. Veličanstvo njegovo neće li vas uplašiti? i strah njegov neće li vas popasti? Spomeni su vaši kao pepeo, i vaše visine kao gomile blata. Mučite i pustite me da ja govorim, pa neka me snađe šta mu drago. Zašto bih kidao meso svoje svojim zubima i dušu svoju metao u svoje ruke? Gle, da me i ubije, opet ću se uzdati u nj, ali ću braniti putove svoje pred njim. I on će mi biti spasenje, jer licemjer neće izaći preda nj. Slušajte dobro besjedu moju, i neka vam uđe u uši što ću iskazati. Evo, spremio sam parbu svoju, znam da ću biti prav. Ko će se preti sa mnom? da sad umuknem, izdahnuo bih. Samo dvoje nemoj mi učiniti, pa se neću kriti od lica tvojega. Ukloni ruku svoju od mene, i strah tvoj da me ne straši. Potom zovi me, i ja ću odgovarati; ili ja da govorim, a ti mi odgovaraj. Koliko je bezakonja i grijeha mojih? pokaži mi prijestup moj i grijeh moj. Zašto sakrivaš lice svoje i držiš me za neprijatelja svojega? Hoćeš li skršiti list koji nosi vjetar, ili ćeš goniti suhu slamku, Kad mi pišeš grčine i daješ mi u našljedstvo grijehe mladosti moje, I mećeš noge moje u klade, i paziš na sve staze moje i ideš za mnom ustopce? A on se raspada kao trulina, kao haljina koju jede moljac. Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom! Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko. Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći. Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj. Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka; Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov, Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad. A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je? Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne, Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega. O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena. Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš. A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj. Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja. Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega, I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa. Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga. Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine. Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži. A Elifas Temanac odgovori i reče: Hoće li mudar čovjek kazivati prazne misli i puniti trbuh svoj vjetrom istočnijem, Prepirući se govorom koji ne pomaže i riječima koje nijesu ni na što? A ti uništavaš strah Božji i ukidaš molitve k Bogu. Jer bezakonje tvoje pokazuju usta tvoja, ako i jesi izabrao jezik lukav. Osuđuju te usta tvoja, a ne ja; i usne tvoje svjedoče na te. Jesi li se ti prvi čovjek rodio? ili si prije humova sazdan? Jesi li tajnu Božiju čuo i pokupio u sebe mudrost? Šta ti znaš što mi ne bismo znali? šta ti razumiješ što ne bi bilo u nas? I sijedijeh i starijeh ljudi ima među nama, starijih od oca tvojega. Male li su ti utjehe Božije? ili imaš što sakriveno u sebi? Što te je zanijelo srce tvoje? i što sijevaju oči tvoje, Te obraćaš protiv Boga duh svoj i puštaš iz usta svojih take riječi? Šta je čovjek, da bi bio čist, i rođeni od žene, da bi bio prav? Gle, ne vjeruje svecima svojim, i nebesa nijesu čista pred očima njegovijem; Akamoli gadni i smrdljivi čovjek, koji pije nepravdu kao vodu? Ja ću ti kazati, poslušaj me, i pripovjediću ti što sam vidio, Što mudarci kazaše i ne zatajiše, što primiše od otaca svojih, Kojima samijem dana bi zemlja, i tuđin ne prođe kroz nju. Bezbožnik se muči svega vijeka svojega, i nasilniku je malo godina ostavljeno. Strah mu zuji u ušima, u mirno doba napada pustošnik na nj. Ne vjeruje da će se vratiti iz tame, otsvuda priviđa mač. Tumara za hljebom govoreći: gdje je? Zna da je za nj spremljen dan tamni. Tuga i nevolja straše ga, i navaljuju na nj kao car gotov na boj. Jer je zamahnuo na Boga rukom svojom, i svemogućemu se opro. Trči ispravljena vrata na nj s mnogim visokim štitovima svojim. Jer je pokrio lice svoje pretilinom, i navaljao salo na bokove svoje. I sjedio je u gradovima raskopanijem i u kućama pustijem, obraćenijem u gomilu kamenja. Neće se obratiti niti će ostati blago njegovo, i neće se raširiti po zemlji dobro njegovo. Neće izaći iz mraka, ogranke njegove osušiće plamen, odnijeće ga duh usta njegovijeh. Neka se ne uzda u taštinu prevareni, jer će mu taština biti plata. Prije svojega vremena svršiće se, i grana njegova neće zelenjeti. Otkinuće se kao s loze nezreo grozd njegov i pupci će se njegovi kao s masline pobacati. Jer će opustjeti zbor licemjerski, i oganj će spaliti šatore onijeh koji primaju poklone. Začinju nevolju i rađaju muku, i trbuh njihov sastavlja prijevaru. A Jov odgovori i reče: Slušao sam mnogo takih stvari; svi ste dosadni tješioci. Hoće li biti kraj praznijem riječima? ili šta te tjera da tako odgovaraš? I ja bih mogao govoriti kao vi, da ste na mom mjestu, gomilati na vas riječi i mahati glavom na vas, Mogao bih vas hrabriti ustima svojim, i micanje usana mojih olakšalo bi bol vaš. Ako govorim, neće odahnuti bol moj; ako li prestanem, hoće li otići od mene? A sada me je umorio; opustošio si sav zbor moj. Navukao si na me mrštine za svjedočanstvo; i moja mrša podiže se na me, i svjedoči mi u oči. Gnjev njegov rastrže me, nenavidi me, škrguće zubima na me, postavši mi neprijatelj sijeva očima svojima na me. Razvaljuju na me usta svoja, sramotno me biju po obrazima, skupljaju se na me. Predao me je Bog nepravedniku, i u ruke bezbožnicima bacio me. Bijah miran i zatr me, i uhvativši me za vrat smrska me i metnu me sebi za biljegu. Opkoliše me njegovi strijelci, cijepa mi bubrege nemilice, prosipa na zemlju žuč moju. Zadaje mi rane na rane, i udara na me kao junak. Sašio sam kostrijet po koži svojoj, i uvaljao sam u prah slavu svoju. Lice je moje podbulo od plača, na vjeđama je mojim smrtni sjen; Premda nema nepravde u rukama mojim, i molitva je moja čista. Zemljo, ne krij krvi što sam prolio, i neka nema mjesta vikanju mojemu. I sada eto na nebu je svjedok moj, svjedok je moj na visini. Prijatelji se moji podruguju mnom; oko moje roni suze Bogu. O da bi se čovjek mogao pravdati s Bogom, kao sin čovječiji s prijateljem svojim! Jer godine izbrojene navršuju se, i polazim putem odakle se neću vratiti. Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji. Kod mene su rugači, i oko moje provodi noći u jadu koji mi zadaju. Daj mi ko će jamčiti kod tebe; ko je taj koji će se rukovati sa mnom? Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih nećeš uzvisiti. Ko laska prijateljima, njegovijem će sinovima oči posahnuti. Učinio je od mene priču narodima, i postao sam bubnjanje među njima. Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen. Začudiće se tome pravi, i bezazleni će ustati na licemjere. Ali će se pravednik držati svojega puta, i ko je čistijeh ruku većma će ojačati. A vi vratite se svikolici i hodite; neću naći mudra među vama. Dani moji prođoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu. Od noći načiniše dan, i svjetlost je blizu mraka. Da bih se nadao, grob će mi biti kuća; u tami ću prostrijeti postelju sebi. Grobu vičem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja. I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko će vidjeti? U grob će sići, počinuće sa mnom u grobu. A Vildad Sušanin odgovori i reče: Kad ćete svršiti razgovor? Orazumite se, pa ćemo onda govoriti. Zašto se misli da smo kao stoka? zašto smo gadni u vašim očima? Koji rastržeš dušu svoju u jarosti svojoj, hoće li se tebe radi ostaviti zemlja i stijena se premjestiti sa svojega mjesta? Da, vidjelo bezbožnijeh ugasiće se, i iskra ognja njihova neće sijati. Vidjelo će pomrknuti u šatoru njegovu, i žižak će se njegov ugasiti u njemu. Silni koraci njegovi stegnuće se, i oboriće ga njegova namjera. Jer će se uvaliti u zamku nogama svojim i naići će na mrežu; Uhvatiće ga zamka za petu i svladaće ga lupež. Sakriveno mu je pruglo na zemlji, i klopka na stazi. Otsvuda će ga strahote strašiti i tjeraće ga ustopce. Izgladnjeće sila njegova, i nevolja će biti gotova uza nj. Poješće žile kože njegove, poješće žile njegove prvenac smrti. Iščupaće se iz stana njegova uzdanica njegova, i to će ga odvesti k caru strašnom. Nastavaće se u šatoru njegovu, koji neće biti njegov, posuće se sumporom stan njegov. Žile će se njegove posušiti ozdo, i ozgo će se sasjeći grane njegove. Spomen će njegov poginuti na zemlji, niti će mu imena biti po ulicama. Odagnaće se iz svjetlosti u mrak, i izbaciće se iz svijeta. Ni sina ni unuka neće mu biti u narodu njegovu, niti kakoga ostatka u stanovima njegovijem. Čudiće se danu njegovu koji budu poslije njega, a koji su bili prije obuzeće ih strah. Taki su stanovi bezakonikovi, i tako je mjesto onoga koji ne zna za Boga. A Jov odgovori i reče: Dokle ćete mučiti dušu moju i satirati me riječima? Već ste me deset puta naružili; nije vas stid što tako navaljujete na me? Ali ako sam doista pogriješio, pogrješka će moja ostati kod mene. Ako li se još hoćete da dižete na me i da me korite mojom sramotom, Onda znajte da me je Bog oborio i mrežu svoju razapeo oko mene. Eto, vičem na nepravdu, ali se ne slušam; vapijem, ali nema suda. Zagradio je put moj da ne mogu proći; na staze moje metnuo je mrak. Svukao je s mene slavu moju i skinuo vijenac s glave moje. Porušio me je otsvuda, da me nema; i kao drvo iščupao je nadanje moje. Raspalio se na me gnjev njegov, i uzeo me je među neprijatelje svoje. Vojske njegove dođoše sve zajedno i nasuše sebi put k meni, i stadoše u oko okolo šatora mojega. Braću moju udaljio je od mene, i znanci moji tuđe se od mene. Bližnji moji ostaviše me, i znanci moji zaboraviše me. Domašnji moji i moje sluškinje gledaju me kao tuđina; stranac sam u očima njihovijem. Zovem slugu svojega, a on se ne odziva, a molim ga ustima svojim. Dah je moj mrzak ženi mojoj, a preklinjem je sinovima utrobe svoje. Ni djeca ne haju za me; kad ustanem, ruže me. Mrzak sam svjema najvjernijim svojim, i koje ljubljah postaše mi protivnici. Za kožu moju kao za meso moje prionuše kosti moje; jedva osta koža oko zuba mojih. Smilujte se na me, smilujte se na me, prijatelji moji, jer se ruka Božija dotakla mene. Zašto me gonite kao Bog, i mesa mojega ne možete da se nasitite? O kad bi se napisale riječi moje! kad bi se stavile u knjigu! Pisaljkom gvozdenom i olovom na kamenu za vječni spomen kad bi se urezale! Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na pošljedak da će stati nad prahom. I ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga. Ja isti vidjeću ga, i oči moje gledaće ga, a ne drugi. A bubrega mojih nestaje u meni. Nego bi trebalo da rečete: zašto ga gonimo? kad je korijen besjede u meni. Bojte se mača; jer je mač osveta za bezakonje; i znajte da ima sud. A Sofar Namaćanin odgovori i reče: Zato me misli moje nagone da odgovorim, i zato hitim. Čuo sam ukor koji me sramoti, ali će duh iz razuma mojega odgovoriti za me. Ne znaš li da je tako otkako je vijeka, od kako je postavljen čovjek na zemlji. Da je slava bezbožnijeh za malo i radost licemjerova za čas? Da bi mu visina doprla do neba, i glava se njegova dotakla oblaka, Nestaće ga zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reći će: kuda se djede? Kao san odletjeće, i neće se naći, i iščeznuće kao noćna utvara. Oko koje ga je gledalo neće više, niti će ga više vidjeti mjesto njegovo. Sinovi njegovi umiljavaće se siromasima i ruke će njegove vraćati što je oteo. Kosti će njegove biti pune grijeha mladosti njegove, i oni će ležati s njim u prahu. Ako mu je i slatka u ustima zloća i krije je pod jezikom svojim, Čuva je i ne pušta je, nego je zadržava u grlu svom, Ipak će se jelo njegovo pretvoriti u crijevima njegovijem, postaće u njemu jed aspidin. Blago što je proždro izbljuvaće, iz trbuha njegova istjeraće ga Bog. Jed će aspidin sisati, ubiće ga jezik gujinji. Neće vidjeti potoka ni rijeka kojima teče med i maslo. Vratiće muku, a neće je pojesti; prema blagu biće promjena, i neće se radovati. Jer je tlačio i ostavljao uboge, kuće je otimao i nije zidao. Jer nije nigda osjetio mira u trbuhu svom, ni što mu je najmilije neće sačuvati. Ništa mu neće ostati od hrane njegove. Zato ne može dobro njegovo trajati. Kad se ispuni izobilje njegovo, tada će biti u nevolji; sve ruke nevoljnijeh udariće na nj. Kad bi napunio trbuh svoj, poslaće na nj Bog jarost gnjeva svojega, i pustiće je kao dažd na njega i na jelo njegovo. Kad stane bježati od oružja gvozdenoga, prostrijeliće ga luk mjedeni. Strijela puštena proći će kroz tijelo njegovo, i svijetlo gvožđe izaći će iz žuči njegove; kad pođe, obuzeće ga strahote. Sve će tame biti sakrivene u tajnim mjestima njegovijem; proždrijeće ga oganj neraspiren, i ko ostane u šatoru njegovu zlo će mu biti. Otkriće nebesa bezakonje njegovo, i zemlja će ustati na nj. Otići će ljetina doma njegova, rastočiće se u dan gnjeva njegova. To je dio od Boga čovjeku bezbožnomu i našljedstvo od Boga za besjedu njegovu. A Jov odgovori i reče: Slušajte dobro riječi moje, i to će mi biti od vas utjeha. Potrpite me da ja govorim, a kad izgovorim, potsmijevajte se. Eda li se ja čovjeku tužim? i kako ne bi bio žalostan duh moj? Pogledajte na me, i divite se, i metnite ruku na usta. Ja kad pomislim, strah me je, i groza poduzima tijelo moje. Zašto bezbožnici žive? stare? i bogate se? Sjeme njihovo stoji tvrdo pred njima zajedno s njima, i natražje njihovo pred njihovijem očima. Kuće su njihove na miru bez straha, i prut Božji nije nad njima. Bikovi njihovi skaču, i ne promašaju; krave njihove tele se, i ne jalove se. Ispuštaju kao stado djecu svoju, i sinovi njihovi poskakuju. Podvikuju uz bubanj i uz gusle, vesele se uza sviralu. Provode u dobru dane svoje, i začas slaze u grob. A Bogu kažu: idi od nas, jer nećemo da znamo za putove tvoje. Šta je svemogući, da mu služimo? i kaka nam je korist, da mu se molimo? Gle, dobro njihovo nije u njihovoj ruci; namjera bezbožnička daleko je od mene. Koliko se puta gasi žižak bezbožnički i dolazi im pogibao, dijeli im muke u gnjevu svom Bog? Bivaju li kao pljeva na vjetru, kao prah koji raznosi vihor? Čuva li Bog sinovima njihovijem pogibao njihovu, plaća im da osjete? Vide li svojim očima pogibao svoju, i piju li gnjev svemogućega? Jer šta je njima stalo do kuće njihove nakon njih, kad se broj mjeseca njihovijeh prekrati? Eda li će Boga ko učiti mudrosti, koji sudi visokima? Jedan umire u potpunoj sili svojoj, u miru i u sreći. Muzlice su mu pune mlijeka, i kosti su mu vlažne od moždina. A drugi umire ojađene duše, koji nije uživao dobra. Obojica leže u prahu, i crvi ih pokrivaju. Eto, znam vaše misli i sudove, kojima mi činite krivo. Jer govorite: gdje je kuća silnoga, i gdje je šator u kom nastavaju bezbožnici? Nijeste li nikad pitali putnika? i što vam kazaše nećete da znate, Da se na dan pogibli ostavlja zadac, kad se pusti gnjev. Ko će ga ukoriti u oči za život njegov? i ko će mu vratiti što je učinio? Ali se iznosi u groblje i ostaje u gomili. Slatke su mu grude od doline, i vuče za sobom sve ljude, a onima koji ga pretekoše nema broja. Kako me dakle naprazno tješite kad u odgovorima vašim ostaje prijevara? A Elifas Temanac odgovori i reče: Može li Bogu biti čovjek koristan? Sam je sebi koristan čovjek mudar. Je li svemogućemu radost, ako si pravedan? ili mu je dobit, ako hodiš bez mane? Hoće li te karati i ići na sud s tobom zato što te se boji? Nije li zloća tvoja velika? i nepravdama tvojim ima li kraja? Jer si uzimao zalog od braće svoje ni za što, i svlačio si haljine s golijeh. Umornoga nijesi napojio vode, i gladnome nijesi dao hljeba. Zemlja je bila čovjeka silnoga, i ugledni je sjedio u njoj. Udovice si otpuštao prazne, i mišice sirotama potirao si. Zato su oko tebe zamke, i straši te strah iznenada. I mrak je oko tebe da ne vidiš, i povodanj pokriva te. Nije li Bog na visini nebeskoj? pogledaj gore zvijezde, kako su visoko. Ali ti kažeš: šta zna Bog? eda li će kroz tamu suditi? Oblaci ga zaklanjaju, te ne vidi; hoda po krugu nebeskom. Jesi li zapazio stari put kojim su išli nepravednici, Koji se iskorijeniše prije vremena i voda se razli po temelju njihovu? Govorahu Bogu: idi od nas. Šta bi im učinio svemogući? A on im je napunio kuće dobra. Ali namjera bezbožnička daleko je od mene. Vidjeće pravednici i radovaće se, i bezazleni potsmijevaće im se. Da, još nije uništeno dobro naše, a ostatak je njihov proždro oganj. Složi se s njim i pomiri se; tako će ti biti dobro. Primi iz usta njegovijeh zakon, i složi riječi njegove u srcu svom. Ako se vratiš k svemogućemu, opet ćeš se nazidati, ako udaljiš od šatora svojih bezakonje, Tada ćeš metati po prahu zlato i Ofirsko zlato po kamenju iz potoka. I svemogući biće ti zlato i srebro i sila tvoja. Jer ćeš se tada radovati o Gospodu, i podignućeš k Bogu lice svoje. Molićeš mu se, i uslišiće te, i zavjete svoje izvršićeš. Što god naumiš, izlaziće ti; i na putovima tvojim svijetliće vidjelo. Kad drugi budu poniženi, reći ćeš: da se podignu; i Bog će izbaviti onoga ko je oborenijeh očiju. Izbaviće i onoga koji nije bez krivice; izbaviće se čistotom ruku tvojih. A Jov odgovori i reče: Još je tužnjava moja odmet? a nevolja je moja teža od uzdaha mojih. O kad bih znao kako bih našao Boga! da otidem do prijestola njegova, Da razložim pred njim parbu svoju, i usta svoja napunim razloga, Da znam šta bi mi odgovorio, i razumijem šta bi mi rekao. Bi li se prema velikoj sili svojoj preo sa mnom? Ne; nego bi mi pomogao. Ondje bi se pravedan čovjek mogao pravdati s njim, i oslobodio bih se zasvagda od svoga sudije. Gle, ako pođem naprijed, nema ga; ako li natrag, ne nahodim ga; Ako nalijevo radi, ne vidim ga; ako nadesno, zaklonio se, ne mogu ga vidjeti. Ali on zna put moj; kad me okuša, izaći ću kao zlato. Po stopama je njegovijem stupala noga moja; puta njegova držao sam se, i ne zađoh. Od zapovijesti usta njegovijeh nijesam otstupao; čuvao sam riječi usta njegovijeh više nego svoj užitak. Ali kad on što naumi, ko će ga odvratiti? što duša njegova zaželi, ono čini. I izvršiće što je naumio za me; i toga ima u njega mnogo. Zato sam se uplašio od njega; i kad to mislim, strah me je od njega. Bog je rastopio srce moje, svemogući me je uplašio. Što ne pogiboh prije mraka? i što ne sakri mrak ispred mene? Zašto svemogućemu nijesu sakrivena vremena? i koji ga znaju, ne vide dana njegovijeh? Međe pomiču bezbožni, otimaju stado i pasu; Magarca sirotama odgone; u zalogu uzimaju vola udovici; Siromahe odbijaju s puta; ubogi u zemlji kriju se svi. Gle, kao divlji magarci u pustinji izlaze na posao svoj ustajući rano na plijen; pustinja je hrana njima i djeci njihovoj; Žanju njivu i beru vinograd koji nije njihov; Gola nagone da noćuje bez haljine, koji se nemaju čim pokriti na zimi, Okisli od pljuska u gori, nemajući zaklona, privijaju se k stijeni. Grabe siroče od dojke i sa siromaha skidaju zalog. Gologa ostavljaju da ide bez haljine, i one koji nose snopove da gladuju. Koji među njihovijem zidovima ulje cijede i grožđe u kacama gaze, podnose žeđ. Ljudi u gradu uzdišu, i duše pobijenijeh viču, a Bog ne ukida toga. Oni se protive svjetlosti, ne znajući za putove njezine i ne staju na stazama njezinijem. Zorom ustajući krvnik ubija siromaha i ubogoga; a noću je kao lupež. I oko kurvarovo pazi na sumrak govoreći: da me oko ne vidi. I sakriva lice. Prokopavaju po mraku kuće, koje obdan sebi zabilježe; ne znaju za svjetlost. Jer je zora njima svjema sjen smrtni; ako ih ko pozna, strah ih je sjena smrtnoga. Brzi su kao povrh vode, proklet je dio njihov na zemlji; neće vidjeti puta vinogradskoga. Kao što suša i vrućina grabi vode šnježne, tako grob grješnike. Zaboravlja ih utroba materina, slatki su crvima, ne spominju se više; kao drvo skršiće se nepravednik. Združuje s njim nerotkinju koja ne rađa, i udovici ne čini dobra. Grabi jake svojom silom; ostane li koji, ne uzda se u život svoj. Da mu Bog u što će se pouzdati; ali oči njegove paze na njihove pute. Uzvise se za malo, pa ih nema; padaju i ginu kao svi drugi, i kao vrh od klasa otsijecaju se. Nije li tako? ko će me utjerati u laž i obratiti u ništa riječi moje? A Vildad Sušanin odgovori i reče: Vlast je i strah u njega, čini mir na visinama svojim. Vojskama njegovijem ima li broja? i koga ne obasjava vidjelo njegovo? I kako će čovjek biti pravedan pred Bogom? i kako će čist biti rođeni od žene? Gle, ni mjesec ne bi sjao, ni zvijezde ne bi bile čiste pred njim, Akamoli čovjek, crv, i sin čovječji, moljac. A Jov odgovori i reče: Kako si pomogao slabome! kako si izbavio ruku nejaku! Kako si svjetovao onoga koji je bez mudrosti i pokazao razum izobila! Kome si govorio te riječi? i čiji je duh izašao iz tebe? I mrtve stvari stvorene su pod vodama i stanovnici njihovi. Otkriven je pakao pred njim, niti ima pokrivača pogibli. On je razastro sjever nad prazninom, i zemlju objesio ni na čem. Zavezuje vode u oblacima svojim, i ne prodire se oblak pod njima. Drži prijesto svoj, razapinje oblak svoj nad njim. Među je postavio oko vode dokle ne bude kraj svjetlosti i mraku. Stupovi nebeski tresu se i drkću od prijetnje njegove. Silom je svojom pocijepao more i razumom svojim razbio bjesnilo njegovo. Duhom je svojim ukrasio nebesa, i ruka je njegova stvorila prugu zmiju. Gle, to su dijelovi putova njegovijeh; ali kako je mali dio što čusmo o njemu? i ko će razumjeti grom sile njegove? I Jov nastavi besjedu svoju i reče: Tako da je živ Bog, koji je odbacio parbu moju, i svemogući, koji je ojadio dušu moju, Dok je duša moja u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim, Neće usne moje govoriti bezakonja, niti će jezik moj izricati prijevare. Ne dao Bog da pristanem da imate pravo; dokle dišem, neću otstupiti od svoje dobrote. Držaću se pravde svoje, niti ću je ostaviti; neće me prekoriti srce moje dokle sam živ. Neprijatelj moj biće kao bezbožnik, i koji ustaje na me, kao bezakonik. Jer kako je nadanje licemjeru, kad se lakomi a Bog će iščupati dušu njegovu? Hoće li Bog uslišiti viku njegovu kad na nj dođe nevolja? Hoće li se svemogućemu radovati? hoće li prizivati Boga u svako vrijeme? Učim vas ruci Božjoj, i kako je u svemogućega ne tajim. Eto, vi svi vidite, zašto dakle jednako govorite zaludne stvari? To je dio čovjeku bezbožnom od Boga, i našljedstvo koje primaju nasilnici od svemogućega. Ako mu se množe sinovi, množe se za mač, i natražje njegovo neće se nasititi hljeba. Koji ostanu iza njega, na smrti će biti pogrebeni, i udovice njihove neće plakati. Ako nakupi srebra kao praha, i nabavi haljina kao blata, Što nabavi, obući će pravednik, i srebro će dijeliti bezazleni. Gradi sebi kuću kao moljac, i kao kolibu koju načini čuvar. Bogat će umrijeti a neće biti pribran; otvoriće oči a ničega neće biti. Stignuće ga strahote kao vode; noću će ga odnijeti oluja. Uzeće ga vjetar istočni, i otići će; vihor će ga odnijeti s mjesta njegova. To će Bog pustiti na nj, i neće ga žaliti; on će jednako bježati od ruke njegove. Drugi će pljeskati rukama za njim, i zviždaće za njim s mjesta njegova. Da, srebro ima žice, i zlato ima mjesto gdje se topi. Gvožđe se vadi iz praha, i iz kamena se topi mjed. Mraku postavlja među, i sve istražuje čovjek do kraja, i kamenje u tami i u sjenu smrtnom. Rijeka navre s mjesta svojega da joj niko ne može pristupiti; ali se odbije i odlazi trudom čovječjim. Iz zemlje izlazi hljeb, i pod njom je drugo, kao oganj. U kamenju je njezinu mjesto safiru, a ondje je prah zlatni. Te staze ne zna ptica, niti je vidje oko kragujevo; Ne ugazi je mlado zvijerje, niti njom prođe lav. Na kremen diže ruku svoju; prevraća gore iz dna. Iz stijene izvodi potoke, i svašta dragocjeno vidi mu oko. Ustavlja rijeke da ne teku, i što je sakriveno iznosi na vidjelo. Ali mudrost gdje se nalazi? i gdje je mjesto razumu? Ne zna joj čovjek cijene, niti se nahodi u zemlji živijeh. Bezdana veli: nije u meni; i more veli: nije kod mene. Ne može se dati čisto zlato za nju, niti se srebro izmjeriti u promjenu za nju. Ne može se cijeniti zlatom Ofirskim, ni dragim onihom ni safirom. Ne može se izjednačiti s njom ni zlato ni kristal, niti se može promijeniti za zaklade zlatne. Od korala i bisera nema spomena, jer je vrijednost mudrosti veća nego dragom kamenju. Ne može se s njom izjednačiti topaz Etiopski, niti se može cijeniti čistijem zlatom. Otkuda dakle dolazi mudrost? i gdje je mjesto razumu? Sakrivena je od očiju svakoga živoga, i od ptica nebeskih zaklonjena. Pogibao i smrt govore: ušima svojima čusmo slavu njezinu. Bog zna put njezin, i poznaje mjesto njezino. Jer gleda do krajeva zemaljskih i vidi sve što je pod svijem nebom. Kad davaše vjetru težinu, i mjeraše vodu mjerom, Kad postavljaše zakon daždu i put munji gromovnoj. Još je onda vidje i oglasi je, uredi je i pretraži je. A čovjeku reče: gle, strah je Božji mudrost, i uklanjati se oda zla jest razum. Još nastavi Jov besjedu svoju i reče: O da bih bio kao pređašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog čuvaše, Kad svijetljaše svijećom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hođah po mraku, Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom, Kad još bijaše svemogući sa mnom, i djeca moja oko mene, Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi točaše ulje potocima, Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu: Mladići videći me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu, Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja, Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo. Jer koje me uho čujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viđaše, svjedočaše mi Da izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože; Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah; U pravdu se oblačih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj. Oko bijah slijepcu i noga hromu. Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah. I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež. Zato govorah: u svojem ću gnijezdu umrijeti, i biće mi dana kao pijeska. Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noć na mojim granama. Slava moja pomlađivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se. Slušahu me i čekahu, i mučahu na moj svjet. Poslije mojih riječi nitko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja. Jer me čekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd. Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu. Kad bih otišao k njima, sjedah u začelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne. A sada smiju mi se mlađi od mene, kojima otaca ne bih bio htio metnuti sa psima stada svojega. A na što bi mi i bila sila ruku njihovijeh? u njima bješe propala starost. Od siromaštva i gladi samoćovahu bježeći na suha, mračna, pusta i opustošena mjesta; Koji brahu lobodu po čestama, i smrekovo korijenje bješe im hrana. Između ljudi bijahu izgonjeni i vikaše se za njima kao za lupežem. Življahu po strašnijem uvalama, po jamama u zemlji i u kamenu. Po grmovima rikahu, pod trnjem se skupljahu. Bijahu ljudi nikakvi i bez imena, manje vrijedni nego zemlja. I njima sam sada pjesma, i postah im priča. Gade se na me, idu daleko od mene i ne ustežu se pljuvati mi u lice. Jer je Bog odapeo moju tetivu i muke mi zadao te zbaciše uzdu preda mnom. S desne strane ustaju momci, potkidaju mi noge, i nasipaju put k meni da me upropaste. Raskopaše moju stazu, umnožiše mi muke, ne treba niko da im pomaže. Kao širokim prolomom naviru, i navaljuju preko razvalina. Strahote navališe na me, i kao vjetar tjeraju dušu moju, i kao oblak prođe sreća moja. I sada se duša moja ražljeva u meni, stigoše me dani mučni. Noću probada mi kosti u meni, i žile moje ne odmaraju se. Od teške sile promijenilo se odijelo moje, i kao ogrlica u košulje moje steže me. Bacio me je u blato, te sam kao prah i pepeo. Vičem k tebi, a ti me ne slušaš; stojim pred tobom, a ti ne gledaš na me. Pretvorio si mi se u ljuta neprijatelja; silom ruke svoje suprotiš mi se. Podižeš me u vjetar, posađuješ me na nj, i rastapaš u meni sve dobro. Jer znam da ćeš me odvesti na smrt i u dom određeni svjema živima. Ali neće pružiti ruke svoje u grob; kad ih stane potirati, oni neće vikati. Nijesam li plakao radi onoga koji bijaše u zlu? nije li duša moja žalosna bivala radi ubogoga? Kad se dobru nadah, dođe mi zlo; i kad se nadah svjetlosti, dođe mrak. Utroba je moja uzavrela, i ne može da se umiri, zadesiše me dani mučni. Hodim crn, ne od sunca, ustajem i vičem u zboru. Brat postah zmajevima i drug sovama. Pocrnjela je koža na meni i kosti moje posahnuše od žege. Gusle se moje pretvoriše u zapijevku, i svirala moja u plač. Vjeru učinih sa očima svojim, pa kako bih pogledao na djevojku? Jer kakav je dio od Boga ozgo? i kakvo našljedstvo od svemogućega s visine? Nije li pogibao nevaljalome i čudo onima koji čine bezakonje? Ne vidi li on putove moje, i sve korake moje ne broji li? Ako hodih s lažju ili ako pohitje noga moja na prijevaru, Neka me izmjeri na mjerilima pravijem, i neka Bog pozna dobrotu moju. Ako su koraci moji zašli s puta, i ako je za očima mojim pošlo srce moje, i za ruke moje prionulo štogod, Neka ja sijem a drugi jede, i neka se iskorijene izdanci moji. Ako se zanijelo srce moje za kojom ženom, i ako sam vrebao na vratima bližnjega svojega, Neka drugomu melje žena moja, i neka se drugi nad njom povijaju. Jer je to grdilo i bezakonje za sudije. Jer bi to bio oganj koji bi proždirao do uništenja, i svu bi moju ljetinu iskorijenio. Ako nijesam htio doći na sud sa slugom svojim ili sa sluškinjom svojom, kad bi se tužili na mene; Jer šta bih činio kad bi se Bog podigao, i kad bi potražio, šta bih mu odgovorio? Koji je mene stvorio u utrobi, nije li stvorio i njega? nije li nas on isti sazdao u materici? Ako sam odbio siromasima želju njihovu, i oči udovici zamutio, I ako sam zalogaj svoj sam jeo a nije ga jela i sirota, Jer je od mladosti moje rasla sa mnom kao kod oca, i od utrobe matere svoje vodao sam je; Ako sam gledao koga gdje gine nemajući haljine, i siromaha gdje se nema čim pokriti, Ako me nijesu blagosiljala bedra njegova što se runom ovaca mojih utoplio, Ako sam izmahnuo rukom na sirotu, kad vidjeh na vratima pomoć svoju, Neka mi ispadne rame iz pleća, i ruka moja neka se otkine od zgloba. Jer sam se bojao pogibli od Boga, kojega veličanstvu ne bih odolio. Ako sam polagao na zlato nadanje svoje, ili čistome zlatu govorio: uzdanico moja! Ako sam se veselio što mi je imanje veliko i što mnogo steče ruka moja, Ako sam gledao na sunce, kad sjaje, i na mjesec, kad ponosito hodi, I srce se moje potajno prevarilo i ruku moju poljubila usta moja, I to bi bilo bezakonje za sudije, jer bih se odrekao Boga ozgo; Ako sam se radovao nesreći nenavidnika svojega, i ako sam zaigrao kad ga je zlo zadesilo, Jer ne dadoh jeziku svojemu da griješi tražeći dušu njegovu s proklinjanjem; Ako ne govorahu domašnji moji: ko bi nam dao mesa njegova? ne možemo se ni najesti; Stranac nije noćivao na polju; vrata svoja otvorao sam putniku; Ako sam kao što čine ljudi tajio prijestupe svoje i krio svoje bezakonje u svojim njedrima, Ako sam i mogao plašiti veliko mnoštvo, ipak od najmanjega u domu bijaše me strah; zato mučah i ne odlažah od vrata. O da bih imao koga da me sasluša! Gle, želja je moja da mi svemogući odgovori i suparnik moj da mi napiše knjigu. Nosio bih je na ramenu svom, vezao bih je sebi kao vijenac, Broj koraka svojih kazao bih mu, kao knez pristupio bih k njemu. Ako je na me vikala moja zemlja, i brazde njezine plakale, Ako sam jeo roda njezina bez novaca i dosađivao duši gospodara njezinijeh, Mjesto pšenice neka mi rađa trnje, i mjesto ječma kukolj. Svršiše se riječi Jovove. Tada prestaše ona tri čovjeka odgovarati Jovu, jer se činjaše da je pravedan. A Elijuj sin Varahilov od Vuza, roda Ramova, razgnjevi se na Jova što se sam građaše pravedniji od Boga; I na tri prijatelja njegova razgnjevi se što ne nađoše odgovora i opet osuđivahu Jova. Jer Elijuj čekaše dokle oni govorahu s Jovom, jer bijahu stariji od njega. Pa kad vidje Elijuj da nema odgovora u ustima ona tri čovjeka, raspali se gnjev njegov. I progovori Elijuj sin Varahilov od Vuza, i reče: ja sam najmlađi, a vi ste starci, zato se bojah i ne smijah vam kazati što mislim. Mišljah: neka govori starost, i mnoge godine neka objave mudrost. Ali je duh u ljudima, i duh svemogućega urazumljuje ih. Veliki nijesu svagda mudri, i starci ne znaju svagda šta je pravo. Zato velim: poslušaj me da kažem i ja kako mislim. Eto, čekao sam da vi izgovorite, slušao sam razloge vaše dokle izviđaste besjedu. Pazio sam, ali gle, nijedan od vas ne sapre Jova, ne odgovori na njegove riječi. Može biti da ćete reći: nađosmo mudrost, Bog će ga oboriti, ne čovjek. Nije na me upravio besjede, ni ja mu neću odgovarati vašim riječima. Smeli su se, ne odgovaraju više, nestalo im je riječi. Čekao sam, ali ne govore, stadoše, i više ne odgovaraju. Odgovoriću i ja za se, kazaću i ja kako mislim. Jer sam pun riječi, tijesno je duhu u meni. Gle, trbuh je moj kao vino bez oduške, i raspukao bi se kao nov mijeh. Govoriću da odahnem, otvoriću usne svoje, i odgovoriću. Neću gledati ko je ko, i čovjeku ću govoriti bez laskanja. Jer ne umijem laskati; odmah bi me uzeo tvorac moj. Čuj dakle, Jove, besjedu moju, i slušaj sve riječi moje. Evo, sad otvoram usta svoja; govori jezik moj u ustima mojim. Po pravom srcu mom biće riječi moje, i misao čistu izreći će usne moje. Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život. Ako možeš, odgovori mi, pripravi se i stani mi nasuprot. Evo, ja ću biti mjesto Boga, kao što si rekao; od kala sam načinjen i ja. Eto, strah moj neće te strašiti, i ruka moja neće te tištati. Rekao si dakle preda mnom, i čuo sam glas tvojih riječi: Čist sam, bez grijeha, prav sam i nema bezakonja na meni. Evo, traži zadjevicu sa mnom, drži me za svoga neprijatelja. Meće u klade noge moje, vreba po svijem stazama mojim. Eto, u tom nijesi pravedan, odgovaram ti; jer je Bog veći od čovjeka. Zašto se preš s njim, što za sva djela svoja ne odgovara? Jedanput govori Bog i dva puta; ali čovjek ne pazi. U snu, u utvari noćnoj, kad tvrd san padne na ljude, kad spavaju u postelji, Tada otvora uho ljudima i nauku im zapečaćava, Da bi odvratio čovjeka od djela njegova, i zaklonio od njega oholost; Da bi sačuvao dušu njegovu od jame, i život njegov da ne naiđe na mač. I kara ga bolovima na postelji njegovoj, i sve kosti njegove teškom bolešću. Tako da se životu njegovu gadi hljeb i duši njegovoj jelo najmilije; Nestaje tijela njegova naočigled, i izmalaju se kosti njegove, koje se prije nijesu vidjele, I duša se njegova približuje grobu, i život njegov smrti. Ako ima glasnika, tumača, jednoga od tisuće, koji bi kazao čovjeku dužnost njegovu, Tada će se smilovati na nj, i reći će: izbavi ga da ne otide u grob; našao sam otkup. I pomladiće se tijelo njegovo kao u djeteta, i povratiće se na dane mladosti svoje, Moliće se Bogu, i pomilovaće ga, i gledaće lice njegovo radujući se, i vratiće čovjeku po pravdi njegovoj. Gledajući ljudi reći će: bijah zgriješio, i što je pravo izvrnuo, ali mi ne pomože. On izbavi dušu moju da ne otide u jamu, i život moj da gleda svjetlost. Gle, sve ovo čini Bog dva puta i tri puta čovjeku, Da bi povratio dušu njegovu od jame, da bi ga obasjavala svjetlost živijeh. Pazi, Jove, slušaj me, muči, da ja govorim. Ako imaš što reći, odgovori mi; govori, jer sam te rad opravdati; Ako li ne, slušaj ti mene; muči, i naučiću te mudrosti. Još govori Elijuj i reče: Čujte, mudri, besjedu moju, i razumni poslušajte me. Jer uho poznaje besjedu kao što grlo kuša jelo. Razberimo što je pravo, izvidimo među sobom što je dobro. Jer Jov reče: pravedan sam, a Bog odbaci moju pravdu. Hoću li lagati za svoju pravdu? strijela je moja smrtna, a bez krivice. Koji je čovjek kao Jov da kao vodu pije potsmijeh? I da se druži s onima koji čine bezakonje, i da hodi s bezbožnijem ljudima? Jer reče: ne pomaže čovjeku da ugađa Bogu. Zato, ljudi razumni, poslušajte me; daleko je od Boga zloća i nepravda od svemogućega. Jer po djelu plaća čovjeku i daje svakome da nađe prema putu svojemu. Doista Bog ne radi zlo i svemogući ne izvrće pravde. Ko mu je predao zemlju? i ko je uredio vasiljenu? Kad bi na nj okrenuo srce svoje, uzeo bi k sebi duh njegov i dihanje njegovo; Izginulo bi svako tijelo, i čovjek bi se povratio u prah. Ako si dakle razuman, čuj ovo: slušaj glas riječi mojih. Može li vladati onaj koji mrzi na pravdu? hoćeš li osuditi onoga koji je najpravedniji? Kaže li se caru: nitkove! i knezovima: bezbožnici? Akamoli onomu koji ne gleda knezovima ko su, niti u njega vrijedi više bogati od siromaha, jer su svi djelo ruku njegovijeh. Umiru začas, i u po noći uskoleba se narod i propadne, i odnese se jaki bez ruke ljudske. Jer su oči njegove obraćene na putove čovječije i vidi sve korake njegove. Nema mraka ni sjena smrtnoga gdje bi se sakrili koji čine bezakonje. Jer nikome ne odgađa kad dođe da se sudi s Bogom. Satire jake nedokučljivo, i postavlja druge na njihovo mjesto. Jer zna djela njihova, i dok obrati noć, satru se. Kao bezbožne razbija ih na vidiku. Jer otstupiše od njega i ne gledaše ni na koje putove njegove; Te dođe do njega vika siromahova, i ču viku nevoljnijeh. Kad on umiri, ko će uznemiriti? i kad on sakrije lice, ko će ga vidjeti? i to biva i narodu i čovjeku, Da ne bi carovao licemjer, da ne bi bilo zamke narodu. Zaista, treba kazati Bogu: podnosio sam, neću više griješiti. A što ne vidim, ti me nauči; ako sam činio nepravdu, neću više. Eda li će po tebi plaćati, jer tebi nije po volji, jer ti biraš a ne on? Ako znaš što, govori. Ljudi će razumni sa mnom kazati, i mudar će čovjek pristati, Da Jov ne govori razumno, i da riječi njegove nijesu mudre. Oče moj, neka se Jov iskuša do kraja, što odgovara kao zli ljudi. Jer domeće na grijeh svoj bezakonje, pljeska rukama među nama, i mnogo govori na Boga. Još govori Elijuj i reče: Misliš li da si pravo rekao: moja je pravda veća od Božije? Jer si rekao: šta će mi pomoći, kaka će mi biti korist, da ne griješim? Ja ću odgovoriti tebi i drugovima tvojim s tobom. Pogledaj nebo, i vidi; pogledaj oblake, kako su viši od tebe. Ako griješiš, šta ćeš mu učiniti? ili ako se umnože bezakonja tvoja, šta ćeš mu nauditi? Ako si pravedan, šta ćeš mu dati? ili šta će primiti iz ruke tvoje? Čovjeku kakav si može nauditi tvoja zloća, i sinu čovječijemu pomoći tvoja pravda. Vapiju od velikoga nasilja kojima se čini, i viču na ruku silnijeh; A nijedan ne govori: gdje je Bog, stvoritelj moj, koji daje pjesmu noću; Koji čini te smo razumniji od zvijerja zemaljskoga, i mudriji od ptica nebeskih. Tamo viču s oholosti zlijeh ljudi, ali ne bivaju uslišeni. Jer Bog ne sluša taštine, i svemogući ne gleda na nju. Akamoli kad kažeš: ne vidiš to. Pred njim je sud; čekaj ga. A sada čim te gnjev pohodi, nije ništa, niti je gledao na sve što si učinio; Zato Jov naprazno otvora usta svoja, i bezumno umnožava riječi. Još govori Elijuj i reče: Potrpi me malo, i pokazaću ti, jer još ima što bih govorio za Boga. Počeću izdaleka besjedu svoju, i pokazaću da je tvorac moj pravedan. Doista, neće biti lažne riječi moje, kod tebe je koji pravo misli. Gle, Bog je silan, ali nikoga ne odbacuje, silan je snagom srčanom. Ne da živjeti bezbožniku, a nevoljnicima čini pravdu. Ne odvraća od pravednika očiju svojih, nego još s carevima na prijesto posađuje ih navijek, te se uzvišuju. Ako li su okovani u puta i svezani užima nevoljničkim, Tada im napominje djela njihova i bezakonja njihova kako su silna. I otvora im uho da bi se popravili, i govori im da se vrate od bezakonja. Ako poslušaju i stanu mu služiti, dovršuju dane svoje u dobru i godine svoje u radosti. Ako li ne poslušaju, ginu od mača i umiru s bezumlja. A koji su licemjerna srca, navlače gnjev i ne viču kad ih poveže; Umire u mladosti duša njihova i život njihov među kurvama. Izbavlja nevoljnika iz nevolje njegove i otvora mu uho u muci. Tako bi i tebe izveo iz tjeskobe na prostrano mjesto, gdje ništa ne dosađuje, i mirni sto tvoj bio bi pun pretiline. Ali si zaslužio sud bezbožnički; i sud i pravda snađe te. Doista, gnjev je na tebi; gledaj da te ne odbaci u karanju, te te veliki otkup neće izbaviti. Hoće li gledati na tvoje bogatstvo? neće ni na zlato ni na kaku silu blaga tvojega. Ne uzdiši za noću u koju narodi odlaze na svoje mjesto. Čuvaj se da ne pogledaš na taštinu i voliš nju nego nevolju. Gle, Bog je najviši svojom silom, ko je učitelj kao on? Ko mu je odredio put njegov? ili ko će mu reći: činiš nepravo? Opominji se da veličaš djela njegova, koja gledaju ljudi. Svi ljudi vide ih, svaki ih gleda izdaleka. Gle, Bog je velik, i ne možemo ga poznati, broj godina njegovijeh ne može se dokučiti. Jer on steže kaplje vodene, koje liju dažd iz oblaka njegovijeh; Kad teku oblaci, kaplju na mnoštvo ljudsko. I ko bi razumio prostor oblacima i grmljavu u šatoru njegovu? Kako prostire nad njim svjetlost svoju, i dubine morske pokriva? Tijem sudi narodima, daje hrane izobila. Rukama zaklanja svjetlost, i naređuje koga da srete, Javljajući prema njemu dobru volju svoju, i prema stoci i prema rodu zemaljskom. I od toga drkće srce moje, i otskače sa svojega mjesta. Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh. Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih. Za njom riče grom, grmi glasom veličanstva svojega, niti što odgađa kad se čuje glas njegov. Divno Bog grmi glasom svojim, čini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti. Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome. Zapečaćava ruku svakom čovjeku, da pozna sve poslenike svoje. Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži. S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima. Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se. I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošću svojom. I on se obrće i tamo i amo po volji njegovoj da čini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj. Čini da se nađe ili za kar ili za zemlju ili za dobročinstvo. Čuj to, Jove, stani i gledaj čudesa Božija. Znaš li kako ih Bog uređuje i kako sija svjetlošću iz oblaka svojega? Znaš li kako vise oblaci? Znaš li čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju? Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga? Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo? Nauči nas šta ćemo mu reći; ne možemo od tame govoriti po redu. Hoće li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt. Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar prođe i očisti ga; Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava. Svemoguć je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muči. Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac. Tada odgovori Gospod Jovu iz vihora i reče: Ko je to što zamračuje savjet riječima nerazumno? Opaši se sada kao čovjek; ja ću te pitati, a ti mi kazuj. Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju? kaži, ako si razuman. Ko joj je odredio mjere? znaš li? ili ko je rastegao uže preko nje? Na čem su podnožja njezina uglavljena? ili ko joj je metnuo kamen ugaoni? Kad pjevahu zajedno zvijezde jutrnje i svi sinovi Božji klikovahu. Ili ko je zatvorio more vratima kad kao iz utrobe izide? Kad ga odjeh oblakom i povih tamom; Kad postavih za nj uredbu svoju i metnuh mu prijevornice i vrata; I rekoh: dovde ćeš dolaziti, a dalje nećeš, i tu će se ustavljati ponositi valovi tvoji. Jesi li svoga vijeka zapovjedio jutru, pokazao zori mjesto njezino, Da se uhvati zemlji za krajeve, i da se rastjeraju s nje bezbožnici, Da se ona promijeni kao blato pečatno, a oni da stoje kao haljina, Da se oduzme bezbožnicima svjetlost njihova i ruka podignuta da se slomi? Jesi li dolazio do dubina morskih? i po dnu propasti jesi li hodio? Jesu li ti se otvorila vrata smrtna, i vrata sjena smrtnoga jesi li vidio? Jesi li sagledao širinu zemaljsku? kaži, ako znaš sve to. Koje je put k stanu svjetlosti? i gdje je mjesto tami, Da bi je uzeo i odveo do međe njezine, i znao staze k domu njezinu? Znaš ti; jer si se onda rodio, i broj je dana tvojih velik. Jesi li ulazio u riznice šnježne? ili riznice gradne jesi li vidio, Koje čuvam za vrijeme nevolje, za dan boja i rata? Kojim se putem dijeli svjetlost i ustoka se razilazi po zemlji? Ko je razdijelio jazove povodnju i put svjetlici gromovnoj? Da bi išao dažd na zemlju gdje nema nikoga, i na pustinju gdje nema čovjeka, Da napoji pusta i nerodna mjesta, i učini da raste trava zelena. Ima li dažd oca? ili ko je rodio kaplje rosne? Iz čije je utrobe izašao led, i ko je rodio slanu nebesku, Da se vode skrivaju i postaju kao kamen i krajevi propasti srastaju? Možeš li svezati miline vlašićima? ili svezu štapima razdriješiti? Možeš li izvesti južne zvijezde na vrijeme? ili kola sa zvijezdama njihovijem hoćeš li voditi? Znaš li red nebeski? možeš li ti uređivati vladu njegovu na zemlji? Možeš li dignuti glas svoj do oblaka da bi te mnoštvo vode pokrilo? Možeš li pustiti munje da idu, i da ti reku: evo nas? Ko je metnuo čovjeku u srce mudrost? ili ko je dao duši razum? Ko će izbrojiti oblake mudrošću, i mjehove nebeske ko će izliti, Da se raskvašen prah zgusne i grude da se slijepe? (39:1) Loviš li ti lavu lov? i lavićima trbuh puniš, (39:2) Kad leže u pećinama i vrebaju u zaklonu svom? (39:3) Ko gotovi gavranu hranu njegovu kad ptići njegovi viču k Bogu i lutaju nemajući šta jesti? (39:4) Znaš li vrijeme kad se divokoze koze? i jesi li vidio kad se košute legu? (39:5) Jesi li izbrojio mjesece, dokle nose? znaš li vrijeme kad se legu? (39:6) Kako se savijaju, mlad svoju ispuštaju, i opraštaju se bolova? (39:7) Kako jača mlad njihova, raste po polju i otišavši ne vraća se k njima? (39:8) Ko je pustio divljega magarca da je slobodan, i remene divljemu magarcu ko je razdriješio? (39:9) Kojemu odredih pustinju za kuću i za stan slatinu. (39:10) On se smije vrevi gradskoj, i ne sluša vike nastojnikove. (39:11) Što nalazi u gorama, ono mu je pića, i traži svaku zelen. (39:12) Bi li ti jednorog htio služiti? bi li noćivao za jaslima tvojim? (39:13) Možeš li vezati užem jednoroga da ore? hoće li vlačiti brazde za tobom? (39:14) Hoćeš li se osloniti na nj što mu je snaga velika? i ostaviti na njemu svoj posao? (39:15) Hoćeš li se pouzdati u nj da će ti svesti ljetinu i na gumno tvoje složiti? (39:16) Jesi li ti dao paunu lijepa krila i perje čaplji ili noju? (39:17) Koji snese na zemlji jajca svoja, i ostavi da ih prah grije? (39:18) I ne misli da će ih noga razbiti i zvijer poljska zgaziti; (39:19) Nemilostiv je ptićima svojim kao da nijesu njegovi, i da mu trud ne bude uzalud ne boji se. (39:20) Jer mu Bog nije dao mudrost niti mu je udijelio razuma. (39:21) Kad se podigne u vis, smije se konju i konjiku. (39:22) Jesi li ti dao konju jačinu? jesi li ti okitio vrat njegov rzanjem? (39:23) Hoćeš li ga poplašiti kao skakavca? frkanje nozdrva njegovijeh strašno je; (39:24) Kopa zemlju, veseo je od sile, ide na susret oružju; (39:25) Smije se strahu i ne plaši se niti uzmiče ispred mača; (39:26) Kad zvekće nad njim tul i sijeva koplje i sulica; (39:27) Od nemirnoće i ljutine kopa zemlju, i ne može da stoji kad truba zatrubi. (39:28) Kad truba zatrubi, on vrišti, izdaleka čuje boj, viku vojvoda i poklič. (39:29) Eda li po tvome razumu leti jastrijeb? širi krila svoja na jug? (39:30) Eda li se na tvoju zapovijest diže u vis orao, i na visini vije gnijezdo? (39:31) Na stijeni stanuje i bavi se, navrh stijene, na tvrdu mjestu. (39:32) Odatle gleda hrane, daleko mu vide oči. (39:33) I ptići njegovi piju krv, i gdje su mrtva tjelesa ondje je on. (39:34) I tako odgovarajući Gospod Jovu reče: (39:35) Ko se prepire s Bogom, hoće li ga učiti? koji kudi Boga, neka odgovori na to. (39:36) Tada Jov odgovori Gospodu i reče: (39:37) Gle, ja sam malen, šta bih ti odgovorio? Mećem ruku svoju na usta svoja. (39:38) Jednom govorih, ali neću odgovarati; i drugom, ali neću više. (40:1) A Gospod opet odgovarajući Jovu iz vihora reče: (40:2) Opaši se sada kao čovjek; ja ću te pitati, a ti mi kazuj. (40:3) Hoćeš li ti uništiti moj sud? hoćeš li mene osuditi da bi sebe opravdao? (40:4) Je li u tebe mišica kao u Boga? grmiš li glasom kao on? (40:5) Okiti se sada čašću i veličanstvom, u slavu i krasotu obuci se. (40:6) Prospi jarost gnjeva svojega, i pogledaj sve ponosite, i obori ih. (40:7) Pogledaj sve ponosite, i ponizi ih, i potri bezbožnike na mjestu njihovu. (40:8) Zatrpaj ih sve u prah, i poveži im lice na skrivenu mjestu. (40:9) Tada ću te i ja hvaliti da te čuva desnica tvoja. (40:10) A gle, slon, kojega sam stvorio s tobom, jede travu kao vo; (40:11) Gle, snaga mu je u bedrima njegovijem, i sila mu je u pupku trbuha njegova; (40:12) Diže rep svoj kao kedar, žile od jaja njegovijeh spletene su kao grane; (40:13) Kosti su mu kao cijevi mjedene, zglavci kao poluge gvozdene. (40:14) On je prvo između djela Božijih, tvorac njegov dao mu je mač. (40:15) Gore nose mu piću, i sve zvijerje poljsko igra se ondje. (40:16) U hladu liježe, u gustoj trsci i glibu. (40:17) Granata drveta zaklanjaju ga sjenom svojim, i opkoljavaju ga vrbe na potocima. (40:18) Gle, ustavlja rijeku da ne teče, uzda se da će ispiti Jordan gubicom svojom. (40:19) Hoće li ga ko uhvatiti na oči njegove? zamku mu provući kroz nos? (40:20) Hoćeš li udicom izvući krokodila ili užem podvezati mu jezik? (40:21) Hoćeš li mu provući situ kroz nos? ili mu šiljkom provrtjeti čeljusti? (40:22) Hoće li te mnogo moliti, ili će ti laskati? (40:23) Hoće li učiniti vjeru s tobom da ga uzmeš da ti bude sluga dovijeka? (40:24) Hoćeš li se igrati s njim kao sa pticom, ili ćeš ga vezati djevojkama svojim? (40:25) Hoće li se njim častiti drugovi? razdijeliti ga među trgovce? (40:26) Hoćeš li mu napuniti kožu šiljcima i glavu ostvama? (40:27) Digni na nj ruku svoju; nećeš više pominjati boja. (40:28) Gle, zaludu je nadati mu se; kad ga samo ugleda čovjek, ne pada li? (41:1) Nema slobodna koji bi ga probudio; a ko će stati preda me? (41:2) Ko mi je prije dao što, da mu vratim? što je god pod svijem nebom, moje je. (41:3) Neću mučati o udima njegovijem ni o sili ni o ljepoti stasa njegova. (41:4) Ko će mu uzgrnuti gornju odjeću? k čeljustima njegovijem ko će pristupiti? (41:5) Vrata od grla njegova ko će otvoriti? strah je oko zuba njegovijeh. (41:6) Krljušti su mu jaki štitovi spojeni tvrdo. (41:7) Blizu su jedna do druge da ni vjetar ne ulazi među njih. (41:8) Jedna je za drugu prionula, drže se i ne rastavljaju se. (41:9) Kad kiha kao da munja sijeva, a oči su mu kao trepavice u zore. (41:10) Iz usta mu izlaze lučevi, i iskre ognjene skaču. (41:11) Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla. (41:12) Dah njegov raspaljuje ugljevlje i plamen mu izlazi iz usta. (41:13) U vratu mu stoji sila, i pred njim ide strah. (41:14) Udi mesa njegova spojeni su, jednostavno je na njemu, ne razmiče se. (41:15) Srce mu je tvrdo kao kamen, tvrdo kao donji žrvanj. (41:16) Kad se digne, dršću junaci, i od straha očišćaju se od grijeha svojih. (41:17) Da ga udari mač, ne može se održati, ni koplje ni strijela ni oklop. (41:18) Njemu je gvožđe kao pljeva, a mjed kao trulo drvo. (41:19) Neće ga potjerati strijela, kamenje iz praće njemu je kao slamka; (41:20) Kao slama su mu ubojne sprave, i smije se bačenom koplju. (41:21) Pod njim su oštri crepovi, stere sebi oštre stvari u glibu. (41:22) Čini, te vri dubina kao lonac, i more se muti kao u stupi. (41:23) Za sobom ostavlja svijetlu stazu, rekao bi da je bezdana osijedjela. (41:24) Ništa nema na zemlji da bi se isporedilo s njim, da bi stvoreno bilo da se ničega ne boji. (41:25) Što je god visoko prezire, car je nad svijem zvijerjem. Tada Jov odgovori Gospodu i reče: Znam da sve možeš, i da se ne može smesti što naumiš. Ko je to što zamračuje savjet nerazumno? Zato kažem da nijesam razumijevao; čudesno je to za me, te ne mogu znati. Slušaj kad uzgovorim, i kad zapitam, kaži mi. Ušima slušah o tebi, a sada te oko moje vidi. Zato poričem, i kajem se u prahu i pepelu. A kad Gospod izgovori one riječi Jovu, reče Gospod Elifasu Temancu: raspalio se gnjev moj na tebe i na dva prijatelja tvoja što ne govoriste o meni pravo kao sluga moj Jov. Zato sada uzmite sedam telaca i sedam ovnova, i idite k sluzi mojemu Jovu i prinesite žrtve paljenice za se, i sluga moj Jov neka se pomoli za vas, jer ću doista pogledati na nj da ne učinim s vama po vašoj ludosti, jer ne govoriste o meni pravo kao sluga moj Jov. I tako otide Elifas Temanac i Vildad Sušanin i Sofar Namaćanin, i učiniše kako im zapovjedi Gospod. I pogleda Gospod na Jova. I Gospod povrati što bješe uzeto Jovu pošto se pomoli za prijatelje svoje; i umnoži Gospod Jovu dvojinom sve što bješe imao. I dođoše k njemu sva braća njegova i sve sestre njegove i svi pređašnji znanci njegovi, i jedoše s njim u njegovoj kući i žaleći ga tješiše ga za sve zlo što bješe Gospod pustio na nj, i dadoše mu svaki po novac i po grivnu zlatnu. I Gospod blagoslovi pošljedak Jovov više nego početak, te imaše četrnaest tisuća ovaca i šest tisuća kamila i tisuću jarmova volova i tisuću magarica. I imaše sedam sinova i tri kćeri. I prvoj nadje ime Jemima, a drugoj Kesija a trećoj Keren-apuha. I ne nahođaše se u svoj zemlji tako lijepijeh djevojaka kao kćeri Jovove, i otac im dade našljedstvo među braćom njihovom. I poslije poživje Jov sto i četrdeset godina, i vidje sinove i unuke do četvrtoga koljena. I umrije Jov star i sit života. Blago čovjeku koji ne ide na vijeće bezbožničko, i na putu grješničkom ne stoji, i u društvu nevaljalijeh ljudi ne sjedi, Nego mu je omilio zakon Gospodnji i o zakonu njegovu misli dan i noć! On je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u svoje vrijeme, i kojemu list ne vene: što god radi, u svemu napreduje. Nijesu taki bezbožnici, nego su kao prah koji rasipa vjetar. Zato se neće bezbožnici održati na sudu, ni grješnici na zboru pravedničkom. Jer Gospod zna put pravednički; a put bezbožnički propašće. Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari? Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova. "Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov." Onaj, što živi na nebesima, smije se, Gospod im se potsmijeva. Pa im govori u gnjevu svojem i jarošću svojom zbunjuje ih: "Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj." Kazaću naredbu Gospodnju; on reče meni: "ti si sin moj, ja te sad rodih. Išti u mene, i daću ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu. Udarićeš ih gvozdenom palicom; razbićeš ih kao lončarski sud." Sad, carevi, orazumite se; naučite se sudije zemaljske! Služite Gospodu sa strahom, i radujte se s trepetom. Poštujte sina, da se ne razgnjevi, i vi ne izginete na putu svome; jer će se gnjev njegov brzo razgorjeti. Blago svjema koji se u nj uzdaju! Gospode! kako je mnogo neprijatelja mojih! Mnogi ustaju na me. Mnogi govore za dušu moju: nema mu pomoći od Boga. Ali ti si, Gospode, štit koji me zaklanja, slava moja; ti podižeš glavu moju. Glasom svojim vičem ka Gospodu, i čuje me sa svete gore svoje. Ja liježem, spavam i ustajem, jer me Gospod čuva. Ne bojim se mnogo tisuća naroda što sa svijeh strana navaljuje na me. Ustani, Gospode! pomozi mi, Bože moj! jer ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje; razbijaš zube bezbožnicima. Od Gospoda je spasenje; neka bude na narodu tvom blagoslov tvoj! Kad te zovem, čuj me, Bože, pravdo moja! u tjeskobi daj mi prostor; smiluj se na me i usliši molitvu moju. Sinovi čovječiji! dokle će slava moja biti u sramoti? dokle ćete ljubiti ništavilo i tražiti laži? Znajte da Gospod divno čuva svetoga svojega; Gospod čuje kad ga zovem. Gnjeveći se ne griješite; razmislite u srcima svojim na posteljama svojim, i utolite. Prinesite žrtvu za pravdu, i uzdajte se u Gospoda. Mnogi govore: ko će nam pokazati što je dobro? Obrati k nama, Gospode, svijetlo lice svoje. A meni si dao u srce radost veću nego što je oni imaju, kad im rodi pšenica i vino. Ja mirno liježem i spavam; jer ti, Gospode, sam daješ mi te sam bez straha. Čuj, Gospode, riječi moje, razumij pomisli moje. Slušaj viku moju, care moj i Bože moj! jer se tebi molim, Gospode! Ujutru slušaš glas moj, ujutru stojim pred tobom, i čekam. Jer si ti Bog koji neće bezakonja; u tebe nema mjesta ko je zao. Bezbožnici neće izaći pred oči tvoje; ti nenavidiš sve koji čine bezakonje. Potireš lažljivce; na krvopioce i lukave mrzi Gospod. A ja po velikoj milosti tvojoj ulazim u dom tvoj, i klanjam se u svetoj crkvi tvojoj sa strahom tvojim. Gospode! vodi me u pravdi svojoj; radi neprijatelja mojih poravni preda mnom put svoj. Jer nema u ustima njihovijem istine; u njima je nevaljalstvo; grlo im je grob otvoren; na jeziku im je dvoličenje. Bože! ne daj im napretka, neka se razbiju pomisli njihove. Za mnoga nevaljalstva njihova obori ih, jer se pobuniše na tebe. Pa će se radovati svi koji se u te uzdaju; dovijeka će se veseliti koje ti zaklanjaš; dičiće se koji ljube ime tvoje. Jer ti, Gospode, blagosiljaš pravednika, kao štitom zaklanjaš ga milošću svojom. Gospode! nemoj me pokarati u jarosti svojoj, niti me u gnjevu svojem nakaziti. Smiluj se na me, Gospode, jer sam iznemogao; iscijeli me, jer su kosti moje ustreptale, I duša se moja vrlo uzdrhtala. A ti, Gospode, dokle ćeš? Obrati se, Gospode, izbavi dušu moju, pomozi mi radi milosti svoje. Jer mrtvi ne spominju tebe; u grobu ko će te slaviti? Iznemogoh uzdišući; svaku noć kvasim odar svoj, suzama svojim natapam postelju svoju. Usahnu od žalosti oko moje, postara se od množine neprijatelja mojih. Idite od mene svi koji činite bezakonje, jer Gospod ču plač moj. Ču Gospod molbu moju, Gospod molitvu moju primi. Nek se postide i prepadnu svi neprijatelji moji, neka se povrate i postide odmah. Gospode, Bože moj! u tebe se uzdam, sačuvaj me od svijeh koji me gone, i izbavi me. Da mi neprijatelj ne iščupa duše kao lav. Čupa, a nema ko da izbavi. Gospode, Bože moj! ako sam to učinio, ako je nepravda u rukama mojima, Ako sam zlo vratio prijatelju svojemu, ili krivo učinio onima koji na me na pravdi napadahu; Neka goni neprijatelj dušu moju, i neka je stigne, i pogazi na zemlju život moj i slavu moju u prah obrati. Ustani, Gospode, u gnjevu svojem; digni se na žestinu neprijatelja mojih; probudi se meni na pomoć, i otvori sud. I ljudstvo će se sleći oko tebe; iznad njega izađi u visinu. Gospod sudi narodima. Sudi mi, Gospode, po pravdi mojoj, i po bezazlenosti mojoj neka mi bude. Nek se prekine zloća bezbožnika, a pravednika potpomozi, jer ti ispituješ srca i utrobe, Bože pravedni! Štit je meni u Boga, koji čuva one koji su prava srca. Bog je pravedan sudija, i Bog je svaki dan gotov na gnjev. Ako se neće bezbožnik da obrati, on oštri mač svoj, nateže luk svoj, i naperuje ga; I zapinje smrtnu strijelu, čini strijele svoje da pale. Gle, bezbožnik zače nepravdu, trudan bijaše zločinstvom, i rodi sebi prijevaru. Kopa jamu i iskopa, i pade u jamu koju je načinio. Zloba njegova obrati se na njegovu glavu, i zločinstvo njegovo pade na tjeme njegovo. Hvalim Gospoda za pravdu njegovu, i pjevam imenu Gospoda višnjega. Gospode, Gospode naš! kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji! Podigao si slavu svoju više nebesa. U ustima male djece i koja sisaju činiš sebi hvalu nasuprot neprijateljima svojim, da bi učinio da zamukne neprijatelj i nemirnik. Kad pogledam nebesa tvoja, djelo prsta tvojih, mjesec i zvijezde, koje si ti postavio; Šta je čovjek, te ga se opominješ, ili sin čovječji, te ga polaziš? Učinio si ga malo manjega od anđela, slavom i čašću vjenčao si ga; Postavio si ga gospodarom nad djelima ruku svojih, sve si metnuo pod noge njegove, Ovce i volove sve, i divlje zvjerinje, Ptice nebeske i ribe morske, što god ide morskim putovima. Gospode, Gospode naš! kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji! Hvalim te, Gospode, iz svega srca svojega, kazujem sva čudesa tvoja. Radujem se i veselim se o tebi, pjevam imenu tvojemu, višnji! Neprijatelji se moji vratiše natrag, spotakoše se i nesta ih ispred lica tvojega; Jer si svršio sud moj i odbranio me; sio si na prijesto, sudija pravedni. Rasrdio si se na narode i ubio bezbožnika, ime si im zatro dovijeka, zasvagda. Neprijatelju nesta mačeva sasvijem; gradove ti si razvalio; pogibe spomen njihov. Ali Gospod uvijek živi; spremio je za sud prijesto svoj. On će suditi vasionome svijetu po pravdi, usudiće narodima pravo. Gospod je utočište ubogome, utočište u nevolji. U tebe se uzdaju koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onijeh koji te traže, Gospode! Pojte Gospodu, koji živi na Sionu; kazujte narodu djela njegova; Jer on osvećuje krv, pamti je; ne zaboravlja jauka nevoljnijeh. Smiluj se na me, Gospode; pogledaj kako stradam od neprijatelja svojih, ti, koji me podižeš od vrata smrtnijeh, Da bih kazivao sve hvale tvoje na vratima kćeri Sionove, i slavio spasenje tvoje. Popadoše narodi u jamu, koju su iskopali; u zamku, koju su sami namjestili, uhvati se noga njihova. Poznaše Gospoda; on je sudio; u djela ruku svojih zaplete se bezbožnik. Vratiće se u pakao bezbožnici, svi narodi koji zaboravljaju Boga; Jer neće svagda biti zaboravljen ubogi, i nada nevoljnicima neće nigda poginuti. Ustani, Gospode, da se ne posili čovjek, i da prime narodi sud pred tobom. Pusti, Gospode, strah na njih; neka poznadu narodi da su ljudi. Zašto, Gospode, stojiš daleko, kriješ se kad je nevolja? S oholosti bezbožnikove muče se ubogi; hvataju se ubogi prijevarom koju izmišljaju bezbožnici. Jer se bezbožnik diči željom duše svoje, grabljivca pohvaljuje. Bezbožnik u obijesti svojoj ne mari za Gospoda: "on ne vidi." Nema Boga u mislima njegovijem. Svagda su putovi njegovi krivi; za sudove tvoje ne zna; na neprijatelje svoje neće ni da gleda. U srcu svojem veli: neću posrnuti; zlo neće doći nigda. Usta su mu puna nevaljalijeh riječi, prijevare i uvrede, pod jezikom je njegovijem muka i pogibao. Sjedi u zasjedi iza kuće; u potaji ubija pravoga; oči njegove vrebaju ubogoga. Sjedi u potaji kao lav u pećini; sjedi u zasjedi da uhvati ubogoga; hvata ubogoga uvukavši u mrežu svoju. Pritaji se, prilegne, i ubogi padaju u jake nokte njegove. Kaže u srcu svome: "Bog je zaboravio, okrenuo je lice svoje, neće vidjeti nigda." Ustani, Gospode! digni ruku svoju, ne zaboravi nevoljnijeh. Zašto bezbožnik da ne mari za Boga govoreći u srcu svom da ti nećeš vidjeti? Ti vidiš; jer gledaš uvrede i muke i pišeš ih na ruci. Tebi predaje sebe ubogi; siroti ti si pomoćnik. Satri mišicu bezbožnome i zlome, da se traži i ne nađe bezbožnost njegova. Gospod je car svagda, dovijeka, nestaće neznabožaca sa zemlje njegove. Gospode! ti čuješ želje ništih; utvrdi srce njihovo; otvori uho svoje, Da daš sud siroti i nevoljniku, da prestanu goniti čovjeka sa zemlje. U Gospoda se uzdam; zašto govorite duši mojoj: "leti u goru kao ptica; Jer evo grješnici nategoše luk, zapeše strijelu svoju za tetivu, da iz mraka strijeljaju prave srcem. Kad su raskopani temelji, šta će učiniti pravednik?" Gospod je u svetom dvoru svom, prijesto je Gospodnji na nebesima; oči njegove gledaju; vjeđe njegove ispituju sinove čovječije. Gospod ispituje pravednoga; a bezbožnoga i kojemu je milo činiti zlo nenavidi duša njegova. Pustiće na bezbožnike dažd od živoga ugljevlja, ognja i sumpora; i ognjeni vjetar biće im dio iz čaše; Jer je Gospod pravedan, ljubi pravdu; lice će njegovo vidjeti pravednici. Pomagaj, Gospode; jer nesta svetijeh, jer je malo vjernijeh među sinovima čovječijim. Laž govore jedan drugome, usnama lažljivijem govore iz srca dvolična. Istrijebiće Gospod sva usta lažljiva, jezik veličavi, Ljude, koji govore: jezikom smo jaki, usta su naša u nas, ko je gospodar nad nama? Videći stradanje nevoljnih i uzdisanje ništih, sad ću ustati, veli Gospod, i izbaviti onoga kome zlobe. Riječi su Gospodnje riječi čiste, srebro u vatri očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno. Ti ćeš nas, Gospode, odbraniti, i sačuvati nas od roda ovoga dovijeka. Bezbožnici idu naokolo; kad se oni podižu, sramote se sinovi čovječiji. Dokle ćeš me, Gospode, sasvijem zaboravljati? dokle ćeš odvraćati lice svoje od mene? Dokle ću se domišljati u duši svojoj, mutiti se u srcu svom dan i noć? dokle će se neprijatelj moj podizati nada mnom? Pogledaj, usliši me, Gospode, Bože moj! Prosvijetli oči moje da ne zaspim na smrt. Da ne reče neprijatelj moj: nadvladao sam ga; da se ne raduju koji me gone, ako posrnem. A ja se uzdam u milost tvoju; radovaće se srce moje za spasenje tvoje. Pjevaću Gospodu, koji mi dobro čini. Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga; nevaljali su, gadna su djela njihova; nema nikoga dobro da tvori. Gospod pogleda s neba na sinove čovječije, da vidi ima li koji razuman, traži li koji Boga. Svi su zašli, svi se pokvarili, nema nikoga dobro da tvori, nema nijednoga. Zar se neće opametiti koji čine bezakonje, jedu narod moj kao što jedu hljeb, ne prizivaju Gospoda? Ondje će zadrhtati od straha; jer je Gospod u rodu pravednom. Smijete se onome što ubogi radi; ali Gospod njega zaklanja. Ko će poslati sa Siona pomoć Izrailju? Kad Gospod povrati zarobljeni narod svoj, onda će se radovati Jakov i veseliće se Izrailj. Gospode! ko može sjedjeti u sjenici tvojoj? ko može nastavati na svetoj gori tvojoj? Ko hodi bez mane, tvori pravdu, i govori istinu iz srca svojega; Ko ne opada jezikom svojim, ne čini drugome zla, i ne ruži bližnjega svojega; Ko ne gleda onoga koga je Bog odbacio, nego poštuje one koji se boje Gospoda; ko se kune bližnjemu pa ne poriče; Ko ne daje srebra svojega na dobit, i ne prima mita na pravoga. Ko ovako radi, neće posrnuti dovijeka. Čuvaj me, Bože; jer se u te uzdam. Rekoh Gospodu: ti si Gospod moj, nemam dobra osim tebe. U svetima koji su na zemlji i u velikima sva je utjeha moja. Neka drugi umnožavaju idole svoje, neka trče k tuđima; ja im neću ljevati krvavih naljeva, niti ću metnuti imena njihovijeh u usta svoja. Gospod je moj dio našljedstva i čaše; ti podižeš dostojanje moje. Uže mi je zahvatilo prekrasna mjesta, i dio mi je moj mio. Blagosiljam Gospoda, koji me urazumljuje; tomu me i noću uči što je u meni. Svagda vidim pred sobom Gospoda: on mi je s desne strane da ne posrnem. Toga radi raduje se srce moje, i veseli se jezik moj, još će se i tijelo moje smiriti u uzdanju; Jer nećeš ostaviti duše moje u paklu, niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truhlost. Pokazaćeš mi put životni: obilje je radosti pred licem tvojim, utjeha u desnici tvojoj dovijeka. Usliši, Gospode, pravdu, čuj glas moj, primi u uši molitvu moju ne iz usta lažljivijeh. Od lica tvojega neka izađe sud moj, oči tvoje neka pogledaju na pravicu. Ispitaj srce moje, obidi noću; u ognju me okušaj, i nećeš naći nepravde moje. Usta se moja ne dohvataju djela ljudskih; radi riječi usta tvojih držim se putova oštrih. Utvrdi stope moje na stazama svojim da ne zalaze koraci moji. Tebe prizivljem, jer ćeš me uslišiti, Bože! prigni k meni uho svoje, i čuj riječi moje. Pokaži divnu milost svoju, koji izbavljaš one koji se u te uzdaju od onijeh koji se protive desnici tvojoj. Čuvaj me kao zjenicu oka: sjenom krila svojih zakloni me Od bezbožnika koji na me napadaju, od neprijatelja duše moje, koji su me opkolili. Srce svoje zatvoriše; ustima svojim govore oholo. Izagnavši me opet su oko mene; oči su svoje uprli da me obore na zemlju. Oni su kao lav koji hoće da rastrže, i kao lavić koji sjedi u potaji. Ustani, Gospode, preteci ih, obori ih. Odbrani dušu moju mačem svojim od bezbožnika, Rukom svojom, Gospode, od ljudi ovijeh, od ljudi ovoga svijeta, kojima je dio ovaj život, kojima si trbuh napunio svoga bogatstva, da će im i sinovi biti siti i ostatak ostaviti svojoj djeci. A ja ću u pravdi gledati lice tvoje; kad se probudim, biću sit od prilike tvoje. Ljubiću te, Gospode, krjeposti moja, Gospode, grade moj, zaklone moj, koji se oboriti ne može, izbavitelju moj, Bože moj, kamena goro, na kojoj se ne bojim zla, štite moj, rože spasenja mojega, utočište moje! Prizivljem Gospoda, kojemu se klanjati valja, i opraštam se neprijatelja svojih. Obuzeše me smrtne bolesti, i potoci nevaljalijeh ljudi uplašiše me. Opkoliše me bolesti paklene, stegoše me zamke smrtne. U svojoj tjeskobi prizvah Gospoda, i k Bogu svojemu povikah; on ču iz dvora svojega glas moj, i vika moja dođe mu do ušiju. Zatrese se i pokoleba se zemlja, zadrmaše se i pomjeriše iz temelja gore, jer se on razljuti. Podiže se dim od gnjeva njegova, iz usta njegovijeh oganj, koji proždire, i živo ugljevlje otskakaše od njega. Savi nebesa i siđe. Mrak bješe pod nogama njegovijem. Sjede na heruvima i podiže se, i poletje na krilima vjetrnijem. Od mraka načini sebi krov, sjenicu oko sebe, od mračnijeh voda, oblaka vazdušnijeh. Od sijevanja pred njim kroz oblake njegove udari grad i živo ugljevlje. Zagrmje na nebesima Gospod, i višnji pusti glas svoj, grad i živo ugljevlje. Pusti strijele svoje, i razmetnu ih; silu munja, i rasu ih. I pokazaše se izvori vodeni, i otkriše se temelji vasionoj od prijetnje tvoje, Gospode, od dihanja duha gnjeva tvojega. Tada pruži s visine ruku, uhvati me, izvuče me iz vode velike. Izbavi me od neprijatelja mojega silnoga i od mojih nenavidnika, kad bijahu jači od mene. Ustaše na me u dan nevolje moje, ali mi Gospod bi potpora. Izvede me na prostrano mjesto, i izbavi me, jer sam mu mio. Dade mi Gospod po pravdi mojoj, i za čistotu ruku mojih dariva me. Jer se držah putova Gospodnjih, i ne odmetnuh se Boga svojega, Nego su svi zakoni njegovi preda mnom, i zapovijesti njegovijeh ne uklanjam od sebe. Bih mu vjeran, i čuvah se od bezakonja svojega. Dade mi Gospod po pravdi mojoj, po čistoti ruku mojih pred očima njegovima. Sa svetima postupaš sveto, s čovjekom vjernim vjerno, S čistim čisto, a s nevaljalim nasuprot njemu. Jer ti pomažeš ljudima nevoljnim, a oči ponosite ponižavaš. Ti raspaljuješ vidjelo moje; Gospod moj prosvjetljuje tamu moju. S tobom razbijam vojsku, i s Bogom svojim skačem preko zida. Put je Božji vjeran, riječ Gospodnja čista. On je štit svjema koji se u nj uzdaju. Jer ko je Bog osim Gospoda, i ko je obrana osim Boga našega? Ovaj Bog opasuje me snagom, i čini mi vjeran put. Daje mi noge kao u jelena, i na visine stavlja me. Uči ruke moje boju, i mišice moje čini da su luk od mjedi. Ti mi daješ štit spasenja svojega; desnica tvoja drži me, i milost tvoja čini me velika. Ti širiš korak moj, te se ne spotiču noge moje. Tjeram neprijatelje svoje i stižem ih, i ne vraćam se dok ih ne istrijebim. Obaram ih, i ne mogu ustati, padaju pod noge moje. Jer me ti opasuješ snagom za boj, i koji ustanu na me, obaraš ih preda mnom. Neprijatelja mojih pleći ti mi obraćaš, i potirem nenavidnike svoje. Oni viču, ali nema pomagača, ka Gospodu, ali ih on ne sluša. Rasipam ih kao prah po vjetru, kao blato po ulicama gazim ih. Ti me izbavljaš od bune narodne, postavljaš me da sam glava tuđim plemenima; narod kojega ne poznavah, služi mi. Po samome čuvenju slušaju me, tuđini pokorni su mi. Tuđini blijede, dršću u gradovima svojim. Živ je Gospod, i da je blagosloven branič moj! Da se uzvisi Bog spasenja mojega, Bog, koji mi daje osvetu, i pokorava mi narode, Koji me izbavlja od neprijatelja, podiže me nad one koji ustaju na me i od čovjeka žestoka izbavlja me! Toga radi hvalim te, Gospode, pred narodima, i pojem imenu tvojemu, Koji slavno izbavljaš cara svojega, i činiš milost pomazaniku svojemu Davidu i natražju njegovu dovijeka. Nebesa kazuju slavu Božiju, i djela ruku njegovijeh glasi svod nebeski. Dan danu dokazuje, i noć noći javlja. Nema jezika, niti ima govora, gdje se ne bi čuo glas njihov. Po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i riječi njihove na kraj vasiljene. Suncu je postavio stan na njima; I ono izlazi kao ženik iz ložnice svoje, kao junak veselo teče putem. Izlazak mu je nakraj neba, i hod mu do kraja njegova; i niko nije sakriven od toplote njegove. Zakon je Gospodnji svršen, krijepi dušu; svjedočanstvo je Gospodnje vjerno, daje mudrost nevještome. Naredbe su Gospodnje pravedne, vesele srce. Zapovijest je Gospodnja svijetla, prosvjetljuje oči. Strah je Gospodnji čist, ostaje dovijeka. Sudovi su njegovi istini, pravedni svikoliki. Bolji su od zlata i dragog kamenja, slađi od meda koji teče iz sata. I slugu tvojega oni su prosvijetlili; ko ih drži ima veliku platu. Ko će znati sve svoje pogrješke? Očisti me i od tajnijeh; I od voljnijeh sačuvaj slugu svojega, da ne obladaju mnome. Tada ću biti svršen i čist od velikoga prijestupa. Da su ti riječi usta mojih ugodne, i pomisao srca mojega pred tobom, Gospode, krjeposti moja i izbavitelju moj! Da te usliši Gospod u dan žalosti, da te zaštiti ime Boga Jakovljeva. Da ti pošlje pomoć iz svetinje, i sa Siona da te potkrijepi. Da se opomene svijeh prinosa tvojijeh, i žrtva tvoja paljenica da se nađe pretila. Da ti da Gospod po srcu tvojemu; što god počneš, da ti izvrši. Radovaćemo se za spasenje tvoje, i u ime Boga svojega dignućemo zastavu. Da ispuni Gospod sve molbe tvoje. Sad vidim da Gospod čuva pomazanika svojega; sluša ga sa svetoga neba svojega; jaka je desnica njegova, koja spasava. Jedni se hvale kolima, drugi konjma, a mi imenom Gospoda Boga svojega. Oni posrću i padaju, a mi stojimo i ne kolebamo se. Gospode! pomozi caru, i usliši nas kad te zovemo. Gospode! s tvoje se sile veseli car; i kako mu je velika radost što ti pomažeš! Što mu je srce željelo, dao si mu, i molitve usta njegovijeh nijesi odbio. Jer si ga dočekao blagoslovima milosnim, metnuo si mu na glavu vijenac od dragoga kamenja. Molio te je za život i dao si mu da mu se produlje dani dovijeka. Velika je slava njegova tvojom pomoću; slavu si i krasotu metnuo na nj. Dao si mu blagoslove dovijeka, razveselio si ga radošću lica svojega. Jer se car uzda u Gospoda i u milost višnjega; i ne koleba se. Naći će ruka tvoja sve neprijatelje tvoje, naći će desnica tvoja one koji mrze na tebe. Učinićeš ih kao peć zažarenu, kad se razgnjeviš; gnjev će ih Gospodnji progutati, i oganj će ih proždrijeti. Rod njihov istrijebićeš sa zemlje, i sjeme njihovo između sinova čovječijih; Jer podigoše na tebe zlo, smisliše i ne mogoše izvršiti. Jer ćeš ih metnuti za biljegu, iz lukova svojijeh pustićeš strijele u lice njihovo. Podigni se, Gospode, silom svojom; mi ćemo pjevati i slaviti jakost tvoju. Bože, Bože moj! zašto si me ostavio udaljivši se od spasenja mojega, od riječi vike moje? Bože moj! vičem danju, a ti me ne slušaš, i noću, ali nemam mira. Sveti, koji živiš u pohvalama Izrailjevim! U tebe se uzdaše oci naši, uzdaše se, i ti si ih izbavljao. Tebe prizivaše, i spasavaše se; u tebe se uzdaše, i ne ostajaše u sramoti. A ja sam crv, a ne čovjek; potsmijeh ljudima i rug narodu. Koji me vide, svi mi se rugaju, razvaljuju usta, mašu glavom, I govore: oslonio se na Gospoda, neka mu pomože, neka ga izbavi, ako ga miluje. Ta, ti si me izvadio iz utrobe; ti si me umirio na sisi matere moje. Za tobom pristajem od rođenja, od utrobe matere moje ti si Bog moj. Ne udaljuj se od mene; jer je nevolja blizu, a nema pomoćnika. Opteče me mnoštvo telaca; jaki volovi Vasanski opkoliše me; Razvališe na me usta svoja. Lav je gladan lova i riče. Kao voda razlih se; rasuše se sve kosti moje; srce moje posta kao vosak, rastopilo se u meni. Sasuši se kao crijep krjepost moja, i jezik moj prionu za grlo, i u prah smrtni mećeš me. Opkoliše me psi mnogi; četa zlikovaca ide oko mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojiti sve kosti svoje. Oni gledaju, i od mene načiniše stvar za gledanje. Dijele haljine moje među sobom, i za dolamu moju bacaju ždrijeb. Ali ti, Gospode, ne udaljuj se. Silo moja, pohitaj mi u pomoć. Izbavi od mača dušu moju, od psa jedinicu moju. Sačuvaj me od usta lavovijeh, i od rogova bivolovih, čuvši, izbavi me. Kazujem ime tvoje braći; usred skupštine hvaliću te. Koji se bojite Gospoda, hvalite ga. Sve sjeme Jakovljevo! poštuj ga. Boj ga se, sve sjeme Izrailjevo! Jer se ne ogluši molitve ništega niti je odbi; ne odvrati od njega lica svojega, nego ga usliši kad ga zazva. Tebe ću hvaliti na skupštini velikoj; zavjete svoje svršiću pred onima koji se njega boje. Neka jedu ubogi i nasite se, i neka hvale Gospoda koji ga traže; živo da bude srce vaše dovijeka. Opomenuće se i obratiće se ka Gospodu svi krajevi zemaljski, i pokloniće se pred njim sva plemena neznabožačka. Jer je Gospodnje carstvo; on vlada narodima. Ješće i pokloniće se svi pretili na zemlji; pred njim će pasti svi koji slaze u prah, koji ne mogu sačuvati duše svoje u životu. Sjeme će njihovo služiti njemu. Kazivaće se za Gospoda rodu potonjemu. Doći će, i kazivaće pravdu njegovu ljudima njegovijem, koji će se roditi; jer je on učinio ovo. Gospod je pastir moj, ništa mi neće nedostajati. Na zelenoj paši pase me, vodi me na tihu vodu. Dušu moju oporavlja, vodi me stazama pravednim imena radi svojega. Da pođem i dolinom sjena smrtnoga, neću se bojati zla; jer si ti sa mnom; štap tvoj i palica tvoja tješi me. Postavio si preda mnom trpezu na vidiku neprijateljima mojim; namazao si uljem glavu moju, i čaša je moja preopuna. Da! dobrota i milost tvoja pratiće me u sve dane života mojega, i ja ću nastavati u domu Gospodnjem zadugo. Gospodnja je zemlja i što je god u njoj, vasiljena i sve što živi na njoj. Jer je on na morima osnova, i posred rijeka utvrdi je. Ko će izaći na goru Gospodnju? i ko će stati na svetom mjestu njegovu? U koga su čiste ruke i srce bezazleno, ko ne izriče imena njegova uzalud i ne kune se lažno. On će dobiti blagoslov od Gospoda, i milost od Boga spasa svojega. Taki je rod onijeh koji ga traže, i koji su radi stajati pred licem tvojim, Bože Jakovljev! Vrata! uzvisite vrhove svoje, uzvisite se vrata vječna! Ide car slave. Ko je taj car slave? Gospod krjepak i silan, Gospod silan u boju. Vrata! uzvisite vrhove svoje, uzvisite se vrata vječna! Ide car slave. Ko je taj car slave? Gospod nad vojskama; on je car slave. K tebi, Gospode, podižem dušu svoju. Bože moj! u tebe se uzdam; ne daj da se osramotim, da mi se ne svete neprijatelji moji. I koji se god u te uzdaju, neće se osramotiti; osramotiće se oni koji se odmeću od tebe besputno. Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hoditi stazama tvojim. Uputi me istini svojoj, i nauči me; jer si ti Bog spasenja mojega, tebi se nadam svaki dan. Opomeni se milosrđa svojega, Gospode, i milosti svoje; jer su otkako je vijeka. Grijehova mladosti moje, i mojih prijestupa ne pominji; po milosti svojoj pomeni mene, radi dobrote svoje, Gospode! Dobar je i pravedan Gospod; toga radi pokazuje grješnicima put. Upućuje krotke istini, uči krotke hoditi putem njegovijem. Svi su putovi Gospodnji milost i istina onima koji drže zavjet njegov i otkrivenje njegovo. Radi imena svojega, Gospode, oprosti grijeh moj, jer je velik. Koji se čovjek boji Gospoda? On će mu pokazati koji put da izbere. Duša će njegova u dobru počivati, i sjeme će njegovo vladati zemljom. Tajna je Gospodnja u onijeh koji ga se boje, i zavjet svoj javlja im. Oči su mi svagda upravljene ka Gospodu, jer on izvlači iz zamke noge moje. Pogledaj me i smiluj se na me, jer sam inokosan i nevoljnik. Nek se raširi stisnuto srce moje, iz tjeskobe moje izvadi me. Vidi jade moje i muku moju, i oprosti mi sve grijehe moje. Pogledaj neprijatelje moje kako ih je mnogo i kakvom me pakosnom nenavišću nenavide. Sačuvaj dušu moju i izbavi me; ne daj da se osramotim, jer se u tebe uzdam. Bezazlenost i pravda neka me sačuva, jer se u tebe uzdam. Izbavi, Bože, Izrailja od svijeh nevolja njegovijeh. Sudi mi, Gospode, jer u prostoti svojoj hodim i u Gospoda se uzdam; neću se pokolebati. Ispitaj me, Gospode, i iskušaj me; pretopi što je u meni i srce moje. Jer je milost tvoja pred očima mojima, i hodim u istini tvojoj. Ne sjedim s bezumnicima, i s lukavima se ne miješam. Nenavidim društvo bezakoničko, i s bezbožnicima ne sjedim. Umivam pravdom ruke svoje, i idem oko žrtvenika tvojega, Gospode, Da razglašujem hvalu tvoju i kazujem sva čudesa tvoja. Gospode! omilio mi je stan doma tvojega, i mjesto naselja slave tvoje. Nemoj duše moje pogubiti, ni života mojega s krvopilcima, Kojima je zločinstvo u rukama, i kojima je desnica puna mita. A ja hodim u prostoti svojoj, izbavi me, i smiluj se na me. Noga moja stoji na pravom putu; na skupštinama ću blagosiljati Gospoda. Gospod je vidjelo moje i spasenje moje; koga da se bojim? Gospod je krjepost života mojega; koga da se strašim? Ako navale na me zlikovci da pojedu tijelo moje, protivnici i neprijatelji moji, spotaći će se i pašće. Ako protiv mene vojska u oko stane, neće se uplašiti srce moje; ako se na me rat digne, ja se ni onda neću bojati. Za jedno samo molim Gospoda, samo to ištem, da živim u domu Gospodnjem sve dane života svojega, da gledam krasotu Gospodnju i ranim u crkvu njegovu. Jer bi me sakrio u kolibi svojoj u zlo doba; sklonio bi me pod krovom šatora svojega; na kamenu goru popeo bi me. Tada bih podigao glavu svoju pred neprijateljima koji bi me opkolili; prinio bih u njegovu šatoru žrtvu hvale; zapjevao bih i hvalio Gospoda. Čuj, Gospode, glas moj, tebe prizivljem, smiluj se na me i usliši me. Srce moje govori pred tobom što si rekao: "tražite lice moje"; tražim lice tvoje, Gospode! Nemoj odvratiti od mene lica svojega, nemoj u gnjevu ostaviti sluge svojega; budi pomoćnik moj; nemoj me odbiti, i nemoj me ostaviti, Bože, spasitelju moj! Jer otac moj i mati moja ostaviše me; ali Gospod neka me prihvati. Uputi me, Gospode, na put svoj i vodi me pravom stazom poradi onijeh koji me vrebaju. Nemoj me dati na volju neprijateljima mojim; jer ustaše na me lažni svjedoci; ali zloba govori sama protiv sebe. Vjerujem da ću vidjeti dobrotu Gospodnju na zemlji živijeh. Uzdaj se u Gospoda, budi slobodan; neka bude srce tvoje krjepko, uzdaj se u Gospoda. K tebi, Gospode, vičem; grade moj, nemoj mi mučati, da ne bih, ako uzmučiš, bio kao oni koji odlaze u grob. Čuj molitveni glas moj, kad vapijem k tebi, kad dižem ruke svoje k svetoj crkvi tvojoj. Nemoj me zahvatiti s grješnicima, i s onima koji čine nepravdu, koji s bližnjima svojima mirno govore, a u srcu im je zlo. Podaj im, Gospode, po djelima njihovijem, po zlomu postupanju njihovu; po djelima ruku njihovijeh podaj im, podaj im što su zaslužili. Jer ne paze na djela Gospodnja, i na djela ruku njegovijeh. Da ih razori i ne sazida. Da je blagosloven Gospod, jer usliši glas moljenja mojega! Gospod je krjepost moja i štit moj; u njega se pouzda srce moje, i on mi pomože. Zato se veseli srce moje, i pjesmom svojom slavim ga. Gospod je krjepost naroda svojega, i obrana koja spasava pomazanika njegova. Spasi narod svoj, blagoslovi dostojanje svoje; spasi ih i uzdiži ih dovijeka. Dajte Gospodu, sinovi Božiji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu imena njegova. Poklonite se Gospodu u svetoj krasoti. Glas je Gospodnji nad vodom, Bog slave grmi, Gospod je nad vodom velikom. Glas je Gospodnji silan, glas je Gospodnji slavan. Glas Gospodnji lomi kedre, Gospod lomi kedre Livanske. Kao tele skaču od njega; Livan i Sirion kao mlad bivo. Glas Gospodnji sipa plamen ognjeni. Glas Gospodnji potresa pustinju, potresa Gospod pustinju Kades. Glas Gospodnji oprašta košute bremena, i sa šuma skida odijelo; i u crkvi njegovoj sve govori o slavi njegovoj. Gospod je sjedio nad potopom, i sjedjeće Gospod kao car uvijek. Gospod će dati silu narodu svojemu, Gospod će blagosloviti narod svoj mirom. Uzvišivaću te, Gospode, jer si me oteo, i nijesi dao neprijateljima mojim da mi se svete. Gospode, Bože moj! zavikah k tebi, i iscijelio si me. Gospode! izveo si iz pakla dušu moju, i oživio si me da ne siđem u grob. Pojte Gospodu, sveci njegovi, i slavite sveto ime njegovo. Gnjev je njegov za trenuće oka, a do života milost njegova, večerom dolazi plač, a jutrom radost. I ja rekoh u dobru svom: neću posrnuti dovijeka. Ti šćaše, Gospode, te gora moja stajaše tvrdo. Ti odvrati lice svoje, i ja se smetoh. Tada tebe, Gospode, zazivah, i Gospoda molih: "Kakva je korist od krvi moje, da siđem u grob? hoće li te prah slaviti ili kazivati istinu tvoju? Čuj, Gospode, i smiluj se na me; Gospode! budi mi pomoćnik." I ti promijeni plač moj na radost, skide s mene vreću, i opasa me veseljem. Zato će ti pjevati slava moja i neće umuknuti; Gospode, Bože moj! dovijeka ću te hvaliti. U tebe se, Gospode, uzdam; nemoj me ostaviti pod sramotom dovijeka, po pravdi svojoj izbavi me. Prigni k meni uho svoje, pohitaj, pomozi mi. Budi mi kameni grad, tvrda ograda, gdje bih se spasao. Jer si ti kamena gora moja i ograda moja, imena svojega radi vodi me i upravljaj mnom. Izvadi me iz mreže, koju mi tajno zamjestiše; jer si ti krjepost moja. U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini! Nenavidim one koji poštuju propadljive idole; ja se u Gospoda uzdam. Radovaću se i veseliti se o milosti tvojoj, kad pogledaš na moju muku, poznaš tugu duše moje, Ne daš me u ruku neprijatelju, postaviš noge moje na prostranom mjestu. Smiluj se na me, Gospode; jer me je tuga, od jada iznemože oko moje, duša moja i srce moje. Iščilje u žalosti život moj, i godine moje u uzdisanju; oslabi od muke krjepost moja, i kosti moje sasahnuše. Od množine neprijatelja svojih postadoh potsmijeh i susjedima svojim, i strašilo znancima svojim; koji me vide na ulici, bježe od mene. Zaboravljen sam kao mrtav, nema me u srcima; ja sam kao razbijen sud. Jer slušam grdnju od mnogih, otsvuda strah, kad se dogovaraju na me, misle iščupati dušu moju. A ja se, Gospode, u tebe uzdam i velim: ti si Bog moj. U tvojoj su ruci dani moji; otmi me iz ruku neprijatelja mojijeh, i od onijeh, koji me gone. Pokaži svijetlo lice svoje sluzi svojemu; spasi me milošću svojom. Gospode! nemoj me ostaviti pod sramotom; jer tebe prizivljem. Nek se posrame bezbožnici, neka zamuknu i padnu u pakao. Neka onijeme usta lažljiva, koja govore na pravednika obijesno, oholo i s porugom. Kako je mnogo u tebe dobra, koje čuvaš za one koji te se boje, i koje daješ onima koji se u te uzdaju pred sinovima čovječijim! Sakrivaš ih pod krov lica svojega od buna ljudskih; sklanjaš ih pod sjen od svadljivijeh jezika. Da je blagosloven Gospod, što mi pokaza divnu milost kao da me uvede u tvrd grad! Ja rekoh u smetnji svojoj: odbačen sam od očiju tvojijeh; ali ti ču molitveni glas moj, kad te prizvah. Ljubite Gospoda svi sveti njegovi; Gospod drži vjeru; i uvršeno vraća onima koji postupaju oholo. Budite slobodni, i neka bude jako srce vaše, svi koji se u Gospoda uzdate. Blago onome, kojemu je oproštena krivica, kojemu je grijeh pokriven. Blago čovjeku, kojemu Gospod ne prima grijeha i u čijem duhu nema lukavstva. Kad mučah, posahnuše kosti moje od uzdisanja mojega po vas dan. Jer dan i noć tištaše me ruka tvoja; nesta soka u meni kao na ljetnoj pripeci. Grijeh svoj kazah tebi, i krivice svoje ne zatajih; rekoh: ispovijedam Gospodu prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega. Zato neka ti se moli svaki svetac, kad se možeš naći; i onda potop velike vode neće ga stignuti. Ti si zaklon moj, ti me čuvaš od tjeskobe; okružavaš me radostima u izbavljanju. Urazumiću te, i pokazaću ti put kojim da ideš; svjetovaću te, oko je moje na tebi. Nemojte biti kao konj, kao mazga bez razuma, kojima uzdom i žvalama valja obuzdati gubicu, kad ne idu k tebi. Mnogo muke ima bezbožnik, a koji se uzda u Gospoda, oko njega je milost. Radujte se o Gospodu, i pjevajte, pravednici; veselite se svi koji ste prava srca. Veselite se pravednici pred Gospodom; pravednima dolikuje slaviti. Slavite Gospoda guslama, udarajte mu u psaltir od deset žica. Pjevajte mu pjesmu novu, složno udarajte podvikujući; Jer je prava riječ Gospodnja, i svako djelo njegovo istinito. On ljubi pravdu i sud, dobrote je Gospodnje puna zemlja. Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovijeh sva vojska njihova. Kao u gomilu sabra vodu morsku, i propasti metnu u spreme. Nek se boji Gospoda sva zemlja, i neka strepi pred njim sve što živi po vasiljenoj; Jer on reče, i postade; on zapovjedi, i pokaza se. Gospod razbija namjere neznabošcima, uništava pomisli narodima. Namjera je Gospodnja tvrda dovijeka, misli srca njegova od koljena na koljeno. Blago narodu, kojemu je Bog Gospod, plemenu, koje je on izabrao sebi za naslijeđe. S neba gleda Gospod, vidi sve sinove ljudske; S prijestola, na kome sjedi, pogleda na sve koji žive na zemlji. On je stvorio sva srca njihova, on i zna sva djela njihova. Neće pomoći caru velika sila, neće zaštititi jakoga velika snaga; Nije u konju uzdanje da će pomoći; ako mu je i velika snaga, neće izbaviti. Gle, oko je Gospodnje na onima koji ga se boje, i na onima koji čekaju milost njegovu. On će dušu njihovu izbaviti od smrti, i prehraniti ih u gladne godine. Duša se naša uzda u Gospoda; on je pomoć naša i štit naš. O njemu se veseli srce naše; jer se u sveto ime njegovo uzdamo. Da bude milost tvoja, Gospode, na nama, kao što se uzdamo u tebe. Blagosiljam Gospoda u svako doba, hvala je njegova svagda u ustima mojima. Gospodom se hvali duša moja; neka čuju koji stradaju, pa neka se raduju. Veličajte Gospoda sa mnom, uzvišujmo ime njegovo zajedno. Tražih Gospoda, i ču me, i svijeh nevolja mojih oprosti me. Koji u njega gledaju prosvjetljuju se, i lica se njihova neće postidjeti. Ovaj stradalac zavika, i Gospod ga ču, i oprosti ga svijeh nevolja njegovijeh. Anđeli Gospodnji stanom stoje oko onijeh koji se njega boje, i izbavljaju ih. Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod; blago čovjeku koji se uzda u nj. Bojte se Gospoda, sveti njegovi; jer koji se njega boje, njima nema oskudice. Lavovi su ubogi i gladni, a koji traže Gospoda, ne premiče im se nijednoga dobra. Hodite, djeco, poslušajte me; naučiću vas strahu Gospodnjemu. Koji čovjek želi života, ljubi dane da bi vidio dobro? Ustavljaj jezik svoj oda zla, i usta svoja od prijevarne riječi. Kloni se oda zla, i čini dobro, traži mira i idi za njim. Oči su Gospodnje obraćene na pravednike, i uši njegove na jauk njihov. Ali je strašno lice Gospodnje za one koji čine zlo, da bi istrijebio na zemlji spomen njihov. Viču pravedni, i Gospod ih čuje, i izbavlja ih od svijeh nevolja njihovijeh. Gospod je blizu onijeh koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha. Mnogo nevolje ima pravednik, ali ga od svijeh izbavlja Gospod. Čuva Gospod sve kosti njegove, nijedna se od njih neće slomiti. Bezbožnika ubiće zlo, i koji nenavide pravednika prevariće se. Gospod iskupljuje dušu sluga svojih, i koji se god u njega uzdaju, neće se prevariti. Gospode! budi suparnik suparnicima mojim; udri one koji udaraju na me. Uzmi oružje i štit, i digni se meni u pomoć. Potegni koplje, i presijeci put onima koji me gone, reci duši mojoj: ja sam spasenje tvoje. Neka se postide i posrame koji traže dušu moju; neka se odbiju natrag i postide koji mi zlo hoće. Neka budu kao prah pred vjetrom, i anđeo Gospodnji neka ih progoni. Neka bude put njihov taman i klizav, i anđeo Gospodnji neka ih tjera. Jer ni za što zastriješe mrežom jamu za mene, ni za što iskopaše jamu duši mojoj. Neka dođe na njega pogibao nenadna, i mreža koju je namjestio neka ulovi njega, neka on u nju padne na pogibao. A duša će se moja radovati o Gospodu, i veseliće se za pomoć njegovu. Sve će kosti moje reći: Gospode! ko je kao ti, koji izbavljaš stradalca od onoga koji mu dosađuje, i ništega i ubogoga od onoga koji ga upropašćuje? Ustaše na me lažni svjedoci; što ne znam, za ono me pitaju. Plaćaju mi zlo za dobro, i sirotovanje duši mojoj. Ja se u bolesti njihovoj oblačih u vreću, mučih postom dušu svoju, i molitva se moja vraćaše u prsima mojima. Kao prijatelj, kao brat postupah; bijah sjetan i s oborenom glavom kao onaj koji za materom žali. A oni se raduju kad se ja spotaknem, i kupe se, kupe se na me, zadaju rane, ne znam zašto, čupaju i ne prestaju. S nevaljalijem i podrugljivijem besposličarima škrguću na me zubima svojima. Gospode! hoćeš li dugo gledati? Otmi dušu moju od napadanja njihova, od ovijeh lavova jedinicu moju. Priznavaću te u saboru velikom, usred mnogoga naroda hvaliću te: Da mi se ne bi svetili koji mi zlobe nepravedno, i namigivali očima koji mrze na me ni za što. Jer oni ne govore o miru, nego na mirne na zemlji izmišljaju lažne stvari. Razvaljuju na me usta svoja, i govore: dobro! dobro! vidi oko naše. Vidiš, Gospode! nemoj mučati; Gospode! nemoj otstupiti od mene. Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju. Sudi mi po pravdi svojoj, Gospode, Bože moj, da mi se ne svete. Ne daj da govore u srcu svojem: dobro! to smo htjeli! Ne daj da govore: proždrijesmo ga. Nek se postide i posrame svi koji se raduju zlu mojemu, nek se obuku u stid i u sram koji se razmeću nada mnom. Neka se raduju i vesele koji mi žele pravdu, i govore jednako: velik Gospod, koji želi mira sluzi svojemu! I moj će jezik kazivati pravdu tvoju, i hvalu tebi svaki dan. Bezakoniku je bezbožna riječ u srcu; nema straha Božijega pred očima njegovijem. Ali laže sebi u oči, mjesto da prizna svoje bezakonje i omrzne na nj. Riječi su usta njegovijeh nepravda i lukavstvo, neće da se opameti da tvori dobro. Bezakonje smišlja na postelji svojoj, stoji na putu rđavom, zlo mu nije mrsko. Gospode! do neba je milost tvoja, i istina tvoja do oblaka. Pravda je tvoja kao gore Božije, sudovi tvoji bezdana velika; ljude i stoku ti čuvaš, Gospode! Kako je dragocjena milost tvoja, Bože! sinovi ljudski u sjenu krila tvojih ne boje se. Hrane se od izobila doma tvojega, i iz potoka sladosti svojih ti ih napajaš. Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost. Raširi milost svoju na one koji te znadu, i pravdu svoju na dobra srca. Ne daj da stane na mene noga ohola, i ruka bezbožnička da me zaljulja. Onamo neka padnu koji čine bezakonje, neka se stropoštaju i ne mogu ustati. Nemoj se žestiti gledajući nevaljale, nemoj zavidjeti onima koji čine bezakonje. Jer se kao trava brzo kose, i kao zeleno bilje venu. Uzdaj se u Gospoda i tvori dobro; živi na zemlji i hrani istinu. Tješi se Gospodom, i učiniće ti što ti srce želi. Predaj Gospodu put svoj, i uzdaj se u njega, on će učiniti. I izvešće kao vidjelo pravdu tvoju, i pravicu tvoju kao podne. Osloni se na Gospoda, i čekaj ga. Nemoj se žestiti gledajući koga gdje napreduje na putu svojem, čovjeka, koji radi što namisli. Utišaj gnjev, i ostavi jarost; nemoj se dražiti da zlo činiš. Jer će se istrijebiti koji čine zlo, a koji čekaju Gospoda naslijediće zemlju. Još malo, pa neće biti bezbožnika; pogledaćeš na mjesto njegovo, a njega nema. A smjerni će naslijediti zemlju, i naslađivaće se množinom mira. Zlo misli bezbožnik pravedniku, i škrguće na nj zubima svojim. Ali mu se Gospod smije, jer vidi da se primiče dan njegov. Mač potežu bezbožnici, zapinju luk svoj, da obore ubogoga i ništega i pokolju one koji idu pravim putem. Mač će njihov udariti u njihovo srce, i lukovi njihovi polomiće se. Bolje je malo u pravednika nego bogatstvo mnogih bezbožnika. Jer će se mišice bezbožnicima potrti, a pravednike utvrđuje Gospod. Zna Gospod dane bezazlenima, i dio njihov traje dovijeka. Neće se postidjeti u zlo doba, u dane gladne biće siti. A bezbožnici ginu, i neprijatelji Gospodnji kao ljepota šumska prolaze, kao dim prolaze. Bezbožnik uzaima i ne vraća, a pravednik poklanja i daje. Jer koje on blagoslovi, oni naslijede zemlju, a koje on prokune, oni se istrijebe. Gospod utvrđuje korake svakoga čovjeka i mio mu je put njegov. Kad posrne da padne, neće pasti, jer ga Gospod drži za ruku. Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba. Svaki dan poklanja i daje u zajam, i na natražju je njegovu blagoslov. Uklanjaj se oda zla, i čini dobro, i živi dovijeka. Jer Gospod ljubi pravedni sud, i ne ostavlja svetaca svojijeh; uvijek se oni čuvaju; a pleme će se bezbožničko istrijebiti. Pravednici će naslijediti zemlju, i živjeće na njoj dovijeka. Usta pravednikova govore mudrost, i jezik njegov kazuje istinu. Zakon je Boga njegova njemu u srcu, stopala se njegova ne spotiču. Bezbožnik vreba pravednika, i traži da ga ubije; Ali ga Gospod neće pustiti u ruke njegove, niti će dati da ga okrive kad se stanu suditi. Čekaj Gospoda i drži se puta njegova, i on će te postaviti da vladaš zemljom; vidjećeš kako će se istrijebiti bezbožnici. Vidjeh bezbožnika strašna koji se raširivaše kao granato drvo; Ali prođe, i evo nema ga; tražim ga i ne nahodim. Hrani čistotu i pazi pravdu, jer će u čovjeka mirna ostati natražje. A bezakonika će nestati sasvijem; natražje će se bezbožničko zatrti. Od Gospoda je spasenje pravednicima; on je krjepost njihova u nevolji. Gospod će im pomoći, i izbaviće ih; izbaviće ih od bezbožnika, i sačuvaće ih, jer se u njega uzdaju. Gospode! nemoj me karati u gnjevu svojem, niti me nakaziti u jarosti svojoj. Jer strijele tvoje ustrijeliše me, i ruka me tvoja tišti. Nema zdrava mjesta na tijelu mojem od gnjeva tvojega; nema mira u kostima mojim od grijeha mojega. Jer bezakonja moja izađoše vrh glave moje, kao teško breme otežaše mi. Usmrdješe se i zagnojiše se rane moje od bezumlja mojega. Zgrčio sam se i pogurio veoma, vas dan idem sjetan; Jer sam iznutra pun ognja, i nema zdrava mjesta na tijelu mojem. Iznemogoh i veoma oslabih, ričem od trzanja srca svojega. Gospode! pred tobom su sve želje moje, i uzdisanje moje nije od tebe sakriveno. Srce moje jako kuca, ostavi me snaga moja, i vid očiju mojijeh, ni njega mi nema. Drugovi moji i prijatelji moji videći rane moje otstupiše, daleko stoje bližnji moji. Koji traže dušu moju namještaju zamku, i koji su mi zlu radi, govore o pogibli i po vas dan misle o prijevari. A ja kao gluh ne čujem i kao nijem koji ne otvora usta svojijeh. Ja sam kao čovjek koji ne čuje ili nema u ustima svojim pravdanja. Jer tebe, Gospode, čekam, ti odgovaraj za mene, Gospode, Bože moj! Jer rekoh: da mi se ne svete, i da se ne razmeću nada mnom, kad se spotakne noga moja. Jer sam gotov pasti, i tuga je moja svagda sa mnom. Priznajem krivicu svoju, i tužim radi grijeha svojega. Neprijatelji moji žive, jaki su, i sila ih ima što me nenavide na pravdi. Koji mi vraćaju zlo za dobro, neprijatelji su mi zato što sam pristao za dobrim. Nemoj me ostaviti, Gospode, Bože moj! nemoj se udaljiti od mene. Pohitaj u pomoć meni, Gospode, spasitelju moj! Rekoh: čuvaću se na putovima svojim da ne zgriješim jezikom svojim; zauzdavaću usta svoja, dok je bezbožnik preda mnom. Bijah nijem i glasa ne pustih; mučah i o dobru. Ali se tuga moja podiže, Zapali se srce moje u meni, u mislima mojim razgorje se oganj; progovorih jezikom svojim: Kaži mi, Gospode, kraj moj, i dokle će trajati dani moji? da znam kako sam ništa. Evo s pedi dao si mi dane, i vijek je moj kao ništa pred tobom. Baš je ništa svaki čovjek živ. Baš hodi čovjek kao utvara; baš se uzalud kida, sabira, a ne zna kome će dopasti. Pa šta da čekam, Gospode? Nad je moj u tebi. Iz svega bezakonja mojega izbavi me, ne daj me bezumnome na potsmijeh. Nijem sam, neću otvoriti usta svojijeh; jer si me ti udario. Olakšaj mi udarac svoj, silna ruka tvoja ubi me. Ako ćeš karati čovjeka za prijestupe, rastočiće se kao od moljaca krasota njegova. Baš je ništa svaki čovjek. Slušaj molitvu moju, Gospode, i čuj jauk moj. Gledajući suze moje nemoj mučati. Jer sam gost u tebe i došljak kao i svi stari moji. Nemoj me više gnjevno gledati, pa ću odahnuti prije nego otidem i više me ne bude. Dugo čekah Gospoda, i saže se k meni, i ču viku moju. Izvadi me iz jame, koja buči, i iz gliba, i postavi na kamen noge moje, i utvrdi stope moje. I metnu u usta moja pjesmu novu, hvalu Bogu našemu. Vide mnogi, i počinju se bojati Gospoda, i uzdati se u njega. Blago onome koji na Gospoda stavlja nadanje svoje, i ne obraća se oholima i onijem koji teže na laž. Mnoga su čudesa tvoja, koja si učinio, Gospode, Bože moj, i mnoge su misli tvoje s nama. Nema ti ravna. Htio bih javljati i kazivati, ali im broja nema. Žrtve i darova nećeš; ti si mi uši otvorio; žrtve paljenice i koja se za grijeh prinosi ne tražiš. I po tome rekoh: evo idem, kao što je u knjizi pisano za mene; Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu. Kazujem pravdu na saboru velikom; evo, usta svojih ne ustavljam; Gospode, ti znaš. Pravde tvoje ne sakrivam u srcu svom, kazujem vjernost tvoju i spasenje tvoje; i ne tajim milosti tvoje i istine tvoje od sabora velikog. Gospode, nemoj zatvoriti srca svojega od mene; milost tvoja i istina tvoja jednako neka me čuvaju. Jer me opkoliše zla nebrojena; stigoše me nepravde moje, da ne mogu gledati; ima ih više nego kose na glavi mojoj, srce me moje ostavi. Gospode, voljan budi izbaviti me, Gospode, pohitaj mi u pomoć. Nek se postide i posrame svi koji traže pogibao duši mojoj! Nek se vrate natrag i postide koji mi žele zlo! Nek se povrate u smetnji svojoj koji mi govore: ha! ha! Neka se tješe i vesele tobom svi koji traže tebe, Gospode, i koji ljube spasenje tvoje, neka jednako govore: velik Gospod! Ja sam nesrećan i ništ, neka se Gospod postara za me! Ti si pomoć moja i izbavitelj moj, Bože moj, ne časi. Blago onome koji razumije ništemu! Gospod će ga izbaviti u zli dan. Gospod će ga sačuvati i poživiće ga; biće blažen na zemlji. Nećeš ga dati na volju neprijateljima njegovijem. Gospod će ga ukrijepiti bolna na odru. Sasvijem mijenjaš postelju njegovu u bolesti njegovoj. Ja vičem: Gospode! smiluj se na me, iscijeli dušu moju, sagriješih ti. Neprijatelji moji govore zlobno za mene: "kad će umrijeti, i ime njegovo poginuti?" I ako ko dođe da me vidi, laska; srce njegovo slaže u sebi nepravdu, i otišavši kazuje. Šapću o meni među sobom neprijatelji moji, i misle mi zlo: "Zla stvar dođe na njega, legao je; neće više ustati." I čovjek mira mojega, u kojega se uzdah, koji jeđaše hljeb moj, podiže na me petu. Ali ti, Gospode, smiluj se na me, i podigni me; a ja ću im vratiti. Po tome ću poznati da sam ti mio, ako se ne uzraduje neprijatelj moj nada mnom. A mene cijela sačuvaj, i daj mi da stojim pred licem tvojim dovijeka. Blagosloven Bog Izrailjev od vijeka do vijeka. Amin, amin. Kao što košuta traži potoke, tako duša moja traži tebe, Bože! Žedna je duša moja Boga, Boga živoga, kad ću doći i pokazati se licu Božijemu? Suze su mi hljeb dan i noć, kad mi svaki dan govore: gdje je Bog tvoj? Duša se moja proljeva kad se opominjem kako sam hodio sred mnogoga ljudstva, stupao u dom Božji, a ljudstvo praznujući pjevaše i podvikivaše. Što si klonula, dušo moja, i što si žalosna? Uzdaj se u Boga; jer ću ga još slaviti, spasitelja mojega i Boga mojega. Klonula je u meni duša zato što te pominjem u zemlji Jordanskoj, na Ermonu, na gori maloj. Bezdana bezdanu dozivlje glasom slapova tvojih; sve vode tvoje i vali tvoji na mene navališe. Danju je javljao Gospod milost svoju, a noću mu je pjesma u mene, molitva Bogu života mojega. Reći ću Bogu, gradu svojemu: zašto si me zaboravio? zašto idem sjetan od pakosti neprijateljeve? Koji mi pakoste, prebijajući kosti moje, rugaju mi se govoreći mi svaki dan: gdje ti je Bog? Što si klonula, dušo moja, i što si žalosna? Uzdaj se u Boga; jer ću ga još slaviti, spasitelja mojega i Boga mojega. Sudi mi, Bože, i raspravi parbu moju s narodom rđavim! od čovjeka nepravednoga i lukavoga izbavi me. Jer si ti Bog krjeposti moje; zašto si me odbacio? Zašto idem sjetan od pakosti neprijateljeve? Pošlji vidjelo svoje i istinu svoju, neka me vode, i izvedu na svetu goru tvoju i u dvorove tvoje. Onda ću pristupiti k žrtveniku Božijemu, k Bogu radosti i veselja svojega, i uz gusle slaviću te, Bože, Bože moj! Što si klonula, dušo moja, i što si žalosna? Uzdaj se u Boga; jer ću ga još slaviti, spasitelja mojega i Boga mojega. Bože, svojim ušima slušasmo, oci nam naši pripovijedaše djelo koje si učinio u njihovo vrijeme, u staro vrijeme. Rukom svojom izgnao si narode, a njih posadio; iskorijenio si plemena, a njih namnožio. Jer ne zadobiše zemlje svojim mačem, niti im mišica njihova pomože, nego tvoja desnica i tvoja mišica, i svjetlost lica tvojega, jer ti bijahu omiljeli. Bože, care moj, ti si onaj isti, pošlji pomoć Jakovu! S tobom ćemo izbosti neprijatelje svoje, i s imenom tvojim izgazićemo one koji ustaju na nas. Jer se ne uzdam u luk svoj, niti će mi mač moj pomoći. Nego ćeš nas ti izbaviti od neprijatelja našijeh, i nenavidnike naše posramićeš. Bogom ćemo se hvaliti svaki dan, i ime tvoje slavićemo dovijeka. Ali sad si nas povrgao i posramio, i ne ideš s vojskom našom. Obraćaš nas te bježimo ispred neprijatelja, i neprijatelji nas naši haraju. Dao si nas kao ovce da nas jedu, i po narodima rasijao si nas. U bescjenje si prodao narod svoj, i nijesi mu podigao cijene. Dao si nas